Paul Auster: Zimski dnevnik, Telegram, Zagreb 2026.
Svaka pojava novog izdavača u Hrvatskoj ravna je čudu, ali ne zato što u nas nema čitatelja, jer njih ima, pa čak ni zato što nema institucionalne podrške izdavaštvu, jer i toga u nas biva, nego je pojava novog izdavača u Hrvatskoj ravna čudu zato što je potpuno devastirano sve ono što čini infrastrukturu, kulturni kontekst, i biotop novih knjiga. Na studijima književnosti ulogu studenata igraju uglavnom nečitajući debili, čiji su mozgovi teško oštećeni prekomjernim zurenjem u ekrane, kulturno i civilizacijski degenerirane generacije koje predmet njihova studija manje zanima nego što taj isti predmet, ista ta književnost, zanima studente medicine ili farmacije, a njihovi profesori, opijeni visokim plaćama i birokratskom ugodom Bolonjskog procesa, nemaju nikakav problem s tim da na ispitima propuštaju čeljad koja im nije pročitala nijednu knjigu iz predmeta koji predaju. Ili, kako izdavati u Hrvatskoj ako urednica kulture na HRT-u Karolina Lisak Vidović neki dan u emisiji o Czesławu Miłoszu kaže da je Miłosz bio skriboman? To je emisija snimljena 2021, a ne neki dan, branili biste je? Ali kako izdavati knjige u zemlji u kojoj se kao ekskluzivni sadržaj u udarnom radijskom terminu reprizira emisija stara pet godina, u kojoj Miłosza ekskluzivno skribomanom proglašava osoba koja će nakon toga postati urednica sveukupne kulture na javnoj radioteleviziji? Velite da je gospođa Lisak Vidović Miłosza u pozitivnom smislu nazvala skribomanom? U pozitivnom smislu pisca se može nazvati skribomanom taman onoliko i onako kako ga se može, također u pozitivnom smislu, nazvati pedofilom. Dakle, u zemlji u kojoj se to predstavlja kao govor o književnosti, izdavanje knjiga opasno je rizičan posao. Stoga je pojava svakog novog izdavača ravna čudu i praznik je kulture, a njegov opstanak je za društvo važniji od prvog mjesta na Svjetskom prvenstvu u nogometu.
Hoće li Telegram izdavaštvo opstati, ne zna se. Hoće, ukoliko njegovi vlasnici ne budu očekivali veći poslovni učinak od pozitivne nule i ukoliko još nekoliko godina budu ulagali tvrtkin novac u objavljivanje knjiga. Ali čak i ako se razočaraju u izdavanje knjiga – kao što se većina novih nakladnika ubrzo razočara – ostat će upamćeno da su u vrlo dobrom prijevodu Mirne Čubranić objavili ovu Austerovu knjigu, tojest da su nakon godina i godina u kojima Paul Auster u Hrvatskoj nije imao izdavača tiskali njegov najzanimljiviji memoarski ili autobiografski tekst. Nama danas naročito zanimljiv, jer stiže u doba kada se romaneskna nonfikcija ili fikcionalna nonfikcija probila i do naših književnosti, te do čitatelja, ali i do pisaca.
