Imaginarni prijatelj/87

U imenu je i karakter lika. Zato se imena imaginarnih prijatelja i junaka iz crtanih filmova ne mogu mijenjati. Patak Dača nije, niti može biti, Patak Darko ili Patak Dodo. Osim što je Darko jedno obično, a u osamdesetima, u vrijeme najveće slave Patka Dače i prilično učestalo muško ime, čiji nositelji nikako ne bi bili sretni da im se pripiše narav i karakter tog zlosretnog crnog patka, i što je Dodo jedna izumrla ptica, i nikako ne može biti ime za drugu pticu, u Dači se, u zvuku i ritmu tog imena, sastalo sve ono što taj lik jest. U tom rasporedu glasova, u sinkopi hrapavog i tvrdog č, tragikomična je njegova narav, koja nas prati svih ovih godina, dajući nam povremeno do znanja da se pomalo pretvaramo u njega. Strašno je, naime, kada usred nekoga nervoznog ispada, usred histeričnog napada isprovociranog krizom srednje dobi i tisuću i jednom neostvarenom životnom ambicijom, u očima onog na koga istresamo svoj jad i svoje frustracije prepoznamo da nas gleda kao što se gleda Patka Daču.

Taj patak rođen je 17. travnja 1937, kao lovina lovca Milivoja. Ali umjesto da bude ulovljen, pružio je vrlo drčan otpor, nastupio kao aktivist, i kupio tako svoj vječni život. Naime, on je od onih likova kojima je bila namijenjena uloga u jednom, možda dvije ili najviše tri epizode, ali bio je tako dobar i drukčiji da je nadživio većinu svojih suparnika.

S vremenom se mijenjao i transformirao. Njegova drčnost pretvorila se u čangrizavost, a onda u onu ružu i tešku frustriranost, karakterističnu za tipove koje muči kompleks manje vrijednosti. Stalno mu se čini da ga uskraćuju za nešto što mu pripada, da je prevaran i izigran, da se cijeli svijet urotio protiv njega. U posljednjoj fazi, onoj koju smo najviše i gledali na našim tada mahom crno-bijelim ekranima, Patak Dača pretvorio se u čisto zlo. U današnja vremena svijet crtanih filmova prepun je kojekakvih zlikovaca i psihopata, ali u ono su vrijeme, s izuzetkom Dače, zli bili uglavnom samo sporedni likovi i antagonisti.

Njegova slava pomalo se tako i ugasila. U filmovima u kojima smo ga gledali tokom naših odrastanja, u sedam i petnaest, prije dnevnika, bio je to Patak Dača iz pedesetih, kada ga je crtao genijalni Chuck Jones, i šezdesetih, kada je vodio okršaje sa Brzim Gonzalesom. Poslije smo ga još vidjeli u Zemeckisovom filmu “Tko je smjestio Zeki Rogeru”, u kojemu se na neki način i oprostio od naših djetinjstva.

Patka Daču nije se moglo voljeti. On nije zauzeo veliko mjesto u našem sentimentalnom odgoju. Njegova filmografija znatno je oskudnija od, recimo, filmografije Duška Dugouška. On nije zabavan ni atraktivan poput Ptice Trkačice i Mirka S. Kojotovskog. Ali možda smo preko njega učili da sami sebe počnemo gledati sa strane. I da sa strane vidimo svoje bjesove. I sve one jadne i bijedne pokušaje da se osvetimo, da uzvratimo uvredu koje, možda, nije ni bilo, da ponizimo onoga tko je ljepši, pametniji i sposobniji. 

Istina, Patak Dača lišen je sposobnosti autorefleksije, ali možda je upravo u tome stvar. Dar za samopropitivanjem jedan je od najdragocjenijih talenata koji čovjeka mogu zadesiti, iako će ga se rijetki sjetiti upitate li ih kakav bi si talent poželjeli. Onaj tko ga poželi, taj ga već od ranije ima. I neugodno mu je što je Patak Dača takav.

„Valaha, midžo”, veli mi, „ne znam šta da činim…”

„A što ne znaš, jadan ne bio?…” Vidim da je na nekoj muci, a staratelj sam mu nekakav, mjesto oca mu koji, lud za šoldama i nestrpljiv, gubi glavu po tuđini. „Šta je bilo, dijete drago?”

„Ada našao sam nešto čore, begenišemo se ali završila, rospija, neku stručnu a ja, kao što znaš, stao na one tri godine trgovačke, i majka joj zategla, nikako mi je neda. Neće, kaže, njena kći za neškolovanog. ,Ona može’, veli, ,za doktora ili direktora, a da je majka dadne za poluobrazovanog. Bože sačuvaj.’”

„Aa, imana ti je li?…” Primijetio sam mu nekiput tu malu s njim – cvijet. „Tako, veliš?…”

„Vala tako”, reče. „Eto ti.”

„Dobro…”, kažem razmišljajući šta da se uradi. „Strpi se malčice, dok amidža nešto ne vidi. Ma riješiće se to, ne zvao se ja Selim.” A zovem se tako – da kažem kako jeste – baš po onome opasnome sultanu nekadašnjem.

I potegnem ti ja fino ujutro iz grada – u starom džipu koji više i ne žalim – razlokanim makadamom uz klisuru gore do Torina, gdje je doskorašnji mi ortak i pajdaš Kadro Mrga, bivši stočar i mačugaš od kojeg sam donedavno otkupljivao smok i meso, osnovao nekakvo – sveučilište. Zauzeo i ono kuda je svojevremeno čuvao stoku – dopušteno mu „za opšte dobro” – i tu sad univerzitet, junače. Gdje su nekad ovce blejale i goveda rikala, sada studenti nauku bistre. Piše, kažu: Internacionalni univerzitet Torine.

Mislio sam da ću vidjeti kako je, kao ranije mal, inteligencija pljuštila po polju a ono jok, sem što primijetih dvoje da iziđoše iz zgrade – slične matičnoj seoskoj školi – sa bordo futrolama.

Unutra prazno – zveči mi korak hodnikom. Vidim usput kroz staklo, sručenu na go pod, hrpu nekakvih, mahom starih i prašnjavih, knjižurina i novina, a na vratima lijepo piše: Univerzitetska biblioteka.

Skoči mi moj ortak, kao u vepra debel vrat i poput trupine četvrtasta glava, na noge. „Đe si, Seljdžan-beže?!” Tako me on zove – beže. A znam i zbog čega – što osjeća kod mene paru. Zagrli se sa mnom, ponudi me da sjednem. „Kako si?”

„Dobro sam, bogu hvala. A i ti, vidim te, kao brdo.”

„K’o brdo”, tresnu se on, i sam sjednuvši. „Kako se živi?”

„Lijepo, zlo da ne čuje. Znaš ti mene, nedam se ja.”

„Fala bogu”, reče. „Znam, kako ne! Ijh.”

„Tebe, da ne pitam”, okružih ja očima. „Vidi se.”

On raširi ruke. „Viđi se, jakako.”

Pošutjesmo, zadovoljni što je sve ovako kako je.

„Nema ti nikog?…”, čudim se. „Osoblje i tako to.”

„Dođu, dođu kad treba – ti si poranio, evo još nije ni podne. Imamo ti mi tija profesora i profesorica te ovija…, nikako ne mogu da pogodim, asinstenata i asinstetica kol’ko hoj. Imamo, kako ne.”

„A ti, kao pravi domaćin. Poraniš.”

„Ih, ja sam ti ovđe no’-stop! Zavolio sam ovaj moj univerzitet.”

„A bogati, kako se dosjeti da napraviš ovdje ovo?”

„Jedan filozof iz ovija brda, naš Šopenhauver, dade mi ideju. Tiho mjesto, čist zrak, hladovina – indealno za učenje i razmišljanje. Zvona i mjedenice uokolo, cvrkut tica – odmor za dušu.”

„A-ha”, razumjedoh. „Dobro je to skontao taj Šopenhauver. Da je indealno.”

„Jah. Zato je on sad ovdje – lektor.”

„Lektor?… Filozof…”

„Pardon, rektor!”, popravi se on. „A imamo i lektore, na odsjeke za jezike”, veli. (Padeži mu… uh!) „I jednog”, veli, „u izdavaštvo.” 

„Imate i izdavaštvo?!”

„Jašta. I svoju štampariju ovđe imamo, u jednu sobu tamo ukraj. Tiskamo knjige i skripte, sve što je potrebno.”

„Čestitam!”

Domaćin sretan. Sija mu se zajapurena četvrtasta glava, crvena kao odrta joha. 

„Koje dobro?” Zna on da ja bez neke dovde ne dolazim.

„A trebala bi mi nešto sinovcu kakva diploma, čovječe. Naprimjer ekonomskog, ili bilo kojeg, svejedno.”

„Nema problema, imaće je”, poskoči on u mjestu.  „Ništa da ne zna – šestica; štagod ako zna – sedmica, osmica.”

„Bogme ti ono zna i gdje je đavolu gnijezdo.”

„Ij, vjerujem ti, slobodno. Viđam ga ja. Svrdla mu oko, do mozga ti prodire.”

„Prodire, prodire.” 

„Viđu, vrti pare na trg, bizmis okrenuo.”

„Okrenuo, hej.”

„I ufatio žemsku, k’o bombon mu lutka.”

„Slatko djevojče.”

„A to ne umije hadalj i smotanko”, veli. „Onakav nikako ne more past’ ispod sedmice.”

„Sigurno”, ponijeh se ja. „Ne može, bezbeli”, uznijeh se. 

„Je l’ žurba njemu?”

„A kojem to momku nije žurba, reci mi. Ne može da čeka!”

„Je li? E pa evo, brzo ćemo mi to riješit. Nema potrebe on, onakav bistroum, ni da dolazi tu na neke, šta ja znam, ispite, jelde? Samo nek se slika za indeks. A diplomu ćemo mu mi, evo, časkom. Hoće, bogami, malkice koštat ali, diploma je tu. Baš ekonomskog!”

„Vala nek i košta. Neće biti nešto mimo svijeta?…”

„Nee, kako mimo svijeta. Samo kol’ko da se pokrijemo. Troškovi da se neutrališu i profesore da isplatimo.”

„E pa reci, koliko ćeš to oglobiti tvoga druga?”

Uze plajvaz i blokče. Mr-mr, mr-mr… – sračuna mi tri hiljade i sedamsto. 

„Ja znam”, rekoh, „da je pola toga.” I nasmijah se.

„Nije, bogami”, mahnu onom glavurdom. „Al’ za tebe će prijatelj zaokružit na tri. Nijesi mi ti bilo ko.”

„E pa dobro”, izvadim ja šlajpak. Izbrojah mu koliko traži. „Podosta je, ali neću ti gledati za konjski nokat.”

