Animir-dama

Sutra će moj glavni grad
postati gladni grad
a mladost će biti
samo naljepnica
vaterpolo kluba
koji je nekad postojao

djeca će se rađati
s navršenih 65 godina
i odmah odlaziti u
zasluženu mirovinu
bez ručnog sata

za nagradu će dobiti
aplikaciju za smartphone
na kojoj animirana
starija animir-dama
izvodi strip-tease
ako joj pogodiš dob
a ako ne pogodiš
moraš se ti skinuti do gola
i poslati tu istu odjeću
na adresu:
Crveni križ
Crvene kuće 101 A
Gladni grad.

Na praznim kućama crne zastave,
Već izblijedjele, vjetar ih kaiša,
Ulazeći i izlazeći iz tamnih očiju
Oslijepjelih ruševina, ustrašen i on
Hoće li pronaći izlaz iz svijeta duhova,
Nije to njegov orkestar, zidovi davno urušeni,
Ne, bježi vjetar, kao i djevojčica sa babom,
Što je samo po grobljima voda, priča
Nešto djevojčici ili sebi, pozdravlja i
Otpozdravlja svojim dnevnim duhovima,
Tu gdje vjetar slobodno svira, daleko,
Vječnaja pamjat svima što su samotni,
Legli umorni, zaboravili da se probude,
Slušaju glasove, sjećaju se legija rimskih
Što su pouzdane puteve prosjekli,
Sve ostalo, sve poslije, samo je kratkotrajno,
Evo, nešto veliko se pod zemljom, duboko
Okreće, ne može da miruje, zemlja se otvara,
Pokrivač onima kojih nema, pokrivač priči
Koju baba ispreda dok je djevojčica sluša
Pamteći samo neke riječi, neka imena
Što se poput mrava svojim putem kreću –
Legije uništenja, između priče i zaborava.

Početkom nove, 2021. godine, jednu za drugom, pročitao sam dvije knjige domaćih autora koje daleko nadmašuju prosjek, uzimajući u obzir korpus knjiga koje sam pročitao. Radi se najprije o zbirci novela “Štapići za pričanje” Ivice Đikića, koja je po mojemu mišljenju vrhunac prošlogodišnje književne sezone, a zatim novi roman Miljenka Jergovića, “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”, koji će, bez obzira što je objavljen na samom početku, nesumnjivo obilježiti književnu godinu pred nama.

Jergović je, uzimajući u obzir i ovaj roman, jedinstvena pojava u okvirima hrvatske književnosti. Ni sam ne znam koja mu je ovo knjiga po redu, jer mi se nije dalo kopati po piščevoj bibliografiji, jedino znam da je ovo sedamnaesta njegova knjiga koju je objavila Fraktura, uključujući tu i dva kola edicije “Djela Miljenka Jergovića” od osam knjiga. Ono po čemu je Jergović jedinstven je to da nijedna od tih knjiga ne pada ispod prosjeka, bez obzira koliko visoko postavili letvicu. Dok sam još bio dio nekakve bosanskohercegovačke književne scene, iz koje sam se u jednom trenutku “samoisključio”, u više navrata sam svjedočio pravim malim izljevima bijesa nekih “književnika”, čija “Sabrana djela” čini jedna ili eventualno dvije knjige, na toliku Jergovićevu produktivnost. Međutim, da ti nadobudni književnici shvaćaju književnost barem u onoj mjeri koliko je ne shvaćaju, ili da je čitaju, daleko više bi ih trebala razbjesniti jedna druga činjenica, a to je da Jergović, pored tolike produktivnosti, spada u one rijetke pisce koji se iz knjige u knjigu mijenjaju. 

Roman “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” nastavlja se na prethodni Jergovićev roman “Herkul”, u kojemu se autor poigravao žanrovskim. Sličnu književnu strategiju imamo i u ovom romanu, ali na jedan drugačiji način. Ovdje žanrovsko funkcionira kao svojevrsna književna igra, da svjesno usmjeri čitateljska očekivanja. Roman je podnaslovljen kao “pikarski roman”, iako se ne radi o klasičnom pikarskom romanu, bez obzira što su se i pisac i izdavač itekako potrudili da se stekne takav dojam. Tu su izvrsne ilustracije čiji je autor Ivan Stanišić, karakteristične za žanr pikarskog romana. Glavni lik, Babukić, takozvano civilno lice na službi u JNA, analitičar u Komandi Zagrebačke armijske oblasti uoči rata, ima u sebi i onu prijeko potrebnu infantilnu crtu, svojevrsnu pomaknutost, koju Jergović pomno gradi nekim usputnim detaljima, što je u žanru pikarskog romana dio književnog kanona. Babukić je čovjek bez savjesti i bilo kakve empatije, po svemu čovjek novog doba, dakle tipični lik ovog tipa romana. Pikarski roman Ive Brešana u svom naslovu, “Ispovijedi nekarakternog čovjeka”, naglašava ovu žanrovsku zadatost. Tu je i samoironija. Jergović je, naime, i lik iz svoga romana. Spominje se na dva mjesta: Babukića na jednom mjestu naziv špageterije Mama Leone podsjeti na knjigu jednog “srpsko-hrvatskog pisca za kojeg već dugo nije čuo”, dok pripovjedačica središnje priče romana, Karmen, kaže Babukiću kako joj je neke detalje ispričao “jedan hrvatski pisac, koji povremeno putuje u Sarajevo i obilazi sarajevska groblja”. 

Jergović je sličnu formu odabrao ponajviše iz jednog razloga: glavni likovi pikarskih romana, pa tako i Babukić, uvijek su tamo gdje se događa nešto važno, odnosno povijest se doslovce odvija pred njihovim očima. Oni su poput “Zeliga” iz filma Woodyja Allena, uvijek na izvoru događaja. Jergović u ovom romanu govori zapravo o suvremenom dobu, na sličan način na koji se bavi 20. stoljećem u romanu “Dvori od oraha”, s tim da ovdje imamo “objektivnog” umjesto sveznajućeg pripovjedača. Babukić se, tako, 11. rujna 2001. godine nalazi u bostonskoj zračnoj luci, dok pored njega prolazi jedan skrušeni Arapin s melankoličnim izrazom lica. Zove se Muhammed Atta, i Babukić već zna što će se dogoditi koji sat kasnije, da će se Atta zabiti u jedan od tornjeva njujorškog Trgovačkog centra. U romanu se spominje i Donald Trump i ubojstvo iranskog generala Kasema Sulejmanija. Tu je i priča o sendviču koji je Babukić u frankfurtskoj zračnoj luci ukrao izraelskom čudu od djeteta, violinistici i pijanistici Larissi Blum. To je zapravo priča o Europskoj uniji, gdje svaki sastojak sendviča, od ementalera pa do šunke, kao u romanu “Zovem se Crvena” Orhana Pamuka, priča priču o vlastitom nastanku. Preko ovog detalja Jergović govori o jednom birokratskom mastodontu, jer se slična priča može bez problema rekonstruirati iz takozvanog principa sljedivosti, jednog od ključnih dokumenata Europske unije, koji se zasniva na dokumentaciji koja mora pratiti svaki proizvod. Ne postoji, čini mi se, bolji način od tog mehanizma da se pokaže suština Europske unije, tvorevine koja će se ugušiti pod težinom svojih birokratskih balasta. Tu je i neizostavno arapsko pitanje: “Umjesto lirske i metafizičke poezije, neka bude roman. Umjesto mitološke povijesti, neka bude grad. Samo Paul Auster arapskome svijetu može donijeti mir, vjerovao je arapski Babukić, prije nego što je ogladnio.” Babukić, također, na jednom mjestu uspoređuje kapitalizam i komunizam: “Razlika između komunističkih i kapitalističkih laži je ta što su komunističke laži zasnovane na božanskim, a ne na ljudskim istinama. Bog je, naime, ljubav, a čovjek… Čovjek je, recimo to tako, interes.” Smak svijeta nastupa 2023. godine, a uzrok je događaj s beogradske zračne luke “Nikola Tesla”. Smak je nastupio uslijed smrtonosnog covida-23 koji je tu donio jedan Pakistanac. Radi se o “virusu” protiv kojega je jedini lijek šutnja. Aktivira se, naime, nakon što netko izgovori određenu frazu, što se, naravno, i događa. 

Kad počnete čitati ovaj roman u zadanom ključu pikarskog romana, bit ćete najprije zbunjeni, jer tu mnoge stvari strše i iskaču, a tek kasnije shvatite da je riječ o svojevrsnoj dekonstrukciji žanra, što zapravo ne znamo do njegovih posljednjih stranica. Bune ponajviše dvije stvari: odmah na početku, Jergović u svog lika upisuje jednu biblijsku referencu: vjetrogonja Babukić s trideset i tri godine odlazi iz Zagreba, pa se ostatak života, gotovo trideset godina, smuca po zračnim lukama ili leti zrakoplovima, odnosno nakon trideset i treće godine “živi” na nebu. Tokom čitanja cijelo me vrijeme bunio ovaj detalj, neskrivena sugestija da u liku Babukića prepoznamo Isusa iz Nazareta. Neočekivani obrat, koji uslijedi na kraju, daje odgovor i na ovo. Druga stvar koja me mučila je Babukićeva lektira, jer je Babukić i strastveni čitatelj: “Babukić je takav čovjek, te vrste je njegova neuroza, da ga je više strah dosadne knjige nego bombe u zrakoplovu.” Knjige koje Babukić čita, “Vergilijeva smrt” Hermana Brocha, “Doktor Faustus” Thomasa Manna, “Herzog” Saula Bellowa, “Sotonski stihovi” Salmana Rushdieja, “Mustafa Madžar” Ive Andrića, “Zastave” Miroslava Krleže, pripadaju epohi 80-ih, kada su se čitale u bivšoj državi. Naravno, i ovaj detalj u završnici romana “sjedne” na svoje mjesto.

