Nin, 28.10.2021.

Tema ove kolumne je Banijska književna antologija, čiji su autori  pesnici Miroslav Kirin i Boris Vrga (Hrvatski P.E.N. centar i MeandarMedia, 2021). Predstavljena je letos u Šibeniku na Međunarodnom književnom festivalu “Škure”. Stihovi, koji su te septembarske večeri čitani na Trgu Mala loža, sublimacija su životnih iskustava trideset i osam autora i autorki u periodu od poslednjih stotinu godina. Njihov zajednički imenitelj je oblast Banije, prostor u kojem je usled istorijskih okolnosti formirano više nacionalnih identiteta. 

Neposredni povod za nastanak ove knjige je, po rečima antologičara, zemljotres koji se dogodio na tom području pre nešto manje od godinu dana. Meni je neposredni povod za ovaj tekst podrhtavanje koje u duši čitaoca inicira autentična poezija. I naravno, želja da u domen dnevnih aktuelnosti, zatrpanih banalnošću i vulgarnostima, prošvercujem istinske vrednosti koje barem za zeru mogu umanjiti jezivu zapuštenost pozornice na kojoj nam zemaljski dani teku. 

I nasumičnim uvidom u Banijsku književnu antologiju suočeni smo sa antologijskom antologijom. “Pjesnici su”, kako je davno zapisao A.B. Šimić, “čuđenje u svijetu. Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari. Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči pjesnici su vječno treptanje u svijetu.”

Živimo u takvim vremenima kada je sve manje onih koji trepću. Oko nas je sve više onih koji, lenji i beslovesni, prosto žmure. Ničemu se ne čude, jer ništa ni ne vide. Nije kolumna mesto gde se razmatra značaj poezije, ali ne mogu a da za trenutak ne zamislim veličanstvenu poemu sastavljenu od rečenica trideset i osam banijskih autora i autorki, koja bi uspostavila jednu zasebnu teritoriju, Baniju ‒ čardak ni na nebu, ni na zemlji. Taj opusteli prostor iz kojeg se stanovništvo već godinama iseljava u potrazi za sigurnijom egzistencijom, biva kroz književnost sve više relevantan. Jer, ono trajno postojanje overava se i širi jezikom poezije. Te večeri doživeo sam stihove banijskih pesnika kao trejlere u kojima vibriraju čitave priče i romani. 

Ovo su njihovi glasovi.

…Kako je divno gledati ratni krajolik gdje prekrasna je glazba, samrtnički krik gdje nož uđe u grudi, metak u zatiljak, gdje se kočopere raskošni lešinari. O ljudi spasite rat! 

…I kad se definitivno pokolju zapravo iskolju, uzajamno, srpske i hrvatske riječi, što će onda preostat? A valjda, nemušti jezik: jezik ptica, drveća, cvijeća i mrava, i jezik dječji. Hrvatskim ili srpskim jezikom govorit će neki iz svemira upravo pristigli ljudi.

…Što radi cipela u travi u parku? Odmah je pitajte. Dajte joj do znanja da je to nedopustivo. Pitajte je zašto je sama, gdje joj je lijeva ili desna, zašto je ne traži. Zašto je pristala na samoću.

…Kakova je bila prošlost Rimljana Grka i Turaka, to mi dobro znamo čak i u snu. Život naših kućeraka ne znamo na javi. Davno pre nego što smo poznali druge, mi smo prezreli sebe.

…Ti, koji misliš da sve znaš, zar zbilja ne znaš da vrijeme već davno stoji na istom mjestu. Voda šumi. Vlažnim tabanima kiša ide preko svega što je bilo. Za uglom, u noći, samo, čeka te tvoje djetinjstvo. 

…Nek’ eksplodira taj spomen sjekire na ramenu vihora i neporecivo cikne u dolinu panjeva stropoštana šuma.

…Ovde je bila ograda. Ovde su bile vratnice. Ovde je bila kuća. Iznad ovih stepenica bila su vrata. U ovom srušenom zidu bio je prozor.

…Njegova je usamljenost apsolutna, poraz stranputica beznandna nizbrdica. Kad nesreće nasrću i kad prejaka riječ ubija, tek tada širom otvara vrata poezija.

…Ubojstva su ovdje, obzirom na mali broj stanovnika prilično česta. Samoubojstva također. Tako je stoljećima, tu nema ništa novo. Blizu je granica, tu se iz strateških razloga uzgaja stanovništvo rđavih radnih navika i sjajnih borbenih performansi, teški temperamenti bez diplomatskih vještina, psi koji nisu namijenjeni druženju nego borbi.

…Primjereno je da se nakon smrti značajnijih pjesnika ulice nazovu njihovim imenima, sve kako bi živuće podsjećalo na to da ih nikada nisu čitali, ili da, ukoliko su to i pokušali, njihovo pjesništvo “ne razumiju”. No, zapravo se samo radi o odabiru življenja u skladu sa drugačijim “istinama”.

Naglo probuđena potreba beletrista da pišu memoare, moda autofikcije, tog teksta koji bi se od memoara trebao razlikovati po stupnju literarne stilizacije i po fikciji, povratak zbilje u romaneskni tekst, kao u ona rana vremena romana ili onoga što nazivamo romanom, a pisalo se prije koju tisuću godina, prezir prema izmišljanju, jer stvarnost je važnija i veća, književnost kao hiperrealistična preslika sitne stvarnosti u djelima manje maštovitih i kultiviranih, ali zato silno angažiranih spisateljica i pisaca… Sve to se s nekim razlogom zbiva u proteklih desetak godina. Kada je još 2015. Svetlana Aleksijevič dobila Nobelovu nagradu za književnost, po našoj su se književnoj provinciji, kao i po inim europskim geografskim, kulturnim i mentalnim provincijama čuli glasovi protesta, jer, kao, nije to lijepa književnost, nagradili su novinarku za novinarstvo. Proći će zatim samo šest godina, i upravo će oni koji su opanjkavali Aleksijevičku na kladionicama izvikivati ime Annie Ernaux kao idealne nagrađenice, pa će biti ozbiljno razočarani kad se onobelovi nepoznati profesor, beletrist rodom sa Zanzibara, a ne kultna francuska prozaistica za koju će netko u književne postupke neupućen ovaj put s divljenjem reći da nije izmislila ništa u svojoj prozi. Kako je neizmišljanje postalo stilsko-estetski kriterij? I kada je, precizno, imaginacija protjerana iz suvremene književnosti? Što se to dogodilo u tih šest godina, da se vrlo sličan književni postupak od prezrenog žurnalizma pretvorio u najvažniju prozu našega doba? Promijenila se moda u metropolama, a provincija je uvijek bila osjetljiva na promjenu metropolskih moda. Osim toga, naše će književne ignorantkinje i ignoranti nužno mnogo ozbiljnije dočekati jednu Francuskinju, nego Bjeloruskinju, Ukrajinku, Ruskinju. Ali dogodilo se još nešto: usljed halucinogenih i hipnotičkih efekata digitalne ere, kada je slika svijeta počela nestajati pred očima i bježati iz glava, javila se vrlo snažna potreba za zbiljom. A onda i za svakom imitacijom zbilje. 

Annie Ernaux veliki je pisac. Bila je to i prije petnaestak ili već dvadeset godina, kada je u Nakladi Vuković&Runjić objavljen njezin rubno fikcionalni roman “Samo strast”. Pamtim tu delikatno napisanu te, naročito za pisce, izvedbeno veoma poticajnu knjigu, ali nekako se ne mogu sjetiti da su je tada u nas drukčije čitali nego kao nešto ambiciozniji ljubić, emocionalnu pornografiju, famoznu žensku književnost… Naprosto, bila je diskvalificirana u to doba kada je započinjalo novo tisućljeće, a u našoj se kulturi, u eri trezvenog Račana i pijanog Vujića (od ljubavi i intelektualnog zanosa pijanog, jasno), maštalo o povratku velikog romana, te o ferićima i perišićima, vatrenim našim romanopiscima, koji će Hrvatsku proslaviti u svijetu. Uopće tad nije bilo jasno o čemu to piše Annie Ernaux. Zatim je, nekoliko godina kasnije, Disput objavio “Mjesto”. Remek-djelo o ocu, koje sam, tako mi se to činilo, ovdje samo ja pročitao. Ili, možda, nisam? Kada mi, uskoro zatim, umre otac, imat ću, ne imajući to na umu, savršen urnek za svoju knjigu o ocu. Nisam ga iskoristio, ali tomu urnek u književnosti i služi: imaš ga da bi mogao pisati po svom. Nemaš li ga, ne možeš ni pisati. Zatim su uslijedile godine u kojima se Annie Ernaux u nas nije prevodila, što ne znači da njezini pažljivi čitatelji nisu mislili o njoj. I onda su objavljeni “Jedna žena” i “Događaj”, dvije vrlo kratke, čudesne i čudnovate knjižice, izdala ih je zagrebačka MaMa, i izazvale su niz reakcija i posvemašnje zaglušujuće brbljanje, po kojemu smo znali da je Annie Ernaux u Hrvatskoj u modi. S koječim ta moda ima veze, ali je zanimljivo kako najednom rulja sačinjena od književnih antitalenata, piščića i pišulja kreće da slavi pisca (spisateljicu) i način pisanja nad kojim su se prethodno gadili. Ili kojeg se i dalje gade, ali ga u slučaju Annie Ernaux ne konstatiraju.

Ona piše jednostavnu, gotovo uvijek linearno ispripovijedanu priču, koja obično nije vođena logikom teksta, nego logikom zbivanja. Zbog nečega, naši će piščići i pišulje, usred svojih preteških društvenih angažmana, te poneseni stilsko-estetskom odlučnošću, u linearnom pripovijedanju naći najgoreg neprijatelja istinske književnosti. Osim ako je u pitanju Annie Ernaux. Njezin slučaj obrađivat će u ključu “klasnog autanja”. To je nešto kao priznanje da nisi iz bogataške obitelji. U Francuskoj važna stvar. U zemljama bivše Jugoslavije, savršeno irelevantno, ali i nepronično. Mi zapravo ne možemo shvatiti, ni emocionalno doživjeti, tu cijelu stvar. Ili je možemo shvatiti samo kao društvenu konvenciju unutar romaneskne fikcije. Ali ne, naš novinski jad, i naša kritičarska bijeda o tome će pisati kao o nečemu što se upravo nama i upravo ovdje zbiva.

Ali zašto toliko vremena gubimo na loše hrvatske čitatelje jedne ozbiljne književnice? Stoga, zaboravimo što smo dosad rekli, pa krenimo ovako: u nakladi OceanMora, pod uredništvom Nataše Medved, a u prijevodu Vlatke Valentić, upravo objavljena knjiga je Annie Ernaux “Godine”. Izvorno objavljena 2008. godine, ova knjiga izlaže pripovijest jednoga života, i života zajednice, od 1940. do prvih godina novog tisućljeća. Linearno pripovijedana, dosljedno fragmentirana, bez promjena ritma, ravno, teče kao mantra za koje se ništa ne mijenja, a zapravo se promijeni sve. Unutrašnji razlog za priču – ono što bi svaki roman trebao imati – određeni su prvom i posljednjom rečenicom u knjizi. “Sve će slike nestati.”, piše u prvoj. “Sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti.”

Postoje život intimni i život društveni. Postoji i život zajednice, od kojeg se upliće i stvara velika povijest. Velika povijest u dvadesetom je stoljeću više nego ikad usmjeravala intimne živote, određivala im ritam i dužinu trajanja. Annie Ernaux našla je u svojoj knjizi način da u jedno spoji sve ono što čini luk od intimnog života do velike povijesti. Ne traži ona način da spaja intimno s javnim, niti objašnjava veze između malih i velike povijesti. Te veze postoje, podrazumijevaju se i grade priču “Godina”, u kojoj intima jedne žene biva u istoj ravni kao intima Francuske, ili intima francuske suvremene povijesti. “Godine” nemaju ništa s idejom velikoga nacionalnog romana, “Godine” naprosto jesu veliki nacionalni roman. I u isto vrijeme bildungs roman, povijest jedne intime, roman jednog života… Precizno i vrlo sitno fragmentirana knjiga međusobno nepovezanih slika, dojmova i sjećanja. Knjiga eliotovski shvaćenih estetskih korelativa nanizanih u jednu romanesknu povijest. Pritom, ova je, kao i sve druge knjige Annie Ernaux koje smo mogli čitati na hrvatskom, uključujući i onu prvu, ljubavnu “Samo strast”, precizna antropološka studija, na način Ivana Čolovića.

I kao malo kad, razlozi za čitanje ovakve knjige nisu niti mogu biti samo književni. U njoj je  toliko toga ličnog, osobnog i osobenog da je upravo čitateljevo lično, osobno i osobeno nužno sučeljeno s “Godinama”. Annie Ernaux pisac je o ženskomu. Ona je to gotovo uvijek, premda nikad ne nastupa u aktivističkoj gesti, ne povinuje se moderniziranim teorijama odraza, ne piše nešto što bi se moglo dovoditi u vezu sa ženskom književnošću, onakvom kakva je u nas zastupljena i kakvom je zamišljaju naše aktivistkinje na književnome polju. Annie Ernaux drži se onog da pisac uvijek piše o onom što ga se doista tiče, o onom što najbolje poznaje, o onom što boli i što je tako osjetljivo da se o tome i ne može pisati. I naravno da piše o ženskome.

Moj osobni razlog za njezinu književnost taj je što se život Annie Ernaux vremenski gotovo sasvim preklapa sa životom moje majke. Dvije je godine od nje starija. Ali epohe kroz koje su prolazile zapravo su iste. Osim što je zapravo sve u njihovim društvenim životima i povijesnim okolnostima različito, jer jedna je živjela francusku, a druga jugoslavensku, pa zatim bosansku i sarajevsku povijest. Njihove povijesti možda su bile najbliže u pedesetim i šezdesetim godinama njihova dvadesetog stoljeća, da bi se zatim razdvajale, i na kraju otišle toliko daleko da su, u času smrti moje majke, život i epoha Annie Ernaux te život i epoha Javorke Rejc bile jednako udaljene kao život i epoha svake druge Francuskinje te život i epoha posljednje urođenice iz amazonske prašume. Jednom davno, međutim, bilo je sličnosti u njihovu školovanju, u načinima političkog angažiranja, u osjećaju srama, ljubavima i abortusima. Naročito u ovom posljednjem: abortus je u povijesnom smislu bio mjesto njihova totalnog prepoznavanja.

