Stajala je tako s bijelom vunenom kapom navučenom preko obrva, u crvenim čizmicama što se ljuljaju na zaleđenom asfaltu, kao gondole na tabletiću od svilenog konca. Snijeg se nahvatao po krovovima, a bura zacaklila ulicu. Kalendarski je već otpočelo proljeće, večer se spustila do šarenih dvorišta, kad se Ismeta Puška, početkom travnja 1977., prvi put uspela strmom varoškom uzbrdicom. Promatrala je zbijene redove vrtova i naherenih potkrovlja, čas zadivljeno, čas začuđeno – sve je isto kao u njenoj mahali, osim što je svaka kuća, mala i velika, opasana kamenom. Samo jedna, sa žutim pročeljem, strši uspravnija od ostalih, kao greškom nasađena na dimnjake okolnih potleušica. Lice joj se ozari pri pomisli da će se s najvisočijeg balkona njezino ime zakotrljati uskim ulicama. 

Sa zebnjom je gledala u osvijetljene prozore ne bi li u kojem razaznala poznatu siluetu – onaj koji ju je trebao dočekati, nije se pojavio na željezničkoj stanici.

Škripa otvaranja škura poremeti snijegom presvučenu tišinu: Druga s live bande! Ota zelena ograda – doviknu ženski glas.

I dok je Ismeta pogledom bezuspješno lovila smjer nepoznatog glasa, zamijenio ga je tresak prozorskog okna. Stajala je još neko vrijeme na istom mjestu, pustivši da joj susnježica pecka obraze. 

Uličnu svjetiljku obavio je mekani abažur, sve se učas razblažilo i stišalo. Puno godina kasnije, prisjećajući se dolaska u Šibenik, ispričala je baki kako joj se Varoš tada učini mirno i prijateljsko mjesto, u kojem se, sve kad bi i tražio kakav belaj, čovjeku ne može ništa loše dogoditi. 

***

Pokušavala sam od bljuzge napraviti grudvu, igrajući se na puteljku koji je vodio prema našem dvorištu, kad je njezin kovčeg zagrebao šljunak pod tankim pokrovom. Zaustavila se, vrativši se par koraka unatrag. Sjena što se nadvila nada mnom učini se golemom: Lutko! Životati! Znaš li đe je kuća Danetovih? – nitko me dotad nije tako oslovio, a dala bih se zakleti da nije ni Giraševu straćaru. Ne dižući glavu, pokazah joj rukom ogradu. Ona razočarano pogleda u prizemnicu skromnih gabarita s minijaturnim dvorištem, u čije srce je zaboden bunar. 

Čim je povukla vratašca od ograde, Girašev vučjak Nero propeo se na stražnje noge, režući i lajući. Kud si zabasala crna Ismeta, ni meleci neće di pašče hoće. 

Pomislih – Ja hoću takve čizmice…

Otrčala sam kući, ponavljajući u sebi: Ni meleci neće di pašče hoće, meleci neće, crna Ismeta, meleci, meleci… Bako, šta su meleci?

*

Meleci su Alahovi anđeli, rekla je baka, koja je jedina znala pravo značenje čudnovatih riječi.

Alahovi???

Alah je muslimanski Bog.

A ko su muslimanski?

Muslimani, ljudi muslimanske vjere.

A jel oni vjeruju u malog Isusa?

Ne vjeruju.

A jesu li dobri? – pitam poluzabezeknuto, poluzabrinuto.

Neki jesi, neki nisu.

A jel dobro biti musliman?

Sve je dobro biti, ako si dobar čovjek.

A jel taj Alah naš Bog?

Bog je jedan, samo ga različiti ljudi različito zovu.

A jel mi vjerujemo u Alaha?

Ne vjerujemo, jer mi nismo muslimani.

A jel Ismeta musliman?

Možda jeste, možda nije.

A jel vjeruje u malog Isusa?

Ne znam.

Ali vjeruje u meleke! – uzviknuh pobjedonosno. 

Svaka vjera je dobra, kome je Bog dao – pomirljivo je uzdahnula baka, sretna što je neću dalje gnjaviti kompliciranim vjerskim pitanjima.

*

Kasnije iste večeri, lampadinom sam Frani osvjetljavala puteljak od naše kuće do mjesta gdje se odlagalo smeće. Muškarci su u jaketama i dubokim postolama stajali kod tarabe od škovaca pušili, iskašljavali katran i poluglasno komentirali:

Stigla mlada u Giraša…

Po ovom kijametu?

Navikla je ta na kijamet. Gazi onin tačinama, led puca podanjon… pravi angir! 

A oklen je?

Pari se iz Doboja.

Biž ća onje!  A čigova je?

Njiova.

Ol ne vidiš da nan je navukla zimu na kosti?

Ntisukrsta, staroga će kolpati. 

Pita ga jutros Tica: Triba li dat ruke za podignit minaret?

Šta je kaza, beštija?

Peta mi roge.

Evala!

Pa pljunija u škalju.

A jel čemu?

Ima je, bogami, i sprida i straga.