Međutim, “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” prvenstveno je  roman o pisanju, a još više roman o čitanju. Smak svijeta iz romana nije njegov kraj, odnosno kraj svijeta nije kraj priča. Babukić ima jednu nevjerojatnu sposobnost, a radi se o učenju jezika, koja se razvila kod njega nakon odlaska iz Zagreba, u kojeg se nikada kasnije nije vratio, iako iz gradova koji su nas odredili nikada ne možemo otići. (Ova gorka ironija vrlo je važna za ovaj roman.) Babukić može na osnovu nekoliko jednostavnih rečenica savršeno razumjeti svaki jezik koji čuje, rekonstruirati kompletnu njegovu leksiku i sintaksu. Na početku romana Babukić govori četrdeset i četiri jezika, da bi se taj broj na kraju popeo na devedeset i jedan. Jedino, na samom početku romana, nije uspio razumjeti jednu rečenicu koju je čuo na jednom letu, na nepoznatom jeziku koji je čas zvučao slavenski, čas ugrofinski, od čega Babukić osjeća stanoviti strah. To je zapravo jedini strah koji on osjeća u ovom romanu: strah od nepoznatog. 

U roman su upisane brojne književne posvete. Babukić se, primjerice, u frankfurtskoj zračnoj luci pretvara u jednom trenutku u Bulgakovljeva Wolanda, kada umjesto karte za let poturi bezvrijedni papirić. Babukić nije klasični junak pikarskih romana, on nije Don Quijote koji juriša na vjetrenjače, njegov glavni talent uz jezike je slušanje tuđih priča, on je neka vrsta savršenog čitatelja. Zračne luke su u tom kontekstu biblioteke, po kojima on sluša tuđe priče, što mu omogućuje njegovo poznavanje jezika, jer su zračne luke ujedno i suvremeni babiloni, svijet gdje najviše dolazi do izražaja biblijska pomutnja jezika.

Babukić se u jednom trenutku pretvara i u Andrićeva fra Petra iz “Proklete avlije”, zatvora u kojemu odzvanjaju svi jezici Otomanskog carstva, a koje on osluškuje iz prikrajka i na osnovu njih stvara vlastite priče. Taj moment najviše dolazi do izražaja kada Karmen priča Babukiću neku vrstu kratke povijesti prostitucije u Sarajevu, i to priču koju je čula od vlastita djeda. Više slojeva priče, kao u “Prokletoj avliji”, sklapa se u jednu, a koja u konačnici ima neki mitološki suspens.

Ova knjiga, također, što je karakteristično za romane o pisanju, pršti imaginacijom, po čemu je usporediva s nekim velikim knjigama tog tipa, s “Fizikom tuge” Georgija Gospodinova, s romanom “Ako jedne zimske noći neki putnik” Itala Calvina, ili s “Bjegunima” Olge Tokarczuk. Izdvojit ću tek jedan motiv, kao primjer, priču o “melankoličnoj muhi” iz Sankt Petersburga koju kad izvezu u Poljsku ili Litvu, pa i kada se tamo izleže iz jajašaca, ugine nakon nekoliko sati leta.

Kada je riječ o piscima poput Jergovića, neminovno se postavlja pitanje gdje se ovaj roman nalazi u kontekstu cjelokupna njegova stvaralaštva. Sa sigurnošću mogu reći da je ovaj roman arhitektonski najraskošnija Jergovićeva građevina koja se čudesno sklapa pred našim očima u skladnu cjelinu u posljednjim rečenicama romana, iako nam je pisac dao dovoljno “materijala” da to uočimo i ranije. A nismo, barem nisam ja. Također, tu je i spomenuta imaginacija, koja nadilazi čak i onu koju je Jergović demonstrirao u svojoj zbirci “Inšallah, Madona, inšallah”. Iz moje perspektive, uz “Selidbu”, ovo je definitivno najbolji Jergovićev roman.

Iz jedne od knjiga u knjizi “Rod”

Don Serafim se danima nećkao i premišljao, odlagao je posjetu bolesnom pjesniku, izlagao se grdnome grijehu da mu bolesnik umre, a da ga, vlastitom krivnjom, nije ispovjedio. Pred Bogom se, svakoga jutra i večeri, pravdao da je star, pamet mu lagano hlapi, iako je u nogama kao mladić, i hvala Bogu što je tako. 

Jedan dan ne bi otišao, jer bi, kobajagi, zaboravio. Drugog mu dana nije bilo dobro, učinilo mu se da je iskašljao krv, pa se uplašio da mu se ponovo otvorila kaverna. Ali, srećom, nije bilo tako, samo mu se učinilo. Treći dan, don Serafim je imao posla na Palama, umiralo se te subote kao nikad, i nije stigao da siđe do Sarajeva. Četvrtog dana bila je nedjelja, a nedjeljom don Serafim ne radi ništa, nego odmara dušu i Bogu se moli.

U ponedjeljak nije imao kud, nikakvo mu opravdanje nije više na um padalo, nego je, sav nevoljak, pošao do željezničke stanice, kupio je kartu i krenuo u Sarajevo, da obiđe pjesnika.

Don Serafim je i sam, ko biva, sastavljao strofe, sve u slavu dragoga Boga i Božje milosti, pa je prije koju godinu poslao u Nadu, na ime glavnoga urednika, gospodina Koste Hermana, jednu rukovet svojih stihova, uz preporuku za objavljivanje, ako su toga vrijedni. U popratnome pismu, vrlo ljubaznim tonom, punim latinske poniznosti i skrušenosti, molio je visoko nadleštvo da uputi stihotvor  na procjenu g-dinu Silviju Kranjčeviću, a on će, pak, dati svoju stručnu pjesničku ocjenu. I još je don Serafim napomenuo kako je i on, kao što je i naš veliki pjesnik, rodom s obalnih strana, samo nešto južnije, iz Drašnica kod Marakske, “dok je gospodin Kranjčević iz Senja, gdjeno slavni uskoci i hajduci bjehu”. 

Promišljao se je li ovo zadnje pretjerano razmetljivo, hoće li pjesnik te riječi  doživjeti kao svojevrsno zemljačko nametanje – a pritom i nisu zemljaci, jer je od Senja do Drašnica dalji put, nego od Sarajevo do Zagreba – ili će ih već i sam urednik Herman smatrati suvišnim i nepristojnim, pa ih Kranjčeviću neće ni pokazati? 

Nekoliko puta je iznova započinjao pismo, pa bi ga na tom istom mjestu zgužvao i bacao u koš, i još se nekoliko puta predomišljao dok ga je pokušavao dati u čistopis, ali je na koncu, ipak, ostavio sve, pa i to “gdjeno slavni uskoci i hajduci bjehu”. 

Sav zdvojan stavio je papire u kuverat, sedam stranica stihotvora i osmu s pismom, koji je zatim pečatio u vosku, svojim ličnim pečatom. Nakon što je odnio kuverat u sjedište časopisa i predao ga nekome mladom, stasitom gospodinu, za kojega je po imenu zaključio da je po svoj prilici hrišćanin, istočne vjere – naime, zvao se Lazar, don Serafim je shvatio da je u tom nesretnom i razmetnom dodatku na rečenicu moguće bilo i nečega što bi moglo uvrijediti vlasti i gospodina Hermana, kao sentimentalnog habsburgovca. 

Hoće li mu se učiniti da on to hvali uskoke i hajduke? Šta ako gospodin Kosta Herman, ne daj Bože, pomisli da bi on, don Serafim, hajdučki i uskočki obračunavao s bečkom vlašću i ispostavljao joj račun u krvi, olovu i barutu? Nije ga plašilo, star je već on, da bi ga zbog toga mogli privesti u redarstvo ili, gluho bilo, zlo i naopako, ni kriva ga ni tužna utamničiti, nego je mislio da će Herman, čim dođe do tog mjesta u pismu, uvrijeđeno zgužvati papire i baciti ih u koš. 

Ili će provjeravati pjesnika i njegovo rodoljublje, tako što će mu šutke proslijediti pismo, i onda čekati hoće li Silvije postupiti prema glasu koji ga je u Bosnu dopratio, pa objaviti pjesme popu koji, nasuprot Beču i Pešti, hvali uskoke i hajduke, ili će ih, kao budni stražar u zaštiti državnih interesa, baciti u smeće?

Don Serafim je bio spreman da se vrati u sjedište Nade, da ispravi grešku i izbjegne moguće nesporazume, ali bilo je kasno. I nije znao kako da objasni zašto sad natrag traži kuverat s pjesmama koje je donio za štampanje, i pismom kojim se preporučuje gospodi Hermanu i Kranjčeviću. Tek tada bi, vjerojatno, postao sumnjiv, mislio je. Tek tada bi njegovo pismo pročitale četvere oči, i otkrili bi što u njemu piše, a ovako, možda ništa i ne primijete. 

A možda spomen senjskih uskoka i hajduka i ne prime deranžirajućim i nezgodnim prema bečkoj gospodi i državnim interesima? Ta oni su se i tako bunili protiv Venecije i Turaka, nikako protiv Austrije, tješio se don Serafim.

Noćima don Serafim Urlić nije mogao mirno spavati. San mu ne bi na oči, dok su mu se, jedna za drugom, u mislima obrtale i izmjenjivale sve zamislive i nezamislive varijante događaja. I svaka bi došla svome kraju, uplićući se u njegovu sudbinu, ne neki novi, uvijek nesretan način. U onu jednu jednostavnu mogućnost, da će njegovi stihovi sastavljeni u slavu Božju biti objavljeni u Nadi, don Serafim skoro da više nije ni vjerovao.

Proći će mjeseci prije nego što se smiri, godine prije nego što zaboravi, sve dok prvi put – moglo je to biti u zimu one godine kada je Silvije konačno pao na postelju – ne otvori novi broj Nade, a da na naslovnoj stranici, među imenima autora, ne potraži svoje ime.

Stihovi don Serafima Urlića, kao što je dobro poznato pomnjivim biobibliografima hrvatske književnosti s početka dvadesetog stoljeća, nisu objavljeni u Nadi, niti u jednom drugom časopisu ili novinama. I dalje je vrijedno pisao stihove, vezujući ih pedantno metrom i rimama, i pisat će ih do kraja života (umro je na Palama, 1937, nekoliko tjedana prije nego što je navršio stotu), ali nikad ih više nije odnio niti u jednu književnu redakciju. Davao ih je rado na čitanje, ali samo sestrama milosrdnicima i ponekom mlađem svećeniku, koji će se diviti njegovoj pobožnosti i pjesničkom umijeću. Svakome bi, više usput, napomenuo da su to pjesme isključivo za vjerničke oči. Pripovijetke i romani su za bezbožnike, kojima nije dosta ono što je Bog stvorio, a ljubavna je lirika za nesretnike i za nastranu čeljad, tako da se on, govorio bi, ne kani miješati ni s jednima, ni s drugima. Tako si je olakšavao onaj jedan životni poraz – to da mu stihovi nisu objavljeni u Nadi – i tjerao od sebe onu jednu predugu brigu, koja ga je stajala duševnoga mira – to što se Herman i Kranjčević pomisliti kada pročitaju fatalni kraj rečenice, čijeg se porijekla već odavno nije sjećao: “gospodin Kranjčević (je) iz Senja, gdjeno slavni uskoci i hajduci bjehu”.

