1.

Mjesto u koje se stalno s radošću vraćamo je mjesto koje smo „usvojili”, mjesto koje je postalo „naše”. Nekoliko godina sam sa mojom Damjanom dolazio na Cres, išao u stari grad Cres. A dolazio uvijek iz istog razloga: zbog različitih znanstvenih skupova, najčešće zbog Petrićevih susreta. Govorio sam tamo o medijima, o misteriju bitka, o filozofiji zdravlja, o pojmu horizonta, o ljudskoj prirodi… Uvijek bismo odsjeli u hotelu Kimen, u maloj šumi do mora, po imenima sam znao svo srdačno osoblje, spuštao se svako jutro do mora, po danu slušao predavanja i mnogobrojne diskusije o temama koje me zanimaju, raspravljao s kolegama do čijeg mišljenja držim, a susretima s njima se radujem, predvečer bih uvijek u šetnju uz obalu, pa do  luke, po uličicama, u neki dućan, negdje na piće. Mnoge mještane sam upamtio, prepoznavao, pozdravljao. Prošao bih i pored spomenika palim borcima za slobodu („Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj”), a i spomenika Frani Petriću. Uživao sam u svakom trenutku, pa sam imao svoju privremenu utopiju. I to, eto, baš u mjestu otkuda je Frane Petrić, autor Sretnog grada. Je li i Petrićeva ideja o sretnom gradu, u kojem će se i najžešća žeđ moći gasiti „vodama izvora blaženstva”, je li njegova priča o lijepoj zemlji ljudi potaknuta ljepotom ovog otoka, je li njegov tekst bio glas i eho njegove mladalačke radosti, tiho prisutna a u tekst utkana nostalgija za mjestom, za suncem mjesta iz kojeg je jednom otišao u tuđinu?

2. 

Znam da ovo što rekoh barem malo nalikuje kakvom turističkom prospektu koji reklamira mjesto za ugodno ljetovanje. A to nije slučajno: naša ideja savršenstva je bliska onoj ležernosti, oslobođenosti, bezbrižnosti i osjećaju vlastite sreće kakvo osjetimo na dobro planiranom i uspješno ostvarenom godišnjem odmoru, na odsustvu iz svakodnevne rutine i odvojenosti od svih briga, u susretu sa privremenom, ali potpunom slobodom. Nisam jednom u takvim susretima pomislio koliko je naša ideja utopijskog bliska neprisilnom, poželjnom, ugodnom, koliko je potaknuta željom za oslobađanjem od svake prisile, koliko je slična onome što na trenutak možemo osjetiti u svim lijepim trenucima. 

3.

Otoci jesu otoci sreće, užitka, bogatstva, ali mogu biti i pakao zatočeništva, izolirana mjesta oboljelih, bijeg od civilizacije i spas za brodolomce. Otok je odvojen od kopna, od običnog, od svakodnevnog. Uvijek je poseban i drugačiji. I ranije su skupovi filozofa održavani na jednom otoku, na Korčuli. Tamo je bilo često riječi o pojmu slobode, mogućnosti revolucije i realnosti utopije. Ali, prezreni na svijetu nestadoše s povijesne scene između zaludne nade, njene “svijetle budućnosti”, koja nikada nije došla i užasa logora, od Sibira do Golog otoka. 

(Svaki put kada sam se vraćao sa Cresa vidio bih Goli otok. Bijeli se, bliješti pod suncem. Uvijek je, kažu, tamo vruće. Prži. Neki su na Golom otoku robijali godinama. Tamo im se završio njihov san o boljem društvu, tamo okončana njihova utopija).

4.

Ove godine će na Cresu od 26. rujna do 2. listopada biti održana dva značajna filozofska skupa. Prvi o odnosu istočnih i zapadnih kultura i filozofija, a drugi o hrvatskoj filozofiji i kulturi u interakciji i kontekstu. Raduje me da će i pored ovih izuzetnih okolnosti biti održani, mrsko mi što i sam neću moći učestvovati, a poradi vrlo kompliciranih i zamarajućih uvjeta putovanja iz Velike Britanije. Možda mi je i to povod da još jednom promislim o osobnoj slobodi volje i diktatu situacije u kojoj smo.

Svakih nekoliko godina putujem u Skopje. Svaki put avionom, i uvijek mi zbog toga bude žao. Da sam autom, mogao bih iz Skopja ponijeti pune torbe i gepeke svega i svačeg. Čim stignem, a stiže se u ranim popodnevnim satima, odlazim u Staru čaršiju, na Bit Pazar. Orijentalno trgovište s prizemnicama i katnicama od kamena, ćerpiča ili cigle. U svakoj toj kući i kućici po dućan je sa ćepenkom ili samo s izlogom. Na početku čaršije, bliže Vardaru i centru Skopja, prodaje se konvencionalnija roba: turistički suveniri, kožarske radnjice sa ženskim torbicama i remenjem za svakog, prodavnice tekstilne robe, domaće ili talijanske, originalne ili patvorene, pa se onda na te prodavnice nastavljaju malene čajdžinice i kafedžinice, s jedva dva-tri niska stolića iznesena na kaldrmu, restorančići s roštiljem – roštilj se na makedonskom kao i na bugarskom kaže skara – pa turske i albanske gostionice s lahmadžunom, buregdžinice, pekarnice i razna druga vrlo skromna i svedena izjelišta. Tu se, na Staroj čaršiji, jede najbolje na svijetu, ali na način i po pravilima od kojih smo se davno odvikli. Sve je maleno, tijesno i neugledno. Stolice se klimaju, na stolovima bezbroj puta preprani karirani stolnjaci, oko stolova ljubazne i delikatne čaršijske mačke, očekuju da budu čašćene. Te kuhinjice i ti roštilji sa živim ognjem, kao da se stotinama godina ne mijenjaju, a natpis s nazivom lokala što je stariji i iskrzaniji, to ulijeva više povjerenja. Ničega tu nema, u tim fascinantnim restorančićima, što bi sjajem i dizajnom ulijevalo povjerenje. Stara čaršija mjesto je onkraj svijeta u kojem živimo. Tu dolazim kao u muzej sjećanja. Ovako je bilo i ovako se jelo prije nego što sam se rodio. Zato danima na istom mjestu, u kebabčilnici Turist, u isto vrijeme, oko pet popodne, istražujem prenatalne, drevne i davne okuse telećeg mesa, pečenih paprika, ljutih i slatkih, paradajza, krastavaca, pohanih tikvica, zapečenog graha tetovca… Zašto na Staroj čaršiji u Skopju elementarna hrana ima intenzivan okus? I što se dogodilo s našim mesom i povrćem da ih više ne osjetimo bez svih onih indijskih i dalekoistočnih začina? Na ovo pitanje postoje dvije grupe odgovora: jedni se tiču osipanja okusa zbog tržišne logike kapitalizma, drugi odgovori, koji su mnogo dublji i obuhvatniji, tiču se kulturnih, etnoloških i povijesnih okolnosti. Mene više zanimaju ovi drugi. 

Zatim nastavljamo dublje u čaršiju. Što se više odmičemo od modernog grada, čije je jezgro kao jedno od autentičnih remek-djela arhitektonskog modernizma podizano nakon katastrofalnog potresa iz 1963, radnjice i dućani bivaju sve specifičniji. Bude se stari zanati, u drevnim berbernicama brijači u bijelim kutama sapunjaju lica prosijedih muškaraca koji se mrgode svom odrazu u ogledalu, obućari na licu mjesta kroje kožu za nove cipele, jer dolazi zima i svakom će ustrebati dobre kundure, a u izlozima krojačnica na bezglavim se muškim rupama kočopere albanske narodne nošnje, te zelena i smeđa svečana odijela. Sve postaje još življe, ljudski vrvež sa svih strana, jedni prodaju, drugi kupuju, miješaju se jezici: makedonski, albanski, turski… Odnekud mi se učini da čujem i nekoga našeg, osvrćem se, ali tog glasa više nema…

Potom nailazi niz zlatarskih i srebrnarskih dućana. Toliko zlata i srebra nigdje nisam vidio, osim u Skopju, na Staroj čaršiji, i u Prizrenu, kad sam u Prizrenu posljednji put prije rata bio. Taj sjaj čovjeka zaslijepi, tako da se u mjestu ukopaš, pa gledaš i shvaćaš sav smisao zlata i srebra. Samo na ulicama i sokacima gdje je prave sirotinje, a Makedonija jedna je od siromašnijih europskih zemalja, i Stara čaršija je, kao i svako veliko orijentalno trgovište, mjesto na kojem se skupi najviše gradske sirotinje, samo na takvim mjestima zlato i srebro blistaju punim sjajem. Moji suputnik i suputnica se čude: otkud najednom toliko zlata, i zašto toliko sja i nakon što je oblak zaklonio sunce, i možda će opet kiša? Nema odgovora. To treba dovoljno rano u životu vidjeti i doživjeti.