Oće kasti, kebara.

Komšije su još kratko stajali u tišini, otpuhujući svatko svoj dim – u nas se uvijek znalo ko je ko i di ko spada – sve dok prvi među njima džonom ne zalijepi opušak za vlažnu zemlju: Iđen, da mi ne baci na bubrige.

Ne znam što znači kebara, ali mi zazvoni u ušima poput nezasluženog šamara. Dok smo se udaljavale prema puteljku, okrenem se obuzeta žarom dječjeg bijesa: Vi ste kebare! Ismeta je meleci! 

Slušaš pticu što pjeva, slavuj li je ili je bulbul
Opojan miris dopire, ili je ljiljan ili je zumbul

Da sličiš drugima, to ne umiješ, ili to ne znaš,
vele kad pokušaš: zafrkavaš nas, ili nas zezaš,

od provokacije trebaš da prezaš, ili da zazireš,
jer valja u drugom sebe da ćutiš, ili da nazireš

Ima da mrziš oholost sopstvenu ili da prezireš,
u riječima suštost da razlučuješ ili da prebireš,

prije nego što zbog njih usplamtiš, iliti izgoriš,
slobodu tad ćeš osvojiti ili da za nju se izboriš

Let zaboravi, pa pješke, ili na krhkim nogama,
od sile da strepiš pred avetima ili babarogama,

te onda možeš biti ushićen, ili da sebi se diviš,
a nikog da, u suprotnom, ne tužiš, ili ne kriviš,

samo ćeš tako uzmoći da opstaneš, ili preživiš,
da ne poblijediš kao leš, ili kao strv ne posiviš

Kad se distanciraš, zadrijemao si, ili to zijevaš,
ako si žustar, pakuješ se, ili se u bijeg spremaš,

jedanput ne sudjeluješ, otuđen si, ili si pasivan,
u kafanu kad svrneš, hedonista si, ili bonvivan,

gledaš li u sunce, uvjet mu postavljaš, ili uslov,
odgovoriš li ljutit, zlobna će lavina, ili zli usov

Bolje je da svoje imanje njeguješ, ili pak avliju,
jamu da u njoj samome sebi kopaš, ili provaliju,

jer u svijet ideš li, kezi se ili se cinično smješka,
ti što si rođen kiks je prirode ili je Božja greška,

i stoga nema za tebe nigdje na svijetu skrovišta,
i nećeš postati Cezar, i ne možeš da budeš ništa

sinoć u mojoj ulici teška situacija, mrak, nigdje svjetla, u mojem stanu opet noćna provala, riječi me probudile ne znam koliko je bilo sati, morao sam odmah ustati na izazove odgovoriti novi tekst hitno napisati svojih se noćnih glagola imenica veznika priloga priroka osloboditi, svako moje ništa u noći riječ postaje svaki se krik pjesmi predaje moja dnevna hrabrost u strahu neprijatelju razuma mučki izdaje u moj spokoj provaljuje, od mene sve svoje otmu poharaju u nekakav tekst predaju, u njemu svoj plijen zakopaju, ako jednom to na javu izbije svoj noćni čin pravdaju, kao i svi lopovi sebe krivice oslobađaju, svoje razbojništvo pjesmom nazivaju, još i mene za autorstvo optužuju, kao da s tim ništa nemaju, tako se ponašaju. 

Danima je u staji nešto šuškalo, kuckalo, njuškalo…

– Što se to događa? – pitala se sova u svom udobnom gnijezdu na tavanu. Zabrinuto je okretala svoju glavu i pokušavala odgonetnuti odakle dolaze zagonetni zvuci. Nije se radovala nikakvim nagovještajima novih susjeda. Voljela je svoj mir. Onda se jedne večeri začulo cijukanje, pa lavež, a zvjezdice su zatreperile kao da se dogodilo nešto važno i lijepo. Mjesec se, dostojanstveno, nadvio nad krovom i prosuo pregršt najfinije mjesečine u čast i slavu stvorenja koja su upravo stigla na svijet.

– Ništa od mog mira! – uzdahnula je sova i huknula: -Sretno! – mladoj mami koja je odmarala  dok su se njezine bebe meškoljile i spavale u toplom gnijezdu u sijenu.  

Mjesec je prošao sve svoje mijene kada je najradoznaliji mališan provirio kroz pukotinu u zidu staje.

– Kako je velik svijet! I kako čudno miriše! – Av av av! – govorio je svojim sestricama.

– I mi ga želimo vidjeti! Av! Av! – zagrajale su one.

– Morate biti oprezni, maleni moji! Svijet je lijep, ali i opasan. Mala djeca moraju slušati svoje majke – opominjala je mama i umivala jedno po jedno dijete.

Idućeg su jutra sve četiri njuškice provirile kroz pukotinu. 

– Dobrodoši! – zacvrkutali su vrapci ispod strehe.

– Kako je sve veliko i čudesno! – divili su se psići.

Iako se njihova majka brinula i opominjala, psići su svakog dana u svojim istraživanjima odlazili sve dalje. U najudaljenijem kutku dvorišta škripao je stari bunar. Oko njega je bio skovan drveni trijem.