Nije prepoznao mladu pjesnikovu ženu, kada mu je banula na vrata brvnare, u kojoj je živio na Palama, iako su mu je prije toga nekoliko puta pokazali, na svečanim večerima, slavama i procesijama u Sarajevu. Valjda ju je nastojao zaboraviti, jer ju je povezivao s događanjima kojih se nije htio sjećati. (Da ne bude zaboravljeno niti to: jednom je, krajem 1906, oko Božića, ne znajući ništa o njihovoj tajnoj vezi, bankar Dušan Plavšić, muž Elline sestre Mile, nakon neke priredbi poželio upoznati don Serafima s pjesnikom. Rukovali su se, ali Kranjčević nije reagirao prepoznavanjem kada je čuo ime Serafima Urlića. I o tome je on poslije puno razmišljao, i to mu je stvaralo nesanicu.)

Iznenadio se kada mu je rekla da je Silvije, možda, na samrti.

Došlo je i do njega da je pjesnik bolestan, načeli su ga sarajevska vlaga i magla, tumačio je sebi don Serafim, ali nije mu na um padalo da bi sve moglo ići tako brzo. Mlad čovjek. Čak mu se događalo da Kranjčevićevom mladošću objašnjava nemar prema rukopisu koji mu je poslao. I to mu je bilo jedno od milijih objašnjenja što mu pjesme nisu objavljene u Nadi. Činjenica da bi mogla biti istina da pjesnik umire tako mlad, don Serafima je potresla i uzrujala. Najednom je sve oko pjesnika postalo ozbiljno. Najednom mu se Kranjčević učinio stariji i od njega samog, i ne samo da se pred kapijama Nebeskim našla duša pjesnikova, nego su se tamo zatekli i neobjavljeni don Serafimovi stihovi.

Naime, on se, ipak, sve ovo vrijeme, u dnu duše nadao da će saznati što je bilo s njegovim pjesmama, i jesu li ostale neobjavljene poradi one svakako neprikladne rečenice.

Sad će mu se pružiti prilika da upita.

Bolest Silvija Strahimira Kranjčevića već je, tokom 1907, postala u Sarajevu javna stvar. Takav je to grad: kada se netko razboli, svakoga zanima šta mu je. Jedne zanima da bi bolesnika mogli žaliti, druge da bi mu, makar preko posrednika, mogli preporučiti travku koja sve liječi, a neke, na žalost, zanima samo da bi se potiho mogli naslađivati nad tuđom nevoljom. Najviše je, ipak, onih koji bi da saznaju zato što je takav običaj, uska je ova dolina, zbijene su u njoj mahale, tamo gdje jedna kuća počinje, druga još nije ni svršila, u tvom je mutvaku njegov dnevni boravak, a u njegovom dnevnom boravku započinje već, da prostiš, nečija ćenifa, i sve je tu blizu jedno drugome, u mržnji i u ljubavi, pa je nekako i prirodno da se zna od čega netko boluje, iako se, ruku na srce, čak ni u Sarajevu nikada ne sazna od čega je onaj drugi zdrav.

Kako je pjesnikovo bolovanje potrajalo, a nije se dao, nego je svakoga dana, ako bi stekao snage, izlazio na ulici, pa bi se s vrha Baščaršije zaputio prema Katedrali, ili bi svratio u redakciju Nade, tako je Silvije Strahimir Kranjčević među Sarajlijama vrlo brzo postao poznatiji po svojoj bolesti, nego po pjesmama. Ustvari, po pjesmama skoro da ga se nije ni znalo. Bio je na glasu kao narodni učitelj, brižan oko sirotinjske stvari, dobar i pošten Hrvat u austrijskoj službi, kojemu su, ipak, draži domaći, koje god vjere bili, nego Švabe. Imao je lijep, ponosit brk, što mu je davalo izgled bundžije, a od takvih bi Sarajlije zazirale čim prigusti, ali su ih rado primali u svoje društvo, dok god je bivalo mira i rahatluka. Iako, Kranjčević i nije bio pretjerano druževan. Takvi su, govorilo se, ljudi u njegovom kraju. Duševni i pristojni, ali o svom poslu.

U bolesti, kao da mu se duša izvrnula kao rukavica. 

Sa svakim bi stao da popriča, a zaustavljalo ga je muškinje od svake vjere, položaja i stališa. Da se upita s pjesnikom, uputi ga na kakvoga romanijskog travara, nadriliječnika, hodžu ili fratra, ili na kakvu seosku čarobnicu, koja ozdravlja pogledom, a pogled joj kao u srne, lijep, da se u nju zaljubiš.

U tom ispitivanju, svi su se pravili da već znaju sve, tako da nisu saznavali ono glavno. Naime, po čaršiji su se razilazila mišljenja: jedni su govorili da Silvije, nesretnik, ne može mokriti, i da se oko toga muči kao Isukrst, drugi, pak, da će na kraju dušu iz sebe ispišati, i da sva voda iz njega ide, a čovjek, i to se zna, ne može bez vode živjeti.

Kada je odlazio u Beč, a išao je dvatriput u bečki bubrežni špital, gdje je jednom i operiran, strahovalo se da se neće živ vratiti. Umrijet će Silvije Strahimir Kranjčević u tuđini, mnogi su već tako umrli, odlazeći u Beč po zdravlje, a sahranit će ga ili u Beču, ili u njegovome rodnom kraju, uz more. Tako bi se tada mislilo, i ljude je hvatala neka sjeta, žalost neka, šta li je, koja ne bi bila takva i tolika samo da im je netko mogao reći da će pjesnik biti ukopan u Sarajevu. 

Pitanje gdje će netko biti sahranjen važnije je mnogo od pitanja o ozdravljenju. Dok je ozdravljenje od neke bolesti samo odlaganje nečega što je neumitno, a prema tom odlagaju čaršija i ne gaji prevelike osjećaje – osim kada je vlastiti život u pitanju – pitanje ukopa je pitanje vječnosti. Ne samo za onoga tko će biti ukopan, niti samo za one koji će ga žaliti, nego je to važno za sve one koji će mu doći na sprovod. Stariji i zreliji za još jednu vječnost, ljudi će se osjetiti sigurnijim, i nekako će im lakša biti misao o vlastitoj smrtnosti. 

Uredno, lijepo i po redu, uz popa ili fratra, umire se i sahranjuje po Sarajevu, na nekom od brojnih gradskih grobalja. Uz hodžu, uz rabina, jednakim redom kao i kod nas, uz malo drukčije običaje i predstavu, ali o istom poslu i u istu svrhu, umire se i sahranjuje, da bi živima vlastita smrt postala što lakša. Sarajevo je grad mrtvih, i sve je ovdje okupljeno oko smrti i potrebe za sahranjivanjem.

Umirući se ovdje lako uživljavaju u umiranje, jer ih svi u tome podržavaju, u njihovu umiranju sudjeluju, a pomalo već i umiru skupa s njima.

Kada je zadnji put bio u Beču, Silviju su doktori stavili do znanja kako mu nema spasa. Nisu mu baš tako rekli, ali on je to tako shvatio.

A dobro je i shvatio, jer se i Sarajevom raširio glas da je pjesnik, izgleda, pri kraju. 

Pyelonephritis ili Pyelitis. Mjehur mu je bio pun čireva, koji se više nisu mogli operirati. Prvi put kada je dolazio, izgleda da je već došao prekasno. Upala se raširila, zahvatila je zdjelicu, i nije bilo sredstva kojim bi se smirivala. Kao kad izbije šumski požar; vatra je u početku mala, od slučajno bačenog opuška plane suha trava, bukne sam od sebe grm, ali ubrzo već gori cijela šuma, i tad više pomoći nema.

Don Serafim Urlić, pošto se nije kretao čaršijom, nije o svemu previše ni znao. Kako o Kranjčevićevoj bolesti, tako ni o sarajevskim naravima i običajima. Hodao je po Romaniji, obilazio Novakovu pećinu, slušao šta narod o toj čudesnoj špilji govori, ali ni u tim razgovorima, kao ni u ispovijedima malobrojnih katolika s Pala i iz okoline, o sarajevskim naravima ništa nije mogao saznati. Drukčiji je gore svijet od onoga čaršijskog dolje, pa iako do grada nema ni dvadeset kilometara, stvarna razdaljina između Pala i Sarajeva veća je nego što bi itko mogao pomisliti. Prevari se svaki koji misli da zna nešto o ljudima u kotlini, o njihovim naravima i nagonima.  

Drvenim basamacima popeo se do prvoga kata i pozvonio.

Otvorila mu je starija žena, u crnim dimijama, služavka kod Kranjčevićevih. Čim je koraknuo unutra, mašila mu se za ruku, poljubila je i promrmljala:

Blagoslovi oče!

Neka, neka… – mahnuo je, kao da rastjeruje muhe, ali njoj se, bit će, učinilo da je načinio križ od zraka.

Stan je vonjao na ljekarije, na sredstva za dezinficiranje, i na još nešto što don  Serafim nije mogao razabrati. Bio je to neki težak i prodoran kemijski miris, koji se osjetio gdje god bi okrenuo glavu. Taj mu vonj danima neće izlaziti iz glave, dobro će ga upamtiti, i još će ga samo jednom u životu osjetiti. Ali o tome na kraju…

Silvije je sjedio u fotelji, uz sam prozor. Kada bi okrenuo glavu, mogao je vidjeti ulicu, ljude kako prolaze, idu prema čaršiji, nose sepete s robom. Mogao je vidjeti konjske i volovske zaprege, i prve tramvaje – tu čudnu novotariju za plašenje ljudi i živine…

Vidio sam vas još od Vijećnice, pa sam mislio jeste li vi onaj koji ide k meni – rekao je veselo.

Glas mu je bio kao u zdrava čovjeka. To je don Serafima obodrilo u njegovu  naumu da ga, kad bude prilika, priupita za one svoje pjesme.

Jesam, eto, čuh da ste hasta, kao što se u Bosni veli, pa rekoh, da vas obiđem.