Slijedi niz trgovaca duhanom. S njima započinje pravi Bit Pazar, kako bi, zapravo, Turci nazivali buvljak, buvlju pijacu. Ljudi u nizu, njih petnaestak, prodaju čuveni mirisni makedonski duhan, u manjim i većim kutijama, te na taj način krše duhanski monopol, kakav svaka država ima na ovaj legalni opijat. Oni to mogu, jer tu na Bit Pazaru fiskalna pravila i financijski zakoni bivaju relativizirani ljudskim životom, i stalnom prijetnjom velike kolektivne nesreće, kakva već stotinjak godina lebdi nad svakim odistinski multikulturnim i višenacionalnim društvom. Makedonija posljednja je, uz djelomični izuzetak Crne Gore, multikulturna i višenacionalna zajednica u bivšoj Jugoslaviji. Tu se, na Bit Pazaru, 6. studenog 1992, zbio mali krvavi rat između makedonske policije i većinskih albanskih trgovaca, u kojem je izginulo šestero ljudi. Taj rat grdno je narušio odnose između Makedonaca i Albanaca, i samo je pribranost nacionalnih vođa, kao i makedonskih vlasti, spriječila da se mali rat na tržnici, izazvan pokušajem da se eliminiraju krijumčari svega i svačega, pretvori u veliki rat. Ništa nije tako dragocjeno kao mir: to vidiš upravo na Staroj čaršiji u Skopju. Ta čudesna ljepota svijeta i života, prisutna na tom mjestu i vidljiva u svakoj stvari i na svakom ljudskom licu, u glasovima jezika koji se miješaju, ima svoju cijenu. Ona je visoka, kao što je uvijek visoka cijena čovjekove slobode. U tu cijenu ući će i veliko makedonsko siromaštvo, i mjestimična fiskalna nedisciplina. Je li doista samo po tu cijenu moguće višenacionalno i multikulturno društvo na Balkanu, ali i u Europi? Zapravo jest. Drukčije, čini se, ne ide.

Ali nisu zlatarske i srebrnarske radnje na Staroj čaršiji vrhunac. Postoji nešto ljepše, nešto što čovjeka dublje gane i od filigrana. To je natkrivena zelena pijaca. Takvo rujansko bogatstvo plodova čovjekove oči teško da bi igdje još mogle vidjeti. Grožđe se presipa iz drvenih kašeta. Crno i bijelo stolno grožđe, grožđe za zobanje, kako bi se to u našim krajevima reklo. Paradajzi koji su ovdje, ipak, nešto više od rajčica. Crvene paprike, za koje ćemo sad ljepše reći – crveni piperki, pa onda paprike zelene, paprike žute, i još nekakve treće paprike, koje su najcjenjenije, što imaju neku čudnu crveno-smeđu mat kožu. A jedan stariji trgovac s bijelom krpicom u ruci, poput batlera koji od duga vremena briše čaše, uglancava do visokog sjaja patlidžane o čijoj bi se ljepoti mogao napisati junački ep. Očima sve grabim s tih tezgi i stolova, a ne mogu uzeti ništa, jer ništa od ovog blaga ne mogu unijeti u avion. Kako jedna ovako bogata zemlja smije biti siromašna? Prije dvije godine tako sam se na nepreglednoj tržnici mesa i sira u Minsku pitao kako ovako sretna zemlja smije biti nesretna? Zelena tržnica na Bit Pazaru suze mi nagoni na oči.

Poslije, dok se vraćamo nazad, srećem prosjaka kojeg tu viđam godinama. Nalakćen na invalidska kolica, fizički savršeno defektan, s nevjerojatno ekspresivnim licem dragog ljudskog čudovišta, odguruje se na koljenima niz čaršiju i prosi. U tom čudnom spoju kotača i koljena kreće se kroz život. On vjerojatno zna sve o ovom mjestu.

Kako smo nekada bili umjetnici, razmišljao je Damir dok je u auto pakirao stvari za koje je znao, da ih mnoge neće ni ovog leta koristiti na odmoru, na koji kao i obično odlaze u Dalmaciju. Nekada se moglo sve potrebno za dvotjedni odmor porodice s dvoje djece složiti u Zastavu 101, i to onu sa dvoja vrata. A danas, kada djeca putuju i ljetuju sama, njima dvoma treba više stvari nego nekada, i koje sada i u većem automobilu voze samo jer  “šta ako zatreba, pa nismo uzeli”. Nekada su kampirali s djecom pa zbog toga vozili sobom i veći dio namirnica za tjedan ili dva ljetovanja, dok danas, iako odlaze obično u hotele ili apartmane s uključenom prehranom u cijeni, imaju više opreme nego tada. 

Tako su ovaj put došli na odredište u južnoj Dalmaciji, u hotel više kategorije, koji je u cijeni obećavao i ležaljke sa suncobranom. Nažalost, nisu vidjeli ono napisano malim slovima, da je to samo na hotelskom bazenu, koji obično i ne koriste. Na plaži je sve potrebno platiti. Ali nije ni dodatna cijena problem, već je problem prostor ili dio plaže na kojem zakupnici djelića obale natrpaju toliko ležaljki, da oni koji baš nisu u prvom redu do mora, moraju voziti slalom da dođu do svog placa i ležaljke. Ili pošto oni to već znaju, imaju sa sobom svoj suncobran, svoje ležaljke, pa se mogu malo odmaknuti od tog vrveža i uživati u ljepotama dalmatinskog zraka i sunca.

Tako je Damir prvi dan u vreći sa suncobranom na ramenu i ležaljkama u rukama tražio neko primjerno mjesto gdje bi razapeo suncobran. Bilo je kasno poslijepodne. Malo su se odmorili od dugog puta i pojeli dio ručka u hotelu.

Posebni stalak za suncobran je napunio vodom i ponosno otvorio vreću u kojoj je bio suncobran sa željom da što prije namjesti taj vrijedni predmet i zaštiti kožu od štetnog zračenja. A onda šok. U vreći je bio samo suncobran, onaj gornji dio, a one cijevi – štapa – koji se postavi u stalak nije bilo. Okretao je vreću, otvarao i zatvarao suncobran, ali uzalud. Nema štapa, a bez njega nema ni hladovine. Sve ostalo je nepotrebno – bez veze – ako čovjek na plaži nema bar malo hlada. Riječi njegove supruge koje je u tom trenutku upućivala njemu, nisu za ovu priču. 

***

Nadao se je Damir da će već idući dan riješiti problem i u tom malom mjestu ipak negdje nabaviti taj štap – a ako treba – i cijeli suncobran. Tako je poslije večere pitao mladog konobara koji je spremao njihov stol, gdje bih mogao kupiti štap ili cijeli suncobran. 

“Nema toga ovdje”, kaže konobar. “Nekada su to prodavali na ulici, ali to nije išlo pa ni na ulici nema. Možete to nabaviti jedino negdje u Splitu, ali to vam ja u ovim danima najvećih vrućina i saobraćaja, ne bih preporučio.”  

Tako je Damira obeshrabri Dinko – tako se je predstavio konobar – poslužujući piće, kada su došli za svoj stol u vrijeme večere. U tom hotelu je svaka soba imala uvijek isti stol i poslužitelja.  

Nije ga Dinko razveselio tim riječima zato je cijelo vrijeme razmišljao kako da riješi nastalu situaciju. Sve te godine su tražili i nalazili naselja, hotele i plaže, na kojima se može normalno namjestiti sve potrebno za ugodan odmor, ali ovdje je kao u košnici. A oni su kao i obično, rezervirali za dva tjedna. Tko će to izdržati, pitao se on? Pa ništa, razmišlja odlazeći iz restorana, kao i ostali svijet. Nešto novo ćemo doživjeti. Biće sve OK, pokušava raspoložiti ženu i sam ne vjerujući vlastitim riječima. Pogled koji je dobio od nje je govori sve. I ništa dobro. Kako je taj prokleti štap ispao iz te vreće kada je stvari slagao u auto, nije mu bilo jasno? Sigurno već negdje u podrumu, a možda već lani, jer  nije provjeravao dali su svi dijelovi opreme na mjestu. 

Idući dan su na plaži bili tek malo vremena poslije doručka, jer ni ležaljki ni suncobrana nije bili za iznajmiti. Povukli su se u sobu i bez razgovora počeli s čitanjem svatko svojih knjiga. Konobara Dinka su opet vidjeli navečer. Počeo je onim svojim prijatnim osmjehom i prirodnim – dalmatinskim šarmom, sa kojim je konačno razbio mrki pogled njegove žene, kojim ga je još uvijek gledala i pokazivala, da joj je s tim štapom pokvario nekoliko dana ili čak cijeli odmor. 

Odlazeći poslije večere iz restorana, zaustavi ga Dinko i šapatom kaže da ima nešto za njega. Da sačeka vani u baru, da će on doći za minut. Šta on to ima za me, razmišlja Damir, ali mu nikakva ideja ne pada na pamet. Pomislio je čak, da nije možda za ženu ostavio komad torte – danas neke posebne – koje je brzo nestalo još prije nego što su došli do deserta.

