Teka na teku

(Ispričao Safet Suljkanović)

Marikina kafana u Kalesiji, „Kod Marike“, jedan je od najpoznatijih ugostiteljskih kutaka u ovom sjeveroističnom bosanskom gradiću punom mitova, anegdota, raznih legendi, ali i dobrih gostoprimnih ljudi koji se raduju znancu i neznancu.

Evo jedne anegdote:

Ulazi čovjek u kafanu:
– Molim jednu rakiju na teku.
– Kakva teka? Nema ovdje teke… – odgovara žena oslonjena na unutrašnju stranu šanka.
Čovjek ustaje, izlazi iz kafane i vraća se za nekoliko minuta s tekom u ruci:
– Evo teka! – pruža je ženi iza šanka.
– Pa mogo si platiti rakiju što su kupio teku – odgovara žena.
–  Ali je i teka na teku – odgovori čovjek i drhtavom rukom prihvati čašicu bistre šljivove rakije.  

Ulomak iz “Freelandera”

Kako je u Derventu ušao, tako je i izišao iz nje. I nikakvoga hotela nije vidio.

Vozio je dalje, oči su mu se sklapale, uzalud je tražio misao koja bi ga rasanila. Nakon što je dvatriput već skoro zaspao, i trzao se svaki put kad mu se, usred treptaja, ne otvore oči, nego ostanu pokrivene kapcima, kao što je njega njegova Ivanka pokrivala i ušuškavala debelom slavonskom perinom kada bi se kasno noću vraćao s puta, nakon što je volan u njegovim rukama već postao dalek kao Australija, i cesta pred njim daleka, i jedva vidljiva isprekidana crta na njoj također daleka, daleka kao Dicmo i deveti mart 1953, dan Staljinove smrti, profesor Adum shvatio je da je vrag odnio šalu i da se mora zaustaviti prije nego što zaspe. Skrenuo je na prvom proširenju na cesti, ugasio svjetla i motor, izvadio pištolj iz pretinca, da mu bude pri ruci, premišljao se koji čas, i gurnuo ga sebi u njedra. 

Iznenadio se kako je leden, i već je spavao.

Spavao je starac na spuštenome sjedištu staroga volva, zagrebačke registracije.

Onaj koji bi naslonio uho na prozorsko staklo, mogao je čuti zvuk koji nema ime.

I koji nije hrkanje. A nije tek ni disanje.

Taj zvuk čuju, u noćima nesanice ili kad zakasne u san, samo one koje su ih voljele, s kojima su oni proveli živote.

I vazda, u noćima bez sna, one misle, bijesne i rasanjene, da samo njihovi muževi, i nijedni drugi, tako glasno i škriputavo dišu, i kako bi ih trebalo probuditi da prestanu.

A zatim umru žene, umrje Ivanka, i spava starac na spuštenome sjedištu staroga volva, zagrebačke registracije…   

Odavno je svanulo, pokraj Aduma je tekao promet. Proširenje na kojem se parkirao zapravo i nije bilo proširenje, nego skretanje na sporedni put. Zaustavljali su se neki ljudi, kuckali mu ključem po prozoru, on bi otvorio oči i krenuo da se maši za pištolj, ali već bi opet spavao, misleći da samo sanja kako mu nepoznati ljudi kuckaju na prozor, i kako stalno tone iz sna u san. Pamtio ih je: kratko ošišani mladić u gradskome odijelu, postariji fratar u smeđem habitu, i još jedan, nešto mlađi, također u habitu, zatim trojica fratara odjednom… 

Koji čudan san, mislio se profesor Karlo Adum u svome snu: tako jasno vidi te ljude, na svakoga je u strahu pokušao povući pištolj, i onda ga više ne bi bilo, jer je potonuo niže, u sljedeći san. 

I zašto toliko fratara? 

Uplašio se kako možda umire. Božji službenici ispraćaju ga na drugi svijet, nešto bi mu htjeli reći, ali on ih rastjeruje pištoljem.

Uplašio se i probudio.

Bilo je tačno onako kako mu se i pričinilo u snu:

Bio je starac, koji je spavao na spuštenome sjedištu staroga volva, zagrebačke registracije, parkiranog usred skretanja na sporedni put, pokraj ploče na kojoj je pisalo Plehan. U času dok mu je srce ludo udaralo pokraj njega provlačio se kamiončić koji je skretao prema Plehanu. Iz kabine je izvirivalo začuđeno lice postarijeg čovjeka. Niti je psovao, niti je trubio, jer se profesor parkirao malne posred ceste, nego se samo čudio.

Podigao je sjedište, pištolj mu je kroz košulju kliznuo sve do trbuha, topao kao živi stvor. Vratio ga je u pretinac, upalio auto i nastavio putovanje. I dalje je bio zabrinut zbog svoga sna. Što bi trebalo značiti da su mu toliki ljudi kuckali na prozor? I zašto su većina njih bili svećenici, redovnici?

Kažu, što je čovjek stariji, barem u našim krajevima, to biva sve bliži Bogu i Crkvi. Počne mu se vraćati vjera, ako ju je prethodno ikada i imao, odlazi na nedjeljne mise, moči prste u svetoj vodici, pa se križa, kleca i posrće, kao kakva baba u crnini. Mlađi se tome, naravno, rugaju, ali i oni će, ako jednom ostare, otkriti vjeru, kao što ju na Balkanu, evo već šezdesetak godina, a možda i više, možda i čitavo stoljeće, ljudi pred smrt otkrivaju. I profesora kao da je u posljednje vrijeme počela hvatati ta groznica. Šetkao bi oko crkve u Sigetu i gledao žene iz provincije u crnini, s ogrlicama od lažnih bisera i zlatnim broševima usred kojih je narisana djevica Marija, kako dovode djecu, musave dečke, krastave od kopanja nosa, i njihove tihe i uredne sestre, uzore katoličkoga ženstva, da pri svetoj misi okrijepe i pročiste dušu, i zavidio im je, nesretni profesor Adum, jer nije dio njihovoga svijeta. Mogao je ući u tu crkvu, ionako ga nitko ne bi prepoznao, a znao je, barem poprilici, kada treba ustati, kleknuti, sjesti, kada se prekrižiti, ispružiti jezik, na njega primiti tijelo Kristovo, tako da nije imao stvarnoga razloga za strah da bi mogao, makar i u nečijem pogledu, biti potjeran ili izopćen kao tuđinac. Ali svejedno, bilo ga je sram baš kao tuđinca, i nije mogao pripadati onima za čijim je zajedništvom žudio.

Strašno je biti tuđinac, pomišljao je dok ih je svake nedjelje gledao pred sigetskom crkvom, strašno je ne moći prekoračiti prag koji prelaze svi drugi, strašno je, strašno je, strašno je, mantrao bi, i lupkao metalnim vrškom svoga planinarskog štapa po asfaltu, i tako bi na još sedam dana odgađao svoj prvi ulazak u crkvu.

S ranoga proljeća 1945, dok su po stablima i kandelabrima visjeli komunistički sumnjivci, po kojim se nahvatala prva jutarnja rosa, mama Cica vodila ga je na zornicu. Iako je trajao redarstveni sat, i naokolo išle ophodnje, dvojica po dvojica, što regularnih ustaša a što crnaca, ona se uparadila u svoj najbolji svileni komplet, preko kojega je prebacila pelerinu, a preko nje još i mrtvu lisicu, pa je tako išla, držeći ga za ruku, i lovila po sebi, po svojim grudima, kosama i nogama, bojovničke poglede, kao što biljka mesožderka lovi mušice i kukce. U lakiranoj torbici, jedva većoj od kutije cigareta, nosila je propusnicu, potpisanu od pukovnika Wernera Weissemanna, kojemu je to, općenito, bio posljednji potpis prije nego što je sjeo u crni mercedes i zaputio se na neizvjesno putovanje prema Hamburgu, gdje ga je čekala, ah tugo moja, njegova Margarita. Ziza, kako ju je on zvao, dvije godine podsjećala ga je na njegovu Margaritu, a Karlo, mali Karlo u crnoj uniformi, podsjećao ga je na Horsta, Margaritinoga malog nećaka, kojemu je iz Sarajeva nosio sablju, pravu tursku sablju, kojom su, tako je pisao Horstu, časni turski oficiri sjekli glave razbojnicima. A onda je sve, gotovo u času, propalo, nestalo, srušilo se, i Werner je kretao na svoje posljednje, beznadno putovanje, svjestan da živ neće stići do Hamburga. Nije upitao Zizu što će joj propusnica za noćno kretanje, i to baš sad kada su ustaše sasvim izgubile glavu, pa ih se treba i po danu čuvati, nego je džentlmenski stavio svoj potpis, kao ružu za lijepo sjećanje.

