(Smušeno pitanje iz 2021)
Časnom A. Sidranu
Zašto li to, krasni bože, gori Kalifornija?…
Supermeni da ne mogu ništa!…
Nije, valjda, što s’ od Šama do Atlasa
Međuse krvi fenicijska pišta…
I zašto još, dobri bože, u isto doba
Pod vodom je sva Florida?…
Nije, valjda, što se nizbokčega trvi
Glupo ljudstvo Dinarida…
I zašto sad, dragi bože, gore sjevernije
Pod olujom je ljutom Amerika?…
Pa nije, valjda, što s’ ostatak svijeta
Sve vrijeme laća ognja i čelika…
U nekadašnjem “Uredu za povjeravanje i čuvanje tajni” radio je povjerenik zvani Mehlem. Posao mu bješe da sasluša najskrivenije tajne sugrađana. Da ih opravda ako su bile mračne, toliko mračne da bi se zemlja pred njima zatvorila, a ako su bile svijetle, da ih okuje u zvijezde i zahvali se i u svoje ime Milosrdnom što je spustio pogled na onog ko se povjerio. Čuvao je i one tajne koje su tek želje, strepnje i snohvatice, ali koje su počinjale da opsjedaju, proganjaju, da noći pretvaraju u moru a dane u noći.
Jednom povjerene, tajne je prekrivala prašina, padale su u zaborav, povlačeći se pred uobičajenim sadržajima svakidašnjice.
Opravdanja mračnih tajni Mehlem je nalazio navodeći mračnije primjere prema kojima je povjerena tajna izgledala kao dječja igra.
One svijetle su svjedočile o dobročinstvima za koje je dobročinitelj želio da ostanu nepoznata, dobročinstvima koja nisu učinjena da bi molitve bile uslišene, ili da bi se na sudnji dan zaradio dženet, niti da se polaska vlastitoj sujeti, nego iz iskrene želje da se saučestvuje u nečijoj muci i pomogne da se muka prebrodi. A korisno se i tih tajni osloboditi, da se vremenom ne bi dobročinitelj uzoholio ili da se dobročinstvo ne bi izopačilo u lihvarstvo.
Povjerene tajne nisu više izazivale strah da će biti otkrivene. Tamo gdje su pohranjene ne raste vrba od koje se pravi svirala.
&
Mehlem se upravo spremao da napusti Ured kad se vrata poslije jedvačujnog kucanja otvoriše. Uđe Mujo slastičar. Put u Ured vodio je Mehlema pored Mujine slastičarne. Znali su se iz viđenja kao što se manje-više svi poznaju u čaršiji. Mujo izgleda uznevjereno. Brada mu podrhtava. Ne zna kuda bi sa pogledom, rukama. Tajna očigledno nije od onih svijetlih. Mehlem je ostavljao uvijek dovoljno vremena da se posjetilac predomisli, da još jednom preispita odluku hoće li se povjeriti ili neće. No kako je bilo očgledno da Mujo prikuplja snagu za ono što će reći, Mehlem ga ohrabri:
– De sjedi … sjeti se šta su naši stari govorili … nikad se ne zna kakvo dobro nosi ono što nam se u prvi mah učini lošim. A rečeno je i da ima gore od goreg.
Uzalud je Mujo rukavima brisao orošeno čelo. Graške su otkrivale dramu u njegovoj duši.
– Slušam te Mujo. Što god da mi povjeriš, ostat će ovdje i nemoj misliti da se samo tebi dešava, i da se ne može promijeniti.
Mujo promuca:
– Nisam došao samo da se povjerim nego i da mi povjeriš.
– Da ti povjerim?! – ote se Mehlemu uzvik – Kako se usuđuješ?!
– Usuđujem se, usuđujem. Četvrto dijete mi je na putu! Jedva sastavljam kraj sa krajem! Niko ne dolazi u moju slastičarnu … a moj život ne pripada samo meni.
Mujo ustade. Izvadi iz džepa zgužvani prospekt grada. Drhtavom rukom ga izravna, pa poče da čita.
– Slušaj ovo … znamenitosti koje su na jednom mjestu sabrale sve svjetske kulture …. Nije to…. evo, ovo ovdje, ovdje , slušaj … nude se sladokuscima ne samo slani nego i slatki specijaliteti među kojima i tulumbe … – Mujo podiže pogled – Šta misliš čije? Muharemove tulumbe! – Mujo izgužva prospekt, baci na pod, i poče ga bjesomučno gaziti. – Muharemove tulumbe, redovi pred njegovom slastičarnom, a moja zjapi li zjapi. … A četvrto dijete na putu … zajedno smo šegrtovali Muharem i ja, učili kod istog majstora, da li je povjerio kako pravi tulumbe ….
Mujo ponovo sjede zagnjurivši glavu među šake.
– De, zapali …. Mehlem uzdahnu i prinese Muji tabakeru …. Sve i kada bih popustio pred tvojim razlozima, ne bih ti mogao otkriti tajnu Muharemovu tulumbe jer nikad nije zakoračio ovdje …
Mujo je tupo gledao u pod. Mehlem par puta prođe gore-dole Uredom.
– Ne mogu dopustiti da ne odeš barem umiren. Evo šta mogu učiniti, Ugovorit ću ti sastanak sa Muharemom. Vaše su slastičarne na dva kraja čaršije, pa ne bi trebalo da smetaju jedna drugoj. Naći ću načina da ti bude javljeno kada te Muharem očekuje. I ja često svratim da se zasladim. Odaje utisak dobrodušnog čovjeka. Porazgovaraj sa Muharemom.
-&-
– Poslije moje ženidbe, poslije tvog odlaska u vojsku, nekako smo se udaljili, svako se pozabavio svojim poslom. Sjećaš li se kako smo obojica željeli da pobjegnemo sa onim cirkusom, vjerujući da predstava sa klovnovima nikad ne prestaje i da postoji svijet kojem osmijeh nikad ne silazi sa lica? Sjećaš li se … No uvjeren sam Mujo da nisi došao da bi prebirali po uspomenama.
– Muhareme, Rabija mi je noseća. U moju slastičarnu rijetko ko ulazi, gotovo da nemam od čega da živim. Šegrtovali smo kod istog majstora. Naše su slastičarne na dva kraja čaršije pa ipak k’o da je moja na kraju svijeta. Svi dolaze k tebi, i naši i turisti. U čemu je tajna tvoje tulumbe?…
Mujo ustade.
– Uzeo sam sebi i previše slobode … ne zamjeri…. I pođe da izađe.
Muharem ga zaustavi.
– Hoćemo li nazdraviti prinovi?
Izgubi se iza zavjese od raznobojnih traka, pa se ubrzo vrati sa dvije čašice i bocom.
– Jedino ti Mujo mogu ponudit da radiš kod mene, bujrum. Nikada neću zaboraviti da si i ti majstor…. Pa pravim osim tulumbi i salep, i bozu i zimske sladolede … a što se tiče tulumbi…
Iz ugla pulta uze uokvirenu fotografiju na kojoj je bila njegova žena, pogleda je pa je vrati.
