Ivan Lovrenović: Ikavski zemljopis, S fotografijama Josipa Lovrenovića. Synopsis, Zagreb i Travnik 2019.

Skoro pa godinu dana provela sam nad knjigom “Ikavski zemljopis” Ivana Lovrenovića i prevela je, riječ po riječ, na njemački jezik. 

Kako to već biva kod prevođenja, dubok je uron u jezični svijet i imaginaciju autora i njegovog djela. A kod ovakvih knjiga mnogo i naučiš! Istovremeno imaš osjećaj da tekst nije slučajno završio baš na tvom radnom stolu, jer dobivaš odgovore na pitanja koja već toliko dugo nosiš u sebi da ni ne vjeruješ da ćeš ih ikad naći. To su pitanja o prostoru i vremenu, o ljudima unutar tih koordinata, filozofska pitanja, ponekad izrazito metafizička, čije odgovore najmanje očekuješ u knjizi o konkretnom prostoru, s tako specifičnim kulturnim, političkim i vjerskim kontekstom. Sada, kad sam predala knjigu izdavačkoj kući na daljnju obradu, mogu razmisliti o tome što mi ostaje od nje. 

Pored velike količine informacija koju ću vjerojatno brzo zaboraviti (nema veze, znam gdje ih mogu ponovno naći), bit će da je veće ono što mi ostaje. Knjiga će, znam to već sada, u dolazećim godinama evocirati sljedeće osjećaje i misli: duboko i iskreno divljenje prema načinu na koji ovaj autor radi; slika krajolika, polja, koje je postalo jasno i precizno u mojoj glavi (naravno i uz pomoć prelijepih fotografija) i čiju ljepotu i istinitost mogu shvatiti a da tamo nikada nisam bila; duboko razumijevanje povijesnih i aktualnih prilika ljudi koji žive na području tog kraškog polja i, kako mi se čini, sjajna, književna, znanstvena i praktična tehnika približavanja predmetu kroz respekt, znatiželju i angažman, koja upravo zato donosi bolje rezultate nego drugi tekstovi istog žanra.

I što želiš više od knjige?

Ali najprije, o čemu se radi?

Knjiga je rezultat putovanja pisca i svestranog esejista Ivana Lovrenovića i njegovog sina Josipa Lovrenovića koji je fotograf, umjetnik, grafičar i scenograf. Nije im ovo prvo zajedničko putovanje za knjigu. U skraćenoj verziji slijedili su rutu prvog bosanskog putopisca fra Ivana Franje Jukića (1818.-1857.) koji se 1845. godine pješice i s konjima uputio prema Kupreškom polju, pa dalje do susjednih polja i mjesta, te je zabilježio što je tamo vidio i doživio. I doista, Jukić je bio prvi koji je u Bosni imao refleks što točnije dokumentirati što se kad dogodilo, i ne samo to: bio je uvjeren  da se samo na taj način – putujući, upoznavajući mjesta i regije i zapisujući sve – može nešto o svijetu razumjeti.

Ivan i Josip Lovrenović krenuli su na put starim berlingom i naravno da su našli druge stvari nego fratar skoro pa dvjesto godina ranije. Mnogo toga zbilo se u međuvremenu i zaista ne postoji bolji sugovornik od Ivana Lovrenovića ako želiš da ti netko kompetentno i slojevito priča o tome.

Lovrenović je već u djetinjstvu bio fasciniran grobljima i nadgrobnim spomenicima. Još nije znao zašto, ali su ga magično privlačili. To je neobično. Zašto bi dijete bilo fascinirano mjestima koja imaju veze sa smrću i prolaznošću? Je li to bila vrsta znanja ili slutnje da se ovdje, na tim mjestima, radi o nečemu drugom? O nečemu većemu što možda fizički nije prisutno, ali čemu se ipak možeš približiti ukoliko znaš pročitati simbole i pisma na spomenicima? Ukoliko uključiš u to još i nebo i krš i planinu? Ukoliko još uračunaš što si kod kuće u obitelji čuo da se govori između riječi, što nitko nije zapravo izgovorio, ali što je ipak bilo rečeno i što je trebalo razumjeti?

Što je god bila motivacija tog dječaka, ona ga je kontinuirano vodila na takva mjesta. Čak i onda kada spomenici nisu bili baš jako dostupni, jer nisu stajali u muzejima, nego negdje u prirodi. 

I to je bilo dobro, nije se radilo samo o povijesno-umjetničkom istraživanju: radilo se o sveukupnom doživljaju, o svemu.

Jer, koliko god vješto izrađen spomenik koji je Ivan tražio u visokoj travi, na strmim visinama ili na napuštenim grobljima, bio je napravljen baš za to mjesto, ne za izložbu, nego za određeno mjesto u određenoj kulturi. To zna Ivan Lovrenović i zato dokumentira u “Ikavskom zemljopisu” vezu između krajolika, čovjeka i kulture. A kako je veliki broj predmeta promatranja jako star, on mora sagledati povijesne prilike proteklog vremena i povezati ih s onima koje je Jukić pronašao na putovanju i onda kroz vrijeme putovati u sadašnjost – i katkad još malo dalje, u neki prostor izvan vremena.

Da bi takvo što učinio, čovjek treba dobro gledati i puno znati. Da bi čovjek razumio povijest, duboko mora uroniti, pročitati što više izvornih tekstova, posebno onih koji iz političkih ili ideoloških razloga nisu prihvaćeni ili onih koji su osobito propagirani; ne smije se umoriti razotkrivanjem izvora koji još uvijek počivaju u nekim arhivima. Treba prionuti tekstu, i pitati, pitati, pitati… Koga je Lovrenović sve pitao, i to se može čitati u knjizi.

A to što sam dosad rekla, to se odnosi samo na povijesni dio knjige. Ali na grobljima se uvijek radi i o umjetnosti. Trebaš mnogo znati o umjetnosti da bi je mogao razlikovati od kiča. Trebaš mnogo znati o književnosti da bi mogao razlikovati poeziju od patetike.

I na kraju moraš mnogo znati o političkoj, kulturnoj, individualnoj i kolektivnoj psihologiji da bi mogao razlikovati istinu od laži. Trebaš razumjeti da istina ne znači odlučiti se za jednu danu perspektivu nego da je treba pronaći usred svih perspektiva. Znanje znači: uvid u što više perspektiva, što točnije istraženo, što potkrepljenije s provjerenim podacima.

I još jedna važna stvar: ne smije te biti strah da se zagledaš u ono bolno i strašno. Baš tamo treba intenzivirati istragu, jer je na tom području materijal informacija često rijedak, tanak, pod utjecajem jakih emocija. 

Ah da, i onda trebaš tamo i otići, obići predmet na licu mjesta i percipirati ga svim osjetilima. To je i Jukić već znao.