Upitao je mamu Cicu što to visi po drveću. Lišće, rekla mu je. Šuti, beštijo nijedna, rekla mu je. To po drveću vise oni koji su mrzili našega Poglavnika, rekla mu je, a on više nije postavljao pitanja, nego je s jezom mislio ima li među obješenima i takvih koje su drugi obijedili, kao kad te obijede da si loptom razbio prozor, iako su oni voljeli Poglavnika, a prozor je razbio netko drugi. Mislio je o takvima, i silno se uplašio da se i on ne nađe među njima. 

Zavirivao je prema njihovim licima, s kojih su se tako smiješno bečile začuđene oči, a iz usta izvirivali krumpirasti jezici, jezici onih koji su izdali Krista, da se u jednom trenutku Karlo nasmijao.

Čemu se smiješ, upitala ga je. Smijem se kako je hladno, slagao je prvo što mu je na pamet palo, a mama Cica je uzdahnula, tako duboko je uzdahnula, da je njezin uzdah odjeknuo niz prazne pločnike, i jedini se tog jutra čuo glasnije od potplata ustaških ophodnji.

I nitko mamu Cicu nije upitao za propusnicu. A Karlu je bilo malo žao, jer bi volio da netko vidi kako im se pukovnik Werner osobno potpisao. Čemu takva čast, ako im nitko ne zatraži propusnicu.

U crkvi, na zornici, bilo je još troje ljudi.

Starac s kanilom u grlu, čije je šuštavo disanje zvučalo poput parne lokomotive na vlakiću koji mu je colonnello donio iz Torina. Starca su zvali don Anđelko, a on bi se samo klanjao na sve četiri strane, jer ga se još netko sjeća. Nekad davno, još u prošlom stoljeću, bio je sarajevski župnik, doveo ga je Stadler iz Zagreba, i o njegovoj su se pobožnosti govorila čuda. Nikada u svojih osamdeset godina don Anđelko nije propustio zornicu, ni sada kada je u crkvu dolazio iz bolnice na Koševu, s plućnoga odjeljenja na kojemu svi šište kao lokomotiva na colonnellovom vlakiću.

U prvome se redu molila časna sestra Edita, don Antunova spremačica i kuharica, mršava Slovenka kukastoga nosa, za koju se govorkalo da je Židovka. Možda jest, možda nije, to bi znao samo nadbiskup Ivan Evanđelist, odgovarala je na to mama Cica. A Karlo bi čučao pod stolom, slušao kako se iz nedjelje u nedjelju, od ručka do ručka, ponavlja priča o tome je li sestra Edita Židovka ili nije Židovka, ali se nije usuđivao predložiti da upitaju nadbiskupa Ivana Evanđelista, kad za Uskrs ponovo bude dijelio bombone u svilenim papirićima i male zelene zečeve, načinjene od tijesta.

Iza časne Edite je, kao njezina sjena, sjedio mutavi Kamilo, koji nije znao izgovoriti riječi u kojima su bili r, l, ž i š, i nikada nije išao u školu, ali je dobro gađao iz praćke, i bio je vrlo pobožan. Mumlao je molitve, u pravo vrijeme činio sve molitvene pokrete, i spavao je na otiraču za cipele, ispred župnoga dvora, a kada bi zahladilo, don Antun bi ga puštao unutra, da spava u podrumu.

Razočarala se mama Cica, o kako se silno razočarala, kada je vidjela da jutros u crkvi nema nikoga osim njih troje!

Mislila je da će doći, pa se osvrtala prema ulazu, sve dok se nije pojavio don Antun, i pozvao braću i sestre da se pomole. Na to se mama Cica rezignirano prekrižila, i to u nevrijeme, kad križanju nije bio red, a don Antun ju je ljutito pogledao.

Nasmijao se Karlo. Zvonko, kao da se kristal prosuo niz ledenu crkvu.

Uto je žurno, škriputava koraka u novim i sjajnim čizmama, ušao u crkvu general Drinjanin.

Eno ga, otelo se mami Cici. Osvrnuo se i ugledao je generala u času u kojem je ovaj klecnuo, poput kakve princeze u bajkama, poput Pepeljuge, koja stiže na zornicu da se očisti od grijeha noći.

Hrabri general Drinjanin, koji odabire, prepoznaje i po stablima vješa one koji ne vole Poglavnika.

Ostao je u dnu crkve, duboko u sjeni stupa, između dvojice ustaša, od kojih je jedan na glavi imao fes, crni fes, kakve su nekada davno, u turska vremena, nosili kršćani. Karlo nije prestajao gledati prema njima, a mama Cica se usred mise počela vrzmati, osvrtati se, i gledati da se nekako premjeste. Uzalud se don Antun nakašljavao, pa je podizao glas, i kretao kao da će se sjuriti niz crkvenu lađu i uhvatiti za uho nemirnu Božju ovčicu, nju nije za to bila briga, nego je, čim se svećenik ponovo okrenuo prema oltaru, zgrabila dijete za ruku, i odvukla ga do reda u kojemu je bio general Drinjanin.

– Vidjet ćeš ti još svoga boga! – rekla mu je, jer nije potrčao.

Tiho, ali sasvim razgovijetno izgovarao je general molitvene formule. Znao je svaku riječ, i svaku bi izrekao u istome času kad i don Antun. Njegovom je tenoru, skoro već i sopranu, karakterističnome za popove tog vremena, general pružao muževnu podlogu bas-baritona. Don Antun je kliktao poput galeba, Drinjanin je brundao poput tenka, i bila je to, barem za Karlovo uho, savršena zornica. Svi oratoriji i simfonije, rekvijemi i pasije, sve glazbene muke i uskrsnuća, kojih se naslušao kao odrastao čovjek, nisu se mogli mjeriti s dojmom koji je ostavljao taj jednostavni sklad dva muška glasa, ispod obješenika po kojima se nahvatala jutarnja rosa, dok su se miješali slatkasti miris tamjana i slatkasti miris raspadajućih ljudskih tijela.

General je napustio crkvu prije kraja mise. 

Njih dvoje morali su se pomaknuti da izađe van. Njegovi pratitelji nisu izašli, nego su bezobrazno i posve otvoreno gledali mamu Cicu, kako joj se ispod sjajne i glatke crne svile ocrtavaju još uvijek mlade i jedre grudi, s bradavicama koje su iskazale hvalevrijednu hrvatsku spremnost, dok je general Drinjanin prolazio pokraj nje, i vjerojatno se opasačem očešao o njezinu intimu. Usrdno se mama Cica molila Bogu pod pogledima te dvojice, a oni su se, dodatno uzbuđeni time što ih gleda njezino dijete, iživljavali na njoj, činili joj sve što im je na um palo, obeščastili joj tijelo i dušu, dok je tužna i nezadovoljna plovila metafizičkim sferama.

Tada su posljednji put vidjeli generala Drinjanina, i tada je Karlo posljednji put bio u crkvi. Jedva petnaestak dana kasnije stigla je sloboda, partizani u prašnjavim kundurama i opancima, prljavi i oznojeni, donijeli su vonj luka i lizola, praška protiv buha i stjenica, i ustajalih govana. Mama Cica ih se prvih nekoliko dana gadila, siktala je protiv njih, i tukla Karla jer nikako nije mogao naučiti formulu u kojoj se nije spominjala Mona Grazia i modistica, a onda se naviknula i na njih, pa se, dok je prolazila Aleksandrovom, koja se sada zvala Titovom, a još jučer Pavelićevom, privijala uz njihova tijela i njihove mitraljeze i ubrzano se privikavala na mirise komunizma.

A tata, nevidljivi tata, koji će tako lako iščeznuti iz svakog sjećanja, i neće živjeti u profesoru Karlu Adumu, ni koliko Winston Churchill ili Aldo Moro, tata je i pod komunistima samo sjedio, proklinjao rođenoga brata, i strugao s četiri svoja nokta po kuhinjskome zidu, sve dok se ne onesvijesti od bola. Pokraj crkve se moralo proći kao pokraj privida, sna iz prošlosti, pokraj aveti preležanih zaušnjaka. Dok su s nedjeljne mise izlazili ljudi koje je poznavala, rođaci tate Ilije, prvi susjedi, muškarci s kojima se još prije rata gledala, i oni koji su je vidjeli dok se u ratu gledala s njemačkim i talijanskim oficirima, ona se pravila da ih ne vidi. Pozdravljali su je, ali mama Cica je gledala kroz njih, lijepa, mlada i nasmiješena, vidjela je kroz njihova tijela i glave bolju budućnost u punom njezinom sadržaju. Vidjela je komunizam i uvjerila se da on nije puka tlapnja, nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno žensko tijelo. 