“Winter Journal” Auster objavljuje 2012. godine, taman pošto je navršio šezdeset i petu. Iste godine “Zimski dnevnik” izlazi kod beogradske Geopoetike, u srpskome prijevodu Ivane Đurić Paunović, a ja ga čitam dok mi u Sarajevu umire mati, te mi knjiga služi i kao potka za ono o čemu mislim i što već neko vrijeme pišem, a narast će u knjigu “Rod”. Istina, Auster svoj tekst naziva memoairom, ništa ne izmišlja, nigdje ne skreće sa strogo zacrtanog puta takozvane životne zbilje, jer mu je još od raznije stalo da se njegove autobiografske knjige ne miješaju s romanima ni s fikcijom, onakvom kakvom je on zamišlja. Premda Paul Auster ne piše autofikcionalnu prozu, pojedine njegove knjige, naročito ova, modelski su primjeri za neku moguću autofikciju. Recimo, značajan dio “Zimskog dnevnika” lista je adresa na kojima je u životu živio, koje su, sve osim posljednje, precizno navedene, uz napomenu od kad do kad je pisac na njima boravio, a onda i što mu se na kojoj adresi događalo. Svaka adresa po jedna je mala priča, skoro uvijek istoga melankolično-vedrog ugođaja. Sve do bruklinske kuće u kojoj živi, “Negdje na Park Slopeu”, koja će ipak ostati bez adrese i daleko od očiju znatiželjnika: “Ovdje živiš i ovdje želiš živjeti dok se više ne budeš mogao penjati i spuštati stubama. Ne, i dulje od tog: dok više ne budeš mogao puzati stubama, dok te ne iznesu iz ove kuće i polože u grob.” Austersvoj “Zimski dnevnik” piše dosljedno u drugome licu, čime proizvodi dvostruki efekt: formalni i sadržajni. Formalno gledajući, pisanje autobiografskog teksta u prvome licu donosi potpunu, reklo bi se katkad i pretjeranu sljubljenost, forme i sadržaja, ali ako ga se prebaci u treće lice, to čini prevelik, umjetan ili bolje izvještačen odmak, koji će zvučati kao pozerstvo ili kao diletantizam. Drugo lice je, međutim, samo pola koraka od prvog lica, ali onih pola koraka koje doživljavamo kao izlazak iz nonfikcije u fikciju, iz takozvane zbiljske zbilje u imaginarnu zbilju. Osim toga, drugo lice vrlo snažno markira poziciju čitatelja, dovodi ga u ulogu život sudionika teksta. Ali drugo je lice piscu mnogo teže pratiti nego prvo i treće. I on će svakako doći do mjesta na kojem će morati opravdati to svoje drugo lice. Morat će iz odabrane konvencije izgraditi poantu. Auster to savršeno radi.
Ovom knjigom vrijedi darivati bliske dame i gospodu, jer takvim darom kao da darivate sebe. Pročitajte, otkrit ćete zašto je tako. Ili vam se knjiga neće svidjeti.
Ožiljci
Pisac iznosi zbirku vlastitih tjelesnih ožiljaka, kratki katalog povređivanja i samopovređivanja, uglavnom iz vremena djetinjstva. Na desnoj ruci koja ovo piše, u vanjskome dijelu šake, duboko u podnožju kažiprsta, ožiljak je koji Austerov čitatelj nosi uskoro će biti i četrdeset godina. Nastao je u kinu, za vrijeme nekog dosadnog filma, u ljubavnoj igri s djevojkom, u kojoj je on nju protiv njezine volje škakljao, na što mu je ona svoje oštre, u jarko crveno obojene nokte, zabijala po rukama. Na rane nismo tad obraćali pažnju. Tko zna zašto, kakvom igrom epitela, zauvijek je vidljiv ostao taj jedan ožiljak. Srećom, ta ljubav ostala je čitatelju u lijepoj uspomeni, pa mu je i ožiljak drag.
Pisac grada
Naravno, New Yorka, ne samo Brooklyna. Paul Auster je, to valjda u svakoj svojoj priči o njemu ponavljam, europski pisac u američkoj književnosti. Rođen i odrastao u Americi, najveći dio života proveo je tamo, ali je europski pisac. Pored ostaloga i zato što mu je stran svaki junački koncept i što su njegove reference, kao i njegove narativne strategije, vrlo europske. Skoro bih rekao – naše. Ako ćemo o bliskosti, ne razlažući pretjerano značenje te riječi, Paul Auster mi je, možda, najbliskiji suvremeni pisac. Na drukčiji način, ali mi je kao Ivo Andrić.
Običan zidar sjenki
U samoći se najprije izgubim.
Tada srce više nije ni za šta, a misli postanu tuđe.
Adresu sam nekad zapisao na poleđini kutije šibica.
Mora da sam je nehotice ispušio.
Putokazi su izblijedjeli.
Nema te dioptrije koja ih može vidjeti.
Strah me – nisam tamo gdje sam bio.
Ovdje sam, gdje sam se silom prilika osamio.
Kažu da samoću prežive pisci, kompozitori i slikari.
Tačnije – njihova djela.
A ja…
ja sam običan gluhonijemi zidar sjenki, obolio od samoće.
A u osami čuješ ono što nikada prije nisi ni čuo —
a ništa ne razumiješ.
Srećom, praznina ne postoji.
Tako barem kaže Aristotel.
Jer kad bi se samoća izlila iz mene u prostor oko mene,
ne bih mogao dodirnuti ni sebe ni svijet.
Zato zidam.
Po sopstvenom mraku.
Neimar sam sjenki.
I ništa mi osim nura ne treba
da zidam…
i dalje zidam.