Annie Ernaux spisateljica je, rekli smo, možda, već to, začudno jednostavnih stilskih rješenja i konstrukcionih zahvata. U kratkom izvještaju o majčinom odlasku, naslovljenom “Jedna žena”, više puta je, čini mi se, ponovila da joj je u toj knjizi iznad svega stalo ispričati stvari upravo onako kako su se i dogodile, bez viška riječi, bez ikakvih ukrasa. Međutim, ona uvijek tako piše. Samo talent za sitno, maleno, nevidljivo i poluzaboravljeno čini da njena proza ne bude suhi dokument. I upravo taj talent čini da je čitamo gotovo kao neku baroknu, grandiozno izukrašavanu naraciju. Njezin talent u onom je čega se sjeća.

“Godine” dosljedno teku u dva lica, pomalo i u dva glasa. Kad govori o glavnoj junakinji, o sebi dakle, Annie Ernaux koristi treće lice jednine. Međutim, kad govori o društvu, o zajednici, o svijetu u kojem ona živi, koristi prvo lice množine. Jedno je distancirani, vrlo odalečeni govor o intimi, o blizini. Drugo je blizak, intimiziran govor o nečemu što je kolektivno i javno. Kroz njezino prvo lice množine odjekuju šumovi, glasovi, parole epohe. U njezinom trećem licu se, tiho i meko kao u sobi zagušenoj vatom, odvija priča koja je istovremeno najosobnija i najudaljenija. Ništa nije od nas tako daleko kao naša sjećanja. Nitko nam nije toliko nedohvatljivo dalek kao oni mi kakvi smo nekada bili. Uzaludan je i veličanstven posao koji Annie Ernaux nastoji obaviti u ovoj knjizi: “Sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti.” Ne može to, nikako. A samo to u životu radimo. Hvatamo se šakama za zrak, u pokušajima da uhvatimo isteklo vrijeme.

Ovako je izgledao francuski svijet početkom pedesetih: “Ljudi su išli pješice ili biciklom, pravilnim kretnjama: muškarci su širili koljena i porube hlača pritezali štipaljkama, ženama bi uske suknje stisnule stražnjicu, spokojnim su ulicama iscrtavali glatke krivulje. Zvučna je kulisa bila tišina i bicikl je mjerio brzinu života.” I taman bi čitatelj, sasvim krivo, pomislio da se autorica raspekmezila u epohi i u tome da “sve će slike nestati”, kad li u sljedećem odlomku, sačinjenom od samo dvije rečenice, stiže: “Živjeli smo u neposrednoj blizini govana. Smijali smo im se.” Mnogo kasnije, u jednoj od sljedećih epoha, onoj koja bi se mogla okarakterizirati ovovremenom, opet su govna u odlomku od ovaj put samo jedne rečenice: “Govna i smrt morali su ostati nevidljivi”. To je ona post-postmoderna strast skrivanja smrti od očiju živih. A govna, skrivanje govana se u potrošačkom društvu nekako podrazumijeva. Nitko im se više ne smije.

Na jednome mjestu u knjizi, tamo gdje je riječ o pedesetima, spominje se Tito. Na istoj intimno-povijesnoj ravni na kojoj su autorica i njezin francuski život. Četrdesetak godina kasnije, američko-bjelosvjetska koalicija intervenira u Kuvajtu i nasrće na Sadamov Irak. Doživljaj javnosti je vrlo snažan. Ali ljudi su umorni, umorio ih je pad Berlinskog zida, umorili su ih svi ti silni angažmani, pa kao da ih je uhvatila mala snaga kad počne rat u Jugoslaviji. Tu nas je u tom odlomku više nego što je prethodno bilo Tita, ali smo tako daleko i tako smo nevažni, tako izvan svake francuske intime: “Jugoslavijom je harao rat, ulicama su zviždali metci nevidljivih strijelaca, snajperista. No iako su granate nemilice ubijale prolaznike i raznosile tisućljetne mostove, a stari su nas ‘novi filozofi’ korili, trsili su se da nas posrame i do besvijesti ponavljali da je ‘Sarajevo samo dva sata leta od Pariza’, mi smo bili iscrpljeni, emocionalno smo se previše potrošili tijekom Zaljevskog rata, i to uludo. Savjest se povlačila. Hrvatima, Kosovarima i ostalima zamjerili smo što se kolju kao divljaci umjesto da se ugledaju u nas. Činilo nam se da ne pripadamo istoj Europi.”

Posljednja rečenica u citatu je fatalna. Doista i ne pripadamo, ali kako je do tog nepripadanja došlo, tek bi trebalo napisati knjigu. Opet intimnu, autoironičnu, autofikcijsku, možda autoimunu. Ali godi i cinizam, više puta demonstriran, prema novim filozofima. Svim tim bosanskim bernaranrilevijima i Tuđmanovim finkelkrautima, desničarskim avanturistima, čija su čarter putovanja po balkanskim bliskim istocima i po tim drugim Europama bila poput putovanja bijelih misionara po crnoj Africi. Ne bi bilo velike štete da smo ih mlatnuli kladivom po tintari, da smo ih ubacili u svoje kazane, skuhali ih i pojeli. Sve te bernaranrilevije, finkelkraute i ostale koji su nas tješili i evangelizirali.

A onda je započela epoha ubijanja ljudi uz pokliče Allahu: “Religija je ponovo bila u trendu, samo ne naša religija u koju više nismo vjerovali i koju smo odbili prenijeti novomu naraštaju, a u biti je ostala jedina legitimna i najbolja, ako već moramo rangirati. Desetica njezine krunice, crkvene pjesme i riba petkom pripadale su muzeju djetinjstva: Kršćanin sam, to ponos je moj.” Annie Ernaux je opet cinična. Ljekovit je i opasno istinit njezin cinizam. Pogotovu što je na prethodnim stranicama, u onim dijelovima knjige koji su se bavili epohama djetinjstva i odrastanja, vjera bila ozbiljna tema. A još više odustajanje od vjere. I kako da sad oni koji su odustali od vjere u ime svoga europejstva, svoje tradicije i vječnog uvjerenja da je izvan naših obzora uvijek neki drugorazredan svijet, kažu muslimanima, muslimanskim teroristima, onima koji se s teroristima solidariziraju, da je njihova kršćanska vjera bolja i ispravnija od islama? Kako to izgleda kad nevjernik brani jednu konkretnu vjeru? O tome je riječ.

Annie Ernaux na kraju, naravno, nije dobila Nobelovu nagradu. I uopće nije važno što je nije dobila. Uostalom, nagrađena je prije samo šest godina Svetlana Aleksijevič, čime su fikcionaliziranje nonfikcionalne proze ili nonfikcionalizacija fikcije dobili važno priznanje. Ta je nagrada bila važna jer je mudriji i lucidniji dio čitateljstva upozorila da zastane, da pročita, da razmisli… Bilo je važno razmisliti o prozi Svetlane Aleksijevič da bi se čitala proza Annie Ernaux.

“Godine” su doživljaj svome čitatelju. Ali “Godine” su i svojevrsni izazov piscu. Možeš li, molim te, barem pokušati napisati ovakvu autorefleksivnu hrvatsku intimnu biografiju? Bilo bi važno, jer se upravo iz potrebe za autorefleksijom pojavila planetarna moda autofikcije i dokumentarnih romana. Napišeš li je, bit ću tvoj pažljivi čitatelj. I bit ću ti zahvalan što si sačuvao nešto od vremena u kojem nikad više nećemo biti. Ili što si – sačuvala. Premda nisam siguran da među potencijalnim ili ostvarenim hrvatskim spisateljicama postoji neka koja bi mogla u istu rečenicu s Annie Ernaux. Bolje po mene ako sam u krivu. Izuzimam, naravno, Slavenku Drakulić. Ali time započinjemo neku drugu priču, istina opet autobiografsku…

Moj prvi stan u Emiratima je na petom spratu oronule zgrade s plavim neonskim znakom “Jenana building”. Glomazna slova natpisa okrenuta su više prema gore nego ulici, tako da se noću oko njih roje oblaci mušica i čini se da plavo svjetlo na nebu doziva Betmena u pomoć.

Kako je jedna od prvih stambenih građevina u Abu Dhabiju, taksista zna gdje se nalazi, izlazim na užarenu ulicu s velikim ruksakom i dvije torbe. Iza mene je u Bosni ostao roditeljski dom uokviren UNHCR najlonima umjesto prozora, ispred mene betonska kocka po kojoj je neko pohabane klima uređaje neuredno povezao mrežom zamršenih cijevi i kablova. Još je rano proljeće, a već se od sparine ne može disati, pitam se gdje sam došao i kako će tek izgledati ljeto.

Kroz staklena zamagljena vrata ulazim u stubište, osjeća se kiselkasti vonj ustajalog znoja i slatkasti miris egzotičnih začina istočnjačke kuhinje na koji ću se vremenom sasvim navići. Curice u arapskoj nošnji se igraju s mačkom koja nezadovoljno tuli, a somalijski dječaci neumorno tabanaju stepeništem. Pozivam klimavi lift praćen radoznalim pogledima, poslije saznajem da sam jedini bijelac. U ovoj kompleksnoj višerasnoj zajednici, pjesme koje slušam ubrzo postaju poznate kao muzika bijelog vraga s petog sprata.

Na broju 53 pažljivo otključavam vrata. Već u pola koraka s praga mogu zakoračiti u trofazni rešo s dvije električne ringle ispod kojeg je minijaturni frižider. Prilagođavam se trenutno, u novom domu cipele se skidaju u kuhinji. Pored rešoa je plitka sudopera u koju jedva staju tanjur i dvije čaše, žućkasta voda pršti na sve strane pa brzo zatvaram slavinu.

Desno je toalet, pored WC školjke bez poklopca, tu je još kabina za tuširanje i starinska Hitachi veš mašina koja se puni odozgo. Kako ćošak masivne sprave za pranje veša solidno zalazi u tuš kabinu sa zadnje strane, uvijek je isključim iz zida prije nego se kupam da me ne bi ubila struja.

Lijevo od kuhinje je soba u koju jedva staje krevet i zelenkasti stakleni stol s dvije stolice, oljušteni ormar je ugrađen u zid i iz njega izbija smrad vlage. Konačno spuštam prtljagu iz ruku, u komadu ogledala na zidu gledam svoje zabrinuto lice, život prestaje biti avantura. Naslanjam čelo na prozor prljav od žućkastog pijeska, preko zahrđalog klima uređaja vidim bogati mramorni grad koji mi luksuznim vitkim neboderom pokazuje srednji prst. 

A onda je nadošlo ljeto.

Ni traga svježine u istočnom pustinjskom vjetru, zidovi u Dženani se danju griju a noću zrače temperaturama visoke peći. Palim nikada servisirani klima uređaj koji u nepravilnim ciklusima glasno brekće kao agregat ili zavija poput cirkulara. Soba se poslije nekog vremena pristojno rashladi, ali je s tolikom bukom nemoguće oka sklopiti. Noćima stoga spavam s ugašenom klimom dok me vrućina ne probudi potpuno mokrog u krevetu, a potom bezuspješno pokušavam zaspati dok uključeni uređaj glasno testera imaginarne balvane pod prozorom. 

Na broju 53 egzorcizam bijelog vraga ognjem i cirkularom traje mjesecima. Pustinjske vrućine i spavanje u kratkim etapama ostavljaju traga brišući jasnu granicu između jave i sna. U bijelom i mekom svjetlu se gube kontrasti i oštrina slike, na poslu mislim da sanjam, a u krevetu noću mi se čini da sam potpuno budan u svojoj sobi u Sarajevu. Lažem majku da sam ustao i da se spremam za školu, ovo iskustvo mi doživotno deformira spoznaju realnosti.

Jedan dio mene je dobio bolji posao i iz Dženane izašao početkom jeseni, drugi komad bijelog vraga je ostao doživotno zaglavljen u vrelim betonskim zidovima. Betmen se nikada nije odazvao, za par godina zgrada je srušena, a na njenom mjestu podignut visoki neboder koji nekim drugim stanarima pokazuje srednji prst.

Potucali su se po raznim gradskim prostorima kao ničiji siročići, snalazaili su se i isprobavali sve moguće ambijente od kojih nijedan nije bio namijenjen onome što je svrha njihova postojanja – glazbi u najsavršenijim oblicima.  

Govorim o agilnim mladim splitskim glazbenicima velikih talenata za koje su sto puta imali razloga posumnjati trebaju li uopće ikome u njihovom gradu, zemlji i vremenu. Mislim prije svega na dvije udruge s kojima sam najviše, a još uvijek, baš onako agremarsko-centralistički, nedovoljno upoznat. Jedna se zove MAG – Mladi akademski glazbenici. Druga je Piano Projekt Split. Organiziraju dva sjajna festivala: MAG festival komorne glazbe i Piano Loop Festival, uz cjelogodišnje aktivnosti, škole, majstorske tečajeve, radionice i natjecanja.  

Klavir. Uz komornu glazbu još jedno čudo i proizvod naše zapadne civilizacije. U razvijenim i bogatim kulturnim središtima i zemljama klaviri su pomagalo i instrument koji se podrazumijeva. Kod nas baš i ne. Čak i u hrvatskoj metropoli, u Lisinskom, svaki novi nabavljeni Steinway spektakularno se predstavljao i proslavljao. I neka je, premda se daleko skuplji luksuzni automobili nabavljaju serijski i podrazumijevaju se pod debelim mesom političkih vrhovnika, koji će svi redom zaboravljeni, za razliku od majstora koji sviraju na tim malobrojnim vrhunskim koncertnim klavirima u Hrvatskoj.  

