Ljude oko sebe prepoznajem po dimu. Ne cigarete, nisam znalac tih mirisa i aroma. Već po onome iz dimnjaka, koji skoro nečujno pjevuši o toplome domu, vrućoj kavi, mirisnom čaju, sarmi, grahu i kupusu, goveđoj juhi, pečenom komadu mesa, dizanom tijestu, salenjacima, pogači iz rola koji griju drva. 

Kad ništa ne bih vidjela i čula, osim prepletaja dima, mogla bih odrediti kad je tko ustao, koliko je vani hladno, sa kakvim je triješćem i klipicama podloženo. Loži li se bukovinom, grabovinom, hrastovinom, jasenom, cjepanicama ili okruglicama, ubacuju li se u peć razni otpaci ili se ipak misli na njeno dobro.

       Promatram noću dim što ubrzano migolji iz starih dimnjaka. Mislite li da se dim po mrklini ne vidi, varate se, jer on je svijetao, srebrnast, providan i prozračan. Utihne i nestane, ali, netko od ukućana brine za toplinu i upravo primjećujem novi rasplamsaj nevidljive vatre, čiji odjek odlazi u nebo. O čemu li je domaćin razmišljao dok se ustajao da ubaci drvo u ložište! Blago njemu ako je odmah nakon toga opet zaspao, znači, ne more ga veće brige. Pomiren je sa životnom putanjom, jasno mu je sutra, a na prekosutra sada i ne misli, to će kada ono postane sutra ili danas.

      Koja se galerija stvara tek ujutro. Na koju god stranu svrnem pogledom, novo umjetničko djelo. Rađa se, nastaje, raste, kreće se, mijenja, gasi, opet rasplamsava, drhturi, stenje, upinje se da dostigne visine, ali pada, kobelja se iznova, kašljuca, šepa, onda naglo krene, galop, pa mirniji kas, odjednom utrka s preponama, skok u vis, pa pad u valove, mirno plivanje i plutanje na površini, iskorak, skok u dalj, nestajanje, smirivanje igre, prilagođavanje povjetarcu, stremljenje ka zvijezdama i stapanje s oblacima. U svakom djelu isprepleteno sve to i još puno više, čemu i ne znam nazive, ali uvijek drugačije, raznolikije, šarenije, nikad, ni u jednom momentu, ni u jednom pogledu ili treptaju, jednako.

Otprilike kao i sa našim životima. Nigdje, nikad, ni u kom detalju slično ili jednako. Tvoj život i moj život nemaju ama baš nimalo sličnosti. Ni vaš s njihovim, uostalom. Možda se u nekoj općenitosti to učini, zavara podjednak događaj, situacija koja bi mogla imati poveznicu ka istom, ali, nije ni blizu sličnome, nije nalik jedan drugome. Ne može biti, jer je svaka pomisao drugačija, svaka gesta i način, svaki udisaj, svaki zalogaj, gutljaj, suza, osmijeh, sve je stopostotno različito.

       Ne želim znati što se događa ispod dimnjaka. Dovoljno je ono što mi kažu, što slučajno čujem, vidim kad ne gledam, naslutim po dimu. On mi najviše ispriča, iako ne razgovaramo, samo se gledamo. Prenosi atmosferu kuće kroz vatru. Prepoznam onaj što oslikava na nebu mir, stabilnost, harmoniju, dogovaranje, skladnost, pripremu doručka, malo boljega ručka, možda pohana piletina i pire krumpir, te pita od jabuka nedjeljom. Kao i onaj drugačiji, nekako nervozniji, u trzajima, s prekidima, što se povremeno gubi – on je znak da se ispod njega nešto pokušava dogovoriti, raščistiti, tjera se mak na konac, nitko ne popušta, svi su u pravu, iscrpljuju se u raspravama pa na vatru zaborave dok im ne postane hladno, u rol je ubačen komad mesa s krumpirima, možda se sve skupa prepeče i zagori, a nedjeljni desert će biti puding.

      Malo mi je teže pratiti događanja kad su na kući dva dimnjaka. Znam da je jedan za kuhanje, a drugi za grijanje – oni mi govore ili o bogatstvu, mogućnostima i neštednji drva ili o neslaganju, razdoru, podijeljenosti. To nikada ne mogu razlučiti, jer i dim hoće zavarati. Pogotovo ako voli svoje domaćine.

      Zato se i sama trudim oko dima. S njim razgovaram, kažem mu svoje tajne, podijelim još ovo malo želja što je preostalo. Pripustim ga ponekad u sobu da mi unese miris šume, zvuk sjekire, cijukanje žage, lomljavu grana preko koljena, let fazana, trku zeca, brzinu vjeverice, nevidljivost krtice, snalažljivost ježa, ljepotu srne. 

Kad poželim mir i ljepotu, a potok presuši, postajem mađioničar i stvorim dim.

Januar 2011. godine

Priča  o  dimu  –  druga

A danas, 29. januara 2021. godine, mjesec dana od potresa na Baniji, proglašenog katastrofom, i deset godina od maštanja o miru i ljepoti, predajem se. Ulogu mađioničara zauvijek sam odigrala. Zasluženo sam je izgubila. Opravdano ju je preuzela sila svemoćna kojoj nitko nikad ne dodjeljuje glavnu rolu. Onda se ona ponekad naljuti, zakipti od bijesa, razruši sve kulise, zavitla režiserima i glumcima, u desetak sekundi vine se isto toliko kilometara iznad sebe i donese novu vrstu mira. Mir nemoći. 

Ne postoji dim koji se izvija prema nizini, tako ga može potjerati samo mašta o apokaliptičnim situacijama. Mašta ponekad postaje svoja protuteža, pa se, eto, ipak dogodilo da su banijski dimovi krenuli prema zemlji, prema blatnjavom tlu, gdje ih je presjekla vlažna trava dvorišta, ili asfalta ceste, ili šljunka sokaka, ili hrpa crijepa koja ih je potrpala. Dimovi su doslovno presječeni, prepolovljeni, rastrgani, zdrobljeni. Dogodilo se nemoguće. Pokrenuti ranim jutrom ili dopodnevom, pušteni uz dimnjake kako bi sami našli putanje, slobodni od svega, ni kiša ih nije ometala u razigranosti i nadmetanju oblikovanja figura i pirueta, odjednom su umrli. Ukočili se, stropoštali, strovalili, povaljali isprelićući se međusobno, i nestali.

Vjerojatno zato što su uvijek najviši, pa stoga i najponosniji znak kuće i ognjišta, njihovi ljubavni parovi, kojima se bez ikakve rezerve podaju, njihova životna utočišta, dimnjaci, prvi su spremni na pad i lom. Žrtvuju sebe u ime onoga ispod njih: tavana, zidova, prozora, vrata, temelja. Tako sljubljeni u bivanju, zajedno i nestaju. 

Na razrušenoj Baniji malo ih je ostalo. Ako ništa u i na kući nije stradalo, jesu dimnjaci. Popadali, najčešće ostavili za sobom trag porazbijanih crepova, a dimove, sve u želji da ih spase, nekako progutali. Nisu čak ni miris iza sebe ostavili. Na njihove poruke nitko nikad kasnije nije pomislio. Osim priče. 

29. januar 2021. 

S krajem prošle godine Svetislav Basara prestao je pisati za dnevni list Danas i prešao u Kurir. Uslijedio je prilično žestok verbalni obračun, što ga je započeo pisac, a nastavili ljudi iz njegove bivše redakcije. Međutim, kako se približila dodjela Ninove nagrade, a Basarin je roman bio u finalu, u Danasu su objavili tekst u kojem pišu o njegovom književnom značaju, te o tome da piščev prelazak u kulturno prezrene novine, kakve su Kurir, nipošto ne bi smio imati veze s konačnom odlukom žirija. Na kraju, Basara je nagradu dobio, što je Danas popratio na najprimjereniji mogući način. Postupili su onako kako bi postupili i da je pisac i dalje njihov, a ne Kurirov kolumnist.

To što su se javno ispsovali sa svojim bivšim autorom pitanje je građanske ljubaznosti, ali to što su o njegovom književnom radu nastavili pisati onako kako su i ranije pisali, pitanje je samopoštovanja.

S krajem prošloga ljeta prestao sam pisati za dnevni Jutarnji list i prešao u 24sata i u tjednik Express, te uspostavio redovnu rubriku u Večernjem listu. Otišao sam dobro pazeći da javno ili privatno nigdje ne izgovorim i ne napišem nijednu ružnu riječ o ljudima ili o novinama s kojim sam se rastao.