„Nikad ti nijesi ni gledo”, strpa, zadovoljan, pare u džep poširoko skrojenih pantola, dubok kao torba. „Cicija nikad bio nijesi.” I lupnu se po džepu da provjeri jesu li mu dobro legle.

„Halalosum”, rekoh.

E, uze on sad, prosto poletjevši, sam da utvrđuje ocjene. „Ništa da ga ne krpamo da ostavlja svoj pos’o i dolazi tu na kojekake, čuj, ispite i gluposti, onakav mozak – šta ima da dolazi, ene! Matematika?… Pa on je završio trgovačku – desetka. Računovodstvo – ista stvar. Ekonomika?… Pa on je bizmismen – profesor bi nam mog’o bit’. Istina, poneđe moramo spustit na devetku, osmicu, kol’ko da prošaramo, al’ ćemo pazit da imadne dobar prosjek, za slučaj da se odluči i za poz’diplomski – i to može ovđe kod nas. Moraćeš malko tu počekat… Biće ti možda dosadno.”

„Neće, neće. Moram se za sinovca malo i strpjeti.”

Ostah gledajući kroz prozor u okolne vrleti. ,Bože dragi, kako se svijet mijenja. Ko bi jučer rekao…?’

Ne znam ni kad prije izbi – gotova diploma. Ni manje ni više no fakultetska! Na njoj ime i prezime, suhi žig, potpisi, sve. „Bujrum, beže.”

„E, zdravo mi bio, grome. Cvjetalo ti!”

I ja futrolu pod pazuho te pravo mom sinovcu. „Drž’, dijete. Ponesi svojoj tašti i reci: ,Evo je fakultetska. Nah!’”

Slovo uz odar pisca Ive Štivičića (18. oktobra 2021.)

Kada se zrakoplov započne spuštati prema Plesu, pred očima putnika nagnutog nad ambisom svojih i tuđih zavičaja pojave se neobični, nimalo svakodnevni prizori: pješčare s geometrijski pravilnim akumulacijskim jezercima, što se dodiruju s vijugavom Savom, pusta neobrađena polja iz kojih se izdižu riječni nasipi, odavno napuštene barake, tajanstvene kuće na osami, možda birtije iz ovoga ili nekog drugog vremena, i sve to, prije nego što se pojave zagrebački i velikogorički neboderi, izgleda onako kako je izgledalo i 1941. U tih minut-dva putnik s visina zamišlja da se tu i živi kao 1941, u nekoj usporednoj stvarnosti, koja se samo u mašti dodiruje s ovom našom, u stvarnosti u kojoj žive ljudi koje mi nikada nećemo sresti. Taj svijet viđen s visina, i taj kratki fantazijski ekskurs – uvijek isti, kada se avion spušta na Pleso – posvećen je velikome hrvatskom piscu Ivi Štivičiću. On je, naime, udesio da putnik tako žudno gleda kroz prozorčić i da prizore zagrebačke periferije i savskih pješčara vidi na upravo ovakav način i iz godine 1941. Štivičić i jest veliki pisac najprije po tome: veliki su u književnosti oni koji označe naš pogled na svijet, a još su i veći oni koji prizorima i slikama daju smisao, sadržaj i fabulu upisujući svoju legendu u beslovesne i besmislene fragmente kaosa. Svijet koji gledamo tako dok se avion spušta nužno je crno-bijeli, traka je u lošem stanju, svakako bi je trebalo restaurirati, film je u stvari televizijska serija “Kuda idu divlje svinje”.

U zajednici koja je vazda bila opsjednuta svojim herojima i vitezovima, Ivo Štivičić bavio se autsajderima i antiherojima. Krijumčarima svega i svačega, pijanim oružničkim podnarednicima, intelektualcima bačenim u onu najdublju provinciju, Krležinim domobranima i domobranima onim drugim, a onda i onim gnjevnim mladićem, hrvatskim pjesnikom, revolucionarom i idealistom, koji upravo radi skandal na prijemu u Sokolskom domu, i u pijanu novembarsku noć našeg ujedinjenja uzvikuje kako nešto nije u redu ako razbojnici postaju pravednici… To je bio Štivičićev svijet, i to je bila njegova briga. Herojima je u međuvremenu isteklo vrijeme, i nestalo je svega za što su oni ginuli. Ali autsajderi, skupa s mladim i starim Krležom, ostali su gdje su i bili.

Na lijevoj strani plakata imena su glumaca, na desnoj imena su likova koje igraju. Kako teče vrijeme, a od serije “Kuda idu divlje svinje” prošlo je ove godine tačno pola stoljeća, glumci umiru, i njihova se imena izjednačuju s imenima njihovih likova. Prelaze u fikciju, u maštu i sjećanje. Živima je težak taj njihov prelaz i odlazak. Za njima, pređe ovih dana Ivo Štivičić. Time su se izjednačile lijeva i desna strana plakata, i svijet se sveo na djelo Štivičićeve mašte. Smrt ne postoji. Sve je ovo prelazak zbilje u maštu, glumca u lik, pisca u tekst.

Ivu Štivičića ćemo viđati svaki put kada se avion bude spuštao prema Plesu. I bit će on prisutniji nego što je bio do sad.

U hiperinflaciji nevažnih internetskih i drugih informacija ponekad mi, iz gradova u kojima se živio, promakne neka za mene važna vijest, saznajući je koji dan kasnije ili pak od prijatelja s kojima sam u vezi. Tako mi je prošle sedmice, zbog neodložnih poslova koji oduzimaju vrijeme, promakla važna informacija da je u Zenici, gdje je proveo cijeli radni i životni vijek, preminuo doajen zeničkog novinarstva Ivica Milešić (1941.-2021.). To zapravo nije obična nego važna vijest o odlasku urednika s kojim sam prvih godina osme decenije prošlog vijeka, radeći u „Našoj riječi“, proveo četiri nezaboravne i značajne godine u mom životu i novinarskom poslu. Tuga i žalost pojačana je samom činjenicom da sam kasno saznao za ovu stvarnost, ne mogavši tako otići i na ispraćaj mog urednika, čije ime je za mene važno jer me, po mom dolasku u zeničku „Našu riječ“ uveo u tajne privrednog novinarstva. Nije samo mene uspješno educirao prenoseći mi svoje znanje, nego je to nesebično učinio i desetinama ranijih i kasnijih generacija zeničkih mladih novina u „Našoj riječi“, pa i Radio Zenici, čiji je kraće vrijeme bio glavni urednik. 

A za njegov odlazak na vječni počinak saznao sam sasvim slučajno u telefonskom razgovoru s mojim prijateljem Salihom Hamzićem koji je – nakon što je cijeli radni vijek proveo kao tehničar u Radio Zenici, mediju koji je sve do rata poslovao u okviru jedinstvenog preduzeća „Naša riječ“ – za mjesto boravka u trećoj životnoj dobi odabrao Sarajevo.

Nakon te tužne vijest telefonom pozovem svog kolegu Džemala Rošića, s kojim sam od Zeničana najčešće u vezi, da mi kaže pojedinosti o smrti našeg kolege. No, on je tih dana bio van Zenica, na putu. Poruku zatim pošaljem u Šibenik Marijanu Džambi, koji je nekoliko godina radio s Ivicom, a on mi odgovori da je već saznao za tu tužnu vijest i da je porodici izrazio saučešće. 

Potom se sjetim nekadašnje sekretarice redakcije Zdene Pisker, svjestan da ona i danas održava veze sa nekim od bivših kolega, nadajući se da će mi ona znati nešto više reći. Nisam bio neke sreće jer je ona na dan Ivičine sahrane cijelo popodne imala važan ljekarski pregled. Ipak, mi je kazala neke pojedinosti u vezi sa odlaskom Ivice, jer je na Fejzbuku vidjela da se nekoliko kolega već na prvu vijest o smrti kolege, koju je objavio Enes Begičević, javilo, izražavajući svoju tugu i porodici saučešće, a među njima i Sajto Čehović, pa Zoran Mišetić, Medina Delibašić, Marijan Džambo, Sanja Mlađenović, Nadija Šertović Tomić, Dževad Kesić te Miroslav Vinduška, nekadašnji direktor Rudnika, u kome je Ivica zasnovao prvi radni odnos. Sve su to kolege koje su radile s Ivicom ili im je bio urednik, cijeneći ga kao profesionalca.

U tom momentu sjetim se da mi je Ivica, zajedno sa Nijazom Gradinčićem, 1998. godine napisao recenziju za moju prvu knjigu „Svjedok vremena“, u kojoj je kazao o mome novinarstvu i ovo: 

„A kako tek da novinar piše o novinarstvu? E, Raif Čehajić je, vjerovatno, to imao u vidu prije negoli se usudio da zabilježi riječ o kakanjskom novinarstvu. I nije podlegao narcisoidnoj obrani našeg posla, nego je o njemu iznio faktografske činjenice – svima na uvid. Pa, što je zakon profesionalnog novinstva, neka čitaoci prosude! Jer, najgore u našem poslu je pisanje takvo kao da pred sobom imate neupućenoga čitaoca kojemu, maltene, morate objasniti koji je danas dan. A ovo je poratni dan, dan više mira nego rata. Vrijeme ili vakat kada treba da progovore fakta, a ne emocije.“

Iako sam u pričama kolega još ranije čuo za njega kao dobrog i priznatog novinara, zvanično smo se upoznali 1980. godine u „Našoj riječi“, tačnije njenoj redakciji Posebnih izdanja, koje je već nekoliko godina uspješno vodio. Ta redakacija, sa svega četiri novinara, pripremala je mjesečne novine za desetak preduzeća u srednjoj Bosni. Osim mene činili su je Milica Koruga, Branko Kokotović i Milenko Mlađenović, a Ivica je svojom dirigentskom palicom koordinirao naš rad. U „Našu riječ“ je došao sedamdesetih godina prošlog vijeka iz Rudnika mrkog uglja Zenica, gdje je, radeći sa rudarima u proizvodnji, kao mlad čovjek, stekao one osobine koje posjeduje svaki rudar: drugarstvo, solidarnost i spremnost da u svako doba pomogne drugome, što je ostalo i postalo dio njegovog karaktera i u novinarstvu. Ambiciozan i željan znanja, izbrusivši se kasnije i na poslovima novinara u Rudniku, ispoljavao je svoju ljubav, sklonost i talent za žurnalizam, pa je za kratko vrijeme primijećen i među zeničkim novinarima, a kako je stekao dosta iskustva u uređivanju rudničkih novina, stigao je i u veliku redakciju, bruseći taj afinitet i u drugim medijima, izvještavajući nedjeljom sa sportskih terena za neke redakcije van Zenice. Tih godina, zajedno sa direktorom Panetom Škrbićem i urednikom Slobodanom Stojanovićem, činio je izvrsni novinarski tim koji je „Našu riječ“ potvrdio kao značajne regionalne novine i jedne od najboljih te vrste u BiH, dostigavši tiraž od 30.000 primjeraka. Novine su se čitale u Zenici, ali i Travniku, Novom Travniku, Kaknju, Bugojnu, Zavidovićima, Gornjem i Donjem Vakufu i Žepču, mjestima u kojima su stalni dopisnici izvještavali zenički list o svim važnim događajima.