… i danas volim moju Sevdu kao poslije prvog plesa. Ne znam čime sam je zaslužio … sluša me sa takvom pažnjom kad govorim, k’o da sam, Bože me oprosti, prorok. Pridaje značaj najmanjoj sitnici koju učinim k’o da otkrivam toplu vodu. Ne grlim je iz navike, nego onom ljubavlju začetu prvim zagrljajem. Pravim tulumbe onim pokretima kojima je milujem, jer je Sevda prisutna u svemu što mislim i radim, pa je svaka tulumba moja Sevda, dobri Mujo … a ti i tvoja Rabija?
– Iskrenost za iskrenost. Rabija je uvijek uz mene, uvijek kad je to najpotrebnije. I kad ono u mladosti preležah neku upalu i kad su se roditelji preselili, i kad je vočnjak izgorio … Doduše, ponekad i grom pukne iz vedra neba. Toliko mi je potrebna da ne znam što bih bez nje. Da, potrebna mi je, potrebna. Uz mene je i kada mi riba spadne sa udice … i tada mi je potrebna – škrto se nasmiješi.
Oglasi se sahat-kula
– A šta misliš da … Muharem ne dovrši misao. Pogledi im se susretoše. Riječi kao da se zagnjuriše u čašice. Nazdraviše.
&
Boravak u banji okrijepio je Mehlema. Iznenadi se kada na Mujinoj radnji pročita „pekara“. Mujo, ugledavši ga, spremi tepsijaš i jedva mu ga nekako tutnu ne obazirući se na Mehlemovo opiranje…
– Svaki čas očekujem da mi jave sin ili kćerka … samo da mi žena bude dobro.
– Sin ili kćerka – tajna će uskoro biti otkrivena. Pa neka bude sa hajrom! – poželi Mehlem pa produži prema Uredu.
S jednim hrvatskim novinarom spominjao sam Predraga Matvejevića, jugoslavenskoga pisca. Upoznao sam ga na nekom književnom festivalu devedesetih godina.
Spazio sam muškarca za klavirom, svirao je klasičnu glazbu, sa strane u barskom salonu. Pio je votku, oči su mu bile vlažne. Prišao sam, privučen njegovom bravurom. Poslije mi je rekao da je koncertnu karijeru prekinuo zbog povrede ruke.
1987. objavio je Mediteranski brevijar, sažetak zaljubljenosti u sve njegove obale. Živio je u egzilu u Francuskoj,daleko od svoje domovine u plamenu.
Rođen je u Mostaru, a tih godina često sam odlazio iskrcavati humanitarnu pomoć u taj njegov grad, raspolućen tokom Neretve i topovskim granatama.
Imao je drevni most od bijeloga kamena u obliku polumjeseca sa čijeg su vrha visine petnaest metara skakali mladići, natječući se u odvažnosti. On je bio jedan od tih skakača. Most je srušilo hrvatsko topništvo. Te večeri smo razmijenili poneku priču, postavši prijatelji.
On i njegova supruga Mira zatim su došli živjeti u Rim. Imao je namještenje na sveučilištu. Sjedili bi u kuhinji, za povelikim stolom od više vrsta drveta, moja majka im je pekla svoju čuvenu picu od dizana tijesta.
Pisao je knjigu o povjesti kruha, dodao sam tom izdanju jednu svoju popratnu stranicu.
Predrag je preminuo u Zagrebu ima tome četiri godine.
Razgovarao sam sa spomenutim novinarom o Predragu, jer je pokrenuta književna nagrada s njegovim imenom. Zaželjela je to njegova kći pa je to i ostvarila.
Meni je nagrada to što mi je bio prijatelj, što smo zajedno pili, što sam držao njegovu ruku na dlanu ruke koja se sjeća.
Preveo Tvrtko Klarić
Toma, potraga za patnjom
Uvek kad krenem u bioskop s namerom da pogledam neki srpski film – a iz navike (možda i mazohizma) ne propuštam ni jedan – osetim izvesnu nelagodu, sličnu otprilike nelagodi turiste sa zapada na orijentalnoj pijaci koji – čak i kad mu se posreći da povoljno pazari persijski tepih – uvek podozreva da je za previše para kupio kuhinjski otirač. Nije ta strepnja bez osnova. Malo je kinematografija na svetu koje su za velike pare prodale toliko kuhinjskih otirača predstavljajući ih kao persijske tepihe. Čak i kad se dogodi – a dogodi se češće nego što bi se moglo pomsliti – da se neki srpski film vine do figurativnog persijskog tepiha, uvek se u njemu nađe ponešto od kuhinjskog otirača.
Jednom je to amaterski ton i loša sinhronizacija, drugi put diletantska rasveta, treći opet put tradicionalno najslabija tačka srpske kinematografije – loša pozorišna kostimografija. Mogao bih nabrajati zanatske kinematografske diletantizme i brljotine do u nedogled, sve do, recimo, digitalnog Seiko sata na ruci kosovskog junaka, ali ovde prestajem da nabrajam.
Ako bi ih sve nabrojao, našlo bi se tu hiljadu mana, a hiljada mana je privilegija dobrih filmova.
Pomenuta nelagoda dodatno se pojačava u situacijama kad treba da pogledam neki od filmova na takozvane velike nacionalne i istorijske teme, a ni takve ne propuštam, opet delom iz mazohizma, delom da bih napisao ubitačnu kritiku. Tu već počinje zona filmskog sumraka, ni sumrak filma nije prejaka reč. Naručioci, naime, posla – da baš ne kažem preduzimači – izvršitelji radova, producenti, autori – u izvesnom smislu i sam film – nadobudno očekuju (ponekad vrlo agresivno) da “veličina” i istorijski značaj teme (ili junaka) filmskom uratku po automatizmu obezbedi status remek-dela. Antologijski je recentni primer gromoglasno najavljivane, na sva zvona reklamirane, unapred i “na neviđeno” u zvezde okovane TV serije “Nemanjići – rađanje kraljevine”, kojoj u bezbroju mana nedostaju samo dve ili tri da bi ostala zabeležena kao remek-delo pompeznog kiča, pretencioznog zanatskog neumeća, nesuvislosti, logičke nekonzistentnosti hronologijske dezorijentacije i šlampavog pokušaja šverca sadašnjeg trenutka u daleku prošlost o kojoj, inače, niko od umešanih u rabotu nije imao pojma.
Ja sam odgledao jednu i po epizodu “Nemanjića” – više nisam mogao, dobio sam valunge – čisto sumnjam da je iko u Srbiji odgledao sve. Svi su, međutim, počev od ultradesničara, kojima su Nemanjići objekat opskurnog kulta, zaključno sa levičarima i najuzdržanijim komentatorima i novinarima, uključujući režimske, bili saglasni da su Nemanjići katastrofalni promašaj, vizuelno krivično delo. Svejedno. Producent serije, direktor RTS-a, Bujošević, hladnokrvo je izjavio da su te ocene “zlonamerne” i da je serija izvanredna. Ta izjava je dobila prećutno podršku sa “najvišeg mesta”. Nemanjići su zvanično ostali izvanredna serija.