Ima sigurno još vrijednih splitskih glazbenika s vrijednim inicijativama koje bi valjalo spomenuti i neka se, molim lijepo, svi osjećaju uključenima u ovu priču. A sve njih čitavo je vrijeme u potucanju slijedila i publika. Svi oni sada, od kraja prošle godine imaju svoj dom, obnovljeni Hrvatski dom koji je desetljećima stajao zapušten i neiskorišten. Lijepa secesijska zgrada izgrađena je prije 113 godina prema projektu splitskog arhitekta Kamila Tončića i prije godinu dana je zasjala u punom sjaju, izvornom izgledu i zelenkastoj boji, sa svim rekonstruiranim kićenim ukrasima u uličici koja nosi upravo Tončićevo ime, između Marmontove i Matošićeve. Jedino ne njoj, nego promatraču nedostaje dovoljno prostora za vizuru iz koje bi je lijepo čitavu sagledao. Ali, tamo se ionako odlazi zbog visina, dubina, širina i daljina koje se rastvaraju glazbenom maštom i umijećem. Tamo je ovog ljeta, prvi put u pravoj profesionalnoj koncertnoj dvorani, održan i Piano Loop Festival i MAG festival komorne glazbe. Sve je još mirisalo po novome kada sam došao slušati Kemala Gekića, pijanističkog virtuoza svjetske klase i karijere, a rođenog Splićanina koji se već godinama vraća u svoj rodni grad kao glavni umjetnički pokretač i magnet projekta uskovitlanog oko zvuka klavira. I on je bio posebno emotivan i uzbuđen što nakon svih tih godina upravo u svom rodnom gradu svira na novom koncertnom Steinwayu koji je, baš za Split, u Hamburg otišla vlastoručno, među ponuđenim glazbenim zvijerima, izabrati Martina Filjak. Sve su to običaji pravih koncertnih dvorana i sredina duge i bogate kulturne tradicije. Kao i to što je u novoj, nedavno započetoj, a prvoj regularnoj koncertnoj sezoni Hrvatskog doma Martina Filjak rezidentna umjetnica koja je osmislila vlastiti mali koncertni ciklus sa svojim iz Hrvatske i svijeta probranim gostima. 

Na otvaranju sezone skladbe Brahmsa i Čajkovskog svirali su solisti Zadarskog komornog orkestra, okupljeni karizmom, upornošću i marljivošću maestra Ivana Repušića, koji je sretan i zadovoljan te večeri sjedio u publici. A na pozornici izvrsna ekipa predvođena Romanom Simovićem, prvom violinom Londonskog simfonijskog orkestra.  

Ali, Hrvatski dom, otvoren svečanim inauguracijskim koncertom još u prosincu 2020. godine, nije čekao novu sezonu da bi napunio svoje prostore onim za što je obnovljen, glazbom. Odnosno, nije čekao njegov najprije privremeni ravnatelj ustanove u osnivanju, a potom vršitelj dužnosti ravnatelja Marin Kaporelo. Četveročlana ekipa s njim na čelu realizirala je već u prvih šest mjeseci 55 koncerata s tri tisuće posjetitelja u publici i s preko 16 tisuća “online” posjetitelja koji su gledali prijenose koncerata na YouTube kanalu i Facebook stranici Hrvatskog doma. Jer, korona je. 

Sjajno uređeni prostori, a Hrvatski dom ima i manju dvoranu/salon koja nosi ime Jakova Gotovca, već su ovog ljeta bili okićeni fantastično maštovitim uokvirenim plakatima za minule koncerte, pravim malim remek-djelima grafičkog dizajna splitsko studija KAZINOTI&KOMENDA kojem je povjeren kompletan vizualni identitet, od samog loga Hrvatskog doma do dizajna svih tiskanih materijala koje čovjek s radošću nosi kući kao uspomenu i ukras. 

A koliko je program pomno probran i po kakvim kriterijima neka samo kaže podatak da je Nagradu Ivo Tijardović, koja je smjesta ustanovljena za najbolji program ostvaren u sezoni, nastupom u toj nultoj sezoni Hrvatskog doma dobila Katarina Livljanić za izvedbu svoje genijalne glazbeno-monodramske vizije Marulićeve Judite. 

Nova sezona još je bogatija, podijeljena u više tematskih ciklusa, od antologijske klasike, preko vrhunskog jazza, do baštinske glazbe, sve u produkciji Hrvatskog doma koji će uz to biti dom, utočište i pozornica i mnogim drugim priredbama drugih organizatora i umjetničkih udruga i u suradnji s drugim važnim splitskim umjetničkim i glazbeno-obrazovnim institucijama. Najkraće rečeno, a znam dobro o čemu pričam jer sam nekada bio kao kod kuće u slavnim bečkim hodnicima i Zlatnoj dvorani, čovjek se kad uđe u splitski Hrvatski dom osjeća kao u jednom pravom malom Musikvereinu. Ne bečkom, nego baš splitskom. 

A sve ovo u prvom redu pišem zato što je Marin Kaporelo još uvijek “vd” i nikako da na dnevni red nove gradske vlasti dođe točka njegovog trajnog imenovanja. A i kad dođe, šušuri se po Splitu i njegovim glavnim novinama, nije baš sigurno da će ga i imenovati. Jer je, kažu, Oparin čovjek. A ja im samo želim reći: ne sprdajte se sa svojim gradom, samima sobom, kulturom i građanima, uključujući i one koji su još na početku 20. stoljeća sami skupljali novac da bi sebi izgradili Hrvatski dom. Nisam iz Splita pa ne znam što bi se još našlo, ali glazbenu kulturu mu poznajem dovoljno da kažem kako je Hrvatski dom, obnovljen kao prava koncertna dvorana, i Marin Kaporelo kao vrijedan i poduzetan ravnatelj najbolje što je gradonačelnik Opara ostavio svom gradu. Čuvajte to. 

Večernji list, 23. 10. 2021.

hrvatsku pjesnikinju, spisateljicu i prevoditeljicu
(Zlarin , 10. IV. 1922 – Stubičke Toplice , 25. X. 2010 )

NAS DVOJE SE ODAVNO ZNAMO 

lipanj i ljeto devetsto sedamdeset i šeste
provodili smo zajedno u studentskom gradu
dotjerivali tekstove za tvoje apokaliptičke basne
i moj prvi roman traganje za samim sobom

ja bih odlazio na poštu i u redakcije
a ti po indijske košulje u male trgovine
potom bismo zajedno svratili u klub književnika
gdje si me gordo predstavljala uvaženim kolegama

u zamračenoj sobi bacali smo novčiće
savjetovali se s kineskom knjigom promjena
sve do babljeg ljeta negdje sredinom rujna
kad nas zadesi i rastavi sudba nujna

primila si prijeteće pismo iz murske sobote
i počela sumnjati da ne stvaram možda kakvu urotu
proglasivši me sumnjivim tipom iz beograda 

u stanu je i dalje bilo sve u divljem neredu
na moju zamolbu da prenoćim još jednu noć kod tebe
uzdahnula si – ah čemu dva leša jedan pokraj drugoga –
otpratila me autobusom do tramvajske stanice u dubravi
pričala više sebi u bradu kako se ne isplati živjeti u gradu
kako ćeš kupiti zimsku odjeću za sirotu magdicu
i već sutradan otputovati u bidružicu

dugo sam gledao za autobusom
i razmišljao u čemu li smo to pogriješili
jesmo li se doista sreli ili tek mimoišli

U ČUDOVIŠNO ZAČARANOM KRUGU S VESNOM PARUN

(poglavlje iz rukopisa autobiografskog romana Život je pjesma)

     Početkom siječnja 1976. moj prijatelj iz gimnazijskih dana Mile Maslać, koji je u međuvremenu napustio Beograd i zaposlio se kod nekog draguljara u zagrebačkoj Masarykovoj ulici, priopćio mi je da bi se sa mnom htjela upoznati pjesnikinja Vesna Parun, te me zamolio da joj se što prije javim kratkim pismom. Naravno da sam se, više uzbuđen negoli iznenađen, javio kratkim pisamcem uvaženoj poetesi, koja mi je vrlo brzo odgovorila: 

     „Razveselilo me pismo od Vas; zaista sam bila zamolila mog (od nedavno) dobrog znanca da mi omogući prepisku ili susret s Vama. Naime, s njime sam se upoznala na jednom seminaru, gdje je dr. Šagi govorio o starim karizmaticima, te spomenuo i današnje pentekostalce. Mene takve stvari odmah zapale, da počnem intenzivno razmišljati i otkrivati istine u novom pravcu, budući da me ono jučerašnje nikad potpuno ne zadovoljava. O kršćanstvu i njegovim deformacijama, hijerarhijama i lažima razmišljam bez prestanka, otkako sam u Glasu koncila objavila one članke – za koje držim da su Vam poznati – i to me užasno opterećuje. O tome jedva da se može s kime i razgovarati, a kamoli pisati. Stekla sam dojam da službena Katolička Crkva preferira čak i ateiste pred liberalcima vjernicima. Zato sam s velikim interesom slušala od Mile Maslaća o Vama i Vašem slučaju. Pokazao mi je i Vaš tekst u Teki. Iznenadio me je ne samo Vaš smioni i otvoreni stav, nego i stil, i literarna zrelost. Po nekim gorkim iskustvima toliko ste mi slični, te stoga na neki način i potrebni, što Vas sigurno nimalo ne začuđuje. Prilično sam izolirana, okrenuta vlastitim meditacijama i vizijama, te mi se ljudi oko mene čine gotovo vještački ljudi, roboti. A što da tek reknem o nekim pripadnicima Crkve, koje poznajem i s kojima sam se neko vrijeme poletno i optimistički družila! Žao mi je da se nismo upoznali dok ste živjeli ovdje, i uopće šteta je što su Vas – takoreći – na lijep način protjerali iz Zagreba. Zanimaju me Vaša daljnja iskustva, misli, paralele, sadašnje gledanje na Vašu – sjemeništarsku – prošlost, nove psihičke konstelacije, odnos prema ljudima itd. I sama se osjećam protjerana, ožigosana, gotovo izopćena. No moj je slučaj različit od Vašeg. Dok Vaš ima ponešto tragičan prizvuk, moj je tragikomičan, apsurdan. Da ste u Zagrebu, morali biste izgubiti dosta vremena u razgovorima sa mnom, jer bi teme bile – bar za prvi mah – neiscrpne. Ovako se nadam da ćete mi se javljati pismom kadikad, dok se ne upoznamo i drukčije. Ako dolazite uskoro u Zagreb, javite mi to unaprijed! (Pretpostavljam, naravno, da Vam taj susret neće biti na odmet.) U zadnje doba ne putuje mi se nikamo, pa tako ni u Beograd. Inače bismo se i tamo mogli naći. Imam tamo znanaca dosta i dobrih starih prijatelja. (Ali i dušmana!) Pišite mi nastavljate li rad na svom dnevniku i hoćete li dati da se to objavi uskoro.“ 

     Pismo me oduševilo. Čitao sam ga nekoliko puta uzastopce. Ni u snu nisam očekivao da će mi tako iskreno pisati o sebi najveća hrvatska pjesnikinja koju sam tada poznavao samo iz školskih udžbenika i antologija. Naravno da sam joj odmah odgovorio: 

     „Ništa me u ovim oskudnim danima nije moglo životnije obradovati od Vašeg pisma. Srdačno zahvaljujem. Danas je sve teže naići na iskrenog sugovornika. Pogotovo meni koji sam s crkvene strane proglašen «buntovnikom i odmetnikom», a budući da nemam nikakvih drugih pretenzija osim književno stvaralačkih, postajem čudnovato sumnjiv na svim stranama. Kamo sreće da smo se upoznali prije dvije godine, kad sam u hladnoj i preskupoj sobici na Trešnjevki proživljavao najprokletije trenutke, spremajući završne ispite na Bogoslovnom fakultetu, premda me mnogi profesori na Kaptolu naprosto nisu mogli vidjeti, a većina studenata nije se zbog usađene rimokatoličke podmuklosti osuđivala sa mnom slobodno razgovarati. Sve je to znatno doprinijelo mom konačnom, unutarnjem raskidu sa službenom Crkvom kao rimokatoličkom strukturom. Međutim, ne i s kršćanstvom, jer ono je unatoč svemu moja baština, moj blagoslov i prokletstvo, bolje rečeno moj blagoslov prokletstva! Čitajući Vaše pismo dobivao sam dojam kao da se nas dvoje odavno znamo, samo što se u životnoj užurbanosti nismo stigli osobno upoznati. Doduše, Vaša problematika, koju zasad mogu samo naslućivati, po svoj prilici mnogo je suptilnija, ali zato možda i mnogo bolnija. Kod mene se već od najranije mladosti radi o postojanoj neodoljivosti prema svemu slatkorječivom, pobožno hinjenom i crkveno uzvišenom. Pitate me za dnevnik. Proteklih mjeseci dosta sam radio na njemu. Stvorio sam jednu zaokruženu cjelinu koja se odnosi na moj šestogodišnji studij teologije, na moje unutarnje preokupacije i previranja kao i na vanjsko sukobaljavanje, ali se ne radi o dovršenom djelu. Valja mi još raditi na dotjerivanju i produbljivanju nekih mjesta i pojedinosti. Nažalost, sada sam posve zauzet ispitima. Često putujem u Zagreb i Hrvatsko zagorje, zato mi je neobično drago što ću u hrvatskoj prijestolnici moći ubuduće s Vama iskreno razgovarati. U Zagreb dolazim 6. veljače i svakako ću tog prijepodneva skoknuti do Vas u Badelovu. Popodne nastavljam put za Krapinu gdje će te večere biti otvorenje likovne izložbe mog strica Jože Brezinščaka, popraćeno recitalom mojih pjesama.“

     Na zagrebačkom glavnom kolodvoru dočekalo me 6. veljače 1976. ledeno zimsko jutro. Ostavio sam torbu u garderobi i pješice krenuo prema Trgu Republike, a odanle tramvajem jedanaesticom za Dubravu, pa autobusom za Pionirski grad. Odmah sam pronašao zgradu u Badelovoj ulici, popeo se na drugi kat i s velikim strahopoštovanjem stao lupati po vratima. Na vratima se odmah pojavila Poetesa u vunenoj pidžami, sanjarski razbarušena, nasmiješena. Umilnim glasom pozvala me unutra, ispričavala se zbog velikog nereda, uvela me u veliku sobu s prostranim francuskim krevetom na sredini, prenatrpanim pisaćim stolom u pozadini, ormarima sa strane. Sjeo sam na kauč ispred električne peći-kamina na kojoj se pržio tamjan i neke mirisne grančice. Ona se zavukla u krevet. Zajedno s debelom kineskom knjigom I Čing na engleskom jeziku. Pročitala mi je iz nje nekoliko karakterističnih odgovora. Vjerovao sam njezinim riječima, sretan što se nalazim u milosti svemir-žene. Ispričao sam joj sve o sebi, o svom studiju i književnim planovima, spominjao sam Kocbeka i Nietzchea. Poetesa me zanosno slušala. Skuhala je čaj za dvoje. Dozvolila mi da popušim cigaretu. Nije mogla sa mnom u Krapinu.