Ono po čemu Ivicu posebno pamtim je njegova vještina dobre organizacije rada u redakciji i na terenu. Znao se veoma brzo prilagoditi situaciji i pokrenuti novinare na akciju, ali i nakon urađenog posla odati im priznanje u vidu raznih nagrada. Uz to, znao je datum rođenja svakog svog novinara i kad bi se primakao taj dan okupili bi se bez slavljenika i dogovorili kakvim poklonom ćemo ga obradovati. A onda bi on kupio taj poklon, čuvajući ga u ormaru da bi sutradan, nakon završenog posla, okupio nas ponovo i slavljeniku uručio dar. A slavljenik je obično onda kolege odvodio na piće ili ručak u „Opatiju“, poznatu zeničku birtiju u kojoj su se okupljali novinari i umjetnici i koja je u gradu slovila kao naša druga redakcija. Nema sumnje da su ta druženja učvršćivala našu kolegijalnost, međusobno povjerenje i širila prijateljstvo, brišući ljutnju ako je bilo u našem radu.

Ivica je dobro kotirao i kod direktora preduzeća, budući da je sa svojim projektima otvarao nove poslove na tržištu, pripremajući sa novinarskom ekipom dopadljive, objektivne i dosta informativne novine koje su na analizama ocjenjivane izvrsno, a to je značilo i dobar prihod preduzeću. Imao je čast da uspješno sarađuje s tadašnjim vodećim direktorima preduzeća: Milutinom Krstićem, Panetom Škrbićem, Zoranom Rajićem i Borišom Reljićem.

Dok čitaoci novina i slušaoci radija Ivicu pamte kao objektivnog i blagovremenog izvještača sa zeničkih sportskih terena, dotle ga se zaposleni u preduzećima u Travniku, Kaknju, Žepču, Zavidovićima, Bugojnu, Donjem Vakufu i Jajcu sjećaju kao urednika koji je pravio dobre tvorničke novine.

Kao što to obično biva, dobar urednik svojim dokazanim radom i afirmacijom na kraju biva unaprijeđen u direktora, pa se tako desilo da je na kraju svog radnog vijeka postao i direktor „Naše riječi“. Nakon što je poslije rata penzionisan, a „Naša riječ“ privatizirana, nekoliko godina je bio predsjednik Upravnog odbora ove firme, kreirajući uspješnu poslovnu i uređivačku politiku, a istovremeno radeći i kao dopisnik „Slobodne Dalmacije“. No, s pogoršavanjem zdravlja napustio je novinarstvo, posvetivši se isključivo privatnom životu.

Nakon mog odlaska iz Zenice 1985. godine u Sarajevo s Ivicom bih se povremeno čuo preko telefona, obično kako to biva, kad mi je bila potrebna neka važna činjenica o zeničkim novinama ili radiju, što se upravo desilo prije godinu i pol kad sam pripremao knjigu „Radio Zenica – 50 godina globalnog medija“. Pitam ga kakav mu je zdravstveni bilten i šta radi u penzionerskim danima, a on lakonski saopštava dvije bitne stvari o sebi: Muči me hipertenzija pa uz terapiju moram često i šetati, a da bi bio u tome i duplo efikasan nabavio sam i psića koji mi pravi društvo. Kad sam ga zamolio da se ukratko prisjeti svog novinarskog rada na Radio Zenici i to napiše na dvije kartice, nije se obradovao, kazavši kako sudbina tog teksta zavisi od kretanja stanja njegovog krvnog tlaka u narednim danima i, ako se bude osjećao bolje, napisat će i poslati mi svoja sjećanja na te dane.

Znao sam da je od riječi i u narednih pet-šest dana očekivao sam njegovo javljanje, ali kako je to izostalo ponovo sam ga nazvao i prvo pitao za zdravlje, iako sam mogao pretpostaviti kakvo je, a kad mi je kazao da se ne osjeća baš dobro, znao sam da od teksta neće biti ništa.

I još jedna veoma bitna činjenica iz njegove biografije: Desetine zeničkih novinara u protekle tri decenije učilo je u „Našoj riječi“ novinarstvo od Ivice Milešića. Neki od njih su se samo okušali i naučili osnove žurnalizma mijenjajući potom novinarsku profesiju za neku drugu i atraktivniju, postajući profesori, politički radnici, pa i diplomati, poput Fuada Đidića, kasnije bh. ambasadora u Australiji; drugima je „Naša riječ“ bila startna i usputna stanica u novinarstvu, kao što je to bila za kasnije poznatog sarajevskog žurnalistu Sergija Principa; treći su ovdje i započinjali i završavali svoj radni vijek postajući od novinara urednik pa i direktor, poput Medine Delibašić.  

Da je samo bio mentor ovim novinarima, a takvih je još desetine znanih i neznanih, Ivica Milešić zaslužio je da svojim stručnim, mentorskim, organizacijskim i spisateljskim radom uđe u historiju zeničkog novinarstva, pa će oni koji budu pisali tu priču morati računati i na ovog velikog novinara. 

No, nakon Nijaza Gradinčića, Slobodana Stojanovića, Fadila Ademovića, Bogoljuba Ilića i još nekih kolega, odlaskom Ivice Milešića sa ovoga svijeta nestaje i jedna generacija zeničkih novinara koja je u drugoj polovini prošlog stoljeća na stranicama „Naše riječi“ ispisala cjelovitu historiju Zenice i njenih uvijek gostoljubivih građana. 

Mirko Kovač mnogo je i dobro pisao o svojim prijateljima piscima. O njihovim knjigama i o književnosti općenito napisao je niz lucidnih i uzbudljivih eseja, u kojima se, osim kao dobar čitatelj, razotkrivao i kao ljubitelj anegdote, pa i onog trača koji ne ide na štetu otračanog. Ono što ulica ili kavana na nečiji račun mogu iskonstruirati i izmisliti, katkad i tačnije govori o nekom čovjeku od onog što se u stvarnosti dogodilo. Ali najbolji Kovačev esej o prijateljima, piscima i književnosti posvećen je Miodragu Bulatoviću i naslovljen “Zaboravljeni pisac”.

Nijedan jugoslavenski, hrvatski kao ni srpski pisac, s notornim izuzetkom Ive Andrića, nije svojedobno postigao takvu europsku i svjetsku slavu, prevođenost i međunarodnu prisutnost kao Miodrag Bulatović. Ali, za razliku i od Andrića, Bulatović nije se proslavio na valu sveeuropske obljubljenosti Jugoslavije i jugoslavenske varijante samoupravnog socijalizma. Tih šezdesetih, dok su ga prevodili na sve strane, dok je u Njemačkoj bio bestseler pisac, u Japanu mu roman bivao štampan u pedeset tisuća primjeraka, u Južnoj Africi doživljavao i treće izdanje, a u Turskoj punih šest tjedana bio najčitanija knjiga, Bulatović je kod kuće bio ideološki krajnje sumnjiv, od kritike prezren, a od pisaca, te bogme i pristojnijeg građanstva, na svaki način izbjegavan. Knjige koje nije mogao objaviti u Beogradu, objavljivao je u Zagrebu ili Rijeci. Takvo to bijaše vrijeme: nije Zagreb nikad bio liberalniji niti prema prezrenim piscima otvoreniji od Beograda, ali razmetni sinovi i kćeri srpske književnosti uvijek su u njemu mogli naći utočište. Kao što su ga razmetni sinovi i kćeri hrvatske književnosti redovito nalazili u Beogradu i Novom Sadu. Tako je funkcionirala književnost u Jugoslaviji, ali to je bio i model po kojem se ostvarivala sloboda u federativnoj i relativno neslobodnoj zemlji. Ako je nešto smetalo jednom centralnom komitetu, obično nije smetalo drugom centralnom komitetu. A bilo je u tome i neke suptilne pakosti: hrvatskih komunista prema Srbima i srpskih komunista prema Hrvatima.

Miodrag Bulatović rodio se 1930. u Okladima, pokraj Bijelog Polja, u Crnoj Gori, i svoje važne i velike knjige, s kojima je, makar i nakratko, na jedno ili na dva desetljeća, postao ozbiljan svjetski pisac, napisao je i objavio između dvadeset šeste i trideset devete godine života. U tom se vremenu odvila i njegova međunarodna slava. Prvu je knjigu pročitao tek s navršenih šesnaest. A ono najvažnije u životu, što će ga trajno odrediti, zbilo se 1941. Legenda o tom događaju pripadala je mitologiji književnog života osamdesetih. Prepričavala se i dopričavala u različitim varijantama, malo tko je znao pravu verziju, da bi je konačno Mirko Kovač, Bulatovićev davni prijatelj, i mlađi kolega koji je u njemu nalazio velikog književnog uzora, ispričao u eseju “Zaboravljeni pisac”. Evo te priče Kovačevim riječima, premda žalim što je ne donosim svojim vlastitim: “Buletova tetka i njezin muž Fjodor Arhipov, emigrant iz Odese, ubili su mu oca pred kućnim pragom; dječaku, budućem piscu, bilo je tada jedanaest godina. Poznavatelji crnogorske tradicije vele da se u Crnoj Gori ne pamti da je sestra ubila brata te da je to, može biti, prvo takvo bratoubojstvo u tom narodu. Vidjevši mrtva oca, dječak se nad lešom počeo tući kamenjem u glavu, bio je obliven krvlju kao i ubijeni otac; otada je patio od vrtoglavica, zapravo blažeg oblika epilepsije, a ožiljci na čelu od udaraca kamenom ostali su kao simboli, kao zapisi o toj krvavoj porodičnoj drami. Bule se nije libio govoriti o svojoj bolesti, nazivao ju je ‘svetom bolešću’, a počesto i ‘čarolijom talenta’. Vidio sam jedan njemački list koji je na cijeloj stranici donio intervju s Bulatovićem, još u vrijeme izlaska njegove čudesne knjige ‘Vuk i zvono’ na njemačkom (München 1962.) naslovljen autorovom izjavom Ich bin ein Epileptiker.”