Ne morate izmišljati, ona vas je zvala. Znam ja to – nasmiješio se tugaljivo.

Brci mu više nisu bili kao na slikama, i kao ono jednom kad su se upoznali. Urijedili su i otanjili, objesili se, kao u one čudne zvijeri iz sjevernih mora. Ili kao u fra Grge Martića, pod stare dane.

Pa i ako je zvala, učinila je to da mi olakša. Sve bi učinila, samo da mi olakša. Tako je otpočetka. Najprije je olakšavala nevolje moje naravi, a sad olakšava muke  moje bolesti.

Bog je za to stvorio ženu… – bubnu don Serafim, i odmah pomisli da je kazao nešto neprikladno, nešto što će ga uniziti u Kranjčevićevim očima. Netko tko piše stihove, nipošto ne bi smio izgovoriti nešto toliko podrazumijevajuće, obično.

Možda i prvi put otkako se zaredio, nije o sebi mislio kao o svećeniku, ni hoće li u očima ovoga čovjeka, i dragoga Boga, biti dostojan svoga pastirskog i tješiteljskog zvanja. Bilo mu je važno hoće li Kranjčević u njemu osjetiti pjesnika. Ništa drugo.    

Da, da… – reče on, pa pogleda nanovo prema ulici – u pravu ste, sasvim ste u pravu, zato je Bog stvorio ženu. Čovjeka je stvorio da se muči, i traje u svom jadu i poniženju, a nju je stvorio da mu neprestano stvara priviđenja, tako da ne primijeti koliko je jadan i koliko je nisko pao. Na to ste mislili? – pogledao je don Serafima nekim zajedljivim, skoro zlim pogledom. 

Ljudi se u bolesti prozliju, i to im treba oprostiti.

Nisam na to mislio – odgovori svećenik.

Žena je čovjeku kao kinematograf. Jeste li čuli za kinematograf?

Moram priznati da nisam.

Otiđite, ako bude prilike, gostovat će ponovo s proljeća, na cirkus placu. Pokretne slike. Zanimljivo je, pogledajte to, i sjetite se mene. Na nebu.

Želite li dušu olakšati?

Tako naglo? – začudio se pjesnik.

Kad god želite.

Ako je prerano olakšam, sunut ću u nebo kao balon punjen toplim zrakom! – nasmijao se.

Smijeh liječi dušu – priznao je don Serafim.

Hoćete li da vam Mara skuha kamilicu? Maro, Maro, srećo, deder, uvari velečasnom kamilicu!

Nakratko, miris kamilice prekrio je sve druge mirise. I onaj teški, neljudski vonj kemije, za koji nije znao odakle dolazi, ali mu se činilo da Kranjčevića razboljeva i preko njegove bolesti, da će mu taj vonj prekratiti život. Ali nije smio upitati što to vonja.

Sjedio je na rasklimanoj trpezarijskoj stolici, preko puta bolesnikove fotelje, laktom naslonjen na stol. Na čas su obojica ušutjeli, i mogao ga je bolje osmotriti. Iako je u sobi bilo toplo, možda i pretoplo, jer je Mara stalo ložila veliku peć na ugljen, uvjerena, po bosanski, da se svaka boleština da izliječiti samo ako se bolesnik dobro utopli, Silvije je bio do grla pokriven sivom vojničkom dekom. Malene, koštunjave šake izvirivale su mu iz džempera od debele seljačke vune. Nije ga bilo lako ni gledati, najednom tako sitnog, ispod svih tih vunenih naslaga.  

U sobu je ušla mlada, bljedunjava ženica, lijepoga lica, ali u tijelu nalik starici. Na srebrnom pladnju bile su dvije šalice od kineskoga porculana, isti takav čajnik i posudica sa šećerom.

O Elli Kranjčevićevoj znao je mnogo više nego o pjesniku. Poznavao je njezina oca Franju, a baku joj, gospođu Slavu, pripremio je za pokoj vječni. Tiha i smjerna obitelj carinika, darivana obiljem pobožnosti, ali i čežnje za nekim dalekim svijetom, za bijegom iz Bosne i iz Sarajeva. Franjo Kašaj perfektno je govorio francuski, tom jeziku od malih je nogu učio Ellu i njezinu mlađu sestru, snivajući, potajno, o tome da se odsele u Francusku. 

Don Serafim nije imao takvih snova, ali je imao srca i za nesretnoga graničara Franju, i za sve njemu slične ljude, koje je sretao u svojoj službi, a najviše na samrtničkim posteljama, koji bi cijeloga života imali tu jednu želju, često vrlo običnu i banalnu, pa bi oko nje, poput biljke puzavice, svijali i granali svoje zemaljsko postojanje, dopuštajući često da im takva želja i sudbinu odredi. Takvi ljudi su, vjerovao je, Bogu mili, s njima je lakše živjeti, naivniji su od onih koji ne sanjaju ništa, ali ih ta naivnost čini plemenitijim.

Spustila je pladanj na stolčić na koji je bio naslonjen.

Oboje su osjećali nelagodu od susreta. Ona nije znala je li don Serafim priznao Silviju da ga je zvala da dođe. Don Serafim se uzbihuzurio, kako da ju pozdravi, kojim riječima, kao da se dobro poznaju, ili je se sjeća samo kao Slavine male unuke?

Lijep čajnik – rekao je.

Da – nasmiješio se Silvije – kineski porculan, napravljen u Češkoj. Nije li to čudno, da se u Češkoj peče kineski porculan? 

Čini mi se da to jest čudno – složio se don Serafim, glasno srkčući kamilicu.

A tebi, zlato?

Ella mu nije odgovorila. Nasmijala se i odmahnula prema Silviju. Kao, on ju začikava, a ona se brani.

Don Serafimu bilo je na vrh jezika da ga upita. Ali ga je i dalje zbunjivalo to što Kranjčević ničim nije pokazivao da ga se sjeća. Više nije bio siguran ni da mu je izrekao svoje prezime. 

Serafim Urlić, to nije obično ime i prezime, nije često, i nije ga mogao zaboraviti, nakon što je pročitao pismo i stihove. Ako ih je pročitao. Ako gospodin veleuvaženi Herman nije bio tako uvrijeđen sadržajem pisma i invektivom izrečenom u njemu, da ga je odmah bacio u koš.

Pomisli da bi mu mogao reći da je i on s mora, iz Drašnica, drevne turske kasabe Makarske, ne bi li tako našao načina da mu ponovi svoje prezime, ali odmah odustaje. Bilo bi to ponižavajuće, i nedostojno nekoga tko bi da bude pjesnik. A svakako nedostojno i svećenika, pozvanog da ispovjedi bolesnika.

Znate, velečasni, bio mi je u posjeti i sam otac nadbiskup. Uručili su mi ko neku nagradu, priznanje, što li je. Jedva su svi stali u ovu sobicu, koliko ih je bilo.

Zaslužili ste?

Zbilja mislite to? Recite mi zašto mislite da sam zaslužio? Pa, nije davno otkada je sam otac nadbiskup, i to pred Uskrs, u dane odricanja, propovijedao na temu mojih stihova. I nije za njih našao lijepe riječi. Što se u međuvremenu promijenilo? Nagrađuju li, preuzvišeni i njegova pratnja, moje pjesme, učiteljski rad, pripomaganje u Nadi, kao što su rekli, ili možda nagrađuju moje umiranje? Ako je to, moram vam reći da u tome mojih zasluga nema.

Što god tko rekao, Silvije, vi ste veliki pjesnik. Svakome se, pa i ocu nadbiskupu, može dogoditi da pogriješi.

To ste u pravu. Ali ja ne mislim da je pogriješio. Barem nije kada je propovijedao suprotivu mojih pjesmah. Pogriješio je što se predomislio. Vi mislite da je pokazao velikodušnost? Ne, dragi gospodine, otac nadbiskup se uplašio smrti. I to čije smrti! Kranjčevićeve!

Don Serafim Urlić gledao ga je uplašeno. Nije znao što bi rekao, osim što je želio pobjeći i ne vraćati se pred ovoga čovjeka. Ovo mi je kazna, mislio je, što sam  dolazio da ga upitam za svoje stihove, a ne s namjerom da ga ispovjedim. Ispovjednik je zaštićen od svega što bi mu samrtnik mogao reći, od svakoga jada, ali i od svake pizme, zla i nastranosti, od svakoga zločina koji se u riječi može saliti, kao što se užarena željezna lava salije u oštar nož, jer je on s druge strane, i riječi mu ne mogu ništa, dok god se Bogu podnosi račun. A ovo je nešto drugo: razgovor dvojice pjesnika, od kojih je jedan pravi, dok je drugi skriveni.

A da ga, možda, Kranjčević nije prepoznao pa mu se zato ovako obraća? Uplašila ga je takva pomisao, i najednom je poželio sakriti ono do čega mu je maloprije bilo toliko stalo, da je ikada pisao pjesme, i da ih je nosio u sjedište Nade.

Ne zamjerite mi…

Ništa vam ne zamjeram.

Gorčine se u meni nakupilo.

U svakom bi se nakupilo. I jest. U svakom.

Kad me ne boli, bivam gorak. A kad me boli, izvjetri iz mene gorčina. Nego samo boli. Ne znam što je od toga dvoga gore: kad boli ili kad ne boli.

Razumijem vas.

Nisam htio ovdje ostati. Otkako sam došao u Livno, samo sam gledao kako da odem iz Bosne. Dotjerali su me po kazni, a po Božjoj milosti tu sam sreo Ellu. Htio sam naučiti francuski, a ona mi je predavala. Meni i jednom mom prijatelju. Uzeli smo se na moj trideset i treći rođendan. Strašan je snijeg pao, prvi te godine, 17. veljače. Jedva smo se probili do Katedrale. Velečasni Josip je rekao da je to sretan znak, taj veliki snijeg. I bio je sretan, iako ne znam kako svećenik može vjerovati u takve praznovjerice, te ih još s oltara izgovoriti.

To je on da vas odobrovolji.

A ne, nije me tada trebalo odoborovoljiti – nasmijao se – bio sam itekako dobre volje.

Evo, i sad ste.