– Morate biti oprezni. Tamo živi stvorenje koje samo noću izlazi i oglašava se čudnim glasom. Nema šape ni dlake niti ima njuškicu kao mi, psi. Moglo bi vas pojesti da je malo veće, ali i ovako nisam sigurna kakvo bi vam zlo moglo učiniti.

– Čudovište! – uplašeno je zacvilio jedan psić, a ostali su mu se pridružili. Av! Av! Av! Strašno! Baš u našem dvorištu.

Uplašeni mališani prvih dana su se dobro čuvali da ne primaknu blizu bunaru. Ali, kako je vrijeme prolazilo a oni rasli, s njima je rasla i radoznalost.

– Možda mama pretjeruje! – napokon je rekla jedna sestrica. Ona se, ionako, suviše brine. Kao da smo još uvijek bebe. Ja bih baš voljela vidjeti to čudovište. Rekla je da je manje od nas. Pa što nam može!?

– Nije to dobra ideja! – zalajao je najmanji psić. Mogli bismo upasti u nevolju.

– Mamina maza! – narugao se najstariji psić.

– Nisam maza! – bunio se on.

– Jesi, jesi! Ti slušaš baš sve što ti mama kaže i zato uvijek dobiješ najviše od svega što donese.

– Kukavica! – dobacila je druga.

– Nisam! Nisam! – očajno je zalajao psić. – Ja sam hrabriji od svih vas! 

– Dokaži! Ako se približiš bunaru, možda ti i povjerujemo!

Iako je drhtao od straha, mališan se zaputio prema bunaru visoko podignutog repića. Ostali su, preneraženo, utihnuli. 

– Možda bismo ga trebali pozvati da se vrati! Mama će nas, sigurno, kazniti – rekla je jedna sestrica.

– Ako mu se nešto dogodi, svi ćemo biti krivi! – rekla je druga.

– Nismo ga mi natjerali! – nabusito je zalajao najstariji psić, pomalo ljubomoran jer su sestre dodale:

– Baš je hrabar!

Mališan se primicao otvoru za koji je znao da su vrata jazbine. Srce mu je kucalo tako snažno da se plašio da ga ne odaju njegovi otkucaji. Podigao je uši i trudio se biti tih koliko god su mu to njegove šapice dopuštale. Ispod trijema je bilo vlažno i mračno. Oprezno je provirio unutra.

– Uđi, dragi moj! – začulo se iz dubine. Psić je poželio pobjeći istog trena da nešto u tom glasu nije zvučalo prijateljski i dobronamjerno.

– Ne plaši se!- nastavio je glas. Nisam ja nikakvo čudovište. 

Ohrabren, psić se zavukao kroz otvor i našao oči u oči s velikom žabom.

– Jadan ja, nema mi spasa! – pomislio je užasnut i sklopio oči.

– Jesi li za čaj? Imam i kolačiće.  Gosti mi ne dolaze često. Kako se zoveš? – zakreketala je žaba u dahu da je jedva razumio što mu govori.

Psić se osmjelio i otvorio oči.

– Nisu mi još dali ime! – odgovorio je.

– Onda će meni pripasti čast da ti dam ime. Što kažeš na Krekrekru?

– To bi bio teško izgovoriti na psećem jeziku. 

– Na drevnom jeziku vodenih stvorenja to znači hrabri mališan. Možemo ga skratiti. Neka bude sam Hrabriša!

– Nisam ja baš neki hrabar psić – oprezno je odgovorio.

– Kako nisi? Zar su se tvoji brat i tvoje sestre usudili doći u jazbinu čudovišta? Takva hrabrost zaslužuje najljepše kolačiće koje jedna tetka žaba može pripremiti.

– Tetka ! – zbunio se Mah.

– Zašto da ne? Svako dijete treba tetku. 

Psić se udobno smjestio na prostirci od svježe trave. Vani je pržilo sunce. Kod tetke žabe je bilo baš prijatno. 

– Pričat ću ti priču o jezeru u kome sam rođena. Znaš, žabe mogu disati u vodi! – govorila je dok je servirala slastice.

– Stvarno? – čudio se psić usta punih kolačića.

– I to nije sve. Kada sam bila sasvim mali punoglavac, roda me je u svom kljunu donijela čak ovamo. Trebala sam biti njezin doručak, ali sam se spasila i sad sam tu. 

– Strašno! Jedu li rode male pse?

– Ne, zlato moje. Psići su hrana kobcima. I to samo dok ne porastu. Moraš ih se dobro čuvati. Tetka žaba je pričala i pričala sve dok priču nije prekinuo lavež. 

– Gdje kažete da je otišao? Kako ste jednog od vas pustili da ode u takvu opasnost! Av! Av! – ljutila se mama i jurila prema otvoru. Psići su je slijedili pokunjeno.

– Gotovi smo! – rekla je jedna sestrica.

– Izlazi odmah! Av! Av! – lajala je mama. 

– Ne ljuti se na dijete! – Dobro je! – zakreketala je tetka žaba. 