Karlo je shvatio da se tako, s vremena na vrijeme, počinje živjeti ispočetka, i da se život sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promijeni različita lica. Sve do onoga posljednjega, s kojim staje sam pred Boga.

Da li baš pred Boga?

Kao i toliki drugi starci, profesor Karlo Adum plašio se odgovora na to pitanje. Lani je navršio šezdeset petu, uskoro će biti još godinu stariji, sahranio je sve svoje, jasno je osjećao gravitaciju groba, i pouzdano je znao kako pred njim stoji samo praznina, i ništa drugo. Strah od nje mogao je odgoditi samo da je pobijedio svoj sram i jedne nedjelje prešao prag crkve u Sigetu.

Sad kada je bio daleko od Zagreba, činilo mu se, kao i uvijek u takvim prilikama, da su za njega otvorene sve crkve ovoga svijeta, pa i ona sigetska, i da će, kada se vrati kući, ući u nju, i zahvaliti Bogu što ga je čuvao na putu.

Mladicu nazivaju “riba od hiljadu i jednog zabačaja”. Treba hiljadu i 

jedno strpljenje, hiljadu i jedna upornost, hiljadu i jedna vještina da bi se 

mladica ulovila. Sve dok se ne zakoprca u meredovu niste sigurni da ćete 

imati razlog da se pohvalite drugim ribarima, ribarskom dnevniku, ili 

roštilju.

„Riba od hiljadu i jednog zabačaja“ zna hiljadu i jedan način da se 

oslobodi varalice. Munjevito krene ka matici i u najbržem dijelu toka kao 

da se ukopa. Potom iskače mahnito vrteći glavom. Najmanja ribareva 

brzopletost može ga koštati trofeja. Znaju se podvuči ispod kamena, 

obmotati silk oko podvodne stijene, panja. Nepromišljeni pokret ribara i 

ode hijadu i jedan san. Nemojte se opustiti i povjerovati da će ribolov 

završiti trijumfalno ni kada ste je izmorili i približili obali. Tada mladica 

upotrebljava zadnji trik spasenja. Naglim okretom se prevrće na leđa i 

vraća u prvobitan položaj. Silk ma koje bio debljine najčešće puca. Tako 

mladica u potpunosti opravdava svoj nadimak „riba od hiljadu i jednog 

zabačaja“. Ja sam lovio ribe od desetak zabačaja: lipljane i pastrmke.

Ribario sam od malih nogu. Otac me je vodio sa sobom u ribolov. Mene 

je više od dječijih igrališta ili studentskih plesnjaka, porodičnih i 

prijateljskih druženja, radovao odlazak na rijeku koliko zbog užitka 

ribarenja toliko i i zbog potrebe da budem daleko od gradskih kakofonija. 

Mogu bez hrane, ne mogu bez vode. Moj sin je na internetu učestvovao u 

lovu na barakude, spašavao foke od plavog kita, obarao rekorde u ulovu na 

tunje … ali me na rijeci nije slijedio. 

&

Krivaju mi je nahvalio komšija Salko koji ima vikendicu u Olovu. 

Ni u jednoj od pohvala nije pretjerao. Krivaja nastaje spajanjem bistrih 

rječica Stupčanice i Bioštice. Objedini sve njihove smaragde u sanjivu 

ogrlicu što se proteže od Olova do Zavidovića. Bogata je raznovrsnom 

ribom. Za svaku vrstu ribolova ima odgovarajuća vrsta ribe. Upoznao sam 

njene terene uzduž i poprijeko.

Ovog proljeća posrećilo mi se pa je na moje iznenađenje srebrenkasti 

leptir prevario mladuljka, mladu mladicu. Ljubnuo sam je i vratio 

rijeci.Sreća pa mi nije uzvratila poljubac. I mladuljak ima zastrašujuće 

zube.

Otišao sam na ženin mezar i priznao da sam poljubio ribu. Šimšir je tako 

zašumio kako šumi kada nešto oprašta i izražava nadu da će na oproštenom

ostati. Nasmiješili smo se šimšir i ja jedno drugom. Prenio sam rahmetli 

Sultaniji poruke sina iz Berlina. Sin je dobio plaćeniji posao, iznajmio veći 

stan, poziva me da provedemo zajedno ljeto, da se upoznam sa budućom 

snahom, sa ribama rijeka Špree, Havel  … 

&

Jesen je udžbenički  davala do znanja da je stigla. Svježina pomiješana sa  

naletima odlazeće topline. Skraćeni dana su zlatili krošnje, kukuruzišta,  

livade… Kao i obično pred odlazak u ribolov, cijelu noć sam se prevrtao  u 

krevetu, nestrpljiv da iskočim iz cipela, uskočim u ribarske čizme i 

ugrozim riblji fond. 

Ali, ovog puta sam odlučio da okušam sreću i uhvatim neki kapitalni 

primjerak. Mladicu! Pa toliko decenija lovim a nemam ni jedan  trofej na 

zidu! Imam lovački. Samo Zeca.Safeta. Reprodukciju.Nedopustivo.Tim 

prije što mi je Salko poklonio spužvaste peševe, ručne izrade kojima  „ni 

jedna mladica neće  odoljeti. „

Sjetio sam se očevog savjeta: „Kada  se odlučiš koju ćeš ribu loviti i 

gdje,  pitaj sebe da si ta odabrana  riba u kojem bi boravio dijelu rijeke.“

Upitao sam se da sam mladica, gdje bih boravio?  Boravio bih u virovima  

niže Careve ćuprije!

Blagodeti penzije! Mogao sam da biram kojim ću danom ići u ribolov.

Izabrao sam ponedjeljak. Tada je manje ribara. Autobusi iz Sarajeva za 

Olovo polaze svaki sat, a iz Olova je lokalni saobraćaj redovan. Iz Olova 

do Careve ćuprije se minibusom stiže za oko tridesetak minuta.

&

Nestrpljivo sam se spustio stazicom do Krivaje. Sa obale je veći dio 

ogromne bukve bio zagnjuren skoro do polovine rijeke stvarajući vrtloge.

Po crnoj traci na sredini debla pretpostavljam da ju je grom prepolovio.  

Počeo sam grozničavo da namještam spužvastog peša. 

Na sebi sam osjetio nečiji pogled. Osvrnu sam se uokolo. Nikoga. Osjećaj 

me nije napuštao. Pogledao sam prema rijeci. Ugledah je: mladica. 

Izronila je iz vira. Gledala me je iz matice udaljena tri-četiri metra od obale 

i pratila šta radim. Ponestajalo mi je daha. 

Da li je to zaista bila riba ili igra sjetlosti i sjenke? U nevjerici, nastavio 

sam da pripremam varalicu. Pretpostavio sam da se mladica zagnjurila, 

nestala. Nije se ni zagnjurila niti je nestala. I dalje me je gledala ispod 

oblačića pjene koji su je naizmjenično otrkivali i sakrivali.

 -Poznajemo li se možda? Da ti nisi onaj mladuljak kojeg sam 

svojevremeno uhvatio pa vratio? Ma učinio bi to svaki ribar da je bio na 

mom mjestu … gotovo svaki.

Mladica je u nekom svom ritmu, zaronjala u maticu i izranjala.  Pratila je 

moje pokrete vezivanja spužvastog peša, nespretne od uzbuđenja. Bila je 

krasan primjerak svoje vrste. Vretenasta, oko metar dugačka, kao srebrena 

poluga, kao zamrznuta pirueta, ukrašena tajanstvenim pjegicama.

Smatram da su ribari potomci  plemena koja su živjela  kraj rijeka i da sam 

ja njihov potomak. Preci lovaca su obitavali u šumama. 

Nisam mogao odvojiti pogled od ribe. Ushićen. Zadivljen. A odluka o 

trofeju? Trgnuh se.  

 – Da se razumijemo. Ti si riba a ja ribar. Zbunjuješ me, gledajući me  tako.   

Možda ti je dosadila Krivaja? Možda želiš da te povedem sa sobom.? 