To je tome tako: uz časne izuzetke, srpska kinematografija i serijalna produkcija ili su proizvodnja estetski nepodnošljive stvarnosti ili estetsko nasilje nad stvarnošću. Imajući to na umu, a uprkos provereno dobroj reputaciji producenta, autora, kompletne ekipe uopšte, osećao sam nelagodu i pre nego što sam pogledao “Tomu”. Sve, naime, da film bude urađen i najprofesionalnije, mislio sam – kako je i urađen, u šta sam se brzo uverio – šanse da mi se dopadne bile su minimalne. Što ne znači da je film tehnički morao biti loš – tema, naprosto, nije bila za mene. Melodrame, makar i najbolje, muka su mi duhu, ne volim novokomponovanu narodnu muziku – i od nje dobijam valunge – a biografija/hagiografija Tome Zdravkovića. koju nipošto ne treba mešati sa njegovim stvarnim životom, neiscrpno je skladište materijala za filmsku priču viskoziteta i slatkosti sirupa za kašalj.
Međutim, samo nekoliko minuta posle početka projekcije dogodilo se nešto što mi se odavno nije dogodilo: već je prvih nekoliko kadrova probilo barijeru mojih predrasuda i skepticizma i u trenu od mene načinilo aktivnog (sa)učesnika, ne pasivnog posmatrača zbivanja na filmskom platnu, što je i inače svojstvo uspelih umetničkih dela. Ostaće za mene tajna – i neka ostane tajna – kako se to dododilo uprkos hiljadu i jednoj mani i ponekom kuhinjskom otiraču utakanom u zasenujuću celinu. Magija filma, nemam drugog objašnjenja. Osvrnuo sam se oko sebe i u polumraku video (bogme i čuo) da se to nije dogodilo samo meni. Pre nego što se priča uopšte razvila, manje-više svima u velikoj dvorani zasuzile su oči, i to ne samo damskom delu publike. Bilo je očigledno da je “Toma” dotakao i aktivirao nešto u individualnim nesvesnim posmatrača, decenijama prigušivanim terorom agresivne kolektivne nesvesnosti. Naknadno tumačenje masovne provale emocija već otrcanim fenomenom jugonostalgije ne drži vodu – najmanje 3/4 prisutnih – starije osobe retko idu u bioskop – bili su premladi da bi pamtili Jugoslaviju, dok je približno polovina rođena u postjugoslovenskom haosu. Nešto više vode drži teorija o takozvanom protetičkom sećanju – importu, aproprijaciji i “uživljavanju” u lično nedoživljena (i neproživljena) “stara, dobra vremena”. Ko, uostalom, od nas rođenih u drugoj polovini XX. veka (i mnogo kasnije) nije osetio nepatvoreni duh belle epoque posmatrajući Klimova platna ili čitajući romane Jospeha Rotha. Ali epoha Jugoslavije u svakom slučaju nije bila ni približno belle kao bečka i K.u.K. – pitanje je koliko je i ta bila belle – a da je tako uverljivo svedoče filmovi tzv. crnog talasa (o kojima sam ovde ranije pisao).
Kako se onda dogodilo da film “Toma” – inače direktni naslednik tehnika i poetika crnog talasa – jedan isečak jugoslovenske stvarnosti uverljivo prikaže kao pomalo tužan, ali ipak belle. Učinio je to, po mome mišljenju, tako što je – stvar ovde nezapamćena – potpuno denacionalizovao, depolitizovao i deizdeologizovao ne samo filmsku priču, nego i (inače odličnu) scenografiju. Filmski Beograd iz šezdesetih jeste Beograd iz šezdesetih, onaj iz sedamdesetih je verna kopija onoga iz sedamdesetih, Dom sindikata iz sedamdesetih je Dom sindikata iz sedamdesetih, ali – osim par Titovih slika, koje tu više služe kao kemp – nigde traga svudaprisutne socijalitičke ikonografije. Pritom u svemu tome nema ni natruhe tako popularnog naknadnog brisanja i poricanja Jugoslavije. Srpske varoši i kafane, Beograd, Bosna, Čikago – sva ukratko mesta na kojima je Toma Zdravković za života boravio – u dalekoj su pozadini i senci hiljadama puta ispričane priče o siromašnome momku iz duboke provincije koji se, ne bez muke i ne bez trnja, uspinje do zvezda, koji je uspešan u svemu osim u ljubavi (i kartama) i koji na kraju tragično završava.
Recept za osrednji uspeh, nema šta, uvek će to proći. Ali “Toma”, uprkos mnoštvu mana, pa i brljotina, nije osrednji film, naprotiv. Izvanredan je. Jeste to priča ispričana hiljadama puta – to je i bio razlog moje pretprojekcione nelagode – ali ne pamtim da je neka ispričana ovako lako i ležerno, a ipak poduboko i ozbiljno, ubedljivo, a neprentenciozno, emotivno, iako ne sladunjavo. Na tom poslu autorskoj ekipi filma mnogo je pomoglo lucidno iščitavanje Tomina života, da opet napomenem – ne biografije. Toma Zdravković je bio jedan od onih (uglavnom anonimnih) velikana autodestrukcije, propadanja i raskućivanja, kojima se Emil Cioran toliko divio. Tipičan, dakle, antijunak, čovek sa margine, kojoj se Zdravković – uprkos velikim uspesima – neprestano vraćao u neprestanoj potrazi za patnjom. Ne patnjom radi patnje – nije on bio mazohista – nego patnjom radi poetske sublimacije patnje, na način na koji su mistici prizivali patnju radi prosvetljenja. Netipično za Balkan, u suprotnosti sa psihologijom obdašnjih macho menova, Toma Zdravković je patio otvoreno, javno, na sav glas, ništa nije krio, zato mu niko ništa nije ni mogao. Sama po sebi – i u nevičnim rukama – bila bi to još jedna osrednja priča o pustahiji, da u faktografsku priču o Tomi nisu na majstorski način upleteni diskretni fikcionalni elementi koji su, s ostalim elemetima filmske umetnosti, učinili da film ne bude manje ili više verna rekonstrukcija stvarnosti, nego konstrukcija filmske stvarnosti stvarnije od one koja se nepovratno ratsvorila u zahuktalom vremenu.
Toliko je ta kreacija stvarnosti uspela da sam dan nakon gledanja filma telefonom zvao moje prijatelje, lekare, da se raspitam ko je u početku nabustiti, potom nežni doktor koji leči Tomu od bolesti od koje Toma ne želi da se izleči i da li su poznavali doktorovu suprugu Ljiljanu, kojoj je Toma posvetio istoimenu pesmu, da bih saznao da Tomu neko jeste lečio, ali da je filmski doktor izmišljen lik, a da pesma za Ljiljanu nije inspirisana stvarnom Ljiljanom, nego je poslužila za kreaciju filmskog lika. Nisam više posle hteo da se raspitujem da li je Toma zaista smrtno bolestan išao na poslednju turneju po, takođe smrtno bolesnoj Jugoslaviji, i da li je zaista pred prepunom Skenderijom pevao sa Kemalom Montenom i Davorinom Popovićem. Bilo me je strah da ću nešto pokvariti.
