Priredio Goran Mikulić, Art Rabic, Sarajevo, 2019.

Ima pjesnika koje proslavi jedna pjesma, da ta slava prevaziđe krug njegovih prijatelja, znanaca, uglavnom lokalnog prostora, ma kako on bio doživljavan u tom svom malom svijetu. A naročito ako je svoj život proveo u kafanama, kaže se boemski, što bukvalno znači alkoholičarski. Takav je bio pjesnik i novinar Vlado Dijak. O njemu je mnogo pisano, novinarski, prijateljski, ili protivno, podrugljivo, kritički, negirajući njegovu pjesničku vrijednost. Nije to loše. Kao i kod slikarstva, autor se uvijek pokaže u onome što stvara. Uskogrudost, ili širokogrudost, znanje ili površnost, a kod boema što više anegdota. Ponekad su te anegdote dobre, otkrivalačke, pa nam je žao što ih upravo novinari ne sabiraju, pa bismo imali knjižice u kojima je data dodatna osjenčnost, a povremeno i dodatno svjetlo, proplamsaj duha. Ja ih volim i ne bježim od njih. 

Knjiga koja je preda mnom, objavljena 2019. godine, pristigla iz Sarajeva nedavno, obradovala me je neobično, jer je u njoj skupljeno tekstova o Vladi Dijaku, bivšem i Banjalučaninu, ali i gotovo sva njegova poezija. Tu su mali portreti pjesnika iz pera njegovih poznanika, prijatelja, i naročito priređivača, koji je uvek, kod ovakvih knjiga, istovremeno i odgovorni urednik. Odgovoran nama, ne na onaj socijalistički način, da se zna koga treba hapsiti i okriviti za knjigu. Ovdje je važno i to napomenuti, jer je Vlado Dijak bio novinar, pa je bio u tom poslu i kažnjavan, mada on sam nikada nije bio urednik, još manje odgovoran. 

Mene je ova knjiga, koju je priredio Goran Mikulić, obradovala prije svega pjesmama Vlade Dijaka, koje čitam polako, bašlarovski, stih po stih. Pitam se, šta je to posebno kod pjesnika sa naglašenim humornim elementima? I odgovaram, to je bijeg od osjećanja, od lirike, koja prosijevne u stihu, u metafori kao obasjanje sunca u zimi i nevremenu. Kao kod Branka Ćopića, kome pred rat genijalna Isidora Sekući savjetuje da se preda humoru. Osjećala je ta umna žena da će humor prekriti preteški teret života koji se navalio na leđa mladog pjesnika. Ovdje imamo isti slučaj, sa različitim rezultatom. Vlado Dijak je poput Nikoletine Bursaća naše poezije. Nježnost, osjećanja, želja za srećom, u poteška, siva vremena, iskrada se ispod humora koji je utočište isprepadanog čovjeka. On se hrabri boemom da nije tako, da je on iznad toga, ali nije izvan, jer lirik to ne može biti. Napisati „Tvoje su oči zeleni četinari“ (Volio sam plavu djevojku u Revoluciji) može samo lirik. Ovdje je naslov ubistveno tačan s određenjem „u Revoluciji“. I ta se Revolucija samo produžava, nastavlja.  Njegov cijeli život postaje samo posljedica te „Revolucije“. I boema, u kojoj se vrela duša hladi, život postaje niz anegdota, nije važno čijih. Kada bi se sakupile sve te anegdote vezane za naše poznate pisce i slikare, naročito boeme, vidjeli bismo da ih je najviše sa Radio-Sarajeva, „Oslobođenja“, „Zadrugara“. U malim provincijalnim sredinama, a takva je bila Banjaluka, nije smjelo biti anegdota, sve se odmah kažnjavalo. Tako je i Vlado Dijak u „Banjalučkim novinama“ doživio svoju Kalvariju. Ima više varijanti njegovog protjerivanja iz ovih novina. Nešto je dato i u ovoj knjizi, da dodam još jedan kalambur, koji se odnosio na Vladin odnos prema svojoj šefici, oficiru u civilu, Savki B. Navodno je ona odbijala Vladine tekstove, ma kakvi oni bili. Jer je i sama bila u strahu. To je bio komunistički lanac straha. Pisati slobodnije, pomalo humoristično o našoj zbilji, koju kontrolišće Partija, nije se moglo. Dosadi Vladi da mu ona odbija tekstove, pa joj podmetne jedan, koji on nije pisao, ali je u sličnom duhu. Kada mu je saopštila da je ta priča obična provokacija, Dijak joj je odgovorio, opet navodno: Jeste, sigurno je provokacija kad ju je napisao Čehov. A sve što je Čehov napisao treba se smatrati provokacijom. Ona ga je izbacila iz svoje kancelarije s preporukom da se kupi i ide gdje god hoće. 