I tako su otac i sin sjeli u auto i zaputili se “Jukićevim stopama”, Josip s foto-tehnikom, a Ivan s Jukićevom rutom, kartama i intuitivnim znanjem da je na traženim mjestima nešto više od onog što je Jukić već pronašao. Lovrenović to opisuje tako: “Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali.” Putovanje ih je vodilo u Gradac, Mračaj, Kupres, Glamoč, Gornji Vakuf ili Uskoplje, da samo nekoliko mjesta spomenem.

Dolazak u naselja prikazan je u sadašnjem vremenu, a zatim pratimo povratak u biografiju, put do onog što Ivan Lovrenović stvarno razotkriva na takvim mjestima.

Zanimljivo je vidjeti kako se akteri putovanja Ivan i Josip međusobno prikazuju i vide u svom umjetničkom radu. Nije to bila svrha ove knjige, ali se tu i tamo slučajno dogodi. Na rijetkim slikama na kojima osim predmeta istrage ili prirode vidimo i Ivana Lovrenovića, spazit ćemo i sljedeće: vidimo čovjeka u određenoj situaciji, suočenog s lokalnim okolnostima ili pojavama, koji je u mislima zapravo već negdje drugdje. Na primjer, leži jedne ljetne večeri na toplom kamenu Galečkine ćuprije i razmišlja o anegdoti prema kojoj je Andrić dobio ideju za priču “Most na Žepi” sjedeći na kamenu mosta i jednostavno ga slušajući. Ili na slici kada po drugi put sretnu bicikliste i kada Josip to uhvati u fotografiji. Ivan Lovrenović ne pozira s tim ljudima, on se već udubio u neke putokaze u pozadini i možda razmišlja o sljedećoj stanici puta ili je primijetio zanimljivi jezični korijen u nekom od naziva… A s druge strane Ivan često ponavlja kako Josip vozi dobro i oprezno i kako pouzdano pristupa radu itd. Podjela je jasna: Josipova uloga je da se bavi ovdašnjim stvarima i ljudima, i sadašnjim trenutkom, dok je Ivan odgovoran za sve druge vremenske dimenzije. Dobro je što svatko od njih za svoju ulogu raspolaže idealnom formom umjetnosti, prvi fotografijom, drugi pisanjem.

Što se tiče povijesti, Lovrenovići naišli su na tim mjestima na mnogo slojeva. Često su tu antičke ruševine ili ostaci koji govore o prostoru prije nekoliko tisuća godina, pa srednjovjekovni tragovi i ostaci, i konačno ono što je živo već vidio putujući fratar. Ali između polovice devetnaestog stoljeća i prvih desetljeća dvijetisućitih dogodili su se važni preokreti, rane i stradanja, ratovi, reorganizacije, migracije. Tu Lovrenović pristupa nekom vrstom meta-pogleda, vidi razlike, kronologije, ali i zajedništvo u toku vremena. I on uključuje, kao i Jukić, koji jednostavno broji “kuće kršćana i kuće Turaka”, statistički materijal.

 Ali ono što je zapravo posebno u knjizi je da se Ivan Lovrenović susreće sa svakim predmetom na tom putovanju, svejedno iz koje epohe, religije ili etničkog porijekla, s istom ozbiljnošću i brigom. Svejedno je radi li se o kamenju u polju, o pravoslavnom križu na groblju ili katoličkoj crkvi u selu, uvijek poznaje kontekst, povijest, zna priče o ljudima koji su izgradili spomenik. Što god biva predmet njegovog promatranja, on zaslužuje – dostojanstvo. 

Dozvolite mi malu digresiju na ovom mjestu. Poznati njemački neurobiolog, naučnik o mozgu i pedagog prof. dr. Gerald Hüther piše u svojoj knjizi “Dostojanstvo”1, u kojoj ukazuje na nužnost ponovnog uvođenja pojma dostojanstva u temelje neuroznanstvenih rezultata i skeniranja mozgova, te zapravo stiže do ideje dostojanstva a la Viktor Frankl: “Nikad prije taj fenomen koji obuhvaća cijelu povijest čovječanstva nije bio toliko očit kao sad, na početku 21. stoljeća. Po prvi put nam se otvara perspektiva koja neizbježno vodi do odlučujućeg pitanja, koje nas ljude međusobno povezuje – bez obzira na različito porijeklo, iskustvo, povijesne činjenice. Pa i to može biti samo čovjekova predodžba, ali predodžba koju ljudi mogu podijeliti ne unatoč, već zbog njihove različitosti. Za to nije prikladna ni jedna religija, ni jedna ideologija, ni jedan etički ili moralni koncept vrijednosti. Jedina sveobvezujuća predodžba ljudi može biti samo iskustvo vlastitog dostojanstva.” 

I na drugom mjestu: “Iz neurobiološke perspektive se pri tome radi o unutrašnjoj slici, to jest o neuronalnom obrascu ponašanja aktiviranom u situaciji koja je usko povezana s vlastitim identitetom i na taj način čvrsto povazena s emocionalnim mrežama. Radi se o unutrašnjoj predodžbi o tome koja vrsta čovjeka netko želi biti. Za tu predodžbu koja nudi orijentaciju što štiti od svake zbunjenosti i koja mozgu trajno štedi energiju, postoji prekrasna, skoro pa zaboravljena riječ: dostojanstvo.”

Hütherova ideja je da je svaki čovjek imao to temeljno iskustvo (koje je baza naše civilizacije i našeg zajedništva: postali smo već u školi objekt edukacije, ocjene, procjenjivanja) da je postao objekt nečega ili nekoga i da kao strategiju savladavanja mora birati jednu od dvije opcije: da i samog sebe čini objektom ili da druge promatra na takav način. Pošto smo to naučili, idemo u svijet gledajući sve kao objekt: sve postaje objekt naše mržnje, objekt naše kritike itd., ali i objekt našeg divljenja. Emancipacija svih sudionika od objekta do subjekta zahtijeva temeljno shvaćanje inherentnog dostojanstva pojedinca.

O tome govorim kada kažem da Lovrenović predmetima pruža dostojanstvo. Nisu to samo predmeti znanstvenog, povijesnog ili osobnog interesa. Oni su subjekti kojima se taj Lovrenović-subjekt približava koristeći sve što ima na raspolaganju.

Mnoge dimenzije razvoja naselja i njihovih stanovnika kroz stoljeća nije moguće iščitati iz statistika ili kronika. Treba shvatiti i svo to htijenje i željenje jedne nacije, autorefleksiju ljudi pri suočenju s povijesnom iskustvom i iz njega proizašlim proturječnostima. 