***
Bajka o jugoslavenskom Cyranu
Iz nekog razloga, nikako da odem u kino i pogledam film. Za to vrijeme ljudi oko mene pričaju, opredjeljuju se vrlo žestoko, ispovijedaju svoj ukus i estetske prosudbe, a ja ih slušam, nastojim nešto shvatiti iz onoga što govore, i bivam sve zbunjeniji. Oni kojima vjerujem, ozbiljni, obrazovani i talentirani, govore da je film nešto dosad neviđeno. Drugi, pak, kojima također vjerujem, ozbiljni su, obrazovani i talentirani, groze se i kažu da film ne valja ništa. I nema pravila: “Tomu” hvale, nad “Tomom” se groze oni koji se razumiju u kafansku muziku i prethodno su slušali Tomu Zdravkovića, jednako kao i oni koji u sebi nisu savladali vječni otpor prema narodnjacima. Kada jedni hvale, a drugi kude, obično na osnovu njihovih karaktera, ako ne i argumenata, mogu naslutiti kakva je neka knjiga, film, televizijska serija, longplejka. Ovaj put ništa mi nije jasno, u kino ulazim a da zapravo nemam pojma što me čeka.
Skoro dva i pol sata kasnije iz kina izlazim kao s neke velike stare melodrame. U Zagrebu smo, pa ljudi popravljaju i namještaju lica prije nego što se popale svjetla, žene u rukave tiskaju papirnate maramice, muškarci su nešto zamišljeni… A kako je meni? E, pa ovako: ako bih se pravio važan, makar pritom riskirao da ispadnem glup, filmu Dragana Bjelogrlića mogao bih naći stotinu i jednu manu. Mogao bih reći da se “Toma” rodio iz duha frizeraja, da se film guši u perikama, da se epizodisti sačinjeni po stvarnim likovima međusobno razlikuju po frizurama i zulufima, da je tu netko imao fetiš kose… A onda bih, dublje, mogao nastaviti o tome što sve u scenariju ne funkcionira, gdje su sve faktografske greške u odnosu na epohu, i mogao bih se baš najviše izrugati armijskim barikadama na ulazu u Sarajevo, postavljenim u ljeto 1991. Onda bih mogao nastaviti o diletantizmu Bjelogrlićevog filmskog pripovijedanja, te na kraju ono što je moglo biti već na samom početku: o nosu nalijepljenom na lice glavnoga glumca. I, općenito, o ulozi nosa u priči o Tomi Zdravkoviću i njegovim ljubavima.
Sve što bih, tako govoreći, rekao, vjerojatno bi bilo tačno. I možda bi bilo tačnije od onoga što ću ovako reći. Ali, isto tako, sve što bih rekao, kada bih želio ostati pametan i na nivou, potpuno bi iznevjerilo sam doživljaj filma. Naime, sve loše što se u “Tomi” moglo vidjeti, ja sam dobro vidio, ali ne samo da mi nije smetalo, nego sam bio tako ponesen da sam i očigledne greške, pretjerivanja, nedostatke i naivnosti integrirao u svoj doživljaj kao elemente specifičnoga jezika, stila i načina u ovome filmu. Iz kina sam izašao potresen i preobražen, izašao sam u sebi uplakan, u jednom od elementarnih stanja čovjeka koji izlazi iz starinskog kina, i to je moja istina o “Tomi”. Ono drugo nije istina naprosto zato što je ovo prvo jače. Ne bi valjalo vlastitu bezosjećajnost prodavati kao veliku pamet. (Što, naravno, ne znači da sve one, meni drage i bliske, kojima je “Toma” grozan nužno smatram bezosjećajnim. Ali me, ipak, zbunjuju.)
“Toma” nije biografski film, kao što smo mogli čuti, “Toma” je bajka o jugoslavenskom Cyranu de Bergeracu, koji, za razliku od onoga francuskog, Rostandovog, nije bio ratni junak, ali je bio pučki pjesnik, boem i kavanski čovjek, dobričina zaljubljive naravi, tragični stradalnik s kraja jedne epohe. Taj Cyrano, prevelikog nosa, koji djeluje lažno kao i svaki siranovski prevelik nos, uključujući i onaj pravi Depardieuov, ponijet će na svojoj duši svu nevolju doba. Iskupit će naša sjećanja i nevelike naše nosiće. U bajci o Tomi Zdravkoviću, dijelom zasnovanoj na njegovu životu i podloženoj njegovim pjesmama, tri su ljubavne priče. Prva je sudbinska, druga će pjevača upropastiti, treća će ga u bolesti čuvati i sahraniti. Sve tri su uzdignute do razine mita. Glavna je, naravno, ona sudbinska priča o Tomi i Silvani.
“Toma” je muzička bajka, u koju su upričane pripovijesti, fikcionalne ili autentične, o nekoliko pjesama Tome Zdravkovića. Bjelogrlić i njegovi scenaristi vrlo su mudro odustali od faktografskih istina, onih malih, biografskih, kao i onih velikih, povijesnih. Ništa bajci toliko ne smeta, ništa čaroliju tako ne raščarava kao sitna i krupna čovjekova istina o onom što se dogodilo. U bajci se do konačne istine, koja je tamo iza sedam gora i sedam mora, stiže preko priče koja je u potpunosti izmišljena, smještane u svijet koji nema veze s fizičkim svijetom, ali je blizak svjetovima djetinjih ljudskih duša.
“Toma” je bajka sa zajamčenim tužnim završetkom. Smisao savršenog hepienda u tome je što hepienda nema, ili što se on zbiva preko junakova groba, u glavama i srcima svijeta koji upravo sluša njegove pjesme. Pritom, slučaj je htio da je Toma Zdravković umro gotovo u isti dan kada je umrla i Jugoslavija. Njegova drama dok teče, teče i drama njegove zemlje. Bio je krajnje nemaran prema svojoj bolesti, fatalist koji se ničemu nije nadao, nego je pjevao svoje pjesme, držao koncerte i nastupao bez obzira na posljedice. Za to su vrijeme s televizijskih ekrana i iz radio-aparata dopirale vijesti o raspadu zemlje. Starijim gledateljima te vijesti su usred tužne bajke svojevrsni podsjetnik na ono što su doista doživjeli i postoji u njihovim sjećanjima. Mlađima, koji se ne sjećaju, raspad Jugoslavije povijesni je događaj iz udžbenika i televizijskih kalendara. Ali i jednima i drugima Cyranovo umiranje u ovoj srcu bliskoj i prepoznatljivoj balkanskoj bajci, dok se svud oko njega raspada svijet, nešto je što ih se najdublje tiče, u što su upisani njihovi kulturno-emocionalni arhetipovi. Pritom, niti žale pjevača Tomu Zdravkovića, niti žale zemlju Jugoslaviju. A ne žale ni sebe i svoju prohujalu mladost. Oni žale ono od čega su načinjeni.