Te su večeri psići slušali dugu lekciju o opreznosti i poslušnosti. 

– Nikad ne smijete dopustiti da jedno od vas bude u nevolji a da mu ostali ne pomognu!  

– Rekla si da je tamo čudovište! – pokušao se opravdati najstariji psić.

– Braća i sestre brane jedni druge čak i od čudovišta. Sram vas bilo! Av! Av!

– Oprosti, mama! Neću više biti neoprezan. Tetka žaba je rekla da te moramo slušati – rekao je Mah.

– Tetka žaba!? Zalajali su svi u glas. Mah je ponosno podigao glavicu i počeo pričati o jezeru i kolačićima i udobnim prostirkama od svježe trave. Potrajala je ta priča do duboko u noć. Čak je i sova slušala čudeći se. Te je noći kasno poletjela u lov. Drugog je dana mama otišla u posjetu tetki žabi. Psićima je zabranila da je slijede. Kada se, napokon, vratila, održala je djeci dug govor o opasnostima koje krije bunar.

– Izgleda da sam se prevarila! – rekla je na kraju. Žaba je sasvim drukčije stvorenje od onoga kakvim sam je zamišljala. Možete joj, ponekad, otići u goste. Ali, ne prečesto.

Tako je sklopljeno jedno neobično prijateljstvo. Hrabriša je odlazio u goste tetki žabi i slušao priče o jezeru, dalekim zemljama i čudesnim ribama. 

– Kada porastem, poći ću u svijet. Želim vidjeti jezero, planine i čudesna stvorenja iz tvojih priča.

– Samo naprijed! – hrabrila ga je tetka žaba. I budi oprezan kako ti je rekla majka – dodala bi uvijek.

Svako dijete, imalo ono šapice ili ne, treba jednu tetku koja nije iz njegovog svijeta, tetku koja će ga ohrabrivati, pričati mu priče i peći kolačiće, tetku u čijem će se domu osjećati kao svjetski putnik, kraljević i Mališa Hrabriša. Čak i kada poraste.

Skinuti zaštitnu masku s lica te zagrliti i poljubiti staru prijateljicu za susreta nakon višemjesečnog neviđanja još uvijek nije zakonski kažnjivo, ali se zacijelo smatra rizičnim ponašanjem i neodgovornošću. Preporučljivo je ne činiti to u javnosti. – Kroz pogled-dva i zbunjenu polurečenicu bljesne posebna prisnost, povjerenje, vjera; zbije se cijeli razgovor i postigne sporazum o bitnome. Onih nekoliko sekundi kad to činimo pukotina su u vremenu: podsjećaju nas na Svijet Prije Pandemije, koji nam sad odjednom izgleda lijep i dobar, rastvaraju nam pred našim očima gnojni čir sadašnjosti i pale svjetalce u bezdanu budućnosti.

Inače se snalazimo drugačije: pri ulasku u prodavaonicu ili predavaonicu na maske mislimo kao da su gaće, ili uopće ne mislimo – mi, napredni Pavlovljevi psi. I sve se manje čudimo čudima. Penzioneri, koji su čvrstim stiskom ruke dokazivali da mogu još dugo, pozdravljaju se sad neobavezno i bezveze, kao što su se do jučer pozdravljali reperi i tinejdžeri. Od poznanika se na ulici udaljavamo kao da je bombaš-samoubojica opasan eksplozivom. Znaju već i ptice na grani i policajci na trgovima da najekstremniji prosvjednici nisu više oni s maskama, nego oni bez maski.

 Zlo je to i naopako je. Ali imaju ljudi i za to rješenje: uljepšavamo stvarnost i zavaravamo same sebe da bismo nekako preživjeli, premda nas ta sredstva preživljavanja zapravo unesrećuju. U novim okolnostima radimo ono što ljudi kao kulturna bića oduvijek rade: kultura je, kaže Freud, sublimacija nagona te služi zaštiti čovjeka od prirode i uređenju međuljudskih odnosa. Od hranidbe u svrhu preživljavanja napravili smo kulinarstvo, od razmožavanja smo napravili erotiku, od nasilja sport. Također, ono što je sasvim novo i neobično brzo pretvaramo u naviku i rutinu, običaj i zakon. Tako se štitimo od neizvjesnosti i nesigurnosti, s kojima je još teže živjeti nego s mučnim izvjesnostima i sigurnostima. Tako od maske na licu, fizičke distance i drugih pandemijskih čuda mijesimo novu kulturu koju ćemo uskoro početi, ako već nismo, smatrati starom kulturom čije dostojanstvo moramo poštovati. A u toj novoj kulturi – ništa novo: nova ortodoksija, nove pobune i novi fanatizam, nova konzervativnost, nova liberalnost i nova revolucionarnost, nova pamet i nova glupost, novi bonton i nova moda, nova ljubav i nova mržnja.  