Ovako piše Lovrenović na kraju knjige: “Nigdje se tako živo kao u ovakvim malim zakutcima narodnoga života – malim a važnim kao cijeli svemir – ne uviđa smisao dileme koju Krleža, razmišljajući davno povodom hrvatske nacionalne sudbine, izražava latinskim pojmovima: entitas nationis ili entitas populi? Hrvatski paradoks u Bosni i Hercegovini: htijući biti nacijom (populi nationis), gubi se narod (entitas populi), gubi se sama svoja biološka supstanca, gube se svoja drevna staništa.”

I tako ga pratimo i čitamo na svakoj stanici njegovog putovanja, i ne sakupljamo samo informacije i materijal, nego poimanje o subjektnosti ljudi, mjesta, prirode, čak i nadgrobnih spomenika.

To se može na fotografijama i provjeriti.

Ali najbolja slika je zadnja, koja možda službeno ni ne pripada korpusu ilustracija putovanja. Ona prikazuje selfie dvojice ljudi usred kraškog polja, okruženih razbacanim mramorjem i dalekim planinama u pozadini. Samo što to uopće ne izgleda kao selfie. Izgleda kao da ih je sam stećak fotografirao. I što je vidio stećak? Vidio je mlađeg kako odmjerava proporcije, uz koje će poslije prikazati stećak na fotografiji. Čovjeka koji kao da misli: koliko mi treba kamena, koje perspektive, koliko neba, koliko planina da bi se vidjelo što je ovdje i sada.

I starijeg – ili je to dječak s početka ovog teksta – koji gleda znatiželjno i s daškom istraživačke sreće na licu, što te obuzme kada naiđeš na nešto što si dugo tražio. U njegovom pogledu isključen je vanjski svijet, on zumira, zumira, zumira, prema unutrašnjosti, dublje, preciznije kao da traži specifičnu srž ovog kamena.

Kada to uspije, kada objekt promatranja prestane biti objekt, nego počinje djelovati kao subjekt, kada sam progovori (poput Andrićevog mosta), kada granica između objekta i subjekta nestane ili bar ne bude više jasna, onda iz knjige govori nešto drugo osim skupljenog znanja autora. I to je ono što Ivan Lovrenović čini u svojim tekstovima: skuplja što više informacija, uči što je god potrebno da bi odgonetnuo materijal, traži, obilazi i istražuje na svim mogućim poljima, i tako stvara multifasetni prostor tumačenja u kojemu objekt promatranja odjednom priča za sebe. To je intelektualna usluga predmetu.

Ali zapravo je čin ljubavi.

1 Gerald Hüther: Würde. Knaus Verlag München, 2018.

© Ivan i Josip Lovrenović

Srušilo se pola zgrade
u čijim je zidovima moj brat dobio astmu

S njene je druge polovice
prije dvadeset godina
susjed bacio psa
a par godina poslije i sebe

U njenom sam se haustoru
igrala barbikama
i pljuvala u vodene bojice
da ofarbam ulaz u dvorište
dok roditelja nema kod kuće 

I danas vjerujem
da nismo zaslužili kazne
koje su nas sustigle

U želucu osjećam pticu koja prelijeće
srušene kuće
polomljene grede
uplakane bicikle i savijena leđa ljudi

Kroz zajedničku nesreću
prolaze u pidžamama i kućnim papučama
kao kroz duboku vodu 

Kad pročitam
da je susjeda iz djetinjstva napisala
neka neko dođe srušiti tu staru zgradu
jer im njezine cigle padaju na krov
svaki put kad se malo zatrese

nešto u meni padne kao cigla
i umukne

(priča/esej)

Čovjek je danas svoj samo onoliko i onda koliko je i kada je u sukobu sa cijelim svijetom. Izgleda ti ovo kao isprazna parola? Varaš se, druškane moj. Da si na svojoj koži osjetio kako te bezočno jašu i satiru kad svima povlađuješ zarad nekog nepostojećeg ili neuhvatljivog mira, drugačiju bi pjesmu pjevao. Ti misliš da ja sa svojih jalovih trideset sedam i diplomom ekonomskog fakulteta koju je već počela da nagriza patina volim džvonjati u ovom tvom kafiću? Radije bih da sagorijevam ili ljenčarim u kancelariji, sasvim svejedno šta od tog dvoga, ili da, kad posla već nema, pustim kod kuće tiho Šestu simfoniju Gustava Malera, pa s Basarom ili Beli Markovićem u ruci, opružen na kauču, uživam kao mladi britanski gospodičić čekajući mjesto u Domu lordova. Ali, meni se, druškane moj, ne osmjehuju ni radno mjesto na benzinskoj pumpi, ni odbornička klupa, kamoli nešto slično Gornjem ili Donjem domu. Povlađuj, povlađuj, cijelog života samo povlađuj. E neću više, okrenuću i ja list! Nego, daj mi još jedno pivo, platiću kad budem imao… 

Eto, danas sam opet izjurio iz kuće glavom bez obzira. Ni doručkovao nisam. Ćalac počeo da gnjavi: „Kakav doručak, sada je vrijeme ručku, ali ti to ne vidiš krmeljavim očima! Ne može takva misao u tu tvoju tintaru dok je ne provjetriš i iz nje istreseš oblake duvanskog dima koji si noćas nakupio po tim jazbinama u kojima samo mumljate i ljumate kao pećinski ljudi! A mi smo u tvojim godinama… ma kakvi u tvojim godinama, mnogo mlađi… mi smo čašicama jogurta jurišali na Skupštinu i rušili vlast. Da, da, majkoviću! Rušili istrošenu i uspostavljali novu, demokratskiju vlast, a poslije mitinga žurili na radno mjesto, da ne trpi proces proizvodnje. A vi, gotovani i ljenčuge, vi biste da vam se sve servira na tanjiru, pa još i zlatni escajg da dobijete, da ne biste slučajno zaprljali ruke masnoćom iz jela i znojem s naših žuljevitih ruku.”

„Ma idi, čovječe”! obrecnuo sam se na oca. „Lako je vama bilo izvesti jogurt-revoluciju. Bio viši standard, imalo se. De ti danas, druškane moj, kupi jogurt i izvedi revoluciju! To bih ja volio da vidim. Nema novca ni za jogurt kojim ćeš prehraniti porodicu, kamoli za tamo neke revolucije.”

Otac prvo problijedio, pa pocrvenio, a onda pozelenio. Vidim, sad će bujica iz njega, zapljusnuće me toliko da neću moći ni disati, te ti ja na vrata… 

Daj mi, molim te, jednu cigaretu, nestalo mi… Hvala… 

Ja na vrata, kadli se deda ispriječi. „Opet u grad, je li?! Landranje, zijevanje i hvatanje zjala. Kakva li ste to vi generacija, bože me dragi sačuvaj! Spavate do ručka, a čim istrljate krmelj iz očiju, eto vas za računarom. Globalna mreža, je li?! Premrežavate svijet, a ne hajete za ono što vam se događa kod kuće, pred nosom. Briga vas za društvo i društvene promjene. Doručkujete kad pošten svijet poslije ručka sklanja suđe sa stola. Onda u grad, pa kući tek na večeru. Da makar večerate kao ljudi. Ubacite nekoliko zalogaja u usta, pa opet u vucaranje, sve do zore…” 

Tu deda malo zastade, upališe mu se u očima prituljene lampice, glas mu se stanji, ali nakratko, pa se opet zaori predsobljem: „A kako smo mi šezdsetosmaši… I Titi su se, bogami, tresle gaće, da ne spominjem one niže od njega. Studirali, radili i mijenjali svijet. A vi…?”