I stvarno, tek što su stali pored šanka čekajući da naruče piće, dolazi Dinko i prolazeći pored kaže konobaru za šankom, “daj mi ono moje.” Ovaj se saginje i ispod pulta vadi nešto umotano u časopisni papir. Uzima Dinko taj predmet, dolazi do njih i smijući se govori: “Evo vam štapa, nadam se da će vam odgovarati za vaš suncobran.” 

Potpuno dekoncentriran gleda Damir u Dinka ne znajući šta da mu kaže i preuzima sada već malo otkriven predmet, u obliku štapa. Dinko se ubrzo oprašta i odlazi u restoran, a njih dvoje još zbunjeni do auta da provjere, dali stvarno taj Dinkin štap odgovara njihovom suncobranu. Na povratku sa parkirališta ispred hotela na njihovim se licima moglo prepoznati da je suncobran konačno kompletan. 

Kompletirani za zaštitu od sunca odlaze sutradan na usamljenu plažu i konačno počinju uživati sve ono što su prije polaska na ljetovanje očekivali. Za vrijeme večere taj dan sretoše Dinka, kao obično nasmijanog, i zapitaše ga, gdje za vraga je našao taj štap? A on smijući odgovori: “Pa kući. Kući sam priča’, kako su jedni turisti – Slovenci – došli na more i zaboravili štap od suncobrana. I žena jadnog muža mrko gleda i proklinje, jer je on zaboravio štap od suncobrana. A moj dida ode u garažu i vraća se sa štapom pa kaže: mali, daj ljudima taj štap ako im ikako odgovara. Ako ne, donesi nazad, pa ćemo potražiti drugi. Ubiće ga žena! Ne znaš ti kakve su Slovenke.”

Kada je to Dinko pričao, tako sočno s onim svojim osmijehom i naglaskom, oboje su duboko uzdahnuli i punim plućima tražili više zraka. Na pitanje koliko su mu dužni platiti za štap, uz osmijeh je ali ozbiljno dogovorio: “Ma ništa, Dida bi me ubija, da vam naplatim jednu kunu.”  

ljeto 2021

Biovičino Selo u Bukovici, kraju istočno od rijeke Krke. Veliko raskršće okruženo ruševinama. Jedna od njih je i škola, nekada očito velika, moderna i lijepa. Kasno je ljetno poslijepodne, kraj kolovoza, pravoslavna Velika Gospojina. Nigdje nikoga. Bura s Velebita rastjeruje oblake i trese granama stabala koja rastu iz spaljenih i porušenih kuća. 

Zaustavili smo se jer nam je za oko zapeo grafit novijeg datuma. Crni sprej još nije izblijedio. Na zidu jedne od tih ruševina, na toj bukovičkoj cesti, neka je ruka velikim slovima u tri reda ispisala ljubavnu pjesmu: “Nisam ni slutio da ću te sresti, u ovom selu, na ovoj cesti…”

I još dvije točke s crtom izvijenom u osmijeh. Smajlić. Isti takav i na našim licima, nad tim proplamsajem nježnosti usred pustoši. I jedno i drugo učinila je ljudska ruka. 

Dok upijamo prizor i fotografiramo, odnekud se stvori čovjek. Prilazi nam ljubopitljivo, srdačno i pomalo zbunjeno. Živo ga zanima što je to ikoga ponukalo da se zaustavi u njegovom rodnom selu, kakvu smo mi to ljepotu otkrili vrijednu zaustavljanja i fotografiranja. Svetozar više ne živi ovdje, ali svakog ljeta dolazi iz Italije i provodi neko vrijeme u svojoj roditeljskoj kući, jednoj od onih, a srećom ih ima podosta, koje nisu bile ni srušene, ni zapaljene. Ponekad s njim dođe i obitelj, ponekad, kao ovog ljeta, on sam. Jer ne može bez svog kraja. Sjedamo na drvenu klupu ispred malog dućana i častimo se pivom. Pitamo. Pričamo. Saznajemo kako je Biovičino Selo prije rata imala skoro dvije tisuće stanovnika. (Prema popisu iz 2011. godine bilo ih je 223, nakon ovog novog bit će ih vjerojatno, kao i u većini mjesta u Hrvatskoj, još i manje.) Priča nam svoj izbjeglički put. Pita i on nas, i to nekoliko puta. Ma jeste li vi stvarno Hrvati? Baš pravi, čisti Hrvati? I stvarno vas zanima i naša muka?

Očito je da još nikada nije sreo takve Hrvate koji mu govore da ih boli svaka ruševina koja još uvijek, 26 godina nakon rata, nagrđuje našu i njegovu državu i domovinu Hrvatsku i svjedoči o zlu koje je kroz nju protutnjalo i rastjeralo ljude iz njihovih domova. Svetozar kaže kako mu je žao što nismo naišli ranije dok pred trgovinom ima više ljudi. Boji se da mu sutradan, dok će im pričati o našem susretu i razgovoru, neće vjerovati.  

A mi smo ranije tog dana, na poziv naših pravoslavnih prijatelja, bili u manastiru Krupa i proslavili s njima njihov blagdan. Bio je tamo i mladi načelnik općine Ervenik Predrag Burza. Zato smo sami  na povratku skrenuli i u Ervenik da vidimo mjesto njegovog načelnikovanja. Kad tamo, prizor još nestvarniji nego što je ljubavna pjesma na zidu ruševine u Biovičinom Selu. Zgrada općine lijepo obnovljena, s ružičastom fasadom, i zastavama Republike Hrvatske i Europske unije na pročelju. A uokolo… rekao bih kao da je Oluja bila jučer da nije bujnog zelenila u koje su zarasla zgarišta i ruševine, kao i kuće koje su ostale cijele, ali napuštene, zakovane i prazne. 

“Borimo se i činimo sve moguće da se ljudi vrate. Nudimo im se što god možemo, ponajprije posao i prijevoz djece u škole u Kninu i Kistanjama. A uskoro ćemo, sredstvima Europske unije, obnoviti i zgradu zadružnog doma, preko puta općine u Erveniku”, ispričao mi je Predrag kada sam ga kasnije nazvao. Ne bi taj čovjek napravio ništa kada bi svoj dan počinjao mišlju o ruševinama. Umjesto toga on vidi što je sve do sada napravljeno. Vidjeli smo i mi. Ali opet, ne stoji to tamo porušena i ispražnjena neka tuđa, nego naša država. Jedna čitava generacija već je odrasla smatrajući vjerojatno sasvim prirodnim i normalnim što tolike godine nakon rata još uvijek uokolo, poput leševa sudbina ljudi i obitelji koje su u njima živjeli, leže ruševine. Objašnjenje se podrazumijeva: to je srpska kuća, to je srpsko selo. Za mene nije. Sve je to Hrvatska. Neriješeni imovinski odnosi državi ne mogu i ne smiju biti izgovor. To razrušena i napuštena leži naša domovina, a ljudi koji su je napustili nisu stranci, nego hrvatski državljani.  

Narativ službene politike Vučićeve Srbije i Vulinovog “srpskog sveta”, kojem je na prvom mjestu oplakivanje nesreća i svih zala nanesenog srpskom narodu, nimalo ne pomaže. Ne služe se svi tom pričom dok pozivaju ljude da se vrate. Recimo, u svojim besjedama na vjerskim svetkovinama, kada se po dalmatinskim pravoslavnim hramovima okupe i oni koji samo ljeti svrate, dalmatinski vladika Nikodim neprestano pjeva ode ljepoti svog, njihovog i našeg zavičaja. Čak i groblja svojih predaka naziva razigranima, što ja razumijem kao sasvim prikladnu riječ jer sam se mnogo puta divio ostacima živih boja, poput dalmatinskog sunca žute i poput rijeke Krke zelene, kojima su se u tom kraju nekada oslikavali nadgrobni spomenici. 

S druge strane, ne bojeći se ni ljudi, ni Boga, a očito ni svog patrijarha do kojeg je stajao, Milorad Dodik neki dan, u Beogradu, na njegov i Vučićev lani ustanovljeni praznik Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, sve uz artiljerijske plotune i vojničke trube, kaže “da često kao političar razmišlja čime to Srbi izazivaju neke druge, koji su uvijek nešto ljuti i prigovaraju Srbima, ali da ne može da nađe razlog”.

Stara je to i prokušana metoda, zamazati i pokriti zastavom svoje i tuđe oči da se sakrije zlo i profiterstvo na tuđoj muci, uključujući i muku vlastitog naroda. Ali, narod ima mnogo glava. Jedan moj beogradski prijatelj, nacionalno itekako osviješten i ponosan Srbin, uz praznik je napisao: “Može zastava, ali crna i na pola koplja”. I dodao: “Sa lopurdama, secikesama, palikućama, ubicama i silovateljima ne osećam ama baš nikakvo jedinstvo”. 

