– Jesi li?

– Jesam.

– Aj, polako!

Mjesec je pun. Nigdje ni najmanjega oblačka na nebu. Nikad ovako zvjezdano, čini mi se, od kad smo ovdje. Ljeto je kraju pa noći znaju biti hladne. Čim se smrači počinje hladnjeti, a pred zoru se ne može bez debele jakne. Opominju na dolazeću zimu. Ova je topla. Nenadani izuzetak. Izuzetci su događaji u manjini. Kad ih se nakupi dovoljno onda oni postaju pravilo. Pravilo tad postaje izuzetak. 

Očekivali smo da će se dogoditi. Noćas ili sutra najkasnije. Ali ovo nismo nikako očekivali. Prošla noć bila mirna. Pretprošla isto. Svaku drugu ili treću noć. Tako je već duže vrijeme. Ipak je bilo noćas! Nismo sigurni je li ovo pravilo ili izuzetak. 

Podižemo. Šestorica. Četvorica nose, dvojica preuzimaju. Teže je i sporije nego smo mislili. Osam koraka i stajemo. Ne ide. Strmo i nezgodno. 

– Ajte vi prvi pa pričekajte nas!

– Aj!

– Pazi da ne struže o kamen!

– Neće. Aj, sad vi!

Dvadeset metara. Malo ljepši teren pa lakše. Korak po korak. S ruke na ruku. Polako i oprezno. Ne znamo bismo li trebali biti oprezniji ili brži. Ispod nečije noge odvali se kamen. Ne čujemo sebe dok se spuštamo, ali ovo nam svima lomi po ušima. Čujemo se do sela. Mislim i dalje. U selu su naši. Oni su s druge strane. Ne mogu nas čuti. I da nas čuju, nebitno je. Ne mogu nas ovdje pogoditi. 

Skoro kao dan.  Nečija cijev bljesnu na mjesečini. Preko oka. Gledam kud idem pa se ne obazirem na nevažno. Bez obzira što bi moglo biti lijepo. Ostali isto. Prsti mokri od znoja pa šatorsko krilo klizi niz njih. Obukli se toplo. Računali na pravilo. Sad se nemamo kad skidati. Znoj je ionako preuzeo cijelu kožu. Kasno. Predajem drugomu i brišem ruke. Obilazim ovoga ispred sebe pa dolje da preuzmem. Skoro trčim. Ne znam ni tko je ispred, ne gledam. Mislim da je Laki. Možda i nije. Jako strmo. Stijene velike. Nezgodno je bilo i dok smo se peli. Ovo je puno teže. 

– Neće ići ovako.

– Kako?

– Pa ne ide, vidiš i sam.

Hropće. Opet. Teško ga je slušati, ali to je znak da je živ. Hropac, pa lagano piskanje. Zrak u usku prolazu. Tako nastaje pisak. Dva, jedan za drugim. Različiti. Možda ima više rupa. A možda je samo jedna pa se glasa različito ovisno o položaju tijela. Mislim da su pluća. Nismo gledali, nismo imali kad. Jedva smo ga izvukli odozgo. Trebalo nam je više od dvadeset minuta. Isto toliko metara, ali granate nisu dale brže. Čim je malo stalo istrčali smo. Bez gledanja gdje je pogođen. Učetvero. Po dvojica za ruke i noge. Šake mi odmah postale ljepljive. Krv se grušala po dlanovima. Skoro crna krv. Odavno se skorila i pomiješala sa znojem. Slijevala mu se odnekud ispod uniforme. Ostali u zaklonu još desetak minuta. Onda krenuli.

Stojimo na kamenu. Umorni. Prošlo sat i deset. Čini mi se da je bilo puno prije. Nismo još ni trećinu puta. Još sigurno sat. Možda nešto manje, dolje je bolji teren. Ali i mi smo već umorni. Gore dvojica ostala. Najsitniji. Ja najsitniji ovdje. Zapravo, visok sam koliko i ona dvojica, ali nisam dao. Ja ću! Skupa smo se penjali, skupa silazimo. Nisu se bunili. Bili smo ekipa. Nikad svađa. Ponekad sitna zajebancija na nečiji račun. To je bio plafon. Potrefilo da se tako nađemo.

– Trebali bi usjeći dvije grane pa zavezati za šatorsko. Biće lakše.

– Čime usjeći?

– Nožem! Po dvije tanje pa ih svezati konopom. Izdržaće. 

Ne znam čuje li nas. U polusvijesti je cijelo vrijeme. Jedini zvuk koji je dolazio od njega bio je hropac. U početku je vrištao. Samo kratko. Slušali smo iz zaklona. Nismo mogli k njemu. Dok smo ga vukli u zaklon, bilo je teže slušati nego vući. Onda je jaukao još desetak minuta. Prestao i to. Čim smo krenuli dolje. 

Povremeno otvara oči. Kad bi mu mjesec obasjao glavu vidio bih to. Dok mu je glava bila zaklonjena našim tijelima, nije se moglo vidjeti. Onda opet mjesec i zatvorene oči. Glava mu desno-lijevo dok smo ga nosili. Nismo mogli drukčije. Hropac.

– Sijeci! Evo tu, lijevo.

– Pridrži pušku, smeta mi!

Metalan zvuk izvlačenja oštrice. Nož velik. Japanski čelik. Hans kaže poslao mu rođak iz Kanade. Metalna futrola. Četiri grane debele kao slabija ruka. Po dvije na desno i lijevo. Konopa dovoljno. Vežemo što čvršće možemo. Sliči na nosila. Vidjet ćemo hoće li izdržati. Podižemo. Deset koraka. Ipak je lakše. Ili smo samo malo odmorili? Neće više biti vremena za odmor. Jedino ako umre. Nisam više normalan! Kako ovako razmišljam? Jebote, pa rat je, zašto ne bih ovako razmišljao!? Drag mi je, ljudina je. Ali ako poživi do sela, bit će čudo. Ne mogu spriječiti svakakve misli. Pucaju me bez pitanja. Vraćaju mi se slike od večeras. Stalno! Minobacačka pogodila njih dvojicu. Istrčali iz zaklona na plato da vide situaciju dvadeset sekundi prije. Boki na mjestu mrtav. Desna ruka otkinuta u ramenu i pola glave razneseno. Ona druga polovica spržena. Ne može se prepoznati. Ali bili smo s njim i znamo tko je. Fali i lijevo stopalo. Kao da ga je netko ukrao skupa s čizmom. Ni najmanjega traga od tog dijela tijela. Sve drugo na svom mjestu. Kratko vrijeme za analizu. Šok ili analiza, kako tko zove. Nismo znali dok nismo istrčali po njih iz zaklona. Rat je, makljaža, nema vremena za puno toga. Plače se u hodu. Pogled s kojih desetak metara na osakatinu. Ostavili smo Bokija tamo gdje ga je odbacilo. Bilo kakvo premještanje iskasapljena tijela nije imalo smisla. Možda noćas kasno kad se sve stiša ili ujutro. Pa nemaju ni oni toliko granata, ne mogu rokati deset dana. Onda ćemo ga izvući i gledati ga nekako odnijeti dolje. Bitnije je bilo izvući njega, bio je još živ.

Ona dvojica što čekaju da prime šatorsko krilo puno niže. Ali nisu daleko. Mi ostali debelo poviše njihovih glava. Ne mogu nam bliže prići. Morat ćemo otpuštati konop i polako ga do njih, nema druge. Čvrsto ga svezati  za grane sa strane da nam ne isklizne. Hans mu već savija šatorsko oko čizama i dodatno steže. Stvarno, na što smo to prispjeli? Ne bih mu bio u koži. Ali ni za svoju kožu više nisam siguran. 

Ne zove se uzalud ova vukojebina Oštri Vrh. Strm i oštar kamenjar na jugu Hercegovine. Pet dana smo ovdje, a bili smo i prije. Samo jednom. Dok smo se prvi put peli prema vrhu nismo razmišljali o ovakvim situacijama. Dobili smo ovaj položaj i to je bilo jedino što smo mislili. Plato gola kamena, veličine dvjestotinjak kvadrata. Bez i jednoga stabla. Ni grma! Oštar kamen. Hrpa otvorenih konzerva desetak metara ispod platoa, s naše strane. Nadstrešnica od grana debljine jače ruke. Suho grmlje preko. Zbog sunca, ne zbog granata. Tu je zaklon. Miris mokraće štipa nos i oči. Dnevni i noćni boravak. Tu ni jedna granata nije mogla pasti. Plato su redovito gađali. Pun ožiljaka. Ili je pogađala po njem ili je prebacivala. 

Kad sam prvi put bio gore, nebo je bilo poluoblačno pa slike koje sam zapamtio dolaze u prekidima. Noć! Kad god bi neki oblak otkrio mjesec, otkrivala se i poneka slika. Polje duboko ispod nas. Široko kilometar. Ma i više. Opet brdo na njihovoj strani. Na brdu oni. Nakon nekoliko trenutaka prilagodbe oka još jedna slika. Nazidan kamen na kamenu kao grudobran.

Nema ovdje zemlje. Kamen je sve. Tako prekidno gledao pola sata. San. Kratko, pa u dva na stražu. Mogli su nam prići jedino verući se po konopima uz liticu s druge strane. Visoko preko sto metara. Nemoguće, ali ipak straža. Sjedio na kamenu. Zapalio tri cigarete. Žar uvijek skriven dlanom. Hladno u to doba. Rakija iz ploske. Dva gutljaja. Opet duhan. Do tri i pol gledao polje. Probudili me i rekli da idem spavati. Gotova moja smjena od dva do četiri. Nastavio spavati. Ujutro vrhunski pogled. Da sam znao za ovo prije rata, sigurno bih došao. Bez puške. Jutarnja slika: mi na nekom kamenu šiljku visoko iznad polja. Pogled desetak kilometara daleko na sve strane. Ispod ravnica, pa iza nje brda. Njihova. Nešto kao kanjon, samo ovdje su brdski vrhovi kao otoci, a polje je more. Noćašnje magličaste vizure poprimile stvarne oblike. Tu ćemo biti svaki drugi dan i noć, a u međuvremenu u selu. Ovo je vrh u svakom pogledu, pomislio sam. 

Trgnem se. Opet sam odlutao na pet sekundi. Događa mi se to zadnjih dana. Možda sam neispavan. 

– Jamljaj! – netko me gurnu po ramenu.

Dvije spojene grane u mojim rukama. Prvi desni. Spuštamo ga niz stijenu lakše od očekivanog. Netko me obilazi i čeka da preuzme prednji kraj. Ja ću na zadnje desno. Onda još desetak koraka. Pa ću ja trčati naprijed. Odmarat ću od nošenja dok budem trčao. Lijevom rukom držim granu. Desnom pridržavam lijevu. Ne klizi kao prije. Sve je nekako tiše i brže. Smjenjujemo se kao da smo dugo vježbali. Malo manje strmo. Ali uska staza. Grane okolo. 

Deset minuta bez stajanja. Lijeva strana zastrugala o stablo. Umalo pade. Ne može drukčije. I najzdravijega da ovako snosimo ne bi mu lako  bilo.

– Stani!

– Šta je?

– Stani!

– Što sad?

– Spusti!

– Šta je bilo?

Šatorsko na zemlji. Ne leži vodoravno. Ukošeno je, takav je teren. Tišina! Najmračnija do sada. Ni hropca. Dugi se spušta do šatorskoga. Naslanja glavu. Desno uho. Osam sekunda. Diže glavu. Spušta. Šest sekunda.

– Ne diše.

Nesigurnost! Nevjerica. Kraj života. Čudno mi koliku smo vjeru imali dok smo ga snosili. Kako nismo odmah vidjeli da nema šanse? Šutjeli smo dok je Dugi sjekao grane, a znali smo. Ili nismo znali?

– Aj, opet!

– Jesam. Dvaput! Ne diše, sigurno.

Računam: nema piska već skoro pet minuta. Nisam ga čuo, možda je bilo. Mjesečina jača nego prije. Jasno nam se vide lica. I njegovo. Nije zaklonjeno. Sklopljene oči. Odmakli smo se i stojimo kao na nekom sprovodu skupljeni oko mrtvaca. On nakošen na zemlji. Nemamo ga gdje normalno položiti. Desna noga prebačena preko mjesta spoja šatorskoga i grane. Rekao bi čovjek da samo spava. Ne vide se rane. Ni na nama se neće odmah vidjeti rane. A onda će biti takve da se neki nikad oporaviti neće. Zemlja je kurva, vidiš kako joj ništa ne značiš, a gineš za nju. Nema fina mjesta za heroje. Odbačen na kosini. 