Jesam, na trenutke. Kad sa nekim porazgovorim, pa zaboravim, ili kad se osamim, tu, u ovom starom fotelju, što nam ga je ustupio gospodin Studnička, knjižar, poznajete ga?, i kad gledam ljude dok gmižu ulicom. Pomislim da je lakše meni koji ih gledam, nego njima koji sa svojim brigama idu, i odma mi dobro bude. Gledam ljude, konje gledam, i tramvaje, prođe i pseto cestom. Ali rijetko prođe netko poznat. Kada tako gledate, skoro da i ne vidite poznate ljude. I onda mi, na čas, bude milo što smo ostali, i što mi je u Sarajevu mrijeti. Ovdje to lakše ide, nitko se oko smrti ne bihuzuri, kao kod mene u Senju, ili u Zagrebu, gdje se umire na visokoj nozi. I s visoka se u grobnu raku pada. A onda se okrenem na drugu stranu, prema onom tamo zidu, ne vidim ulicu, i opet me stara muka spopadne, ili mi se bolovi vrate, pa mislim, Bože, što li me ostavi u Bosni, na mome bosanskom križu, što li me ne pusti da se vratim kući, kada su se svi već vratili?

Zato vam je najbolje da ne skidate pogleda s ulice – pokušao je biti duhovit. Pjesnik se nasmijao, toliko da ostane pristojan, ili da se priča ne vrati svome mračnome toku.

Još sam lani, u svibnju, kada sam zadnji put bio u Beču, u špitalu, snivao da se u Zagreb vratim. Doktor Jelovšek mi spomenuo da se negdje na Pantovčaku prodaje krasna vila, skupa s voćnjakom, za šest tisuća forinti. Veli, prodaje se dugo, cijena povoljna, ali nema tko da kupi. Daleko od Gornjega grada, daleko od placa i od gradske vreve, pa još uzbrdo. Da je u centru, prodala bi se odmah, po trostrukoj cijeni. A kako mi je on to spomenuo, ja iz večeri u večer krenuo da mislim kako bi dobro bilo da skupimo novce, da se zadužimo, i kupimo tu kuću. Ozdravila bi me, čini mi se, odmah. I što više mislim, sve mi se više čini da sve to skupa nije sanak pusti, nego da se da ostvariti. I čim duže što su bile moje nesanice i fantazije, Zagreb mi se sve izglednijim činio. Sad vidim, nakon moje smrti mogli bi za mnom ostati dugovi, u visini koštanja vile na Pantovčaku. Skupa je bolest, čovjeka osramoti na svaki način, moralno i fizički.

Duša je besmrtna – šapnu don Serafim.

Molim?

Velim – duša je besmrtna, tijelo prepuštamo prolaznosti.

Silvije je izvukao ruku ispod pokrivača i pružio je na rukovanje. Šaka mu je bila vrela, imao je fibru. Čovjek ne može dugo biti tako vruć, pomislio je don Serafim. Nije ga više pitao želi li se ispovjediti. Niti je to Kranjčević spomenuo.

Ella ga je ispratila do vrata. Bila je uplakanih očiju, mirna lica. Htio ju je utješiti. Na odlasku joj je pružio ruku. Šaka joj je bila dugoprsta, ali neobično sitna.

Dok je izlazio na ulicu, zrak mu se svom silinom natisnuo u pluća. Čist i hladan, kasnojesenski zrak. Nestalo je onoga teškog, kemijskog mirisa, koji je prekrivao sve druge mirise u domu Kranjčevićevih.   

Nije ga više vidio živog.

Nju je vidio iz daljine, na pogrebu, koji je vrvio tisućama ljudi. Živa ga nisu voljeli, ali zaljubiše se u Kranjčevićevu smrt. Tako će i ostati. 

Prije nekoliko dana u progonstvu umrla je bivša zagrebačka glumica. Nakon što joj je isteklo zdravstveno osiguranje, prebacili su je doma. A stanovala je, saznajemo iz novina (Radovan Marčić, u članku Tomislava Novaka, Nedjeljni Jutarnji, 24. siječnja 2021.), u Hollywoodu, podno onog slova H. Simbolički je, s tim istekom zdravstvenog osiguranja, dovršen život Mire Furlan, ali se povijest jednog progonstva nastavlja. I ne samo da se nastavlja, nego se intenzivira, oživljava, raste i nadrasta krhko čovjekovo tijelo i prekratku biografiju jedne hrvatske glumice. Mira Furlan živjela je šezdeset i pet godina, ali samo je trideset i pet bila hrvatska glumica. Ostalo je bilo progonstvo, i u progonstvu to nužno gubitničko nastojanje da se u jedinom životu stvore drugi identiteti, novi materinji jezici, drugi rodni gradovi i u njima druga djetinjstva. Ali smrt je sad sve to poravnala, tako da od prognaničke muke Mire Furlan nije ostalo više ništa. A započinje muka hrvatske kulture s još jednom svojom prognanicom, čiji će duh nad njom lebdjeti, plašeći bogobojazne bakice, gospođe na izlasku iz teatra i ratne veterane, čim se u nekoj filmskoj ili kazališnoj povijesti, na nekoj listi s imenima glumaca, pojavi njezino ime. Više nema načina da se hrvatska kultura miri s Mirom Furlan, a još do jučer, do prije nekoliko mjeseci ili do prije godinu dana, postojao je način, u biti vrlo jednostavan, za takvo pomirenje. Bilo je dovoljno da gradonačelnik Zagreba opozove akt o njezinom progonstvu, da to učini ministrica kulture – čija je temeljna dužnost da ne stvara nove prognanike, a da s onih starih skida stigmu progonstva – da to učini predsjednik Republike, u čije ovlasti spada i ova. Međutim, kako nitko nije učinio ništa, ono što se do jučer prvenstveno ticalo jednoga ljudskog života, od danas postaje noćna mora hrvatske kulture. Samo jedna u općem košmaru prognaničkih duhova i sablasti koje joj trajno ne daju mira.

Prvi prognani umjetnik u modernoj hrvatskoj povijesti, onoj povijesti koja započinje trenutkom u kojem je Hrvatima dopušteno da o sebi i svojoj duhovnosti odlučuju sami, moj je vječni sugrađanin Silvije Strahimir Kranjčević. Provincijalac iz Senja, veliki Hrvat, pravaš i zagovornik jugoslavenskog jedinstva, završio je u Bosni. Preko Mostara i Livna, gdje službuje kao učitelj, stigao je na kraju u Sarajevo. Tu živi, vodi jedan od najznačajnijih književnih časopisa u zajedničkoj nam, bosansko-hrvatskoj povijesti, i umire, a da mu nikad nije dopušteno da se doseli u Zagreb. Na njegov sprovod u Sarajevo demonstrativno se, preko pola svijeta, putovalo iz Zagreba i iz drugih dijelova Hrvatske, o čemu je Matoš ostavio jedan vrlo lijep dokumentarno-književni zapis. Kranjčević je živio i umro s vrlo jasnim osjećajem vlastitog prognaništva. Bolji, autsajderski dio onodobne hrvatske kulture i književnosti, koji su sačinjavali gotovo svi oni kulturni radnici čijih se imena danas uopće imamo razloga sjećati, imao je jasnu svijest o Kranjčevićevom progonstvu u Bosnu, pa su mu zato i odlazili na sprovod. Zbilo se to 1908, i bio je to, prema sačuvanim novinskim izvještajima, najmarkantniji ispraćaj u povijesti Sarajeva, na koji su prvi, na Groblje svetoga Josipa na Koševu, došli pripadnici sve četiri konfesije i sve četiri kulture koje su sačinjavale jednu bosansku kulturu i civilizaciju. Silvije je umro, za njim i udovica mu Ella. Nad njima se uzdigla lijepa grobnica, koja u estetskom i materijalnom smislu uveliko nadmašuje sve ono u čemu su za života mogli stanovati, te je njome, tom grobnicom, trajno zapečaćeno Kranjčevićevo doživotno prognaništvo. Kasnije su se, samo prividno, stvari mijenjale kada je, ustanovljenjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, porazom austrofila i stvaranjem stvarnoga živog hrvatskog kulturnog subjektiviteta u Zagrebu, stvorena iluzija o pobjedi Kranjčevićeve životne ideje. Time što su svi hrvatski, kao i mnogi bosanski i srpski gradovi dobili ulice s Kranjčevićevim imenom, pjesnik je oslobođen od progonstva. No, vrijeme će pokazati da to nije moguće, i da se samo živi vraćaju, dok pokojnicima povratka nema. Pokojnici trajno uznemiravaju one koji su ih za života ostavili bez doma, zavičaja i domovine.

Nakon Kranjčevića uslijedili su brojni drugi. Protjerivalo se i progonilo u Hrvatskoj u ime raznih ideja, ideologija ili uvjerenja, ali vazda se to činilo u ime i s autoriteta naroda. Protjeran je tako, recimo, i pjesnik Viktor Vida, ali kako je umro očajan i bez znatnijeg književnog djela, važan samo nekolicini talentiranih čitatelja hrvatskog i istovjetnih jezika, Vidino progonstvo nije preskupo plaćeno. Svakako ne onoliko koliko se i danas plaća progonstvo Ive Andrića iz Zagreba i iz Hrvatske. Njega su, pak, početkom dvadesetih najprije protjerali lokalni indolenti i malograđani, da bi se u nastavku, pa sve do dana današnjeg, stvorila vrlo markantna rulja, sačinjena od kojekakvih savršeno beznačajnih tresića pavičića, te jedva značajnijih dubravka jelčića, koji već stotinjak godina živoga i mrtvoga Andrića protjeruju iz Zagreba i iz Hrvatske, najprije kao tobožnjeg nacionalnog izdajnika, a zatim i kao nezakonitog fratarskog sina, ili lažnog sina rođena oca. S tim da je u novija doba, nakon što je 1961. ovaj bosanskokatolički, te srpski i jugoslavenski pisac zaslužio Nobelovu nagradu, to progonstvo poprimilo neke pomalo groteskne oblike. Naime, Andrića bi se, skupa s njegovim ćaćom, pretvorilo u hrvatsku nacionalnu psovku i uvredu, ali bi se njegova Nobelova nagrada nekako zadržala i pohrvatila. Ivo Andrić je kao neki hrvatski tetak, kojeg se familija odrekla preko novina, ali se nipošto ne želi odreći njegova bankovnog računa i stana. Ali umjesto da ih upravo muka s Andrićem, kojeg su tako protjerali, premda nikada nisu imali pisca čije bi se djelo po univerzalnom značaju moglo mjeriti s njegovim, nečemu za ubuduće nauči, protjerivanje se pretvorilo u temeljnu gestu hrvatske kulture. Nakon svake revolucije ili prevrata, pa čak i nakon manje krvavih društvenopolitičkih gibanja, iz Hrvatske se protjera obično ono što u Hrvatskoj ima najviše dara: od Kranjčevića do Viktora Vide, i od Andrića do Gorana Babića, Rade Šerbedžije, Mire Furlan, Olivera Frljića… Jedni bivaju protjerani zbog političkih ideja, drugi zato što su odsudnom času spremni biti izdajnici, treće protjeruju zato što nisu dovoljno ponizni i bogobojazni, a Mira Furlan je, neka i to bude rečeno, iz Zagreba i iz Hrvatske prognana samo zato što je bila srpska nevjesta. Istina, pronašli su joj i to židovsko podrijetlo. Ali ne bi ona bila protjerana ni zbog židovskog podrijetla, ni zbog muža Srbina, a ne bi, bogme, ni zato što se u nedoba zatekla u Beogradu – pa nije li u to vrijeme u istom tom Beogradu admiral Davor Domazet Lošo na račun JNA zdravstvenog osiguranja popravljao zube? – da nije bilo onoga trećeg grijeha, koji već stotinu godina markantne umjetnice i umjetnike iz Hrvatske vodi u progonstvo: bila je talentirana i bila je uspješna! Da nije imala glumačkog dara, i da je umjela služiti, Mira Furlan slobodno je mogla biti srpska nevjesta i Židovka, ne samo da ne bi bila prognana, nego joj nimalo ne bi bilo zamjereno. Kao ni Šerbedžiji i Kranjčeviću, za razliku od kojih se Mira Furlan prethodno nije bavila politikom. Prve političke izjave ona je počela davati tek nakon što su je prognali.