Možda želiš da mi budeš kućni ljubimac? Gdje da nađem toliki akvarijum? 

Zaroni, odplivaj, ne dopusti da te prevarim, a učinit ću sve da te prevarim.  

Je l’ dogovoreno?  –  nekako nevoljko odšutjeh, kada je u meni, za 

trenutak oživio predak.

Mladica me je i dalje gledala. Bio sam zatečen situacijom. Hajde, vrati se u 

vir, u dubinu, hajde, dopusti da provjerim koliko su spužvasti mamci 

neodoljivi. 

Bacih kamenčić prema zamišljenoj tački pored nje. „Riba od hiljadu i 

jednog zabačaja“ se zagnjuri, približi obali, pljusnu repom i otpliva  prema 

viru. Umih se po drugi put .

-Ja sam namjerno gađao pored tebe a ti si mene namjerno …  ovog puta se 

oglasih glasno.

Naglo se udaljila i nestala u kružićima vira. Da se nije uvrijedila? Kako je 

samo osjetljiva! 

– Ima li šta? – stazicom iznad mene prođe neki ribar.- Ne možemo bez 

mobitela više ni u ribolovu  … znam po sebi.

– Baš tako. Za sada ništa. A ima li šta u tvojoj mreži?

Čim se ribar udaljio, pojavila se između granja uronjenog  debla. Kao da se 

igrala. Pojavljivala se i nestajala. Njena zaobljena glava bjelasala se ispod 

Krivajinih smaragda. Njen pogled ponovo prekinu vezivanje spužvastog 

peša.

– Dobro, ovog puta ćemo samo ćutati. Ćutaćemo o svemu. 

Prije nego što smo zaćutali o svemu, odćutao sam:

– Znaš, ovdje na kopnu, ljudi međusobno ne prestaju razgovaraju ali rijetko 

da ko koga sluša. Kopno ti je festival monodrama koje sliče jedna drugoj 

kao jaje jajetu. A svaka za sebe smatra da je Kolumbovo jaje. Znaš li zašto 

sam omiljen u društvu „Kod dva ribara“? Zato što sam zahvalan slušalac 

ribarskih priča. U ovu moju niko mi ne bi povjerovao. Nikom je neću ni 

ispričati.

Izvadio sam iz ruksaka sendviče. Nije se obazirala na odlomljene  

komadiće koje sam joj dobacio.

– Da ne bi nešto ispod saća? Jednom ću te počastiti usoljenim ribicama 

gagavcima. Znam gdje se mogu nabaviti.  

Zagazio sam u rijeku korak- dva da plaknem ruke. “Riba od hljadu i 

jednog zabačaja“ zaplovila je pravo  prema meni. Prišavši mi nadomak, 

ugurala je glavu među raskorak čizama. Da li se ovo uistinu dešava?

Dešava!  

Opčinjen, u nevjerici, u čudu, u do tada, nepoznatom blaženstvu, podvukao 

sam ruku ispod škrga, i poškakiljao je. Podigla je glavu iznad vode , 

pogledala me još jednom, okrenula se i nestala u viru. 

Dolazio sam svakog  ponedjeljka. Otpakovao bih  pribor, prislonio ga na 

deblo, i čekao da se pojavi moja „riba od hiljadu i jednog zabačaja“. 

Ponekad bi ona mene sačakala, izvirujući u pravcu stazice. Bili smo 

povezani na drevni način kao u vremenima kada su čovjek i priroda bili 

jedno. Kada je kap bila slovo, matica- rečenica, jer govori se tečno ili ne, 

jer je nešto rječito,  jer se vraćamo izvorima, jer nekad krene bujica riječi 

–  toliko izraza koje svjedoče o tom vremenu. 

Između dva ponedjeljka obilazio sam mezar, brinuo sam o razboljeloj 

sestri  čija su djeca takođe živjela u inostranstvu, igrao šah na ćošku 

omalenog trga, pratio sportske kanale, ponekad sa Salkom odigrao tiket u 

kladionici, svraćao u sastajalište ribara  „Kod dva ribara“ gdje sam i dalje 

bio zahvalan slušalac. Ali, to kao da se dešavalo nekom drugom i kao da 

nisam bio prisutan u svemu tome. Priznao sam to sebi, ne bez stida i 

prijekora koji su od ponedjeljka do ponedjeljka blijedili dok nisu potpuno 

nestali u Crnom moru. Ja sam u potpunosti bio ja ponedjeljkom, niko 

drugi nije mogao biti ja tog dana, ja sam bio ja  kada bih se sjurio niz 

stazicu do rijeke u kojoj me je čekala moja riba.

Da, osjećaj stida i samoprijekora se izgubio. Sve izvan ponedjeljka je  

mehaničko disanje. Ponedjeljkom dišem punim plućima. Okrutno. Zar sam 

se toliko promijenio? Istina zaista oslobađa, a ja sam postojao u toj istini, 

da sam ja  bio ja jedino ponedjeljkom. 

Dan prije rođendana, koji je bio baš u ponedjeljak, nabavio sam usoljenih 

gagavaca u ribarskoj prodavnici. Sjurio sam se niz stazicu do vira. Čekala 

me je. Glava joj je izvirivala kraj uronjene krošnje.

– Sretan mi rođendan!- odćutah – i dobacih joj ribice. Izvela je jedan 

akrobatski skok u znak zahvalnosti. Zažuborio sam, zašumio. Do idućeg 

ponedjeljka draga moja! Vrijeme tako sporo prolazi. Do idućeg 

ponedjeljka! Do idućeg ponedjeljka!  

&

Strepio sam hoću li je zateči. Pa ima toliko iskusnih i vještih ribara! Na 

Krivaju su dolazili i iz drugih gradića. Iz Visokog, Kaknja, Zenice, 

pogotovo Zavidovića.

Zlatilo je zamjenila bjelina: slana se dugo zadržavala na livadam oko 

rijeke. U čizme sam stavio tople umetke. Između dva ponedjeljka  moja 

mladica je bila u snovima, u maštarijama. Sanjao sam kako me nosi 

morima, kako otkrivamo nepoznate zemlje … Jednom sam sanjao kako  

idemo zajedno u kino i  prolazimo kroz redove začuđenih  posjetilaca 

kojima  su hostese na ulazu u dvoranu davale kabanice. U drugom snu 

smo šetali Baščaršijom, zaustavili se kod Sebilja čijom vodom smo se 

prskali na oduševljenje grupe Japanaca. U trećem snu sam sanjao … da 

sanjao sam je između dva ponedjeljka.

No, primijetih  da su mi se pojavile otekline iznad koljena. Otišao sam  

ljekaru. Vrtio je glavom.

– Bojim se da su otekline uzrokovane vodenom bolešću. Bubrega ili srca?  

To ćemo tek utvrditi .Dobro je da ste došli na vrijeme.

– Vodena bolest?  Nije čudo. Rođen sam u znaku raka, a uz to sam i ribar.

– To je olakšavajuća okolnost  –  prihvatio je šaljiv ton  -No, treba da 

otkrijemo uzrok. Neophodna su ispitivanja. Napisat ću vam uputnicu za 

bolnicu. Molim, bez pogovora. Znate šta mi je Hipokrat šapnuo na samrti?

– Bolje je liječiti nego spriječiti!

– Otkud znate?  Nisam vas primijetio kraj njegove samrtničke postelje. Kad 

završite bolničke pretrage, dođite da odredim terapiju.

U bolnici su me zadržali duže nego što sam u najcrnjim mislima mogao 

zamisliti. Otkrili su uzrok oteklina. Operacija je neophodna. No, potrebna 

je predoperaciona hospitalizacija.

Podvrgnut sam raznim ispitivanjima, sistematskim pregledima. Prolazio je   

ponedjeljak za ponedjeljkom.

Nisu mi odobrili slobodan dan .U posjetu mi je došao Salko. Sa vrata, 

doviknu:

– Nećeš vjerovati šta sam čuo!

 Pa sjednuvši na ivicu kreveta nastavi:

– Kad sam neki dan obišao vikendicu, sreo sam ribočuvara. Znaš šta mi je 

ispričao? Niže Careve ćuprije, mladica se nasukala. I prije se dešavalo da 

se mladica u naletu za nekom ribicom zakoprca na obali, ali joj je 

dovoljno par trzaja i vraća se u rijeku. Ova to nije učinila. Kao da je htjela 

da tako završi. Uronjena u pijesak ispod obrušene bukve. Svega sam se 

naslušao, ali da riba sama sebi presudi…

&

Sutradan  sam, poslije završene vizite, dok je osoblje ispijalo kafu i cimer 

nekim povodom bio izvan sobe, pobjegao iz bolnice. Moram sam  da se 

uvjerim u istinitost Salkine priče. 