Slično su se provodili humoristi i liričari sve do novijih vremena, kada se vlast češe o njih tek kada se oni direktono očešu o pojedinca, imenom i prezimenom. Od Duška Radovića, predivnog dječijeg pjesnika, liričara u duši, do najnovijih vremena sa Borisom Dežulovićem, verbalni delikt i dalje postoji. Ako tako čitamo poeziju Vlade Dijaka, vidjećemo da ona pruža mnogo više od onog što kruži u narodu, sada već kao narodna poezija. Tu poeziju zaista vrijedi čitati. Internet ne pruža liriku, tu ćete pronaći priče i anegdote, vrijedi i njih pročitati kao i prozne tekstove u ovoj knjizi koje su napisali Mišo Marić i Ratko Orozović, ili ih je Goran Mikulić preuzeo iz izvrsne knjige Vehida Gunića, posvećene Vladi Dijaku. Vidimo tu dio trnovitog puta Vlade Dijaka, između Banjaluke, Revolucije, Golog otoka i Sarajeva. Ali ova poezija ostaje, ima u njoj dovoljno života, mada forma i sama poetika više pripadaju odjecima Jesenjina koji se stapaju sa duhom samog Dijaka. Tako ćemo osjetiti jedno vrijeme koje nam danas izgleda nostalgično lijepo. Razumijem nostalgiju, bio sam i sam mlad, primao dopisnice od Vlade Dijaka dok sam bio urednik u časopisu „Putevi“, ali i osjećao sve terete našeg puta u socijalizam koji će trajati dok traje gospodar, jer to je bila njegova tvorevina. Nostalgiju izaziva starenje i tvorevine novih gospodara kojih se mi tičemo kao prošli snijeg, kako bi rekao pjesnik Fransoa Vijon. E taj prošli svijet je u poeziji Vlade Dijaka. Tu su sve djevojke, od najmlađe Nine, do Selme, više, kako je napisao Jergović u svom tekstu o Selmi, kao imaginarnom liku. 

Na kraju ovog kratkog osvrta na knjigu koju je sklopio Goran Mikulić, veoma skrupulozno, ne potpistujući nijedan od tekstova, evo i dijela mog putopisa iz Krakova. 

Uspio sam da obiđem i biblioteku „Jagelonskog univerziteta“. Primio me je direktor Zdislav Pjetžik (Zdzisław Pietrzyk), doktor istorijskih nauka, odnedavno i akademik. kao bivšeg kolegu, direktora Narodne i univerzitetske biblioteke RS, Bosna i Hercegovina, što ga je oduševilo jer je odmah rekao da je zaljubljen u Gorana Bregovića i „Bijelo dugme“, naročito u njihovu pjesmu „Selma putuje na fakultet“. E, tu smo već postali prijatelji. Pričao sam mu o piscu teksta ove pjesme, Vladi Dijaku, vjerovatno galicijanskog porijekla, pjesniku i novinaru, nažalost pokojnom. Bili smo prijatelji. Da, o djevojci Selmi, stvarnoj i još živoj. On je meni govorio o svome „otkriću identiteta“ Andrićeve Jelene, „žene koje nema“, o čemu je pisao. Za njega je to bila baš Helena Iržikovski.  U knjigu utisaka, koja mi je ponuđena da nešto napišem, u koju se bio upisao i sveti Jovan Pavle II, i bila mi je zaista izuzetna čast da napišem nekoliiko redova o mom već prisnom odnosu prema ovom čarobnom gradu. Ostao sam kod direktora oko sat vremena, Agneška je prevodila, a ja sam osjećao da su pokraj nas još najmanje, Andrić i Bregović, Jelena i Selma, Vlado Dijak, čak i velika pjesnikinja Vislava Šimborska. 

Sviđa mi se format edicije „mala biblioteka“, u kojoj se pojavila knjiga „Recite Selmi…“, stane u džep, da ide u šetnju sa svojim čitaocem. Kao njegov kućni ljubimac. Tu su još i knjige Pere Zupca, Izeta Sarajlića, Ilije Ladina, Duška Trifunovića, i „Sarajevo, zajedno smo rasli“. Vrijedi ponešto napisati o svakoj od ovih knjiga.  

Noć sam proveo u polusnu, što od straha da ne prespavam, što od nervoze pred putovanje. Čekam jutro s nestrpljenjem. Ustajem iz kreveta. Za 30 minuta taksista dolazi po mene. Letim preko Beča u Halifaks. Mrzim avion. Perem zube i razmišljam, prođe mojih trinaest dana!