Povratak njihovog naroda u svoje domove i domovine, za čije razaranje nisu u stanju uvidjeti i priznati ni trunku vlastite krivice, takve barjaktare ne zanima. Osim možda kao priliku da jednom opet, trujući njihove duše mržnjom koju vide u svima osim u sebi, uzgoje novu generaciju topovskog mesa na kojem tako podlo i podmuklo zarađuju u mijenjačnici mitova za novac.  

Ali, i mimo njih ima života, kao u ljubavnoj pjesmi na bukovičkoj cesti. Svetozar iz Biovičinog Sela nam je na rastanku dao najljepši dar ispričavši nam njen sretan nastavak. Doduše, selo je ostalo bez još jednog stanovnika, ali nepoznati je pjesnik sa svojom ljubavi, tom cestom na kojoj ju je nenadano sreo, otišao u Zadar gdje i danas, nadam se i od srca im to želim, sretno žive. 

Zulfikar Zuko Džumhur blažen sjedi u pletenjači
I mezi ko bonik zrno po zrno
Grožđa 

S fesom na glavi
U emisiji o sevdahu on pjeva:
Crven fesić nano crven fesić oj nanice 

Moj brat kandidat za člana
Saveza socijalističke omladine
Ispred nosa gaseć nam televizor dreči: 

Neka više Džumhurijo toga tvoga turkaluka 

Otad za mene
Karasevdah postoji samo
Kao mučnina izazvana sjećanjem na to
Naše zadnje prvomajsko porodično okupljanje

(2014)

Samsara, krug, spirala. Savršeni oblik, koji započinje u geometrijskoj sredini okrugle tepsije, pa se ciklično širi prema njezinim rubovima. Jedan krug, drugi krug, treći krug, sve širi bivaju krugovi, sve do posljednjeg koji je najširi i koji isprati unutrašnju stranu tepsije. Takav je ljudski život, u obliku je okrugle tepsije, u koju, blago nauljenu, dvije šake iz šestarom određenog središta kružnice polažu ukrug burek da se peče. Okrugla tepsija nije savršen oblik za moderne električne ili plinske pećnice. Ali svejedno mora biti okrugla, jer jedini je to način da se položi spirala od tijesta, a s njome i samsara, i da se, onako usput, opriča jedan ljudski život. Gledao sam, ipak nedovoljno često, dvije šake, češće su to bile ženske nego muške šake, kako polažu spiralu bureka u okruglu tepsiju, ali nikad nisam upitao što glava nad šakama u tom trenutku misli. Koreografija izrade bureka, kao i svake druge pite, sirnice, krompiruše ili tikvenice, otkako se umijesi tijesto, pa se na stolu koji je prekriven čistom bijelom plahtom razvijaju jufke, po kojima se zatim raspoređuje nadjev, koji tijesto grli u živu pitu, među najfascinantnijim je koreografijama što su ih moje oči gledale. Igra tijela i igra ljudskih šaka, u pokretima koji su kanonski zadani, poput pokreta klasičnog baleta i borbe samuraja. Ali što glava misli, dok na kraju priče u krug vodi spiralu bureka, sve do ruba tepsije, do kraja života, do smrti?

Okrugla tepsija oblikom je nepogodna za pećnicu. Ali je stvorena za sač. Za otvoreno ognjište, na kojemu će se tepsija natkriti svodom od željeza, po kojemu će se zatim posipati užareno ugljevlje. Način je to, kažu, na koji se na Balkanu obrađivala hrana još od pećinskih vremena, ali željezni sač nam je, u današnjem obliku, stigao s Osmanlijama. Negdje ga zovu peka ili pekva, drugdje i čripnja, ali tamo gdje se peku bureci i druge pite, u okruglim tepsijama i u spiralama, u hinduističkim spiralama, gdje se ne zna gdje što počinje a gdje završava, tamo se ta sprava naziva sač. I kako ne postoje savršeni sinonimi, nego svaka riječ pridonosi ponešto značenju, jer svaka ima svoje iskustvo i svoju priču, tako je bolje govoriti o bureku ispod sača, nego o bureku ispod peke.

No, ipak, u zagrebačkoj Utrini, na tržnici, u nazivu firme stoji – peka. To je da ljudi razumiju o čemu je riječ. Radnja, trebalo bi je zvati buregdžinica, otvorena je krajem lipnja ili početkom srpnja, u gluho doba godine, za epidemije. Sjedio sam ispred kafića u kojem svako jutro, osim ako me nešto pomete, pijem čaj, kad sam osjetio poznat miris: dim roštiljskog ugljena, dim žara, pomiješan s mirisom hrane, zapečenog tijesta, mesa, krumpira… Djelovalo je kao priviđenje: taj miris ne pripada Zagrebu, nema ga takvog ni u Beogradu, Frankfurtu, Berlinu. U leksikonu olfaktivnih doživljaja, koji u sebi nosim, takav dim, takav miris, osjeća se samo na Baščaršiji. Pošao sam za njim i zatekao se pred neobičnim prizorom: u bivšoj pekarnici, koja je prije toga bila loša sendvičarnica, u otvorenom, malo povišenom izlogu, pet ili šest sačeva, kao šest džehenemskih nagaznih mina, zasutih užarenim ugljevljem. Ispred radnje prolaze ljudi, zagledaju, raspituju se što je to, nikad nisu vidjeli.

Nekoliko dana kasnije, nakon dugih proba, za kojih su gospoda i gospođe iz nove radnje po susjedstvu dijelili i darivali pite, objekt je započeo s radom. Uskoro su se stvorili dugi redovi, kakvih za mojih zagrebačkih zemana nije bilo ni ispred jednog objekta za prehranu. Već je sredina rujna, a navala ne jenjava. Vjerovao sam da se o pitama s Utrine treba šutjeti – da ljudima viškom interesa ne zagušimo posao, ili da kvaliteta usljed prevelike potražnje ne ode kvragu, ali onda sam shvatio da je i šutnja uzaludna. “Sarajevske pite”, ili “Pita Cut”, raščule su se po gradu, i sad ih je već nemoguće sakriti. A zašto bi ih, molim vas lijepo, trebalo sakrivati? Zato što, rekli smo, višak interesa ruši kvalitetu. Ljudi koji su radnju otvorili, bračni par Sarajlija, sigurno nisu računali na ovakvo zanimanje publike koja o pitama i o burecima uglavnom pojma nema. Burek u Zagrebu još uvijek je neko veoma masno, tjestasto jelo, nadjeveno kojekakvim nadjevima, od mesa s dodacima krumpira i luka, do sira i jabuka, koje se spravlja i kupuje u pekarnicama lošeg kruha. Neznanje o bureku u Zagrebu je, sve do pojave utrinskih Sarajevskih pita, bilo mnogo dublje od neznanja o indijskom kariju ili japanskom sušiju. Ne, nije tu riječ o onoj vickastoj i anegdotalnoj priči u kojoj Bosanci, uglavnom Sarajlije, papagajski ponavljaju kako se burekom zove jedino pita s mesom, dok sve druge pite imaju svoja imena, dok Zagrepčani i Beograđani, slijedom srpske jezične, terminološke i buregdžijske tradicije – jer takve tradicije u Hrvatskoj zapravo nema – tvrdoglavo uznastoje na burecima sa sirom, tikvom, krumpirom, zeljem i, Bože mi oprosti, s jabukama. Učeni argument tih, sarajevskim okom gledano, skrnavitelja bureka jest, ni manje ni više, nego filološki: biva Turci, iz čijeg smo dikcionara riječ burek posvojili, imaju burek s mesom, burek sa sirom, burek s krumpirom. Taj argument bi svakako bio validan kad bi turski bureci imali ikakve veze s našim burecima. Bosanci su, kao i Makedonci ili Srbijanci, od Turaka preuzeli riječ, ali su njezino značenje uskladili s vlastitim životnim iskustvima. I nisu preuzeli turski burek – drukčije je to jelo – nego su stvorili nešto svoje. Ako je riječ o bosanskim pitama, tada burek doista može biti samo s mesom. Sirnica je sa sirom, tikvenica ili tikvenjača je s tikvom, zeljanica je sa špinatom (može i s blitvom) te sa sirom, krumpiruša je s krumpirom. I tu se, uglavnom, klasični buregdžijski repertoar završava. Sve drugo su lokalne pite, reinterpretacije, ekscentričnosti… I još poneka štrudla.

Postoje motane pite i slagane pite. Burek od kojeg smo krenuli u priču, smotan u spiralu, u samsaru čovjekova života i vječnog vraćanja istog u otužnoj ljudskoj povijesti, taj burek temeljni je oblik motane pite. Ali pitu se može i drukčije motati, pa ju se drukčije i mota ako, recimo, imate pravokutnu, a ne okruglu tepsiju. Slagane pite obično se – premda ne nužno – rade od kupovnih jufki. Položi se u tepsiju jufka, po njoj se pospe nadjev, pa sljedeća jufka, i tako redom. Slagane pite pogodne su za reinterpretacije i za diletantske kućne radove. Ali ako ćemo pravo, nema pite i bureka do temeljnog umijeća razvlačenja tijesta i izrade domaćih jufki, koje su tanje od papira i kroz koje se svijet vidi u savršenom sfumatu.