– Mrtav?

– Mrtav. Ne diše.

Laki vadi džepnu lampu. Pali. Snop svjetla na šatorskom krilu. Prema licu. Sklopljene oči. Linija krvi na desnom obrazu. Njegova je, ali nije s lica. To smo ga mi zamazali njegovom krvlju dok smo ga nosili. Naslanjam dlan.

– Hladan… i hladan znoj.

Snop svjetla na kamenu. Laki i dalje čuči. Mi stojimo bez pomicanja. Nebo puno zvijezda. Ovo je mogla biti prelijepa noć da nije rata. Čak i u ratu bi mogla biti prelijepa da nije smrti. Ali njih dvoje ruku pod ruku. Gađaju nas svako drugu ili treću noć. U prekidima. Nema pravila. Da su večeras preskočili sve bi drukčije bilo. Onda bi rokali sutra navečer, mi bi prošli lišo. Ali onda bi po drugom vodu. I tamo su naši. Možda ne bi nitko poginuo. A možda bi poginula trojica. Možda bi mi lakše bilo jer ih ne znam. Jebi ga, sad sebe žalim. A mrtav čovjek ovdje leži. Kocka je ipak pala na nas. Dvojica danas. Jučer smo nas četvorica dva sata tukli karte. Briškulu. Smijali smo se. Pukli bocu nekoga slatkasta alkohola. Spavali popodne. Sinoć se peli ovamo. Dva mrtva. Ostali slabi na kartama. Nema se ni karata više s kim igrati. Ne mogu spriječiti ovakve misli. Pokušavam, ali svako malo se ponovi.

– Daj da zapalimo!

Netko vadi kutiju. Dvije ruke, jedna po jedna, odnose iz nje po cigaretu. Dva oštra zvuka upaljača. Povlačim duboko. U tankom snopu raspršujem dim. Kap znoja s vrata niz leđa. Nikad prije nisam tako precizno mogao pratiti putanju znoja niz tijelo. Zastane negdje pri dnu prsnoga koša. Nisam prije pušio ove cigarete. Ne znam ni koje su. Gorkast dim. Iz čučnja prelazim u niskosjedeći. Lijeva noga savijena. Desnom diram šatorsko. Vrhom čizme osjećam njegovo tijelo. Nikad prije nisam dodirnuo mrtvaca. Računa li se ovo kao dodir? Ako nekad budem nekom pričao… Pola cigarete, nitko ne priča. Kap znoja se konačno otkinula i došla do remena. Tako nastaju one tamne mrlje na pravom kožnatom. Zato nikad nisam volio takve. Uvijek se vidi. Nisam se puno znojio, ali sam gledao kod drugih. Platneni su bolji. Sad me se ne pita puno. Jedan od nas, razmišljam kako sam mu sad ime zaboravio, sjedi deset metara niže. Vidim ga dobro na mjesečini. Bio dolje da preuzme nosila. Nije se ni vraćao k nama od kako smo shvatili da nosimo mrtvo tijelo. Ostao na mjestu. Možda se boji mrtvaca. Možda se ne boji, ali je pod šokom. Možda bi tako ukočen ostao i da sad netko zapuca na nas.

– Šta ćemo?

– Idemo dalje. 

– Nazad?

– Nećemo. Spustit ćemo ga do sela. Onda ćemo vidjeti. 

– Možemo li javiti našima da netko dođe pred nas? Teško ćemo ovako.

– Nemamo čime javiti. 

– Gdje je motorola. 

– Boga pitaj! Bila je kod njih dvojice kad je puklo.

Na pola puta do sela. Slijedi jako strm dio pa onda lagana padina. Teško. Možda bismo i mogli, ali dugo bi trajalo. Trebamo još četvoricu za silazak. Možda naši shvate da se ne javljamo pa krenu prema nama. Ako budu zvali. Ali zašto bi zvali? Sad će tri iza ponoći. Mogli su čuti granate. Toliko glasova i misli mi se kurla po glavi. Nepomjeren, privodim cigaretu kraju. I ostali sjede kao ukočeni. 

– A da netko krene prema selu i dovede pomoć?

Šutnja teža od silaska. Nikomu se ne ide bez ostalih. U ovakvim situacijama nema zapovjednika. Ne može nitko zapovjediti. Svi smo isti. Sjedimo kao pogubljeni još nekoliko minuta. 

– Nećemo u selo još. Čekamo do svitanja.

– Zašto?

– Opasno je sad ići u selo. Dok je bio živ vrijedilo je riskirati. Nemamo motorolu da javimo. Straža je pred selom, mogu zapucati na nas ako nas čuju. Bolje čekati zoru.

– Hoćemo li nazad, gore?

– S kim ćemo njega ostaviti? 

Šutnjom smo se složili. Nemamo više rakije. Dobro bi sad došla. Samo duhan. Ne skrivamo žar cigarete. Ovdje nas ne može nitko vidjeti. Vidi li nas itko uopće? Izgledamo kao brodolomci u malom čamcu na otvorenu moru. Ostavljeni! Utopljenik leži. Mi ne veslamo. Ne znamo kud bismo. Ne skrivamo žar cigarete. Ne vidi nas nitko.

Dario Džamonja: Zdravstvena knjižica, Svjetlost, Sarajevo 1985.

Evo jedne od najdražih knjiga u mojoj kućnoj bibliotečici, za kojom sam, kao za amuletom, posegnuo prvoga dana ruske agresije na Ukrajinu. Pomilovao sam knjigu, prelistao je, pa vratio nazad na njezino mjesto. Ovu knjigu nećete, na žalost, naći ni u jednoj knjižari niti antikvarijatu. Ali ništa za to: priče iz nje objavljene su u drugim knjigama sarajevskog pisca Darija Džamonje, o kojem sam u posljednjih trideset godina mnogo pisao po različitim hrvatskim novinama, lako ćete naći u boljim zagrebačkim knjižarama i u skoro svakoj knjižnici. 

Ali ovo je danas pripovijest baš o toj jednoj konkretnoj, danas rijetkoj knjizi, a onda i o tome kako knjige, ipak, nisu samo ono što u knjigama piše, nego su knjige i predmeti, koji imaju svoju sudbinu. A ta je sudbina uvijek u vezi s čovjekom koji s tim predmetom živi i u njemu dijelom i živi.

“Zdravstvena knjižica” objavljena je 1985, u sarajevskoj Svjetlosti. Džamonji je tad trideset, ovo je druga njegova knjiga, u njoj je petnaest kratkih priča. U to vrijeme pokušava pisati roman, jer to je način da pisac postane čuven. Pokušava pisati filmski scenarij, jer to je vrijeme velikih Kusturičinih uspjeha. I nikad ništa ni od romana, ni od filma. Zavro je da na koricama “Zdravstvene knjižice” bude jedna sasvim određena, ali vrlo čuvena slika. Ilja Rjepin: “Zaporoški kozaci pišu pismo turskom sultanu”. Događaj koji Rjepin, taj najveći ruski slikar onoga doba, rođeni Ukrajinac, čiji su mnogi sentimenti ukrajinski, na ovoj slici slika iz mitske je povijesti. Divlji kozaci odgovaraju sultanu Mehmedu IV na ultimatum da se podvrgnu njegovoj vladavini. Na slici ih vidimo kako smišljaju čime će sultana gore uvrijediti i ismijati, i baš ih briga za to što je sultan moćan upravo onako i onoliko koliko je danas moćan Vladimir Putin.

Džamonja tu je sliku odabrao zato što mu se dopadala, ali i zato što je u divljoj ekspresiji ljudskih lica, njihovih raspoloženja, nakaznosti i priroda vidio sebe i junake svojih priča. Dijete razvedenih roditelja, odrastao na ulici i na brizi bake i djeda, sin samoubojice, Džamonja je bio sarajevski gradski pisac. Pisao je o sebi, o bližnjima, o drami ulice i o jednoj sarajevskoj epohi. Njegov čitatelj podsmijehnut će se danas koječemu u toj modi autofikcije, ali i u trabunjanju ovdašnjih nekih manje upućenih dama kako je Knausgaard sve to pokrao od žena. Ta nemojte kasti! Baš od žena, i upravo on! No, umjesto da se dovikujemo po tržnici kako ne postoje muški i ženski žanrovi, kao što ne postoje ni muški i ženski paradajzi, luk i paprike, ajde da čitamo Džamonju. Lani mu je bila dvadeseta godišnjica smrti.

Njegov svijet bio je izmjeren koracima. Premda je dio rata i kratko vrijeme poraća preživljavao u Americi, sav je Džamonjin život protekao u tih nekoliko gradskih kvartova, između staroga turskog Sarajeva, u kojem sam ja živio, i novoga socijalističkog Sarajeva, izgrađenog tamo niz Miljacku, prema Ilidži. Džamonjino Sarajevo bilo je oko Koševa i Marijin dvora. Na tom prostoru, koji se nekome u život i u književnost neupućenom čini uzak i neznatan, zbilo se uglavnom sve. A pisac za svoga života to sve nije mogao do kraja ispisati. Jer najveći su i najfascinantniji upravo ti uski, mali svjetovi od nekoliko ulica, dva semafora i jedne samoposluge.

I kao što su se zaporoški kozaci rugali sultanu, jer su znali da su njihova moć i sloboda u ravnodušnosti njihovoj prema tiraninu i njegovim zahtjevima, Dario Džamonja rugao se životu. Nesreću je pretvarao u književnost, na način kakav ćete u malo kojeg pisca sresti. Čitajte Džamonju ako već niste. Lako ćete njegove knjige naći, premda ove nigdje više nema.

Jacques Le Goff: Srednji vijek rastumačen djeci, Mala zvona, Zagreb 2021.

Evo jedne dragocjene i prelijepe knjige, koju bi baš svatko iole pismen trebao imati negdje u kući, na komonćinu, pod rukom. Dragocjena je zato što ju je napisao jedan od velikih povjesničara našega doba, koji je bio i sjajan pisac, čovjek velikog literarnog dara. Iz ove ćete knjige doznati i što je zapravo srednji vijek, i od kojeg do kojeg je doba potrajao, ali – što je možda mnogo važnije – shvatit ćete zašto je neprimjereno srednji vijek koristiti kao frazu koja označava neko mračno i zatucano doba čovječanstva, iz kojeg se evo do danas spašavamo svijetlim pregnućima modernizama ovih i onih. A prelijepa je knjiga, jer su je takvom načinili u Malim zvonima. Prijevod je Sanje Lovrenčić, likovna oprema i ilustracije Ivana Stanišića.

Sofija Andruhovič: Felix Austria, Edicije Božičević, Zagreb 2018.

Evo još jedne vrlo upečatljivije knjige o kojoj sam, pročitavši je, poželio pisati. I nikako. Pa neka i ovo bude neka napomena za budućnost. Riječ je o malom, savršeno skladnom romanu o prijateljstvu, socijalnom romanu, srednjoeuropskoj prozi koja pripovijeda o kraju jedne epohe, a pisana je s kraja druge epohe. Hrvatskom čitatelju ova knjiga trebala bi biti naročito važna, jer pokazuje dokle sežu granice našega intimnog svijeta i naše kulture. Sofija Andruhovič (1982.) ukrajinska je pripovjedačica i romansijerka, jedno od važnijih imena novoga europskog vala.

Portalima je zabranjeno kopirati ovaj tekst i lijepiti ga po svojim platformama

(poučna priča o tome kako sam od talenta postao šupak)

Na ovu me priču potakla jedna poruka koju sam dobio na Facebooku od meni nepoznate gospođe, koja me podsjetila na jedan moj pokušaj pisanja stihova gdje je, otprilike, središnja tema bila: “…a ti si bila preko rijeke, s tko zna kojim papkom…“, iako je ta, nepoznata gospođa, napisala: „.. a ti si bila na Kamberoviću, s tko zna kojim papkom… (vidiš da ja puno pamtim, pjesniče). Eto, Nepoznata, ne pamtiš baš u potpunosti, ali hvala na podsjećanju.

Te, davne 1989. godine, ne sjećam se kojeg mjeseca, što i nije previše važno za ovu priču, Društvo književnika organiziralo je poetski maraton u Sarajevu, u kultnoj sali Trasa. 