Bio sam uvjeren da jedni drugima dugujemo to malo građanske ljubaznosti.

Jučer je, 28. siječnja, u Jutarnjem listu, sve sa slikama, objavljena najava knjiga koje će hrvatski izdavači objaviti u 2021. A zapravo knjiga koje će objaviti u sljedećih mjesec-dva.

Možda slutite što se dogodilo.

Od činjenice da je moja knjiga u Jutarnjem listu prešućena nemam nikakve materijalne, moralne niti emocionalne štete.

Ali tu je razlika između srpske i hrvatske kulture, književnosti, javnosti.

Koješta još stane u taj simbolični čin.

Na garderobi nikoga nema. Djevojka koja nudi knjigu predstave kaže nam da su to protuepidemijske mjere. Zabranjeno im je dodirivati tuđe stvari, pa možemo sami objesiti svoje kapute, ako ih želimo vješati. Ali oko nas je, u gledalištu, toliko slobodnog prostora, toliko pustoši, da će svakako tamo biti dovoljno mjesta i za kapute. No, ovaj detalj, koji nije zamišljen da bude dio predstave, kao da već u njoj postoji. Kao da je Monika Herceg napisala, ili bolje rečeno, kao da je redatelj Rene Medvešek režirao da garderobijerki, u pravilu mladih i lijepih studentesa, večeras tu ne smije biti, jer je ovo priča u kojoj je zabranjeno dodirivati tuđe stvari, zalaziti nježno u tuđu intimu, grliti druge, razmjenjivati s njima dah. I sve što se zbivalo u posljednjih godinu dana, ili otkako je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu raspisalo natječaj za suvremeni dramski tekst, i otkako je zatim Monika Herceg napisala svoju ispovjednu poemu “Gdje se kupuju nježnosti”, kao da je išlo za tim da nadopiše njezin tekst, da ga nadogradi, obrazloži i nadopuni u prostoru i u vremenu, kako u onom što mu je prethodilo, tako i u onom što se tek ima zbiti. Opća prohibicija zagrljaja, koja je nastupila s epidemijom, suprotstavljena je očajničkoj žudnji za zagrljajima, koja je središnji emocionalni motiv Monikine dramske poeme. S tim da toj žudnji prethodi cijela priča. Potres na Baniji, koji se zbiva dva tjedna prije premijere, ne samo da zadesi neimenovani zavičaj glavne junakinje, nego je čin kojim će životna zbilja izravno intervenirati u zbilju njezine drame. Ovo što gledamo događa se tamo, u okolici Gline i Petrinje, za godina koje potresu prethode, ali kada se u životu, kao i u ovoj drami, pripremalo sve ono što se upravo ima zbiti.

Pritom, da je u predstavi sve moglo biti savršeno, onako kako nikada ni u jednoj predstavi ne može biti, premijera se ne bi igrala u žutoj i pozlaćenoj, štukaturnoj kutiji za torte Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, makar i pod jezovitim protuepidemijskim pravilima, gdje garderobijerke strepe od dodira mrtvih kaputa, nego bi se predstava odvila na Baniji, u prostorima neke napuštene sisačke ili petrinjske tvornice, u hladnoći i u teškom dimu vlažne bukovine. Tamo bismo imali jednu veliku hrvatsku predstavu po jednome odistinskom hrvatskom književnom tekstu. Ali bez anestezije i bez utjehe toplih radijatora i centraliziranog parnog grijanja. To je ono što u tekstu Monike Herceg nehotice zaziva već davno Wajdino porodično remek-rasulo iz filma “Bez anestezije”. Naime, “Gdje se kupuju nježnosti” naprosto nije predstava s Kazališnog trga u Zagrebu. Ona to nije u estetskom, ali ni u socijalnom smislu. Osim, možda, u vrijeme epidemije i potresa, koji u ljudima rađaju neotklonjivu tjeskobu i osjećaj privremenosti, kada se čini da epicentar može biti posvuda i da se u Petrinju može pretvoriti sve, pa i taj trg, koji se, uostalom, uopće ne zove Kazališnim. Ali u ona druga doba, kada je sve u svijetu i u Hrvatskoj na svome mjestu, to je kazalište na trgu najudaljenije mjesto od onoga što Monika Herceg jest i o čemu njezina kazališna priča govori. Vrijedi zamisliti tu zbunjenost premijerne zagrebačke publike – koja je ovaj put, zahvaljujući protuepidemijskim mjerama srećom izostala – pred slikama i činjenicama Monikina svijeta. Kod njih bi ona mogla samo izazvati nalet karitativne histerije, gdje bi milodarima riješili sve svoje estetske i etičke probleme. Ali, eto, natječaj je raspisan, žiri je tako htio, pa je pobijedio tekst koji se ni načinom, ni sadržajem ne slaže s mjestom na kojem će biti odigran. Da nije potresa i epidemije, bila bi ovo jedna nadasve poželjna diverzija na ono što Hrvatsko narodno kazalište u glavama svoje premijerne publike jest. S potresom i epidemijom, ova je predstava savršen autoreferencijalni komentar zajedničkog nam životnog i povijesnog trenutka.

Većina onog što gledamo na sceni zapravo se zbiva u glavi glavne junakinje. Ono što se, pak, zbiva u takozvanoj stvarnosti samo je porođaj. Na svijet upravo dolazi drugo dijete. Pred njega i pred njegovu sestru majka iznosi priču. Malu povijest hrvatske seoske sirotinje, ispričanu kroz veliku obiteljsku povijest žena i muškaraca, svedenu na tri sprovoda. Vrijeme u kojem se dijete rađa je sadašnje, a obiteljska povijest se kroz vrijeme poslijeratne obnove vraća sve do Domovinskog rata, i možda još malo prije. Za razliku od građanske obiteljske povijesti, ili epskih povijesti u nas mnogo življeg i prisutnijeg seljačkog građanstva, obiteljska povijest sirotinje je plitka. Ona ne ide daleko i duboko, i ne živi u mitu i legendi. Krajnje je konkretna i svodi se na premlaćivanje, bijedu, besciljno pijanstvo, na obiteljsko nasilje kao oblik očaja. S koljena na koljeno tu muževi premlaćuju žene, majke tuku kćeri, koje zatim odrastaju u žene koje premlaćuju njihovi muževi. Ali pogrešno je kada se tako kaže: sve je to kod Monike Herceg mnogo suptilnije, istinitije i beznadnije. I to je konstantno premlaćivanje, kojim se rješavaju svi životni problemi, ali kojim se rješava i problem jezika koji nije u stanju da dopre do posljednje konsekvence tog banijskog i ljudskog jada i patnje, na neki način oblik očajničke žudnje za nježnostima. Žudnje za zagrljajima. Svijet o kojem Monika Herceg piše opisan je u hrvatskoj književnosti davno, još u knjizi Rudolfa Bićanića, po stilu i tematici sasvim neknjiževnoj, sociološkoj, ekonomističkoj, demografskoj, naslova “Kako živi narod”. Između Bićanićevog sela iz tridesetih godina dvadesetog, i njezinog sela s početka dvadeset i prvog stoljeća, gotovo da nikakve razlike nema.

Monika Herceg ozbiljan je pisac, i ovo je ozbiljan poetsko-dramski tekst, tako da se ona ne služi štakama i inim ortopedskim pomagalima ideologije. Ona ne piše o zlostavljanim ženama i o muškim zlostavljačima, ne bavi se klasnim razlozima siromaštva, svjesno izbjegava sva jednostavna objašnjena grubosti, surovosti, odsustva zagrljaja, koja joj se nude sa svih strana, ali koja nepogrešivo vode lošoj, plakatnoj književnosti, nekoj od brojnih varijanti postmodernih socrealizama. Pritom, ona nesreću ne predstavlja samo kao nesreću, nije to fatalizam zle kobi. Samo što za razliku od svijeta mondenih i nedarovitih, njezin obiteljski svijet ne biva objašnjen nizom kolektivnih odgovora i ideoloških objašnjenja, nego individualnim estetskim, fabulativnim, moralnim činom. Hrabrim pristajanjem uz vlastitu ranjivost.

Rene Medvešek dopustio je da ga vodi njezin tekst. To je za redatelja vrlo rizično. Ali tekst je takav da bi ga sve drugo nepovratno oštetilo. Narušilo bi njegovu krhku i vrlo osjetljivu statiku. Toliko osjetljivu da sam, priznajem to, išao u kazalište pomiren s tim da ću vidjeti predstavu koja neće imati veze s tekstom Monike Herceg. Srećom, bilo je drukčije. Rene Medvešek izveo je priču upravo onako kako je ona i zamišljena, prevodeći iz poezije na scenu najosjetljivije njezine nijanse.