Književni niz Miodraga Bulatovića započeo je 1956, knjigom priča “Đavoli dolaze”, nastavljen je dvije godine kasnije, još jednom knjigom priča, naslovljenom “Vuk i zvono”. Već 1959. objavio je jedan od najvažnijih i najljepših romana u povijesti naših književnosti, “Crveni petao leti prema nebu”. Te godine Ninova nagrada nije dodijeljena. Obrazloženje: nije bilo djela koja bi kvalitetom zadovoljavala. A zapravo se radilo o tome da se žiri nije odvažio nagraditi ovoga mahnitog pisca, koji je od početka djelovao kao netko tko je pomoću svojih knjiga naumio izvršiti fizičko ili barem socijalno samoubojstvo. Nedodjeljivanje nagrade romanu “Crveni petao leti prema nebu” mnogi će ozbiljniji čitatelj doživjeti i protumačiti kao drugu najsramotniju epizodu u povijesti daleko najvažnije i najuglednije književne nagrade koja je ikad postojala u Srba i Hrvata, ali iz naknadne, postjugoslavenske hrvatske perspektive moglo bi se reći nešto upravo suprotno. Žiri se nije usudio nagraditi jednu veliku knjigu, ali nagradu nije dodijelio nekoj drugoj, bezvrijednoj, kao što bi to učinili hrvatski nagrađivači. Članovi žirija umjeli su artikulirati strah i ne izdati književnost.

Uslijedila je pauza od punih osam godina, i roman, prilično opsežan, “Heroj na magarcu”. A zatim, sljedeće, 1968. i njegov nastavak, naslova “Rat je bio bolji”. Njime je završen veliki Bulatovićev književni niz, koji ga nesumnjivo čini jednim od nekoliko najvažnijih pisaca onoga postpartizanskog pripovjedačkog i romansijerskog naraštaja koji se javlja po nastanku socijalističke Jugoslavije. U hrvatskoj književnosti predvođenog Rankom Marinkovićem i Slobodanom Novakom. U srpskoj Miodragom Bulatovićem, Danilom Kišom i Mirkom Kovačem (koji će na kraju svih krajeva završiti kao neželjeni i nevoljeni hrvatski pisac). Sljedeći roman koji Bulatović bude objavio zvat će se “Ljudi sa četiri prsta”, u njemu će se baviti ekstremnom, uglavnom hrvatskom, političkom emigracijom, i bit će to piščev stilski i estetski pad, koji je, kako to već u životu biva, povezan s nekim ljudskim, socijalnim i egzistencijalnim padom. Pisao je i objavljivao i nakon “Ljudi sa četiri prsta”, ali vrlo loše, izgubljeno i dekoncentrirano. Na kraju bio je imitator sebe samoga. I to u književnosti koja je sedamdesetih i osamdesetih obilovala mnogo boljim imitatorima Miodraga Bulatovića, nego što je on sam tada to umio biti. (Načinom stilsko-estetskog sunovrata i propašću talenta Bulatović je u mom formativnom katalogu vazda bio taman uz Džonija Štulića. No, to je, možda, podatak koji se više tiče čitateljeve autobiografije.)

Knjige priča “Đavoli dolaze” i “Vuk i zvono” zapravo su vrlo različite i svjedoče o dvije Bulatovićeve socijalne i tematske opsesije: društvenom, ali još i više mentalnom i emocionalnom marginom, sirotinjom, ludacima, kriminalcima i nevoljnicima, simboličnim gubavcima s jedne strane, te vlastitim bjelopoljskim djetinjstvom, svojom životnom nevoljom i talijanskom okupacijom, s druge strane. Bulatović, međutim, nije autobiografski pisac. Stran mu je svaki dokumentarizam. On čak nije ni pisac realističnog prosedea. On je, u punom smislu riječi, istodobni suvremenik Franza Kafke, Samuela Becketta i Ive Andrića. Pritom, njegove su priče formom savršene, sadržajno i tematski začudne i jezovite, a stilski su besprijekorno izvedene. Bulatovićeva rečenica ima retorički napon i autoritet rečenice Miroslava Krleže, pripovjednu logiku i snagu Andrićeve, i poetski naboj i strukturu Kišove rečenice. Pritom, Kiš se u vrijeme Bulatovićevih knjiga priča još nije ni pojavio. Evo, kako zvuči taj rani Bulatović, molim vas čitajte ovo: “Pored prozorčića prođoše cipele, i glibave lepe. Krunio se ženski glas dozivajući Vitorija. Ceo taj urnebes, ceo taj život, sateran u preuski trenutak straha i ustostručene nagonske želje za bekstvom iz ove provalije, rastapao se tu, pred Pijetrovim očima, i bio pljosnat, zaokrugljen, lep. Napolju je klokotala voda, klokotali su glasovi, s mukom se porađajući iz pijanih dušnika, klokotao je i mitraljez negdje izvan plota.” Možda i nekoliko puta pročitajte zadnju rečenicu, tu virtuoznu i neobjašnjivu gradaciju od klokota vode, preko klokota ljudskih glasova, do klokota mitraljeskih rafala. “Đavoli dolaze” knjiga je margine, “Vuk i zvono” knjiga je djetinjstva. Ali i ovo, kao i sve drugo u pripovijedanju o Bulatoviću, valja shvatiti sasvim uvjetno.

Roman “Crveni petao leti prema nebu” pripovijeda o jednom siromašku, bijelopoljskom muslimanu, koji odlazi na pijacu da proda svog pijevca. Taj pijevac, veličanstveno opisan, s repom koji gori u plamenu, i krijestom kakve nema među krijestama, najmilije je i najvažnije što siroti Muharem u životu ima. Ali on će, tako misli, prodajom tog pijevca riješiti sve probleme i postati drugi čovjek. Premda piše u trećem licu, Bulatović se vrlo snažno identificira s Muharemom i njegovim rezonima. To biva fascinantno, jer je Muharem mentalno zaostao, izrazito je oštećenog duha, djeluje kao nedovršen čovjek. Svijet oko njega je neprijateljski, rugalački, bijesan. Iz čiste obijesti bi da mu uzmu njegova pijevca. Tu je i gazda Ilija, kod kojeg Muharem radi kao nadničar. On ga voli, ali to ne smije pred drugima pokazati. Način na koji ga voli u svakom je smislu bolestan i socijalno neprihvatljiv.

“Crveni petao leti prema nebu” izazvao je skandal u vrijeme kada je objavljen. Da ovaj roman netko danas napiše, također bi izazvao skandal. U Hrvatskoj bi ga, recimo, od zabrane spasilo samo to što pravobraniteljice za ovo i ono, aktivistice, feministice i autorice sapunica, kao ni političari, crkvenjaci i predstavnici nacionalnih manjina nemaju naročit interes za književnost i ne čitaju zapravo ništa. Ali mimo toga, prema današnjim ultrakonzervativnim i turboliberalnim, kobajagi ljudskopravnim normama europske provincije, “Crveni petao leti prema nebu” čudovišno je nekorektna knjiga. Po svemu neugodnija, recimo, od Nabokovljeve “Lolite”. Ali nije je to one davne 1959. učinilo tako privlačnom, niti je zato šezdesetih toliko prevođena i slavljena po svijetu. Ono po čemu je “Crveni petao leti prema nebu” bio tako slavan i prisutan je gotovo magična privlačnost, prohodnost i gravitacijska snaga u odnosu na čitatelja, kakva jednako postoji u nekih genijalnih knjiga (u “Sto godina samoće”, recimo, ili u “Prokletoj avliji”), kao i u pojedinim primjercima trivijalne ili kič književnosti (primjerice u “Galebu Jonathanu Livingstonu”, u Džubranovu “Proroku”, u “Malom princu”, toj dječjoj paraboli za odrasle…).

U romanima “Heroj na magarcu” i “Rat je bio bolji” Bulatović se bavio talijanskom okupacijom. Te knjige pisao je pod Malaparteovim utjecajem, ali koji je bio savršeno artikuliran i akceptiran. “Heroja na magarcu” premijerno je objavio kod Otokara Keršovanija, a knjiga je izazvala nesmiljeni bijes subnorovaca, starih partizanskih generala, komunista… Ove je posljednje Bulatović radosno ogovarao po inozemstvu, gdje je na pitanje u nekom intervjuu je li on komunist, odgovorio: “Ne, ja sam normalan!” Kako to da ga nisu uhitili i strpali na višegodišnju robiju. Dva su odgovora na to pitanje. Nacionalistički i antikomunistički paranoici, kao i dozlaboga loši pisci reći će da je Bulatović bio Udbin provokator, pa je zato tako i govorio. Mudriji i upućeniji, oni koji umiju ispratiti dramaturške figure epohe, reći će da Bulatovića nisu hapsili zašto što im je bilo jasno da od toga mogu imati samo štete, dok im je on kao slobodni lajavac bio savršeno bezopasan. Kao što je, uostalom, bezopasna bila i njegova književnost. Bila je to i u vremenu u kojem su država i partija itekako zazirale od književnosti, te su pisce znali doživjeti kao vrlo ozbiljne neprijatelje. Ali Bulatović nije bio doživljen kao jedan od takvih. Uostalom, sam je to rekao: “Ich bin ein Epileptiker!” Luđak, padavičar, ništarija i jadnik. To je on bio za komuniste, ali i za većinu kolega pisaca. Istina, zavidjeli su mu na svjetskom uspjehu, ali ni to za njih nije bilo tako strašno. Oni su bili uspješni kod kuće, a to je za njih bilo mnogo veće. Što je provincija dublja, to je lokalni uspjeh u književnosti važniji.

Bila je to, rekli smo, 1941, ali su dječakovi rođaci i sumještani ulovili Fjodora Arhipova (tetku nisu, jer je tetka već pobjegla u partizane), pa su ga doveli pred kuću, dječaku su tutnuli pušku u ruke, da osveti oca. Srećom, “taj je ritual spasila dječakova majka, razborita udovica, koja je podviknula: ‘Neće moje dijete u svijet obilježeno, neće to cijelog života nositi na duši.’” Arhipova su sami zatukli, a dječak je bio gorko razočaran majčinim postupkom i onim što je propustio. “Ne samo da ga nećeš ubiti”, rekla mu je mater, “nego ćeš potražiti njegovu ženu, tvoju tetku Milijanu, i oprostiti joj.” Zaista, tako je i bilo. Pronašao ju je u Vrnjačkoj Banji, gdje je bila direktorica Doma invalida. Prihvatila ga je i pomogla mu da se školuje. Nije to bilo iz ljubavi, govori Kovač, tako je mislio i Bulatović, tako će i ovaj njegov čitatelj, nego iz puke i u osnovi prazne želje za iskupljenjem. To iskupljenje u slučaju tetke Milijane nije bilo ni naročito skupo. Zanimljivo je, međutim, i na crnogorski način herojski, kako je, i čime je, majka usmjerila dječakov život. Sam je Bulatović u intervjuu koji je dao Bori Krivokapiću ovako govorio: “Da nisam ušao u tu vrstu kriminala koji se zove literatura, verovatno da bih u onom drugom, stvarnom, još više postigao. Zato je za mene literatura spas. Čovek, ili dečak onog mentaliteta, u činu osvete teško da bi se ikad zaustavio. I ko zna koliko bih krvi, tuđe, morao da prolijem da bih osvetio onu koju je prolio Fjodor Arhipov. I koju su prolili drugi ljudi svih godina mog života. Meni je literatura zamenila krvnu osvetu.” Ako se u ovim riječima i nađe mistifikacije, a svako je govorenje o sebi oblik mistifikacije, to je mistifikacija autentičnoga književnog genija.