Maraton je trajao 24 sata, kao obilježavanje dvadesetogodišnjice prvog poetskog maratona koji je održan na istom mjestu 1969. godine, gdje su pjesnici iz bivše Jugoslavije, zemalja u okruženju, ali i iz cijelog svijeta, govorili svoje i tuđe stihove punih 69 sati, bez prekida.

Taj prvi maraton ostao je zapamćen po tome što je, sada pokojni, zenički glumac Boško Bole Marić, devet sati bez prekida govorio stihove Branka Miljkovića, sve dok se nije onesvijestio na pozornici. Bole je, inače, bio jedan od onih ljudi, koji, na žalost, uludo protraćiše svoj talent. Svoj dobri duh, svoje sposobnosti, utopio je u alkoholu i uskratio nas sve nekih trenutaka u kojima smo mogli svi skupa uživati.

Inače, Branko Miljković je bio onaj veliki laf, pjesnik (namjerno ga nacionalno ne lociram), koji je gotovo jednako završio tragično, vješajući sebe i svoj talent o drvo u parku, a čuven je po onoj:

„..hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj…“

E, te 1989. godine pođe nas nekoliko mladih, poletnih pisaca u pokušaju na taj poetski maraton u nadi kako ćemo moći reći neki svoj stih.

Ja, ovako mahnit, ponesem dva litra boze od Ćore iz Stare čaršije (s ćoška u prolazu pored fotografa Murata Jašarevića) i punu kesu Salčinovih kifli. Smatrao sam da su to dvije stvari oko kojih se vrti moj tadašnji svijet i da su, sasvim sigurno, kvalitetnija poezija od one što sam je osobno pokušavao stvarati i pisati.

Uredno se prijavimo organizatoru, sjednemo u publiku i čekamo svoj red.

Pored nas, ispred nas, iza nas, sjede, slušaju i govore tadašnji naši poznati pisci, koje sam gledao samo na TV-u ili slušao na radiju. Podosta sam njih i čitao.

Dođe red na mene i ja, kao što sam pripremio, kažem kako moji stihovi nisu ništa prema Ćorinoj bozi i Salčinovim kiflama što su oni iz prvih redova prihvatili s oduševljenjem. Prvo zato što neće morati slušati jednog hajvana koji misli da zna pisati, a drugo jer su bili gladni. Pisci su vazda bili kokuzi, i to frontalni.

Čim sam sišao s pozornice, odem do organizatora i prijavim se za drugo govorenje, koje je trebalo biti poslijepodne.

Glavna gošća te večeri, ona koja je trebala biti šlag na manifestaciji i zatvoriti maraton, bila je Desanka Maksimović. Bole je hodao između nas, nije htio izlaziti na pozornicu, bolje reći nije mogao jer su ga uzeli maligani k sebi, i govorio:

– Samo da vidim Desu, da joj kažem koji njezin stih, a vi se jebite.

Moje ponovno penjanje na pozornicu bilo je u onaj gluvi sat, oko četiri popodne. Malo ljudi u sali, ali ipak prepoznajem Velju Miloševića i Dragu Kudžića. Veljo je bio poznati  pisac za djecu, i odrasle, urednik dječjeg programa na RTV Sarajevo, upravo tih dana objavio zbirku pjesama „Vodiću te na Cetinje“, boem, volio je popiti, volio je društvo. 

Drago je bio zajebant, jedan od onih talenata koji se nisu realizirali u potpunosti. Neki su ga zvali režimskim piscem, jer pisao je poeme za velike radne kolektive, ili za radne akcije. A on je samo gledao gdje će čuknuti koju paru, nikako to što je radio nije bilo loše. Najpoznatiji je bio po stihovima:

„…sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin snjegovi i šaš…“ koju će svi povezati s Bregom i Dugmetom, ali prava istina je kako je Drago tu pjesmu dao Vajti, a Brega, stara lopuža je mazno i napravio ne mega-hit nego brega-hit. Pričao je Drago tada da mu Brega nije platio ništa za to mažnjavanje, iako se poslije čulo da je dug izmiren. Još je poznatiji Drago bio u raji jer nikako nije htio prati noge. Jednom je tako pošao s novinarom i bivšim nogometašem Brankom Tucakovićem Tuckom kod Tucka kući na spavanje, u sitne sate. Tuckova žena ih fino dočeka, naviknuta na boemštinu svoga muža i njegovih prijatelja i poznanika, pripremi Dragi krevet i kaže mu:

– Haj se malo osvježi, operi noge, pa na spavanje – a Drago ustane, cipele u ruke, i kaže:

– Fala vama, drugarce, ali ja noge nisam opro dvajsipet godina pa neću ni sad! – i na vrata, u park na spavanje.

Kad sam se popeo na pozornicu, krajičkom oka vidim kako obojica kunjaju na svojim stolicama i u trenu pomislim:

– Dobro je, neće me čuti – i počnem.

Prva pjesma bila je srcedrapateljska, ljubavna ljiga koju mogu napisati samo oni koji su zaljubljeni preko ušiju, a ja tek isplivao iz kasnog puberteta. Nitko ništa, reakcije mlake, netko odobrava, netko gunđa, ali hajde, pregrmilo se. Počnem ja drugu, već pomenutu, s papkom s druge strane rijeke.

Idem lagano, stih po stih, kad najednom, ničim izazvan skoči Veljo sa stolice, probuđen, i na sav glas kaže:

– Bravo momak, tako se to radi, jasno, kratko, ravno u glavu. Nastavi! – ja kao da sam dobio krila. Veliki, poznati, Veljo Milošević me pohvalio javno. Možda nisam uzalud i bezveze trošio sitne sate, mene mladog i ambicioznog. Možda ja stvarno nešto i znam napisati. Ali, tada dolazim do onoga dijela:

– … a ti bila preko rijeke s tko zna kojim papkom..

Veljo poskoči, jer stajao je i slušao pozorno, odmah ispod pozornice:

– Šta to kažeš, momčino!? Papak!? Haj mrš s bine, ko te samo pusti! Ti ćeš govoriti papak u poeziji! Haj mrš tamo!

Ja bio na pozornici i nestao. Od sramote sam odmah tu pjesmu bacio, poderao i bacio. Čuo sam kako neki pisci daju lovu drugima da im pišu pjesme, ja nisam htio dati nekoj budali, nekom papanu, gorem od mene, da uzme tu moju, za koju sam smatrao kako je dobra, iskrena i nadasve ljubavna i metne je u svoju knjigu.

U roku od dva-tri minuta bio sam u oblacima, a onda pet metara pod zemljom. Najmanje godinu dana nakon toga nisam ništa napisao. I sada mi se, incidentno, omakne nekada nešto, rijetko. Uglavnom pišem mojoj djeci i Prvoj i Jedinoj. Od talenta sam tada postao pakaš. 

Poslije me, Veljo, onako očinski, jaranski zagrlio i rekao kako on, koji je objavio nekoliko knjiga, može u pjesmama govoriti „svašta“, ali ja, koji tek počinjem, ne smijem, jer mogli bi me brzo ignorirati i izbaciti iz konkurencije. Nikada nisam skontao, što je to vidio u meni tada u onih par trenutaka, ali sada mi se čini da je bio, pomalo vidovit.

A Bole je, pijan, zaspao u jednoj od kancelarija Trase. Prespavao je dolazak, gostovanje i odlazak naše Desanke Maksimović koju je doveo, ugostio i odveo, pjesnik, s velikim „P“ Izet Sarajlić, stihove joj govoriili Drago Kudžić i Miodrag Miki Trifunov.

Na izlazu je Bole, sav uplakan govorio:

– Jebem vam mater pjesničku, uvijek zbog vas propustim ono glavno!

Bole, nisi samo ti i ja sam, i puno nas.  

Pogovor za knjigu drama Saše Anočića “Trilogija gubitnika” u izdanju Disputa

O dramama Saše Anočića šteta bi bilo pisati iz gole teatrološke perspektive, ili ih čitati tek kao tekstualne predloške za predstave koje su kasnije iz njih nastale. Kad bi se to radilo na taj način, kad bi im se oduzelo ono što je Saša Anočić u njima i s njima kao autor i čovjek živio, mnogi bi „dokazi“ o njegovoj unikatnoj stvaralačkoj intuiciji ostali izostavljeni. Najmoćniji primjer te intuicije – onaj kojim bi ovakvi tekstovi zaokružujući jednu životnu i autorsku sudbinu trebali završiti a ne započeti – jest činjenica da je u Kaubojima ispisao i režirao vlastiti odlazak. 

Ovaj tekst mora započeti krajem umjesto početkom upravo zbog toga što ga piše netko tko je svjedočio Sašinom posljednjem redateljskom angažmanu pa iz prve ruke zna koliko su njegovi Kauboji, sigurno nenamjerno, ali zastrašujuće točno, godinama poslije premijere „prepisali“ dramu u stvarnost i zatvorili puni krug Sašinog života. 

Kauboji započinju audicijom. Manje je poznato da je Sašin rad na predstavi Iz života kukaca braće Čapek u Hrvatskom narodnom kazalištu Split također započeo nekom vrstom audicije. Nije to uobičajeno u našem glumištu. Redatelj inače dolazi s gotovom podjelom, prije prve probe zna se tko igra koju ulogu i ta je podjela službeno ovjerena i izvješena na oglasnoj ploči kazališta. No Saša je, baš kao Saša Anloković, redatelj iz njegove drame Kauboji, htio pobliže upoznati glumce s kojima će raditi pa je zamolio nekoliko dana čitanja s njima prije odluke koga će zadržati u predstavi. Zadržao ih je sve, opet kao redatelj u Kaubojima. Opet je audicija organizirana zato da bi svi na njoj prošli. Ovdje nije bila riječ o naturščicima, radit će s profesionalnim glumcima, ali danas smijemo vjerovati da nije slučajno izabrao najmlađi dio ansambla, gotovo pa razigranu djecu koja tek razvijaju svoje životne priče i razvijat će ih tijekom rada na predstavi stasavajući u ljude koje rad na toj predstavi mijenja – opet onako kako se u Kaubojima dogodilo. Iako to nije bila „kaubojska“ predstava, imala je puno zajedničkog s oživljavanjem djetinjih snova, imala je puno elemenata mjuzikla i igre u službi pobjeđivanja prozaičnog života i svakodnevnog preživljavanja – a ako je netko znao od prozaičnog života malih ljudi, takozvanih gubitnika, napraviti umjetnost koja preispituje viši smisao života (i smrti!), bio je to Saša Anočić. U Kaubojima su to bili čovječji gubitnici, u Kukcima ista takva mala stvorenja koja za svog kratkog, katkad i jednodnevnog života, pokušavaju doživjeti barem nekoliko blistavih trenutaka i naći smisao.

Redatelj u Kaubojima u uvodnom govoru izabranim glumcima kaže da se nada da ih očekuje puno ONIH trenutaka. Nije im znao objasniti kakvi su to ONI trenuci, ali im je jamčio da će ih prepoznati kad se dogode. U tim vanserijskim trenucima koji svemu daju viši smisao bila je komprimirana cijela Sašina poetika i njegov redateljski i dramatičarski rukopis – rad je neka vrsta čežnje za djetinjstvom, igra u kojoj će na kraju prevladati ONI trenuci koji će se zajednički prepoznavati i od kojih će nastati umjetnički rezultat. Tako je bilo i u Splitu, tako je bilo i u Kaubojima. U Splitu tom rezultatu Saša, nažalost, nije svjedočio – kao što ni Saša Anloković, redatelj u Kaubojima, nije vidio svoju premijeru. Na kraju Kauboja glumci stoje nad grobom redatelja Saše Anlokovića i opraštaju se s njim. Na kraju predstave Kukci – zaustavljena priča u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu – predstave koja je baš kao i u Kaubojima morala biti završena bez svog redatelja – glumci se na svakoj izvedbi opraštaju od Saše Anočića iznoseći pred publiku njegov rekvizitarij s proba. Iako ne čujemo onaj off, glas redatelja iz Kauboja, jer ga u tekstu braće Čapek nema, on je itekako prisutan u tišini koja nastupi prije aplauza: „I kada sam otišao tamo odakle se više ne vraća, podijelio sam svoju ostavštinu na sedam dijelova i ostavio je njima. Ostavio sam im dovoljno, ostavio sam im i vezu koja tinja i dana današnjih.“

Zbog te veze koja je ostala tinjati u ansamblu Kukaca, i zbog Kauboja u kojima nam je Saša Anočić zastrašujuće doslovno ostavio „upute za uporabu“ predstave u slučaju redateljeve smrti, njegova posljednja predstava jednostavno se morala završiti, iako se u prvi mah činilo nemogućim da se to dogodi bez njega. I revolveraši i kukci morali su nastaviti sami, bez redatelja koji je odjahao u sumrak pa u vječiti mrak, prvo u svojoj predstavi iz 2008., a onda u stvarnom životu i u stvarnoj smrti 2021.