Prvi put u Sarajevu spavam u hotelu. Neostvareni san da živim u centru polako se ostvaruje. Srce mi treperi. Cijeli život sam išao tramvajem u grad zavideći svojim drugovima s Mejtaša koji samo izađu iz kuċe i u centru su, a ja s Otoke svaki dan… Nepravda!

Ući u Trojku oko pola osam zahtijeva vještinu D. Koperfilda. Nekad bi se uspjeli, moja Nevena i ja, probiti kroz gomilu zbijenih putnika, do zgloba i udahnuti vazduh. 

Moj tata nije htio ni da čuje da se selimo s Otoke. 

Nakon toliko godina, u strogom sam centru. Radim test. Izađem iz hotela i tu sam, u gradu. Ne idem ni na kakvu tramvajsku stanicu. Već sam tu! Koji meeeerak!!!

Prvi dan sam izašao i ušao u hotel nekoliko puta. Odoh u grad, kažem sebi, napravim deset koraka i vratim se u sobu. Promijenim majicu i izađem ponovo. Odem na kratko, vratim se, istuširam se, izađem ponovo. Koja privilegija. Nakon dugo vremena, sretan sam.

Moja soba je na prvom spratu. Zahtijevao sam pogled na Kišobran. Tako se zove ljetna bašta. Veliki okrugli stolovi s bijelim uštirkanim stolnjacima ispod džinovskog kišobrana. Sjeo bih tu, svaki put kad se vratim iz grada – još jedna viljamovka prije spavanja. 

Trżnica je tri minute od mog hotela. 

Ugledam suho meso i kajmak. Prodavač mi nudi da probam. Kad sam mu rekao da zadnjih dvadeset godina živim u Kanadi i kako tamo nema kajmaka, on dugačkim širokim nožem zahvati iz drvene kace, pa brat-bratu jedno 15 deka ovog visoko-kaloričnog namaza i napuni sredinu poveće lepinje. 

“Puno je”, kažem ja.

“Neka bolan, halal ti bilo, nek te želja mine. Golemo je 20 godina.”

Nastavim dalje. Augustovski sparan dan. Od žege suše mi se usta. Uprkos nesnošljivoj vrućini, Ferhadija preplavljena ljudima. Muka mi u želudcu od siline kajmaka.

Pomalo sam uvrijeđen. Imam osjećaj da niko ne obraća pažnju na mene. Kao da sam odvojen nekim providnim omotačem zbog koga me niko ne primjećuje. To je zato, mislio sam, što sam preplanuo od sunca pa izgledam k’o turist.

Malo-pomalo ružni utisci iz izbjeglištva nestaju.. 

Predajem se ljepoti koja mi je falila sve ove godine.

Još se nikom nisam javio. I dalje hodam sam. Foto-aparat mi u ruksaku, ali me stid da slikam! Teško je biti Sarajlija. 

Kad biste pitali nekog ozbiljnog umjetnika, rekao bi vam da je to grad klasične ljepote. Nisam siguran u čemu je ta ljepota, ali je osjetim i sve sam tužniji, i sve mi je vise žao samog sebe. Možda sam u toj ljepoti vidio svoje prohujale gimnazijske dane. 

Kad gledamo Tanja i ja, s naše plaže u Novoj Škotskoj, kako brod plovi ka pučini okeana, ni ona, ni ja, nismo u stanju da kažemo u čemu se sastoji ta ljepota. Tako se osjećam i sada. Ne znam da objasnim, samo me uhvati neka sjeta. Izgubili smo nešto važno, u to sam siguran. 

Na ulici stari znanac prodaje suvenire. Nije me prepoznao. Ne javljam mu se. Žuri mi se! S desne strane u parku grupa Kineza okupljena oko turističkog vodiča. Prolazim “Ekonomiju” i zastanem kod Katedrale. Čujem zvuk tramvaja. Za par dana počinje filmski festival. Tad je sve pod konac i grad izgleda svjetski. 

Idem prema slastičarni Egipat. U ovom dijelu grada pada mi na pamet stari dobri Jugoton. Prva ploča koju sam kupio od svojih para zvala se Hotel Kalifornija – The Eagles.

Pjesma po kojoj je album dobio ime zapravo govori o tamnoj strani američkog sna, o izblijedjeloj slavi i dekadenciji. Zato su čekali da sunce zađe iza hotela kako bi snimak na omotu albuma izgledao što sumorniji.

Ja potpuno fulio poentu. Meni slika bila super. 