Kasnije, Miodrag Bulatović imao je sreće u životu. Ali on je iz nekih svojih razloga, ili iz nekog ludila koje izvan književnosti nije opservirano, prezreo svaku sreću. Od književnosti je odlično zarađivao, s novcima je dobro znao, u njegovim su se džepovima novci kotili, pa se dobro i oženio, u Ljubljanu, u vrlo finu i bogatu građansku kuću. Tamo je živio kao gospodin, i dočekivao prijatelje s Istoka. (Kada ga je Kovač nagovarao da ne sudjeluje u hajci na Danila Kiša, nego da ispadne gospodin i objasni mu kako on nema ništa s tim, Bulatović mu je mirno odgovorio: “Ali ja nisam gospodin, ja sam ološ.”) Kako se, malo-pomalo, budio demon srpskog nacionalizma, i kako je đavo sve češće bančio i stolovao u Beogradu, tako se Bulatović malo-pomalo dizao iz blata kojim su ga prethodno zasuli. Najednom je, u osamdesetima, postao građanski prihvatljiva osoba. Njegov antikomunizam bio je općeprihvaćen, a on je, upravo u vrijeme kada se počelo raspadati na federativnom principu konstituirano Udruženje književnika Jugoslavije, postao predsjednik Udruženja književnika Srbije. Ušao je u verbalni rat s Hrvatima i Slovencima (među kojima je i dalje živio), koji će se zatim uzdići na višu razinu s Miloševićevim dolaskom na vlast. Bulatović je bio u prvim redovima uz vožda, bio je jedan od suosnivača Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, narodni poslanik u Skupštini Srbije, ratni huškač, koji je progonio neprijatelje režima, jedna od mračnijih figura pokreta koji će zamračiti Srbiju i Jugoslaviju učiniti nemogućom. Pritom, goleme je, kažu, novce uložio u Zajam za Srbiju. Premda je, po prirodi, bio škrt čovjek, i premda nije imao nikakvih iluzija o zajedničkom ili općem dobru. Kada ga je 15. ožujka 1991, šest dana nakon što je Milošević na beogradske ulice izveo tenkove protiv opozicije, u Igalu prekinulo srce, vijest o njegovoj smrti kliznula je niz novinske margine. Vlast ga je ispratila kao jednog od svojih ljudi, opozicija kao jednog od neprijatelja, a novine u drugim (tada još uvijek) jugoslavenskim zemljama u njemu su vidjele jednog od na riječima najružnijih i najhudijih srpskih nacionalista. Nikome tada nije umro veliki pisac. Jedan od doista najvećih u povijesti naših modernih književnosti.

I kako je u času svoje smrti otpisan i zaboravljen, takav je, otpisan i zaboravljen, Bulatović danas. Osim Mirka Kovača, nitko ga u proteklih trideset godina nije oglasio kao velikog pisca. Ili kao bilo kakvog pisca. Da je riječ o kazni zbog pokvarenosti i gada, koji su Bulatovića krasili, bila bi to kolosalna i zaslužena kazna. Samo što ni u tom slučaju njome ne bi bio kažnjen jedan grešan čovjek, koji je prezreo i odbacio svaku mogućnost da u životu bude sretan, nego bi njome bili kažnjeni potencijalni čitatelji genijalnog pisca. 

Svojedobno sam maštao o novinskoj rubrici u kojoj bi ispisivao eseje-posvete suvremenim našim piscima. Rubrika bi imala krajnje trivijalan naziv – Karika koja nedostaje. I svakome bih piscu – naravno, onom kojeg smatram dostojnim toga – nalazio predšasnika kojeg nesvjesno tradira. Pisca kojeg, po mom sudu, nije čitao, a zavolio bi ga da jest. Ovakve maštarije služe mi za odmor i veselje. Često ih smišljam na putovanjima. Dok vozim niz autoput, uređujem tako neke imaginarne književne novine. Ovo bi, međutim, mogao biti esej iz rubrike Karika koja nedostaje. I neka tako bude. Ostat će jedini u nevidljivom nizu, posvećen Damiru Karakašu. Miodrag Bulatović njegov je tajni pisac. Roman “Crveni petao leti prema nebu” omiljena je nepročitana Karakaševa knjiga. Hajde da provjerimo je li zbilja tako.

Semira je, kaže mi Abdulah Suljkanović iz Gornjih Rainaca kod Kalesije, bila najpametnije dijete u porodici i pisala je jako lijepe pjesmice. Bilo joj dvanaest godina i bješe najbolji đak u odjeljenju, možda i u školi, al eto…

Rat je i godina je 1994. Sa brda Vis iznad Kalesije skoro svakodnevno granatama zasipaju Raince i ostala naselja u kalesijskoj i živinčkoj opštini.

Kalesijci, vazda šaljivdžije pa i u ratu, skovaše pjesmu koju bi katkad i zapjevali:

Četo s Visa,
Ne pucaj iz ziiisa,
Možeš nekog ubiti
Pa će šteta biti…

Kao i uvijek, tog sunčanog aprilskog dana Semira je došavši iz škole smjesta zatražila da jede. I dok joj je majka spremala ručak, ona je otišla do ulaznih vrata, oslonila se uz štok i noge opružila po pragu. U krilu je držala teku i po njoj razastrt list.

Nije prošlo dugo – granata je potresla kuću; pogodila je iznad samih vrata u kojim se bješe upakovala djevojčica i cijeli snop gelera se sručio u njeno tijelo.

Otac Ramiz istrči iz kuće, ubrzo zamota Semiru u plavu dekicu i u bezumnom trku, s njom u naručju, stane dozivati ima li ko da mu autom prebaci dijete do bolnice. 

Iz svoje kuće istrčava Meho Suljkanović, rođak i komšija, upadaju u njegov auto, koji kao da skoči iz mjesta, i začas se nađoše na putu prema ratnoj bolnici u Gornjim Raincima. 

Negdje na pola puta od kuće do bolnice susreću Abdulaha, brata Semirinog oca, koji se pješice vraća iz komande brigade. Meho zaustavi auto i Abdulah sijeda na zadnje sjedište, do zamotanog Semirinog tijela i brata Ramiza. Ramizovo skamenjeno lice govorilo je sve i Abdulah polako odmotava dekicu; imao je šta i vidjeti…

Zaustio je reći da je mrtva, pa se u zadnji čas predomisli:

 – Nije živa?…. 

Brzo stigoše do bolnice u Gornjim Raincima, gdje doktor Ekrem Dizdarević, pošto pogleda tijelo djevojčice, ugnu ramenima i čvrsto zagrli Ramiza, te on kao pokošen pade s nogu i s obje ruke udari po zemlji bosanskoj, a onda pogleda u nebo i pomenu Boga.

Odvezli su je u mrtvačnicu u Tojšićima. Tamo je raspremiše i Abdulahu, iz džepčića Semirinih pantalona, pružiše smotuljak od njenih krpica i svilenih končića.

Dženaza je bila sutradan. Na mezarju u Donjim Raincima hodža se jedva držao na nogama; grlo mu se stezalo, riječi kidale. 

Vrativši se sa dženaze, ugledaše podno kućnog praga ispisan list papira. Bila je to njena, Bosni posvećena pjesma, napisana malo prije nego je sa Visa doletjela smrt. Jedva da se mogla i pročitati – sthovi su bili poškropljeni krvlju.

S druge strane praga, isječena gelerima i krvava, nađena je i sveska na kojoj je pisalo: Semira Suljkanović, VI razred OŠ “Bratstvo–Jedinstvo“ – Rainci Gornji,  Kalesija, BiH.

(Semirina pjesma)

GASTON BAŠLAR (BACHELARD) –
POETIKA SANJARIJE, PSIHOANALIZA VATRE, PLAMEN VOŠTANICE, POETIKA PROSTORA, VODA I SNOVI

“Da bih pred voštanicom izgovorio nešto što je s onu stranu uspomena samoće, nešto također i što s onu stranu sjeća na bijedu, obnovit ću u ovom kratkom paragrafu literarno svjedočanstvo u kojemu Théodore de Banville govori o jednom Camoensovom bdijenju. A kad pjesnik govori sa simpatijama o nekom drugom pjesniku, onda ono što tu izriče dvostruko je istinito.

Banville izvješćuje da je tada kad se Camoensova lojanica utrnula, pjesnik nastavio pisati svoju poemu pri svjetlucanju očiju jedne mačke.“

Baston Bachelard, „Plamen voštanice“

Vrijeme koje proživljavam i preživljavam po nečemu je slično vremenu koje je preživljavao Gaston Bašlar tokom dva svjetska rata kada je čovjek jedino rajsko utočište nalazio u svojim sanjarijama o djetinjstvu. Ne običnim sanjarijama, nego pjesničkim, koje su napisane ili se trenutno pišu. Nauka i filozofija nisu donosili nikakvu utjehu. Moja generacija pamti već dva rata, onaj veliki Drugi svjetski rat, više po pričama nego po ličnom iskustvo, iako i ono postoji unutar svake porodice, odakle se izvlači i obuzima već odraslog čovjeka da sanjari o tom svom djetinjstvu, bježeći od tvrde stvarnosti koja je od njega načinila siroče. Ovaj „naš“ novi rat to samo potcrtava. Kaže se da je on nezavršen, ali koji je rat završen s nekim datumom. Zar nisu ponovo na djelu sve sablasti Prvog i Drugog svjetskog rata. Rat se uvijek nastavlja, ili završava u svijesti onih koji su ga preživjeli. Kod Bašlara se otvara taj prostor koji nam nudi bezbroj intimnih slika naše oniričke (pod)svijesti. To su slike koje stvara jezik, iz tame svoga sjećanja, koje seže čak u metafizičke prenatalne prostore. To je domen psihoanalize, Frojda, Junga, Adlera…Kao da ne živimo više u sadašnjosti, nego u sjećanju na neko vrijeme radosti, što se može poistovjetiti sa rajskim dobom čovječanstva. Tada si bio srećan, tako ti se čini danas. Sada ono u ovo vrijeme divljačkog kapitalizma, postaje vrijeme jedine sreće. 