“Lako je vama, deda, bilo da budete šezdesetosmaši!” prekidam ga bježeći iz kuće. „Imali ste protiv koga i protiv čega da se bunite. A gdje mi da radimo i protiv koga mi da se bunimo, druškane moj?!” 

Još je deda nešto nabrajao, još je mitingovao, ali mu se glas izgubi pred pradedovim brundanjem: „Ideš u krčmu, da dereš pantalone na turu, je li?! E, da mene neko nešto pita, ja bih tebe i te tvoje sve u stroj, pa pravac na izgradnju pruge! Da se zagledaš u moje dlanove, mislim da bi na njima još vidio akcijaške žuljeve iz četrdeset devete, pedesete, koje li…” Šmugnu pradeda u dvorišnu šupu, iz koje je maločas bio tek provirio, i otud se zaori pjesma: „Šamac – Sarajevo, to je naša meta,/ izgraditi prugu još ovoga ljeta…” 

Nego, daj mi još jedno pivo… Ne, ne, nemoj… Pozajmi mi nešto sitniša da kupim nekolioko čaša jogurta, pa neka ćalac njima udari na šezdesetosmaše, a šezdesetosmaši neka sami smisle kako će i čime na akcijaše iz pedesetih prošlog vijeka.

Lipanj je, spušta se večer. Sjedim sam za stolom, na ostakljenoj verandi restorana Doma pisaca, čekam najskuplje jelo u jelovniku. Naziv ne zaboravljam: vezirske mahmudije. Dvadeset četiri su mi godine, objavio sam dvije knjige pjesama, pišem u najboljim novinama, s djevojkom sam koju volim – ona je trenutno kod roditelja u Beogradu, čini mi se da je život lijep, i da će tako ostati. Prije nekoliko tjedana išao sam na Ravnu Romaniju, po modru Volkswagenovu bubu, godina proizvodnje 1976, i sad je gledam parkiranu tu odmah dolje. Rumenilo sumraka pada po njoj, na savršeno čistoj površini tog najopranijeg auta koji ću ikad voziti ogleda se prva ulična rasvjeta. Zatim pada noć, i ja ne mogu od nje da sklonim pogled. Taj četrnaest godina star auto najveće je za mene vlasništvo koje ću ikad imati.

Dok jedem vezirske mahmudije – i okus im čini mi se pamtim, primjećujem poznatu figuru. Uspravan, tankovijast pjesnik, uske proćelave glave, u tankom sivom džemperčiću i ljetnim hlačama, kao da je maloprije izašao iz kancelarije, obigrava oko mog auta. Zagleda kotače, saginje se, pa ga nekoliko puta tako obiđe. Pomislim, možda voli bube. Pomislim, sreća što ne zna da je moja.

Zatim plaćam račun i krećem kući. Silazim niza stube i već s izlaza vidim da mi s autom nešto nije u redu. Buba je nekako legla. Netko joj je, a znam i tko, jer sam ga gledao nadnesen nad tanjur, izbušio sve četiri gume. Nesretan, ispunjen nemoćnim bijesom, koji me prati kroz život, i stalno me podsjeća da sam ovo ja, taksijem odlazim na Sepetarevac. Sutradan započinje duga i komplicirana operacija skidanja kotača i popravke guma. “Nekom si se, izgleda, pravo zamjerio”, govori vulkanizer Mato, “da nisi tuđu curu diro. Samo se zbog cure sve četiri buše!” Htio bi me nasmijati dok kleči na asfaltu i skida kotač, a ja samo što se ne rasplačem.

Stariji od mene trideset i tri Kristove godine, Anđelko Vuletić zamrzio me je na prvi pogled. Nisam se ni stigao pročuti, on je u meni već vidio malog od palube svih svojih sarajevskih neprijatelja, Jugoslavenčića i tko zna koga sve ne. Činilo mi se da mu nisam dao nikakvog povoda. Za mene, bio je on pisac iz školske lektire (roman “Klesar Tadija Tegoba” bio je obavezna lektira u višim razredima osnovne, a roman “Deveto čudo na istoku” u prvom ili drugom razredu srednje škole), pjesnik iz čitanki i klasik, ali i jedan od onih pjesnika čije su pjesme formativno bile ugrađene u moj ukus, stil i način u književnosti. Kako je to kada te iz čista mira zamrzi pjesnik koga voliš? I kako je to kada ti izbuši gume na prvom autu?

Bio je to, gledano iz današnje perspektive, događaj iz produženog djetinjstva i dječaštva. Ozbiljne stvari u životu i u književnosti počele su se događati s ratom. Tu je Anđelko Vuletić odlučio biti neprijatelj. Gnjevan na Sarajevo, koje nije reagiralo kada je u jesen 1991. JNA napala Ravno, hrvatsko selo u istočnoj Hercegovini, čime je, zapravo, započeo rat u našoj republici, odlazi u Hercegovinu, bavi se politikom, ogovara kolege, sudjeluje u stvaranju Hrvatske republike Herceg Bosne. Kasnije će se doseliti u Zagreb, postat će saborski zastupnik HDZ-a iz kvote dijaspore, i time zaokružiti čudnu i pomalo asocijalnu političku karijeru, započetu još u vrijeme socijalizma, kada je godinama bio savjetnik u Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Ili još prije, u vrijeme istoga tog socijalizma, kada je kratko bio politički zatvorenik i kada je škole morao završavati negdje izvan Bosne. Čudno je to vrijeme bilo: bosanski komunistički glavešine, po nacionalnosti Hrvati, znali bi se pobrinuti za pojedine svoje pisce i pjesnike koje su prethodno hapsili.

Ali, osim što Vuletićevi često čudni i nakaradni politički angažmani, kao ni njegove privatne omraze ne govore baš ništa o njegovoj književnosti, kao ni o njegovoj ozbiljnoj književnoj slavi u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a onda i u Francuskoj, gdje je vrlo rano bio prevođen i slavljen, tako ni njegova javna politička i građanska figura gotovo da nemaju veze s njegovom isto tako javnom književnom figurom. U Beogradu osamdesetih, Anđelko Vuletić bio je vjerojatno i najuvaženiji bosanskohercegovački i hrvatski suvremeni pjesnik. Pune su ga bile Književne novine, Književna reč i Književnost, divili su mu se najveći srpski pjesnici i kritičari poezije, a u Zagrebu je u isto doba knjigu o Vuletiću pisao Vlatko Pavletić. Podebelu i ponesenu knjigu. U tom društvu i kontekstu bio je Anđelko situirana i posve nekontroverzna figura, bio je ime jedne velike književnosti, oko kojeg se ni u Beogradu, ni u Zagrebu nisu povlačila nikakva sumnjičenja. Bio je tamo jedan od onih velikih pisaca, živih klasika, kakve se osamdesetih nije sumnjičilo ni za što od onog što su bili ili što nisu bili u životu. 