Dragan Bjelogrlić mitskom se Jugoslavijom bavio i u ranijim svojim televizijskim serijama. Ta izmišljena zemlja, koja se samo marginalno, te u slikovnim, zvučnim i narativnim senzacijama, tiče zemlje u kojoj smo jednom živjeli ili o kojoj čitamo u povijesnim monografijama i memoarskim knjigama, Bjelogrlićeva je opsesivna tema. Možda ga se stvarno toliko tiče to šareno carstvo, a možda se Jugoslavijom toliko bavi iz poslovnih razloga: zato što filmove i serije snima za publiku od dvadesetak milijuna ljudi. No, čak i ako je samo biznis u pitanju, to ostavlja posljedice na stil, estetiku i emocije njegovih radova. S “Tomom” dosegnuo je vlastito savršenstvo.
Naravno da je svega tu previše. Pozornica je pretrpana svim i svačim. Promiču njome na desetine poznatih, po frizurama prepoznatih lica i figura. Odigravaju se poznate priče iz sentimentalne povijesti našega svijeta. Sve je šareno i pretrpano kao u stripovima Francisca Ibáñeza, a Bjelogrlić iz scene u scenu, na stotinu načina, manipulira osjećajima publike. Razumijem da to ljudima ide na živce. I da im smeta što on u tome nije pretjerano profinjen, nego poput slikara naivca na svoju sliku utrpa baš sve, uključujući i mondeni evergrin talijanskih partizana, pjesmu “O bella ciao”. I onda nešto upali, a nešto baš i ne upali. Ali ništa ničemu ne smeta.
Cyrana jugoslavenskih kafana, tragičnog pjesnika i pjevača, iznio je Milan Marić. Veliki glumac, sa snagom mladog De Nira, srođen s onim umjetnim nosom i s viškom kose, igrao je tim nevjerojatnim očima i smiješkom. Silvanu Armenulić jednako je uvjerljivo odigrala Tamara Dragičević, a doktora Petar Benčina. Između njih troje dogodi se ono najvažnije u filmu. Doktor se, kako to biva u bajci, od antagoniste pretvori u pratitelja glavnog junaka, u šofera na posljednjoj njegovoj turneji. Tako se, umjesto da vodi Tomino liječenje, uči mirenju sa smrću. Prilog je to balkanskom fatalizmu, i mali esej o razlici u doživljaju smrti između našega onodobnog svijeta i bijeloga svijeta kojemu nikako da dorastemo. U vremenu o kojem govori ovaj film postojala jedna je fraza koja je opisivala nemoć medicine pred smrću: “otvorilo ga je, pa zatvorilo”. To je prije magnetnih rezonanci, pet-skenova i ultrazvuka na kojima se vidi sve što je unutra…
I onda, što da kažem onim bliskim i pametnim ljudima koji su razočarani “Tomom”? Zapravo, ništa. Bajke ni melodrame nikad ne pogađaju svakog. I bajka i melodrama u nama pogode nešto iz prethodnih naših života.
(Oba teksta objavljena su u Expressu 12.11.2021. i zabranjeno ih je kopirati po portalima)
kasna jesen
rasijecanje šumske tišine
neodgodivim padanjem kestena
znak je da je opna neopazivog polusvijeta
ponovno šuplja
i započinje rezbarenje jezgre stabala
u pamćenje šume
pakiranje svjetlosti u kraće dane
duboko disanje studenog koje
osiromašuje tlo
ljuštenje ljeta
uvijek uznemiri duhove
pa se uvlače u zidove
kao dim u tkaninu
svaka jesen ona je u kojoj mrak dolazi poslije mraka
oštro i neočekivano kao ranjavanje
počinje posljednji lov
u kojem nas smrt upoznaje osobno
prije zatvaranja vrata
zbližavanje sa zemljom
trebalo nas je
podmazivati s više toplih riječi
uzgajanje čovjeka zahtjevan je posao
a majčine ruke grube su i neuke
tih dana okopavali smo kukuruz i natjecali se
tko će prije dovršiti dugačke redove
tko će se prije sasuti u leptira
i odletjeti prema šumi
žuljevi su danima stršili iz dlanova
i bilo je teško pravilno zarasti
bez topline
(Dok sam danas slušao nadahnute riječi Nenada Miloševića, Dejana Simonovića, Danice Vukićević, Dragice Mugoša, Ranka Risojevića i Predraga Bjeloševića o Kolji Mićeviću, na promociji knjige “Rimaginator”, objavljene povodom godišnjice smrti poznatog prevodioca, pjesnika, esejiste i muzikologa, sjetio sam se jednog davnoog događaja na Kočićevom Zmijanju i slike su se, nekako same od sebe, stapale u pjesmu)
(S)Kočiću, Kočiću, zaklikta Kolja Mićević,
ispliva iz niskog šatora,
skoči na ruke,
i potrča po zmijanjskoj visoravni,
u susret osunčanoj planini.
Od vlati trava tkaju ruke
šarenu čobansku torbu,
a noge, gore visoko,
u zmijanjski vez upliću niti vedrine.
Gleda Kolja odozdo
izokrenutu Kočića glavicu
i na njenom vrhu, nad šahovsku tablu nadnesene,
u mrežu stihova uhvaćene,
neodgonetljive Dantea i Valerija.
Trči Kolja, ne okrećući se,
ruka ruku ne stiže,
hoće što prije u jelik i međ’ omorike,
a kad zasviraše i zapjevaše trubaduri,
na note koje je zabilježio Vlado Milošević,
okrenu prema perilu,
da iz prikrajka gleda Mrgudu,
koja je uz bokove uzgrnula rubinu,
kako pratljačom u kamen sabija zlobu
koja nekud odvede njenog dragana.
Gubi se Kolja Mićević iz radoznalog pogleda,
Još mu samo iznad bokora čička
vire stopala, tabanima okrenuta nebu,
a zmijanjska visoravan trči za njim.