Kad sam skinuo celofan s moje prve LP ploče i pokazao prijatelju Lakiju fotografiju članova grupe The Eagles, kako stoje na recepciji hotela, on je uzviknuo: To je život, bogatstvo i sjaj, haveru moj! 

U pjesmi se zapravo spominju neki mračni putevi kroz pustinju, olujni vjetar i pakao, i razne druge strašne stvari, a nama dvojici u glavi ostao samo refren: Dobro došli u Hotel Kalifornija, tako divno mjesto, tako divni ljudi.

Dal’ da se javim Kerimu. Ima vremena”

Sad sam na Baščaršiji. Ulazim u poznatu slastičarnu. Naručim tufahiju. Na tanjiru jabuka ukrašena šlagom i crvenom višnjom na vrhu. Samo je gledam. Pade mi na pamet, kako bi iz neke nužde, recimo da mi lopovi ukradu novčanik, mogao otići kod tetke na ručak, ili kod bivše komšinice Lele. To je velika prednost. Zadnjih dvadeset godina me proganja vjetar s okeana, šiba me po ušima i opominje!

Kupujem na Baščaršiji ćilim. Neću da se cjenkam, sramota me.

Platim koliko traže i nastavim put do najstarije sarajevske slastičarne da popijem bozu. Pomislim kako mogu biti u hotelu za deset minuta, i opet izaći! Sretan sam zbog toga.

Ovo jutro je, čini mi se, ipak malo svježije. Lakše se diše.

Srolao sam ćilim i stavio u ruksak. Ne nosim puno stvari. Bosanski lokume, par čokolada što mi dala Aida i travaricu. Ulazim u taksi. Vozač zna da idemo na aerodrom pa me ništa i ne pita. Negdje na Malti mu kažem da idem u Kanadu. On šuti. Kad smo prolazili pored Otoke, upita: “A odakle si?” Ja pokažem rukom na nizove zelenih zgrada preko rijeke. 

“Pa šta misliš, kako ti se danas čini Sarajevo?”

“Šta znam, meni isto k’o i prije 20 godina”, kažem i uzdahnem.

“E moj jarane”, sad mi se obraća gledajući moje lice u retrovizoru, da je Saraj’vo isto, ne bi ti u hotelu spav’o”

Nisam ništa rekao. Mislim kako sutra počinje filmski festival. 

Biće sve pod konac i grad će izgledati svjetski.

“Jel dosta dvajes’ maraka?”, pitam ga kad smo stigli na aerodrom.

“Nek ti je srećan put i pozdravi svoje u Kanadi”, reče dok je savijenu novčanicu gurao u džep od bijele košulje.

Na terminalu cupkam od nervoze i pjevušim “Such a lovely place, such a lovely face.”

Zateknem se na Dobrinji
svakoga dana oko podneva
na Bulevaru Mimara Sinana
i zastanem kraj jedne bašče
gdje žena u transu sadi cvijeće
i pjeva:

“Znam još uvijek crne kose sjaj
osjećaje probudi u tebi
možeš reći da je svemu kraj
nikada ti vjerovala ne bi”

Uviđam da počelo je proljeće
težak miris pokošene trave udara mi u prsa
i da sam opet u životu
postao migrant
vječno migrirajući iz svoga
u svoj jezik, iz narečja u narečje,
nikad u tuđinu

Zakocenut, pustim jednu suzu
i u dertu poželim da migriram
u pičku materinu

Nakon što su ga prvi put u životu zaboljeli zubi, general je odustao od osvajanja grada.

Tako razrušen, s tek ponekim prelomljenim kosturom nekadašnjega poslovnog nebodera, i s teško oštećenim, ali uspravnim katedralskim tornjem, grad mu je, kad ga je prvi put nakon svega stvarno pogledao, izgledao kao čeljust ispunjena oštrim krhotinama upravo polomljenih zuba.

Bol koji je osjetio duž cijele čeljusti nije mogla ublažiti nijedna tableta.

I osjećaj da su mu svi zubi skršeni, i da ranjava jezik o njihove oštre rubove, i da mu je u ustima metalni okus krvi.

Okus tenkovske cijevi. 