     Prilikom svečanog otvorenja izložbe u galeriji Hušnjakovo, na nalazištu pračovjeka u Krapini, prigodni recital mojih pjesama održala je Nada Klašterka u pratnji tihog muziciranja na gitari i pod osvjetljenjem lelujavih svijeća. No, dobro pripremljena i posjećena priredba bila je posve zasjenjena susretom s Poetesom i jedva sam čekao da se narednog dana vratim u Dubravu. Zadržao sam se cijeli dan s Poetesom u njenom promrzlom stanu, usrećen njenom blizinom i puninom govora o tajnama svemira. Prepušten zavodljivom prepričavanju kineske mudrosti i osvjetljavanju naših sudbina koje pripadaju zvijezdama. Možda je nisam smio do kraja saslušati. Možda joj nisam trebao na sva pitanja odgovoriti. Ali njezina je iskrenost i ispovjedna odanost bila snažnija od ljubavnog zanovijetanja. Postao sam njezinom opomenom, svjestan njezina udjela u stvaralačkom izbjegavanju vremena. Podsjetila me na itekako važne mogućnosti književnog ostvarivanja. U njenom stanu nije bilo ničeg uzvišenijeg od simboličnog nereda, podređenog pjesničkom i proročkom naslućivanju. Vesna je uistinu bila svećenica. Na maloj peći sagorjevala su zrnca tamjana čiji miris me podsjećao na obrednu zagađenost duhovnih prohtjeva. Napuštajući Dubravu, odlučio sam još istog poslijepodneva potražiti i kupiti kinesku knjigu mudrosti I Čing prevedenu na njemački. Pronašao sam je u knjižari stranih knjiga u Gundulićevoj ulici. Umjesto novčića uz knjigu sam dobio tri kockice i sav sretan pročitao u vlaku vrlo zanimljiv predgovor.

***

     Po povratku u Beograd nastavio sam s vlastitim preporađanjem. Kolumnist Politike upoznao me s kćerkom generala Krivokuće. Pozvala nas k sebi na kolače u roditeljsku kuću na Dedinju, ekskluzivnom naselju s Titovim kraljevskim dvorima i brojnim vilama. Najprije smo na prostranoj terasi popili kavu iz pozlaćenih šalica. Potom je lijevom rukom brzo prevrnula moju šalicu s talogom na tanjurić, pričekala nekoliko minuta i počela mi gatati. Na unutarnjem dijelu šalice odgonetavala je simbolične znakove: ključ koji je okrenut prema gore, što znači da je na pomolu uspjeh;  srce i u njemu jabuku, što znači da sam blagonaklon i plemenit čovjek… I tko zna što sve ne bih čuo, da nas nije prekinuo glas sluškinje iz unutarnjeg dijela vile. Pozvala nas da se premjestimo u dnevnu sobu. Sav posramljen pozdravih se s njenim ocem, Titovim generalom. Posramljen možda zato što je moj otac bio u domobranima. Neosporna je činjenica da se nisam udobno osjećao u dubokoj fotelji, okružen suvenirima iz Indije, Japana, Južne Amerike…

***

     Iz tjedna u tjedan nastavljala se preporodna obnova ulaženjem i izlaženjem iz sveučilišnih knjižnica ili noćnih lokala u čuvenoj Skadarliji, boemskoj četvrti u koju sam rado zalazio ponajprije zbog ozračja pravih boema… Po uzoru na slavne pjesnike Đuru Jakšića, Antuna Gustava Matoša i Tina Ujevića okupljali smo se u kavanama „Tri šešira“, „Dva jelena“, „Ima dana“ i bančili sve do zore… Uspaljeni ljutom papričicom, međusobnim junačenjem i nazdravljanjem  s rujnim vinom „carica Milica“, nimalo se nismo obazirali na „čuvare državne bezbednosti“, još manje na gatare koje su posprdno zaobilazile naše stolove, znajući da taj probisvijet od umjetnika ne daje ni prebijenu paru za čitanje sudbine…

***

     Skadarlijski boem Ambro Marošević (1946.-1988.), u očima prosječnih suvremenika teška vucibatina, a po duši dobričina, upoznao me sa slikarom Milovanom Vidakom (1926.-2003.) koji je kao ratni invalid ostao slijep na jedno oko. I nije bio samo slikar. Bio je nadasve smiren, dubokouman mislilac. U svom stanu na Bežaniji opširno mi je pričao o umjetničkoj grupi Mediala koja je nastojala spajati tradicionalne vrijednosti sa suvremenim tokovima, a za koju je upravo on napisao kodeks programskih načela. Duhovna zaleđenost u prvom planu njegovih slika – kojima je davao vizionarske naslove: Impulsni oscilator, Živa plazma, Kibernetička punktura, Centralni cenzor čuvstva – može se pravilno i najuzvišenije sagledati u svemirsko kontemplativnoj nasmijanosti samog umjetnika. U srdačnom razgovoru pokušao mi je što uvjerljivije predočiti čistoću i jasnoću subjektivnog viđenja. Treba biti trijezan, usredotočen, budan i odgovoran sebi samome. Suvremeni umjetnik ne smije izgubiti iz vida dolazak tehničke inteligencije, uvjetovane zakonom i svijetom destrukcije. Valja nam tražiti i prepoznavati mogući ključ vječnog trajanja, žudnje za univerzalnošću ljudskog duha. 

     U tim razgovorima često nam se znao pridružiti Miro Glavurtić, slikar, pisac i mistifikator. Nikad nije skidao kapu s glave, a najradije je pričao o tajnama brojeva, o magiji, o paklu i čistilištu, te o kataklizmama pojedinih civilizacija. Naglašavao je kako valja razmišljati o geometrijskim oblicima, o piramidi kao modelu društveno intelektualne stvarnosti.

***

     Sve češće postavljao sam pitanja I Čingu i pomoću kockica tražio odgovor od starokineske knjige mudrosti. Na pitanje što mi znači poznanstvo s pjesnikinjom Vesnom Parun dobio sam sljedeći odgovor: „Čovjek kome je prirođena dobrota mora usavršiti spiritualnost do apsolutne čistoće, da bi s instinktivnom sigurnošću činio ono što je pravo, ne očekujući nagradu ili korist. Mora izgraditi jednu višu instinktivnost, onu koja je u skladu s voljom neba. Treba u miru sazrijevati za više projekte.“ Na pitanje pak što me očekuje na životnom putu, ako se potpuno posvetim književnosti, dobio sam sljedeći odgovor: „Ne biti žalostan, već sličan podnevnom suncu, tj. osvjetljavati sve oko sebe“. 

     Nisam ni znao da je pitanja u moje ime postavljala i sama pjesnikinja u zagrebačkoj Dubravi, o čemu me ohrabrujuće obavještavala na običnim dopisnicama i opširnom pismu. 

     „Nikako mi se nije dalo da Vam pišem kod kuće, i evo, nisam ni znala da će me magnet nekakav dovući baš ovamo: iza mene je Tin Ujević u gotovo naravnoj veličini s aktentaškom, tu je i zeleni lovor-vijenac od plastike. Za stolom sjedim sama, u Blatu, i pijem kavu. Oko četiri sata poslije podne. Svratila sam prije toga u Milin dućan, i zapravo je njegova ideja da sjednem ovdje kad je čuo da Vam kanim pisati. Htio je valjda da se taj čin vrši u njegovoj blizini. To je pravi prijatelj! (Da mi je imati jednog takvog, onda bi lijepo bilo i umrijeti!) Vaše mi je pismo uvijek lijep doživljaj, jer se inače u onoj mojoj pustinji ništa ljudsko ne događa, i sve je nesnosniji pritisak te praznine, tog okamenjenog završetka sna. Ne želim Vam se jadati, ali sam doista na križ razapeta. A da bar znam zašto, za koga. Za koju istinu? Za čije uskrsnuće? Sve jače me nagriza misao da Krist više ne postoji. Da je kidnapiran i prenijet u neki drugi Kozmos. Ne kasnite s odgovorom i pišite dolazite li za Prvi svibnja. Veselim se Zagorju.“

***

     Dan uoči prvosvibanjskih praznika, rano ujutro, doputovao sam „Aurora ekspresom“ iz Beograda u Zagreb, popio jutarnju kavicu na Zrinjevcu, prošetao do Trga Republike i tramvajem se odvezao do Dubrave, pa autobusom u Pionirski grad. Pjesnikinja je bila budna i veselo raspoložena. Pokazala mi je hrpu poslaganih knjiga  i rekla da sve to želi pokloniti nekoj školi u Hrvatskom zagorju. Nastavili smo uživati u mirisu tamjana, premda je kuhinja bila prenatrpana neopranim suđem. Skuhala je čaj, pročitala mi nekoliko zagonetnih odgovora iz starokineske knjige mudrosti i predložila da odemo zajedno na ručak u gostionicu „Kokot“  kod uspinjače za Gornji grad. 

     Poslije ručka otputovao sam u Hrvatsko zagorje, obećavši joj da ću s bratom Vilimom, koji je nedavno preko studentskog servisa zaradio i kupio sebi starog „Fiću“ doći i pokupiti sve knjige, te ćemo zajedno s knjigama i nju povesti u Hrvatsko zagorje. Tako je i bilo. Prvi svibnja proveli smo u mom rodnom selu Vrbišnici. Stigli smo baš na ručak kojeg su roditelji posebno pripremili za poznatu i veliku ženu koja je, eto, pohodila njihov skromni dom. Na stolu se naravno našla juha s domaćim rezancima i pećena purica s mlincima. Pjesnikinja se odmah zbližila s mojim roditeljima, kao da se odavno znaju, pričala im kako bi voljela imati bijelog konja za jahanje po zagorskim brežuljcima te s velikim zanimanjem slušala očeve priče o milostivoj Frajlici iz srednjovjekovnog dvorca Mali Tabor koja se i u poratnim godinama vozila po „našim bregima na svojoj kočijici s jednim magarcem“. 

     U poslijepodnevnim satima otišli smo do mog strica Jože, nastavnika likovnog odgoja u krapinskoj osnovnoj školi August Cesarec i renomiranog zagorskog slikara. Divila se njegovim slikama, uživala u razgledavanju cvijetnjaka i jezerca sa zlatnim ribicama, pojela štrudlu od jabuka i prihvatila stričevu ponudu da je u svom autu odveze u Krapinu, do nalazišta pračovjeka, da joj pokaže svoje zidne crteže u školi koja se nalazi u neposrednoj blizini Hušnjakova, a odanle u Krapinske Toplice gdje je odlučila provesti naredna dva dana. Ta dva dana dolazio sam oko podneva kod nje. Zajedno bismo ručali u tamošnjem hotelu, a potom se cijelo popodne izležavali i povjeravali jedno drugome u toplim bazenima. Pričala mi je o bioritmu i bioenergiji, o presudnom djelovanju podzemnih voda, o ljubavi prema pračovjeku. Naglašavala je moj zagorski identitet, govorila da se ne smijem odreći svog zagorskog prezimena i da se moram vratiti svom Zagorju. U večernjim i noćnim satima napisala je velik broj aforizama. Pohvalila mi se nadahnućem za neka nova djela koja će pisati narednih mjeseci.

     Po povratku u Zagreb svratili smo u prodavaonicu bižuterije, kod prijatelja Mile Maslaća. Pridružio nam se i njegov poslodavac koji nas je počastio pićem u «Puli», zatim smo svašta pokupovali u obližnjem samoposluživanju i svi zajedno odvezli se u njezin stan. Zbunilo me poslodavčevo brbljavo oblijetanje pjesnikinje, osjetio sam tešku glavobolju i rekao da moram na vlak za Beograd. Vesna mi je dala aspirin, gurnula u torbu vrećicu s maramicama, čarapama i donjim rubljem, poljubivši me na rastanku u oba obraza.

***

     U Beogradu se više nisam mogao smiriti, živio sam doduše i dalje u podstanarskoj sobici, ali samo kao ljuštura od zanesenjaka koji je nastavio uživati u čudesnim predjelima uzavrelog maštanja. S priličnim zakašnjenjem zahvalio sam se Pjesnikinji na nezaboravnim doživljajima.

     „Oprostite što Vam tek danas pišem. Moram priznati da me naš zajednički boravak u Zagorju zaista uzdrmao, tako da se ovih dana nalazim u iskonskoj provaliji između studentskih obaveza i unutarnje napetosti. Rado mislim na Vas i nimalo nije čudno što ste zavladali mojim snovima. Volio bih da ta prevlast Vašeg duha nad mojim misaonim iskušenjima i samoćom urodi djelotvornom snagom i izdržljivošću kakve dolikuju Vašoj postojanosti. Žao mi je što sam na rastanku podlegao glavobolji i neraspoloženju. Tome je znatno doprinijela atmosfera zanosne brbljavosti majstora bižuterijskih vještina. U vlaku sam srećom imao dosta mjesta za spavanje te sam u Beograd doputovao posve svjež i odmoren. Ovdje je sve po starom, bez ikakvih promjena i iznenađenja. U lipnju me čekaju tri ispita, zato od danas ostavljam sve po strani, valja mi pročitati čitav niz knjiga u vezi s ispitnom građom. Kakve li gnjavaže i otuđivanja! Morao bih također potražiti nekakav unosan posao za vrijeme praznika. Prevoditi za nekog beogradskog izdavača ili se uputiti u Njemačku. Prevođenje bi mi svakako više odgovaralo. Mogli bismo više vremena provoditi zajedno, nadam se da bi me uzeli na nekoliko dana za podstanara, u Zagorju bismo nesmetano prijateljevali s kineskom knjigom mudrosti i sanjarski sjetnim Prakrapincem. Ne želim da ovo pismo shvatite u smislu pukog zaljubljivanja. Meni je u ovim presudnim godinama najmanje stalo do ljubavnog obmanjivanja. Osjećam životnu toplinu Vašeg pogleda, ošamućen sam razigranim stilom Vašeg duhovnog pregalaštva, zavolio sam Vaš uzvišen način životnog izigravanja i jedina mi je želja da ostanem dostojan, stvaralački vjeran baštinik naših susreta, razgovora, zajedničkih ostvarenja i pritajenog divljenja.“

     Odgovor je stigao prije nego sam se tome nadao. I zato me utoliko slađe uznemirio i rasplamsao. 