Mislim na Errija De Lucu, njegov, ako mene pitate, od početka do kraja čistom poezijom sazdan roman “Tri konja” i na glavni lik u njemu koji čita knjige isključivo rabljene. U nekoj lučkoj radničkoj trattoriji knjigu nasloni na vrč piva i čita dok žlicom grabi i ustima prinosi riblju juhu. Kaže točno da su žlica i juha prijatelji čitanja, jer nabadanje vilicom zahtijeva pažnju očiju odvlačeći ih tako od slova. A zašto čita samo rabljene knjige? Zato što je netko prije njega slomio samovolju hrbata njihovih novih tvrdih uveza i neposlušnost stranica koje nikako da ostanu rastvorene tamo gdje čitatelj želi. Mislim upravo na to dok sva “Tri konja” pročitana, ukroćena i rabljena, posuđena iz knjižnice, bacam na novu tvrdo uvezanu zbirku poezije Adama Zagajewskog ne bi li knjiga na stolu ostala rastvorena upravo na onom nasumce otvorenom čudesnom mjestu s kojeg želim prepisivati stihove i glazbu u ovu kolumnu. I ne samo s “Tri konja”, nego i s “Izloženom prirodom” Errija De Luce pritiskam Zagajewskog pa se tekstovi preklapaju i isprepliću u mojim uzbuđenim mislima. I uzbuđenja se umnažaju i poput valova se međusobno gurkaju oko kamena moje čitateljske glave. Jer kad već spomenuh i “Izloženu prirodu”, vraća mi se ushit otkrića jedne sasvim nove perspektive raspetoga Krista što mi ga je otkrio De Luca pisac, ali i De Luca radnik, zidar, vrtlar, tesar i još štošta drugo. Jer moralo je to biti radničko De Lucino oko, ruke i srce da bi pisac De Luca napisao filigransku meditaciju o tome kako je Isus, po zvanju Mesija, a po zanimanju tesar, morao po mirisu i površini za njegovo raspeće namijenjenih greda prepoznati o koje je to drvo što mu guli kožu, pa onda nudi kratak predah trenutak prije zakucavanja čavala. Meandarmedia je izdao, a Vanda Mikšić prevela obje rabljene De Lucine knjige kojima pritišćem, krotim i lomim novi tvrdi uvez i hrbat “Asimetrije i pravog života”, dvije za pjesnikova života posljednje objavljene zbirke Adama Zagajewskog što su ovih dana stigle pred nas u prijevodu Đurđice Čilić i izdanju VBZ-a.
A na tom mjestu gdje sam knjigu, prvi put je uzevši u ruke, nasumce otvorio, kao naslov pjesme stoji Rahmanjinov, ta gromada ruske i sveslavenske melankolije istočene u tonove orkestra i klavira.
Blagoslovljen sam poznavanjem glazbe koja odmah počinje teći ispod stihova. Orkestar otkucava puls i ritam u kojem prsti, tipke i žice oživljavaju i pjevaju prvu temu Trećeg klavirskog koncerta.
Prepisujem rečenice bez taktnih crta stihova i novih redova: “Davno, kad sam slušao treći koncert, nisam bio svjestan da je za znalce ta muzika previše konzervativna (nisam tada znao da u umjetnosti osim umjetnosti postoje i mržnje, fanatični sukobi, osude dostojne epohe vjerskih ratova), slušao sam u njemu obećanje onog što je trebalo doći, najavu teške sreće, ljubavi, skicu pejzaža, koje sam jednom trebao vidjeti, osjećaj čistilišta i raja, putovanja i, na kraju, možda i nečeg poput oprosta.
Sad, kad slušam kako Martha Argerich svira koncert u d-molu, divim se majstorstvu njezine izvedbe, njezinoj strasti, nadahnuću, a istovremeno onaj dječak, koji sam nekada bio, pokušava razumjeti, ne bez napora, što se ispunilo, što ugasilo. Što živi.”
Ispisuje tako Zagajewski i sebe i mene dječaka zapanjenog slutanjama što ih je probudila i razbuktala glazba, a koje se nikada do kraja ne mogu i neće ostvariti i ispuniti. I ostat će svima tajna, i onima koje je dotakla, i onima koje nije jednako nerazjašnjiva, zašto jedan nekim tonom bude svaki put dotaknut i ošinut, a drugi nikada.
Tragom “Rahmanjinova” sljedeću pjesmu tražim i nalazim u sadržaju. Glazba je samo jedna od mnogih tema i niti života o kojima pjeva Zagajewski u ovim zbirkama, ali tu je još jedna nedvojbeno baš glazbena: “Chaconne”. Tako se zove stavak iz Bachove Suite za violinu solo u d-molu na kojem se lome gudala, prsti, volje, nade i glazbeničke karijere. I koji vodi ravno gore onoga koji opet sasvim nezasluženo, jer mu je tako darovano, čuje što drugi ne čuju. Bilo bi komotno prepisati i tu čitavu pjesmu pa završiti za danas s ovim poslom, jer pjesnik je mrtav i neće tražiti dio honorara, a prevoditeljica je dobra duša koja neće ni pitati. Ipak ću samo prepričati kako je Zagajewski kod Bacha, baš kao ono Erri De Luca kod Krista raspetog na drvenom križu isklesanom slovima u granitu, pronašao jednu sasvim novu perspektivu. Tako je Bach, nigdje drugdje nego u “Chaconni” Zagajewskog, u “ekstazi beskonačnih sati”… “u memljivom zraku mračne crkve, sam kao pilot aviona koji prevozi poštu u strane zemlje, svirao na orguljama i pod prstima osjećao njihovu vibracijsku mekoću, njihov ushit, drhtaj”…
U spomen na tjedan Interlibera koji je nekada pripadao samo knjigama, a ne testovima, covid-potvrdama i mjerama straha od umiranja i umiranja od straha, praćakam se, cijepim i imuniziram knjigama. Pa za kraj ovog kontrapunkta, kao u stretti neke fuge, bacam i rabljena “Tri konja”, i “Izloženu prirodu” i na hrvatskom najnovijeg Zagajewskog na još jednu novu knjigu mekog, ali time ništa manje neposlušnog uveza. To su “Etide za lijevu ruku”, u izdanju Školske knjige iz tiska tek izašlo novo, od autora prerađeno i dopunjeno izdanje zbirke feljtonističkih i inih članaka muzikologa Ennija Stipčevića.
Taj samozatajan knjiški i arhivski crv i divan čovjek s osmjehom kakav oblikuju samo ekstatični ushiti nad oktrićima i razbijenim šiframa starih slova i nota, iznosi svoja lucidna zapažanja i dragocjene priče napabirčene u godinama i godinama putovanja kroz knjižnice, arhive i knjige. Mislim da ga poznajem dovoljno za uvjerenje da mi neće zamjeriti što sam ga, umjesto opširnijeg prikaza zbirke njegovih dragocjenih tekstova, ostavio ovako kao codu na dnu ove male hrpice velikih knjiga, pisaca, pjesnika i glazbe, kamo Ennio Stipčević ravnopravno pripada. I izdvajam tek kao mamac i poziv na čitanje članak “Iz masnih priča” koji ulazi u trag djevojkama iz našeg kraja, venecijanskim hrvatskim kurtizanama kojima su bile poznate i tajne milovanja glasom i tonovima instrumenata, djevojkama koje su, poneke, ostale ovjekovječene u stoljećima zapretenim pričama i glazbenim zbirkama i koje bi, te hrvatske “puttane”, kako piše Stipčević, “valjalo vratiti u okrilje domaće povijesti, kako su to već odavna učinili istraživači u Francuskoj, Engleskoj, Italiji.
Čitajte, slušajte, živite!