Andrij Ljubka, Karbid

Andrij Ljubka (1987) spisatelj je koji potječe iz Zakarpatja, točnije iz Užhoroda. Ostao je vjeran rodnome gradu i zavičaju koje oslikava u raznim tonovima i u raznolikim žanrovima. On je pjesnik, pripovjedač i romanopisac, rjeđe prevođen i manje poznat od svojih suvremenih sunarodnica i sunarodnika. Možda tome doprinosi izraziti lokalni kolorit njegove proze. Odgovor ne znam, no razlog djelomičnom zanemarivanju zasigurno ne leži u kvalitetu. Ljubku sam upoznao u srpskome prijevodu. Njegov roman Karbid objavljen je u beogradskom Arhipelagu 2021. Prvi je čitateljski utisak bio da je riječ o satiričnome tekstu koji se gotovo švejkovskim veseljem obračunava s najraznolikijim društvenim neprilikama i opačinama u suvremenoj Ukrajini. Možda su me, da sam ih pažljivije pročitao, podnaslov i prolog mogli navesti na diferenciranije čitanje. No nisam! Ovako sam se zarobio u kritičarsku suverenu poziciju s koje sam procjenjivao jesu li humor i satira manje ili više uspješni. Na nekim mjestima sam se smijao, na nekima nisam. No nazad na naslov i prolog. 

Naime, Karbid ima dugačak podnaslov, koji nas vraća na same početke umjetnosti romana skupa s težnjom romanopisca da već na samome početku stavi do znanja ona do čega mu je stalo. Dakle: Karbid, ili Neverovatni tragikomični doživljaji jednog dobrog i plemenitog čoveka i čitave bande lupeža koji su se provlačili preko granice zemljom, nebom i vodom, i bili toliko pohlepni da su oterali junaka čak u podzemno carstvo seni. Prolog, sa svoje strane, razvija mitološku sliku očito fiktivnog grada Medvedova koji se nalazi u Zakarpatju, na povoljnom položaju za najraznoraznije krijumčare. Glavni junak romana je idealistički nastavnik povijesti koji nije pretjerano sklon higijeni, a ni suzdržavanju od ispuštanja gasova, te su ga stoga učenici darovali nadimkom koji je dokumentiran u naslovu romana, sa svim pripadajućim smradnim asocijacijama. U svome se ukrajinskom patriotizmu definira kao naivni, ali u biti dobroćudni pojedinac. No nebriga o vanjskome izgledu, o osobnoj higijeni čini ga neugodnim suvremenikom. 

Patriotska ideja koja ga vodi jest uvjerenost u pripadanje Ukrajine Europi i bezgranično oduševljenje postignućima Euromajdana. Da bi svoju zemlju što više približio Europi, dolazi na ideju da od Medvedova iskopa tunel do Mađarske (granica je udaljena tek nekih 700 metara) kako bi građanima Ukrajine olakšao spajanje sa žuđenim kontinentom. Tu u igru stupa grupa lupeža iz podnaslova romana. Lišeni njegovoga idealizma, oni se odlučuju pozabaviti pothvatom, iskopati tunel koji će služiti njihovim krijumčarskim poslovima. To je groteskni dio romana u kojemu Ljubka povlači sve registre satiričkoga izričaja. U njemu su vidljive dvije komponente koje se ne nalaze u nužnoj vezi: multikulturalnost i korupcija. Lupeži su Mađari, Slovaci, Ukrajinci kojima je sasvim svejedno kojemu narodu pripadaju – njihov je jezik isti. Korupcija je maligno oboljenje, a njezino izlaganje ruglu jasan je signal da se Ljubkina kritika ne usmjerava samo na fiktivni gradić, već na čitavo ukrajinsko društvo, prožeto apatijom većine i besprizornom željom za bogaćenje manjine. U jednu riječ, lokalni se moćnici i kriminalci priključuju idealističkoj ideji nastavnika povijesti i odlučuju realizirati projekt kopanja tunela. Roman je i dalje začinjen nizom apsurdnih detalja koji navode, makar i na gorki, smijeh.

No u jednome momentu, i tu je riječ o onoj mojoj pogrešnoj procjeni spočetka, cijela radnja romana obrušava se u tragediju. Indicije i signali koji to nagovještavaju se, s naknadnom pameću, teško mogu previdjeti. Karbid, čiji odnos sa suprugom trpi sve veće i veće otuđenje, uspijeva oživjeti tu vezu i oduševiti ženu za cijeli projekt. Njih dvoje silaze u već iskopani tunel, prije vremena zvaničnog otvaranja, kako bi se otputili u obećanu Europu. No tunel se polako počinje puniti vodom, i ulaz i izlaz se zatvaraju tako da su prinuđeni ostati unutra. Pretpostavljamo da im spasa nema i da ih čeka mučenička smrt. Kraj romana izdaleka podsjeća na film Kanal Andrzeja Wayde, upravo zbog bezizglednosti, zbog osujećenja u trenutku u kojemu se pomislilo da je izlazak moguć. Andrij Ljubka je nakraju napisao tmuran roman, s mračnim i pesimističnim završetkom nakon obećanja oslobađajućeg humora. No pomislimo li da je to neobično, valja nam se prisjetiti kako završava Hašekov Švejk. Tad će ponešto postati jasnije.            