Uvijek mi je bilo žao davati novac za taxi ali ovog puta… Strčao sam 

stazicom do rijeke. Zagledao sam se prema viru. Nije me čekala, nije se 

pojavila moja „riba od hiljadu i jednog zabačaja“. Zurio sam u talase, 

iščekivao, nadao se… Koliko dugo? Hladnoća je počela da prolazi kroz 

odjeću. Sumrak je proždrljivo  počeo da guta drveća, obale, pijesak… 

Mudrac je rekao da ne možemo  ući dvaputa u istu rijeku.  Ali ni rijeka  ne 

može dva puta proteći istom čovjeku. Jer i on se mijenja. Kao sada kad 

sam  zagazio. Rijeka me je prihvatila. U njenom zagrljaju se osjetih 

potpunim, blaženim. Poželjeh da tako ostane zauvijek.

Гледао сам из прикрајка
Ушушкан у грмљу недалеко од губилишта
Како џелат поставља столицу
На коју се пење младић
Кога су као вођу побуњеника
Осудили на смрт вјешањем.

Гледао сам омађијан све до часа
Кад му је омча набачена око врата
А џелат кренуо да му измакне
Столицу испод ногу.

Тад сам у трену зажмурио и пао
Заронивши лицем у црну земљу,
Схвативши колико је мој живот ништаван,
И колико би само био значајнији,
Неупоредиво пунији и дубљи,
Да сам на тој столици био ја.

Objavljeno 22. listopada 2007.

U mjesecima pred rat u Hrvatsku su se počeli doseljavati neki od najuglednijih aktera beogradske književne i umjetničke scene. Stizali su bez egzistencijalne prisile, po vlastitoj odluci i izboru, koji se itekako morao shvatiti kao svojevrstan moralni čin. Ti ljudi bili su jedini politički emigranti nakon Drugoga svjetskog rata koji nisu iz Hrvatske odlazili, nego su k njoj dolazili, i to u najtežim časovima njezine povijesti. Doselio se tako živi klasik srpske književnosti Mirko Kovač, kojega je nakon Kišove smrti, kasnih osamdesetih, književni Beograd doživljavao najvećim, uz Milorada Pavića, živim srpskim piscem, čije je djelo jednako odisalo ambijentom Beograda i Kovačeva hercegovačkog zavičaja. Stigao je i Miro Glavurtić, slikar, pisac, demonolog i mistifikator, kultna figura beogradske umjetničke scene od sredine šezdesetih, čovjek kojega su u jugoslavenskoj metropoli doživljavali s intenzitetom koji bi, možda, bio usporediv s planetarnim značenjem Salvadora Dalija. Koji mjesec prije Kovača i Glavurtića došao je Petar Gudelj, jedan od najcjenjenijih i najneobičnijih beogradskih pjesnika, kojega se u metropoli bez zadrške slavilo iako je rodom bio Hrvat, iz Podosoja kod Imotskog, i iako je njegovim hrvatstvom, obilježenim osobnom mitologijom Biokova, kraških litica i jama, bila označena sva njegova poezija.

Političke emigrante iz Beograda hrvatska je kultura dočekala uglavnom hladno, nezainteresirano i mrzovoljno. Kovača, koji je još najbolje i prošao, neće spomenuti u nabrajanju važnih hrvatskih pisaca, niti će ga vodati po Frankfurtu i Leipzigu. Njegove knjige u knjižnicama i knjižarama izložene su na policama sa stranim piscima, njegove međunarodne nagrade ne smatraju se hrvatskim, bez obzira što je sam pisac, uvelike i preko granica vlastitoga dostojanstva, inzistirao na svojoj pripadnosti i hrvatskoj književnosti. O Miri Glavurtiću se, pak, ništa ne želi znati. Njegove slike nitko nije vidio, njegove knjige nisu čitali, a u medijima ga se, uglavnom, predstavlja tek kao nekog egzotičnog katolika, mračnjaka, desničara, skoro pa ridikula. Naravno, to ništa ne govori o Glavurtiću, nego svjedoči o idiotizmu naših novina, nekompetenciji likovnih kritičara i nepismenosti i neobaviještenosti onih par huljica koje se predstavljaju kao književni kritičari. Ali najgore od trojice spomenutih emigranata prošao je Petar Gudelj. Njega gotovo da i nema.

Ovaj neobični čovjek, s biografijom i držanjem kakvoga pjesničkog redovnika, rođen je 1933. Nakon učiteljske škole, koju je završio u Mostaru, došao je na studije u Beograd, oženio se, stekao obitelj i ostao. Od prvih pjesama, objavljenih još 1953. pa narednih pola stoljeća, Gudelj je pisao u istom tonu i jednakim stilom. Kao da se oko njega nisu mijenjale mode i običaji. Za razliku od većine pjesnika svoje generacije, koji su itekako bili osjetljivi na političke diktate i povijanja pod vjetrovima slobode i demokracije, Gudelj je vazda bio jednako slobodan. Od prvih pjesama gradio je svoju osobnu mitologiju, u čijem je središtu masiv Biokova, ispunjenu zmijama otrovnicama, mirisima kadulje i vrijeska, jamama do vrha punim ljudskih i životinjskih kostura, slutnjom mržnje i osvete, bliskom smrću i krajolikom koji je sav živ, lijep i strašan. Preko pedeset godina, od čega beogradskih četrdeset, Petar Gudelj ispisivao je svoj zemljopisni atlas i u pjesmu i književni tekst pretvarao cijeli jedan svijet smješten između Imotskoga i mora. Njegova ustrajnost i fanatično inzistiranje na uvijek istom motivu imaju u sebi nešto kniferovsko. Ono što je za slikara bio meandar, to je za Gudelja njegov mitski svijet. Ali kako književnost nije slikarstvo, taj je svijet naseljen bezbrojnim motivima, simbolima i značenjima.

Samo jednom Petar Gudelj je napustio svoju osobnu biokovsku mitologemu. Bilo je to 1987, kada je objavio šokantnu poemu „Europa na tenku“, čiji su dijelovi, kao samostalne pjesme, već bili objavljivani u književnim novinama i časopisima. Bila je to knjiga koju bi, mirne duše, zabranio svaki, iole revan, partijski cenzor, kako zbog antikomunizma, tako i zato što je ta knjiga čitatelja uznemiravala u njegovom socijalnom miru, onoliko koliko to neka knjiga uopće može. A u ta se doba zbog napisane pjesme još uvijek moglo barem prenoćiti u zatvoru, što znači, između ostaloga, i da su ljudi čitali, ali i da su na pravi način shvaćali pročitano. Gudelj je u „Europi na tenku“ stvorio svijet u kojem tenk ima središnje mjesto. Tenk je božanstvo, kriterij svake izvrsnosti, biće s razumom i osjećajima, najvažnija kulturna činjenica u višemilenijskoj povijesti. „Sretni narodi u Europi./Sunce im ujutro na kupolama iznesu tenkovi./Sunce im zađe za stado tenkova… Europsko državno blagostanje počiva na tenku… Kad nemadu tenkovskih štala,/tenkove drže u srcu./Zato europsko srce/Ima oblik tenka.“

U jesen te 1987. godine, kada je „Europa na tenku“ bila jedan od važnijih događaja velikoga beogradskog sajma knjiga, na osmoj sjednici Centralnoga komiteta Saveza komunista Srbije dogodilo se nešto što će usmjeriti naše živote, a nasilnu smrt učiniti svakodnevnijom pojavom: Slobodan Milošević došao je na vlast. Nijedna knjiga, nijedna pjesma iz tog vremena, nije tako jasno slutila katastrofu, kao ona Petra Gudelja. Četiri godine prije nego što će se to dogoditi u stvarnosti, tenk je postao glavni lik čovjekova života. Tenkove u Vukovaru i onaj osječki tenk koji je pregazio crvenog fiću, Gudelj je opjevao u svojoj poemi, toj najstrašnijoj pjesničkoj basni hrvatskoga jezika, prije nego što je itko za tenkove znao. Slavno je tada u Beogradu odjeknula njegova knjiga, tiskani su o njoj hvalospjevi, zasluženi, premda često ne i točni u smislu i značenju, ali glas do Zagreba čuo se nešto slabije. Tu su bolje uspijevali intelektualniji pjesnici, nešto slabije imaginacije, koji će tek 1991. shvatiti što im je tema, ali će je i tada svesti na klanje, mržnju, razglednice iz rata, kako ga zamišljaju polaznici predvojničkog tečaja i bombaši iz umjetničke čete, koje će na kraju njemačke vlasti zabranjivati u školskim udžbenicima za strance, jer njemačka zemlja više nije za toliku mržnju. Nisu Nijemci shvatili kako nije riječ o mržnji, nego o nečemu što je bezazlenije i banalnije, nedostatku talenta. „Europa na tenku“ bila je posljednja Gudeljeva knjiga objavljena u Beogradu.