Slavljen i priznat u svim dijelovima Jugoslavije, na svakoj stopi zemlje koja je nestajala, ali ipak najviše i najartikuliranije u Beogradu, u vječnoj svađi i u osobnom ratu s dobrim dijelom književnoga Sarajeva, Anđelko Vuletić dočekao je rat. Da je bio drugi karakter, ili da su drukčiji bili njegovi demoni, mogao je tad otići svejedno na koju stranu svijeta, pa se, kao toliki drugi, manje daroviti i neznatniji pisci njegova vremena, usidriti u Beču, Parizu, Americi, i tamo kao pravednik i kao veliki pisac svih svojih naroda sačekati da sve to svrši. I ne bi morao napisati više ništa: golema bi bila njegova književna slava. Zatrpan bi se našao pod svim tim nagradama za pisca iz razorene i unesrećena zemlje. Ništa toliko ne pospješuje književnu slavu, do koje je Vuletiću bilo stalo, kao velika općenarodna nesreća, krv, stradanje i masovne grobnice. Mogao je, u krajnjoj liniji, otići i u Zagreb ili Beograd, ali tako da ode onim ljudima s kojima je imao nešto zajedničko osamdesetih, a nikako onima koji su vodili ratove i ravnali mržnjom. I to ne zato što je to moralno neispravno – premda svakako jest – nego zato što je to put u književni zaborav. Pisac nema što da traži među onima koji ništa ne čitaju. I među onima kojih se njegovo djelo ne tiče.

Bio je čovjek koji je mnogo hodao. I to hodanje, kad bih ga vidio u neko nedoba, na nekoj od prijeratnih sarajevskih ili poslijeratnih zagrebačkih ulica, nije se činilo kao da Anđelko Vuletić hodom kani stići s jednoga na drugo mjesto. Hodao je kao da nešto svojim koracima mjeri, ili kao da upravo stvara mapu grada. Bježao sam od njega, jer je znao nešto neugodno dobaciti, dvije-tri riječi izvan svakog konteksta, o čijem bih uznemirujućem smislu poslije morao misliti. Mnogima je tako dobacivao. S drugima se pozdravljao. S nekima bi, onim svojima, zastao i razgovarao. Tada bih iz daljine vidio njegov osmijeh. Normalnog, opuštenog i mirnog čovjeka. Pa bi jednakim tempom, u istom ritmu, nastavljao hodanje. Vitalan, od prirode zdrav, živjet će vječno. Meni je, njegovu čitatelju, to njegovo hodanje, iz daljine promatrano, bilo iznimno važno. Potvrđivalo je knjigu koju je napisao kao tridesetpetogodišnjak, nazvavši je “Kraljica puteva”. Objavljena 1968. u sarajevskoj Svjetlosti, imala je zanimljivu omotnicu s Vuletićevim likovnim radom, kolažem, na naslovnom dijelu, i autorovim portretom na klapni, koji je načinio Vilim Svečnjak. Taj vanjski kontekst bio je sasvim vuletićevski, ispunjen snom o veličini i o književnom priznanju, ali unutra, u knjizi, nešto je što s vanjskim svijetom, mimo tog njegovog hodajućeg svemira, gotovo da nije imalo veze. Pjesme u prozi, koje pomalo su i putopisni fraktali, bljeskovi viđenog i doživljenog svijeta, fascinantni hod kroz hercegovački zavičaj, kroz memoriju doživljenih slika, pa po bosanskim planinama… Ali u “Kraljici puteva” najintenzivniji i jezično najsnažniji tekstovi su o Sarajevu. Nitko s takvim posve bezinteresnim divljenjem i ljubavlju prema mjestu o Sarajevu nije pisao kao Anđelko Vuletić u “Kraljici puteva”. I ničije Sarajevo mi danas, kada je sve prošlost, nije draže i bliže od tog njegovog iz “Kraljice puteva”, u kojem, kao ni u preostatku knjige, nema ljudi. To je grad u neki sumrak, grad promatran s Trebevića, grad osvajan negdje od Nahoreva, Pionirske doline, Koševa, Vuletićev vječni grad, prehodan temeljito, zauvijek.

Tu njegovu knjigu, kao i “Križaljku za čitanje sudbine”, pa još jednu knjigu izabranih pjesama, koju je u hrvatskom getu poslijeratnog Sarajeva objavio Mirko Marjanović, uvijek imam tu negdje u blizini ruke, na različitim mjestima i prostorijama po stanu – uključujući i one sanitarne – gdje se s naročitom pažnjom čita. “Kraljicu puteva” čitam od gimnazijskih dana, i nikako je se ne mogu načitati. Nevjerojatna je to knjiga. Očajan bi bio Vuletić, samo da zna koliko mi je s njom pomogao.

Kao ni veći dio njegove pjesničke i prozne generacije, Anđelko Vuletić nije u posljednjih tridesetak godina napisao ništa važno, veliko ni upečatljivo. A pisao je i dalje mnogo. No, bio je, kao i toliki drugi, raznih nacija i podrijetla, uglavnom manje važni od njega, ali akademici, i novi očevi, ili barem tetci, daidže, nećaci i tetići svojih nacija, uglavnom sam svoj imitator. Blijede su i besadržajne bile te Vuletićeve imitacije Vuletića, kao i njegovi literarni obračuni s Titom, komunizmom i đavolima iz vlastite prošlosti. U tom kasnom, umornom hrvatovanju, koje je šuplje odjekivalo po nekim dalekim hrvatskim i bosanskohercegovačkim provincijama, a do Zagreba nije ni dopiralo, bilo je onoga tužnog naraštajnog manira, koji bi netko trebao opisati pišući o slomu Jugoslavije kroz slomove poetika najmarkantnijih i najprisutnijih jugoslavenskih pisaca, pjesnika i prozaista sedamdesetih i osamdesetih godina. No, Vuletićevo djelo bilo je već tako bogato, začudno i sadržajno, da više nije morao napisati ni retka. On je svoju književnost već bio odhodao i napisao.