Nakon njezine smrti javljaju se tri vrste javnih glasova: jedni žalosno unjkaju kao na prigradskim karminama, drugi bi da potiho ogovaraju pokojnicu, jer ih valjda nervira što se o njoj sad govori kao o nekoj svetici, dok treći, poput onog hrvatskog pisca u novinama, nastoje da pronađu ravnotežu između sebe i nje, pa kažu da se 1991. Mira Furlan našla u raskoraku između Beograda i Zagreba. Unjka se čak i na službenim stranicama Grada Zagreba, dok ministrica kulture o Miri Furlan govori kao o “istaknutoj hrvatskoj kazališnoj, filmskoj i televizijskoj glumici”, upravo kao da je i umrla s trideset i pet, i to u Zagrebu. Nužno je prikazati da prethodnih trideset godina nije ni bilo, ali ni da nije bilo ni one Mire Furlan, nedovoljno ostvarene američke filmske glumice, koja je pomalo igrala u bosanskohercegovačkim i srpskim filmovima i serijama, te u kazalištu, na Brijunima, kod Šerbedžije, i u Rijeci, kod Blaževića, dok se po ostatku Hrvatske, a naročito po Zagrebu, mogla kretati samo kao tolerirana osoba i kao doživotno okužena i stigmatizirana prognanica. Mogla je biti ono na što od živih hrvatskih prognanika pristaje samo Šerbedžija, čiji domoljubni i zavičajni mazohizam nema granica. 

Kako se onda najednom u iskazu Nine Obuljen Koržinek Mira Furlan pojavila tako istaknuta, tako hrvatska i tako glumica? Tako što je sad mrtva. A naš svijet, lakomislen kakvim ga je Bog dao, misli da je moguće u smrti smiriti i pomiriti sve što je u životu ostalo nepomireno. Naravno, ne bi oni to činili zbog pokojnika. Svejedno je njima i za mrtvog tetka, i za mrtvu tetku, nego je ta vrsta pomirenja potrebna zbog živih. Kao i zbog iluzije žive hrvatske kulture. A upravo to nije moguće. I upravo zato velike su se kulture u davna vremena kada su se još bavile progonom ljudi, ili kada je kultura trebala popravljati ono što je učinio rat, silno trudile da žive izmire sa živima, i da baš svakog protjeranog pjesnika, glumca i slikara vrate njegovoj kući. A nakon što godine prođu, nikoga više nije bilo briga je li veliki pjesnik pritom bio i mali fašist. Kao što je to, recimo, bio Ezra Pound. Ili još veći izdajnik domovine. Kao što je to bio isti Pound. Eto, njega je Amerika, samo trideset godina nakon rata u kojem ju je izdao, kao Mussolinijev aktivni propagandist, slavila kao svog najvećeg pjesnika. Amerika se plašila Poundove smrti u progonstvu. Hrvatska je, međutim, neustrašiva. Otud tolike sablasti.

Što su nas više prisvajali – sve veći tuđinci bivasmo,
hoteli, večere, prijemi, a opet: kao da infantilni smo

Kao da nismo ljudi, već tek Bošnjaci, što muslimani
za njih je značilo, čak da smo sebe ostavili po strani

kada smo k njima poletjeli, da se autentični nađemo
Ni jezik svoj da nemamo, i treba sad da se snađemo

u njihovom, a znamo poneku riječ iz doba okupacije
usljed koje smo vječno ostali bez države i bez nacije

Na kojem je jeziku ta zbog koje ste me zvali poezija,
to sam ih upitao, i kulminirala je tada nijema tenzija,

pa još kada sam, nakon izleta u Efes, pilsen zatražio,
svrgnut sam s trona, i kao potpuni bilmez sam važio

Ispratili su nas nazad radosni, zagrljaji, tebi i cvijeće
Pjevali smo na putu ka tužnoj Bosni, toj zemlji sreće

Prije stotinu stotina godina, dok se još nije znalo da vjetar puše u jedra i da se kolo na karoci vrti, prije nego je na svijetu bilo nekrštena stvora, namjesto krša i kamenjara svud su bile guste borove šume. A u njima su živjele vile i vilenjaci, bilo ih je više nego na svijetu ljudi. U tim je šumama i ptica bilo više nego što ih sad igdje ima, medvjeda, lisica, vukova i svakakvih stvorova kakvi se ne daju ni zamisliti. Sve je bilo pitomo, jedno je drugom jelo s glave, jer nije bilo beštije koja bi drugoj činila zlo. Jedino čega u tim šumama nije bilo jesu ljudi. Ako bi se koji buzdo odvažio i u šumu zaputio, mater bi ga oplakala jer se nikad ne bi vratio doma. Ni živ, ni mrtav, niti bi mu dušu na sudnji dan razabrali. Takav je bio zakon! Nisu ga izmislili ljudi, ali ni gospodin Bog. Bio je to zakon vila i vilenjaka. Čuvali su šumu od svega ljudskog i božijeg, a vi sad pogađajte za koga! Ne, nisu je čuvali za vraga, jer bilo je to prije stotinu stotina godina kad vrag još nije postojao. Vile i vilenjaci šumu su čuvali za beštije, kao što su beštije čuvale šumu za njih. Tako bi ostalo do kraja svijeta da se nije dogodilo ovo: U ribara Cipolića razboljela se kći, a u tu je kćer bio zagledan mlad Lubinko. Momak pametan ko knjiga, dobar ko dobro more, a tako lijep da niko ne bi znao reći ko šta je lijep. Ako bi ko rekao da je išta lijepo ko Lubinko, svi bi se smijali i za tog govorili da je ludov. Tražio je Lubinko lijeka za svoju Srdelicu, tražio ga od Boke pa do Trsta, ali lijeka nigdje nije bilo. Izliječit je mogu samo đunđur bobe, rekli su mu najbolji vidari. Znate li šta su đunđur bobe? Ne znate! E, znat ćete na kraju priče. Ni Lubinko nije znao šta su đunđur bobe, ni vidari nisu znali i niko živ ko je prije stotinu stotina godina živio uz more nije znao šta su đunđur bobe. Ali znalo se da ih ima samo s one strane gustih vilinskih šuma koje su rasle tamo gdje su danas kamen i krš. Pa ko od takve oboli boljke da mu zatrebaju đunđur bobe, taj ko da je već umro. Ali nije mislio tako lijepi Lubinko, nego je sedam puta poljubio svoju Srdelicu, da joj poljupci dotraju dok se ne vrati, pa je pošao u šumu da pređe na drugu stranu, tamo gdje rastu đunđur bobe. Svi ga odgovarali, odgovarao ga i stari Cipolić, govorio mu da će ga posiniti ako ne ide, zaklinjao ga kćerinom ljepotom, ali se Lubinko nije dao odgovoriti. Ako na svijetu ima đunđur boba, ja po njih moram ići – tako je rekao i kroz šumu se zaputio. I čim je tri koraka napravio, šuma ga je progutala. Da je htio, više se nije mogao vratiti. Tako su vile uredile stvari. Ko jednom uđe, nikad ne izlazi. Išao je tako dan, dva, tri, nailazio na svakakve beštije, medvjede sa zečjim ušima, zečeve s medvjeđim glavama, krilate vukove koji se hrane pinjolima i umjesto vode piju smolu, ali nijedna ga se beštija nije uplašila jer su vile tako ugodile da u šumu nikad ne uđe strah. Sedmoga dana stigao je Lubinko pred dvore koji su bili veći od grada i viši od neba. Vrhovi najviših kula bili su tako visoki da ih orao nije mogao preletjeti. Dvori nisu bili sagrađeni od kamena, nego od soli. U njima su živjeli vile i vilenjaci. Odmah je to znao, a nije znao kako zna. Prosto mu se u pamet dalo. Stao je pred kapije, srce mu je lupalo samo da ne iskoči, ali se sjetio svoje Srdelice i pokucao. Nije jako udario, ali su se vrata pred njim sasula u prah, u čistu bijelu sol, i najednom se stvorila ljepotica s kosom od žeženog zlata, stasom od čempresa i krilima od vjetra. Bila je to Varja, vilinska kraljica. Šta radiš tu, nesrećo?, upita ga kraljica. Prelazim na drugu stranu, idem po đunđur bobe!, hrabro će njoj Lubinko. Do druge strane nijedan čovjek nije stigao, nasmija se njemu vila. A je li ijedan do tvojih dvora došao?, upita nju Lubinko. Nije, njemu će kraljica. Svaki je do sad ubio neku šumsku zvijer ili je barem zgazio mrava. A ovdje je pravilo da se istoga trena pretvoriš u ono što si ubio. Pola beštija koje si sreo nekad su bile ljudi, reče mu vila i upita ga šta će njemu đunđur bobe. Trebaju mi za lijeka. A zar si bolan? Nisam bolan, al jest moja Srdelica. I zbog nje bi se u šumsku zvijer pretvorio?, čudila se kraljica. Ako bi joj to donijelo lijeka, onda bih se i u pantaganu pretvorio. Zamisli se kraljica i ne bi joj drago. Kako će i bit kad se na takva junaka namjerila. A je li tvoja Srdelica ljepša od mene?, upita ona. Kako kome, odgovori Lubinko. Meni jest! A gdje bi jadna Srdelica bila ljepša od vilinske kraljice! Vila Varja je od svega ženskoga na svijetu bila najljepša. Ali nevolja bi da je Lubinko najljepši bio od svega muškog. Ljepši od svih vilenjaka zajedno, pa se Varja zaljubi! Ovako ćemo nas dvoje, poče ona, ja ću tebi đunđur boba nabrat, a ti ćeš meni srce svoje dat! Ne mogu ti ja srca dati kad je moje srce zaključano, a ključe čuva moja Srdelica, njoj će Lubinko. Za ključa ti ne beri brige, govorila je vila, ako mi daš srce, ja ću ga otključat. Vidio je Lubinko da su u vile čarobne moći, ali i da je u nje lijek za Srdelicu, i pristade. Tri je dana čekao pred dvorima od soli kraljicu da đunđur bobe donese, a četvrtoga dana eto ti Varje, rane joj po nogama, duša u nosu, jer je i za nju dalek put do druge strane. Lijepa vilo, daj mi đunđur bobe, odma će Lubinko, a ona steže nešto na dlanu i veli: Ne dam, nego prvo srce iščupaj ko zalog da ćeš se vratiti. Kako da ga čupam, ne mogu živ bez srca ostat? Možeš, kako ne bi mogo, ko u vilinskoj šumi srce iščupa, taj i bez srca živi, samo ljubit ne može. Ja ću ti ga vratit čim ispuniš zavjet i živjet ćemo sretni u dvorima od soli. Lubinko nije imao kud nego si je živo srce iščupao, a vila mu je dala dvije šarene franje. To su đunđur bobe, neka Srdelica zatvori oči, prekriži srednjak i kažiprst, i tako pređe preko đunđur boba. Čim joj se učini da ih ima četiri, a ne dvije, bit će zdrava. Ti mi se onda vrati, jer u mene je tvoje srce. Velika će te nesreća zadesiti ako se ne vratiš. Obećo je Lubinko kraljici Varji i istog je časa znao da obećanje održati neće. Kad je stigao doma, Srdelici duša već bi u nosu, s ocem i majkom se opraštala, spremna da legne u ledeni grob. Ali čim je prešla prekriženim prstima po čarobnim đunđur bobama, povratiše joj se snaga i zdravlje, skoči iz postelje i nasta veliko slavlje. Slavilo se sedam noći i dana, od Boke do Trsta. Svi su slavili, samo Lubinko i Srdelica nisu. Kad bi je dotakao, ko da drvo dira, kad bi ju pogledao, ko da mrtvaca gleda, a kad bi ju htio poljubiti, Srdelica je okretala glavu. On je njoj bio hladan ko led i gadan ko zelen rogač. Izgledao je ko njen Lubinko, a bio joj je stranac ko crni Arapin. Ona nije znala šta je na stvari. On jest! Nisu više bili jedno za drugo, ali su zajedno sedam dana i sedam noći plakali. To im je od ljubavi jedino ostalo, to da su skupa mogli plakati. Za to vrijeme vilinska kraljica shvatila je da se Lubinko ne vraća, da ju je prevario i uzalud joj što na rukama zaključano srce drži. Bila je nesretna, bila je očajna i bila je spremna svoje kraljevstvo za njegovu ljubav dati. Druge su joj vile govorile da se u zlo dala, vilenjaci su po vas dan oko nje igrali i pjevali, ne bi li koji osvojio njezino srce i tako spasio kraljevstvo, ali nijednog nije pogledala. Kraljica je uzela ključ koji otključava sva srca i rekla je – ako nisi moj, nećeš bit ničiji! Gurnula je ključ u bravu Lubinkovog srca i kako je to učinila, tako se poče rušiti dvorac od soli i krenu se sušiti šuma. Taj užas niko nije mogao gledati, nego su svi živi na Zemlji zatvarali oči. Nakon što su sedamnaest puta trepnuli, na mjestu vilinske šume ostali su kamenjar i krš, a dvorac se pretvorio u do neba visok stup soli. Bura je sol nanijela na more i od tog je vremena more slano, kao što od tog vremena svi živi stvorovi trepću. Počeli su jer nisu mogli gledat kako se ruši kraljevstvo vila. Kada je osmoga dana Lubinko krenuo u šumu da od Varje traži svoje srce, nije više bilo ni šume, ni vila, ni čudnih beštija.