     „Dragi Božidare, ne znam odakle početi – sve bih htjela reći, a riječi ne upotrebiti. Kovitlac naslikati na papir. Probat ću s krnjim rečenicama. Vaše sam pismo uspjela pročitati tek negdje u gradu, u gužvi, s punim rukama stvari – bilo je i ivančica – i tako je sve bilo prenatrpano izvana i u kaosu, a pismo smireno i blago, da su mi se suze i znoj pomiješali isprva, a onda je neka lakoća i bezbrižnost dolepršala. Najprije u obliku postiđenja, kao: što je trebalo da Vas toliko upozorujem na sebe i svoj čudovišni začarani krug? Ali ipak, u Zagorju kao da se on na trenutke činio manje začaran. A to je već mnogo. Pogotovo što ste i Vi u pitanju, i Vaš – također na svoj način začaran – ako ne krug a ono kvadrat, zar ne? Kvadrat je racionalniji, energičniji. Dakle, moj je krug pod utjecajem Krapinca postao kvadratičniji, a Vaš kvadrat okrugliji za nijansu. Krapinac je valjda bio sretan. Osjećam to. Sav mi Vaš rod dođe kao priviđenje – kao negativ neke fotografije davne, iz dana djetinjstva, u ribarskoj kući… Ili neka freska? Ova me noć i ovo jutro, po pticama, po zraku i po svemu, podsjeća na ono prvomajsko – i bilo bi ljepše da i sada očekujem nekoga odnekud, pa kroz zelenilo (sudbine!) i ostatke snijega ususret tko zna čemu, bijelome brdu ili bijelom konju, maci s tri noge koja me progoni da o njoj i mom mačku Mikiju, što joj odlazi u prošnju, napišem priču… Upitah I činga treba li skratiti proceduru i već sad najaviti konačni ispis iz Društva književnika Hrvatske. Odgovor: da! Što prije to bolje! I jasno mi je da tako mora biti. Poslije će se moći vidjeti što je iza brda. Sve će krenuti nekud s mrtve točke. Ovako ne mogu više. Ovo je gluma pred samom sobom, izmišljen život. U svakom pogledu. I Pračovjek se slaže. Naš Pračovjek. Vaš, za sada manje nego moj. A možda smo i on i ja tek most za nešto Vaše, što opet neće biti zbog Vas nego zbog trećeg, četvrtog. Hajde da dođete opet za dva dana (za put i ostalo ne brinite!) pa da odšetamo do tiskare u Krapini. (Ako putem možete i učiti malo!) I jedino u slučaju da Vas to veseli. Drugo ništa ne priznajem: ni Bog nije Bog ako mu se ne veselimo. Pa makar i plakali poslije, ništa zato. I to u veselje spada… Dakle, očekujem nekoliko riječi, ne mnogo, u vezi s mojim prijedlogom. Jer, u Beograd me još ne zovu. Jedino mi je Jeremić tražio pjesmu (i čestitao). Poslala sam mu. Ovdje ću završiti, nezgodno; kao da stojim na blatobranu i pružam ruku…“

***

     Tih dana upoznao sam u redakciji Književne reči mladog književnika i urednika Milu Perišića koji je 1972. pisao o mojoj knjizi i koji je godinu dana ranije na III. programu Radio Beograda govorio o mom tekstu objavljenom u Teki. Obradovao se što sam u Beogradu i neobično se zauzeo za mene. Upoznao me s mnogim ljudima, predložio mi da postanem stalni suradnik  Radio Beograda. Zadovoljno se šalio (ili možda nije?) sa mnom, kako mi nema više povratka, kako sam od sada zapravo beogradski pjesnik. 

     Josip Brkić, urednik zagrebačkog Oka, novina za aktualnosti iz umjetnosti i kulture, nazvao me i rekao da bismo se morali sastati u vezi mog priloga, pa da zajednički prilagodimo tekst za dvije novinske stranice. Tako sam  potkraj svibnja bio ponovno u Zagrebu. U Brkićevu stanu prilagodili smo tekst za duplericu. Vesna me čekala u gradu. Ručali smo u «Kornatima» i popili po čašu crnog vina. Otpratila me do kolodvora, na peronu mi predložila da ostanem barem jednu noć. Otišli smo zajedno u pothodnik, u samoposluživanju pokupovali sir, masline, pršut i crno vino, te zajedno krenuli u njen stan. Cijelu noć smo sjedili na podu, grickali pršut i masline, pili i pričali, bacali novčiće i odgonetavali odgovore kineske knjige mudrosti. Pred zoru se umorili. Polegla me na svoj krevet i pokrila. Zatim je sobu dobro zamračila i sama se uvukla ispod jorgana. Nisam mogao zaspati. Žmirio sam i žmirkavo ogledavao privjesak s likom sjetnog Krapinca na njenoj ogrlici. U najblaženijem trenutku pogledi nam se susretnu. Oboje radosno nasmiješeni. Smogao sam dovoljno hrabrosti da se pripijem uz nju i strasno je poljubim. Uzvratila mi je božanskim praskom svemir-žene… 

     Ostao sam cijeli dan u njenom posve zamračenom stanu. Smišljali smo razna putovanja, obećala mi svesrdnu pomoć na sređivanju i dotjerivanju rukopisa Traganje za samim sobom, navečer me otpratila do glavnog kolodvora, ušla sa mnom u noćni vlak za Beograd, ali se u posljednji čas ipak predomislila i ostala u Zagrebu. Nastavila je odlaziti autobusom u Krapinske Toplice, što mi je potvrdila karticom na kojoj osoblje hotela želi gostu dobar tek. Karticu je priložila opširnom pismu koje sam jedva dočekao. 

„Drago mi je da si veseo. To mi je i I čing rekao. Kad sam ga upitala jučer za što da se u životu ovog trenutka uhvatim, odgovorio mi je kategorički: za opoziciju koju osjećam u sebi prema svemu što me okružuje, prema prošlosti i budućnosti, ljudima i stvarima. No, jedna devetka po sredini ublažila je situaciju – i opet u tvoju korist: ima, naime, netko sličnih osjećaja tko mi se u toj izolaciji pridružuje i mogu mu vjerovati! U svakom slučaju, ti si za mene sada mačak u vreći. Duša mi spava zimski san, to znaš. Može se ili razdrmati i probuditi sasvim – a od čega to zavisi, ne znamo – ili potonuti u san još dublje. Možda ona mudra knjiga jedino ima tajni ključ za sve te neumoljive zakone prema kojima se mi, Europejci, odnosimo barbarski. Ja ih, na nesreću, priznajem oduvijek, zato i jesam neprestano u opoziciji sa svime, čak i sa svojim vlastitim ja. Ili upravo zbog toga! Jučer je bio – da te podsjetim na katoličku idilu – sv. Ante, imendan ocu mi i majci tamo gore. Ali ljiljani pod prozorom još se nisu rascvali – kasne ovog ljeta zbog kiša. Vjerovatno će tek kad dođeš mirisati svu noć kao ludi. Četrdeset sati sam ležala, pisala one žustrije aforizme i spavala naizmjence, a polugladna, i sada idem u grad na blitvu i na film «Jači od mafije» (zar nije simbolično?). Pred zoru sam po cijelom stanu tražila kliješta da otvorim staklenku soka koju sam našla negdje. Ali kliješta smo majstorski tko zna gdje sakrili onog dana kad smo s njima manipulirali. Sigurno su na nekom čudnom mjestu. Tražit ćemo ih dok ne izvrnemo sve naopako! Cijenim tvoju nježnost. Čak mi je i potrebna. No, tu je i strahota moje unutrašnje stvarnosti, opasana neprobojnim bedemom. Ako je suđeno, ovo će ljeto ipak nešto donijeti. Zagorje je čudesno umirujuće, kao i onaj mali majmun u naručaju. Grmjelo je u petak, plivala sam u unutrašnjem bazenu, a onda s mokrom kosom ravno u frizeraj. Zaželjela sam frizuru kakvu sam nosila jednom u Firenci – kad sam bila mnogo ljepša i mlađa – svu na lice i oči, te su i sad piljili u mene kao i onda, čak mi je kondukter dobacio: ima mjesta, mišu mali! – i bilo mi je žao što me takvu nisi vidio… Uči, nauči mnogo, da i mene nešto od toga dopadne. Nemaš pojma kako je meni bilo kad sam morala sve to prekinuti, zakoraknuvši na rub svijeta… Ovo zadnje napisah u polumraku, na klupi, na zadnjoj stanici. Jedan blesavac dugokosi sjeo je kraj mene i zadirkivao, te sada pišem stojećke, na teki i torbi, čekajući autobus. Ubacit ću ovdje u sandučić. Čekam još pisamce koje, šaljem ti poljubac i doviđenja. Vesna (maca s tri noge – četvrta joj ostala u Zagorju!).“ 

***

     Živio sam i šetkarao beogradskim ulicama na vrhuncu sudbinske uigranosti. Vesnu sam upoznao kao vilu, a sada je postala predmetom mog sladostrasnog obožavanja, što me pomalo zastrašivalo. Ali o tome nisam dublje razmišljao, valjalo je što prije odgovoriti na pismo. 

     „Na katoličku idilu me nisi morala podsjećati, jer su mi crkveni blagdani i svetkovine ostali itekako u podsvijesti. Sjetio sam se proštenja u crkvi sv. Antuna na Črnomercu, koju sam u gimnazijskim godinama svako jutro posjećivao, budući da sam pohađao gimnaziju franjevaca konventualaca koja se nalazila u njihovom samostanu iza te crkve, uz mnogo stariju crkvicu Svetog Duha. U lijepoj uspomeni ostala mi jedino lipa pod kojom je Šenoa pisao svoje Kamene svatove. Sretan sam što to mirišljavo drvo mogu nadovezati na miris ljiljana ispod tvojih prozora, miris s kojim odolijevaš samoći, posljednjim grčevima mozga koji na papiru rađaju svjedočanstvo ljepote. Neobično me razveseljuješ svojim zanosom i djevojačkim prohtjevima, premda uzalud nastojim sebi predočiti tvoju talijansku zavodljivost. Ne dozvoljava mi to fotografija s majmunom na kojoj si tako prirodna da nikakva frizura ne može poremetiti ili unakaziti tvoj pročišćen smijeh i puninu radosti. Kliješta su po svoj prilici ostala na prozoru. Nadam se da si ih u međuvremenu pronašla, ukoliko nisi, nemoj ni tražiti. Kliješta su loš simbol, pogotovo u sferi osjećajne navezanosti, budući da se obično upotrebljavaju za nasilno presijecanje nečega… Možda nisam trebao krenuti za Beograd, jer na današnjem ispitu nisam imao nimalo sreće. Najmanje sam se nadao da ću pasti iz etike! Bolje rečeno iz metafizike, koje se nisam plašio, ali sam izvukao pitanje o knjizi jednog američkog metafizičara za kojeg nikad nisam čuo, a kamoli pročitao njegovu knjigu. Tako se to obično dešava na ispitima, ne radi se o cjelokupnom znanju, već o ispitnim trikovima. Srećom ispiti me nikad nisu zbunjivali, svako padanje pobuđuje u meni prkos i želju za ispitnom osvetom, pa sam stoga odmah odlučio da se neću vratiti u Zagreb bez položenog ispita. Slijedeći petak polažem klasičnu njemačku ideologiju, jedan od najtežih predmeta iz filozofije… S Matijom Bečkovićem se još nisam imao priliku sresti, nikad ga nema u redakciji. Ovih dana se gotovo s nikim ne susrećem, jedino sam s Jeremićem u dva navrata razgovarao na fakultetu. Tražio je od mene priču za Književne novine i nazvao me božjim darom iz Hrvatske! Radimir Andrić upoznao me neki dan s urednikom Mladosti koji će mi u jednom od narednih brojeva objaviti nekoliko pjesama s bio-bibliografskim podacima. Ujedno me zamolio da mu predam nešto za Bagdalu koja izlazi u Kruševcu . Ovih dana izlazi novi broj Ideja s mojim prvim filozofskim tekstom o problemu odgoja i obrazovanja kod mladog Nietzschea. Sve u svemu, na pomolu je veoma afirmativno razdoblje i sretan sam što ga dočekujem pod tvojim okriljem… Beograd je ovih dana sav u zanosu nogometnog ludovanja. Nakon sinoćnjeg poraza od Nijemaca, situacija se danas znatno smirila. Mene zapravo nikakvi dnevni događaji ne dodiruju, u predvečerje obično odem na šetnju Novim grobljem. Odmaram se u večernjoj lelujavosti svijeća, daleko od gradske buke, prijateljujem s Kantom, Fichteom, Schelingom i Hegelom, pripaljujem cigaretu i odjednom se nađem zavaljen u tvome naslonjaču nasred sobe, u podnožju kreveta, kod radija, ili ispod kreveta… Pozdravlja te tvoj mačak iz Zahumske ulice na beogradskoj Zvezdari.“

     Ne sjećam se jesam li klasičnu njemačku filozofiju položio u ljetnom ispitnom roku ili sam je ostavio za jesen. Sve je bilo sporedno u usporedbi s Vesnom i njenim pismima. 