Petar Gudelj na vrlo zanimljiv način u svojim dnevnicima spominje maksimirske šetnje s Anđelkom Vuletićem. I na jednome mjestu, naročito bolnom i životno kasnom, nešto je što bi čitatelj najradije zaboravio: Anđelkov san o Nobelu. Je li moguće to? Vjerojatno jest. I vjerojatno bi samo nešto tako nevjerojatno Anđelku omogućilo da se do kraja obračuna s nevoljenim dijelom vlastitog svijeta, a onda i da tom svijetu pokaže koliki je i kakav on pisac. Kakva šteta što nije mogao shvatiti koliko ga volim. Spominjao mi ga je i Goran Babić, kad bismo se sreli u Beogradu. Viđaš li Vuletića, pitao bi. Ne, već dugo ga nema. Njih dvojica bi se, Babić i Vuletić, u to vrijeme često telefonom čuli. Dva sveca i prokletnika hrvatskoga pjesništva.

Trebalo bi govoriti o modelima zaborava u hrvatskoj kulturi i književnosti. Naročito u književnosti. Zaborav Anđelka Vuletića, recimo, razlikuje se od načina na koji je zaboravljen Goran Babić. Babića su prvo zabranili, e da bi ga onda zaboravili. On je njihova nečista savjest, figura njihova samoponiženja. Ali Vuletić zaboravljen je drukčije. Dok ga je Beograd slavio, Zagreb ga je svom snagom svoga poetskog srca nastojao zadržati za sebe. Trebalo bi pročitati tu Pavletićevu knjižurinu o Vuletiću, premda u njoj vjerojatno nema ništa. Ali nakon što je u ratu Vuletić pošao najprije s Matom Bobanom, pa je kao zamjenik Vlade Šoljića zauzeo svoje mjesto u Hrvatskom državnom saboru u Zagrebu – kako je tu instituciju nazvao Tuđman, i nakon što je time postao nacionalni faktotum srednje ili bantam kategorije, nisu više za njega htjeli znati kao za hrvatskog pisca i pjesnika. Najednom im je njegova književnost postala strateški višak, kao što im je od nekih doba, još za Tuđmanova života, sve hrvatsko u Bosni postalo nepodnošljivi i sramni višak, kojeg bi se nekako trebalo osloboditi. I trebalo bi zaboraviti da se ikad išta imalo s tom dalekom orijentalnom zemljom, tamo negdje iza Srednjeg istoka, čiji se krici ponekad tako blisko čuju da po zagrebima zaspati ne mogu djeca u bešikama i akademici.

Naravno da Vuletić nije mogao dobaciti ni do hrvatskog akademika, premda su u akademiji   među piscima sami prvaci u hrvatovanju. Ali njegova nazočnost nije ugodna. Zloslutan je Anđelko. Gledam ga, recimo, na fotografiji s onoga čuvenog kongresa PEN-a u Dubrovniku. Sjedi ispred stotinjak njih, sve samih pisaca i piskinja, udnu veličanstvenih baroknih skalina od Jezuita. U prvom redu, nekako snužden i sam, među tolikim oduševljenim svijetom koji je pun sebe, jer upravo stvara nekakvu svoju povijest. U ljetnim je hlačama i modrom džemperu, sa službenom akreditacijom na prsima. Zadigle su mu se nogavice, vide se čarape Ključ Sarajevo, i cipele hodalice, kojim obilazi svoj svijet. Ali nijedan grad nije kao Sarajevo. Nijedan, u njegovoj književnosti. I nitko u tom gradu i na ovom svijetu nije tako besmisleno i glupo sam.

S Anđelkom Vuletićem nikad nisam izmijenio ni riječi. Nisam ga stigao nijednom pozdraviti, već me je označio kao jednoga od onih najgorih u svome svijetu, protiv kojih treba ratovati, izboriti se, dokazati im… Nikad se nismo ni upoznali. Bio sam mu avet, prikaza iz mučna čovjekova života, a on je bio za mene jedan od najvećih mojih pjesnika. Znajući ga, znajući što je sve u stanju da učini, godinama, desetljećima nisam ga spominjao pišući o piscima, knjigama i književnosti koju volim. Pisao sam to više kao čitatelj, nego kao išta drugo. Šutjeti sam morao, znajući da će svaku moju riječ, pohvalu, izraze divljenja nekoj njegovoj pjesmi ili knjizi, iskoristiti da se okomi. I bit će to zgodna prilika za festival sramoćenja, koji će on samo započeti, a nastavit će ga neki sitan i glasan ološ, uživajući u toj okolnosti da pokušavam hvaliti Vuletića, ne bi li mu se uvukao pod kožu, a Vuletić me odjebava. Samo u tom slučaju, on bi im bio drag. Inače nije. Ološ ništa ne čita, ali ološ dobro zna gdje je i kad netko politički zgriješio. I ološ se drži onoga svog visokog moralnog načela po kojem zlikovce ne treba čitati, jer je lik neodvojiv od djela. Ološ u nas o svima sve zna, i zato nema pouzdanije socijalne i estetske kategorizacije u južnoslavenskim književnostima novog milenija, od kategorizacije ološa. Kanon ološa kanon je naših književnosti. U njemu, posve očekivano i logično, Anđelka Vuletića ne može biti. Grešan i sam, stoji naspram njih. I samo su ga oni svojim ostracizmom i progonom mogli na kraju učiniti pravednikom.

Često mi je na um padalo što bi tad bilo da sam shvatio što mi se pred očima zbiva, da sam se digao od vezirskih mahmudija, istrčao iz Doma pisaca i zagalamio na Vuletića što mi buši gume. Možda ne bi bilo ni rata.

Dragi Srđane, sigurna sam da ste već naišli na mnoge prepreke, na obećanja koja budu zaboravljena, kad se uglavnom morate osloniti sami na sebe – sve to mislim samo na književni dio života. Što budete dalje išli, neće biti lakše, odnosno, nešto će ići laganije a drugo će se samo odjednom pretvoriti u nemoguće, pa ćete ostati na vjetrometini. Ali, ni tada nema odustajanja, to je moja životna deviza, znam koliko mogu i želim dostići svoj maksimum. Jer, ipak, u svakoj se situaciji nađu ljudi, mimo onih sa kojima računamo, koji žele i hoće pomoći.

Kroz takav nekakav period prolazim zadnjih nekoliko mjeseci. Možda će biti jednog dana prilike razgovarati o tome. Budući da nema Sajma, ne planiram ove zime u Beograd i Novi Sad, ali, tko zna „šta oblaci nose“, ili šta će se dogoditi „u prostoru međuoblaka“, kako imam zapisano u pričama.

Vi ste već jako puno postigli, što potvrđuju Jergović i Bazdulj koji u Vašim knjigama pišu o tim knjigama, to ima veliku težinu i mislim da je važnije od osvrta koji budu naknadno objavljeni, jer potonje će netko vidjeti ili neće, a ovi prvi su sastavni dio knjige. Zato nastojte da Vam uvijek, u budućim knjigama, makar nekoliko rečenica napiše etablirano književno ime, ne popuštajte i ne pristajte ni na kakve kompromise. Iako neće biti lako jer ste startali sa velikim imenima, pa je malo ostalo onih iznad, a previše je onih ispod kojima nemojte dozvoliti da Vas zavedu.