Svatko ima svoju osobnu priču o pitama, a onda i osobnu priču o bureku, i svaka se od tih priča razlikuje od bilo koje druge. I u svakoj od tih osobnih priča postoji ona jedna najbolja životna pita. Ljudi će se oko nje rado prepirati, a zapravo bi svaku od tih priča samo valjalo ispričati. U nekim kulturama, premda ne i u svakoj, postoji to jelo koje okuplja životna iskustva i sentimente pojedinaca i cijele zajednice.

Ovakva bi bila moja priča: Odrastao sam u kući u kojoj nitko nije znao razvlačiti tijesto za pitu. Jufke su se kupovale u suterenskom dućanu, koji je držao neki Makedonac, u Skerlićevoj ulici. Pamtim ta ledena sarajevska jutra, sva u magli i smogu, miris podrumske jufkarnice, pitanje: deblje ili tanje, Nona odgovara: pola kile tanjih, i pamtim još, kako nekoliko koraka dalje neke mlade žene nervozno puše, šetkaju se niz pločnik, skupljaju hrabrost da uđu… Skerlićeva je ulica tih godina bila poznata po jufkama i po abortusima. Tu je bila ambulanta, aborthana, kako je jednom izgovorila Javorkina prijateljica s posla Mubera, a meni se riječ zauvijek zavukla u pamet.

Jufke u Skerlićevoj kupovale su se za više namjena. Nona je od debelih kora izrađivala štrudlu s jabukama, ili štrudlu s višnjama – kad bi bila sezona. Ili bi kupovala jufke za gibanicu. O gibanici bi se jednom, bude li prilike, također trebalo nešto reći. I kupovala je, samo zbog mene, jufke za burek. Taj njezin burek bio je daleka kuferaška interpretacija lokalne bosanske kuhinje, prema kojoj je cijeloga života držala izričitu, vrlo izraženu distancu. U svemu drugom Nona se srodila s tim svijetom s kojim je proživjela veći dio života, i u kojem je stakla najbolje prijateljice i prijatelje, za mladosti se, u Kaknju, oblačila u dimije, dijelila je s njima sentimente, i da ju je Svevišnji u kojeg nije vjerovala, ikad zapitao u čiji raj da ju nakon smrti rasporedi, ona bi odabrala raj u koji je išla njezina Zehra. Ali o kuhinji kada je riječ, o onom što je na njezinom štednjaku i u njezinoj rerni, Nona je ostala Dubrovkinja i Švabica. I nimalo joj nisu bili dragi mirisi koji su se širili sa Baščaršije, kao što joj nije bio drag ni taj burek, koji je izmišljala i nadograđivala za mene. A ja sam, nezahvalnik, vazda čeznuo samo za onim što se nije kuhalo u našoj kući.

Taj njezin ručak izgledao je ovako: paradajz supa, pa burek i salata od krastavaca s vrhnjem, jogurtom i koprom. Njezina narav bila je savršeno položena praslika moje naravi: voljela je ponavljanja, rituale, uvijek iste rasporede, kao što ih i ja volim. Sva tjeskoba proizlazi iz remećenja reda i rasporeda.

No, njezin burek, naravno slagani, nije bio ni sluga bureku naše zeničke strine Marice. Strina je, naravno, razvlačila tijesto, nije se služila kupovnim jufkama, imala je okruglu tepsiju i nizala je tu spiralu života. Tijesto joj je bilo malo deblje, krumpira bi bilo malo više, i taj sam tip bureka, na koji ću u životu nailaziti uglavnom kod kršćanskih, jednako katoličkih i pravoslavnih žena, nazvao seljačkim burekom. Ne znam jesam li taj naziv izmislio, ili sam ga od nekog čuo. Isti takav, seljački burek je samo za mene pekla, razvlačila tijesto po stolu svoje uske male kuhinje, naša susjeda i prijateljica sa Sepetarevca, Slavica Šneberger, ili teta Cica. Svaki put kada bih dolazio iz Zagreba, dočekivala me je sa svojom okruglom tepsijom. Posljednji put spremala ga je za mene valjda mjesec ili dva prije smrti. Umrla je od srca, nije htjela piti lijekove. Ustvari, ispisala se iz svijeta koji je iz više razloga prestao biti njen. Njen pokojni muž, Geza, bio je muzičar i cirkusant, iz jedne slavne stambolske muzičarske i cirkusantske obitelji. Bio je Turčin, ali kada je odlučio da će živjeti na Zapadu – a Sarajevo, Bosna, Jugoslavija su, gledano iz Carigrada, bili Zapad – pokrstio se, promijenio ime i prezime, i preuzeo identitet za koji mu se, valjda, činilo da je pogodniji za život na Zapadu. Sreo je Cicu, koja je naravno bila ljepotica, ali i žena od kafane i od lijepog života i bekrijanja. Taman za Gezu, i on se smrtno zaljubio. Voljeli su se, bezumno, sve do smrti. A umro je, jer “ga je bilo” – što bi Nona rekla, previše je jeo, bolovao je od šećerne bolesti, srca, tlaka. Ali iako je promijenio ime, prezime i vjeru, njih dvoje su svake godine putovali u Stambol kod Gezinih. I oni su voljeli Cicu, Cica im je bila čudo, usrećiteljka, kraljica jednoga dalekog, dalekog kraljevstva… Sa Cicinim posljednjim burekom minulo je mojim životom nešto od svakog bureka mnogo veće. Eno Cicine okrugle tepsije u našoj špajzi. Leži tamo, mrtvo moje Sarajevo. Djece nisu imali, u Sarajevu nikog više nisu imali, niti je iza Cicine smrti, punih četvrt vijeka je Gezu nadživjela, za njima ostala ikakva imovina. Lična karta Slavice Šneberger, mjesečna karta za tramvaj, stari novčanik i stotinjak starih obiteljskih fotografija, na kojima su nepoznati ljudi, danas su kod mene.

Ono kratko vrijeme nakon Cicine smrti, a koje će proteći prije nego što mi se majka smrtno razboli, slučaj je tako htio, opet su me dočekivali bureci. Jednoj je ženi majka učinila neku uslugu, pa je ona, da zahvali, ispekla joj tepsiju sandžačkih mantija. Taman taj dan naišao sam iz Zagreba, i raspametio se od sreće. Od tad je, kad god bih dolazio, gospođa koju nikad nisam upoznao za mene pekla mantije. Ako je Cicin seljački burek temelj žanra, mantije su, može se tako reći, njegov vrhunac i njegova dekadencija. Maleni, zalogaj veliki smotuljci bureka, u kojemu su sjeckano juneće meso i luk, u okrugloj su tepsiji bili poredani opet u obliku spirale. Premda za mantije ne postoji takvo pravilo. Mantije nepoznate gospođe, kojoj više ni ime ne mogu saznati, bile su zalivene preljevom od jogurta i češnjaka, i sigurno su među najboljim burecima i pitama što sam ih u životu jeo.

U Sarajevu su se mantije, ili bureci vrlo slični mantijama, oduvijek nazivale buredžicima. I, za razliku od sandžačkih i novopazarskih mantija koje ne moraju imati preljev, buredžici su uvijek s preljevom od vrhnja, jogurta, bijelog luka. Premda je oduvijek na čaršiji postojala buregdžinica s buredžicima – u mom djetinjstvu i mladosti bila je to “Sahat kula”, buredžici su odveć delikatni da bi se masovno spravljali. U Novom Pazaru, gdje sam zadnji put bio prije rata, navodno ima samo jedna buregdžinica s mantijama. Moglo bi se reći da s buredžicima i mantijama burek prestaje biti bosanski fast food, i biva nešto mnogo sporije i ozbiljnije od svake brze hrane. Premda je, zapravo, upitno koliko su i prave buregdžinice i ćevabdžinice mjesta brze hrane. Aščinice to sigurno nisu. (Inače, u neko davno vrijeme, prije Drugog svjetskog rata, u Tkalčićevoj je ulici bilo nekoliko aščinica, gdje se hranila bosanska študentarija, ali i poneki u Agram dotepli Bošnjo…) Nisam, naime, siguran može li se fast foodom nazivati nešto što je ujedno i temelj domaće hrane, a pite su u Bosni temelj domaće hrane, kao što nisam siguran mogu li ćevapi u Sarajevu biti fast food, ako na ćevape ljudi dolaze ne zato da bi nabrzinu jeli, nego zato da bi jeli nešto što kući ne jedu. Jer nitko ozbiljan privatno ne peče ćevape, osim ako nije grdnom nevoljom ili surgunom (emigracijom) na to primoran. Kućni ćevapi nikad nisu kao oni u ćevabdžinici…

Ali vratimo se pitama i burecima, vratimo se Cici i bezimenoj gospođi, koja me častila mantijama. Premda bi Cicin burek za nekog usputnog poguziju, gastronoma i djelitelja Michelinovih zvjezdica bio inferioran začudnim novopazarskim mantijama, koje su me na Sepetarevcu dočekivale nakon Cicine smrti, za mene on je, Cicin burek, mnogo, mnogo važniji. U tom je okusu arhiv sjećanja, u njemu je plan Sarajeva sa Sepetarevcem, u Cicinom je bureku moje dvadeseto stoljeće, i dobar dio knjige “Rod”. Čulo okusa, dar i talent okusa, nisu izvan sjećanja. Čovjek ne jede kao tabula rasa, nego jede iz bogatog i strašnog životnog iskustva. Čulo okusa je čulo u kojem su najviše i najprije sadržane čovjekove traume, nevolje, strahovi. Čulo duše čulo je okusa. Čujem da je Marcel Proust o tome nešto znao. Šteta, međutim, ako se niste odmakli od Prousta.