1. Prva noć u Novom. Sjedim na keju u kasno doba i gledam Unu. Nazirem je ustvari, mrkli je mrak, ali je osjećam cijelim svojim bićem. Oduvijek smo jedno. I kad nisam ovdje, u meni je. Vidim obrise krošnji drveća na drugoj obali, umiva me hladan povjetarac mirisom rijeke. Pokušavam se osloboditi misli, pokušavam izbrisati granice vremena, učiniti ovaj moment vječnim. Želim biti ovdje, u ovoj noći, kada opet budem daleko. Dišem sve brže i dublje, grudi su mi tijesne, oči se pune suzama. Guši me neminovnost skorog odlaska.

2. Čitavu noć je padala kiša. Una je jutros nabujala i smeđa kao oranje. Gledam je s balkona dok pijem jutarnju kafu. Je li moguće da je ovo jučerašnja zelena ljepotica? Kao dijete sam prvi put osjetio da sam malen i nejak upravo gledajući nabujalu Unu. Osjećam to i sada. Osjećam strahopoštovanje. Mi ćemo proći, ona traje. Ona nas ipak pamti, oni koji je vole, nastavit će živjeti u njoj. Jedno smo.

3. U Sarajevu smo. Unine okice su širom otvorene dok šetamo uz Miljacku. Nije navikla na bujicu šetača, na veseli žamor djece na biciklima, trotinetima, koturaljkama, na ovoliko beba u kolicima i u naručjima roditelja, na ovoliko ljepote. Osmjeh ne silazi s njenog lica. Ne silazi ni sa maminog i tatinog. Iz bašte kafića u Vilsonovom maše prolaznicima i doziva ih na svom bebećem jeziku, na Grbavici se smije djeci na klackalicama, toboganima i ljuljačkama uz Miljacku, na Vrelu Bosne začuđeno gleda labudove, ogledamo se u zelenoj vodi Bosne, omamljena planinskim zrakom zaspiva u mom naručju dok je nosim niz padine Jahorine. Inače se otima snu, previše joj je ovdje lijepo da bi spavala.

4. Autobus iz Sarajeva do Zagreba ide preko Vlašića. Una i mama ostaju još desetak dana, ja moram nazad. Drijemam prvi dio puta, i ja sam se kao i moja mala Una otimao snu, žao mi je ovdje vrijeme trošiti na spavanje. Uskim, krivudavim putovima stižemo do Travnika i uskoro počinje penjanje uz planinu. Tu i tamo mještani uz put prodaju med. Ribari ribare u planinskim rijekama i potocima. Šume uz put su sve gušće, zelenije, kuće rjeđe, provalije dublje. Počinje kiša. Opet pokušavam upiti krajolik koji gledam kroz mokro staklo autobusa. Želim da vozač zaustavi autobus negdje na vrhu, da još jednom udahnem bosanske planine. Onda silazimo, zemlja postaje šira, manje strma, pitomija. Prolazimo kroz Banjaluku i za čas smo u posavskim ravnicama. Sve je ovdje tiše i mirnije. I Sava je tiha i duboka, moćna. Ni traga od divlje razigranosti Une iako je Sava Unin uvir. Upila je u sebe unske brzake i pretočila ih u svoju tihu snagu.

5. U Zagreb stižem u deset naveče, prvi autobus za aerodrom je tek u rano jutro. Opet mi je žao spavati, odlažem kofer u garderobu, večeram, pijem kafu i pred ponoć krećem prema centru. Kiša povremeno sipi, prohladno je, tipičan literarni šablon rastanka. Zavirujem u usputne kafiće, parkove, promatram prolaznike, sve mi je ovdje drago i interesantno. Na Trgu je živo iako je kasna noć. Zaobilazim Ilicu i pijem pivo u Tkalčićevoj. U kutu pivnice za jednim stolom društvance sotto voce pjeva sevdalinke: “U lijepom starom gradu Višegradu”, “Stade se cvijeće rosom kititi”… Uživam dok ih slušam, pijem tamno pivo i gledam ulicu okupanu kišom. Vraćajući se na autobusni kolodvor gledam mokru tramvajsku prugu i padaju mi na pamet stihovi:” Neke poderane ulice / bljesak mokrih tračnica / prvi tramvaj preko Trešnjevke / raste u mojim očima.”