U posljednjih šesnaest godina Petar Gudelj živi u Baškoj Vodi. Ime mu se katkad može pronaći po niskotiražnim publikacijama i časopisima Matice hrvatske, često među skribentima i amaterima iz provincije, do kojih hrvatska metropola nikada nije previše držala, a danas drži manje nego ikad. Povremeno – ali ni to uvijek – njegove pjesme uvrste u antologije hrvatskoga pjesništva, ali podcjenjivački i na kapaljku. Da je ikada pristao uz srpsku književnost, ili da je barem prisvajao za sebe dvojnu pripadnost, na kakvu bi svakako imao pravo, Gudelj bi u beogradskim antologijama bio višestruko zastupljeniji nego u zagrebačkim. Tamo ga se nisu plašili, a razumjeli su ono što piše. Možda ga i nisu voljeli, ali to nije bio razlog da mu oduzmu išta od njegove pjesničke veličine. Ovdje ga se plaše i ne razumiju to opsesivno kamenjarsko pjevanje, ignoriraju ga i time mu pokušavaju oduzeti sve. Njegovi zagrebački vršnjaci, redom ovjenčani Goranovim vijencem u Lukovdolu, pa i oni mlađi, sve do generacije kvorumaša, učinili su sve da Gudelja u Hrvatskoj nema. Ili da postoji samo kao točka-zarez iz neke daleke južne provincije. No, nije kulturni problem u tome. On je u činjenici, stamenoj kao kakav zabiokovski stećak, da u Hrvatskoj danas među živima nema pjesnika koji bi stao u istu rečenicu s Petrom Gudeljom. Ni po vrijednosti, ni po snazi književnoga uvjerenja.

Prije tri godine Školska knjiga objavila je njegove izabrane pjesme, pod naslovom „Pelazg na mazgi“, što se može shvatiti i kao zavičajni dug Ante Žužula, ali taman da i jest tako, pa šta onda! A prije nekoliko mjeseci, u vlastitoj nakladi, točnije u izdanju „Male nakladne kuće Sveti Jure“, Gudelj je tiskao svoju novu knjigu, koja bi se mogla nazvati i krunom njegovog ukupnog djela. Riječ je o četiristotinjak prozno-poetskih stranica, gdje se kratke priče, pripovijesti, crtice i fragmenti izmjenjuju s pjesmama, i tvore čvrstu, skoro romanesknu strukturu. „Zmija mladoženja“ senzacionalna je knjiga, jedan od nesumnjivih kulturnih događaja godine, prozno djelo iz samoga vrha hrvatske književnosti, a pjesničko, već uobičajeno, gudeljevsko, dio jednoga neprekinutog polustoljetnog kontinuiteta. Jedna od onih knjiga, kakvih je u biti malo, i sve ih je manje, koje bi čovjek nakon čitanja tako rado proslavio. „KAZIVANJE STIPE TURIĆA: Kazivanje Stipe Turića iz Župe./Ustaša Gudelj iz Krstatica./Moja rodica i moja strina./Meni je bilo devet godina./On skide pušku s ramena/i kleče. Ubi jednu pa drugu./Padoše u vinograd/i zagrliše loze./Zališe krvlju i mlijekom./Gorjela naša kuća na Turiji./U kući gorio moj brat.

Eto, o tome „Zmija mladoženja“ govori.

1.

bijela dirka

– jedan violinista je za svaki rođendan mijenjao svoje ime i postao novi čovjek. u novim životima nije znao kojim jezikom da govori i kojim novcem da plaća. u svakom životu je, ipak, svirao violinu.

– u svim svojim životima umro je čak tri puta. jednom je pao s prozora posmatrajući jednu ženu kako se kupa. jednom je izdahnuo u zatvoru zbog vrijeđanja vlasti. jednom je samo zasvirao violinu i sklopio oči.

2.

crna dirka

– trgovi su kružice na mapi grada. na jednom trgu nalazi se statua plesača.

– njegove cipele plešu u krug još od prije nastanka grada, nastanka zemlje, nastanka svijeta.

3.

bijela dirka

– na našem trgu stoji jedna kuća, jedna soba u koju niko nije ušao stotinu pedeset godina. na trgu su streljali neke izdajice sistema, a onda su došli drugovi streljanih i streljali one prve, na trgu je prošlo dva, tri, četiri rata, na trgu je bio strah i djevojčica je plakala.

– iz kuće je jednoga dana izašao jedan čovjek. nosio je posve novu dječiju loptu i rekao: kakav mir, kakav mir.

4. 

bijela dirka

– jedna žena je bila zatočena pod kestenom odakle je imala pogled na široko prostranstvo svijeta. ponekad je slala pisma ljekarima da ih izvijesti o svom stanju. na pisma uglavnom niko nije odgovarao. jednoga dana stigla je kutijica okruglih karamela. neki čovjek je bio prinuđen da svira na harmonici. svirao je sedamdeset i osam godina. 

– postoji jezero kojim pluta stablo kestena i jedna pomalo polupana harmonika.

5.

crna dirka

– čovjek je skinuo sa lica drvenu masku i raspustio dugačku kosu upletenu u pletenice. nije mu smetala kiša, nije nosio cipele, trčao je ka suncu, tražio je guštere.

– jednom je sreo ženu sa devetnaest prezimena i sa jedanaest pribora za ručavanje, a sa njegove maske je zarikao tigar.

6.

bijela dirka

– u selo je došla putnica i molila domaćine da prenoći u podrumu. narednog jutra žena je nestala, a u podrumu je nedostajao dio zida. žena je odnijela sa sobom dio nekadašnjeg doma svojih predaka. u isto vrijeme jedna je ostavljena djevojčica pronašla trbuh neke žene i učinila je svojom majkom. 

– žena je pomilovala trbuh i naslonila se na parče zida, sklanjajući prašinu iz podruma sa djevojčicine kose.

7.

crna dirka

– njegova muzika postoji samo u jednom trenutku. nikada nije postojala prije nego on dotakne instrument i nikada neće postojati nakon što on ostavi instrument. zato on svira u jednom čamcu koji pluta i muziku dodirnu samo kapi koje se na trenutak odvoje od talasa i zapljusnu čamac, instrument i čelo muzičara, na trenutak prije nego se vrate i ponovo postanu more.

– zato on svira samo u čamcu koji pluta i koji se lako može prevrnuti, nasred mora, u jednom trenutku.

8.

bijela dirka

– vrlo predano, u svojoj maloj radionici pravio je violine, čvrsto uvjeren da će se u jednoj od njih posve izgubiti. dok je radio, sanjao je bahovu sonatu. violine je prodavao muzičarima i ponekad turistima, slučajnim posjetiocima radnje s muzičkim instrumentima. pričalo se da je umro u radionici, negdje oko podne.

– na mnogim kontinentima ljudi pričaju kako postoje violine koje povremeno zasviraju ljudskim glasom, naročito onda kada se svira bah.

Meni će, izgleda, moj zavičaj ostati jedino u mojoj glavi: aršlame, kaličanke, pašinke, begarke, izvor iza kuće, Rajeva voda, Buče, Mučićki krš, livade pod rosom, miris prigorjele pogače u osvit, trešnje u Kolovratu, prva lopta, očeva nepregledna njiva krompira, pa durbin s kojim smo, sa malih četvrtastih prozora, motrili čim bi se neko pojavio kod Hanifovog stana, nadajući se da će k nama.