Prije te 2021. Sašini Kauboji čitali su se kao jedina drama iz Trilogije gubitnika s hepiendom. Da, redatelj umire, ali predstava živi, gubitnici iz predstave više to nisu, našli su životnu radost koju su prije rada na predstavi uzaludno tražili, postali uspješni glazbenici i snove prometnuli u stvarnost. Iz tadašnje Anočićeve perspektive, u kojoj sam sebe sahranjuje u ulozi Saše Anlokovića, iščitava se autoironija redatelja koji glumcima nakon premijere postaje nepotreban – završio je svoj posao i sad sve ostaje na njima. Danas će se Kauboji čitati kao drama u kojoj je Saša Anočić predvidio svoj kraj, što joj daje novu dimenziju zbog koje se hepiend iz pijeteta prema autoru i žalovanja za njim teško uz nju može vezivati. No čak je i taj sudbinski preokret i naknadni drugi život drame u potpunom skladu sa Sašinom stalnom težnjom prema promjenama, prema neiscrpnim mogućnostima novih i drukčijih završetaka. Završetaka drame, završetaka predstave, završetaka života.

U svom Alaska Jacku Saša Anočić je kao glumac često izgovarao repliku „Svi ćemo umrijeti, a nitko ne vjeruje u to.“ Kad je i vlastitim primjerom demantirao našu nevjericu u smrt, lajtmotiv umiranja postao je još vidljiviji u njegovim dramama. Smrt kao motiv ponekad je i pokretač dramskih zbivanja – kao primjerice u drami Smisao života gospodina Lojtrice. Gospodin Lojtrica doznaje da boluje od nepoznate neizlječive bolesti i tad počinje drama koja je zapravo samo nastavak njegovog ponižavanja iz prijašnjeg, „nebolesnog“ života. Supruzi i najboljem prijatelju on postaje višak, teret kojega se treba osloboditi iako su ga se svi već oslobodili davno prije, i na poslu i kod kuće, izlažući ga sustavnom omalovažavanju i nevidljivosti. Gospodinu Lojtrici nije trebala bolest da se uvjeri da ga život uopće ne uzima u obzir, nije mu trebao pogrešno dijagnosticiran „rak srebrenjače“ da njegova nemoć postane neizlječiva jer su poniznost i strah – i egzistencijalni i socijalni i emocionalni – upisani u njega kao kancerogeni genetski materijal koji ga je i prije smrti osudio na smrt. Budući da ova drama cijelo vrijeme balansira na rubu montipajtonovske groteske i tragedije, začudno je kako se Saša Anočić u njoj uspijeva izboriti za humor koji izrasta upravo iz tog sučeljavanja zastrašujućeg i tragikomičnog, te kako iz tog humora na kraju drame i na kraju Lojtričinog života epilog postaje opomena da se prva psovka ne ostavlja za kraj života, da je govor naše najšire područje borbe i da verbalno odupiranje nepravdi i nepristajanje na ponižavanje treba započeti s prvim naznakama mišljenja. 

Niko Ništ, antijunak Anočićeve drame Niko i Ništ, za razliku od gospodina Lojtrice ipak se usuđuje boriti za život dostojan čovjeka. Uzaludna je to borba u njegovu slučaju, ali neće se Niko tek tako predati moćnom neprijatelju birokracije i nepotizma. Nakon što je u istom danu ostao i bez posla i bez djevojke, eto i treće nesreće jer u životu malog čovjeka jedna nikad ne dolazi sama: mogao bi ostati i bez svoje i mamine kućice ukoliko ne dostavi baš onu dokumentaciju koju svaki gospodin Noubadi na ovom svijetu mora moljakati na šalterima s neprijateljski raspoloženim činovnicima da bi dokazao da postoji, da je živ, da nešto ima, da ništa nema, da negdje stanuje, da nema gdje stanovati, da je zaposlen ili nezaposlen, da je platežno onemogućen ili nekažnjavan, da se ni po čemu ne ističe, da se nije usudio narušiti prosjek neživota kakav se od njega očekuje. Birokratski mehanizam „Uknjižničkog polupovjerenstva Velikogradskog centra“ zažvakat će ga i ispljunuti kao neprobavljiv čovječji zalogaj, a onda ga još sudski goniti jer se spašavajući život sadističkom službeniku usudio prekršiti pravilo neosjetljivosti za druge. 

Ni on, kao ni drugi gubitnici Saše Anočića, osim čista srca i nevinog, gotovo djetinjeg osjećaja svijeta i čežnje za mogućom pravdom, nije posjedovao ništa što bi ga obranilo od okrutnosti svijeta i nesmiljenosti životnih nedaća i udaraca – dakle imao je samo ono što ga od svega toga nije moglo obraniti. Upravo je taj naivni, egzistencijalno neupotrebljiv „kapital“ njegovih antijunaka njihovo gubitništvo činio gotovo romantičnim, a pesimizam njihovih sudbina produhovljenim. Sve dok čovjek ustraje na nježnosti i razumijevanju prema drugima i samom sebi, možda ga baš gubitništvo svrstava među pobjednike jer to znači da nije pristao postati nečovjekom da bi živio život dostojan čovjeka. 

U tome je herojstvo Sašinih antiheroja.

Kao uputa glumcu, u Kaubojima postoji replika: „Budi to što radiš.“ Čitajući Trilogiju gubitnika znamo da je i Saša Anočić bio to što je radio. Iz svakog retka ove knjige jasno je koliko je bio na strani svojih tužnih autsajdera. Kao da mu je životna misija bila biti njihov glasnogovornik, i sam je živio i radio zadržavajući pravo na distancu od vlastite afirmacije, kao da će izdati svoje junake počne li se smatrati uspješnim. Bio je mnogostruko nagrađivan redatelj, glumac i autor, bio je neko vrijeme i ravnatelj kazališta, ali nikad nije prestao biti autsajder u svojoj umjetnosti i nikad nije do kraja pristao svrstati se među pobjednike. 

U jednom od posljednjih svojih intervjua još uvijek se na neki način „ispričavao“ za postignute uspjehe: „Dobro, stekao sam neko ime, ali s autsajderskim predstavama u kontekstu domaćeg teatra. Reklo bi se, autsajder po poetici.“

Još ujutro tog utorka, na posljednjoj svojoj probi u splitskom teatru, dijelio je s nama radost zbog prilike koju je dobio, zbog režijskog angažmana u nacionalnoj kući – kao da mu je ta prilika dodijeljena nekom zabunom. Skromnost koju je tako iskreno živio na svom autsajderskom rubu činila ga je još većim umjetnikom i čovjekom. 

Možda je upravo to – biti Netko, a živjeti kao rođeni antijunaci, nježni ljudi čista srca i glave pune nedužnosti djetinjih snova – bio smisao života gospodina Anočića.  

Objavljeno u magazinu Karakter; mart 2022.

Socijalizam je bio vrijeme praznih izloga. Nešto od te praznine još uvijek se može naslutiti po poljskoj i ukrajinskoj provinciji, u onim malim i zapuštenim gradićima, koji su nekad živjeli u dvorištu te jedne velike tvornice, zatvorene u prvim godinama demokracije, a sad dotrajavaju na državnim subvencijama i penzijama nekadašnjih tvorničkih radnika. E tamo još uvijek možete naići na poneki prazni izlog ili na dućančić s drvenim pultom, u kojem se mogu kupiti samo brašno, sol i žvakaće gume. Moji istočnoeuropski prijatelji nikad nisu do kraja razumjeli zašto se zalijećem prema tim izlozima i što to vidim u njihovoj praznini. Oni su u njima vidjeli svoje djetinjstvo i mladost, i te duge godine dosade, sivila i monotonije, koje nikada zapravo neće biti opričane, jer u njima, u tim godinama, nema nikakve priče. Za mene njihovi su prazni izlozi bili dragocjen prostor razlike, istočna margina naših jugoslavenskih života. Postoji, naravno, i zapadna margina, ali nje bivam svjestan čim se zateknem u Trstu ili Grazu, pa besciljno prošetam po nekim zaturenijim uličicama centra grada, ili se zateknem na tamošnjim željezničkim kolodvorima, gdje najednom tako očiglednim biva da smo živjeli u različitim svjetovima i sistemima, i da Jugoslavija, ipak, nije bila onakva kakva mi se prividi u poljskoj i ukrajinskoj provinciji.

Naš život bio je imitacija Zapada, imitacija kapitalizma. Svakodnevna proizvodnja privida. Stvaranje fizičkih i metafizičkih artefakata po uzoru na Trst, Milano, London, Beč. Svaka ambicioznija krojačnica u zemlji, svaka konfekcijska tvrtka, kakvih je bilo na svakom koraku, u svakoj našoj varošici, imala je pogon za proizvodnju džinsa. Svi su opsesivno nastojali da dizajniraju i sašiju farmerke, traperice, rebatinke ravne onim tršćanskim. Kao da je postojao tajni partijski nalog, kao da su u svim tim šnajderskim radnjama i industrijskim pogonima Jugoslavije djelovali neki skriveni politički komesari, zažagreni vjernici marksizma-lenjinizma, koji su imali samo jedan životni cilj i jedan radni zadatak: stvoriti komunističke farmerke. Ali bilo je uzalud! Jugoslavija vjerojatno je mogla stvoriti atomsku bombu – sreća naša da nije! – ali nije mogla sašiti farmerke. Razlog je bio jednostavan, a postat ćemo ga svjesni tek s padom komunizma. Velike ideje zajednice, veliki romani, ali i veliki dizajn – onaj koji se ne može kopirati ni krivotvoriti – proizađu iz načina života, duha zajednice, kolektivnih čežnji i snova. Farmerke se nisu mogle sašiti u Jugoslaviji zato što mit i legenda iz kojih bi farmerke bile sašivene naprosto se nisu mogli presaditi. Da je Sergio Leone bio iz Gacka ili iz Novog Pazara, i da je umjesto špageti vesterna stvorio prijesnac vestern, torotan vestern ili mantije vestern (mantija nije samo popovska odožda, reverenda, talar; mantije su jedno od novopazarskih, sandžačkih čuda koja vrijedi upoznati…), tada bi, pretpostavljam, bilo moguće i da se u Jugoslaviji sašiju originalne farmerke.

Imitacija Zapada nije, međutim, svaki put završavala kao promašen projekt jugoslavenskih, komunističkih farmerki. (Uostalom, koliko je Jugoslavija bila prilagodljiva i ideološki elastična zajednica pokazuje i kooperacija Lee Cooper, londonske džins konfekcije, s beogradskim Bekom, nastala, valjda, sredinom ili krajem sedamdesetih. Tada su se usred Jugoslavije počele šiti, i u Bekovim radnjama prodavati, originalne farmerke, teksas jakne, košulje, koje se ni po čemu nisu razlikovale od osrednje tršćanske robe. Naravno da Lee Cooper nije bio Levi’s, niti je imao ugled u Jugoslaviji naročito omiljenog Super Riflea, ali ako već nismo mogli stvoriti komunistički džins, mogli smo kupiti kapitalističku licencu. I ta formula govori koliko je, zapravo, Jugoslavija bila uspješna u ostvarivanju potrošačkih snova i pothranjivanju ideologija socijalističke svakodnevice, koje jedva da su se i razlikovale od ideologija svakodnevice čovjeka u kapitalizmu.) Ono u čemu su imitatori bili neočekivano uspješni bilo je popunjavanje rafova, polica, frižidera i zamrzivača po jugoslavenskim samoposlugama. Suprotno mišljenju jedne nepametne, u području trepavica neobično kosmate plavuše, koja je obnašala dužnost hrvatske predsjednice i hostesice ekstremne desnice, Jugoslavija je, recimo, bila zemlja vrhunskih i vrlo raznolikih jogurta, koji su kvalitetom visoko nadilazili kapitalističku robu. Kefir, “piće stogodišnjaka sa Kavkaza”, od početka sedamdesetih proizvodio je sarajevski UPI, zastrašujuće veliki koncern čija skraćenica je značila, ako me sjećanje nije izdalo, Udružena poljoprivreda, promet i industrija, koji je obuhvaćao i Sarajevsku mljekaru. E, recimo u to vrijeme, ali i još godinama nakon toga, na Zapadu nitko nije imao pojma što je kefir. Istovremeno, suprotno sjećanjima kratkoumne Kolinde, u frižiderima s mlijekom čak i u Sarajevu, gradu prometno zatvorenom, u kojem su trgovine oduvijek bile malo lošije snabdjevene nego u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, vladala je vrlo oštra konkurencija. Premda nije bilo uvozne robe, pored UPI-jevih jogurata, kiselih mlijeka i kefira, u frižideru moje samoposluge na Mejtašu svakodnevno su bili i mostarski Hepokovi jogurti, te ćirilični jogurti neke beogradske mliječne industrije. Po kultne jogurte, skutu i kiselo mlijeko Ljubljanske mlekarne išlo se u njihov specijalni dućan, vizavi pijace na Markalama. U dragstoru u dnu Dalmatinske mogao se kupiti i Vindijin jogurt, a u dućanu u Kasindolskoj, tamo gdje je stara kuća Stublerovih i gdje su živjeli moji teta Nevenka i barba Naci, kupovao se, jer je bio odličan, nekakav šabački jogurt. A u samoposluzi u Novom Sarajevu kupovao se, kao nekakva gastronomska dragocjenost, jogurt od ovčjeg mlijeka. Proizvodila ga je jedna srbijanska mljekara, ime i mjesto neću spominjati, jer tko zna kako je i koliko sjećanje reformiralo zbilju, ali pamtim da je ovčji jogurt dolazio petkom u tu jednu jedinu samoposlugu u gradu, i da je moja mati često ranim jutrom tramvajem putovala u Novo Sarajevo, samo zbog tog specijalnog ovčjeg jogurta.