Pripovjedačicu, glavnu junakinju, onu kojoj se sve ovo događa, dijete koje upravo rađa već svoje drugo dijete, igraju Jadranka Đokić, Lana Barić i Darija Lorenci. U svakome su trenutku zajedno na sceni, svaka u istom liku, ali na tri različita načina. Ti načini se, možda, tiču individualne, osobne, privatne prirode svake od glumica. Ili je razlika zasnovana na nečemu drugom. To nije ni važno, jer je učinak ovaj: osoba je sačinjena od više osoba, i uvijek je to tako, uvijek postoji netko tko nadgleda sve ovo što sam upravo ja, postoji netko tko se tome čudi, postoji netko tko u meni šuti, i netko tko u meni viče… Pričajući priču o sebi i o svojima, pripovjedačica priča više različitih priča.

Majku igra Nina Violić, do suza velika i istinita. Premda nije okosnica Monikina teksta, i premda nije na pozornici koliko njih tri, ona je okosnica predstave. Ona je središnja figura obiteljske povijesti; njoj prethode, na nju se nastavljaju. Babu igra Mirta Zečević. Na rubu groteske, pomalo izvan stila i ritma. Ali to ne smeta. Muški su Igor Kovač i Filip Vidović. Prisutni upravo onoliko i onako koliko i kako trebaju biti. Ali ovo je ženski svijet. Muški stradaju u ratovima, padaju s građevina, ubijaju se alkoholom. Grube žrtve vlastite i tuđih grubosti.

Nekad davno, prije četrdesetak godina već, izlazio bih u ovakve zimske noći iz kazališta, pun ushita i uvjerenja kako je upravo viđena predstava ona tačka preokreta u kojoj će se svijet vratiti u zglob. Na taj sam način gledao “Misu u A molu”, Ljubiše Ristića i Slovenskog mladinskog gledališča, “Karamazove”, istog redatelja i njegova KPGT-a, “Hrvatskog Fausta”, Slobodana Unkovskog i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, “Cara Edipa”, Rahima Burhana i Teatra Pralipe, ali i “Tetovirano pozorište” Mladena Materića i Otvorene scene Obala, kojeg se, pretpostavljam, nitko više ne sjeća… Tako ove večeri iz kazališta izlazim i nakon Medvešekove predstave, premda više nema kazališnih kritičara koji bi precizno opisali ono što smo upravo vidjeli. (Osim važnog izuzetka, Nataše Govedić u Novom listu.) Ali koga je briga za to, važno je da velika iluzija opet postoji.

Monika Herceg generacija je naših nerođenih sinova i kćeri. Govorim to iz perspektive naraštaja koji je sve svoje velike predstave i sve najveće estetske senzacije doživio u osamdesetima. Očarani i očuđeni otišli smo u rat, u kojem smo, tako je to bilo zamišljeno, trebali junački poginuti za ideje naraštaja naših povampirenih očeva. Generacija koja stiže nakon nas, ta generacija naših nerođenih sinova i kćeri, nije imala to iskustvo očuđenja pred katastrofu. To je još jedan razlog zbog kojeg s naročitom pažnjom čitam Moniku Herceg i zbog kojeg sam zahvalan Medvešeku – čovjeku iz moje generacije – što je s takvim poštovanjem ispratio njezin tekst. I tu veliku sveprisutnu nježnost talenta. 

Da se navratim na Vladu Pištala. Zanimljivo je što je za vreme mog beogradskog perioda začeto prijateljstvo sa trojicom Vlada – Bajcem, Divljanom i Pištalom. Za svakog od njih nosim u sebi punu šaku živih doživljaja koje mogu lepo da skladiram u memorijski nered. Na neki spontan način, a verujem i radi našeg prijateljstva, svi su, i pored svojih nemirnih sudbina, ostali privrženi Makedoniji. 

Iako se ne sećam gde sam tačno upoznao Vladu Pištala, mogu bez napora da oživim njegov tadašnji lik. Možda zato što je on, i pored godina i starenja, održao svoj izgled dobroćudnog mede. Ali nasuprot svom prividno opuštenom fizikusu, Pištalo je neumorni pešak koji voli da šeta gradom (što se mene tiče, potpuno se slažem, iako baš nisam ranoranilac), uvek s notesom na gotovs – da pribeleži poneku lokalnu anegdotu ili dosetku. 

Nekoliko godina mlađi od mene, Pištalo je posedovao jednu osobinu koju retko imaju i ljudi sa višegodišnjim iskustvom. Dobronamernost. Još od mladih dana inspirišu ga knjige drugih autora. I tada je već bio duboko zaražen književnošću – vidim ga kako nasmejan, zadihan silazi sa drugog sprata zgrade “Jugoslovenskih železnica” gde je radio kako novinar, držeći u rukama novi broj otkačenog ludističkog časopisa “Beogradska manifaktura snova” (sa kolažom razigranih tekstova, fotografija i crteža), koji je uređivao s elanom i neskrivenom radošću. 

Za vreme našeg višegodišnjeg prijateljstva, u regionu su se događala krupna i teška iskušenja – ratovi, rastanci, preseljenja – koji su se na njega stropoštali mnogo dramatičnije nego kod mene. Tako, dok je u Bosni besnela zver rata, Vlada je iznenada doputovao u Skoplje (i, naravno, odseo kod mene) da dočeka oca, tadašnjeg direktora Narodne biblioteke u Sarajevu, koji je uz pomoć makedonskih prijatelja uspeo da se izvuče iz razorenog grada. 

Evo šta je o tome napisao Vlada u jednom skorašnjem mejlu: “U Skoplju sam tada video tatu posle tako reći cele godine. Pre toga smo komunicirali preko telefona. Postojala je verovatnoća da se više nikad ne vidimo. Čuo sam preko telefona kako granata udara u Vijećnicu, blizu Biblioteke gde je on bio direktor. Sudbina je htela da se nađemo u Skoplju. 

U Skoplju je bilo sve normalno. To je bio onaj stari svet na koji sam bio naviknut. Makedonci su pomagali izbeglicama iz Bosne koliko su mogli. Sam grad bar je mene asocirao na zajedništvo i solidarnost iz vremena skopskog zemljotresa. 

I ranije sam bio u Skoplju. Najlepša poseta mi je bila kod tebe. Bili smo i u Štipu. Zauvek sam zapamtio jedan štipski valcer. Dakle, bio sam pozvan u gostoprimljiv dom Saše Prokopieva, u Alžirskoj ulici. Pričali smo o svemu i svačemu, kao i uvek. Čitao sam Helderlina, koga sam pozajmio iz tvoje biblioteke. Visok nemački klasicizam. Naši razgovori. Šetnje sa mojim ocem i njegovim makedonskim prijateljima (i on ih je imao mnogo), sve se to sliva u jedan osećaj topline i normalnosti. I sad kažem da se sa ljubavlju uvek vraćam u taj grad. Ne brbljam nešto kao politički korektno, nego baš tako – sa ljubavlju. Ni Skoplju, a ni mom drugaru Saši to nikada nisam zaboravio.”    

Mladi klesarski naučnik Jakov Kolar volio je svoj posao. Bez obzira radilo se o rukohvatima ili gazištima stepeništa kod neke dobrostojeće gradske obitelji, ornamentu na zgradi kotarske uprave ili nadgrobnom spomeniku, rezanju i klesanju kamena pristupao je uvijek s istim žarom. Najviše posla bilo je na gradskom groblju, gdje je često boravio klečeći pokraj otvorenih grobnica bruseći grubo izvedene betonske bridove na koje je kasnije postavljao teške, mramorne ploče. Gazda Štajner bio je zadovoljan mladićem. Bez problema je obavljao sve poslove, znao upravljati malim Škodinim kamionetom, a zbog precizne ruke i talenta koji su do izražaja dolazili prilikom graviranja raznih motiva, mušterije su često tražile Kolara. Gazdi to nije bilo krivo. Dapače! Upravo je u mladiću vidio prikladnog kandidata koji bi mogao preuzeti klesarski obrt koji je još 1885. godine pokrenuo njegov djed. Kao samac u kasnim pedesetim, Štajner je bio svjestan da mu se biološki nasljednik vjerojatno nikada neće roditi, ali se i tješio mišlju da su mnogi sinovi znali rastepsti očevinu još prije postavljanja nadgrobnog kamena nesretnom ocu. Sam sebi nije želio priznati da mu se glavom vrzmaju novozavjetne prispodobe, ali bio je sklon vjerovati da mu je Bog kroz svoju providnost podario dobroga sina.