     „Sve u svemu, vrlo je romantično – i podnožje kreveta i radio, i fotelja, i sve što mali macan u kolutima dima sebi zamišlja, tamo gore na onom pitomom groblju kud su me moji neprijatelji vodali nekoj gatari, i baš u ovakve ljetne sumrake pred dvije godine, a boje su bile mrke i intenzivne, privlačne, i žarilo se kroz zelen granja zalazeće sunce. Čežnja mi je za tim gradom ostala, ali utišana, kao za mrtvacem –  jedna među ljepotama već sasvim otpisanim, jedna među zbiljama koje su nam iz nepoznatih razloga otete. No čudno, sad kad si ti tamo – lakše mi je donekle. Čini mi se da nešto svoga ostavljaš sada ti, na svim tim magično-balkanskim jurišnim kotama, umjesto mene, otplaćuješ svoj danak, prepuštaš se magnetu jačega da te začara i ošamuti. Na tom dijelu svijeta čini ti se da imaš neko tajno osjetilo više, dosluh s demonom neposredniji. (Sjetila sam se onih skripata s vježbama za prizivanje demona – našla sam ih tražeći kliješta – ispod neke gomile papira u kuhinji. Proučit ćemo ih zajedno!) I tako, ti postade eto moj demon zagorsko-beogradski… Tražim te, čak i pod krevetom – ne s metlom, ne dao Bog, iako bi mi to u zdravstvenom pogledu bilo vrlo korisno – samo se bojim da ćeš i ti iščeznuti bez ikakve metle, samoinicijativno, netom se u nietscheanskom smislu malo domogneš one božanske slobode duha pred kojom svi naši etički realiteti padaju ničice. Ne zamjeri mi što ovako govorim. Ustvari, trabunjam. Htjela bih da ovo pismo ne bude monolog, no kako to postići, u datim okolnostima? Tvoja pisma nisu samo monolozi. I radujem im se. Čak i kad sadrže podatak da je netko pao na ispitu iz meta-etike… (kao što bih ja pala iz metla-estetike!) Čudno, onoga dana sam htjela svakako pitati o tome I činga. Rekao si da je to sitnica, pa i jest. Ali mislim da ti je on tada ipak želio odati jedan trik. Trebalo ga je konzultirati, bez ženiranja. Nekad nam upravo sitnice znače zaokret u sudbini. Meni se dopada što te top ne uzrujava. Zaista se moglo onda i odgoditi put. Možda više nikad neću biti toliko na zemlji kao u onih nekoliko ranolipanjskih krijesničavih trenutaka. Sad je već solsticij za nama. To jest, traje još uvijek, ali kulminacija je bila jučer, i sad će se taj sneni trenutak ravnoteže rasplinjavati u paučinasti mjehur ljeta, i onda dalje, priklanjajući se zemlji sve niže, do babljega ljeta, do jeseni, do snijegova… Želiš li da odem sama nekud ili da čekam tebe? Na more? U Sloveniju, tko zna kud? Jesi li se ikad kupao u moru? Ako se ne bojiš morskog psa ni ježa, odluči se. Ne razbijaj puno glavu s tim ispitima. Svijet luduje, ratuje, bjesni. Južna Afrika, Libanon, Sredozemlje… Ako je negdje šta u pismu ispalo nezgrapno i po smislu a ne samo po rukopisu, nenamjerno je. (Za ironiju uvijek ima vremena kad srdačnost popusti – grijeh bi bio koristiti je iz puke sebeljubivosti)… Čekam da se javiš. Pozdravljam sva tvoja imena, prezimena, pseudonime i sinonime, a uplašenom mačku (koji još ne vjeruje da je ostao živ!) poljubac u brk od Vesne-Krapinčice.“

***

     Srpanj i prve dana kolovoza provodili smo zajedno, uglavnom u njenom stanu. Dotjerivali smo rukopis mojih dnevničkih zapisa. Ja bih odlazio u redakcije, a Vesna bi me čekala u klubu književnika. Ponosno (ili samo prkosno) predstavljala me svojim kolegama po peru. Kupovala je indijske košulje za mene i za sebe. Danju smo uglavnom u zamračenoj sobi vodili razgovore o hrvatskoj književnosti, religiji i vjerskim strukturama. Navečer smo izlazili u grad. Bili smo na dvodnevnom izletu u Sloveniji, posjetili Francija Zagoričnika. Odlazili u Krapinske Toplice na kupanje. I tko zna kako bi ta romantika završila da nije Vesna krajem srpnja počela dobivati prijeteća pisma. Sudbina se sa mnom dirljivo poigrala. Mora da su mi pojedinci iz redova farizeja i pismoznanaca silno zavidjeli. Sredinom kolovoza otišao sam u Beograd, a Vesna je sutradan dobila prijeteći telegram iz Novog Sada. Počela je sumnjati da ne stvaram kakvu urotu protiv nje. Proglasila me sumnjivim tipom, povezanim s njenim dušmanima. Tako se nit zajedničkog življenja stala kidati. Na moju razglednicu i najavu da uskoro dolazim u Zagreb vrlo je kratko odgovorila. „Primila sam tvoju kartu ali nažalost ne mogu ostati u Zagrebu, jer sam zabrinuta za svoje zdravlje pa moram hitno otputovati. Javit ću ti se čim se budem bolje osjećala. Kad se budemo vidjeli, razgovarat ćemo…“

***

     U drugoj polovici kolovoza javio mi se novinar Vjesnika u srijedu Milan Ivkošić i poslao mi pitanja „koja Vam se možda neće svidjeti, no, htio bih da naš razgovor bude što zanimljiviji, iskreniji i sadržajniji“. Nekoliko dana pisao sam i odvagivao svaki odgovor. Početkom rujna bio sam opet u Zagrebu, htio sam iznenaditi Vesnu. Tijekom dana dvaput sam je tražio u njenom stanu. Kad sam se navečer po treći put uputio prema Dubravi, nađoh se s njom u istom autobusu. Približio sam se, tiho je pozdravio, a ona me nekoliko trenutaka samo nijemo gledala. Jedva je progovorila. „Odakle ti?“ Učinilo mi se da me ne prepoznaje, mora da se sa njom nešto neobično zbilo, pomislih. Pošli smo zajedno u stan. U kuhinji bijaše sve onako kako smo prije desetak dana ostavili. Svi predmeti razbacani, sve u dražesnom neredu. Ali nas dvoje se više nismo smijali kao ranije. Predložio sam da malko pospremim kuhinju, pa da pojedemo jedinstvenu juhu od raznog povrća, na što me ona prezrivo pogledala. Osjetio sam da je sve teže pronalazila riječi koje nisu imale prizvuk vrijeđanja. Kad sam izrazio želju da prenoćim kod nje, nasmješila se i gorko uzdahnula: „Ah, čemu dva mrtvaca, dva leša jedan kraj drugoga?“ Shvatio sam da nisam dobro uradio što sam je uopće potražio. U hodniku sam u torbu strpao knjige koje su mi trebale za ispit iz filozofije, uzeo torbu i molećivo stao nasred kuhinje. Vesna se i dalje grozničavo smiješila, uzvišena i neshvatljiva. Otpratila me do autobusa. Pošla sa mnom do tramvajske stanice u Dubravi. Dugo smo zajedno šetkarali na stanici, a da zapravo nismo razgovarali. Ona bi tu i tamo progovorila kako se ne isplati živjeti u ovom gradu, kako joj je svega dosta, kako je čitav dan tražila čizme za starice u staračkom domu Bidružica kraj Desinića u Hrvatskom zagorju, kako će sve prodati i odseliti na neki pusti otočić, kako se nikome neće pokazivati niti išta tražiti od Društva književnika Hrvatske. Zatim me neočekivano ljubazno upitala gdje namjeravam prespavati. Molila me da joj oprostim, ali da noćenje u njenom stanu nema više nikakvog smisla. Morao sam joj obećati da ću prenoćiti kod svoje rodbine, premda je obećanje u pola dvanaest noću bilo puka formalnost. Kimnuo sam glavom i pritom drhtao čitavim tijelom. Još jednom se nasmiješila, pružila mi ruku i ostavila na tramvajskoj stanici. Dugo sam gledao za autobusom kojim se vraćala u svoju jazbinu i razmišljao u čemu li sam to pogriješio.

***

     Danima sam pred svojim očima obnavljao naš dvomjesečni zajednički život, da bih tek nakon tjedan dana smogao snage napisati joj sljedeće pismo. 

     „Draga Vesno-Strahinjčice, nikada se nisam s tolikim strahopoštovanjem latio pera kao večeras, ne mogavši odoljeti svom unutarnjem nemiru i grižnji. Pred očima mi je sve prisutnija slika nezaboravnog nedjeljnog predvečerja: mačak podvijena repa i tužnih očiju pred Svemir-ženom na blijedom svjetlu zalazećeg sunca. Zar su stvarno toliki zanos, ljepota i neopisiva radost morali na kraju poprimiti posmrtni obris žalosne vrbe? Ili su posrijedi bile pogreške s moje naivne strane koje po Aristotelu imaju presudnu ulogu u shvaćanju tragičnog. Proučavam njegovu estetiku i vjerujem da sam tek sada sposoban pravilno shvatiti i doživjeti važnost prijelaza iz sreće u nesreću. Bol koja me snažno prožima samo je dokaz antičke probuđenosti koje se suvremeni čovjek sve teže može domoći. Sjećam se tvog divnog aforizma: ‘Ljubav je najkonkretniji oblik metafizičke nade u sreću’. Odmah dodajem: ljubav može biti i slatka začaranost u kojoj se gubi smisao za tragično i zato najčešće završava u ispraznom konfliktu… Premoren estetičkim naklapanjima i filozofskim zastranjivanjima ne znam kako izraziti najdublji osjećaj privrženosti koji je izgubio svaku vrijednost u tvojim očima. Ne bih želio da pisanje ovog pisma poprimi oblik mačjeg oblizivanja. Ne, htio bih konačno priznati, nakon svega promašenog, da mi je itekako stalo do umjetnički egzistencijalnog osmišljavanja i ustrajnog pomaganja u tvojim poslovima. Bila si u pravu kad si mi štošta predbacila, kad si hrabro posumnjala u moje duhovne i literarne sposobnosti, kad si me ismijala ispred vodoskoka, a vjeruj mi, ništa me ne bi začudilo da si me i u vodu gurnula. To je pravi način ispitivanja savjesti, daleko od religiozne skrušenosti, pred svećenicom koja mi nema što oprostiti, jer se ništa nije zbilo po mojoj svjesnoj volji. Sve zavisi o nevolji iz koje se čovjek može samo djelima iskupiti…  Oprosti što toliko čeprkam po sebi, premda bih više no išta u ovim ranojutarnjim satima htio čuti i doznati o tebi. Jesi li se barem malčice odmorila i oporavila? Ili se i dalje upropaštavaš u sverazornoj užurbanosti vremena? Vesno, znaj da mi je najodlučnije stalo do dovršenja svih skica i zapisanih naslova. Kant mi je večeras otkrio tajnu ljetne zagonetke na koju se odnosila i tvoja opomena da nemam pojma što znači voljeti: ‘U subjektivnoj sferi uzvišene osobine ulijevaju poštovanje, a lijepe izazivaju ljubav. Uzvišeno utječe na nas jače nego lijepo, no ono nas ipak zamara i ne može se dugo uživati.’  Možda ipak nije sve prokockano, ne može biti, kad je na djelu jaka volja i postojanost patničkog preispitivanja. Nova akademska godina bit će za mene itekako intenzivna. Pored nekoliko seminarskih radova moram pripremati i diplomski rad na Nietzscheovu temu o umjetničkom življenju. Tema je nadasve aktualna za moj sadašnji period, dragocjene su mi mnoge tvoje sugestije. Uz Nietzschea pravu originalnost diplomskom radu pružit će filozofsko osvjetljavanje tvoje umjetničko egzistencijalne problematike. Danko Grlić me u svojoj Estetici u mnogim stvarima ne zadovoljava, previše jednostrano pristupa problemu umjetnički lijepog, ta lijepo se ne odnosi samo na ostvarenja, već mnogo više na sam život umjetnika. Radujem se tvom eseju o Bogu kao pristojnosti. Najiskrenije želim da se u ovim jesenskim danima mnogo bolje, mirnije i zdravije osjećaš, pa da pored spomenutog eseja iznenadiš javnost mnogim originalnim mislima pred kojima sam ljetos malodušno kapitulirao. Ali ubuduće se to više ne može dogoditi. Moj objavljen tekst o Nietzscheu donio mi je ovih dana poznanstvo s prevoditeljem Milanom Tabakovićem koji upravo prevodi njegove rane spise, zamolio me za suradnju, a što je najvažnije, na raspolaganju mi je njegova bogata knjižnica iz filozofije i književnosti.“

***

     Ivkošićev intervju s mojom velikom fotografijom bio je u cijelosti objavljen 29. rujna 1976. na duplerici VUS-a (Vjesnika u srijedu) pod naslovom Od Krista do Jude. O reakcijama na njega saznao sam nešto malo iz pisma profesora dr. Ivana Cesara (1936.-1993.) s Odsjeka za slavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu: „Kleričko-franciskanerski čistunci uglavnom na Vašem intervjuju liječe svoj kompleks siromaštva, videći u svemu tome lijepu zaradu. Vaši su bivši prijatelji navalili na Vas u rubrikama koje objavljuju pisma čitalaca. No, čini mi se da je Vaš način kako ste odgovarali na pojedina pitanja, mnogima onemogućio daljnji potez otkrivanja Vašeg pripadništva.“  

     Potkraj rujna Radomir Andrić, srpski pjesnik i urednik, poveo me sa sobom u Kruševac. Posjetili smo njegove prijatelje u uredništvu časopisa Bagdala. Doživio sam srdačan susret s jednostavnim ljudima, marljivim poslenicima kulture na očuvanju narodne baštine, razgledao galeriju umjetničkih radova, muzej i temeljne zidine dvorane u kojoj su, prema usmenoj predaji, večerali junaci cara Lazara. Sveto mjesto srpskog naroda. Poklonih se “ostatku ostataka” – ruševinama osmatračnice, odakle je moguće sagledati svu tragiku, nesporazume, poraze, pobjede, junaštva i muke srpskog naroda. Razmišljanje o Srbima  dozove mi u svijest Ujevićevu zbirku Lelek sebra. Nemoguće je o srpskom narodu razmišljati bez hrvatske sudbine. I obrnuto. U drevnom gradu podno Bagdale postao sam plemenitiji za novo viđenje.

     Na Sajmu knjiga krajem listopada u prolazu sam razgovarao s Dragom Zdunićem, svojim zagrebačkim nakladnikom. Najprije me službenim tonom podsjetio na suradnju, a potom gotovo posprdno dobacio kako se na sajmu nalazi i Vesna, kako je sudjelovala na recitalu i kako ne bi bilo dobro da me zatekne s njim u razgovoru. Nasmiješio sam se, progutao pljuvačku i rekao mu da ne vodi brigu o meni. Produžio sam s Francijem Zagoričnikom do mariborskog izdavača moje druge zbirke pjesama na slovenskom jeziku koja se trebala pojaviti do svibnja iduće godine. 

***

     Odmah poslije održanog Sajma knjiga pojavila se u beogradskoj Politici prva najava knjige Apokaliptičke basne Vesne Parun.  Izrezao sam je i ponio sa sobom u Zagreb. Sreli smo se u Ilici, pošli zajedno na ručak  u obližnji restoran u kojemu smo i ljeti često zajedno blagovali. Bila je očito neraspoložena. Nastojala me pogledom uvjeriti kako ne sjedi sa mnom. Osvrnula se na riječi iz mog pisma „nismo mi krivi što se moramo razići“ i počela nepovezano pričati o anonimnim pismima, kako sam navodno sve znao prije nje, kako će me na Kaptolu opet objeručke primiti, da, da, sve ona zna, postoje fakti… Ništa detaljnije nisam uspio izvući iz njenih riječi. Brzo sam uvidio da bi svako suprotstavljanje bilo suvišno. Zato me valjda nagradila i poslije ručka nastavila sa mnom šetati gradom. Pričala mi je o ruskim kulturnim danima u Zagrebu, o svojim dokumentima koje će pohraniti u stranim zemljama. U kavani na uglu Ilice i Frankopanske popili smo kavu, zatim je predložila da u kinu Tuškanac zajedno pogledamo film „Od pravde do istine“, nakon čega je uslijedila šetnja prema Britanskom trgu, puna neizvjesnosti i mučnog uljudbenog dodvoravanja. Zaustavili smo se ispred dućana njene prijateljice. Sjetila se da je već davno trebala biti kod nje. Uslijedio je hladan stisak ruku, magla na ulici, magla u glavi.