To je ono čega se sjećam i što bi vrijedilo podrobnije ispripovijedati. Recimo, vrijedilo bi istražiti povijest jogurta u jugoslavenskom socijalizmu i napisati o tome knjigu. Ili, što mi je bliže kao ideja, napisati roman, neku vrstu kvazidokumentarne fikcije, o jogurtu. Ali gdje bih stigao kada bih sve to napisao…

Slična je gužva vladala i oko kobasica, salama i ostalih suhomesnatih proizvoda u samoposluzi. Premda je vladalo u stvarnosti utemeljeno uvjerenje da se kobasice, suho meso i slanina ne kupuju po samoposlugama, nego na pijaci ili, još bolje, kod domaćina na selima oko grada (u sarajevskom slučaju to je značilo: u Ilijašu i okolini, ili po romanijskom kraju, oko Semizovca…), postojali su proizvodi koji su se s razlogom smatrali delikatesama. Takva je, recimo, bila Gavrilovićeva zimska salama. Četrdesetak godina kasnije nezaboravni njezin okus naslućivat ću u nekim prilično skupim i hvaljenim milanskim salamama, koje kupujem u jednom ekskluzivnom tršćanskom dućanu ili u zagrebačkom Bonkuloviću, trgovini s uvoznim prehrambenim dragocjenostima. Nije to samo optimizam sjećanja, koji čovjeka izbezumi i na kriva vjerovanja navede, ali Gavrilovićeva zimska salama bila je ukusnija od većine tih današnjih salamnih remek-djela. I premda je za naše prilike bila skupa, skoro svi su bili toliko bogati da su mogli, makar i vrlo umjereno, uživati u njezinom okusu. 

I naravno da se konkurencija u ostatku Jugoslavije upregla da kopira Gavrilovićevu zimsku. Kako su autorska prava i patenti u zemljama socijalizma uglavnom ignorirani, a kako se Jugoslavija u tom pogledu nimalo nije razlikovala od sovjetskog bloka i od Kine, tako je kopiranje Gavrilovićeve zimske s današnje tačke gledišta djelovalo posve bezočno. Gotovo iste naljepnice na salamama, jednako obijeljeno crijevo u koje je salama upakirana, ista težina, format i kalibar. Razlika je bila samo u okusu: sve druge zimske salame bile su odvratne! Nemoguće je bilo imitirati originalnu recepturu iz Petrinje, iz vrlo sličnih razloga zbog kojih je nemoguće bilo dizajnirati i sašiti komunističke farmerke. Naime, u onu pravu i jedinu zimsku je, uz pažljivo birano meso i tajnu kombinaciju začina, bio uložen i cijeli jedan društveni koncept. U zimskoj je bio veliki banijski zavičajni mit, u njoj su bili životi, nade i stremljenja te skupine ljudi koji su svakodnevno sudjelovali u realizaciji i u povremenim transformacijama recepture, u stvaranju salame i njezinom uzdizanju u neku veliku i slavnu tradiciju. Zimska salama bila je poput onog veličanstvenog spomenika Vojina Bakića, podignutog na Petrovoj gori, u čast ustanka naroda Banije i Korduna iz 1941. godine. Jednako suptilna i jednako vječna, premda je prolazila kroz želuce Jugoslavena i ljudi diljem svijeta, gdje god se izvozila Gavrilovićeva zimska salama, ona je bila materijalizacija bezbrojnih ljudskih sudbina, ali i sudbine cijeloga jednog kraja, obilježenog ratnim mučeništvima, etničkim podjelama, nezacijeljenim ranama i nedovršenim pomirenjima. Gavrilovićeva zimska salama bila je poema o sretnom i pravednom završetku građanskog i bratoubilačnog rata u Jugoslaviji.

Da, zimska salama proizvodi se i danas. Posve logično i očekivano: odvratna je! Sve je u toj salami propalo na način na koji je propala i Jugoslavija. U gastronomskom i u fizičkom pogledu, današnja Gavrilovićeva salama loš je, uglavnom nejestiv proizvod propadajuće hrvatske prehrambene industrije. Velika firma koju su komunisti oduzeli njezinim vlasnicima Gavrilovićima u restituciji je vraćena nasljednicima. Bio je to čin tranzicijske pravde. Radnici Gavrilovića završili su posvuda u svijetu, razišli su se po Hrvatskoj, otišli u Srbiju, postradali u ratnim i poratnim progonstvima. U fizičkom pogledu, nova zimska salama nejestiva je, u metafizičkom pogledu u njoj više ničega nema. Osim daleke i neispričane slutnje masovnih grobnica.

Ali jugoslavenske čokolade i keksi, tek oni bili bi velika priča. U toj je priči prednjačio zagrebački Kraš, ali su tu, na policama, bila remek-djelca dugog niza proizvođača, među kojima je opet bivalo nacionaliziranih predratnih konditorskih tvrtki i radionica, i novostvorenih socijalističkih pogona s neke ledine pokraj maloga grada (takva je, recimo, bila Lasta iz Čapljine). Kraš je prednjačio zato što je vrlo dugo imao najbolje čokolade, ali i niz proizvoda čija se slava pronosi sve do današnjih dana. Recimo, Krašove bajadere, koje danas nisu okusom ni nalik bajaderama naših djetinjstava. U njima manji je postotak čokolade, umjesto kakao maslaca sve više je masnih odvratnoća poput palminog ulja, i sve je prezašećereno i obezličeno. Osim bajadera bile su tu i griotte: čokoladne bombone s višnjinim likerom i s po jednom živom višnjom koja je, valjda, bila potopljena u likeru. Moja pokojna Nona, koja bi od sveg kupovnog slatka s vremena na vrijeme pojela samo po jednu griottu (nikad dvije ili tri), čisto da je želja mine, tvrdila je da su griotte ustvari kopija nekakvih manufakturnih bečkih čokoladnih bombona, koje su prije Velikog rata stizale sve do Dubrovnika i do dubrovačkih dućana u kojima je njezin otac, moj pradjed Karlo Stubler, povremeno djeci kupovao slatkiše.

Veliki trud drugi su ulagali da dostignu Kraš. U Zvečevu, čije je sjedište bilo u Slavonskoj Požegi, tako su stvorili čokoladu s rižom – da, da, Mikado je, gospodo moja, prva čokolada s rižom na svijetu! – osječki je Kandit još od prije rata čuvao i razvijao recepture bečkog Pischingera, a zemunski je, kasnije beogradski Štark, pa Soko Štark, još od 1938. proizvodio čokoladne bananice. Tada su njegovi vlasnici bili Francuzi, fabrika se zvala Roda, u njoj je, prema reklamnim prospektima firme nastala i prva srpska čokolada (ne bih stavio ruku u vatru da je to istina), ali je zanimljivo, s današnje tačke gledišta, to da je Štark dobio ime po mladoj i hrabroj bombondžijki i čokolatijerki iz Osijeka Nadi Štark, rođenoj Kulundžić, Hrvatici, predratnoj komunistkinji i partizanki, koju su ustaše 1944. smaknule u Staroj Gradiški. Nada Štark jedno je vrijeme radila u osječkom Kanditu. Nakon što se pedesetih tvornica slatkiša integrirala s jednom povelikom zemunskom pekarom, firma je preimenovana u Soko Nada Štark, da bi se od nekih doba nazvala samo Soko Štark. Kada je 2010. zagrebački Atlantic, pod vlasničkom upravom Emila Tedeschija, otkupio Soko Štark, zatvoren je jedan kulturno-povijesni, konditorski i čokoladni srpsko-hrvatski krug, u kojem, uz bananicu, najjaču priču, te samim tim i najveći integritet na samoposlužnoj polici, ima smoki.

Možda i najjača od svih jugoslavenskih konditorskih, čokoladnih i prehrambenih legendi, upisana je u historijat subotičkog Pionira. Pionirovu povijest začeo je putujući trgovac, Jevrejin Mavro Ruff, koji će se po rođenju sina Josipa zaustaviti u Senti, tu utemeljiti radionicu za proizvodnju šećera, i ubrzo, taman u vrijeme kad bi mu sin trebao poći u školu, u Senti i umrijeti. Godina je 1902, a posao preuzima Mavrina udovica, subotička Jevrejka Serena, rođena Šrajber. Ona se s djecom uskoro seli u Suboticu, gdje se bavi trgovinom slatkiša, i 1916, usred Velikog rata, dobija dozvolu za izradu vlastitih bombona. Taj bi događaj zapravo trebao biti slavljen kao dan utemeljenja subotičkog Pionira! Serena je vrlo okretna i uspješna poslovna žena, čini se i mnogo okretnija i u poslovima lucidnija i prilagodljivija od svoga pokojnog muža. Serena Šrajber Ruf u najgorim danima Velikog rata, za nestašice šećera i u gorka i gladna doba, kada svijet nije mislio na slatkiše, sa sinovima Josipom i Adolfom pokreće konditorsku manufakturu, i Josipa usred rata šalje u Njemačku, da, zajedno s tetkom Julijom Brumerom, od ranije bombondžijom, čije je bombone Serena i prodavala, vidi kako to rade Nijemci. Boga pitaj gdje je to Josip s tetkom bio, i kakva je čuda u Njemačkoj vidio, ali čini se da ga je to učinilo velikim konditorom, bombondžijom i čokolatijerom. Brat Adolf nije bio duga vijeka, umro je već 1921, ali će firmi ostati ime Braća Ruff.

Josip je, izgleda, naslijedio sve talente svoje majke. Savršeno se snalazio u nemogućim uvjetima svjetske ekonomske krize, od male je konditorske radionice stvarao veliku tvrtku, u kojoj je objedinio i proizvodnju mlijeka i žitarica, i proizvodnju šećerne trske, i uvoz najkvalitetnijeg kakaa. Josip bio je po svemu jedan od onih velikih srednjoeuropskih ljudi svoga vremena, Jevreja koji su u svoju konačnu tragičnu sudbinu bili spremni da ugrade i više od jednoga ljudskog života i jednoga ličnog i porodičnog identiteta. Kada su madžarski fašisti okupirali Suboticu i njegovu tvornicu, Josip Ruff je interniran u logor. Pokušavao je sudbinu prevariti tako što je prethodno već prešao na katoličanstvo. Ali uzalud: pokršteni Jevrejin za fašiste je uvijek više Jevrejin nego pokršteni. Uostalom, Josip Ruff i nije mijenjao vjeru iz uvjerenja, nego je to činio iz praktičnih razloga. A oni, opet, s čovjekovim vjerovanjima nemaju previše veze…

Zatim su došli partizani, došli su komunisti, te su Ruffa, kao i sve nas, oslobodili fašizma. Samo što je to oslobođenje za jedne bilo doista oslobođenje, dok je za druge značilo promjenu modaliteta porobljavanja. I dok je za siromašne Jevreje koji su preživjeli Holokaust to stvarno bilo oslobođenje od svakog oblika antisemitizma, za one, poput Josipa Ruffa, koji su bili previše žilavi, talentirani i sposobni da bi ostali siromašni, radilo se samo o transformaciji jednog antisemitizma u drugi.