6. Opet na Floridi. U Bosni su mi koraci lagani, skoro bestežinski. Ovdje su teški, naporni. I misli su u Bosni, poput zraka, svježe i bistre; ovdje su kao i ovdašnji zrak, teške, slane i ljepljive. Dok spavam, sanjam da sam u Bosni (i budan se često nađem u istim snovima), buđenja su mi košmarna; budim se zbunjen, dugo se pokušavam orijentisati, u prvi mah ne znam gdje sam, mislim da sam se probudio u Sarajevu ili u Novom, onda me stvarnost pritisne kao teg. Ustajem umoran i iscrpljen. U snu se pokušavam sjediniti sa dijelom sebe koji je ostao u Bosni, ali ne ide.

Nisam se vratio kući, nije na ovoj strani okeana.

Ali da li je još uvijek tamo, da li je igdje?

7. Mlaka i vlažna floridska noć. Sjedim na novskom keju u kasno doba i gledam Unu. Nazirem je ustvari, mrkli je mrak, ali je osjećam cijelim svojim bićem. Oduvijek smo jedno. I kad nisam uz nju, u meni je.

Radi u sanatoriju za oštećenu djecu.

Kada im se rodi takvo dijete, čiji se mozak kao šipak raspuknuo među bedrima, čija je pamet trajno zaostala jer tako bilo zapisano u genima, čija se duša razredila kao raskuhano zrno graha, ili naprosto dijete nepametno i ljudima tuđe, građani ga daju u sanatorij.

Vrijeme kada se mijenja, puše jugo, nailazi snijeg, dolazi proljeće, oštećena djeca do dugo u noć tuže kao vukovi. Ili urlaju od straha, jer se u njihovim praznim dušama uznemirio svemir.

Ona ih tad miri. Rukama, dlanovima, kao Bog kada je vajao zemlju. Smiješkom. Ili im govoreći: sve će proći, sve će proći.

Ali dok se jugo ne smiri, snijeg ne padne i proljeće ne dođe, ne smiruju se ni oni.

Otkad je neprijatelj pojačao raketiranja, u namjeri da naše natjera na predaju, a grad za kaznu sravni sa zemljom, tako da se s kraja na kraj u oči gledaju dvoje koji na trbusima leže, nešto čudno se zbiva.

Svako od te djece, nepametne i zaostale, u čijim se praznim dušama susreću svjetlosnim godinama udaljene zvijezde, u vrijeme granatiranja u pamet dođe.

I onda joj, jedno po jedno, govore kako im je, i kakav je svijet kada ga se gleda s one strane.

Ona ih sluša i slobodno plače.

Kad eksplozije minu, djeca se vraćaju u ono stanje.

I ona sad ne zna je li joj gore kad padaju granate i rakete, ili kada nastupi mir.

Mislim da me majka rodila slučajno
U pauzi između dva abortusa
Znam da ih je imala puno
I pre i posle mog rođenja
Pričala mi kako joj je doktor rekao
Da rodi sad ili nikad
Kao da je dati život nekom
Poslednja šansa
Da se kupi nešto nepotrebno
I tako sam se rodio ja.

Majka je bila mršava i bleda
Slabotelesna i anemična
Verovala je u to da sam ja
Poslednja šansa da postane majka
Slabo se kretala i puno je ležala
Pričala mi je o opsesivnom strahu
Da se ne udavim
Pupčanom vrpcom
I da tako mrtav
A da to niko ne primeti
Plivam u vodi njene materice
Možda zato nikad nisam
Naučio da plivam.

Bio sam užasno mali
Sedam stotina grama
Bar tako kažu
Sve je bilo naporno oko mog rođenja
Kad je ocu čestitala
Neka babica  sa akušerskog
On ju je pitao
Da li smo majka i ja živi.

Onda je otišao u kafanu
I napio se do bola
I pitao kuma  

Koje mi je ime namenio
Kum je rekao
Da se zovem Trailo
Moj otac je ćutao i pio
A glumac Ciganović
Što je glumio sa Lepom Brenom
Rekao je da je ime ružno
Baš ružno
I onda su mi dali ime Slobodan
Jer sam rođen na Dan slobode
Kum se zove Boro Međed.

Majka me stalno pitala
Zašto ne radim stvari
Kao sva druga deca
A meni su druga deca
Bila dosadna i predvidiva
Radila su sve
Da bi dobila bravo od drugih

Ja sam odlazio u prodavnicu
Uzeo čokoladu
Stao u red
I čekao da me kasirka pita
Da li imam para da je platim
Onda bih se okrenuo
Pogledao u ljude iza mene
Uvek je bio neko
Ko bi platio tu čokoladu
I majka me uvek tukla
Pravdala se kasirkama
Govorila da je brukam
Mislio sam da tako štedimo
Ako neko drugi plati.