Bezazlena, bezbroj puta ponovljena uzrečica glasi: sve su pite pitice, samo burek pitac! Na neki način na njemu se, na bureku, završava priča o pitama. Ali na ovom svijetu nezaboravnih je bilo sirnica i zeljanica. Asketi su najskloniji krumpirušama. Profesor Kruno Pranjić, otac zagrebačke stilistike, očiju punih suza svjedočio mi je o ratnoj krompiruši svoje matere. Riječi su bile nemoćne, nigdje metafora ni stilskih figura, pa je šakama hvatao zrak, kao da lovi duhove…

U Hrvatskoj ovoga trenutka, s rane jeseni 2021, postoje dvije ozbiljne buregdžinice. Jedna je na utrinskoj tržnici, gdje se u dugim redovima čeka za pite ispod sača, a druga je u Puli, kod željezničkog kolodvora, preko puta čuvenih vila Minc. Dvije su to različite škole, dva majstorluka, a možda i dvije različite ljudske sudbine, svedene na čežnju za burekom.

***

Tekst je premijerno objavljen u tjedniku Express 17.09. i zabranjeno ga je prenositi po portalima bez izričite dozvole autora

S pravom ga nazivaju „ocem mange“. Stari majstor Osamu Tezuka (umro 1989.), koji je stvarao svoj imaginarni manga svet, unoseći likove sa karakterističnim velikim očima, prepoznatljive u japanskoj animaciji. Njegov „Kimba, Beli Lav“ inspirisao je Diznijevog „Lion Kinga“. Najpopularniji Tezukijev crtani lik je Astroboj, dete-android, omiljen ne samo među japanskim, nego i decom širom sveta. 

Tridesetak godina mlađi od Tezuke, Naoki Urasava počeo je da crta mangu kao dete, a prvi su mu povezani sa sportom na teme džudo, tenis… Gradi realističan stil kome najviše odgovara žanr psihološkog trilera. Njegova opera prima, „Monstrum“, upravo ima takav karakter. 

Od 2003-9 radi na mangi „Pluto“, gde je jedan od glavnih likova upravo Tazunkin Astroboj, koji se zajedno sa svojom super-sestricom Uran, prebačen na „drugi teren“, u triler, gde dejstvuju zajedno sa detektivom-robotom Gešistom. Jedan od likova u serijalu „Pluto“ je doktor Tenma, koji je inače konstruisao Astroboja i Uran. I glavni osumnjičeni, Pluto, robot s rogovima, takođe je preuzet od Tezuke, ali kod Urasave je on nevidljiv do samog kraja, i niko ne zna ko je on, ni protagonisti u mangi, ni čitaoci. Ovaj tribut Tezuki je još impresivniji jer se Urasavin stil u mnogo čemu razlikuje od onog starog majstora. Dok je Tezukin crtež magičan, Urasavin je precizno realističan.  

Ovo poznato, karakteristično japansko poštovanje prema prethodniku (što će reći starijim, iskusnijim) podsetilo me na jedan slučaj iz oktobra 2003. u univerzitetskom gradiću Tenriju u vreme druge konferencije Svetske Haiku asocijacije. Ceo kongres, koji je (očekivano) funkcionisao kao pod konac, meni, dođošu “sa druge planete”, ponudio je najneuobičajnije i nezaboravne doživljaje. Jedan od tih koji su mi ostali u trajnom sećanju desio se u velikoj sali Univerziteta, prepunoj učesnika, u kojoj se vodila diskusija o uticaju savremenog evropskog pesničkog iskustva na japanski haiku. Diskutanti su bili dvojica profesora, jedan stariji, tradicionalista, drugi mlađi, sa avangardnim shvatanjima. Dijalog se vodio potkrepljen jakim argumentima sa obe strane, postepeno razgoravajući se, pa iako japanski za strane slušaoce ionako zvuči odsečno i glasno, postalo mi je jasno da je njihov razgovor postajao sve žešći. 

I onda, u jednom momentu, mlađi ustade i krenu prema kraju sale.   

Inače, deo ovog univerzitetskog zdanja gde se nalazila i sala bio je uvučen u visoku brdsku stenu, a zid prema kome se uputio mlađi profesor zapravo je bio ogroman prozor na izlazu te stene, s koga se širio pogled na gust šumski predeo. 

– Gde ide? Šta će sad da učini? – šapnuo sam susedu, nemačkom haiku pesniku Bremeru. Samo je podigao ramena. 

Mlađi je došao do prozora, naslonio raširene dlanove na staklo i zagledao se u šumu. Stajao je tako nepomično, izgledalo mi je više od minute. 

Onda se vratio smiren, sa osmehom, poklonio se pred starim profesorom i seo na svoje mesto. 

Watashi no fukai keii, sensei. („Moje duboko poštovanje, učitelju“). 

U zemlji u kojoj malo tko govori tvojim jezikom
svi govore glasnije od tebe
svi su vidljiviji, zaštićeniji
skriveni brojnošću
na putu do trgovine čaja osjećaš se pretjerano uočljivom
Pokreti tvojih koljena odražavaju tvoj nedostatak prijatelja 

Hodaš ukočeno, pretjerano strogo
i iako su svi iznimno ljubazni
zbog dobrote srca ne zadiru ti u meso
pričaju među sobom da ti ne smetaju
svode se na dobar dan i doviđenja 

Svejedno, osjećaš se kao metalni šestar
oštra igla čiji se sjajni vrh zabada u beton
metar po metar
Dok hodaš od stana do trgovine, trgovine do stana
za tobom ostaje izbrisiva kružnica tvog prisustva, jezika
međusobnog nerazumijevanja;

kad od dobrohotnog trgovca kupuješ čaj
ti si, a ne suho lišće, izložena iza stakla 

Na povratku iz trgovine postaješ im sličnija
Bez cilja pred sobom, oko si koje obuhvaća
i ne izriče

Iz ljubavi prema sebi ne pitaš se kako si
kao što iz ljubavi prema životinjama
jedeš biljke koje su posadila nečija djeca
koja nikad neće moći priuštiti hranu koju sade
kupuješ u plastičnoj vrećici indijske oraščiće
čija proizvodnja topi ženama s prstiju identitet 

Ali to su neke druge žene, negdje daleko
žene čijim se sestrama ruše gradovi na glave
legalne robinje

Ti si svoje teške dane sama odabrala
Kupila si njima svoje sretne dane 

Ulice su pune malih trgovina 
U svakoj je trgovini puno pletenih košara
u svakoj je pletenoj košari mali osobni poraz
Hodaš plave kose, plavih očiju
zbog kože preplanule od sunca
lijepo te je vidjeti na svakoj ulici 

Kažu li ti nešto na tom jeziku

sliježeš ramenima ispod šešira 

Mogli su ti reći da te vole ili ti opsovati mater
a ti ne bi znala koje je

to je neznanje tvoja mala osobna pobjeda

Od nebo se odbila
zemlja je nije primila
rijeka neodnijela
vatra ne ugrijala

tako mi jutros započela
sama od sebe krenula
pjesma
pa stala

ne znam o kome je
ne znam o čemu je
nema ni naslova
ne znam šta ću dalje

Tog kasnog ljeta po Kovačevoj smrti stvari su razvile, i nastavile se dalje događati kao po modelima njegove proze. A kako je pisac bio veliki mistifikator, tako će zadugo sve biti praćeno duhom tajanstva i misterije. Stvarnost se činila posvetom njegovoj smrti. Nedugo nakon pogreba, karmina i komemoracija, Seid Serdarević, urednik i izdavač Kovačevih izabranih djela, spomenuo je da je s udovicom dogovorio objavljivanje njegove posljednje, nedovršene knjige. Iskao sam da mi odmah pošalje rukopis – nikome to neću spominjati, samo ću ga pročitati, te ako je potrebno odmah ću uništiti elektronsku verziju – a nakon što mi je poslao tih šestotinjak kartica teksta, halapljivo sam pročitao “Vrijeme koje se udaljava”. Kada se čita s viškom interesa za sadržaj rukopisa, njegovu fakturu i fabulu, te s nekom vrstom privatnog zanimanja za autora i njegov upravo istekli život, tada se iščita svaka riječ i zapamti skoro svaka rečenica, ali zapravo se loše čita. Tako sam u dva dana i tri noći, čitajući veoma polako, pročitao rukopis, koji onda više nisam mogao u miru čitati kao knjigu. Biva ponekad tako da si čovjek iz viška znatiželje i iz gladi za nečijim tekstom upropasti knjigu. Meni se to dogodilo s Kovačem, i možda još s ponekim važnim, ali i vrlo bliskim, privatnim mojim piscem.