Evo kako je to bilo: Ruffu je oduzeta njegova tvornica, preimenovana je u Pionir, a on je postavljen za tehničkog direktora. Ono što je prethodno radio za sebe, o svom trošku i za svoj rizik, sad je trebao raditi za komuniste. Pokušavao je pune dvije godine, ali nije išlo, pa je zajedno s porodicom predao molbu za iseljenje u Izrael. Da bi molba mogla biti prihvaćena, morao se odreći jugoslavenskog državljanstva, pa tako i prava na veliki dio nenacionalizirane pokretne i nepokretne imovine. Premda iza toga nisu stajali fašistički motivi, način se i nije pretjerano razlikovao od načina koji su prakticirali fašisti. Naravno, u vrijeme kada su Jevrejima još dopuštali iseljenje…

Godina je 1950. kada Josip Ruff odlazi u Izrael. Ali već kratko zatim ovlastio je subotičkog advokata Ivana Malagurskog da u njegovo ime zatraži odobrenje za povratak u zemlju. Tekst molbe je iznad svega tako bolno jevrejski, izbjeglički i naš. Kao da se nama današnjima od srca otkida: “Pošto se u mome novom zavičaju ne mogu naviknuti, niti na ovdašnji način života i običaje, a niti mi pogoduje ovdašnja klima, a pored toga osećam u pravom smislu bolest i čežnju za mojom bivšom domovinom…te obzirom na moju bolećivu naklonost i čežnju za mojim starim zavičajem, tako i obzirom da mi ovdašnja klima, način života i ishrane oštećuju zdravlje, kao i da sam duboko uveren da ću mojim stručnim znanjem i veštinom koristiti i mnogo doprineti razvoju i proizvodnji čokolade, bombona razne vrste… molim vas”.

Molba Josipa Ruffa je odbijena, a u obrazloženju piše da je Pionir u vrijeme njegova direktorovanja proizvodio samo šest proizvoda, dok ih danas, što će reći – dvije godine kasnije, proizvodi čak šezdeset. Znači, on kao tehnički direktor bio je nesposoban, te kao takav nije potreban Pioniru, Subotici, Jugoslaviji.

Josip Ruff iz Izraela je otišao u Brazil. Umro je u Sao Paolu. U današnjem Pioniru iza Josipa Ruffa ostali su negro bomboni. “Negro – odžačar grla!” Kada sljedeći put uzmete negro, i kad vam se počne otapati u ustima, sjetite se Josipa Ruffa. Taj bombon njegovo je djelo, njegov okus Ruffov je spomenik u svijetu.

U naše vrijeme, u osamdesetima, Pionir će postati čuven po medenom srcu. Savršenom medenjaku kakvog nije bilo nigdje na Zapadu.

Ali ovo je tek početak. Do čega sve možemo doći zađemo li u kakav jugoslavenski dućan s konfekcijom, u samoposlugu ili u mljekarstvo… Povijest je to pojedinca, porodice i svih naših u međuvremenu razdruženih i zavađenih naroda. Socijalistička je samoposluga narodni muzej i muzej revolucije.

Sumnja je oduvijek bila vjerna sestra onih koji život, smrt i svijet oko sebe pokušavaju vidjeti iznutra, duhom. Sumnja neprestano prati, provjerava, iskušava i učvršćuje svaku istinsku vjeru. Naravno, to ne vrijedi za one koji su svoju vjeru unizili do apsolutne istine i dogme za koju su spremni žrtvovati život, prije tuđi nego svoj. Kažem unizili, jer vjera u ideal koja kroči svijetom praćena sjenom svoje sumnje stvar je višega reda nego što je slijepo prihvaćanje “istine” propisane s bilo kojeg mjesta moći, bila to država, burza, crkva ili partija.

Takva sumnja hrana je i umjetnosti. Međutim, ovo naše vrijeme čovjeku od umjetnosti i kulture neprestano nameće sumnju u samu svrhu bavljenja time čime se već umjetnost i kultura bave. Dok istodobno diktira slijepo vjerovanje u profit i takozvano slobodno tržište, ovaj dio svijeta u kojem i mi živimo stavlja pod veliki znak pitanja opravdanost i svrhu onoga što je još do jučer bilo neupitna vrijednost.

Ljudi od kulture i umjetnosti tu sumnju prihvaćaju i spremno je pribrajaju svim ostalim svojim nesanicama i tjeskobama. Ako treba sumnjati u sve, onda je valjda prirodno i logično posumnjati u samoga sebe i opravdanost svog djelovanja u svijetu, pogotovo ako se od tog istog svijeta očekuje priznanje i vrlo stvarna, materijalna potpora – novac.

Jedan bistar mladi čovjek na početku svog života, sumnji i vjerovanja, ispitivao me je neki dan o mojoj vjeri u Boga, a osobito u Isusa. Vjerujem li ja doista da je postojao i zemljom hodao takav čovjek i da se doista sve dogodilo onako kako piše u Bibliji?

Bez obzira u koga ili u što čovjek vjeruje, takvo je pitanje s vremena na vrijeme pravi blagoslov. Čovječe, stani, razmisli, pitaj se i reci: zar zaista vjeruješ to što ti govore ili to što sam govoriš? Što više oko nas i po nama pljušte neupitne istine, to su potrebnija i korisnija ovakva pitanja. Zar je to doista tako? Zar ti stvarno u to vjeruješ?

No, dosta okolišanja, dobio sam pitanje koje od mene traži da opet razmislim i svjedočim o tome što vjerujem i jesam. Udahnuo sam duboko i posegnuo za otvorenom knjigom svoje vjere da vidim na koji će mi način ovaj put odgovoriti. I našao sam da mi je prilično svejedno je li doista postojao čovjek čije se ime na mnogim jezicima izgovara na mnogo načina. Meni se u prvom redu sviđa priča u kojoj je on glavni junak, priča o Bogu koji silazi među ljude tako što i sam postaje Čovjek, da bi tim istim ljudima pokazao da je svaki od njih jednako i neprocjenjivo vrijedan i da se moraju jedni prema drugima ponašati onako kako su naučili ponašati se prema Bogu. Bez obzira kojim jezikom govorili i kojim imenom zvali sami sebe i svog Boga. Ja zapravo vjerujem da je moguće da postoje i takvi ljudi.

Rekao sam još da mi se čini puno vjerojatnijom mogućnost da se slučaj Isusa Nazarećanina barem u glavnim crtama doista dogodio, nego da su neki ljudi baš sve izmislili. No, kad već ispovijedam svoja vjerovanja, moram dodati i vjeru u veliku moć ljudske imaginacije, jezika i napisane riječi. Pa i u samom Novom zavjetu piše da u početku bijaše riječ. Evo, čak se i povijest jučerašnjeg dana ispisuje danas, između ostalog i u ovim novinama. To što većina nas ne vjeruje da na Olimpu Zeusova družina uz čašu nektara doista smišlja kako će se danas uplesti u živote smrtnika, ne znači da ćemo odbaciti čitavu jednu književnost nadahnutu tim vjerovanjem. O da, mi to danas zovemo mitologijom, ali u Homerovo i Vergilijevo vrijeme to je bila vrlo ozbiljno organizirana religija koja je imala sve što i ove današnje, od hramova i svećeničke hijerarhije, do slijepih, a prema potrebi i zaslijepljenih sljedbenika koji pred oltarima nemaju ama baš nikakvih sumnji. U svakom slučaju, od onoga u što čovjek vjeruje ili ne vjeruje, meni je mnogo bitnije što ta (ne)vjera čini od čovjeka i na koji način on tu (ne)vjeru živi među drugim ljudima.

U Modernoj galeriji u Zagrebu do 7. lipnja traje retrospektivna izložba Đure Sedera. Izloženi su radovi nastali od 1953. do 2015. godine. Značajan dio opusa Đure Sedera nije mogao biti izložen u Zagrebu jer se nalazi na zidovima brojnih katoličkih crkava, osobito franjevačkih u Bosni i Hercegovini. Ali, i u Modernoj galeriji čeka vas nekoliko Sederovih Isusa za koje je najmanje važno prikazuju li Boga koji je prije dvije tisuće godine zaista kao Čovjek hodao po zemlji. Važno je to što Sederov Isus živi na vrhu njegovog kista i odatle, vrlo živ, dolazi među ljude. Tamo pada pod križem, tamo uskrsava, tamo stoji i govori: “Mir vama”. Isus u kojeg nimalo ne sumnjam zato što je živ i što mi govori jezikom boja Đure Sedera trenutno je onaj na zidovima Moderne galerije. Tamo je i jedna slika koja je ravna glazbenom svjedočanstvu vjere i sumnje jednog Beethovena u Missi solemnis. To je Sederov autoportret s Isusom na slici koja se zove “Gospodin moj i Bog moj”. U Evanđelju po Ivanu te je riječi zavapio Isusov učenik Toma nakon što je svoju sumnju u Učiteljevo uskrsnuće odagnao tako što je prstom opipao njegove rane.

Đuro Seder nije sliku nazvao autoportretom, ali lik koji na toj slici grli svoga Boga i pruža prst prema njegovim ranama vrlo mu je sličan, kao što je uostalom Sederov Isus na svakoj slici sličan Đuri Sederi, baš kao što je Đuro Seder na svim svojim autoportretima sličan svojim Isusima. Ne samo zbog brade.

Da ne bi kod onih koji ga ne poznaju stvorio zabunu: Đuro Seder nije nikakav pobožni slikar pobožnih motiva. Biblija je samo jedan od izvora njegova nadahnuća. Kao svaki pravi umjetnik, on ima načina da izravno posegne i dosegne i tamo odakle su stizale i biblijske riječi. Podjednako snažno Sederovo svjedočanstvo sumnje i vjere za mene je i njegova “Zraka” koja je nastajala od 1965. do 1967. Dvije godine trebalo je toj tankoj bijeloj crti da presiječe crninu na Sederovu platnu.

Prvo bijaše slika – napisao je na početku teksta u katalogu Željko Marciuš. Postavio je izložbu za koju vam ne treba nikakva likovna edukacija. Treba vam samo oko otvoreno za boje. I malo duha sa zrnom vjere i zrnom sumnje. Moderna galerija s restrospektivom koliko velikog, toliko u životu samozatajnog hrvatskog slikara Đure Sedera ovih je dana savršeno utočište od svijeta kojim vladaju licemjerje, glupost, rugoba i laž. Laže se o Bogu, laže se o ljudima, laže se o domovini, narodima i ratovima. Laže se o brizi za čovjeka. A onda na ulici, na upečatljivom plakatu za Sederovu izložbu, ugledate čovjeka čije su zjenice pune čuđenja, uzbuđenja, radosti i divljenja. Taj čovjek svečano stoji s rascvalim zumbulom u rukama pod nebom i sjajnim suncem koje je sam naslikao. Filozof se može pitati postoji li zaista to Sederovo sunce. Ja znam da me još uvijek grije i da čovjeku može spasiti ako ne čitav život, a onda svakako barem jedan dan.

Objavljeno u Večernjem listu, 24. svibnja 2015.

Serhij Žadan, Internat (2017)

U Donbasu je rat. Dječak Saša je u internatu, u gradu udaljenom od stanice na kojoj žive njegova majka, ujak i djed. Ujaku, nastavniku u školi, otac zapovijeda da dovede dječaka iz internata kući, on to isprva odbija, da bi onda ipak pristao. Put od stanice do grada i natrag traje tri dana. To je sinopsis posljednjeg romana Serhija Žadana. Malo? Iza ovoga se narativnog skeleta krije roman nevjerojatne izričajne snage i potresnosti u kojemu se skupljaju sve silnice kolektivne traume kojoj je Ukrajina sustavno izložena od 2014. 