Moj zavičaj je i odlazak s Jakšom i Hamom u Dupljeke na svadbu, a snijeg do pasa. U povratku svratili kod tetke Muratke u Osmanbegovo selo i tu večerali. Da nismo – ostali bi negdje u brdima, u prtini. I samo što smo se vratili, Arif Šabotić se obraća svom unuku Hamu: Vala, Hamo, ni paradjed ti nije išao na svadbu u Dupljaka… 

Pa kisela voda u potoku iznad Stojanovića; miris očevog duhana, prve napisane pjesme na mjesečini; lampa se gasila odmah poslije večere – štedjeli gas. Tranzistor na kojem sam slušao fudbalsku utakmicu Jugoslavija – Zair: 9 : 1. Otac me tjerao od kuće, jer – čuje tranzistor, pa ne može da zaspi… Bježim, ali ne smijem daleko, kuća je na osami, a planina je – blizu su buča i homari. Dotrčim do iza posljednje štale i tu zastanem – tu je granica između moje smjelosti i straha.

I najradosniji trenutak: otac dolazi iz Berana, meni je dvanaest godina, donosi mi novine u kojima je moja pjesma; dala mu to moja rodica Ferida na Talumu. Našla, sačuvala i obradovala me! Čitam pored lampe i uvod koji je napisalo uredništvo i pjesmu. Ne mogu da vjerujem da je u novinama moje ime i prezime, napisano ćirilicom. Tada sam zauvijek zavolio ćirilicu.

A onda jedne večeri iza ponoći grom pogađa našu štalu, diže se plamen do neba, mi djeca bježimo iz kuće dok plamen nije zahvatio i nju, a majka doziva selo. 

– Isahuuuu! O Isahu! – još uvijek čujem taj panični majčin zov. 

Moj zavičaj je i Refkina udaja. I njena smrt! 

Otac prati drugu sestru u gimnaziju u Nikšić; ide za njom, ljubi joj kosu i plače. 

Treća sestra Mejra kreće u srednju školu u Pljavlja; vjetar puše, a njena duga plava kosa se lahori. Živjet će kod sestre Refke i zeta Rasima. Majka ide za njom i pritvrđuje joj savjete: da uči, da sluša, da čuva obraz – i njoj i nama… 

Moj zavičaj je i učitelj Jagoš Kuč koji nam u drugom osnovne daje temu za pismeni: Šta mi je ko pričao o ratu, a Jakša i ja pišemo o Salku Škrijelju iz Dašče Rijeke… Pričale nam majke… Naše dobre majke iz goduške porodice Šabotić, Allah im se smilovao. 

A onda taj isti učitelj dolazi u našu kuću i preklinje oca: – Ramize, ne zaustavljaj ovo dijete, neka Refika ide u školu – nikada boljeg đaka nisam ispratio, veli mu, a on skida kapu, udara njome po koljenu: – A hoće li mi tuđa djeca čuvati ovo ovaca?!… 

U tom trenutku za Refku se ruši svijet! 

Meni ne brani, šalje me u školu koliko hoću, ali se spotičem o svoj nemirni duh: padam i ustajem! 

Moj zavičaj je i Ademova smrt u bjelopoljskoj bolnici. I ispraćaji u vojsku, i svadbe, i Rifatova prva fića reg. br: BP: 20 – 04. 

I, da ne zaboravim – moj zavičaj su i Muslijini odlasci u Njemačku, i dolasci iz grada Fulde u Njemačkoj.

A kada se sjetim da je sve to bilo i prošlo, stavim podlakticu preko očiju i zaplačem. 

I nije me stid!

Slavno je za otadžbinu mreti, jedno čitanje

Imao sam sedamnaest godina kada je, u jesen 1983. objavljena “Enciklopedija mrtvih”, druga i posljednja za života objavljena knjiga priča Danila Kiša. Krenuo sam u četvrti razred gimnazije, slušao sam punk muziku, oduševljavao se ranom sovjetskom književnom i likovnom avangardom, suvremenim teatrom, konceptualnom umjetnošću, Johnom Cageom, Robertom Willsonom, Tadeuszom Kantorom, bio slobodan i upravo onoliko ohol, koliko oholi su mogli biti još samo sedamnaestogodišnjaci u Jugoslaviji, u to vrijeme ranog sumraka komunizma, kada smo već bili, uglavnom, slobodni od represije jednoga političkog sistema, a još nismo stigli upoznati represiju sljedećega, nacionalističkog, polufašističkog i kapitalističkog sistema, u kojem ćemo se zateći početkom devedesetih. Danilo Kiš u to je vrijeme bio moj pisac. U svojoj osobnoj biblioteci, koju sam, malo pomalo ugrađivao u naslijeđenu obiteljsku biblioteku, imao sam sve njegove dotad objavljene knjige. I naravno da sam svaku pročitao. Uglavnom po više puta. Umišljao sam, kako to već umišljaju ti još uvijek nedozreli dječaci, da na Kiša imam neko povlašteno pravo. A možda sam ga i imao, jer svaki čitatelj ima pravo na svaku knjigu koju je pročitao, jer se svaka knjiga ostvaruje i dovršava tek u imaginaciji svoga čitatelja.

I ne bi tu bilo većih problema da jugoslavenski socijalizam nije imao tu čudnu unutarnju potrebu da se, s vremena na vrijeme, lažno predstavlja kao kapitalizam. Jugoslavenski komunisti voljeli su se predstavljati kao liberali – što bi bilo eksperimentalno zanimljivo u jednopartijskom društvu – i kao kapitalistički menadžeri. I onda su u tom duhu udruženi izdavači, zagrebački Globus i beogradska Prosveta, u svojoj ediciji izabranih djela Danila Kiša kao posljednju, desetu knjigu u nizu, objavili Kišovu novu knjigu priča. Lijepo bi to bilo, i pohvalno, da u svemu nije postojala jedna tipična tržišna, rekli bismo – kapitalistička, začkoljica: da biste došli do “Enciklopedije mrtvih”, morali ste u kompletu kupiti i prethodnih devet knjiga.

Tako je to, barem, bilo u Sarajevu, u knjižari beogradske Prosvete, na Marijin dvoru, posred jedne vrlo frekventne gradske prometnice po kojoj će devet godina kasnije snajperisti vojske Radovana Karadžića i Ratka Mladića ubijati ljude. Prvoga dana izložili su lijepi narančasti Kišov komplet u izlog knjižare, i još jedan isti takav, na policu iza pulta, za kojim su patrolirali neljubazni knjižari. (Socijalizam se od kapitalizma razlikuje i po tome što su u socijalizmu uz ljubazne postojali i neljubazni knjižari…) Zamolio sam jednoga od njih, velikoga, mrkog muškarca, da iz kompleta izvuče “Enciklopediju mrtvih”, da je barem prelistam. Nevoljko je to učinio. Na pitanje može li se ta jedna knjiga kupiti mimo kompleta reagirao je kao da sam ga upitao može li iščupati volan na ferrariju i prodati mi ga. Nije, međutim, znao s kim ima posla.

Sutradan sam ušao u knjižaru, i, ne bih sad objašnjavao kako, pored troje neljubaznih stražara u knjižari ukrao sam iz kompleta “Enciklopediju mrtvih”. Imao sam bogato iskustvo u tome, koje poslije u životu nisam razvijao. Bjesomučno sam, obijesno i drsko krao knjige po knjižarama, kad god ne bih za neku imao dovoljno novca, ili bih procijenio da je preskupa. U tom lopovluku postojalo je samo jedno moralno načelo – u svakom lopovluku postoje čvrsta moralna načela – krao sam samo knjige koje sam nakanio odmah pročitati. Knjige koje su mi trebale za kasnije, priručnike, enciklopedije i takozvane knjige stajačice, koje služe za popunjavanje biblioteke, uvijek sam kupovao. Kao što sam kupovao i knjige koje sam smatrao povlašteno svojim. Osim kada bi se našle ovako usred kompleta s knjigama koje već imam. (Čini mi se da nije prošlo mnogo, možda ni cijeli tjedan, i “Enciklopedija mrtvih” mogla se već kupiti i izvan kompleta. Ali to više nije bila moja stvar. Knjigu sam već bio pročitao. Prvi put.)

To što sam do knjige teško došao i što sam u nju, ipak, bez obzira na lopovske vještine, uložio svoj strah, i što sam, zahvaljujući tom strahu za sva vremena zapamtio kako sam do knjige došao, utjecalo je na njeno prvo čitanje. A vjerojatno je, nesvjesno, utjecalo i na sva buduća čitanja. U “Enciklopediji mrtvih” bilo je nečega od zabranjene knjige.