Nestalo ih je jer je kraljica učinila zlo i otključavala srce koje drugoj pripada. Eto, tako je nestalo šume nad morem i tako su nastali ljudi bez srca, a nesreća je zavladala svijetom.

Prvi put se nalazim u ovoj bolnici nakon napada slabosti koji me spopao usred dana, kada sam uz naprezanje volje uspeo da parkiram i zaključam bicikl. Koračao sam nestabilno ka glavnoj ulici, jer sam zamišljao da me, ako padnem u ovoj vukojebini koju je presecala biciklistička staza, niko neće primetiti.

Vođen, dakle, nagonom za životom, dospeh u blizinu Neusserstraße. Kad mi je već žestoko pozlilo i kad sam počeo gubiti tlo pod nogama, zamolio sam za pomoć neke prolaznike koji su, ne osvrćući se, ubrzano napustili mesto događaja. Potom jednoga od radnika gradske čistoće, koji je upravo preko puta utovarivao kontejnere sa smećem u veliki kamion. Odmahnuo je rukom: To se mene ne tiče.

Krajnjim naporom, u panici, pozvonih na prva vrata iza mojih leđa. Ništa. Pozvonih još jednom, dugo. Otvara mi žena od koje na engleskom jeziku zatražih pomoć.

Uvela me je u kancelariju, postavila na stolicu, poslužila čašom vode, i pozvala hitnu pomoć.

Boreći se za vazduh, osvrnuvši se okolo, uvideh da se nalazim u prostorijama pogrebnog zavoda.

Moj drugar Šefko Alomerović
Borac za pravdu i pjesnik
Budi me:

Crko mu je kompjutera disk –
Pun dokumenata
O Štrpcima

Slutim: za sutrašnje
Suočenje sa D. Ćosićem

Do jutra
Popunjavah rupe
Jezikom jedinica i nula:
Makini vratih kuvet grobova

A on mi veli:
Dina ti tvoga Šabo
Opomeni me na ovu noć –

Ako se ikad na tebe naljutim 

(2019-2020)

(prolazak Davida Bowieja)

Premda u kolektivnom imaginariju vjerojatno nitko nije u većoj mjeri utjelovljivao nekoga tko nikada neće umrijeti nego David Bowie, on sâm takvih iluzija nikada nije imao. Ne samo da je, recimo, u dobi kad malo tko o takvim stvarima razmišlja (bilo mu je 42 godine), rekao da je već proživio više godina nego što mu preostaje, nego je upravo pitanje smrtnosti nesumnjivo provodni motiv čitave njegove karijere. Lako je uočiti da je pojam vremena, u svim svojim raznolikim vidovima i raznorodnim pojavnim oblicima, tematski fokus čitavoga niza njegovih pjesama – što uključuje i one koje nije sâm napisao, prije svega “My Death,” tj. “La mort” Jacquesa Brela, koju je redovito izvodio na turnejama 1972/3. i 1996. – no mnogo je važnije uvidjeti kako vremenska dimenzija presudno određuje načine na koje su te pjesme oblikovane, kako muzički, tako i konceptualno. Nije li glazba, uostalom, prije svega umjetnost vremena? 

Izrazito svjestan formalnih uvjeta u kojima je stvarao, Bowie nikada nije smetnuo s uma činjenicu da se kao izvođač, kao glazbenik, a naročito kao rock’n’roll zvijezda – bavi vremenom i da je to vrijeme itekako ograničeno. U kontekstu pop muzike, takav je stav, blago rečeno, krajnje neuobičajen; zapravo ga u svom radu, osim Dylana (upravo je tom aspektu njegova rada i posvećena Bowiejeva posveta u “Song for Bob Dylan” iz 1971) i Joni Mitchell, nije zastupao nitko. Neće biti slučajno da se među višedesetljetnim rock’n’roll karijerama samo i jedino ta tri opusa odlikuju iznimno visokim udjelom apsolutno nezaobilaznih ostvarenja u ukupnom broju albuma. Pri čemu je Bowiejev prosjek daleko najviši: za iole kompetentan sud o dimenzijama njegova djela nužno je preslušati više od dvije trećine svega što je objavio.

Uobičajeno slavljenje trenutnoga – po kojem je pop uostalom i nazvan (usp. engl. popcorn) – kod Bowieja svoje privilegirano mjesto bez iznimke ustupa svijesti o smrtnosti.  Mnogo godina prije no što albumi hours… (1999), Heathen (2002) i Reality (2003) taj motiv izrijekom istaknu u prvi plan, u pjesmi “Time” (1973) antropomorfizirani se subjekt već istodobno pojavljuje kao prevarant, ali i kao svemoćna figura, koja scenaristički i režijski upravlja zbivanjima na sceni, dok je razlog zašto su “‘Heroes’” (1977) uokvireni znacima navoda također neminovni protok vremena. No, najvažniji i najkoncizniji uvid u tu problematiku nesumnjivo pruža jedna od Bowiejevih najpoznatijih pjesama (“Changes,” 1971), u kojoj se nebulozni temelj čitave pop kulture – mogućnost vječne mladosti – nesmiljeno razobličava: Pazite se, rockeri, brzo ćete ostarjeti.