Na početku sam ove serije istakao da je Žadan spisatelj koji u centar pažnje stavlja istočnu Ukrajinu, sa svom specifičnostima njezinoga razvoja od kojih se najznačajnijom pokazuje industrijalizacija koju se sustavno sprovodi od kraja devetnaestoga stoljeća, vrhunac doživljava u razdoblju socijalizma, a neslavni (i tužni) kraj u tranziciji devedesetih godina prošlog stoljeća s kulminacijom u periodu europeizacije Ukrajine, ruskim zauzimanjem dijela Donbasa i ratom koji mu je slijedio (i koji nastavak pronalazi u sramotnoj agresiji od 24.2. ove godine). Kritika tranzicije, koja određuje Žadanovu književnost na početku dvadeset i prvog stoljeća, ustupa pred zgroženošću nad posljedicama koje je rat imao (i još ima) po zemlju. Od prvih momenata ruskih presezanja tematika, ali i duktus, pripovjednih tekstova se pomjeraju i vedrina koja izbija iz pretežito tmurnih slika pruža mjesto potpunoj, bezuvjetnoj tami i beznađu.

Internat je roman kojim dominira apokaliptička atmosfera. Suzdržavam se od upotrebe termina postapokalipsa ili distopija zato što pripovjedač ne odstupa od realističkoga modusa pripovijedanja, a predočeno se bez osobitih poteškoća i s malim predznanjem može precizno pozicionirati – kako vremenski tako i prostorno. U tome su smislu odstupanja od pripovjednog postupka prepoznatljiva kao mjesta stilskoga markiranja. Njima se želi postići osjećaj iracionalnoga, a glavno je sredstvo primijenjeno kako bi se taj cilj dosegao anonimiziranje. Ne spominje se poimence ni mjesta zbivanja, imena se protagonista i protagonistica najčešće prešućuju ili ih se zamjenjuje metaforama. Tako se kao likovi pojavljuju leguan, dabar ili medvjed. Tek nekolicina likova stječe pravo na vlastiti identitet ovjerovljen imenom.

I prostori se tretiraju na sličan način. Toponimi su nepostojeći, a putovanje koje glavni lik, Paša, poduzima vodi ga od „stanice“, preko „grada“ (u kojemu se nalazi internat) i natrag. Mjesec zbivanja je januar, krajolici kroz koje se prolazi natječu se koji će biti ružniji od kojega. Ružnoća je posljedica godišnjega doba, kada je u pitanju priroda, ili ratnih razaranja, kada je riječ o urbanim sredinama. Ni ljudi koji se kreću kroz njih nisu ni u što boljem stanju. To su vojnici obučeni u dronjke, civili, mahom žene i djeca, koji se dezorijentirana kreću kroz prostor ne uspijevajući pronaći izlaz iz bezizgledne situacije, stanari i stanarke razrušenih zgrada koji utočište pronalaze u podrumima, ili uposlenici u ugostiteljskim objektima koji više liče na prikaze drumskih krčmi iz realističke literature devetnaestoga stoljeća nego na suvremene restorane i kavane.

Vještom se pripovjedačkom rukom konstruirano može pratiti Pašino sazrijevanje. Od nesigurnog provincijskog učitelja, preko čovjeka koji je spreman na sve kako bi spasao nećaka, pa sve do samouvjerenog vođe skupina ljudi koji vješto pregovara s vojskom i osigurava propusnicu za sebe i za svoje pratiteljice. U određenim momentima, poput makabrične scene u bolnici u kojoj Paša postaje pomoćnik kirurga koji operira ranjenoga borca, to putešestvije stječe elemente nadrealnoga – koji ga doista približavaju distopiji. No dovoljan je izlazak iz prostorija podsvijesti kako bi se opet vratilo u zbilju, povremeno goru od najmračnijih noćnih mora. Svjesno izabrano neprecizno imenovanje provenijencije vojnih postrojbi (ni na jednome se mjestu ne veli radi li se o ukrajinskim, ruskim ili trupama iz odcijepljenoga Donbasa) dovodi do čitateljske nedoumice s kim se Paša i dječak Saša doista susreću na dugome putu kući. Tek je iz konteksta mogućno razaznati, makar i u naznakama, je li riječ o „prijateljskim“ ili „neprijateljskim“ jedinicama. Čak i podatak da je Paša Ukrajinac može se naslutiti iz njegovoga odbijanja da kaže koji predmet u školi predaje, zadržavajući se samo na oznaci „jezik“ i ostavljajući nedoumicu je li riječ o ukrajinskome ili ruskome. 

Zanimljivo je promatrati i amplitudu Sašina ponašanja tokom odlaska iz internata. Tamo ga susrećemo kao drskog dječaka u pubertetu, nakon što spozna u kakvoj se opasnosti nalazi obuzima ga strah čime ga se vraća u prvobitno stanje maloga dječaka koji polaže puno povjerenje u vodstvo svojega ujaka, da bi, u lijepo insceniranom obratu koji je markiran promjenom lica pripovijedanja, nakraju sam postao komentatorom zbivanja i racionalnim vodičem kroz posljednje korake kojima se iz polja nasilja prelazi u (relativno) normalan život, dok je sam Paša očevidno toliko iscrpljen da više nije sposoban doći do riječi. Na taj način dva ključna lika prolaze kroz raznolike transformacije koje im, pak, ne osiguravaju stabilno stanje. Otvorena ratna situacija onemogućuje pripovjedno smirenje. Stoga je i sam kraj otvoren. Kao primjer Žadanove proze citirat ću jedan odjeljak u kojemu do izraza dolazi njezina parataktičnost kao i upotreba prezenta koja služi akceleraciji narativa: „Malen, kratkih nogu, u teškim, visokim čizmama, gologlav, kratko ošišan, još sasvim mlad, sijeda kosa. Pozrcaljene naočale. Svjež ožiljak na glavi. Na rukama kožne rukavice bez prstiju, tamne, s krvavim krpicama, kao da je u kuhinji pesnicama tucao meso. Dolazi sve bliže, žene uopće ne gleda, osjeća da je ono najzanimljivije naprijed, pokraj vozača. Približava se, pogled mu se odmah ukršta s Pašinim. Paša vidi kako se muškarčevo lice mijenja, kako mu pogled počinje plivati, kako mu desno oko smrtonosno trepće, kao da uzima Pašu na nišan.“ Cijeli je ovaj modus usmjeren na izazivanje straha, na povećanje napetosti kod čitateljstva. Čitajte Serhija Žadana i saznajte kako će se završiti sukob prijetećeg vojnika i Paše! Vrijedi.

Kad u bihorskom selu Sipanju napada dubok snijeg i noć se spusti, a vjetar fijukne ispod strehe, tad gore, visoko u planini, zaurla gladan i ozebo vuk. Što su noći hladnije, to su i vuci glasniji i bliži kući Hajrušinoj. I kad se primaknu blizu, tad šarov upre zadnjicom u vrata i stane cviliti.

Tako je bilo i ove zime; snijeg je danima neprestano padao. Majka je jedino išla do izvora i do kotara. Vjetar je brzo punio prtinu, pa je starica svaki put počinjala iznova. Pod kravom se mrznula balega, bio je to znak da nailazi oštra bihorska zima. Majka je donosila slamu i nabijala ispod strehe kuda je nadirala studen. Kada završi, vrata ogrnu ponjavom, trupnu nogama u prtinu i nesta u kuću u kojoj je bjesnila vatra u peći. Iza nje ostade vjetar i sablasno puste poljane oko kuće. Svuče veliki očev kaput, uze dvogled, primače prozoru i stade škiljiti u daljinu.

Nigdje nikoga.

Samo što vjetar fijuče i nevidljivom rukom naginje vrhove kleka što vire iz dubokog snijega. Od onog sitnog grmenja – ni traga.

Najbliže kuće bile su na kilometar. Otud su odlijegali krupni laveži ovčara, odgovarajući na zavijanje vukova u Kojzači.

Još uoči oluje Ramiz je sišao u župu. Nestajalo mu je duhana, a i svratiće do poštarove kuće: – pisala su djeca – zaključi, uzjaha Đogina i nesta preko Stankova brda. Po ukorubljenim livadama pucketala su bijela zrncad, nagovještavajući padavine. Od Pešteri i Crvene lokve gomilala se tama. Na rasklimanim kolima, Godušani su prikupljali ljetinu. Oko ukovanih katuna ostajao je miris sira i ognjišta. Otac pospusti kapu na čelo i ošinu konja. Pomaljajući se na Prijeku stijenu, odakle se kao na dlanu vidjelo njihovo selo, Godušani zapjevaše: “Zaplakala stara majka, Đaferbegova…”, a onda su zamakli iza brda. U isto vrijeme i Ramiz minu Hanifov stan i nesta iz Hajrušinog oka.

Od kako je počela ostajati sama, ona sve češće razmišlja o davno umrloj djeci. Njihove slike, žive i neizblijedele, stoje u njenom sjećanju:

– Rano moja, rano mi pomrijeste – šaputala je kroz plač. Prve kolijevke, prve radosti. Doktori daleko, a stari nerazumni. Kako je samo Nasuf bolećivo gledao u mene bespomoćnu dok je u bunilu izdisao – razmišljala je majka. Rabija bješe lijepa na bijaču: trepavice duge, a oči crne kao zift.

Bile su to one, po zlu čuvene godine, kada je bihorskim bespućima harala neprebolna. Znala je i prepoloviti djecu u selu. Praznih kolijevki bilo je u svakoj kući. Bila je zima, nije bilo posjedaka, nije bilo pjesme. Vrata su se rano zatvarala. Malo, malo, pa se začuje jedak vrisak: – Oči moje!

– Sabur, sabur učini snaho – tješili su izbezumljenu majku, dok je bespomoćno vapila za tabutom.

Iz dana u dan, groblja su se punila kratkim svježim humkama. Iako bi putnik namjernik zastao u čudu gledajući dobivao je odgovor:

– Frus brate, frus! Zlo da gore biti ne može. – Putnik bi potegao konja za uzdu i brže-bolje nestajao.

Jak vjetar udari u Hajrušine prozore. Ona se prenu, ustade i otvori prozor. Na polju se ni prst pred okom nije vidio. Gusta tama zavezala se za namete. Ona, po običaju, zviznu. Dugo, ovčarski. U selu zalaješe psi. Iz Dubokog potoka oglasi se vjeverica, a gore, visoko u Kojzači, zaurla gladan i ozebo vuk. Ona se povuče u sobu, spusti lampu na donji ekser – bliži krevetu, i stade prebirati po gomili knjiga, tražeći onu što bješe najljepša – o ćoravom Milutinu. Pomažući se dugom pletićom iglom kojom je podvlačila ispod redova i očevim naočarama čitala je rečenicu po rečenicu.

Oluja je svunoć bjesnila. Kuća se ljuljala iz temelja kao da se htjede prevrnuti sa kamenih podzida. Ječale su grede kao ranjenici.

U cik zore majka je bila na nogama. Podloži vatru i ponovo priđe prozoru. Oluja je prestala. Dan se polako bistrio. Bijeli jorgan pokrivao je polja. Otud, na izlasku iz sela, neko je probijao debele nanose, zastajao, gledao u Hajrušine prozore, pa ponovo kretao. Sporo je odmicao. Bio je to Ramiz, a i ko bi drugi hazora valjao snijeg sipanjskim nebeštinjama. Majka skide s tavana drvenu lopatu, onu kojom je otac izvijavao ječam, i krenu mu u susret. Korak po korak. Snijeg dubok, a Ramiz daleko. Sa Mučićkog krša izvi se sunce, kao svjedok, da vidi dvije ljudske prilike kako se na izmaku snage primiču jedna drugoj.

Podne bijaše minulo kad otac prevali prag.

– Konj je ostao u nametu – reče i sruši se na drveni krevet.

– U nametu? – ponovi majka i zadrhta kao prut. Od nateklih Ramizovih nogu jedva je odvajala obuću. Pocrvenjelu kožu trljala je snijegom i plakala. Žalila je Đogina. Ćorav u lijevo oko, ali hitar i hasul kao insan, bio je desna ruka kuće.

S akšamom ponovo okrenuše vjetar i snijeg. Otac se nije budio. Ne bi se ni okrenuo do jutra da majka, nekako iza ponoći, ne skoči:

– Groba mi, hrže naš Đogin – otvori prozor i stade osluškivati. Vani je šibao sjever i gore, visoko u Kojzači, urlao vuk. Možda onaj isti što mu je kosti raznio, prije nego je Muno u Klisuri našao samar i bijele razasute vlasi. Na bukovoj čičvarici* visila je siva zobnica, puna ječma, kao majčinom rukom obješena.

* čičvarika – bukov grmen bez omladaka. Obično se nalaze uz put kuda prolazi stoka i čim šta iz njega proklija – stoka obrsti. 