U svojim tekstovima Bašlar je veliki nastavljač, uz psihoanalitičare, Novalisovih pjesničkih razmišljanja, pa bi obavezno u ovo razmišljanje o svim Bašlarovim knjigama trebalo da se pogleda i Novalis. Obojica matematičari, bili su kao dvostruka bića, skarabeji duha. Kaže Novalis: „Postoje dva čovjeka: čovjek razuman i čovjek pjesnik.“ Na tom tragu bio je prije njih i Paskal, mada je on to izrazio na svoj način, kao dihotomiju: L’esprit de géométrie et l’esprit de finesse, što se obično prevodi kao „matematički duh i svjetovi duh“, koji jedan drugog uglavnom isključuju. Novalisovu knjigu u izdanju „Nolita“ kupio sam pred odlazak u vojsku 1968. godine, dok sam kratko vrijeme bio profesor matematike u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, pokušavajući malo po malo da pomirim ta dva Paskalova „duha“.  Knjiga je snabdjevena nevjerovatnim predgovorom Zorana Gluščevića od pedeset strana. O tome bi se ponovo moglo napisati nešto takođe dobro i evokativno. Gluščević to svakako zaslužuje zbog onoga što nam je dao u svojim brojnim tekstovima.  

„Moje knjige“, su, ovog puta, Bašlarove sanjarije o poeziji, ili, možda tačnije, o traganju za izgubljenim rajem, koji stvaraju pjesnici kao svoju „sliku izgubljenog svijeta“, u djelima s kojima se družim već decenijama: „Plamen voštanice“, izdanje „Razlog“, Zagreb, 1969. godine, u izvrsnom prevodu i sa pogovorom pjesnika Vjerana Zuppe; „Poetika prostora“, „Kultura“, Beograd, 1969. godine, u takođe odličnom prevodu Fride Filipović, i sa izvrsnim predgovorom Sretena Marića; „Poetika sanjarije“, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982. godine, u dobrom prevodu Fahrudina Krehe, i zaista nadahnutom predgovoru Kasima Prohića; „La psychanalyse du feu“, „Gallimard“, Paris, 1938.; „L’Eau et les Rêves“, izdavač „Librairie Jose Corti“, Paris, 1943. Ovdje ću veću pažnju posvetiti prevedenim knjigama, mada su i ostale prevedene kod nas prilično kasno.  

Prvobitno poznat kao ugledan matematičar, fizičar i epistemolog, koji je u domenima svojih naučnih istraživanja iskazivao protivljenje ustaljenim, petrificiranim normama, Bašlar se u svojim zrelim godinama iskazao kao nesvakidašnji tumač svijeta poezije, otkrivajući u tom svijetu osnovnu potrebu čovjeka – sreću. Osnova njegovog pristupa bila je psihoanaliza, ali on se i od nje brzo udaljio osjećajući potrebu za slobodom. A to je bila radikalna novost. Upravo to stvaranje na svojoj pomalo jeretičkoj stazi učiniće Bašlara mitskom figurom jednog vremena koje je znalo mnoge sljedbenike uglavnom tradicionalnog prilaska ovim oblastima. Bašlar je bio izvan svih struja, uvjeren da sve škole i grupna okupljanja oko određenih čvrstih sistema nisu uvijek dovoljna da bismo dospjeli do prostora istine koju možemo definisati na različite načine. Pri tome on se nije odrekao nijednog od tih učenja, ali ih je smatrao nedovoljnim. 

Za mene, nevjerovatan čitalac, Gaston Bašlar, u suštini, svojim tekstovima odgovara na dva jednostavna i vječna pitanja: zašto čitati poeziju i kako čitati poeziju. Na jednom predavanju Rolan Bart počeo je svoje izlaganje riječima: Šta znači čitati? Kako čitati? Zašto čitati. Tim pitanjima koja su za svako tumačenje književnosti temelj, dodao bih još uže: Kako i zašto čitati poeziju. Upravo je to srž i Bašlarovog pristupa poeziji. Otvorenog srca i otvorenog uma, sa ukupnim čitalačkim znanjem koje podrazumijeva da se svaka nova pjesma, bez obzira na autora, od klasika do nepoznatog pjesnika, dočekuje dobrodošlicom. Takvi su čitaoci zaista rijetki. Osnovno je kako čitati jednu pjesmu. Uputstvo je sasvim jednostavno, treba je čitati onako kako je i napisana, riječ po riječ, stih po stih, tako da ih prihvataš da djeluju na tebe svojim oniričkim slikama. To je i bartovsko „uživanje u tekstu“. Drugačije ne ide. Ne smije biti nikakvog predubjeđenja i podjela na klasike i moderniste, na velike i male. Kao što ga ne smije biti kada se o nečemu ili nekome piše. To je stara Tacitova maksima. Ali i to je samo površina, suština je u tome da se vidiš u djelu, koje i ne postoji bez čitaoca. Djelo je onakvo kako ga vidi i prihvati čitalac. 

Od vremena čuvenog profesora i antologičara Bogdana Popovića učeni smo da pjesma treba da bude  „cela lepa“. Teško se toga osloboditi. Vjerovatno je nemoguće u našem školskom sistemu drugačije govoriti o poeziji koja se ovdje piše i promoviše više od stotinu godina. Ne prihvatajući nikakvu isključivost, pa ni svoju, ovdje ja proklamujem princip da više vrijedi dobar stih, ili dio stiha, nego neka cijela lijepa pjesma. Za mene su se lijepili stihovi, na primjer, Duška Trifunovića, kojih ne mogu, mada i neću, da se oslobodim nikako. Nazvao bih to poetika jezičke mudrosti.  Recimo: „Ne treba meni veća škola od ovog moga bola.“ Tu je jezik sve uradio, pošto je jezik u svojoj dubini mudriji od pjesnika. U svakom pravom čitaocu poezije mnogo je takvih citata. Neka je cijela pjesma samo jedan takav citat. Naša epska poezija prepuna je takvih obasjanja. Do njih je ona došla koristeći jezičke lagume u dubini bića njenog pjevača, sutvorca. Tu je Vuk Karadžić odigrao ogromnu ulogu. Samo to nije dovoljno, poezija ide dublje, mnogo dublje od te mudrosti koja nas prihvati odmah, i ne čini nas srećnim, ne osjećamo da nam bilo šta otkriva. Tu dolaze različiti pokušaji, bježanje od tzv. realizma, pa svih ostalih izama, uključujući nadrealizam koji je biodrag Bašlaru. To se ne smije smetnuti s uma, ta nadrealistička obasjanja, kod nas Matić, Vučo, Davičo. O tome je Radomir Konstantinović briljantno pisao. 

Vratimo se sjećanju. Onome temeljnom pjesnikovom sjećanju. Recimo, mirisima iz djetinjstva. Sinestezija. Prust, „Traganje za izgbuljenim vremenom“. Nosioci slika i uspomena. Zatvoriš oči, vratiš se u djetinjstvo, pustiš da se vrate mirisi koji sa sobom nose slike djetinjstva. Tu nema računice ni filozofije, nema pretjeranog poznavanja pjesničkog zanata. Bašlar je svoja istraživanja odvojio od tog posla, koji je dao mnoge velike pjesme, iz kojih i on povremeno uzima neke stihove, ali teško da podiže čovjekovu osjećajnost. On govori o toj osjećajnosti. „Poetika sanjarije“ je pokušaj otkrivanja djetinjstva u pjesničkim djelima. On se pita čije je to djetinjstvo? Ono jeste blisko pjesniku, ali to nije njegovo biografsko djetinjstvo. On svojim književnim djelom prodire duboko do djetinjstva, gdje počivaju i Jungovi kolektivni arhetipovi, ali i mimo njih, stvarajući tako svoje drugo djetinjstvo. Samim tim i on postaje neko drugi. Nije više važno da li su tu činjenice stvarne ili izmaštane, one se naprosto uklapaju u sanjariju o jednom djetinjstvu. Ovako to kaže Anri Bosko, omiljeni Bašlarov pjesnik i prozaik: 

„Jer bila je to moja mladost, moja, ona koju sam sebi stvorio, a ne ona mladost koju mi je spolja nametnulo bolno provedeno djetinjstvo.“ (Henri Bosco, „Hyacinthe“) Bašlar daje u trećem poglavlju „Poetike sanjarije“ kao moto, citat iz „Ljubavnog poziva“, poljsko-francuskog pjesnika Oskara Miloša, rođaka Česlava Miloša koji će, poput svog prethodnika biti voljni prognanik i bezdomnik: „Ja sam u nekom smislu i živio samo zato da bih imao šta preživjeti. Povjeravajući papiru ove ništavne uspomene, svjestan sam da obavljam najvažniji čin u životu. Bio sam predodređen za Sjećanje.“ Šta je drugo bio i Česlav Miloš, moj najomiljeniji poljski pjesnik. Evo nekoliko stihova iz moje pjesme pod naslovom „Pismo Oskara Miloša rođaku Česlavu u provinciju“, posvećene ovoj dvojici poljskih pjesnika: 

„Imao sam ključ, u djetinjstvu,
Zeleni ključ livadski, šumski
rog što otključava glasove –
nosio ga na uzici oko vrata,
stavljao u usta, pod jezik,
bliže srcu – otključavao je tajne.“

Zapravo, danas mi se čini da je pjesma posvećena i meni samome, kao što su takve sve pjesme koje sam napisao. 

Bašlar sve to duboko osjeća u sebi, poput pjesnika, ali ovdje samo kao veliki čitalac: „Od velikih pisaca tražimo da nam prenesu svoje sanjarije, da nas učvrste u našima i da nam na taj način omoguće život u ponovo zamišljenoj prošlosti“. Ta „ponovo zamišljena prošlost“ je po mnogo čemu osnova moga cjelokupnog poetsko-proznog djela. Posebno, moja pjesnička zbirka „Prvi svijet“ koja jeste ponovo zamišljena, odnosno stvorena prošlost. Čija prošlost? Mene i svih mojih čitalaca, možda i više njih nego samo mene. Bašlar pronalazi uporište svojim stavovima kod pjesnika i kod psihologa. Citira Žerara de Nervala: „Uspomene iz djetinjstva oživljuju kad dođemo do druge polovine života.“ A Jung: „Integracija Sebe, uzeta u svom dubokom smislu, pitanje je druge polovine života.“ Upravo je to vrijeme kada rekonstruišemo svoje djetinjstvo. Ono vrijeme kada smo živjeli svoje bajke, ne one pričane, mada se i one uklapaju ako si ih čuo na vrijeme.