U perspektivi odnosa spram medija u kojem se izražava, Bowiejev čuveni instant rock’n’roller, Ziggy Stardust, javlja se kao utjelovljenje vlastite nemogućnosti baš s obzirom na temporalnost: Vrijeme uzima cigaretu | i stavlja ti je u usta (“Rock ’n’ Roll Suicide,” 1972). Budući da je Ziggy eksplicitno mesijanska figura situirana u pet godina koje su preostale čovječanstvu prije kataklizme (“Five Years,” 1972), prikladno je prisjetiti se da Giorgio Agamben u knjizi Vrijeme koje preostaje ukazuje kako je pogrešno mesijansko vrijeme držati usmjerenim na budućnost – mesijansko je vrijeme zapravo ho nyn kairos, tj. sadašnje vrijeme, vrijeme kraja a ne kraj vremena. To je, piše Agamben, vrijeme koje preostaje između dva vremena, između vremena i kraja vremena. Drugim riječima, vrijeme je tu shvaćeno u svojoj modernosti – riječ moderno izvedena je iz latinskog priloga modo koji znači upravo sada, ovaj čas – koja podrazumijeva svijest o činjenici da će vrijeme jednom završiti. Slijedeći lingvista Gustavea Guillaumea, Agamben to vrijeme u kojem vrijeme dolazi do svoga kraja naziva operativnim vremenom. Dok Bowie u “An Occasional Dream” (1969) kaže: Time takes time to pass.

Zornu strukturnu analogiju te pojave Agamben pak nalazi u konstitutivnoj temporalnosti lirske pjesme, naročito u tzv. zadanim oblicima, kao što su sestina ili sonet, u kojima je više nego očigledno kako unaprijed zadano trajanje na koje ukazuju metar i rima, tako i načelna spoznaja da je pjesma nešto što će u nekom trenutku nužno doći do kraja, završiti nakon određenog broja stihova. Pjesma je tako za Agambena vremenska mašina koja uvijek već od samoga početka teži svome kraju. Uslijed te eshatološke strukture, svaka je pjesma soteriološko sredstvo kojim se kronološko vrijeme preobražava u mesijansko. Često previđana kompleksnost Bowiejevih tekstova svoj smisao redovito nalazi u tome da slušatelja prisiljava da promisli ne samo o tome što riječi znače, nego i u kakvoj su vezi s glazbom koja ih prati a nadasve da li je ta potonja pretpostavka uopće točna. Nije li možda verbalni element posljedica muzičkog? U već spomenutoj pjesmi “Changes” (u jazz terminologiji taj izraz označava modulaciju) Bowie kaže kako ga vrijeme može promijeniti – Time may change me – ali kako on vrijeme ne može niti slijediti, niti opisati, niti oblikovati, niti kopirati, niti grafički predočiti, niti odrediti s obzirom na uzroke i podrijetlo: I can’t trace time. 

Koliko nam je vremena preostalo i što s njime i u njemu učiniti, pitanje operativnoga vremena, ključno je pitanje u radu Davida Bowieja, koji više no bilo što drugo karakterizira ne samo neizostavna prisutnost raznovrsnih oblika nego i istovremenost raznovremenosti. Ne čuje se slučajno u također već spomenutoj pjesmi “Time” kabaretska tradicija usporedno s virtuoznim improvizacijama pijanista Mikea Garsona i gitarističkom ekonomičnošću Micka Ronsona. Svojim raznosmjernim asocijacijama, jazz, rock’n’roll i music-hall elementi onemogućavaju vremensko smještanje pjesme koju tvore, po čemu je osobito reprezentativna kako za čitav album (Aladdin Sane, 1973) na kojem se nalazi, tako i za Bowiejev pristup uopće, koji bi se možda ponajprije mogao sažeti kao nastojanje da se budućnost sagleda kao da je već prošla.

Korolar toga pristupa, pitanje gdje se zapravo nalazimo u vremenskom smislu, izrijekom se postavlja u pjesmi “Where Are We Now?” (2013). I to ne samo tekstualno, nego, kako je pokazao Gary Ewer, prije svega kompozicijski. Melodija se, naime, paralelno razvija u dva različita harmonijska smjera (F i C dur, uz kratku naznaku A dura), i skladba se nikada ne smiruje ni u jednom ključu, dok se istodobno nikada ne udaljava previše od polaznog tonaliteta (F dur). Nasuprot pravilu da je učestalost promjene akorda uglavnom konstantna, Bowie nakon prvog dijela od osam doba ubrzava promjenu svake četiri dobe, zadržavajući taj ritam i u refrenu. Iako samo po sebi nije rijetko, u većini je pop kompozicija potonji postupak u funkciji naglašavanju ključa, dok je u konkretnom slučaju refren u C a ne u F duru, čime se dodatno naglašava nerazriješenost tonaliteta, pri čemu melodijski odnos refrena i strofe također podcrtava tu tendenciju. Dok strofa i refren neprestano zamagljuju razliku između F i C dura, melodija počinje i završava u C duru a progresija započinje u F duru. Tokom čitave pjesme, zaključuje Ewer, pitate se u kojem je zapravo ključu. Ukratko, Bowie na svim razinama oblikovanja ponavlja pitanje iz naslova.

Kao što to u rijetko instruktivnom dokumentarnom filmu Five Years (2013) na primjeru pjesme “Life on Mars?” iz 1971 demonstrira Rick Wakeman, upotreba konvencionalnih oblika u harmonijskoj progresiji na nekonvencionalan i složen način ključna je a redovito zanemarivana odlika Bowiejeva skladateljskog rada. Nisu bez razloga možda i jedini primjer uspješnog prijevoda rock’n’rolla u klasične muzičke oblike simfonije Philipa Glassa prema dva istoimena Bowiejeva albuma iz 1977, Low Symphony (1992) i “Heroes” Symphony (1996). Odsustvo metričke ravnoteže drugo je prepoznatljivo svojstvo Bowiejevih kompozicija, kao što je u svojoj iscrpnoj analizi pokazao James Perone. Pjesma “Station to Station” (1976), na primjer, tako počinje ritmički zanimljivom repetitivnom figurom koja se može protumačiti kao tri dvočetvrtinska takta za kojima slijedi jedan takt u četveročetvrtinskoj mjeri sa sinkopiranim naglascima, ali i kao jedan četveročetvrtinski takt, jedan dvočetvrtinski, za kojima slijedi jedinica koju tvore dva troosminska i jedan dvoosminski takt. Kako god čuli tu metričku strukturu, ona je nesumnjivo i posve namjerno neuravnotežena.

No, osim što je pitanje iz naslova pjesme kojom je prije tri godine posve nenadano prekinuo desetljeće odsutnosti – Gdje smo sad? – općenita odrednica Bowiejeva rada, to je i naslov eseja objavljenog u listu Commonweal od 15. rujna 1890, u kojem se William Morris poduhvatio retrospektivne ocjene i procjene perspektiva britanskog socijalizma. U tom se kontekstu između ostaloga ističe kako su oni koji provode revoluciju često nepraktični, napola šašavi umjetnici ili pisci. Nisu oni, dakako, ti koji dovode do promjene, ali bez njih ona uopće ne bi bila zamisliva, pa stoga ni moguća. Za one koji su pravi socijalisti – nazovimo ih komunistima, kaže Morris – pravi je zadatak stvoriti socijaliste jer tek je vrlo malena manjina ljudi spremna živjeti bez gospodara. Kakve to veze može imati s pjesmom Davida Bowieja mogla bi nam dati naslutiti činjenica da je on sebe jednom opisao kao knjižničara s libidom a drugom prilikom za tu potrebu smišljenom odrednicom generalist. Naime, raspon svakovrsnih utjecaja u najraznorodnijim vidovima u njegovu je radu neusporediv s bilo kojim drugim rock’n’roll autorom: od Mishime, Burroughsa, Brechta i Eliota, preko Brela, Dylana i Mingusa, do Nine Simone , Stana Kentona i Scotta Walkera. 

Istodobno, ali komplementarno, Bowie se odlikovao izvanrednim kritičkim instinktom te je prepoznao prevratničku vrijednost, na primjer, the Velvet Underground (prvi je obradio “Waiting for the Man”), Roberta Frippa (koji je izjavio kako je svoje najbolje dionice svirao kod Bowieja – obavezno ponovno poslušati Scary Monsters, 1980), the Stooges (Bowie je komponirao sve pjesme te odsvirao ključne gitarističke dionice na albumu The Idiot, 1977), Roxy Music, Springsteena, Kraftwerk, Television, Sonic Youth ili Pixies (koncert povodom Bowiejeva 50. rođendana doimao se kao odavanje počasti uzorima, mada su osim Loua Reeda svi gosti bili znatno mlađi od slavljenika) često i godinama ranije no što je to postalo samorazumljivim. U tom bi svjetlu imalo biti jasno kako ništa u njegovim pjesmama neće biti slučajno. Ako je potreban dokaz o Bowiejevoj političkoj osviještenosti, podsjetimo da je svoj nastup na koncertu za žrtve terorističkog napada na New York započeo skicom paranoidnog mentaliteta – pjesmom “America” Paula Simona. 

No, premda Bowiejeva fascinacija likom i djelom Williama Morrisa nije nikakva tajna, kao što pokazuju njegovi komentari uz kompilaciju iSelect (2008), rečena je povratnička pjesma bila tumačena isključivo u ključu reminiscencija o razdoblju kad je 1976. živio u Berlinu. Vizualna dimenzija pjesme, međutim, potvrđuje kako se Bowie tu (kao ni inače) uopće ne bavi vlastitim doživljajima: spot, naime, prikazuje berlinske prizore kojih nakon rušenja zida više nema, odnosno čije je značenje izmijenjeno promjenom geopolitičkih odnosa. Ako se slušateljima ponekad i može činiti da je posve jasno o čemu Bowie pjeva, ta je izvjesnost samo privid. Uostalom, sve i kad po izjavi sámog autora i jest riječ o autobiografskim elementima, oni ostaju su nedokučivi čak i upućenima. Producent skoro pa svih ključnih njegovih albuma, Tony Visconti, reći će kako je Bowie s albuma Young Americans izbacio dvije izvanredne pjesme uz komentar da su odveć intimne, premda nikome tko je radio na albumu ni tada ni kasnije nije bilo jasno u čemu je u njima riječ. Bez sumnje je znakovito da su naslovi tih pjesama bili “Who Can I Be Now?” te “It’s Gonna Be Me.” Opće je mjesto popularne predodžbe o Davidu Bowieju kako se s njime nikad nije znalo na čemu smo. Taj je uvid, međutim, mnogo složeniji no što to se na prvi pogled čini. Upravo stoga što je od samoga početka bio usmjeren na spoznaju da će jednom neminovno biti okončan i kako je samo zahvaljujući toj okolnosti uopće i moguć, značenje njegova rada nikada ne može biti dovedeno do kraja. Pa ni smrću svoga autora.

Jutarnji list 12/1/2016