Priča iz “Trojice za Kartal”

Dobro pamtim taj trenutak, jer se u njemu ima što i upamtiti. Kao što je bivalo za Dan Republike, u šest popodne, kada je u Sarajevu već mrak, i magla se spušta na kotlinu, u istom je času, kao po naređenju dežurnog oficira, oko podne, za vedroga i sunčanog drugoga dana maja, po tradiciji neradnog dana, gruhnulo pet-šest eksplozija. Udarile su vrlo blizu, vjerojatno u blizini Glavne pošte. Zatim se negdje čulo osipanje i lomljenje stakla, pa glasna muška psovka s ulice, rafali iz kalašnjikova, a zatim eksplozije po gradu.

Sjedili smo u caffeu Hotela Beograd, Malom Beogradu, Zemunu. Preda mnom je bio nedopijeni dupli espresso i coca-cola. Još uvijek nisam počeo pušiti, premda sam u proteklih godinu dana skoro svakodnevno pušio marihuanu pomiješanu s duhanom. To će me i povući. Ili će me povući to prvo veliko granatiranje. Nemoguće je to ustanoviti. Istraživanje bi mogao provesti neki psihoanalitičar.

Pamtim sve: zvukove, psovku, raspored i ritam eksplozija, melodiju i sinkope tih tridesetak sekundi, možda i cijele minute, koja poteče od trenutka kanonade. Ali sam zaboravio s kime sam to sjedio za drugim stolom do prozora, onim koji sam uvijek vrebao u Malom Beogradu, i nemoguće mi je sjetiti se. Nikoga više ne mogu pitati.

Znam da je muškarac, i da sjedi preko puta, leđima okrenut prema šanku.

Stojimo tu kratko. Zatim ja grabim svoju teksas jaknu, i odlazimo negdje unutra, gdje je, navodno, zaklonjeno. A zapravo ništa nije zaklonjeno, jer je Hotel Beograd, s onim velikim prozorima, sav jedna prostrana zastakljena kupola. Tu je šef sale. Oniži i poširi sredovječni muškarac, u crnim hlačama i crvenom prsluku. Konobarica je Gina. Lijepa i crnokosa, Gina Lolobrigida posljednjih sarajevskih ljeta. Poslije je nikad više neću vidjeti.

Tu već gubim sudruga od stola. Je li otišao sa mnom unutra, u unutrašnji restoran u kojem ću provesti popodne, večer i noć, ili se negdje izgubio? Priviđa mi se da je izletio van, na kišu metaka i granata, govoreći da ga netko čeka kući. Ne znam odakle mi to. Vjerojatno mi se već u mislima slaže imaginirana, izmišljena priča. Takvu priču danas ne želim. Važno bi mi bilo znati što se doista dogodilo. Da sačuvam pred san i zaborav ono čega se trideset godina kasnije sjećam.

Prvo o čemu vodim računa je buba. O njoj ću već tad, nekoliko dana ili tjedana kasnije, ali svakako tokom maja 1992, napisati izvještaj. Bit će to treća priča u Rekonstrukciji događaja u Sarajevskom Marlboru. Začudi me danas sva ta djetinja ljubavnost u priči o automobilu. Kao da sam se pokušavao opravdati za nešto što sam osjećao.

Vjerojatno i jesam.

Prvo na što sam pomislio po tom prvom artiljerijskom plotunu s kojim je započeo pravi rat, koji će u jednome danu i u tom jednom trenutku popoloviti moj život i sve moje identitete, bio je taj auto. Šta mi je trebalo da se autom spuštam u grad? Postojao je neki razlog, možda sam trebao ići u neku kupovinu, imao sam neki plan, nakon što popijem taj podnevni espresso i colu trebao sam negdje po nešto ići, ali sve sam to u međuvremenu zaboravio. I ništa mi od toga nije više bilo važno kad je započelo granatiranje, i kad je meni na umu bilo samo to da sam parkirao bubu tih nekoliko stotina koraka od kavane, na parkiralištu pod dječjim igralištem pri dnu Dalmatinske ulice.

Mislio sam, da sam je ostavio kući, ne bi joj se ništa dogodilo. Prije nego što ćemo krenuti u grad bila je parkirana na početku Abdićeve. Kao da tamo ne padaju granate.

Nisam strepio za majku, koja je u kući na Sepetarevcu. Vjerojatno je u podrumu. Neću je vidjeti sve do sutradan ujutro. Ali tokom popodneva, prije nego što umru svi telefoni u centru grada, nazvat ću je, broj 510-343, ali ona mi se neće javiti. Ostavio sam poruku na telefonskoj sekretarici, koju prvi put preslušavam desetak godina po završetku rata. Tada se moja intonacija i naglasak već počinju razlikovati, jer govorim kao da sam niotkud, pa mi je neobično kako sam sasvim sarajevski govorio tog 2. maja. Majka tu poruku nije nikada čula.

Ali nije se zabrinula za mene. Kao što se ni ja nisam zabrinuo za nju, nego sam mislio samo o svojoj bubi. U vrijeme prvog izvještaja, onog iz maja 1992, nisam se time mogao baviti. Ili sam se plašio, ili se ne može živjeti a da se o sebi i svojima na takav način misli. S majkom mi je ostalo još tačno dvadeset godina života, i nije bilo vrijeme da mislim o tome zašto se jedno za drugo nismo zabrinuli. 

Ili možda jesmo, pa ja danas o tome ne znam misliti?

Buba mi je sljedećih sati sasvim obuzela pamet. Sjedili smo dolje, u zastakljenom restoranu, za stolom koji je bio najbliži zidu. Tu već raspoznajem tko je za stolom. Pamtim imena. Pamtim anegdote, koje će se zatim prepričavati tokom ratnih i poslijeratnih godina. Po njima ćemo, tim malim pričama, biti sigurni da smo nešto doživjeli. Nosit ćemo ih kao odlikovanja na bluzi, odmah iznad srca, sitne ambleme većih medalja, sve dok rat u nama ne ostari.

I premda se sve dogodilo skoro kao u tim anegdotama, ono što je u njima više ne može biti i u sjećanju. Onoga čega nema u sjećanju ne može biti ni u priči.

Tako da o sjedenju za tim stolom ne mogu ispričati ništa. Osim da su se u neko doba večeri svi oni razišli. Izašli su van na pucnjavu, koja jest malo prorijedila, ali nije prestala, i svakih bi desetak sekundi negdje u blizini tresnula poneka granata. Izašli su onako kako ljudi, nakon što im dosadi čekanje da stane pljusak, bez kišobrana izlaze na kišu. I nestali su iz priče. Neke u životu nisam više vidio. Poslije rata su im na raznim stranama svijeta izniknuli grobovi, koje nisam posjećivao. Ali svi su te noći stigli do kuće.

Ja se nisam odvažio poći, premda sam strepio nad bubom. Htio sam vidjeti što je s njom.

Oko ponoći sve je nas preostale šef sale odveo gore, u sobe. Tu smo mogli prileći, razgovarati, piti viski na račun kuće. Rat je tek počinjao, svega je bilo, i u općoj se propasti nije vodilo računa kako će se što prodati.

U sobi nas je bilo šest-sedam. Uglavnom novinari. Dvoje stranih, čini mi se da su Francuzi, iz različitih redakcija, dobro se poznaju, ratni reporteri. Oboje su u pancirnim prslucima. To su prvi civili u pancirkama, koje vidim. Poslije će ih biti mnogo. Čavrljaju glasno i vedro, kao da se izvana ne čuju eksplozije i rafali. Ono što se vani događa njih se tiče na neki drukčiji način nego nas. Prvi put to doživljavam. I osjetim negdje u prsima, kao bol razdvajanja. Kao da sam psić kojeg uzimaju iz legla da ga udome. Nije mi više toplo.

Mislim o bubi. Zatim više ne mislim, jer novinar pokraj pokraj mene drugom novinaru tiho govori da su oko Glavne pošte borbe. Naši su se dobro držali, govori mu. Drugi mu odgovara da su se njihovi možda već probili u grad. Niški specijalci, kaže. Ne mislim tog trenutka o tome, ali mi kasnije, tek godinama poslije rata, na um pada, prvi je muslimanskog, drugi je srpskog imena i prezimena. Kakvog sam tog trenutka ja imena i prezimena? I što će se dogoditi ako niški specijalci ulete u našu sobu? Tek to me na kraće vrijeme odvaja od misli na bubu. Probija me led, a onda se na misao polako navikavam. Ako dođu tu, ja ću za sebe reći… Što ću reći?

Tog trenutka jasno mogu zamisliti mir dvoje mladih Francuza u pancirnim prslucima, kako pred sebe isturaju svoje novinarske iskaznice, svoje pasoše i svoja obla i klizava, nama teško izgovoriva imena. Oni odlaze, mi ostajemo. Još uvijek neraspodijeljeni po svojim imenima, koja nosimo okolo da nam u ovakvoj noći posluže kao zamjena za sudbinu. Tamo gdje ime biva sudbinom, ne postoji antička tragedija. Samo masovne grobnice, iz kojih se kolektivi hrane sve do sljedećeg rata. Ali dok zamišljam kako njih dvoje slobodno odlaze, ja ne mislim o tome.

Niški specijalci ipak ne dolaze.

Oko dva, ona iz džepa vadi vrećicu s duhanom, papiriće i oveći grumen hašiša. 

Smiješim se, i nešto govorim dvojici novinara do sebe. Zaziru. Oni su neka ranija generacija. Studenti sa strane, odrasli po studentskim domovima, gdje se mnogo pilo, ali nije bilo droge. Osjećam se superiorno i sigurno. (Kao da ću po milosti hašiša slobodno poći s njih dvoje, nakon što se pojave niški specijalci…)

Djevojka stručno nadograđuje i lijepi tri papirića, i jednom ih rukom mota u veliki džoint. Još nisam vidio nekog tko je toliko vješt i siguran. Ne raspe joj se ni zrno duhana. Na ljetnu dalmatinsku borovinu miriši hašiš, što ga rastapa na plamenu upaljača. Erotiziran sam do ruba suza. Rasplakao bih joj se u njedrima.

Ali ona me, vjerojatno, nije ni vidjela. Sjena sam u tami sobe.

Mladiću pruža tu veliku cigaretu, koju je tako stručno sagradila, on vadi iz džepa zippo, i pažljivo, onako iz ruke, spaljuje papirni vrh. Zatim je prinosi usnama i mršti se dok pripaljuje. Uvlači dva-tri dima i vraća joj cigaretu. Razgovaraju i naizmjence puše. S dimom se širi miris, koji vjerojatno i ne prepoznaje baš svatko u ovoj sobi, premda svi znaju što je to.

Tako u Sarajevu započinje rat, opsada koja će potrajati sljedeće tri i i pol godine. Niški specijalci neće noćas ući u hotel, i u našu sobu, ali će jedan od nas poginuti u ovom ratu. To još ne znamo, kao što ni ja još uvijek ne znam da mi je, unatoč eksplozijama i pucnjavi, što se usred noći, i usred njihova džointa, pojačava, buba živa i zdrava na parkiralištu. I takva će ostati do sutra. 

Njih dvoje će, vjerojatno, već u ponedjeljak ili u utorak otputovati iz grada. Prije toga će svojim redakcijama poslati izvještaje, u kojima će biti riječi o onome što se danas dogodilo, ali neće biti hotela, sobe u hotelu, i sedmorice lokalnih novinara i ljudi koji su se slučajno zatekli tu, koji će ih, do posljednje kapi u boci, ljubazno nutkati viskijem, i u pobožnoj će urođeničkoj tišini ispratiti proces sagorijevanja guste mješavine hašiša i duhana, koja će njima dvoma proći kroz pluća.

Oko šest je naišao šef sale. Izgleda da se malo smirilo, rekao je. Naša soba bila je bez prozora. Netko je ušao u sobu nasuprot nje i otvorio prozor. Kroz otvorena vrata za nekoliko je trenutaka sunuo svjež zrak. Čudno je vonjao: na paljevinu, prašnjav tavan i naftu. Tako će od sad mirisati naš grad. Pomislio sam. Ili danas mislim da sam baš to pomislio.

Ali sam izašao ne pogledavši to dvoje Francuza. Neko sam se vrijeme još pokušavao utješiti da se u njihovom svijetu, možda, džoint ne dijeli kao što se dijeli u našem, čak ni s onima s kojima se zatekneš u istoj hotelskoj sobi na početku jednoga rata, da bih s vremenom shvatio da ne postoji takav svijet. I da ni mi nismo postojali za njih, u toj sobi u kojoj su se slučajno zatekli.