Ipak, naši su umovi možda dezinficirani, ali se naša srca ne daju prevariti. Hoćemo da se grlimo, ljubimo i da dišemo – jedni s drugima – po cijenu života, jer život se, što god govorili biolozi, filozofi i teolozi, pojavljuje u trenucima i tada postaje svet. Taman kad se zapitaš o smislu cijelog ovog zbivanja – isplati li se toliko napora ulagati u nestajanje i propast – počnu padati milimetarske kuglice snijega, kao zdrobljeni stiropor; zatvarajući prozor uočiš u ćošku paukovu mrežu optočenu injem; pod đonom cipele zapucketa ti tanki led; na zimskome obrazu osjetiš toplu kožu prijatelja. Tako se ljudima pojavljuju život i njegov smisao. Utjeha? Nada? Samozavaravanje? Da, zadovoljavamo se neznatnim, malenim, ali to ne mora biti samo poraz velikoga čovjeka, nego može biti i pobjeda velike poezije. A poezija vazda čuva najvrednije u životu ili budi život, ako je potrebno. 

Pjesmom „Durch viele Masken“ (Kroz mnoge maske) austrijska pjesnikinja Friederike Mayröcker, rođena davne 1924. godine – s jednostavnošću i mudrošću svojstvenima njezinoj poeziji, kao i poeziji njezina partnera Ernsta Jandla – skida maske s naših lica i s našeg svijeta. Naravno, nije Friederike 1957. godine, kada je pjesmu napisala, mislila na obavezu, običaj i modu nošenja zaštitnih maski u sezoni 2020./2021. Ali je o onome bitnom u našem i svakom drugom vremenu rekla nešto bitno: 

Kroz mnoge maske
gledamo
lijepi svijet:
ziba se blago mjesec
sunce počinje kružiti
O Siriuse, o bademovo stablo i zvijezdo:
jošte žive svi koje volimo

(Friederike Mayröcker, „Durch viele Masken“, u: Friederike Mayröcker, Gesammelte Gedichte: 1939–2003, Suhrkamp: Berlin, 2019., str. 62.)

Nada Gašić u hrvatskoj se književnosti javlja u svojim kasnim četrdesetim, sa svojim incidentnim prijevodom “Dobrog vojnika Švejka”. Za ovog je čitatelja Švejk jedna od formativno najvažnijih knjiga, ali u srpskom prijevodu velikog Stanislava Vinavera. Čitao sam je, više puta, i u prijevodu Ljudevita Jonkea, a onda, samo jednom, u prijevodu Nade Gašić. Nisam volio njezina kajkavskog Švejka, vjerojatno i zato što teško podnosim prijevode u kojima naši lokalni, nestandardni jezici i narječja trebaju ponijeti sadržaj i smisao nekoga stranog, valjda također nestandardnog jezika. Ali već u tom pokerempuhljenom Jozefu Švejku očite su bile dvije konstante njezina budućeg autorskog rada: inherentna načitanost i moćan jezični dar i jezikotvornost. Uza sve to, i luda glava, nasađena na jednu građanski neobično finu i pristojnu osobu.

Prije nego što će postati pisac, bila je lektorica po Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu, uposlenica nečega što se u vrijeme socijalizma nazivalo Zavodom za kulturu – možda to i danas postoji, nije me briga – živjela je akademskim životom običnog, pa i pomalo sniženog tempa. I da, bila je, piše u njezinoj biografiji, dugogodišnja suradnica profesora Vladimira Anića na njegovu Rječniku hrvatskog jezika, urednica njegova i Silićeva pravopisa, te redaktorica njegova i Goldsteinova Rječnika stranih riječi. Kako Anićev Rječnik hrvatskog jezika doživljavam kao jednu od najboljih hrvatskih knjiga uopće, a profesora Anića kao prvorazrednu, veliku ličnost jedne zaostale, rahitične kulture, prema ovoj profesionalnoj etapi gospođe Gašić imam daleko najveće poštovanje.

S pedeset i sedam objavila je prvi, sa šezdeset drugi roman, oba bernhardovskih naslova: “Mirna ulica, drvored”, “Voda, paučina”, oba u zloglasnome kriminalističkom žanru. Kažem, zloglasnome, jer se u Hrvatskoj ispisalo tih krimića toliko i tako, da je svo to rotoromandžijstvo uzdignuto do najvišega umjetničkog i stvaralačkog značaja. Ono što su drugima porodični, povijesni ili društveni roman, to je tim piscima krimić. Romani Nade Gašić nisu, međutim, bili dio tog društva. Osim što su dramatično bolje napisani, u njima žanr nije služio kao štaka za nadoknađivanje nedostatnog talenta, niti kao proteza za fetišističke strasti utjecajnih profesora s filofaksa. U oba sam slučaja imao dojam da se Nada Gašić žanrom služi da bi se nekome ispričala što se uopće bavi pisanjem romana. A opet, taj žanr, koji i nije žanr, savršeno je dobro pristajao njezinim stvarnim interesima. Ona je strogo lokalni pisac, čak ne ni pisac jednoga grada (Zagreba), pa ni pisac jednoga gradskog kvarta, nego je pisac jedne ulice. Čak i kada se radnja ne odvija u Martićevoj i Bauerovoj, tamo oko spomenika moćnome bosanskom fratru i hercegovačkoj korjenici, zavičajnost njezina teksta i jezika upravo je tu. Ona je fikcionalist s dokumentarnom, fototipskom, zbiljskom podlogom, ali nije pisac takozvane stvarnosne proze. Ona zbilju ne opisuje, nego se zbiljom služi za potrebe imaginacije. Nada Gašić ludi je kirurg hrvatske proze. Luda kirurginja? Može i tako, premda je Nada Gašić mnogo više od ženskoga pisca, tojest spisateljice.