Pokušao sam, naravno, odmah po izlasku knjige, izašla je u prosincu iste te 2013. godine, nanovo čitati “Vrijeme koje se udaljava”. Nisam mogao, bio sam ometen načinom na koji sam je prvi put čitao. Svaki put bih se zagrcnuo čitajući, svaki put bih se vraćao u isto ono raspoloženje iz kojeg sam čitao rukopis. I tako sam gubio kontakt s tekstom. Proći će osam godina prije nego što krajem ovog kolovoza Kovačeva knjiga konačno u miru ne poteče pred mojim očima. Pročitao sam je laganije nego prvi put. I bila je drukčija. Nevjerojatno je, recimo, koliko sam toga u njoj, upravo zbog načina i razloga za čitanje, bio previdio.

U podnaslovu je “roman-memoari”. Obično se to tumači kao romanizirani, romaneskni memoari. Tako su “Vrijeme koje se udaljava” većinom tumačili oni koji su govorili i pisali o ovoj knjizi. Konačno, tako sam je i sam prvi put u rukopisu čitao. Međutim, ovako postavljena žanrovska odrednica znači i nešto sasvim drugo: roman u obliku memoara, roman koji je simulacija memoara. Jer zašto bi pisac koji je otpočetka, još od “Gubilišta”, prve svoje knjige, koristio memoarsku građu za ispisivanje fikcionalne, pripovjedne i romaneskne proze, sad najednom pisao nešto što je, ipak, iznevjeravanje fikcije, ili bijeg od fikcije? Pogotovu Kovač, kojemu su mistificiranje, presvlačenje, maskiranje, krivotvorenje memoarske građe bili temelj pripovjedne strategije, i koji bi triput već omađijao i začarao svog čitatelja, prije nego što ovom na um padne da se upita što je tu stvarno, a što izmišljeno, zašto bi on sad najednom odustao od svega toga i gotovo skrušeno i ponizno pisao memoare? Prije će biti da su “roman-memoari” pokušaj nove mistifikacije, da su mistifikacija mistifikacije, fikcija fikcije.

U prvih tridesetak poglavlja čini se da tako i jest. Možda bi se čak moglo reći u koliko tačno poglavlja: u prva trideset i četiri, zaključno s onim u kojem Kovač intervjuira Miloša Crnjanskog, roman-memoari su, zapravo, roman u kojem pripovjedač simulira žanr memoara, te se pomalo i ruga memoaristici. Mnogo toga je, naime, u toj prozi stvarno i dokumentarno, pojavljuju se stvarni likovi, sa svojim stvarnim, građanskim imenima, koji ponekad izgovaraju rečenice koje su u zbilji izgovorili, dok oko njih teku zbivanja ranije zabilježena u velikoj i u malim povijestima. Ali ono što ovaj tekst čini fikcijom sam je lik pripovjedača, tobožnje Kovačevo autorsko ja, koje naprosto nije svedeno na njegovo građansko ili memoarističko ja, nego se jednako bogato razvija, razgranava i razlistava kao u drugim Kovačevim romanima. I što je važno: tako postavljen lik pripovjedača omogućava piscu da fikcionalizira ili da – jezikom policijskog istražitelja rečeno – laže i izmišlja. U memoarima se, kao što znamo, ne može izmišljati.

Naravno, pisac će se, radi uvjerljivosti, ali ne samo radi uvjerljivosti, nego i poigravajući se svojim čitateljem, često u priči pozivati na svoje fascikle, teke, rokovnike i papiriće na kojima je bilježio događaje iz prošlosti, one kojih se evo sad sjeća. I pozivat će se na svoju fantastičnu memoriju. A zapravo će činiti ono što je oduvijek tako savršeno činio: pripovijedat će priče, izmišljat će ih iz tog čuda prošlosti i proživljenog života. Nijedan naš pisac nije tako volio život i toliko uživao u životu, nijedan naš pisac nije bio tako živ! I zato u samom događaju Kovačeve smrti postoji nešto skoro nevjerojatno. Zato se čitatelju koji ga je osobno poznavao, a možda i čitatelju koji ga uopće nije poznavao, učini da je živ i da je i smrt u njegovom slučaju samo još jedna mistifikacija. Takav život ne da se svesti na memoare.

A onda se, u posljednjih sedam-osam poglavlja stvari mijenjaju, knjiga kao da se preobražava iz romana koji simulira memoare u nešto što već jesu memoari. Lik pripovjedača, ili autorski Kovačev lik svodi se i sužava na građansku osobu Mirka Kovača. Ili na figuru naratora iz knjige eseja “Pisanje ili nostalgija”. Doista, posljednjih sedam-osam poglavlja su eseji. Kako je riječ o piscu čija je pripovjedačka metoda u tehničkom smislu podsjećala na metodu pisanja scenarija, naime isti bi tekst pisao u više verzija, sve dok ne bi stigao do one završne, može se pretpostaviti da tih posljednjih sedam-osam poglavlja naprosto nisu doživjela milost svoga konačnog uobličenja. U ovom slučaju, to bi značilo da se nisu uzdigla u kovačevsku fikciju, niti se u njima pojavio pomalo karnevaleskni lik njihova fikcionalnog pripovjedača. Uz poglavlja koja su ostala nenapisana, a Seid Serdarević ih pomalo i “opisuje” na osnovu onog kako ih je sam Kovač u razgovorima najavljivao, završnih sedam-osam poglavlja čine posljednju trećinu i finale romana-memoara. Tu knjigu dobar čitatelj dijelom može naslutiti, a dijelom je i napisana. “Vrijeme koje se udaljava” na čovjeka ostavlja dojam kakav, iz potpuno obrnute perspektive, ostavljaju ruševine veličanstvenih građevina. Ovo nije ruševina, nego roman koji je dovršavala smrt.

Inače, Kovač, veliki mistifikator, nije mistificirao svoj posao. I, što je bilo fascinantno, rado je i naširoko govorio i o onome što još nije napisao. Pa tako i o poglavljima romana koji tek piše. Meni, ako je čitatelju dopušteno, i ako je uopće pristojno sebe kao pisca spominjati, meni, dakle, nije dato da govorim o onom što još nisam napisao. Jer čini mi se da na taj način uludo trošim materijal za tekst, te da ću pustom pričom raščarati ono malo svoje čarolije. Spominjem to, jer je Kovač na suprotan način radio: on je pripovijedao ono što će tek napisati kao da na takav način provjerava priču. Djelovao je krajnje samopouzdano, kao gospodar pripovijedanja. Kao gospodar samoće, igrao se osjećajima. I svaku je priču dovršavao u više pričanja. Taj mukotrpni rad na romanu, višekratno prolaženje kroz isti tekst, značio je, u njegovu slučaju, dopričavanje iste priče njezinim ponovnim pričanjima.

“Vrijeme koje se udaljava” posveta jednom je životu. Ali u svojoj suštini, roman je to o progonstvu. Njegova priča teče i provjerava se u odnosu na ovo vrijeme sad, čiji se ambijent i okolnosti od onog vremena razlikuju. Svaki je odlazak protiv čovjekove volje, svako je progonstvo, svaka emigracija, prelazak iz jednog vremenskog toka u drugi. U knjizi postoje dvije vrste likova: jedne pisac oblikuje i stilizira onako kako se oblikuju likovi u svakoj fikciji. Katkad oni ne nose imena stvarnih ljudi. Ili su ta imena slabije poznata, nisu to čuveni ljudi, čiji su karakteri prethodno već oblikovani u javnosti i u povijesti. Drugoj vrsti pripadaju čuveni, Kovačevi književni prijatelji, znameniti pisci, figure vremena. Neki među njima stvarno se javljaju u romanu tek na kraju, u onih nekoliko nepotpuno stiliziranih poglavlja. Nedovršeni likovi Danila Kiša, Filipa Davida, Borislava Pekića…