„Voda i snovi“, sasvim otkrivalačka knjiga, koja je kod nas relativno kasno prevedena, 1998. godine, a objavila ju je sjajna „Knjižara Stojanović“ iz Sremskih Karlovaca. Nemam taj prevod, koristio sam se francuskim ranim izdanjem. Čitaoca ovdje neprekidno fascinira širina prostora kojim se Bašlar kreće. On se stalno drži onih helenskih elemenata, zemlje, vode, vatre i vazduha. Kao i kod vatre, Bašlar vodu pronalazi na svim stranama, gotovo da nema vode u čovjekovom životu, dnevnom i noćnom, stvarnom i imaginarnom. Meni je najfascinantnije čovjekovo prenatalno druženje s vodom, plodovom vodom, majčinom vodom. O tome je izvanredno pisala Marija Bonaparte, prijateljica i sljedbenica Sigmunda Frojda koji je odigrao značajnu ulogu u Bašlarovom prihvatanju psihoanalize, Marija Bonaparte, grčka princeza, spasila je Frojda iz nacističkog Beča, spasavajući mu na kraju i njegove male figure toliko značajne u njegovom životu. Bilo mi je zapanjujuće i otkrivajuće da sam gotovo na identičan način skupljao male predmete da njima ukrasim moje police sa knjigama. Svaki pogled na te figure odvodi me u prostore gdje sam ih našao i uzeo. Kasnije ću vidjeti da to mnogi rade. Bašlar je psihoanalitičar svih nas, koji naknadno otkrivamo pristupne puteve istini u poeziji. A voda je element tako blizak pjesnicima, od Poa naovamo. Po je bio izazovan i za Mariju Bonaparte, koju rado i često u ovoj knjizi citira Bašlar. Vjerujem da su se i poznavali 

„Poetika prostora“, temeljna knjiga Bašlarove kasne produkcije, povezuje arhitekturu i poeziju, ili još tačnije, prostore stanovanja i osjećanje zaštićenosti i sreće. To je u jednom trenutku postala kultna knjiga arhitekata koji su tragali za novim putevima arhitekture zapale u ćorsokak modernizma i otuđenosti dokle ih je doveo beton i masovno stanovanje u gradovima. Za Pariz je to bio Korbizje. Stanovalo se i stanuje se u kutijama koje su uglavnom raspoređene horizontalno, osim lifta koji povezuje odvojene svjetove vertikalno, i koji svojim postojanjem sprječava naše uspinjanje stepenicama prema svjetlosti i nebu gdje stanuju naši zaštitnici anđeli. To su svjetovi takvi da se stanovnici iste zgrade jedva vide a kamoli poznaju. Za Bašlara, suština je kuća, dom, stanište, ono koje nas prati kao sanjarenje o djetinjstvu. On piše: : „U Parizu nema kuća, a stanovnici velikog grada žive u naslaganim kutijama.“ Jedan švajcarski arhitekta kaže da Bašlar stvara „emocionalni prostor“. Upravo ga ja tako doživljavam, kroz svaku njegovu knjigu. 

U skromnoj kući iz mog djetnjstva, u Bosanskoj Kostajnici, gdje smo se preselili 1947. godine, sve vidim, savršeno životno, s podrumom, srednjim dijelom za stanovanje, naročito predsoblje sa majčinom singericom, i tavanom. O! strašni i neodoljivi tavan, na kome sam otkrivao svijet, ne samo oko sebe, nego ukupan svijet koji sam mogao da zamislim, od različitog eksperimentisanja do zvukova koje mi je otkrio kristalni detektor koji sam sam napravio. Muzika Radio Zagreba, došla mi je kao kakav nebeski poklon. Tu su bii i moji golubovi koje sam gajio, što je bila gotovo zaraza svih nas. Mogao sam satima da ležim i da pratim njihove svakodnevne rituale. Ta radost je neuporediva sa bilo čim kasnijim. 

Na tom tavanu, neuređenom za obitavanje, gdje se u jesen i zimu sušili komadi mesa i kobasica, ulazio sam u čuda nauke ali i čuda buduće poezije koju ću sam da stvaram. Onakvu kakva je utisnuta u mene svih tih godina djetinjstva siromašnog svim osim beskrajne mašte. Zanatski dio se podrazumijeva, ali nije nužan. On govori o određenoj disciplini. Tu se začela i moja želja da postanem epistemolog, istoričar nauka, prije nego pjesnik, jer poeziju nisam smatrao kao životnim opredjeljenjem, čak ni uzgrednim poslom. Ona mi je dolazila polako, poslije završetka gimnazije. Da, da, sve su to zemaljski poslovi koje će mi kasnije otkriti genijalni Gaston Bašlar, pričajući mi u svojim knjigama priče mog života.  Tako sam se osjećao kada sam šetao Banjalukom sa akademikom Vladom Miloševićem koji mi je pokazivao kuće i govorio o njihovim tajnama. Kao kompozitor i etnomuzikolog, on je tragao za onim iskonskim u narodnoj muzici na Zmijanju, ne zanemarujući sve do tada stvoreno, ma koliko ga ono spriječavalo da prodre dublje i da bude svoj. A grad to ne nudi, naprotiv, on prekriva to iskonsko debelim naslagamo preuzetog sa svih strana. 

Kasno u životu, Auden je napisao 15 stihova pod naslovom „Dan zahvalnosti za stanište“ (1960-1964). Oni su bili proslava domaćeg zadovoljstva u njegovoj austrijskoj vikendici, a bili su raspoređeni po prostorijama kuće, uključujući ‘pećinu smisla’ (njegovu radnu sobu), podrum, potkrovlje i njegovu spavaću sobu „pećinu golotinje“. U naslovnoj pjesmi sretno završava pisanjem „mjesta u koje mogu ući i izaći“. Da li je do tada Auden (koji je govorio francuski) čitao Bachelardovo putovanje kroz kuću sjećanja-takav topofilički raj? Vjerujem da jeste. 

Suprotno Odnu, ja sam ispisao više pjesama koje me povezuju sa djetinjstvom, oniričkim djetinjstvom, koje sam stvarao godinama, puštajući jeziku da se pronalazi, da se oslobađa, da se odvaja od moje ukočenosti nekog modernizma. Da ne spominjem glavne tokove naše poezije čije me je školsko tumačenje tjeralo od poezije. Tek će me, u četvrtom razredu gimnazije, pod svoje uzeti Vasko Popa, veliki znalac narodne lirske poezije. Popa je prihvatio poeziju kao jezičku igru suštinama. Ima tu mita, ali ne tako kako je stvarao Nastasijević, najveći srpski jezički maštar. 

„Plamen voštanice“ me vodi do večeri u predsoblju, gdje je bio kredenac, koji smo dobili od setke Ljubice, mamina singerica i na ekseru uz vrata što su vodila u spavaću sobu, lampa na gas, odnosno petrolej. Sjećanja na to vrijeme, na taj prostor, na tu treperavu svjetlost koja nas je odvajala od svijeta da bismo tu bili svoj svijet, pretvara se u jezičko sjećanje koje ulazi u stihove. Hoće ono i u prozu, onoliko koliko može da osvoji za sebe. Tu sam bio zaštićen od svih užasa svijeta oko nas. Bilo gdje da sam kasnije bio, u sebi sam u sjećanju nosio utočište, odmor i spas. Nosio svoj jedini raj, mjesto sreće. 

„Psihoanaliza vatre“,  odvodi čitaoca u metafizički prostor čovjekove duše često zahvaćene vatrenim vihorom, od ljubavi do mržnje. Ali, šta ostaje pošto ljubav mine? Ima li tu pepela, nečega što će svjedočiti da je vatra postojala. Koliko se samo pjesnika tim bavilo na najrazličitije načine. Bašlarova knjiga ide dublje, sveobuhvatnije, tragom psihoanalitičkog učenja tvoraca psihoanalize, ali polazeći i od njemu tako bliskog Novalisa, slijedeći sam pojam vatre u svim njenim pojavnostima. To je taj Bašlarov fenomenološki pristup koji je toliko sveobuhvatan da može da obuhvati stvari i pojave vrlo udaljene, kojih se običan posmatrač ne bi sjetio, dopušta meni da sanjarim o vatri u mom djetinjstvu. 

Ja ne idem tragom Prometeja, niti bilo koga u mitologiji nastanka i pripitomljavanja vatre, nego tragom onog što je ostalo u meni, pri samom pomenu vatre. To je moj pjesnički fenomenološki pristup. Prvo smo imali ognjište, toga se ne sjećam, ali nisam siguran da ne vidim to ognjište u Kalenderima u našoj zajedničkoj kući prije nego što ćemo se razdvojiti u tri kuće. Ili je to što vidim ognjište iz Kočićeve priče. U Kostajnici majka je u naš novi dom smjestila odmah uz predsoblje  u maloj sobi šporet, kako je ona govorila noseći tu riječ iz svog djetinjstva u Hrvatskoj, koja je posvojenica njemačke riječi koja se u Zagrebu, kod moje ujne Slavice, izgovarala šparhet. Bila je to fijaker peć, od lima koji bi brzo progorio ako nije bio znalački unutra zaštićen ilovačom. Pamtim naša dva takva šporeta, potom tiš-šporet koji smo dobili od tetke Ljubice kada su se oni odselili u Dubicu. Rado sam ložio vatru, morao sam, ali i htio, posmatrajući moć plamena. Bez lampe, u ovoj sobi plamen je osvjetljavao sobicu, moje lice i ruke koje su dohvatale suvarke i bacale ih unutra. Na selu, gdje bih često išao, boraveći po nekoliko dana kod strine bila je ozidana peć, koja je zimi grijala cijelu veliku prostoriju, gdje smo zimi svi spavali. Uglavnom na podu, poredani kao u zatvoru. Bilo nam je toplo i veselo. Sve te vatre bile su pune tajanstvenog smisla o kome sam razmišljao kao i o zvjezdanom nebu. Čisteći peć, gledao sam pepeo, koji smo mi zvali lug, čuvan da se od njega pravi lužina koju su žene koristile da peru dijelove odjeće, rubeninu kako je govorila moja majka. Pepela sam se plašio kao najgoreg što može da nas snađe, kada izgori sve što imaš i ostane samo pepeo. Povezano za vatru, peći, ili  šporete, jeste i odlazak u sječu drva, koja je u meni kao putovanje dječaka u Čehovljevoj velikoj priči „Stepa“. O tome sam napisao jednu pjesmu, jer sve je bilo i ostalo kao sanjarija. Kako god pogledam, nisam siguran jesam li zaista bio na sankama koje su vozile naša drva, iz našeg gaja. 