…
u obližnjoj borovoj šumi
zakopani kućni ljubimci
i u vodi podavljeni okoćeni mačići
cvjetaju u nijemo poljsko cvijeće
vođena preobrazbom
obiteljsku sam tajnu zakopala
duboko u trbuh
najbolje prijateljice
već sutradan je kao grobni čempres
zasjenivši naš grad
ulice pretvorila u vlažne podrumske hodnike
u zagušljive crvene sudnice
poznanika i prijatelja
nevidljivi su
raspukli češeri
moje suze
…
za hranu
voljet ću te
kao što providan zumbul
pušta vjetar
sanjajući njegove struje
čitavu cvatnju i zrelost
sve do ponovnog povratka
pod zemlju
da svoje postojanje ucrta
kao neprimjetno strujanje
na stapkama nepoznatih biljaka
lovac
lažeš da je miris naranče
na tvojoj odjeći
umišljaj žene koja pretjeruje
i svakodnevno se druži sa sobnim biljkama
dugo zaudaram na nesanicu
dugo zaudaraš na promišljenu šutnju
kao što znaš čija su bedra
pod čipkom bijele svibanjske krošnje
i kako umiješ umiriti razjarenu životinju
tako moja medvjeđa slutnja
u tebi nanjuši
berbu
bilo je lijepo dok sam snivala
dok nisam spoznala
jezik vode
dok se nisam spotakla
o žute latice na tvojim usnama
Sarajevska gradonačelnica u zanosu obznanjuje javnosti kako nju srednjovjekovna Bosna, njezina državnost i kralj Tvrtko ispunjavaju ponosom i ljubavlju, te ozbiljno planira da se u Sarajevu podigne tome velikom kralju spomenik kako dolikuje – „na konju, s mačem u ruci“. Sve to, pak, na marginama razgovora o netom podignutom spomeniku pobijenima u nedođiji na Kazanima više Sarajeva 1992-93.
Spomenik je tekstom opremila gradonačelnica lično. Tu se poimence nabrojanim „našim ubijenim sugađanima“ izražava „tuga i poštovanje“, obećava vječno sjećanje. O okolnostima pogibije, o tome da su ljudi divljački ubijani ne zbog krivice nego zato što je ubojicama smetalo njihovo ime i porijeklo, različito od njihova, te o tome da su ubojice bili također „naši sugrađani“, organizirani pripadnici Armije RBiH – nema ni riječi. Gradonačelnica svoj tekst i koncept na kojemu on počiva obrazlaže i brani fanatično i pravolinijski, bez truna sumnje. Kakav je to koncept? Lice mu je praznorječivost tanko zašećerena jeftinom patetikom, a naličje – prešućivanje golih, neotklonjivih činjenica, koje bi, istinoljubivo upisane na ovakvom memorijalu, mogle imati ljekovit učinak poštenog suočavanja sa zločinom i zločincima iz „naših redova“. Ništa tačnije i bolje ne otkriva ideološki profil gradonačelnice (i njezinih anonimnih savjetodavaca) kao ova volja za prešućivanjem činjenica. Profil je to banalnoga nacionalizma, i uvredljivoga licemjerja: evo, podignut ćemo taj prokleti spomenik, da to već jednom skinemo s vrata, a da nas ništa ne košta!
A gradonačelničin kralj Tvrtko i njegova srednjovjekovna država? Ništa, nego izraz toga istog nacionalizma. Podesilo se da sam prije cijelih deset godina, baš nekako u ove novembarske studenedane, sličnim povodom pisao tekst Srednji vijek nije lijek. Nemam što drugo, nego da ga ponovim:
SREDNJI VIJEK NIJE LIJEK
(22. 11. 2011)
Prolazim danas poslijepodne preko Marijindvora pokraj zgrade Skupštine i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, i vidim – na uglu ustobočio se nov-novcat, taze stećak iz Donje Zgošće, kao da je iz sira izrezan. To je replika originala staroga cca 600-ak godina, kojega je Ćiro Truhelka negdje 1912. prevezao s izvornoga grobljanskog mjesta kod Kaknja u novosagrađeni Zemaljski muzej. Ovaj klon, dakle, od svojega originala nije udaljen ni 200-300 metara.
Jedna od najglasnijih i najvidljivijih tekovina mlade demokracije u Bosni i Hercegovini jest – silna pomama za srednjim vijekom. Ima je u svim trima našim nacionalnim sredinama, i u svakoj od njih nije ništa drugo do potraga za „dokazima“ suvremenoga političkog identiteta i kontinuiteta, što najbolje govori koliko su nesigurni i nejasni, i ti identiteti i ti kontinuiteti. Naročito je ta retromanija za srednjim vijekom kao temeljem državnoga kontinuiteta strastvena i maštovita u bosansko-bošnjačkoj javnosti i kulturi.
Podesilo se da se baš u zadnjim danima augusta zgusnulo nekoliko snažnih manifestacija te dirljive patriotsko-nacionalističke vjere da se u srednjem vijeku, baš kao u kakvom butiku s magijskim pripravcima, mogu pronaći čarobne ljekarije za akutne državno-političke boljke Bosne i Hercegovine. Tako, tih su nas dana mediji učestalo obavještavali o rezultatima natječaja za monumentalni spomenik kralju Tvrtku I koji će biti podignut u Tuzli, pa o performansu izrade kopije velikoga stećka iz Donje Zgošće koja će stajati pred zgradama državnih institucija u Sarajevu, a aktualizirana je i povelja bana Kulina Dubrovčanima izdana na Glavosijek sv. Ivana Krstitelja 29. augusta 1189. godine.
Patriotski zažaren a nestrpljiv čitalac na ovome bi se mjestu mogao sumnjičavo upitati: ima li to ovaj nešto protiv spomenika i ličnosti našega srednjeg vijeka! Baš ništa, ide hitan odgovor. Dapače, tim fascinantnim temama kulturne i političke povijesti potpisnik ovih redaka posvetio je dobre godine života, proučavanja i pisanja, i onda kada je to – davno prije naše mlade i krhke demokracije, za živa komunizma i Jugoslavije – malo koga zanimalo; kada ne samo da nije predstavljalo nikakav politički mainstream ni trend, nego je od mnogih bilo obezvređivano kao passé i démodé, a od službenih faktora nerijetko sumnjičeno kao znak idejnoga natražnjaštva i društvene nepodobnosti.
Sve je, međutim, u razlozima-namjerama i u interpretacijama. Proučavati silno zapletene dinastičko-političke procese i vladarsko-teritorijalne pretenzije na slavenskom jugu u drugoj polovici 14. stoljeća, relacije između ugarskoga dvora, rimskih papa kao i nadolazećih Turaka, te pojavu bana-kralja Tvrtka koji se javlja na toj pozadini kao politička figura od izvanserijskoga formata; težiti za razumijevanjem i kakvom-takvom rekonstrukcijom konteksta tih pojava – jedna je stvar. Jedna je stvar, također, baviti se srednjovjekovnim nadgrobnim mramorjem u kultno-religijskim, estetsko-kulturalnim i drugim relevantnim aspektima njihove do dana današnjega zagonetne pojave i nerazjašnjene a nepresušne duhovno-umjetničke sugestivnosti. Kao što je jedna stvar i ozbiljno znanstveno (historiografsko, paleografsko, filološko, politološko, socio-ekonomsko…) kontekstualiziranje Kulinove listine, o kakvome kod nas nema ni govora sve od one kako-tako skrpljene ali ipak relevantne knjižice što ju je ANUBIH objavio još predratne 1989. godine povodom osamstote godišnjice izdavanja povelje, s prilozima eminentnih znanstvenika poput Sime Ćirkovića, Asima Pece, Desanke Kovačević-Kojić itd.