Kako je u Štajneru sazrijevala odluka da posao prepusti Jakovu, počeo ga je uvoditi u tajne onog dijela posla koji je bio sakriven iza kamenih ploča i alata za njihovu obradu. S obzirom da je mladić uživao priličan ugled kod mještana, gazda ga je uključio u finu i nenametljivu aktivnost prodaje nadgrobnih spomenika, gdje je očekivao da će do izražaja doći Jakovljeva smirenost i dobrodušnost. Nakon što bi se na mjesnom groblju obavio pogreb, mladi klesarski naučnik Jakov Kolar imao je pričekati kakvih tjedan dana da bi posjetio ucviljenu rodbinu i ponudio uslugu izrade grobnice i postavljanja nadgrobnog spomenika. Taj prvi susret protjecao je naizgled nehajno. Poslovni su razgovori bili gotovo slučajno započinjani te vješto ispreplitani između sućuti, dizanih kolača, rakije i biranih riječi o pokojniku. U slučaju da se rodbina ne bi tih prvih dana odlučila za usluge tog najstarijeg i najpoznatijeg gradskog klesarskog obrta, drugi posjet padao je kakvih devet mjeseci nakon nesretnog događaja. Tada više ne bi bilo potrebe za izražavanjem sućuti, rodbina bi bila znatno opuštenija i poslovni ton je prevladavao cijelim razgovorom. Kolar bi isprva obazrivo natuknuo rođacima kako se polako bliži godišnjica smrti uoči koje bi, sukladno običajima, spomenik valjalo postaviti. Kako imamo i drugih poslova, morali bismo što ranije znati trebamo li i za Vašu cijenjenu obitelj naručivati kamen i planirati radove, govorio je ispod glasa Jakov zabrinutoj rodbini.

Za one koji ni tada ne bi naručili spomenik, planiran je treći posjet. Osim što bi obazrivo izdeklamirao sve što je već rečeno, Jakov je morao procijeniti razloge zbog kojih rodbina uporno odbija narudžbu. Ukoliko bi ti razlozi bili financijske prirode, na stol je bacan i posljednji adut: klesarski obrt „Štajner“ bio je u mogućnosti spomenik izraditi u nekoliko mjeseci, dok bi plaćanje istog moglo biti prolongirano na period od čak dvije godine, uz razumnu kamatu. Vrlo često je nakon ovakvog otvaranja karata rodbina odahnula i potpisivala formulare koje bi kasnije, te iste večeri, pedantni Štajner unosio u svoju bilježnicu koju je držao pod ključem u svijetlo-plavom kuhinjskom kredencu. Naime, dio poslovanja svog obrta koji se ticao evidentiranja i naplaćivanja potraživanja gazda Štajner još je uvijek obavljao sam.

***

Jakov je spadao u onu rijetku vrstu ljudi koji ne brinu tuđe brige i ne raspituju se o onome što ih se direktno ne tiče. Međutim, prema gazdinu držanju mogao je zaključiti da se naplata vrši na vrijeme i bez značajnijih kašnjenja, osim u nekoliko sporadičnih slučajeva. Vjerojatno stoga i nije bilo većih poteškoća prilikom sklapanja novih poslova. Potrajalo je to sve do proljeća 1941. godine, kada je Jakov počeo primjećivati nezadovoljstvo kod nekih mušterija. Nije ono bilo posljedica bezobrazne cijene, kratkih rokova ili visoke kamate, neadekvatne teksture kamena ili promašenog motiva na spomeniku. Razlog nezadovoljstvu bio je neki drugi, Jakovu nepoznat. Ako je možda nešto i naslućivao, sve mu je moglo postati jasno kada je po treći put ušao u kuću obitelji Majer. Najstariji sin kroz zube je procijedio:

– Neće tvoj gazda još dugo zapisivati u onu bilježnicu!

Gospođa Lovorka Majer pokušala je umiriti sina. Ponudila je Jakova kavom i vrlo brzo dogovorila sve detalje izrade nadgrobnog spomenika njezinom suprugu, pokojnom kirijašu Anti Majeru, kojeg su svi znali po nadimku Labud. Upravo stoga gospođa Lovorka željela je da nadgrobni spomenik izradi Jakov jer je, kako je već rečeno, slovio za vrsnog majstora gravura, pa čak i onih najzahtjevnijih, što je vizura labuda svakako predstavljala. Još iste večeri narudžba i otplatni plan pedantno su evidentirani u bilježnicu Izaka Štajnera.

***

Kada je jednog kolovoškog jutra 1941. godine Jakov Kolar došao pred zatvorena vrata klesarske radionice, odmah je znao da se dogodilo nešto ružno. Kroz spuštene rolete i navučene zavjese susjednih kuća mogao je osjetiti poglede. Jedini koji je izašao na ulicu i prišao mu bio je stari, nedavno umirovljeni brijač koji je onih nekoliko preostalih mušterija još uvijek inkognito primao u malenu, dvorišnu radnju koja se nalazila uz klesariju.

– Gazdu su ti jučer odveli. Ostavio je ovo.

Kada se primaknuo i gurnuo mladiću ključ radnje u ruku, šapnuo mu je na uho:

– To ga je otpremio netko iz bilježnice. Ja ti kažem!

Zbunjen i uplašen, Jakov je otvorio radnju kroz koju taj dan nije prošla ni jedna mušterija. Nije mu to bilo mrsko. Cijelo vrijeme razmišljao je o Štajneru i njegovoj budućnosti koja, sada je to i Jakovu bilo jasno, nije mogla biti ružičasta. Međutim, više od gazdine budućnosti, koja je ipak bila prilično izvjesna, mučila ga je njegova vlastita, uglavnom neizvjesna budućnost. Osjećao je da bi ta neizvjesnost bila znatno smanjena kada bi znao sadržaj bilježnice koju do tada nikada nije vidio. Stoga je detaljno pretražio cijelu radnju, ali bez opipljivog rezultata. Odlučio je otići i do gazdine kuće, predmnijevajući da bi bilježnica možda mogla biti tamo. Kada je u dvorištu vidio parkiran džip s amblemima Wehrmachta, bilo mu je jasno da je stvar izgubljena. Nije bilo druge do čekati da se netko od zapisanih pojavi.

***

Budući da je vrijeme bilo takvo da je klesarski zanat bio na cijeni, nekim čudom Jakov je ostao u radnji bez previše propitkivanja i administrativnih začkoljica nove vlasti. Narudžbi, premda znatno skromnijih nego prethodnih godina, nije nedostajalo, a on je u radnji ostao sam. Od gazde nije dolazio nikakav glas što je, s obzirom na situaciju, bilo posve razumljivo. Radio je koliko je mogao i stigao, vrlo često i poslije radnog vremena.

Mladi Majer pojavio se jednog kasnog popodneva krajem studenog, kada je Jakov već razmišljao o zatvaranju radnje. Iako je, pripremajući se za takav susret, u sebi taj trenutak proživljavao nekoliko puta, opet je bio zbunjen.

– I… izvolite. Što želite?

Majer je zapalio cigaretu i otpuhnuo nekoliko dimova. Nehajno je otresao pepeo koji mu je pao na rukav uniforme. Sjeo je na pult i pogledao Jakova. Ovaj se stresao.

– Slušaj! Trebam večeras tvoj kamiončić. Za jedan poslić. Goriva imaš?

Jakov je odgovorio potvrdno. Otišao je do ormara i odande uzeo ključ koji je pružio Majeru. Ovaj je odmahnuo glavom.

– Ti ćeš voziti… Budi u devet kod uljare.

Jakov je kimnuo glavom dajući Majeru do znanja da je razumio mjesto i vrijeme sastanka.

– Zapamtit ćeš? Ne moraš to zapisati? Recimo… u bilježnicu?

– Zapamtit ću, ne moram zapisati. Osim toga, nemam više gdje… – Jakov je znao na što Majer cilja. Zato je za svaki slučaj još dometnuo: – Iz te bilježnice se ničega ne sjećam.

Majer se nasmiješio i rukom potapšao Jakova po leđima.

– Dobro ti je to. Mislim, dobro za zdravlje. Nego, ako te tko bude večeras zaustavio po putu, samo reci da ideš sa mnom u akciju. Rojnik Majer, zapamti to!