U trećem romanu iznevjerila je poetiku naslovljavanja, i to mi se ne sviđa. Pogotovu što u “Devet života gospođe Adele” nema ama baš ničega što bi opravdalo naslov. Pripovijest se zbiva u proljeće i ljeto 2020, za vrijeme epidemije koronavirusa. Gospođa Adela baš propusti s nećakom i nećakinjom proslaviti svoj osamdeseti rođendan. I već pomalo gubi konce u vlastitom životu, što je onda tjera na neurotične reakcije, napije se pa pravi nered, govori nešto što ne bi smjela reći, maltretira ljude po cesti, poznate i nepoznate. U podlozi njezine priče, pažljivo postavljene, kirurški precizno domišljene, gola je dokumentarna zbilja. Nada Gašić je tu savršeno dosljedna, virtuozna, jer ona ne izmisli niti jednu, makar i najsitniju pojedinost iz takozvanog društvenog i kontekstualnog, prostornog i vremenskog okruženja gospođe Adele. Sve je, ali stvarno sve onako kako je bilo s proljeća i ljeta 2020. Pritom, između dokumentarne i fikcionalne istine nigdje ne postoji šav. I to je posve ludo kod gospođe Gašić, još luđe nego kod ionako lude gospođe Adele.

Da, naravno, ovo je najbolji od njezina tri romana, ali bi trebalo reći nešto mnogo više od toga, nešto o ovoj knjizi u kontekstu suvremene hrvatske proze, ali ovom se čitatelju to stvarno ne da. Nekako mi se učini kao da unižavam knjigu uspoređujući je s drugim knjigama, ili kao da roman gospođe Gašić pokušavam nekome prodati. Ne daj Bože, nisu ovo lažni rolexi suvremene hrvatske književnosti, na Trećem programu Hrvatske televizije, tamo između izravnog prijenosa svete mise i ciklusa filmova lažnih Buda Spencera i Terencea Hilla…

“Devet života gospođe Adele” veliki je malograđanski roman iz Bauerove, Bulićeve, Lopašićeve i Martićeve, sve tamo do ulaza u starački dom na Iblerovom trgu, koji odavno više nije trg. Tu, sve do ulaza, ali nikako dalje, došepesa gospođa Adela, pomisli da tu i nije baš tako strašno, i prevali nekako preko sebe misao da bi se mogla prijaviti na čekanje za dom. Ta scena iznimno je snažna i tačno napisana, kao što je i cijela ova knjiga napisana tačno, i u nizu vrlo preciznih, ubojitih minijatura, koje pritom odlikuje ona već tipična gašićevska lakoća, istodobno stilski vrlo elegantna, a budalasta, u najboljim švejkovskim tradicijama. Ne, nije gospođa Gašić naročit humorist, ali iz svakoga retka njezine knjige izbija neka mračna vedrina, nekakav veseli mrak. Bilo je toga i u prethodnim, kobajagi krimićima, ali ne ovako, da se jasno osjeti i razabere.

U žanrovskom smislu “Devet života gospođe Adele” iznevjereni je kriminalistički roman. Sve je postavljeno za uzbudljiv, čak i tipičan slučaj, a onda slučaja ne bude. Gospođa Adela, udovica bez djece, ima to dvoje nećaka, a od imovine stan u Bauerovoj – koji je skoro nedirnut u ovogodišnjem potresu – zatim vikendicu u Crikvenici, i finu, dragocjenu grobnicu u mirogojskim arkadama. Prilično je opsjednuta pisanjem oporuke, a ustvari ucjenjivanjem potencijalnih nasljednika. Tu bi se onda svašta moglo zbiti, ali se ne dogodi ništa. Ili to što se dogodi nije relevantno iz policijske i kriminalističke perspektive. Umjesto kobajagi krimića, koji bi u ovoj situaciji, uostalom, bio krajnje neuvjerljiv upravo zato što djeluje kao naručen, odvije se društveni roman, mentalitetna saga u samo nekoliko koraka, roman o Zagrebu – jedan od najljepših, možda i najljepši napisan za naše suvremenosti – i, možda i prije svega drugog, roman o starosti. Gospođa Adela ženski je zagrebački Umberto D. 