Majka me kupala u koritu
Velikom i plavom
Stavila bi korito na pod
I sipala u njega
Nekoliko lonaca vrele vode
I dok se para podizala
Gusto i polako
Ja sam zamišljao
Moje malo telo
Uvijeno u sedam zelenih velova
I optočeno zlatom Orijenta
Moji kukovi i moje ruke
Kretali su se nežno kao labud
Uz muziku koja nije postojala
Majka bi rekla
Da to ne radim
Jer je to izopačeno i sramno.

I onda bi me obukla u pidžamu
A otac bi na isto mesto na podu
Namestio prugu i mali električni voz
Klečao bih na kolenima
I gledao kako voz kruži
Majka kaže
Da sam tako kao i svi drugi dečaci
Ja bih se nasmejao
I nastavio da zamišljam
Kako mojih sedam zelenih velova
Lete do trećeg vagona
Dok stojim na vrhu lokomotive
A duga crna kosa
Doseže do ivice prvog.

Jednom sam je pitao
Zašto me rodila
Kad nisam kao druga deca
Majka me istukla
Najdužom varjačom
Onom koju je koristila
Kad iskuvava beli veš
Jurila me po stanu
Tukla me i plakala istovremeno
Onda je došla baba
I uzela joj tu varjaču iz ruke
Onda joj je moja majka rekla
Pustite me da ga ubijem
I Vi ste rodili skota.

Na kraju osnovne škole
Radio sam nekakav test
Nakon koga mi je debela žena
Rekla da ne upisujem tehničku školu
Niti išta da radim sa volanom
Ako hoću da imam obe noge
Jer sam nesposoban za to
Možda zato nisam naučio da vozim.

Stvarno sam se trudio
Da budem dobar
I da me mama vidi
Radio sam na radiju
I bio često na televiziji
Glumio u pozorištu takođe
Slikao se za novine
Da može to da čuva
Ali otac je kupovao sve primerke
Iz obližnjeg kioska
I onda su to cepali
I putovao sam i slao joj razglednice
I slikao se sa glumcima
Koje je moja mama volela
I slao joj albume sa tim slikama
Ona mi je rekla
Da se divi jednom dečku
Sinu njene koleginice
Koji je promenio oluke
Na porodičnoj kući
Neke od nerđajućeg materijala
Da traju dugo.

Kada sam bio mali
Ali i sada
Volim da gledam
Kad jedna kap kiše na prozoru
Krene da klizi na dole
I sretne drugu kap
One idu brže 

Ka dnu prozorskog okna
Onda se pretvore u mlaz
Padnu na zemlju
I ispare sa prvim suncem.

Rekli su bit će
Nije bilo

Rekli neće
Bilo

Šta god sad kažu
Ne vjerujem 

A znam: što mislim neće
Bude

Ljubim ga najviše kad ga odbacuju i oporiču.
Ljubav ga moja ne uzdiže niti ga brani.
U njoj se stapaju značenja koja ga krase.
Ona pripadaju svakome koga istina hrani. 

Ljubim ga najviše zato što njegova ljubav
izjednačuje sve ljude.
Očinski ih grli kao svoju djecu.
Njegova je muka pod trnovom krunom
ovladala i mojim umom. Njegova je smrt
posijala život vječni i ubojici i svecu.

Suzama sam mu noge oprala, kosom osušila.
Umro je i uskrsnuo za bratstvo živih
i povratak mrtvih živima na Zemlji.
U njegovom sam se stadu s tim mislima hranila,
mirisima smirne i mirte svoj um sam čistila,
njegovu besmrtnost i mir,
čistoću i ljepotu sam slavila. 

On je otkupitelj grijeha s kojim sam mu noge prala.
Njegov sam šafran s kojim sam laži o njemu
zaustavljala. U njegovom sam stadu njegova
šaronska ruža. Njegov sam nard koji mi njegovu
poniznost, hrabrost i božanstvo pruža.
U vječnosti i pobjedi njega uz Oca
i na nebesima lovor čuva.  

Ljubim ga kad pretvara vodu u vino.
Ljubim ga kad bez mača ratuje s neprijateljima.
Ljubim ga kad vraća iz smrti umrle,
spašava izgubljene i one bez nade.
Ljubim ga kad kao pastir korakom kralja nad kraljevima
sa svojim stadom prolazi kroz svoje vinograde. 

Ljubim ga kad svoje protivnike
časti plodovima koje je zasijao svojim učenjima.
Ljubim ga kad svoju ljubav širi i na nevjernike.
Kad ih prima u svoje stado kao braću i svoje učenike.