***

Sljedećih nekoliko sati mladi klesarski naučnik Kolar proveo je razmišljajući. Slutio je da noćne akcije s Majerom ne mogu izaći na dobro. S druge strane znao je da, ukoliko se ne povinuje Majerovoj želji, za njega u gradu nema budućnosti. Uzeo je na kraju kanistar iz garaže, dosipao gorivo, pa se odvezao do stare tvornice ulja, koja već nekoliko godina nije radila. Noć je bila tamna, mjesec su zakrili tmasti oblaci a cijelim gradom je vladalo zamračenje. Kolar je parkirao i čekao.

Majer je stigao na vrijeme, otvorio vrata kamioneta i spretno uskočio unutra. Zatim je rukom pomogao i svom, manje gipkom, pratitelju. Kada su se obojica smjestili, Majer upita Kolara:

– Pepija znaš?

Pepija Horvata Jakov je znao iz viđenja. Sreo bi ga ponekad na kino-predstavi ili u ljetnoj bašči jedinog gradskog hotela, gdje je uglavnom sjedio sam. Nije mu se taj bucmasti momak činio lošim, ali jednostavno nije bio u prilici do tada s njim razmijeniti niti riječ.

– Znam – odgovori Jakov. – Kamo ću voziti?

– Samo ti kreni. Pepi će nam pokazivati put.

Izrekavši ovo Majer se glasno i usiljeno nasmijao, pa lupio mladića otvorenim dlanom po leđima. Ovaj je uzvratio sramežljivim osmijehom.

Dio grada u koji su se odvezli prema uputama Pepija Horvata Jakov nije baš poznavao. Međutim, kada mu je rekao da parkira ispred velike kuće koja je bila poznata po tome što je cijela obrasla bršljanom, znao je po koga su došli. Rukom je čvrsto stisnuo volan i čekao. Kroz nekoliko minuta, Pepi i Majer su u tovarni sanduk doslovno ugurali mladića a zatim uskočili za njim. Majer je lupio po karoseriji.

– Kreni! Vozi šumarskim putem do kraja!

Šumarski put bio je naziv za cestu koja je od ruba grada vijugavom putanjom vodila prema šumi. Jakov je vozio polagano pod slabim svjetlima čehoslovačkog kamioneta. Nekih stotinjak metara pred prvim drvećem nestajala je kamena podloga i cesta je postajala pravi šumski put, blatnjav i teško prohodan za dugih, jesenskih kiša. Majer je opet udario po karoseriji. Jakov je zaustavio vozilo i ostao u vozačkoj kabini, dok su putnici iskočili iz teretnog sanduka. Čuvši pucketanje grančica koje je postajalo sve tiše, slutio je da Majer i Pepi odlaze s nepoznatim mladićem prema šumi.

Ostavljen u mrkloj noći, Jakov je osjetio nelagodu. Gradom su kružile priče da se šumarskim putem partizani spuštaju do rubnih dijelova grada, kamo redovito dolaze po hranu i lijekove. Upućeni su smatrali da je samo pitanje dana kada će se spustiti i u ozbiljniji napad.

Kada je čuo pucnjeve, Jakov je pretrnuo. Upalio je kamionet i odlučio pričekati još nekoliko minuta pa zatim pobjeći. Unezvijereno je gledao kroz vjetrobransko staklo potpuno napetih čula, kada je odjednom ispred njega iskočila silueta Pepija Horvata. Jakov je tiho uzdahnuo, a mladić se podbočio rukama o haubu i povratio. Majer, koji je pritrčao koju sekundu kasnije, grubo ga je povukao prema sebi i doslovno ubacio u kamionet. Zatim se izbečio prema Jakovu.

– Vozi! Odvezi nas do radionice, tamo ćemo izaći.

Majer je pokušavao umiriti Pepija koji je gotovo ridao. Govorio mu je kako nije dovoljno samo dati život za domovinu. Teže je, ali i puno važnije, ponekad za domovinu uzeti nečiji život, razumiješ? Kada je ovaj pokušao zagrliti Pepija, Jakov je kroz otkopčan kaput u Majerovim njedrima ugledao revolver. S obzirom da ni zagrljaj nije pomogao, Majer je opalio Pepiju nekoliko vrućih šamara, na što se ovaj, doduše tek pred kraj vožnje, ipak malo primirio. Jakov je samo poželio da što prije parkira u dvorište.

Kada je kamionet stao, Pepi je bio već znatno umireniji. Jakov je odlučio prenoćiti u radnji, jer je prolazak noću kroz grad bez pratnje ljudi poput Majera mogao biti vrlo opasan.

– O ovome ništa ne znaš, jasno!? Baš kao ni o bilježnici! – rekao mu je Majer na rastanku i udario mu šamar u kojem je bilo snage kao u tri Pepijeva.

Jakov mu je poželio u tom trenutku otkinuti glavu. Zadovoljio se time što je zaključao vrata nakon njihova odlaska.

***

Tek što je legao u krevet, iz grada se začulo puškaranje. Isprva gotovo sramežljivo, kroz pravi krešendo ubrzo se pretvorilo u nekoliko paklenih minuta. Nakon toga, sporadični pucnjevi čuli su se još neko vrijeme. Kada je konačno sve utihnulo, noć je bila već debelo odmakla.

Ujutro mu je stari brico ispričao što se dogodilo. Hladni srsi prolazili su Jakovljevim leđima dok mu je brico govorio kako su se te noći, upravo šumarskim putem, partizani spustili do grada i napali željezničku postaju. Uništili su dio pruge i vodospremu, opljačkali nekoliko kuća, da bi se pred jutro povukli nazad u šumu. U borbama je poginulo šest domobrana i oružnika u samoj postaji, uz još jednog koji se igrom slučaja zatekao na ulici, između dvije vatre.

Kada se na vratima radnje tog popodneva pojavila uplakana gospođa Lovorka Majer, Jakovu je postalo jasno tko se to našao “između dvije vatre”. Iz torbice je izvukla snop novčanica.

– Ovo je dug za supruga. Nadam se da dodatno ime na spomeniku nećete skupo naplatiti?

Kolar je novce pospremio u ladicu. Osmjehnuo se prema gospođi Majer i rekao:

– Ne brinite. Dodatno ime ići će na račun kuće.

Ovo je jedna stara kuća, sa vrtom, zimski mrtvim, postoji i maleni okrugli bazen u kome katkad oglase se žabe, junakinje Aristofanove. U jednom delu, prema ulici, rođen je početkom prošlog veka slikar modernizma, Josip Sajsel (Josip Seissel), mnogo kasnije i moja žena. Njeni roditelji su mrtvi, sinovi su otišli kojegde, tako smo ostali samo nas dvoje, jedan čovek i jedna žena, kao na početku sveta. Tome dodajem iskopinu gospodina Krambergera, onog Slovenca, koji je, stotinak metara od nas, pronašao je kosti drevnih evropskih ljudi, krapinskog pračovjeka. Sajsel inače, davno pre umetnika Javaševa, koji umotavao je sve do čega je došao, u svojim akvarelima prikazao je umotane predmete iz prirode, drveće, životinje i ljude. Tako se i mi u ovim prilikama globalne epidemije, osećamo umotani tom starom kućom, u zbrinutosti, prema pojmu jednog nemačkog filosofa. Pitam se, međutim, zaslužuje li čovekova rasa bilo kakvu zbrinutost, ma koji oblik skrbi, jer njegov pojav sam je izabrao svoju nejasnu ulogu na ovoj planeti, niko mu za to nije kriv. Zbrinutost ionako je jedno stanje blisko poniženosti, da budem sačuvan, osećanje mi je odbojno i daleko, ja sam tu da bih bio nesačuvan, nezbrinut, neogrnut bilo čim. To su one prilike koje mogu jedino pomoći ljudskom duhu, njegovoj svesti, proizvoditeljici nezbrinutosti.

Jedna kuća, njen nesigurni gabarit, samo je ovlašna oplata nečije sudbine, izvor, istovremeno, sumnjive metafore materinog uterusa, čovek je u svom domu još uvek nerođen, sve dok, u njegovoj vlažnoj mekoti, ne počne sam da se ponaša majeutski, na njemu je da porodi ostatak sveta. Zbog toga mi ne pada teško naša iznenadna izmeštenost, jer mnogo manje računam na ono što bih mogao počiniti vani, na ulici, u istoriji. Čovekovo mesto je unutra, napolju postoje samo ljudi. Izgleda iznenađujuće kako jedna izdvojenost, pojedinčeva, može doprineti onoj skupnosti, metežu kolektivnog, kroz koji glas jedinke ne razaznaje se. Mogu da budem samo zadovoljan što svoja dekadentna i destruktivna osećanja u stanju sam da obznanim novonastalim okolnostima, ona enigmatična suma nekog zbora, izumljena od prvog aritmetičara, koja u sebi sadrži neizbrojive, potlačene, nevidljive brojke, treba već jednom da pukne, matematika ionako krije mnoga značenja što se odnose neposredno na našu istoriju.