Svojim zvjezdanim knjigama, Bašlar je uticao na generacije etnologa, estetičara, psihoanalitičara, književnih teoretičara i pjesnika. On nije promijenio njihove poglede na ono što im je bilo životno opredjeljenje nego ih je proširio, produbio, oplemenio. Bježeći od krutosti bilo kog sistema, on je i te sisteme olabavio i dao im je svježinu pjesničkog pogleda na život. Klod Levi Stros, veliki privrženik Bašlarovih pogleda na nauku i poeziju, žalio je što ovaj nije stvorio svoj sistem. Nema potrebe za tim, sistemi dođu i prođu, Bašlarovo „učenje“ stalno je svježe i za svakoga otkrivajuće. Kao što je napisao Kasim Prohić u izvrsnom predgovoru „Poetike sanjarije“: „Bašlar je htio da se njegovi tekstovi čitaju kao tekstovi koji ništa ne poučavaju, već u kojima se uživa, koji tjeraju čitaoca da budi svoju imaginaciju, da otkriva ‘şuštinsku ženskost svakog dubokkog sanjarenja‘.“ A ja se, na kraju ovog teksta, što je i kraj knjige „Poetika sanjarije“,  prisjećam mojih snova u kojima sam letio, a kojih više nema. Koliko sam samo zadovoljstva osjećao u tom letu, ne mogu riječima izraziti. Samo nenapisanom sanjarijom koja je moj izgubljeni raj. 

Marija je nosila jednostavne haljine
s prednjim kopčanjem
u tepsije i lonce slagala
orahnjače brudete paštašute
svaka cika prisjela
svako jelo uspjela začiniti pogledom
za nju smo odrišene lađe
voljenog brata
nejač nečešljana
nit kravatu svezati
nit ženu odabrati
sebi nije znao
al sve što bi skuhala
taj je hvalio
na sva usta pojio
nebi da je muž
nebi da su djeca

Što je bilo s napuštenim pjesmama? Gdje je ono što izmače? Ona pjesma od nekoć? Pisao na cedulje, u teke, na kutije cigareta, sve bilježio, malo me koji od mojih drugara o poetici htio slušati, nisam mnogo toga ni htio reći, sve zapisivao, s dva prsta tipkao, u malu zbirku složio, onda jedne zimske noći kada sam nekoliko popio mojoj curi poklonio. Ona se poslije udala, tu zbirku izgubila, možda bacila, fina je to bila djevojka, neće valjda čuvati uspomene na bivšeg momka. Meni se sada ta izgubljena poetika vratila ali više nigdje ni jednog stiha, nestala poezija u škripi snijega i neostvarenog seksa, mislim da je na jednom mjestu pisalo „Bila je njoj. I Eroica Napoleonu”, pamtim, jedna pjesma se završavala „ako im sudbina bude naklonjena više se neće sresti”, bila je to divna patetika koja je čuvala idealizam događaja, najbolje da ne bude sukoba, grubih riječi, razočaranja, neka sve bude tišina i što je moguće veća daljina, takva je to bila poetika, ni veza nije bila puno bolja. Poslije još pomalo pisao, ali se zaljubio, kroz aleje s njom šetao, slušao njene lomljive stihove, nisam htio da je moji povrijede, pa s pisanjem prestao. U mojem životu nije više bilo stihova, samo mnogo događaja, mnogo riječi, još više snova. Svoj sam tekst (ponekad anarhična pjesma, ponekad grozna proza) ja sam bio, u događajima svoj tekst postao, u govoru ga varirao, dotjerivao, ponavljao, kada bih se curi dopao na isti način svoju poetiku završavao. Nove pjesme nisam pisao, one stare zaboravio, ni jednu nisam znao, ni jednu upamtio, no sam svaku u svom osjećaju života sačuvao, u kazivanju svaki čas novu pjesmu kao životnu gestu smišljao, kao drugačiju nenapisanu knjigu sastavljao, u njoj kao da sam iz dubine skrivene osjećaje izvlačio, sve davno zaboravljeno ili netom doživljeno ranjiva gorka opora ili nježna riječ postajalo, moja pjesma htjela životom biti, na kraju sam se u svoje riječi pretvorio, svoja priča, svoja vlastita knjiga postao. A onda jedan dan sjeo, sve redom zapisao, još ni pola nisam stigao, moja izgubljena poetika tek sad svoj dom našla, na miru me moje stare rane ostavile, konačno se u tekst pretvorile, u poznu pjesmu sebe zarobila, sebe svom piscu predale, opet ga uzdrmale, svog pisca na kazivanje nagnale i tako napokon one jedne zime izgubljene riječi svoju priču, a i život pisca zaobručile.

Početkom svibnja 1994. godine, u vrijeme priprema narednog broja “Stećka”, koji sam tada uređivao, stalna suradnica lista i novinarka “Oslobođenja”, Angelina Šimić, donijela mi je jednu pjesmu Mire Petrovića, bez naslova. Ni danas ne znam kako je do nje došla, jer je to bilo vrijeme potpune blokade Sarajeva, iako je u Washingtonu već bio potpisan sporazum između Hrvata i muslimana Bošnjaka o Federaciji (bilo je to 18. ožujka iste godine, da vas sve podsjetim na to!). Iz Fojnice, u kojoj je do sukoba Armije BiH i HVO-a proveo sve vrijeme rata, Miro Petrović je sa suprugom i dva sina već bio negdje u Hercegovini, da li u rodnom Klobuku ili negdje drugdje, to nisam točno znao. Njegova pjesma čiji je prvi stih glasio: Ono nebo, one zvizde, tako nas je, u stvari, prvi puta povezala (tijekom rata, nažalost, nije mi se iz Fojnice nijednom javio). 

Već prvo čitanje probudilo je u meni nešto iskonsko, prvo zato što je pjesma napisana sasvim zaboravljenom ikavicom, potom i zato što je u svojoj osnovici imala nešto od narodskog duha, što je svoju elegičnost i tragičnost smještala u njegovu tradiciju, slikajući krvavu stvarnost rata, nasilni progon ljudi sa stoljetnih ognjišta. Ponovnim čitanjem otkrio sam u ovoj pjesmi skoro sve što je činilo njezin kozmos: povijesno iskustvo čovjeka naših prostora, njegovu tugu što je na njima samo povremeno siguran, njegovu ljubav prema njima i njegovu odlučnost da im se vrati i nakon najokrutnijih pustošenja. 

U jeziku ove pjesme, koju sam objavio u lipanjskom broju “Stećka” 1994. godine, upotrijebivši prvi stih kao njezin naslov (u knjizi je ona dobila svoj konačni naziv CVIĆE MOJE), nema nijedne riječi koja leksički podržava ovakav moj doživljaj njezine izvornosti i smisla. Gotovo sva građa njezine kuće, koja je savršena i iznutra i izvana, održava se samo na nekoliko riječi: nebo, zvizde, sunce, misec, cviće. Osim tih pet stupova, naravno, kuća ima i drugu građu, koja veoma jednostavno, najbliže bi bilo reći nekom narodskom vještinom i pameću, povezuje sve njezine dijelove, od temelja do krova. Za njezinu gradnju namjerno je odabran prepoznatljiv materijal, kao što je i njezina unutrašnjost namjerno popunjena, za vrijeme u kojem je nastajala, brzo prepoznatljivim životnim sadržajem. 

Duhom naivnosti ova Petrovićeva pjesnička kuća održavala se na zemlji ratnih strahota kao travka ižđikala iz asfalta, baš na onom mjestu gdje je granata na njemu ostavila svoj trag. Prosto nevjerojatno: otkud u pjesniku toliko čistoće, toliko smirenosti, toliko bezazlenosti, usred najsvirepije stvarnosti? Na ovo pitanje, istina, tek djelomično, odgovor sam pronašao u Petrovićevoj zbirci LJETOPIS (i s ovim je naslovom u svom vremenu autor prisutan kao svjedok, kao što je i s mnogim pjesmama ove svoje najnovije knjige). 

Zbirka je sastavljena od sedam međusobno vezanih cjelina. Prva govori o pisanju i tako se i zove. Pisanje je u ovoj cjelini, ciklusu, oblikovanje tek sićušnog dijela kozmosa, sinteza stvarnosti koju živimo, nemoćni da riječima prodremo u sva njezina značenja. Drugi ciklus nosi naslov Pisma: u njemu se pjesnik obraća onima koji, kao i on, u toj stvarnosti brane ljudsko dostojanstvo, punu slobodu odlučivanja u povijesnim zbivanjima. U trećem ciklusu Cmilje i bosilje ikavica je, kao i u pjesmi Cviće moje, koja je ovdje s pravom uvrštena, svojom izvornošću oblikovala pejzaž pjesnikova zavičaja i obiteljsku ukorijenjenost u njemu, ali i dirljiv ratni prizor: na sarajevskom balkonu raštiku u saksiji. Odnos ikavice i onoga što je pjesnik u ovom ciklusu uspio kao sadržaj svoje pjesme oteti od stvarnosti odnos je vode i cvijeća koje kršćani miješaju na Cvjetnicu, pred Uskrs, ukratko, takve sam jezične vrijednosti otkrio u ovom segmentu Petrovićevog LJETOPISA. Četvrti ciklus Dobro jutro ima samo tri pjesme: Jutros mi je dobro, Dvije tisuće godina i Ti imaš ono što nemaš. U “pučkoj povijesti”, dvije tisuće godina raspetoj na križu, ovdje je narod konačno došao do svoje potpune bespravnosti življenja, smisao je navedenih pjesama. U petom ciklusu Requiem pjesnik se opet povremeno vraća rimi kao ekvivalentu metafore kako je po Barthesu tumači David Lodge, čiji je tekst Poezija i poetsko tiskan kao uvod za čitanje ove knjige. U njemu je najviše pjesama o ratnom Sarajevu, Miljacki i Grbavici. Šestim ciklusom Kristalna prašina pjesnik je i u stvarnosti i u povijesti Bosne i Hrvatske, da bi sedmim, pod naslovom Dvojica, samo jednom pjesmom, kao bajkom, o dvojici slikara, istovrsnika, jednakoga dara, od kojih jedan postaje dvorskim umjetnikom, završio ovu svoju zanimljivu knjigu. 

U samoj prirodi ovoga pjesnika je, dakle, duh bezazlenosti i izvornosti, to pokazuje i ova sažeta analiza, i u tome sam i pronašao odgovor na ono pitanje kojim se čudim kako je taj duh sačuvan i u najokrutnijem vremenu. Na koncu, završit ću ovaj tekst pjesmom Cviće moje s kojom sam ga i započeo, jer je upravo ona taj duh najbolje sačuvala, a on je u ovoj zbirci odigrao presudnu ulogu u svemu: i u odbiru sadržaja i u odbiru pjesničkih sredstava kojima se oni oblikuju, forme i jezika tih oblika kao dijelova kozmosa.

CVIĆE MOJE

Ono nebo, one zvizde,
moje Sunce i moj Misec
sve ponesoh ja sa sobom
sve ovdje di sam ja.

Ali moje cviće di je?
Moje cviće tko li bere,
moje cviće tko otkida?

Kad se budim, kad
pogledam –
drugo brdo, druga magla.

Ali moje zvizde sjajne,

ali moj je Misec bajni,
toplo Sunce što me grije.

Sve je moje di sam ja.

Ono moje cviće tamo
neka bere tko ga bere.
Eto mene jednog dana
ja ću brati što je moje.