Devet priča povezane su temom. Sve drugo u njima je različito. Razlikuju se po stilu, ritmu i vremenu radnje, pa ček i po doživljaju svijeta. Danilo Kiš bio je pisac jedne rečenice, cjelovitog zahvata, jasnog glasa. Svaka njegova knjiga prije “Enciklopedije mrtvih”, uključujući i prvu knjigu priča “Grobnica za Borisa Davidoviča”, bila je poput skulpture isklesane u jednom komadu mramora. Bila je poput skulpture načinjene od morske pjene. Premda se uz Kiša vazda, kao ključna riječ, spominjao postmodernizam, premda ga se smatralo Borgesovim sljedbenikom – to je, kažu, naročito u “Enciklopediji mrtvih”, premda je uvijek pisao konstruirajući i rekonstruirajući stvarne i izmišljene dokumente, pozivao se na priče i tekstove drugih pisaca, koristio njihove rečenice i fraze, sve što je prije “Enciklopedije mrtvih” napisao bilo bi poput jedinstvenog monolita, u kojemu bi se uvijek prepoznavao njegov glas i pečat. Sve bilo je njegovo, i u svemu bio je on.

U “Enciklopediji mrtvih” dogodilo se nešto uznemirujuće. Kao da se jedan glas raspuknuo u rasuo u više glasova. I jedan autor pretvorio se u više autora. Smrt nije jedinstveno iskustvo, premda je svakome čovjeku smrt samo jedna, pa je samim tim i jedinstvena. Ali kako je smrt jedini događaj koji ostaje izvan sjećanja, jer smrti se uvijek sjećaju drugi, sjećaju je se oni koji smrt nisu doživjeli, tako ona živome čovjeku ne može biti jedna, nego je smrti uvijek više. Ali o svakoj od njih može se govoriti samo iz straha. Govor o smrti variranje je straha od smrti. Tema nije smrt, jer nju nitko nije doživio, niti se smrti itko sjeća. Tema je strah od smrti, koji postoji u beskrajnom nizu varijacija. To je tema “Enciklopedije mrtvih”.

I bilo je nečega duboko ispravnog u načinu na koji sam došao do ove knjige. Kroz strah do straha. Naravno, nisu trgovci u Prosvetinoj knjižari na Marijin dvoru u Sarajevu prethodno pročitali i hermeneutički proučili Kišovu knjigu, da bi zatim odlučili kako će je prodavati i nuditi je delinkventnim mladim čitateljima, čiji je strah od smrti mlad, buran i nedoživljen, na krađu. Oni su bili socijalistički knjižari i trgovci, inžinjeri ljudskih duša, čuvari zarobljenih knjiga, koji su samo poželjeli imitirati kolege iz kapitalističkog svijeta. I onda su učinili nešto što je bilo u skladu s poetikom “Enciklopedije mrtvih”. Slučajno. Ili nijedna slučajnost tu nije moguća.

Kasnije su, čak i u inozemnim kritikama, loši čitatelji među kritičarima prigovarali Danilu Kišu neujednačenost priča u ovoj knjizi. O, kako je to bilo krivo! Priče u “Enciklopediji mrtvih”, naime, jesu neujednačene, ali to je tema knjige. I njezin konačni cilj. Kada je u Jugoslaviji izašla “Enciklopedija mrtvih”, Danilo Kiš tek je bio četrdesetosmogodišnjak. Bolest od koje će umrijeti nije do tada dijagnosticirana, premda se razvijala u njemu. I premda je opisana u priči “Enciklopedija mrtvih”, čiji je podnaslov “Čitav život”. U toj priči dovršeno je ono što je u životu svakoga čovjeka zadano kao nedovršivo. Smrt je razumom predvidljiv i očekivan, premda za živa čovjeka nevjerojatan, nemoguć i nedopustiv događaj. Kada bi smrt bila vjerojatna, ljudi bi bili mrtvi čim prvi put na nju pomisle.

Priča o kojoj se, možda, najviše govorilo u skoro četrdeset godina “Enciklopedije mrtvih” najkraća je u knjizi. Naslov priče: “Slavno je za otadžbinu mreti”, a govori o mladom grofu Esterhaziju, na smrt osuđenom, jer je “učestvovao s oružjem u ruci u jednoj od onih pučkih pobuna koje su s vremena na vreme potresale carevinu, izbijajući iznenadno i nepredvidljivo, krvave, surove i beznadne, da bi bile ubrzo zatim, isto tako iznenadno, surovo i beznadno ugušene”. Osuđen je prvenstveno zato što je izdao svoj stalež, pristajući uz one kojima nije pripadao, a tek zato što je izdao cara. Ovo se u priči napominje, jer je važno, ustvari i najvažnije, u sudbini mladog Esterhazija. To je i tema njegove smrti. Izdajom staleža kojem pripada, on je izdao temeljno načelo zajednice. Tek njegovim činom pobuna u kojoj je sudjelovao pretvara se u revoluciju. Bez njega, bila bi to obična pučka pobuna, kakvih je uvijek bilo i biće.

No, znači li izdaja staleža i izdaju onog što bi čovjek trebao ispuniti da bi dostojno predstavljao stalež? Ili: oslobađa li čovjeka izdaja staleža od obaveze da štiti staleško dostojanstvo? Priča “Slavno je za otadžbinu mreti” govori o tome. Govori, ali ne odgovara na pitanje. Ili odgovara s nekoliko drugih pitanja. Kiš je genij neizrečenog, genij onoga što je upisano na bjelinama i marginama njegovih stranica.

Grof Esterhazi pazi na to kako će umrijeti. Ali nije to samo do čovjekove odluke. U čovjeku se pred smrću otima i bori ono što nije do kraja pod njegovom kontrolom. Na pripadniku grofova staleža je, međutim, da sve zadrži pod svojom kontrolom. Osudili su ga na smrt vješanjem između ostaloga i zato da bi pokazali da nije dostojan staleža koji je izdao. A nedostojnim ga mogu prikazati samo ako on u tome bude sudjelovao. Ako poklekne, posrne, moli za milost, učini bilo što od onog što grofovi pod vješalima ne čine. Ako pak umre dostojan sebe i svog imena, onima koji će ga pogubiti ostaje barem ta satisfakcija da su prikazali sramotnu sliku njegova tijela obješenog o konopcu. Ali tad ostaje pitanje je li to sramoćenje njega, koji je izdao stalež priključivši se narodu, ili je to sramoćenje samog staleža, kojeg oni predstavljaju i brane?

I onda se pojavi grofova mati, koja sinu govori da će moliti za pomilovanje. Ako je na stratištu vidi u crnini, neka se miri sa smrću i neka se drži dostojanstveno. Ako, pak, mati bude u bijelom, znači da je pomilovan, i neka se ničega ne plaši. Naravno, mati je bila u bijelom. I sina je gurnula u smrt, ispunjenog nadom i vjerom da će presuda u posljednjem trenutku biti opozvana.

Što je majka branila: dostojanstvo sina ili sinovljeva staleža? Ili je mati branila revoluciju u kojoj je njezin sin sudjelovao?

Grof se, međutim, junački pred smrću držao. I poslije su se, govori Kiš u svojoj priči, različite verzije oko toga plele: po jednoj, u koju je vjerovala jedna strana, bio je heroj. Po drugoj, koju je prenosila druga strana, vjerovao je u pomilovanje, koje će stići u posljednji tren.

Danilo Kiš potekao je iz svijeta, iz naroda i iz zemlje u kojoj su otpočetka do kraja postojale samo te dvije strane. U istom tom svijetu čitao sam, u godinama pred još jedan rat, najprije kao sedamnaestogodišnjak, a onda godinu po godinu, ratu sve bliži, priču “Slavno je za otadžbinu mreti”. Ova priča bit će prevođena na druge jezike, ali u većini njih ona će odzvanjati kao povijesna tema. U našoj zemlji, koje je bilo sve manje, i koja se, malo pomalo, raspadala na šest-sedam naših zemalja, to nije bila povijest, nego je to bio život na koji smo se trebali pripremiti. Često sam u ratu pretrčavao raskrsnicu nasred koje je nekad bila knjižara u kojoj sam ukrao knjigu Danila Kiša. I svaki put bih, misleći o snajperisti koji me upravo vreba i pred kojim bježim, pomislio na mladog grofa Esterhazija. Srećom, nisam pripadao njegovom staležu. Da jesam, morao bih polako i dostojanstveno ići, umjesto da ovako bježim.

Tekst napisan za književni časopis L’Atelier du roman čiji je septembarski broj posvećen Danilu Kišu