Tako traje naše vreme, starost jedne sezone, okrštene decembrom. Dovukli smo dosta zrnevlja za ptice, koje se jate po terasama, nismo sami. Jer ptice su glasnici one nerazjašnjive celine prirode, iz čijih okvira, mi, ljudi, otišli smo na neobjašnjiv način, napuštajući taj zajednički brod, da bismo bili svoji, osamljeni i tuđi. Pa otud, osamljenost dve jedinke, smeštene u krletku neke kuće, samo objašnjava onu opštu solitudnost te životinjske vrste koja odlučila je da odluta u svet, onako kako sin razmetni, beži iz roditeljskog doma. Čovekov soj već dugo traje u svojoj kosmičkoj izdvojenosti, makar ga bilo na milijarde. U tom položaju gradi i svoju povest, zahvaljujući svesti koju je zadobio, nejasno kako i možda nezasluženo. Pa pomoću nje, i sam opisujem ostalo, što me se ne tiče neposredno, osim kao kulisa, scenografija tih neobičnih okolnosti.

Naša scena je mala, dva sprata jedne napuštene kuće u Zagorju. Ova bi mogla biti i negde drugde, nijedna kuća ne zna, sama za sebe, gde je, drugi su je onamo postavili kao upotrebno mesto i usput, nešto kao simbol. To se posebno očituje u prilikama u kojima smo se zatekli, jer ova zgrada na Gajevom trgu 12 a, mogla bi imati potpuno različitu adresu, kao što i svako od nas, ljudi, mogao bi se zvati drugojačije, no kako je kršten. Ja ionako cele ove sezone, o vremenu i mestu gde sam zatečen, govorim kao u alegoriji, u metafori, ne obazirući se na stvarno stanje. Pa sam jedanput pomislio da živim u doba renesansno, sklonjen od kuge u Firenci, kao član one udruge, dekameronske, samo se ovo odužilo, dvanaest raspusnih dana Bokačovih, traje, evo, već čitavu godinu, a dokle će, nejasno je. Onda i ovaj dom dvoje zalutalih ljudi samo se pretvara u praznu ulicu Mabot, ili onaj krug oko Panteona, rimskog, bilo gde. Čovek ionako u stanju je da bude svuda, samo ako se malo bolje koncentriše. Potom, već sam utvrdio dobit od ove nezdrave pojave koja nas okružuje, što nas je, mimo svoje zlosti, poučila: treba da se razredimo. Time su ožalošćeni svi zajapureni demonstranti, jurišnici na Zimski dvorac, blentavi nogometni navijači, izludeli vernici, sakupljeni po svojim bogomoljama, ja ne.

Dolazi nam povremeno jedna spremačica, skromni delegat onog sveta izvana. Pomno pratim njen rad po kući, pažljiv, samozatajan, tih, učim od njega. Razumem da i sam mnogo toga treba da pospremim po sebi, onako, kako upravo činim. U čoveka treba da je sve lepo, i odelo, i misli, pisao je Čehov. I pospremljeno, govori posao moje spremačice. To uopšte nije moguće izvesti u onoj gunguli kolektivnog života, masovke iza sebe ostavljaju samo smeće. Ja spremam po domu svoga duha, i svoje svesti, dok posmatram naše zebe koje zoblju vlastito zrnevlje, pomno, ne ostavljajući ništa za sobom.

Neka se puši, pije i karta, ja ću da čitam Dekarta!, stoji u onoj infantilnoj farsi Rostanovoj, o Siranu od Beržeraka. Gde ta pustahija od pesnika velikog nosa, mimo ratnog haosa kome je dospeo, ne zapostavlja svoju lektiru. Moj je izbor u Aristotelu, jer se njegova Metafizika zatekla u jednoj torbi, kada sam došao ovamo. Nema mnogo knjiga u tom opustelom domu, a što je još gore, nema u celoj varošici ni jedne knjižare. Makar je tu rođen Ilirski pokret Ljudevita Gaja, a u skrivenoj uličici sa strane, pre mnogo godina boravio je jedno vreme Ivo Andrić. Tako ne znam čita li neko od ovog sveta nešto, na izvoru jedne kulture, takođe čitalačke, ili ovo čine samo na skrivačke, negde u potaji. Zato što danas kultura knjige u golemom je povlačenju pred napravama digitalnim i nedigitalnim, nalik onoj pripovesti, u kojoj knjige spaljuju se na određenoj temperaturi Farenhajta, sustavno i po zakonu, Pa ono što se našlo slučajno u mojoj valizi, dragoceni je prtljag nekog prognanika iz kraljevine bolesti na neki republikanski otok zdravlja. Kako samo dobro dolazi moderni duh drevnog stagiranina, njegova vesela skepsa, ničeanska! U prirodi nalaze se ne samo red i lepo, nego i nered i ružno, pa da čak zlo nadmašuje dobro, a ružno lepo, kaže taj starac. Došao sam ovamo, vođen i drugom navadom, osim one, dekameronske, u nadi da ću tu, usred ovih usahlih leja jedne sumnjive prirode, iskopati nešto od bilja i korenja, duhovnije, koje još ne poznajem. A čovek od pre dvadeset i pet vekova lepo mi kaže, znanje, samo po sebi, ne postoji! Zato ne treba u sebi zahtevati strogu matematičku tačnost. Džaba ona muka da se sve uredi po kući, i u glavi, kod moje spremačice, i mene samog. Ali zato, kao da čujem u ovom, dragocenu sumnjičavost mog mrtvog druga Konstantinovića, koje nikako da se do kraja dovinem.

Vodim onda ovog svog gospara, atičkog, kroz naš pusti dom, a potom, držeći ga za ruku, dovedem ga na one sparušene staze vrta, da bismo ostali u domenu peripatetičkom. A sve što od njega mogu čuti, kao da slušam od našeg, gotovo savremenika, Popera, njegov solilokvij, pun sumnjičavosti. Skromnost Aristotelesu, kao ni bečkom filosofu, ne manjka, bez obzira na silne njegove statue koje naknadno, posejane su po muzejima, makar on sam, podučavao je najmoćnijeg cara starog sveta. Pa veli kako ugled predavača zavisi od navika slušalaca, mi smo, kaže, nasledili izvesna mišljenja većeg broja filosofa, ali drugi filosofi bili su uzrok pojavljivanju ovih. Tako dobijam ovu pouku koja ne dopire do uha mojih savremenika, a i inače, tu ih i nema.

Samo zvona sa obližnje crkve govore da tamo, iza surih zabata kuća, ima još živih. Postoji već ispoved ovog bezbožnika o crkvenim zvonicima, kojih se on ne odriče tek tako, mislim da bi lice zemlje bilo pusto bez šiljaka katedralskih, njihovog protivljenja silama planete, pa čak suprotstavljenih veri koju zastupaju. A ipak, svaki mali ili veliki praporac u grlu nekog zvonika, istovremeno govori mi o pustoj zaluđenosti ljudske rase nečim, što prevazilazi njenu svest, jedinstvenu i dovoljnu, da ovaj vrtuljak izdrži još neko vreme, koliko uspe. Zato dolaze mi slike te pometene raje, ma koje veroispovesti, a najpre, ovih bosjaka, hlebinskih i zagorskih kumeka, koji tu, iza mog zida, kleče na golom kamenu, zarad nečeg o čemu ni sami pojma nemaju. To je ona višemilenijska klopka za profani duh, koji u našem evropskom okolju vodi do samih mudraca, udarenih, međutim, istom mokrom čarapom po čelu. Otud, dragocena mi je pamet ovog neočekivanog gosta iz pokojne Stagire, koji, još u petom veku stare ere, znao je: jasno je da ideje ne postoje…nema ničeg besmislenijeg nego tvrditi da postoje prirodne pojave van ovih koje vidimo putem čula, u svemiru, i da su te pojave istovetne sa onima koje doznajemo putem čula. Tu je pukla njegova učenička veza sa učiteljem, Aristotel odbegao je od Platona, kako je Marks učinio sa Hegelom.