***

     Sredinom studenog potpisao sam ugovor o emitiranju mojih pjesama u emisiji Poezija naglas Trećeg programa Radio Zagreba, a potkraj mjeseca ugovor o djelu s Univerzitetom umetnosti u Beogradu o prevođenju tekstova sa slovenskog za knjigu Filmski scenario – hrestomatija. 

     Početkom prosinca poslao sam Društvu književnika Hrvatske u Zagrebu po treći put molbu za prijem u članstvo uz sljedeće obrazloženje: „Prvu molbu predao sam prije četiri, drugu prije dvije godine. Prva je bila odgođena do daljnjega, na drugu još uvijek čekam odgovor. Takav postupak ne mogu sebi obrazložiti, ne vidim pravog razloga za odbijanje, budući da aktivno objavljujem poeziju, prozu i esejistiku već punih osam godina u časopisima i listovima širom Jugoslavije. Objavio sam dvije zbirke pjesama, a za tri gotova rukopisa tražim izdavača. Po svemu sudeći u sadašnjim prilikama najteže je objaviti knjigu onom piscu kojemu je stalo prvenstveno do književnosti i koji se ne razumije baš mnogo u izdavačku politiku. Držim da nema hrvatskog pisca mlađe generacije koji je posljednjih godina bio prisutniji u književnim časopisima širom zemlje: Ljubljana, Maribor, Celje, Zagreb, Split, Sarajevo, Titograd, Novi Sad, Kruševac i Beograd. Zato se s pravom nadam pozitivnom rješenju molbe, budući da se egzistencijalno nalazim na dnu društvene ljestvice. Završavam studij čiste filozofije, izdržavam se od pisanja i prevođenja, nemam socijalnog osiguranja, mijenjam podstanarske sobice i sve teže naslućujem bolje dane.“

     Potkraj godine izgubio sam svaku nadu u ponovni susret s Vesnom. Preostale su nam tek novogodišnje čestitke. 

     „Draga Vesno, magla u kojoj smo se one studene večeri neobjašnjivo rastali ne prestaje me obavijati. Postoje fakti! Čudne li promrzlosti u tvojim riječima koju ne mogu razumski dokučiti, ali je mogu donekle osjetiti. Međutim, ništa od spomenutih fakata nije u mojoj moći, niti je ikada bilo. Sve što se zbilo ili zbiva ostavlja me po strani, u zagorskoj krčmi, na domaćem kolinju ili u ovom čađavom beogradskom sobičku. Živim više u prošlosti, negoli u sadašnjosti, prijateljujem s Andre Gideom, Rudolfom Steinerom i Voltaireom. Odakle znaš da će me na Kaptolu objeručke primiti? Da ti nije to možda rekla gorljiva čistačica kaptolskih ureda negdje na pošti? Srećom nikad nisam želio niti želim da me itko objeručke prima, pa čak ni Ti, prema kojoj sam gajio, gajim i gajit ću najiskrenije, iako možda ne i najprikladnije osjećaje. Nažalost, previše sam se u ono kratko vrijeme zanio apstrakcijom sreće koja je po svojoj apstraktnosti bliža ljubavi negoli istini. Istina je uvijek u nama i samo prema njoj utvrđujemo istinitost fakata. Zašto tog poslijepodneva nismo mogli mirnije i veselije razgovarati? Tvoje poteškoće i neraspoloženja ukazuju na moj osobni poraz ili pobjedu. Nadam se da si pročitala u Književnoj reči moj tekst o Apokalitpičkim basnama. Svjestan sam njegove necjelovitosti, ni izdaleka nisam rekao sve o njima, ali i ovakav tekst svidio se mnogima ovdje, pogotovo mlađim piscima, mojim vršnjacima, koji naprosto ne mogu vjerovati da je tebi satira životno potrebna. To je razumljivo, budući da pjesnikinje s kojima te oni uspoređuju doista nemaju potrebe za satirom. Nadam se da uspješno odolijevaš svim prehladama. Znaj da rado mislim na tebe, da će mi u svakoj prilici biti neizmjerno drago ako ti mogu biti u bilo čemu od pomoći.“ 

     Na čestitku mi je uzvratila deset dana kasnije: 

     „Zdravo, Božidare! Premda je već prilično ostarjela i ova, 1977., važi još uvijek službeno kao nova, i želim da ti donese novih lijepih iznenađenja poput one minule, čiji tragovi još me opominju po hodnicima, iza i ispred vrata, na podu. Dočekah ovu bez ikakvih iluzija, srećom gotovo i bez struje, bez topline i svjetla, razgovarajući s I čingom. Nisam ga pitala o sebi nego o starici-skitnici, strpanoj ovih dana, na silu, u ludnicu-ubožnicu Bidružica kod Desinića, gdje je usprkos našim intervencijama kod odgovornih i pomoći izdahnula poluodjevena i izgladnjela, okružena maloumnima, defektnima, imbecilima, pijanicama, bijednicima. Sahranili smo je bar na lijepom zagorskom groblju i osjećam da je u tom trenutku bila zadovoljna. A umrla je na samu Staru godinu. Eto, to je sve što bih za sada mogla i imala reći o sebi. Posvetila sam Magdici jednu jesen, i ne žalim. Zima je skoro na izmaku. Od proljeća očekujem komad plavog neba, manje alergija i više dobrih kaubojskih i gangsterskih filmova, bez ljubavnih scena i hepienda! Što se može, kad je i Nietzsche postao – pamfletist!“

Bio sam gradačački gimnazijalac, on nastavnik u Modriči, već autor objavljene knjige. Imao je s Miroslavom Slavkom Mađerom u gimnaziji Hasan Kikić književnu večer u kojoj sam kao član gimnazijskog književnog kluba sudjelovao i ja. Bio je to moj prvi susret sa živim piscima, s Anđelkom se nastavio i u Sarajevu, na studiju. Ostao sam mu vjeran u svim životnim situacijama, sve do smrti, takav je i on bio prema meni. A bili smo, i jedan i drugi, u vrlo delikatnim životnim situacijama i prije rata i u ratu. I prije rata i poslije rata moja vjernost njegovoj poeziji i prozi, njemu kao osobi nekonvencionalnog ponašanja, smetala je mnogima. Bili smo zbog toga i jedan i drugi i šamarani i svakojakim riječima čašćeni. Kao gimnazijalac nisam sasvim razumio ni njegovu poeziju ni njegovu prozu, u njima je, međutim, bilo nešto tako magnetski snažno, drukčije od svega što mi je za čitanje lektirom bilo zadano da sam zadana štiva gurao u stranu, s guštom čitao njegova. Tako je bilo u gradačačkoj gimnaziji, još izrazitije u Sarajevu, na studiju, gdje smo se još više zbližili, gdje sam o njegovoj pisanoj riječi povremeno i pisao.   

Prije rata, osamdesetih godina, bili smo zajedno i u akciji dedogmatizacije književničke organizacije koju je tadašnji čelnik (mrtav je, neću mu spominjati ime) ideologizirao u svim programskim segmentima, obojica smo tada u beogradskoj Književnoj reči strpani u jurišni zdrug, on kao poglavnik, ja kao njegov doglavnik. 

Jedna je boja, jedan je glas dominantan i u poeziji i u Vuletićevoj prozi. Tragično otkriva u svemu što živi, što raste, traje i umire. U tragičnom pronalazi veličinu svega što postoji. Tragično zvoni i kad opisuje radost, kad klikće. Nekako se sve to prepoznalo i u mome duhu. Nekako mi je sve to postalo vrlo blisko, moje, još u gradačačkoj gimnaziji, u Sarajevu pogotovo. Sve to što raste i traje zašto i umire, kako ipak nastavlja da živi? To propitujem i ja. U nadrealnom oblači svoju novu košuljicu. Njegovo je cjelokupno pjesništvo takav pobjednik stvarnosti koju živimo. Ono je i u Parizu vrednovano pobjednikom stvarnog koje je u suglasju s beskonačnim. Alain Bosquet, Le Figaro, Paris, 27. srpnja 1984. je napisao: „Ne događa se svaki dan da Europa upozna jednog velikog pjesnika… Vuletićeva poezija osvaja nas čudovitim suglasjem stvarnosti i traganja za beskonačnim“. 

A ovdje, u Sarajevu, kao i u Zagrebu, Anđelko Vuletić gotovo da i ne postoji. Kao da ne postoje ni oni koji su i ovdje o njegovoj književnosti pisali kao i Alain Bosquet. Ima u Vuletićevom i pjesničkom i proznom glasu i Ujevića i A.B. Šimića, i francuskih nadrealista, ima, ali, kad se sve sabere, ima samo njega, prkosnog, nemirnog, svojeglavog, izazovnog, samoubilački okrenutog životu, lucidno uronjenog u samu njegovu srž. U potrazi za beskonačnim nije štedio ni sebe ni stvarnost koja ga je svojom okrutnošću izazivala na sve žešći megdan. Pjesnik kao veliki ratnik, pjesnik ožalošćen što je čovjek primoran na rat, eto, i to je Vuletić. Živio je suprotno drugima, pisao je suprotno drugima. Samo svoj u svemu. Svoj megdan sa životom vodio je i završio časno. Rezultat te borbe osuđen je na beskonačnost.

U predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanskoj poeziji imao je kraljevsko mjesto.

U pjesničkoj je četvorci kojoj Midhat Begić, najveći i najsuptilniji bosanski književni kritičar i esejist, knjigu posvećuje: Četiri bosanskohercegovačka pjesnika. Skender Kulenović, Mak Dizdar, Dara Sekulić, Anđelko Vuletić (Sarajevo, 1981).

Sarajevu pjevao je kao malo tko, kao nitko.

U ratnom prevratu (vrijednosti) i u poslijeratnoj preraspodjeli (mjêstā i dobara) iz toga grada nestalo ga, i iz te književnosti nestalo ga. Zatajen, zaboravljen, kao da ga nikada ni bilo nije.

U poslijeratnom Zagrebu, kamo ga je vuklo srce (što li?), i u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji nije ni primijećen. Kao ni u predratnom Zagrebu, kao ni u predratnoj hrvatskoj poeziji, uostalom.

Sada ga više nema, sada je sav – poezija. Sigurno je: vratit će se u te književnosti, i jednu i drugu, ako ikada same o sebi počnu misliti ozbiljno i zahvalno.

Anđelko Vuletić

U SARAJEVU, POD MOJIM PROZOROM

(U Brooklynu raste jedno drvo.)
U Sarajevu, pod mojim prozorom, raste
jedno groblje;
i – da to ne gledaju moje rođene oči,
ne bih vjerovao: kako se širi, kako
osvaja prostor,
i kako svojom pomamom – a zamalo ne rekoh: svojim
cvjetanjem – ugrožava cijeli grad.

Možda već sutra: moj prozor, i moj dom,
i ove uzaludne riječi – potonut će u groblje.
Jer i mlado groblje – kao i sve što niče –
buja, i raste,
i udara snagom i poletom, nezaustavljivo;
i – prkosno, i oholo – ruši
sve pred sobom
i osvaja svoj životni prostor.

Mlado groblje, kao mlado proljeće, upilo je u sebe
sve što je valjalo, sve što je pjevalo i što je zemljom
ponosno hodilo.
Koliko snježnog smijeha, koliko zelene radosti, koliko
bučnih, životnih snova nestaje u nijemom šumu bosanske zemlje.

Ta gluha zemlja postaje sad naša prva mladost i novo
umiranje, kome već brojimo godine, a odavno
ne pamtimo dane.

To mlado sarajevsko groblje pod mojim prozorom,
što raste i što se grana – prijeti
da nas sve, do jednog,
satjera i sabije u onaj konačni,
u onaj posljednji kut.

Da zavlada gradom, kao žetelac žutim klasjem!

Ta naša nova njiva, to mlado sarajevsko groblje.

(1992.)

(Iz knjige Križaljka za čitanje sudbine, Zagreb 1999)

www.ivanlovrenovic.com

ne bismo li, možda, moguće, mi ipak?
ne biste li i vi, možda, i moguće?
(a i svatko od nas, kojem prijeti šipak,
neka misli o tom, iz vlastite kuće.)

ne bismo li, ipak, moguće, ah, možda,
mogli mi vi oni, da, svi koji htiju,
izabrati vodstvo bez ikakva vožda,
naraštaji oni da se prošlim smiju?

ne bismo li, možda, usprkos i mada,
odjebali jadne himne pa i laude,
i dospjeli tamo, a tamo je sada,
gdje jedino važi naš sapere aude?

ne bismo li, ipak, na kraju početka,
rekli: brate, dosta, gnojna nam je šizma,
pa krenuli naprijed, od novoga retka,
protiv malih zala, totalitarizma?

ne bismo li, možda, utopije razne
mogli svesti na par jednostavnih stvari,
ispuniti misli, pogotovo prazne,
ko krastavac sirćem, da se ne pokvari?