U knjizi ima priča, anegdota, epizoda iz života što ih je Kovač kao dobar usmeni pripovjedač, koji je u toj ulozi uživao i spremno je bio onaj koji svojim pripovijestima zabavlja društvo, često pričao i bile su se već tim pričanjima i tuđim prepričavanjima pomalo i izlizale. On ih je, međutim, ispisao kao da ih, svaku, prvi put ljudima donosi. Bio je od onih izuzetnih, vrlo rijetkih pripovjedača, koji jednako dobro i sigurno govore i pišu. Ali različite su mu bile strategije. Dok bi govorio, bio je blagonaklon i nasmiješen čovjek, koji je, zahvaljujući toj blagonaklonoj pozi, bio u stanju đavolske stvari o ljudima reći, a pritom ih zaštititi svojom dobrotom. Bila je to priča objektivnog i u mnogo čemu sveznajućeg pripovjedača. Kao pisac, pripovijedao je s maskom usmenog pripovjedača. Ali taj usmeni pripovjedač nije bio ni nalik onom blagonaklonom i nasmiješenom Kovaču iz govorenja. Ovaj je bio pažljivo oblikovan, ranjiv, osjetljiv i pomalo hirovit književni lik. U romanu-memoarima “Vrijeme koje se udaljava” to je naročito naglašeno i važno, premda se lik pripovjedača u njemu ne razlikuje bitno od lika pripovjedača u “Uvodu u drugi život”, “Vratima od utrobe”, “Kristalnim rešetkama” ili “Gradu u zrcalu”. Onaj tko bi insistirao da je knjiga “Vrijeme koje se udaljava” memoarska, da to nije fikcija, a možda nije ni roman, trebao bi znati objasniti kako ostale četiri jesu romani. Ili je Kovač bio memoarist, a ne romanopisac?

Rado je prijateljevao. Brojao sam, ali nisam do kraja istrajao: negdje do polovine romana već je devetoricu ljudi nazvao prijateljima. U skoro svakom poglavlju barem je po jednog. Koliko je u nekih drugih pisaca, čuvenih muškarčina, u romanima ljubavnica, toliko je u Kovača prijatelja. Najzanimljiviji u knjizi su, naravno, oni čija imena nisu kao iz lične karte, ili većini čitatelja nisu dobro poznata. Recimo, Romeo B. ili psihijatar Ilić. Ili glumac i redatelj, samoubojica Tori Janković. Općem raspadu koji se dogodio početkom devedesetih prethodili su, desetljećima ranije, sitni raspadi ili nagovještaji raspada. Odjeci nesreće koji su nesreći prethodili. Obrnuta projekcija vremena.

Ovo je roman o pisanju i o književnosti. A onda i o ukusu u književnosti. Jedna od najboljih takvih knjiga na našim jezicima. Kovač je izraziti zavičajni pisac, nešto je zavičajno i u njegovom ukusu. Tin Ujević njegov je pjesnik, i njemu je posvećena dionica djetinjstva i rane mladosti u knjizi. Kasnije će se insistirati na tome da putovanja u Zagreb i susreta s Tinom nije bilo, ali zašto je to toliko važno? Tko zna što je bilo, a što je Kovač u svom romanu fikcionalizirao. I zar je doista stvarnije ono što je bilo od onoga što je pisac ispričao? Crnjanskog, kojeg savršeno opisuje, Kovač – ili je to lik Kovačeva pripovjedača? – zapravo ne voli. Ne osjeća njegove romane, kičasta mu je njegova rečenica. Je li to istina? Možda biti da jest. Nikada nisam s Kovačem razgovarao o Crnjanskom, niti sam kad čuo da ga je spomenuo. Andrić je nešto drugo, Krleža pogotovo. A ne voli, recimo, ni Vladimira Nabokova, o kojem će ispričati sjajnu priču iz života Šejkinog oca…

Cinici i sirovi nacionalisti na svim će stranama rado i spremno vaziti i propovijedati da pisac kojeg su svojeručno protjerali, iz Beograda, iz Sarajeva, iz Zagreba, ili iz nekog četvrtog našeg grada, nije morao otići, nego je otišao svojom voljom i hirom – da se dopadne ustašama, pošto je i sam ustaša; da se dopadne četnicima, jer je zapravo četnik – a sad stvara famu o svom progonstvu. Oko Kovača takva se cinična i huljska fama plete već punih trideset godina. I ovaj je roman, pored svega drugog, piščev odgovor na pitanje je li morao otići iz Beograda, ili nije morao otići iz Beograda. Možda bi ga samo pljuvali, možda ga ne bi ubili. Možda bi mu samo psovali mater ustašku, kao što se to već čini u multikulturalnim balkanskim kasabama, pa onda i u Beogradu kao najvećoj kasabi te vrste, a ako bi ga i zatukli, možda bi to bilo više slučajno nego ciljano. Toliki ljudi stradaju, pa zar onda iko ima prava da se smatra prognanikom, jer je bježao od stradanja? I koja je razlika između prognanika i pobjegulja, kako u multikulti kasabama nazivaju prognanike pogrešne nacije? Kovač opisuje okolnosti odlaska iz Beograda – premda je ono glavno poglavlje o tome ostalo nenapisano – a posljednja rečenica u dvadeset i devetom poglavlju ostaje kao u kamen uklesana: “Ja se nisam uspio tako skrasiti (kao prijatelj koji je ostao u Beogradu, op. aut.), a hoću li se jednom pokajati još ne znam, još o tome ne mislim, ali je nedvojbeno da nisam mogao mirno pisati dok bagra lupa na moja vrata.” Nisam mogao mirno pisati dok bagra lupa na moja vrata. Eto, tako. I eto, zato.

Kovač je zavodljiv pisac. Kao i Andrić. Zavodi on svog čitatelja pišući lijepo, pripovijedajući  sasvim u slavu svojih jezika, kojima vlada sigurno kao nijedan drugi naš ovostoljetni pisac. Kovač je, kao i Andrić, prelazio unutrašnje granice naših jezika, koje su, poput kanjona rijeke Colorado, prosječeni refleksom jata, samo što je krenuo u suprotnom smjeru nego on. Činio je to na čast i slavu sviju nas, koji izgovarajući svakodnevno obične ove riječi te kanjone neprestano prekoračujemo. Čitanje Kovačevih knjiga, pa onda i ove posljednje, nedovršene, koja kao veličanstvena ruševina, kao Akropola, stoji nad njegovim opusom, neusporediv je užitak u tekstu i u pripovijedanju. Užitak u jeziku. Zao slučaj je htio da tako i nad Andrićevim opusom stoji romaneskna ruševina “Omera paše Latasa”. Osim ljepote nedovršenih knjiga, u oba romana nalazimo još nešto važno: umjetnost velikih pisaca, koja nije do kraja bila podložna činu njihove volje.

Nakon piščeve smrti, utemeljeni su u Rovinju Dani Mirka Kovača. Prvi su održani u listopadu 2014, o prvoj godišnjici. Tada se odvila i sanjarija o nagradi koja bi nosila Kovačevo ime. Trebalo je samo naći velike novce. Hrvatska država ni državne tvrtke, a bogme ni privatne hrvatske tvrtke, takve novce na njegovo ime neće dati. Međutim, nekoliko mjeseci zatim, uspio sam, zahvaljujući prijateljstvima o kojima ću jednom, možda, nešto i reći, pronašao novce za petogodišnje financiranje nagrade. Tačnije rečeno, naišao sam na nekog tko je bio spreman da na moju riječ uloži svoj novac u nešto što će imati veze s umjetnošću, a onda i s mladim umjetnicima, na prostoru cijele Jugoslavije. Predložio sam da to bude Kovačeva nagrada.

Zbilo se to u prostoru velikoga beogradskog hotela, sagrađenog u jugoslavenska vremena, u duhu socijalističkog modernizma, u dubokim foteljama širokih hotelskih predvorja, u posve kovačevskom ambijentu, dijelom opisanom i u romanu-memoarima, u situaciji koja je prije djelovala kao romaneskna mistifikacija, nego kao zbilja. Kao da je netko prethodno napisao to što će se dogoditi.

Nagrada je, kao što je i obećano, dodjeljivana punih pet godina. Hrvatska država lijepo je zaradila na porezu koji su organizatori manifestacije i nagrađeni pisci morali platiti. Vjerovao sam da je pet godina dovoljno dugo da se pronađe sljedeći financijer, koji će na ime Mirka Kovača dati velike novce. Napokon, rojilo se i jatilo svakog listopada u Rovinju i VIP publike, zaklinjali su se u piščevo djelo i ljudi s novcima, ili barem oni koji dobro poznaju ljude s novcima, ali kako je stvar išla svome kraju, tako sam shvaćao da nije baš tako. Istek nagradbene petoljetke nekako se sretno potrefio s krajem jednoga doba. Nakon što je posljednji put dodijeljena Nagrada Mirka Kovača, nekoliko mjeseci zatim izbila je epidemija koronavirusa.

Bio sam daleko od žirija, nikakvog utjecaja nisam imao, osim što se podrazumijevalo da moje knjige ne ulaze u konkurenciju. Bio sam sretan što sam kao čitatelj bio u prilici da svjetlost reflektora zadržim na imenu svoga pisca. Svjetla su se zatim ugasila, ali ne baš sasvim. Još uvijek vidim čitati.