Ne znam kamo, u vremenu mogao bi se staviti čas kada ljudsko biće pomislilo je da sav njegov pojav skliznuo je u lošem pravcu (nalik upravo trenutnim okolnostima), gde se najpre rodila čovekova svest o sopstvenoj dekadenciji, ako ne u promišljanjima Aristotelovim. Samo što u ovom nije bilo ni najmanje tmurnosti, kao što ni čitava dekadencija ljudska, smatram, daleko je od toga. Kao da u nekoj negativnoj soluciji leži jedna vrsta obogaćenja, jer biće koje propada, reče ovaj filosof, zaista izgleda da ima i moć da propadne, budući je samo lišavanje neka vrsta posedovanja.

Ovo mi zvuči kao znak pune slobode, naprosto stoga, kaže on, što sve može da se ostvaruje i ne ostvaruje.

A zvona zvone, krapinska, i ništa se ne menja, osim što negde neko još uvek otvara kojekakvu knjigu, a drugi ne.

Glosa
Ptice su glasnici one nerazjašnjive celine prirode, iz čijih okvira, mi, ljudi, otišli smo na neobjašnjiv način, napuštajući taj zajednički brod, da bismo bili svoji, osamljeni i tuđi

I ljubav i suze

Ono smo
što bismo htjeli da budemo
a ne ono
što odista i jesmo

kirurzi i kiborzi
na tajnom zadatku
časne sestre i nečasna braća
na zalasku

pronašli smo kalauz
za sve brave
otpirač i otirač
za blatnu dušu

osmijeh i podsmijeh
na istom licu

primite moje iskreno učesće
(jer i ja ću s vama)

traži se novi božji sin
ovog smo potrošili
samo da je visok
suhonjav i obrijane glave

a može i božja kćer
egzotičnog izgleda
(zašto da ne?)

sve lijepo ženskog je roda

i ljubav i suze.

Glasnici

Niz tijelo smreke
smola brazdama kore
glavinja

Priroda je smrtno ozbiljna

po svemu to je med
osim po šećeru
jantarna i ljepljiva suza
orijaša-boga
demona što bi
i u visine i u dubine
da nas otamo na(d)zire

Priroda je smrtno ozbiljna

završit će na nečijem prstu

posvuda čahure češeri suharci
nude se munjama
glistama i čovjeku jednako
za oganj
za kletvu

krpama budućeg humusa crtaju
cvijet rajčice
u staračkom oku

Priroda je smrtno ozbiljna

rudari
crvi i termiti
izlaze iz okna
opremljeni slinom
i kemijskim jednadžbama
zemljine utrobe
vrše nasilnu eksproprijaciju
izvornog vlasnika
pijucima i usnama
po njegovu začuđenom obrazu

Priroda je smrtno ozbiljna

šalje nam umorne glasnike.

Zvučni zid

Kad se
nakon dugih godina
klečanja u molitvi Bogu
za bolji i pravedniji svijet
čovjek pokušao podići
iz klečećeg položaja
osjetio je snažnu bol
u kičmi
i tako ukočen zavapio
za pomoć
a nas nekolicina
koji smo čuli
to zapomaganje
uspravili smo ga i tješili
dok je za to vrijeme
pilot nadzvučne letjelice
probio ne samo zvučni zid
već i bubnjić lijevog uha
Gospodovog
pa kad mu se budete htjeli
obratiti
(Gospodu)
uvjerite se prvo
da mu govorite
na ono zdravo
(desno) uho.

Uvijek kada želim proniknuti u najudaljeniju prošlost i najraniju svijest o vlastitom postojanju, preda mnom iskrsne skup na brzinu izgrađenih radničkih baraka poredanih ispred vojnog objekta koji su svi zaposleni, a među njima i moj otac, kratko zvali Mehanika. I dan-danas imam utisak da su se u te barake u nekada udaljenom sarajevskom naselju Stup, svih tih nekoliko stotina stanara uselilo odjednom, kao da su došli na neku ekskurziju ili radnu akciju gdje će boraviti kratko…

I nakon dvadeset, trideset godina kada su se moji već odavno odselili, kada bih tamo ponekad svraćao, zaticao sam poznata lica iz djetinjstva… Njima je ta „ekskurzija” postala vječnost… Osjećao bih tada neku neobjašnjivu nelagodu kao i da sam imam neke krivice za vrijeme koje tu stoji i gdje nečije sudbine samo „traju“… Bilo je to vjerovatno i zbog toga što se tu ništa nije mijenjalo, ništa gradilo… Onda bih sa lakoćom u tom „dekoru“ prepoznavao slike iz djetinjstva… slike koje su u mojoj glavi ostale zauvijek… 

Čini mi se da su na tom mjestu oduvijek postojali otpadi metala i starih mašina… Prvo su tu bili kamioni zaostali iz onog rata. Prije svih američki „džemsovi“ na čijim smo se olupinama moji vršnjaci, moj godinu dan stariji brat Saćko i ja „učili“ voziti… Bilo je tu i „tatri“ i „čepela“ i to toliko da se nije trebalo svađati oko toga čiji je čiji. Kada bismo se umorili od „vožnje“ i „ratovanja“ jer tu je bilo i neupotrebljivih ratnih oruđa, kretali bismo u pustošenje stupskih bašti, prepunih ranog voća… Nisu rijetko stradavali ni povrtnjaci sa sočnim krastavcima i kupusom… 

Miljacka nas je posebno privlačila. Tu, u stupskoj ravnici ona se već poprilično razlijevala i pravila neke vrste meandri, uokvirenih niskim vrbama i raznim rastinjem. Poslije kišnih dana rijeka bi uvijek nešto donosila iz pravca grada što bi zaostalo u nekoj otoci ili bi se jednostavno zakačilo za granje koje je dosezalo do same vode… Za nas, vječito radoznale klince, to je bio pravi istraživački izazov… Evo, kao sad sjećam se dječačkih lica Zlatana i Zorana, braće koja su u našem društvu bili najstariji, zatim Anđelka, čijem sam ocu Veljku, vozaču Hitne pomoći i pasioniranom lovcu rado pjevao pjesmu „Hoće čiča da se ženi“, jer bi neizostavno potom slijedila nagrada koju bih ja u kantini Mehanike promijenio za dvije rum-pločice… Onda još dva brata: Mirsad i Nihad, koji su bili i naše prve komšije i vršnjaci mog brata i mene… Neizostavni i najomiljeniji član ove manguparije je bio i Ris, njemački ovčar koji je bio vlasništvo dva prvopomenuta brata, ali smo ga svi podjednako smatrali svojim…

Bio nam je pravi drug u igri, ali ispostaviće se i vrstan zaštitnik… Jedne takve situacije ću se uvijek sjećati… Kiša je padala danima, a igre mog brata i mene svodile su se na tijesan prostor našeg malog stana… Ponekad je to prelazilo u svađu pa i tuču a naša mati je pored male bebe (sestra nam se tek rodila) imala itekakve muke da nas obuzda… Ovdje moram priznati da sam oduvijek imao poteškoća u želji da budem ravnopravan sa bratom kada su nestašluci u pitanju. Vedad, koji je već u djetinjstvu dobio nadimak Saćko, oduvijek je bio prava riznica ideja kako zagorčati život starijima. Uvijek je bio tamo gdje ne treba i uvijek malo brži od onoga koji ga je trebao u nekoj njegovi nakani spriječiti… A ja, ja naravno, uvijek za njim… Dakle, našoj majci nije bilo lako i sigurno joj je poprilično laknulo kada su kiše prestale i mi mogli izaći u sigurnost našeg i okolnih dvorišta… 

Miljacka je poslije obilnih kiša neobično nadošla i izlila se po najvećem broju komšijskih bašti… Sva crvena od romanijske zemlje nimalo nije ličila na onu našu pitomu rijeku. I, naravno, moj brat je baš izabrao jednu kukuruznu njivu koja je velikim djelom već bila pod vodom, za prostor gdje ćemo istraživati šta nam je rijeka donijela… I, odjednom smo se našli na samoj obali podivljale vode. Stihija je bukvalno odlamala komade zemlje na kojoj smo stajali. Zabavljali smo se izmičući u posljednji čas odronima mekanog muljevitog tla, nesigurno se pridržavajući za stabljike kukuruza… I onda, nekako istovremeno, Saćko je ugledao nekakav svjetlucavi predmet koji je poskakivao na površini vode zarobljen u granama vrbe gotovo cijela već utonula u divlju vodu. Bio je nadohvat ruke… samo se trebalo malo istegnuti, pridržavajući se za granje… 