Zbirku „Ugrušak“ doživljavam kao pjesničku kroniku pjesnikovog brzog odrastanja i sazrijevanja, od razbijenog koljena do „boje badema boje metka u glavi nedužne žene“; od pjesme Snatrim u kojoj su sokak, jorgovan, višnje, zelena trava, do jedenja svitka pergamenta kako bi reči postale krv i meso; od može li iko da puca na džem, na dete može al’ na džem, na marmeladu, musavu malu dečiju bradu ne može, do sina koji će u vrijeme prvo ubiti brata.

Sve od – do se provlači kroz pjesme. Čak bih se usudila reći da je početak baš u Ugrušku: nizala su se dešavanja u mojoj glavi, sećanja od malena od prvog kamenja na Kosovu Polju koje sam ugledao i o koje sam stukao koleno, do: ukoričila se njegova riječ u tekst u papir bijeli ili sada već žuti, pri čemu žuti papir doživljavam kao dovoljan vremenski odmak od početka, kao sve ono iskustvo između: u kome će mi neko lizanjem kažiprsta koji okreće stranicu pomoći da moja duša pređe sa lista na dunjaluk.

Vrlo jasno prepoznajem puno slika i situacija, čemu pripomaže moje odrastanje na granici sa Bosnom, druženje s odraslim ljudima iz Bosanske krajine, ali još više sa djecom cigančićima koji su dolazili pokrivenim kolima i okićenim konjem u moju varošicu uoči glinske nadaleko poznate srijede kao sajmenog dana.

 Već me prva pjesma nekako razgalila, toliko sličnih riječi, naziva i odnosa kao što ih i sama u nekoj pjesmi na banijskom dijalektu napisah; imam, na primjer: ćaća se ispo na tavan/premeće po kobascama i slanini; selo ne gladuje skidaju se obrazne na bukovni odimljene; Vi: U tefter zapisujem da u vojvođanskim selima rode pohađaju igrališta; J.: U kadar se postavila ptica-roda, na praznom sportskom igralištu, tačno između stativa. Imam priče naslova: Koraci sa mirisom lipe, Nije dud čovjek, a o puževima golaćima, o vodi i ribama da ne govorim, na više mjesta.

Zato ponovo zaključujem da u mojim pričama prepoznajete svoj „povratak doma“. Iako ste premladi za takvo iskustvo, ono je proživljeno, ono je u Vama jer su ga nametnuli, kako prostor tako i ljudi, prije svega, ono „klizi kroz glazuru zlatnog dana“. Mislim da je jako dobro da ste dio proživljenoga prenijeli u riječi, iako tu sigurno nije kraj jer se čovjek uvijek vraća sebi.

Neprocjenjiva je vrijednost Vaših pjesama što nikoga ni za što ne optužujete, ljudima svih vjera i nacija obraćate se samo i jedino kao ljudima s kojima se razumijete, žalite za onima koje ste morali ostaviti i ne govorite o onima koji su se promijenili i nisu možda više onakvi kakvi su ostali u Vašem sjećanju, ali kao da im i to nekako halalite, objašnjenjem da nisu mogli ili znali ili smjeli drugačije.

I upečatljivo je Vaše znanje o važnim običajima i gestama i nazivima za pojedina stanja i odnose u svim religijama, tj. vjeroispovijestima na ovom našem nesretnom prostoru. 

Ugodne su oku i uhu riječi poput svetlopisala se ili u ulici tihouhanoj, ili na slikovnici sna, budite sigurni da će ih netko usvojiti i koristiti u nekoj svojoj poeziji ili prozi.

Bogatstvo od pjesama, moj je zaključak.

Budući da ovo pišem samo Vama lično, nisam pazila previše na označavanje citata, Vi razumijete na što se neka misao odnosi.

Ako ima neki konkurs u koji bi se zbirka uklopila samo je pošaljite, zanimljivo je pratiti šta će se događati i iz toga zaključivati.

Puno pozdrava,

Jagoda

U Glini, 1. 11. 2021.

Bješe to negdje potkraj mog posljednjeg ljetovanja na ulcinjskom moru u Crnoj Gori. Na plažu sam stigao istoga časa kad i gospodin koji se smjestio pod susjednim suncobranom, nepuna dva metra od mene.

U isto vrijeme smo se raspremali; vješali majice na žice suncobrana, brisali prašinu sa stolića ispred nas… On je imao mnogo više stvari od mene, čak i slamnati šešir, koji je skinuo sa proćelave glave, pogledao u njega i jedva ga uspio smjestiti u strune suncobrana.

Ja sam se već pružio na svojoj ležaljci, a on se i dalje namještao. Prilikom dolaska kratko smo se pozdravili: klimne on glavom, klimnem ja glavom i – to je to…

Da li je on nekoga čekao nisam saznao, ja jesam svoju dragu koja je ostala u hotelu da popegla svoju tanku haljinu s ružama i moju plavu košulju, jer smo planirali navečer malo prošetati gradom.

Teško da sam ikada mogao izdržati da sjedim blizu nekog a da ćutim, da ne započnem priču, da ga ne pitam odakle je došao, šta ima u njegovom kraju… Šta ću?… Takav se rodio, takav ću umrijeti…

Gospodin ispod susjednog suncobrana povadi nekoliko krema iz svog rančića i stade se bespoštedno mazati po grudima, rukama, ramenima, nogama… Duge sive dlake ostajale su slijepljene s njegovom kožom na grudima – nije štedio kreme. Očito, bio je veliki čistunac; ugledao je opušak blizu sebe, izvadi pakovanje papirnih maramica, otvori ih, izvuče jednu i pažljivo ga zamota, kao da bješe kuršum. Nešto je progunđao, ali nisam razabrao šta. 

Kad sve lijepo završi – uze novine. 

U tome naiđe Bekir Čvor, moj stari poznanik, i sjede na ivicu plastične ležaljke. Pomenusmo jednu dogodovštinu od prije nekoliko godina i nekako se u isto vrijeme nasmijasmo. Gospodin malo pospusti naočare. Gleda nas i ćuti.