Prvu knjigu, roman “Tuđi život”, objavila je s navršene četrdeset i četiri. Ranije je pomalo pisala za djecu, i živjela s poznatim romanopiscem i dramatičarom. Radila je u školi, kao profesorica hrvatskog i knjižničarka. Bile su devedesete, pa početak novog tisućljeća, i bio je to neki skromni život umjetnika u Hrvatskoj. On je bio suosnivač teatra na Brijunima, tamo su provodili ljeta, obasjani tim dalekim i ustrajnim svjetlom Šerbedžijinih pozornica. Tada nije pisala, ili je pisala nešto što nije objavljivala. Stotinu raznih, odreda krivih pretpostavki, zasnovanih na muško-ženskim stereotipima, uspostaviti bi se moglo oko toga zašto je on pisao, a ona nije. To je, možda, već samo po sebi, jedna romaneskna tema, koju bi se moglo ispisati mimo svih stereotipa. Naravno, jednako kao što je tema zašto nije pisala i objavljivala dok je bio živ, ista je tema zašto je propisala kada je ostala udovica. U nekoliko je godina objavila niz od sedam romana, koji će biti vrlo čitani, i s kojima će zauzeti vrlo važno a upražnjeno mjesto u hrvatskoj književnosti i u književnome životu. Ispisujući priče o tuđim životima stvorila je svojevrsnu mitologiju svakodnevice, uvijek suvremene, određene prostorom prepoznatljivoga velikog grada, u kojoj se njezini čitatelji i čitateljice lako prepoznaju. Zasnovani na čvrstim fabulama, likovima običnih žena i muškaraca, njezini romani teku u finom nijansiranju bliskih odnosa među ljudima. Ništa strašno ni krvavo neće se u njima zbiti, i ništa što bi iznevjerilo taj okvir postavljen s naslovom prve knjige: tuđi životi. Usporedo s romanima, piše i dramske tekstove, koji redovito osvajaju nagrade što nose ime Marina Držića, ali bivaju postavljeni uglavnom na manjim ili sporednim pozornicama. Osim socijalnih okolnosti kojim se ta sporednost da objasniti – ipak moraš biti poželjna i mondena faca, distingvirana u držanju, apartna u svakom pogledu, da bi se tvoji komadi igrali na glavnim pozornicama – tu je i razlika između prozne i dramske književnosti u Hrvatskoj. Dok su u prozi modeli običnih i tuđih života, te poopćenih egzistencija, vrlo poželjni, prisutni, čitani, pa i kritički visoko valorizirani, u teatru bi željeli nešto neobično, drukčije, iščašeno; možda najprije tekst bez teksta, dramu bez drame, nekakav bućkuriš od riječi, koji bi pozornicu nadahnuo autentičnim i izvornim idiotizmom. (Ovu riječ, molim, shvatiti izvan kliničkog i pogrdnog konteksta i govora.) Tako je došlo do toga da jedna vrlo čitana, primijećena i kultivirana prozaistica bude u Hrvatskoj skrajnuta kao dramatičarka.

I na kraju, ako niste čitali romane i drame Borislava Vujčića, i romane i drame Marine Vujčić, valja reći da ćete u tekstu uzalud tražiti korijene i razloge Marinina kasnog propisivanja. Borislav Vujčić kao prozaist bio je vrlo hermetičan pisac – to je, na žalost, razlog slabe prisutnosti njegovih romana u vremenima poslije njega – zanimljiv, uzbudljiv ako se čitatelj zadubi, ali uvijek vrlo hermetičan, uvijek na tragu nekoga ranog modernizma. Kao dramatičar, pak, bio je isti takav, ali, rekli smo, ono što odmaže u romanu, katkad pomogne u drami. Danas bi se Vujčića, kad bi kazališni dramaturzi i ravnatelji išta čitali, moglo lako i mnogo igrati. No, u svakom slučaju, bio je skroz različit pisac nego što će Marina Vujčić to biti. Za sve koji su ih poznavali, i koji su s njih dvoje drugovali i prijateljevali – a lijepo je bilo njima biti prijatelj – u toj potpunoj razlici nešto je začudno, a istovremeno ganutljivo. U životu bili su isti takvi: dvoje najrazličitijih i najbliskijih ljudi koje ste mogli sresti. Začudni tuđi životi.

U siječnju 2016. Marina Vujčić ponudila mi je da na ajfelovom mostu, malenom internetskom književnom časopisu pri mojoj autorskoj web stranici, objavim fragmente njezina dnevnika. Unaprijed sam se obradovao tekstu – volim dnevnike, dnevnici su istovremeno ogled iz književnosti i iz ljudskosti; koješta se o osobi iz dnevnika, a posebno iz načina pisanja dnevnika, može saznati – ali još i više obradovala me je ta mogućnost načelne promjene u Marininu diskursu, stilu i nastupu. Jer pisati i objavljivati dnevnik na suprotnoj je strani od zalaženja u “tuđe živote”. Poslije smo u još nekoliko navrata na ajfelovom mostu objavljivali njezine dnevnike. Uvijek je uzbudljivo otkrivanje novoga autorskog glasa, ali možda je i uzbudljivije kada u istome piscu otkrivamo drugi njegov glas. Književnost je metafizička disciplina. U istome fizičkom tijelu stanuje više lica i svjetova. I svako to lice ima svoj stil, rukopis i način. Iz te množine osoba i svjetova nastaje ono što čitatelja čini povlaštenim među nečitajućima. Čitanje je uvod u metafiziku, kapija koja sa svake strane vodi prema unutra.

Sredinom rujna 2021. Fraktura objavila je “Stolarevu kćer”, “dnevničke zapise” Marine Vujčić. Premda je u knjizi značajan dio onoga što je već bilo na ajfelovom mostu, isti se tekstovi čitaju drukčije. Na tačno dvjesto stranica rahlo prelomljenog teksta skoro desetljeće je života. Dio zapisa je datiran, a dio nije. Mjesta zbivanja su: Zagreb, Trogir, Palagruža i Seget Gornji. Jedan život u gradu, jedan život na selu i jedan godišnji odmor. U to (skoro) desetljeće, koje poteče 2012, staju dvije smrti, očeva pa majčina, koje osim što su većini ljudi egzistencijalno i antropološki važne, jer tim dvjema smrtima prestaju biti nečija djeca i postaju siročad vijeka, one, opet u većini slučajeva, označavaju životnu prekretnicu, koja je žanrovski vezana upravo za dnevnike. Naime, kada ti umru majka i otac, gubiš dvoje najvažnijih sugovornika o onom što ti je prethodilo. Vrijeme kao da se najednom skrati, ostao si sam sa svojim sjećanjima. Ono što si putem zaboravio, kao da je umrlo skupa s njima. Marina Vujčić tu okolnost ne spomene u tekstu, ništa o tome ne izgovori, ali kao da dnevnik najednom poteče oko tog nametnutog, biološki uvjetovanog zaborava. Ona piše o malim događajima, doživljajima, senzacijama svijeta. Nema tu mudrovanja i umovanja, a pogotovu nema tog tako iritantnog uzdizanja vlastitog života na opću razinu, nema kolektivizacije vlastitog slučaja, uživljavanja u rodnu, socijalnu, nacionalnu ulogu. Kao što u svom tekstu Marina Vujčić nije predstavnica plemena Hrvata, tako nije predstavnica žena (naravno oštećenih, zanemarenih, diskriminiranih, samosvjesnih…), niti je predstavnica bilo koga drugog. U dnevniku predstavlja ona svoj život, ali samo sebi, onako kako to jedino i ima smisla, a ne mogućim čitateljima. Ako niste Gombrowicz, a ne bojte se, sigurno niste, onda u dnevniku nećete paradirati velikom proznom predstavom vlastite osobe nasuprot svijeta, jer takvo što, uostalom, nije činio ni Krleža. I on je, naime, dnevnik pisao samome sebi. Kao i Max Frisch. Kao i Zdravko Malić, Ksenija Zečević, Rodoljub Čolaković, Edvard Kocbek, kao i toliki drugi znani i neznani pisci i književni iskušenici. Drukčije, mimo Gombrowicza, postupaju samo infantilni, do kraja neopismenjeni klinci iz domaćeg i regionalnog susjedstva, koji su, avaj, pomislili da su dnevnici u modi, pa da i oni tako mogu…

“Stolareva kći” je, kao i svaki dobar dnevnik, u velikoj mjeri nehotičan autopoetički manifest. Jedan od nadnevaka koje prepisujem u svoj čarobni notes, da mi potraje duže i da ga, prema potrebi, krivotvorim i ukradem, glasi ovako: “Pisanje je na neki uvrnut način uvijek autobiografija, bez obzira na sadržaj. Jer kad se to što smo pisali objavi, kao da smo drugima dali na uvid sve svoje vrijeme u samoći. Oni onda znaju što smo radili tisuće svojih samotnih sati. Kad bi se duh mogao odijevati, pisanje bi bilo njegova zastrašujuća golotinja.” Svidjela mi je ova lijepo izvedena metafora. Među ostalim i zato što kroz nju Marina Vujčić nehotice razotkriva nešto za što ju već dugo sumnjičim: stid, gotovo pa sramežljivost pred vlastitom tekstom i pred mogućnošću da će se u njemu u svom jadu razotkriti. Meni koji, ako ne čitam, onda upravo o svom jadu, o svojoj šepavosti, nakaznosti i emotivnoj razjedenosti neprestano pišem, takav stid je izazovan. A opet bih ga kod bližnjih i kod dragih želio razbiti. Što ja to imam protiv stida drugih, dragih ljudi?

“Stolareva kći” nije ispovjedni tekst. Osim što je za takvo što odveć dobra pisačica i kultivirana čitateljica, koja zna da se ispovjedni tekstovi ne pišu u dnevničkom žanru, nego ih treba (ako uopće treba) pisati u romanima, pripovijetkama, autofikcijskim mistifikacijama, memoarima, Marina Vujčić ispovijedima nije sklona. Dnevnik za nju je sredstvo protiv zaborava i samoće. Što je, opet, paradoksalno, jer se na samoću nigdje ne žali, nego u njoj, čini se njenom čitatelju, uglavnom uživa. U tom njenom bilježenju dnevnih sitnica, slika i senzacija postoji u njenom slučaju i nešto od one dubinski pjesničke, lirske inspiracije. Recimo, ovo: “U ljekarni su mi preporučili umjetne suze. Ima u tome ironije. Na umjetan način vlažit ću oči. Ne znam bi li prave suze imale isti učinak. To mi je u ljekarni bilo neugodno pitati.” E, da se čovjeku jednom dnevno pošteno isplakati…

Ili ova antologijska crtica iz Segeta Gornjeg, po kakvima se istinski pisci nepogrešivo razlikuju od foliranata. I to opet na dva načina, po svijesti da je ovo nešto za ispričati, a onda, važnije, po načinu na koji će biti ispričano. Pažljivo čitajte: “Praznimo gustirnu jer voda iz nje otječe kroz pukotine koje treba pronaći i zakrpati. Na dnu je još samo malo nataloženog blata, a u tom blatu i jedan neočekivan predmet. Naočale moga oca.

Stigle su gore k nama u siću koji smo konopcem izvukli na svjetlo dana. U tom malom priručnom liftu nije bilo ničega osim njih.

Sve je iz prošlog trenutka kojemu nitko od nas nije svjedočio jasno: otac je otvorio poklopac gustirne, nagnuo se da pogleda koliko je u njoj vode, a naočale su mu spale s ušiju prije nego što ih je stigao spasiti od gravitacije. Nema ničega posebnog u toj priči o nezgodi koju jedan predmet godinama kasnije oživljava kao da se dogodila danas, ali sadašnji je trenutak poseban. Naočale su tu, otac nije. Trenutačno nemamo tekuću vodu, ali imamo uspomenu koja je godinama na dnu gustirne čekala da je pronađemo. Imamo možda i poruku s onog svijeta, u koji je utješno na trenutak povjerovati.” I ovu epizodu, cijelu, prepisujem u svoj čarobni notes, premda jasno je da je ne mogu krivotvoriti i ukrasti. Ali to je kao sa slikama i grafikama koje vješam po svojim zidovima: važno mi je da u svom domu imam nešto lijepo. To onda u književnosti znači: mojom rukom prepisano.

Najvažniji Marinin autopoetički iskaz u “Stolarevoj kćeri” meni je, njezinom čitatelju, ali i piscu, najteže shvatljiv. Ovako ona piše: “Ja ne vidim oko sebe priče, vidim samo stanja. Priče moram izmisliti, zato pišem tako sporo.” Na stranu konstatacija da piše sporo, a u desetak je godina napisala čak sedam romana, ali kako je moguće da oko sebe vidi samo stanja? I je li to doista istina? Bit će da jest, ne bi Marina lagala, premda je laganje u dnevniku legitiman književni postupak. (U romanu, tvrdim, nije legitimno lagati. Laž se u romanu prepoznaje kao laž, kao greška, feler, laž je puknuta žica na čarapi romana…) Istovremeno, međutim, “Stolareva kći” vrvi pričama, čak i mnogo više nego stanjima. Recimo, zamoli ona majku, nekako pod sam kraj njezina života, da joj popiše sadržaj obiteljske grobnice u Trogiru. Kako to već biva u Dalmaciji, na grobnici je samo obiteljsko prezime, a od imena samo jedno: onog tko je grobnicu podigao. Već je taj popis, kakav god on bio, niz priča, koje čine povelik roman, ili možda mnoštvo romana. Obiteljsko prezime je Ciciliani, a rodonačelnik obitelji, njezin patrijarh zvao se Giovanni Ciciliani, bio je marangun, i došao je za poslom sa Sicilije u Trogir, da po jednoj od posljednjih epidemija kuge (a možda je to bila i kolera, budući da se svaka morija u nas nazivala kugom), povede biznis izrade mrtvačkih sanduka. Zar to nije roman? Njegov sin Frane bio je svećenik, i podigao je grobnicu, u koju su se zatim, po redu ili mimo reda, sahranjivali Marinini preci i rođaci. Među njima djed Kaja, prema čijem je stradanju Vatroslav Mimica snimio film “Kaja, ubit ću te”, i Kajina sestra Karmela, koja je stradala pod čudnim okolnostima kad joj je bilo šesnaest, a porodično vjerovanje je da se ubila jer ju je otac seksualno zlostavljao. Zar to nije roman? To, ili osjećaj koji u tebi budi misao o toj djevojčici za koju te vežu krv i sudbinski niz sadržan u slučajnosti tvoga rođenja?

Ali nije pravedno da čitatelj svome piscu, tojest spisateljici, tačnije pisačici, ovako nameće i određuje stvari! Vjerujem Marini kad kaže da prepoznaje samo stanja, a priče mora izmišljati. Dobrim piscima vjerujemo. “Stolareva kći” odlična je, visoko kultivirana dnevnička knjiga, sjajan prozni komad kakvih je u suvremenoj hrvatskoj književnosti malo, ali to je i knjiga neke pomalo i neočekivane i ganutljive ljudske čestitosti.

Kaže mi: „Javlja se samo automatska sekretarica, „nije dostupan”, ali broj mu je isti, ista adresa”. Drugi mi kaže. „Slabo se sad viđamo, nisam ni njega vidio godinama”. Treći, da je bio u Sarajevu, sreo ga nekoliko puta, malo se žalio na kuk, ništa posebno. „Vidio sam mu prošle godine grob” – kaže mi četvrti. Zovem jednog koji je poznavao mnogo svijeta, istih smo godina, kretali se u istim krugovima, pitam ga zna li što se s njim desilo, ali on ne može da ga se sjeti, pita kako je izgledao, šta je radio, čime se bavio. Ja ga opisujem, radio je tu i tu, to i to, malo zapinjem, slike su izblijedile, sjećanja maglovita, a onda kažem „bio mi je u davna vremena dobar prijatelj”, ne mogu reći ništa bolje, znam da to nema više nikakvog značaja, ali meni samo to važno, jedino još to u meni.