Čuven je, ali književno uglavnom nedirnut oportunizam zagrebačkog malograđanstva. Ovdašnji pisci za tu temu ili nemaju talenta, ili nemaju hrabrosti. Ili je to jedno te isto: da bi pisac imao hrabrosti, mora prethodno imati talenta. A književni je talent najprije u oku promatrača. U ovom slučaju u oku onog tko je uopće u stanju primijetiti da postoji nešto toliko čuveno kao što je oportunizam zagrebačkog malograđanstva. I da gospođa Adela postoji kao utjelovljenje principa, a ne tek kao osoba, fikcionalna ili nefikcionalna. Ona je, naravno, odlučna antikomunistkinja, poprilično zaljubljena u stožeraše i u ministra Beroša, kojem u jednom trenutku piše pismo. To pismo je aktivističko, ali pomalo i ljubavno. Dok prolazi Iblerovim trgom, ona se grozi komunista, kojima je tamo sjedište. Ali kad tu negdje sretne svoju malo pomućeniju vršnjakinju iz doma na Iblerovom, koja je pita, misleći da je i ona iz doma, kad će ručak, i kad joj se učini da se ova uplašila da je komunisti ne odvedu, gospođa Adela će za njih s Iblerovog reći: “Ma ne bojte se, gospođo, nisu to veeeliki komunisti.

Na tu Adelinu utjehu starica je podigla mršavu desnu ruku, a artritični palac i kažiprst jedva razvukla na dva, tri centimetra, pa pokazala Adeli:

– Mali, mali komunist.

Adela joj je potvrdno kimnula i utješila je da će sigurno netko doći po nju i odvesti je na ručak. Lijepo ju je pozdravila i u odlasku čula iza sebe:

– Gospođo, kad je ručak?”

Kakva lijepa minijaturica, kakva mikrofabulica, u koju se sjure životne i društvene povijesti, kao u tačku i točku na kraju svih izgovorenih i neizgovorenih rečenica u životu jednoga grada i dviju gradskih duša! (To su trenuci zbog kojih ovaj čitatelj osjeti zavist pred svakim budućim čitateljem romančića gospođe Nade Gašić, koji jedva da ima dvjestotinjak rahlo odštampanih stranica…)

Gospođa Adela je čisto, nepatvoreno staračko zlo. Takve grozne stare gospođe, kojima smeta ovo i ono, i kojima s godinama, skupa s mjehurima, popuštaju sve socijalne kočnice, susrećem već duže od pola života – toliko dugo sam, naime, u Zagrebu – a znam ih i iz one prve, već kraće polovice, koja, dakle, u mom slučaju više i nije polovica, i dobro poznajem njihove prijekorne poglede. Gospođa Adela savršeni je šovinist, ali sav njezin šovinizam proistekao je iz oportunizma, iz osjećaja za socijalnu mjeru, kojim isključuje sve one koji na bilo koji način bivaju u tu mjeru neuklopljeni: djecu, dotepence, Bosance i Hercegovce, a i Židove, što da ne… U tom njenom šovinizmu, proisteklom iz nečega što bi se, vjerojatno, moglo nazvati i pristojnošću, gnijezde se strepnje i strahovi gospođe Adele, njezina svakodnevica i sav njezin proživljeni život. Čitatelj sluti, premda to nigdje ne piše, da je ranije bila drukčija, jer su ranije vladali neki drugi oportuniteti. Život unutar zadanih oportuniteta u životu gospođe Adele, i tih starih gospođa čije prijekorne poglede nemoguće je izbjeći, jedini je prihvatljiv način da se živi. To je ona vječna mjera zagrebačkog malograđanskog bontona, u koji se po zlu, i za zlih vremena, uklopi sav Zagreb, skupa s cjelokupnim svojim povijesnim sjećanjem.

Nada Gašić veliki je pisac tog svijeta. Ali kako je aktivizam jedno, a književnost nešto sasvim drugo, ona o njemu piše ne samo s razumijevanjem i osjećajem za svu njegovu humornu i sumornu tragiku, nego i s onom vrstom intimiziranja pred kakvom se čitatelj zaustavi kao pred čarobnjačkim trikom: čekaj, kako sad ovo može? Naime, ista ta zločesta gospođa Adela pomalo kao da je autoričin autoportret, i kao da je ova knjiga svojevrsna autofikcija, u kojem Nada Gašić piše o sebi kakva nikako ne bi željela biti. I pritom, za sebe takvu ima svu ljubav ovoga svijeta, onu koju je De Sica imao za Umberta D.

“Devet života gospođe Adele” osim što je u autoidentifikacijskom pogledu krajnje kompleksna knjiga, i osim što je kompleksan odnos autorskoga glasa i glasova glavne junakinje, jezično je kompleksno djelo. Biotop romanesknog svijeta ispisan je uzornim i neortodoksnim jezičnim standardom, onim lijepim i elastičnim jezikom kakav priliči ne samo odličnoj prozaistici, nego i Anićevoj suradnici. (Vladimir Anić, kao ni Nada Gašić, hrvatski standardni jezik ne tretiraju kao mrtvi jezik, mrtav na način pregažene mačke na blatnjavom drumu prema Bosni i Srbiji.) Ali sam jezik gospođe Adele, jezik njezina unutarnjeg glasa i govora malo je jezikotvorno remek-djelce. Kajkavski je to jednoga odlazećeg, već postsocijalističkog, postraukarovskog (Morao sam ovo napisati, premda je gotovo privatno, i odnosi se na jezik kojim je govorio Mladen Raukar…) Zagreba, koji Nada Gašić precizno rekreira i fiksira. U tom jeziku nema ništa što bi lako prošlo i s godinama se potrošilo, jer je to jezik koji pisac stvara, umjesto da ga papagajski reproducira. Kao što ni u dokumentiranim događajima iz proljeća i ljeta 2020. nema ničega što bi zahtijevalo vremensku distancu ili fikcionalnu preradbu.