Sve se odigralo za tren. Već je bio dohvatio taj predmet kada je izgubio oslonac i za djelić sekunde je bio u vodi. Na tom mjestu nije bilo duboko, ali ga je stihija povukla kao perce. Za malo mi je nestao iz vidokruga jer ga je matica odnijela ispod gustih krošnji uronjenih u maticu. Kao bez duše potrčao sam obalom ne gubeći iz vida njegovu plavu kosu i ogromne uspaničene oči. U trku sam čupao stabljike, pokušavajući da mu ih dodam i da ga tako izvučem na obalu. Obojica smo na sebi imali nove teške vunene kapute a njegov se sada natopio i napuhao kao balon. Vjerovao sam da ga baš taj balon drži na površini… Još jedanput sam uspio da ga na tenutak dohvatim, ali ga je brza voda prosto otela od mene. Mislim da sam vrištao više od njega… Bio sam izbezumljen jer ga je matica odvlačila prema sredini rijeke. Sada sam jedino mogao skočiti za njim ili gledati kako ga crvena masa odnosi… Panika i očaj su bili na vrhuncu kada se odjednom, strelovito među granjem, pojavi sjenka velikog psa. Izvio se u dugačak skok i odmah potom bio je u vodi. Dobro se sjećam da se, iako još nije bio doplivao do Saćka, mom bratu promijenio taj nikada viđeni izraz na licu. Od zgrčene grimase očajnika pretvorilo se to ponovo u poznato lice koje je imalo čak i osmijeh… 

I stvarno, nekoliko stotina metara dalje, gdje rijeka pravi oštru krivinu, Ris je Saćka, zagrizavši u njegov „balon-kaput“ izvukao na jedan kamen odakle nije bilo teško preći na obalu. Bio je to momenat pravog veselja, Ris je lizao njegovo mokro i isprljano lice i trčao od njega prema meni pa opet nazad… dijeleći tako zajedničku radost… 

Ima ovome više od 60 godina, ali sjećanja su tako živa, živa…

Moja buduća žena i drugarica
Školska – po kazni izlazi
Na tablu

Što visočije piši –
Kaže profa iz klupe zadnje 

I pisanje se penje i penje
Do visine stida 

I svitnu
Bjelinom krede
Nulta tačka starinskih svitica 

Za ovakvoga
Razrimljena svijeta
Mi nijesmo imali pravoga
Imena u školničkim rječnicima 

(1979-2021)

Prva je godina kako smo u Americi. Jedno drugom se jadamo kako nam fale sitne, obične, svakodnevne navike. Šetnja prepunom čaršijom, kafa u bašti, i cigare. Da, cigare nam na spomen Bosne prve naumpadnu. To, i višesatno besposličarenje, bez grižnje savjesti, i brige o neplaćenim računima. Ali, to je sve bilo tako davno. Davno. Prije nego ćemo bosih tabana zakoračiti u svijet, odraslih i ozbiljnih. Onih koji, ophvrani obavezama, jedva čekaju kraj radnog dana da zalegnu na kauč, uz teve, dok ih san, konačno ne savlada. 

Iz učahurene zone komfora, rijetko se otisnemo. Najdalje do Nijagarnih vodopoada, nadomak Bafala, udaljenog dva sata od Irija. Grada u kojem živimo, tu na sjeveru, na granici s Kanadom. Gdje ljuta zima po šest mjeseci steže. Ili je i to bilo nekad davno. Davno. Kada su godišnja doba znala za ustaljeni ritam i putanju. 

Prve ćemo godine, kad smo se malo oslobodili i oči navikli na nepregledno prostranstvo ove zemlje, krenuti na put, o kojem sam još kao dječak maštao. S rukama na volanu osvajati horizonte valovitih američkih puteva, koji kraja nemaju. 

Plavetnilo julskog jutra, gledamo kroz prozor, sneni. Koferi i ruksaci, u dnevnom boravku, zapinju nam za noge, dok jedno za drugim koračamo u kuhinju. Doručkovat ćemo, i popiti kafu, pa se zaputiti. Pred nama je dvanaest sati vožnje. Destinacija nam, Džordžija, i farma nadomak Atlante, na kojoj živi tetka. Očeva sestra, koju nisam vidio sedam godina. Onda kada je bila zadnji put u Bosni, i meni ostalo u sjećanju kako je od sve hrane ona svakodnevno jela sataraš, i paprike, s domaćim kajmakom. Razumijet ću je tek kad mi i samom američko izobilje dođe do guše.

***

Negdje u brdima Zapadne Virdžinije lančani sudar. Vozila se preusmjeravaju sporednim rutama, koje google map ne prepoznaje. Čas se vozimo uzbrdo, čas nizbrdo, i kao da ćemo svakog momenta, iza sljedeće krivine, ugledati, kao u leđenu, zelenu vodu Boračkog jezera. Tako je to meni izgledao dok su njih dvije spavale. 

***

Sjedimo pod zelenom krošnjom nepoznatog stabla. Na autoputu, ulje se isparava. Uz samu ivicu, na korak do sigurne smrti, kornjača. Ne veća od nadlanice. Spašavamo je, a zatim joj se divimo u igri, neko vrijeme. Prija nam tih nekoliko minuta odmora, na ulazu u Sjevernu Karolinu, dok ne nastavimo s vožnjom, još dobrih pet, šest sati. 

***

Mogli smo do Bosne doći, koliko dugo se vozimo. Zaključujemo, nervozni. U Južnoj Karolini kao da smo u Meksiku, pomislim. Razaznajemo riječi, naučene od Marisol i Esmeralde. 

***

Čekamo pored puta, u neka doba noći, jer smo se izgubili. Tetka mi javlja da dolazi. Iz šumarka snopovi svjetla, tuku nam oči. Grlimo se i pozdravljamo, zbunjeni, i umorni. Nasmijana i vedra, kad smo ušli u kuću, tetka nas obasipa pitanjima. Nutka nas hranom i pićem. Podsjeća me u tome na njenu rahemetli mater, moju nanu. Osim Anele, s kojom sam se kao dijete igrao, ostale rođake i rodicu ne znam. Nestrpljiv sam da vidim lica, koja pamtim, po slikama koje smo gledali, u toku rata, pod žmirkavim svjetlom starog fenjera. Sada su to odrasli ljudi, koji na moje iznenađenje progovaraju na bosanskom. Liježem s mišlju o začudnosti života, i sudbine, po kojoj se nakon dvadesetak godina, u nepoznatoj zemlji, k tome još u Džorždiji, dakle na zloglasnom američkom jugu, sreće rodbina koja komotno progovara na maternjem jeziku. 

***

Farma je prilično velika. Tetak je pedantno, onako kako je navikao, organizovao svakodnevicu domaćim životnjiama. Iz istog potočića, koji teče posred imanja, vodu poje krava, koza, ovca, magarac, konj, i poni. Budno ih pri tome, iz hladovine posmatraju tri psa. Imany će u igri s njima provoditi dane. Bater, jer je žut poput maslaca, njen je omiljeni. I dan danas, na spomen tetke, ona se sjeti i Batera. Tako ga je zvala i upamtila. 

***

S farme ćemo se uputiti, nakon nekoliko dana, još južnije. Prema Savani. Trebalo je pet sati da se pred nama ukažu čiste ulice ovog grada, kolonijalnim stilom građenog. Zgrade i kuće, odraz su južnjačkog bogastva, sticanog trgovinom crnim robljem. Savana je, inače, bila jedna od glavnih luka, u koju su se dovozili, a poslije i preprodavali crni robovi iz Afrike.

***

Odsjest ćemo na poluotoku Tajbi, nedaleko od grada. Imany je iz ne znam kojeg razloga opčinjena hotelima, pa i ovim jeftinim, pet minuta udaljenim od plaže. 

***

Kad sparina popusti, nekad kasnije uvečer, odlazili bismo u grad. Savana je u to vrijeme krcata, posebno River street. Ulica uz samu rijeku, i glavnu gradsku luku u koju uplovljavaju prekookeanski brodovi, koji po deset minuta, nečujno, kao da u san uplavljavaju, prolaze. Dvije ćemo noći za redom, na jednom od trgova, s oduševljenjem posmtrati visokog afro-amerikanca, koji je od balona za djecu pravio životinje i svirao trubu. S dozom komedije, i provokacije. Obično za one koji su prolazu. Brži ritam, za one koji žure, ili pink panter za sumnjivog istetoviranog lika, Selin Dion za par koji se čuva za ruke, ili Billie Jean za drugi par koji je naizgled u svađi. Kad on utihne, začuje se gitara, a zatim Hallelujah – riječi poznate Cohenove pjesme, s druge strane trga, uz samu obalu.