Utom Bekir Čvor reče da mu se tetak Rahman, zvani Kalaj, opet oženio i da je dva dana prije ženidbe tri puta kolišio oko apoteke, nešto mu se nije dalo ući unutra, a kad je najzad ušao, spetljao se i nikako se nije sporazumio sa ženom koja je čekala da joj kaže šta želi i da ga usluži. Kalaj se češkao po glavi, nešto progunđao, kao da i hoće i neće reći za šta je došao. Naposljetku, izvini se pa, mokar kao čep, uhvati vrata. E tad smo se toliko zasmijali da smo umalo polomili ležaljku ispod nas. Gospodin ljutito odlaže novine, razgleda okolo. Bio sam siguran da traži drugo mjesto. Ali toga dana plaža bješe popunjena, te on uplete prste i položi dlanove preko očiju. Nekoliko puta je podignutih koljena prebacivao nogu preko noge i, ubijeđen sam, da nije Bekir Čvor ustao i otišao – on bi.

Bekir ode, a gospodin se uspravi, sjede i ponovo uze novine. Sad je ispunjavao ukrštenicu. Nije mu baš išlo, gledao sam kako miče usnama i traži zadate riječi. Porijetko je spuštao vršak olovke na novine.

Htjedoh reći – treba li pomoć, komšija, ali odustah. Ne znam mu narav i bolje da držim jezik za zube.

***

Na plaži ko na plaži: ljudi se sunčaju, odlaze u vodu, piju se hladna piva, sokovi… A gospodin blizu mene i ja skoro ništa od toga. On se bori sa ukrštenicom, a ja smišljam kako da uspostavimo prisniji kontakt. Na kraju sam se sjetio:

– Hajde, gospodine – velim – da vučemo šorteve. 

Čovjek spusti naočare, krenu nešto reći pa odustade, ali se ipak oglasi: – Šta ti je to?

– Evo – kažem mu – uzet ću dva drvceta i zavući ih u pesnicu. Ostavit ću malo da vire; jedno duže, jedno kraće. Ti povučeš i ako izvučeš duže, ja idem da donesem piće, a ako izvučeš kraće – ideš ti.

Gospodin me gleda, pomjera naočare, šuti… I taman kada sam mislio da ništa od igre neće biti – on se pridiže:

– Hajde – veli mi. 

Utom naiđe talas vjetra i sitni pijesak se zalijepi za njegove namazane noge.

Nađem dva drvceta, jedno pokratim, sve to strpam u pesnicu i pružim mu. Malo je razmišljao, a onda povuče. Izvukao je kraće, pa kad pokazah da je ono što je ostalo u ruci duže, stade otresati pijesak s nogu. 

Restorančić je na svega pedesetak metara od nas i on ga uze pogledivati kao da to ne bješe restoran, već čovjek koji ga izaziva na dvoboj.

– Ja ću velikog Jelenka – kažem mrtav ozbiljan. 

On me i dalje gleda, pa ustade. Nešto je progunđao sebi u bradu, a onda krenu oblačiti šorc, umalo pade… Pridrža se nekako za dršku suncobrana.

– Kad sam magarac!… – procijedi sebi u bradu.

Ovo sam jasno čuo, ali sam se pravio nevješt i između suncobrana gledao u plavu morsku pučinu. 

A onda se i moja draga pojavi, te se mimoiđoše negdje na pola puta od mjesta na kom se bjesmo smjestili i malog restorana u kojem me čekalo hladno pivo, koje će mi donijeti niko drugi do gospodin, moj prvi sujed na plaži. 

– Ovaj čovjek priča sam sa sobom – veli moja draga.

– Nervozan, danas pretoplo…

Gospodin se ubrzo vrati noseći flašu piva. Cijelom je šakom stezao grlić boce.

– Evo – veli mi i samo što mi je ne baci u krilo.

– A vama? 

Ništa mi nije odgovorio. Skinuo je šorc, pružio se na ležaljci i pravio se da spava.

Kada sam ispraznio flašu rekoh mu kao u povjerenju: 

– Igra zahtijeva da se flaša vrati u restoran.

– Seljačino! – dreknu čovjek, pokupi svoje stvari i pohita od nas. 

– Gospodine, šalio sam se, gospodine… 

Nije se okretao. 

Za njim je ostao red stopa, u koje je vjetar lagano nanosio sitni, slani pijesak.

Opet se prijeti ratom i mediji gore od “zapaljive retorike”
Na Balkanu se države krvavo ruše, a još krvavije stvaraju
I uvijek je nekom otet dio domovine 

Ja sam posljedica rata 92-95
– produkt postratnog perioda
Rođen 1997.
Službeni status: raseljeno lice
Na ulici: izbjeglica, hudi jadnik, propalica 

Proplakao sam jezikom jednog dijela Južnih Slavena
koji u svom bogastvu ima četiri imena:
bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski
Ne priznajem za “strani” jezik onaj, za koji mi ne treba prijevod
Natucam engleski, ostale:
ich verstehe nicht, non capisco, je ne comprends pas, я не понимаю
Pa mi je domovina, jer bih bio bogalj bez svjetske književnosti,
u prijevodima

Vaša domovina je profiterstvo bez granica
Izmišljeni naziv jednog prostora omeđenog granicama,
gdje si slučajno rođen, da namjerno umreš za laž
Klaonica sirotinje zbog ludorija moćnih
I vječita bol onih koji su otišli u druge izmišljene prostore
Pa otud govore kako je lijepo živjeti u domovini u kojoj oni ne žive 

Moja domovina je
u knjigama između slova, riječi, rečenica
i pitanja “šta je pisac htio reći?”,
u prijateljstvima,
na dnu oblizanog stakla,
i međunožja žene koja me voli 

Čovjek modernog doba će privatizirati svemir
A vi se glođite zbog prefiksa, prosto vam bilo…

Već duže vrijeme,
poput prepune košare sa južnim voćem,
na stoliću držim sabrane
pjesme Veselka Koromana

Posegnuo bih, preko dana
nasumično za pjesmom-dvije
da se osladim i
zdraviji da budem

Sada, u izolaciji, stolić je zatrpan
citrusima i čajem, jabukovim
octom, paracetamolom, parom
morske soli

Koromanova knjiga bijelih korica,
medicinska je sestra
što iznad mene
drži toplomjer

Dobro je, o, kako često pomislim,
Što nisam Petar Gudelj.

Tko bi imao toliko talenta
Za takvo dično vučje samotnjaštvo?

Kud god se okrenem, ja
Dugujem nešto nekomu.

Znaš li komu, Petar Gudelj,
I treba li, što platiti?

Nikomu – ništa, rodijače moj,
Kroz sav život i pjesništvo cijelo.

1.
Izlazim iz Onog
koji nema sjenku
Ulazim u Sjenku
onog kojeg nema 

2.
Ništa ne radim
Uzimam sumnju iz vatre
Samarim vjetrove
Lakši od uzdaha
čuvam ulište samoće
Ćutim ko zvijer

3.
Svaka me riječ vidi
sa koliko je očiju rođena
Sjećanje jedem zlatnom kašikom
Mislima cijepam tišinu
od koje uši bole
Čuvam sudbini djecu
koja jedino noću pamte

Iz ciklusa Milovanje sa sintaksom