Evo, recimo ovako, Nada Gašić piše: “Izazvana uzbuđenjem isprobavanja nove jaknice intonacija glasa joj je postala mladenačka, onakva kakvu trajno zadrže osobe koje su se u mladosti osjećale lijepima.” Želim joj čitatelje koji će prepoznati i osjetiti ljepotu ovakvih rečenica.

Gagarinovo šetalište

Zagreb
šetalište Jurija Gagarina

najmanji buvljak na svijetu
s najdužom tradicijom

prodaje se unikatna roba

kupac se cjenka
s prodavačem lakog želuca
koji lebdi u bestežinskom stanju

kupac uspijeva sniziti cijenu
nedefiniranom artiklu
nepoznatog podrijetla
s osam na pet kuna

prodavač isporučuje
s osmijehom
robu kupcu

sada ima čime platiti
put u Svemir.

Težačka muka

Težak je ovaj dan
težak kao težačka muka
kao težačka bol

oblaci su poškropili tuđu zemlju
uvenuli su usjevi
zlato se ne vidi golim okom

djeca miješanih brakova
ne plaču
mješanci su
kao psi lutalice
s pjegama na srcu

na nišanu smo Velikog Lovca
on jedini zna
raspored odstrela

pjesnik se skrio
u jazbinu od riječi
tamo je dovoljno mračno i toplo
u toj raskošnoj tišini

težak je ovaj dan
težak kao težačka muka
kao težačka bol
bez nade i bez nadnice

djeca se već rađaju
s umjetnim plućima

sezonski radnici žive
u vremenskom getu

pokus s povrćem
završio je na našem stolu
jezik se buni
protiv istorodne
beskrvne rajčice
al’ se tijelo predaje

možda postoji neko tajno društvo
toliko tajno
da ni oni koji mu pripadaju
ne znaju za njega

sutra će s Mjeseca
doploviti prvi gost
s rukama punim drangulija
i lažnih dragulja
za nas vječne domoroce

baš je težak ovaj dan
težak kao težačka muka
kao težačka bol

ako znaš kako
otpusti nas.

Kora

Raščovječilo se.
Odljudilo.
Nigdje čovjeka da te u oči gleda.
Zemlja odbija ruku što bi tuđim sjemenom da ju plodi.
Čuva uspomenu na božje žito.
Riječi leže pokošene tišinom.
Mrtva trava.
Žena drhti, ostavljena, bez djece, nasred polja.
Među pticama mûk.
Prigušen lepet zakržljalih krila.
Letjele bi, ali kamo?
Pjevale bi, ali kome?
Od teških misli nastaju oblaci.
Kiša plavetnila.
Šum slutnje.
Prva kap slijeće na jezik.
Ima okus raspolućenog neba.
Razderanog srca.
Neponovljivog sna.

Velik je korak do kore kruha.

На главном тргу фолк дива пјева
Све око ње грми и сијева.

У новогодишњој пјева ноћи,
Не можеш тргом од фанова проћи.

Музика трешти, из мртвих буди,
Баца у занос хиљаде људи.

Блиста љепојка од металног сјаја
Допола жена, отпола аждаја.

Силиконом набила дојке и усне,
Бутине одвећ сочне и распусне.

Намигује голим међуножјем
И на недријемано Око Божје.

Младеж се све тиска испод трона
Са идолом пораженог национа.

Једни говоре: обожава је елита,
Док други тврде: бесловесна маса.

Питају: плаћа ли је испод жита
Тајни донатор или градска каса?

Пријети: не боји се “српске Атине”,
Заурлаће “Јачи смо од судбине”. 

Kraj Vode stojim
i gledam kako teče
Vrijeme ne staje

Iz Zemlje život
niče i smrt na pragu
prah ide prahu

Vatra vazdušna
plamenom vrelim slika
grije i ništi

Zrak kroz svaki dah
u njemu let se krije
izdahneš li kraj 

U vazduhu duh
a huda sudba vazda
guši u Duši 

Neki je trgovčić za vrijeme rata
Pretvorio bogomolju
U magazu 

Na ulazu
U božju bašču
Srušena je i ćifutska ćuprija

U doba napretka 

Tu podignuta je
Ova zajednička kuća
Pazarskih manufakturista 

I nikakav se
Posao nije zapatio
Osim vriske iz zubarnica 

Dan-danas
Na grobovima radnjica
Tu uspijeva asli samo kopriva 

(1978-2019)