Kapa dolje i dubok naklon, dakle, i kralju Tvrtku kao krupnoj historijskoj ličnosti, i stećku iz Donje Zgošće kao čudesnome artefaktu, i Kulinovoj povelji kao važnome dokumentu naše davne prošlosti; ozbiljna znanstveno-istraživačka i edukativno-informativna, pa i popularizacijska pažnja trebala bi im biti posvećivana trajno i planski, mnogo više nego do sada. Dobar primjer takvoga pristupa je, recimo, inicijativa da stećci budu uneseni u UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, ili, također, velika i vrlo seriozno pripremljena i realizirana izložba stećaka u Zagrebu prije tri godine.
Način, međutim, na koji se sve to ovih dana politički motivira i interpretira, sasvim je druga stvar. Kralj Tvrtko treba biti uspomeničen zato jer bio najveći vladar a njegova Bosna najjača i najveća južnoslavenska država. Kopija stećka iz Zgošće se pravi i postavlja pred zgrade državnih institucija zato što će ona s tog mjesta – kaže gradski politički čelnik – „prenositi svojevrsnu poruku: poruku opstojnosti Bosne i Hercegovine i red je da to oni koji to do sada nisu shvatili shvate“. A Kulinova povelja, to slušamo već godinama, jest ni manje ni više nego „rodni list bosanske državnosti“, „temeljni dokaz historijskog i pravno-političkog postojanja i kontinuiteta državnosti Bosne“. Također, ona je dokaz postojanja bosanskog jezika i bosanskog pisma – bosančice.
Sve skupa – gruba dnevnopolitička vulgarizacija i instrumentalizacija! Iskrivljivanje i osiromašenje historijskoga značenja ovih pojava, njihovo vrednosno srozavanje na puko sredstvo za stjecanja poena u nesmiljenoj utakmici za politički prestiž protiv „onih drugih“, onih koji ne dijele naše političke poglede.
Pogledajmo na stvari nešto drukčije.
Kakav je u današnjoj u Bosni i Hercegovini argument za podizanje spomenika Tvrtku to što je u jednom trenutku bio najjači vladar, s najvećom i najjačom državom? I komu je taj argument namijenjen? Feudalni vladar, u sistemu feudalnih odnosa (ženidbeno-udadbenih, političkih, klasnih, socijalno-ekonomskih…), političar koji, s idejom teritorijalne ekspanzije i uvećanja vlastite moći i posjeda, vješto kombinira vojne osvajačke akcije i dinastičku upražnjenost srpskoga prijestola, pa kao potomak Nemanjića s jedne strane a s druge rodno povezan s hrvatskim Šubićima, u svome kraljevskom naslovu objedinjuje i Bosnu, i Srbiju, i Primorje i Zapadne strane. Klasični feudalni osvajač ekspanzionist! Danas, recimo, nije nimalo popularan, dapače, krije se k’o zmija noge, argument koji je u doba Jugoslavije nešto značio za Tvrtkovu afirmaciju: objedinivši u svojoj kraljevskoj titulaturi simbolički sve te naše zemlje i krajeve, on je – htjelo se tada misliti – makar izdaleka anticipirao ideju jugoslavenske integracije…
A tek kad bismo u socijalnom smislu tjerali mak na konac (što bi se s nekakvim vražijim razlozima moglo očekivati barem od naših deklariranih ljevičara i socijaldemokrata), mogli bismo se poslužiti žestokom antifeudalnom i antitradicionalističkom, sasvim krležijanskom invektivom Antuna Radića, kada se daleke 1903. godine obraća hrvatskim seljacima: „Ljudi, ne budite ludi! Vi prošlosti nemate, jer prošlost i povijest imaju samo kraljevi i velikaši, vaši gospodari. Prah vaših djedova znao bi vam pričati samo o mukama, ropstvu i sužanjstvu, a ni o kakvoj slavi. Vi u prošlosti nemate ništa, vaša je samo – budućnost, ako u vas bude pameti. Pogledajte sadašnjost, pogledajte oko sebe, koliko vas ima koji istu muku patite, onda ćete veselo gledati u budućnost!“
Ili, kako je ono pjevao mladi Crnjanski, netom poslije klaonica najprije balkanskih pa onda Prvoga svjetskog rata: „Nisam ja za srebro ni zlato plako, / niti za Dušanov sjaj. / Ne bih ja rukom za carske dvore mako, / za onaj bludnica raj. // Baš ništa me za crkve duša ne boli, / za silnoga cara dom. / Za grčke ikone poleguša golih / u robovskom hramu mom.“ (Vojnička pesma), i: „Slavi, i oklopnicima, nek umukne poj. / Despotica svetih nek nestane draž. / Gladan i krvav je narod moj. / A sjajna prošlost je laž.“ (Spomen Principu).
I ovdje se, uz bezrezervnu pohvalu, može navesti izvanredan kontraprimjer: za razliku od, kako vidimo, mnogostruko sporne ideje o spomeniku Tvrtku, Tuzla je već prije više godina napravila vrhunsku stvar, evropsku po stilu i domišljatosti, reprezentativnu po estetskoj ostvarenosti, elitnu po velegradskom štihu: ona dva genijalna bronzana šetača na korzu – Ismet Mujezinović i Meša Selimović, jedan prema drugome, i prema svima nama što prolazimo pokraj njih i između njih.
Što je s Kulinovom poveljom? Jedan trgovački ugovor, sastavljen na latinskom jeziku uz dodanu vernakularnu varijantu za lokalnu upotrebu, koji je srećom i slučajem sačuvan, za razliku od mnogih drugih koji nisu. Značaj mu je neosporan – historijski, diplomatički, paleografski, lingvistički, to je u znanosti ustanovljeno davno, ali oni koji ga danas proglašavaju „rodnim listom bosanske državnosti“ kad bi malo hladnije glave poslušali vlastitu egzaltiranu frazu, valjda bi i sami otkrili koliko je ironije u njoj sadržano. Skoro da se kaže: kakav efemeran papir, iz jedne davno propale feudalne državice, takva i državnost.
U jezičnome smislu Kulinova povelja također jest prvorazredan historijski spomenik, i to je davno utvrđeno. No, esencijalistički je i ahistorično tvrditi kako je ona „dokaz postojanja bosanskoga jezika i bosanskoga pisma“. Ta stvar s jezikom i pismom u Kulinovome 12. stoljeću na slavenskome jugu stoji mnogo složenije i procesualnije. Poslije epohalne ćirilometodske jezično-alfabetske standardizacije u 9. stoljeću, u cijelome slavenskom svijetu od Jadrana do Kijeva, i od Soluna do Moravske, funkcioniraju dva pisma, glagoljica i ćirilica, i jedan jezik, u znanosti nazvan staroslavenski. Baš nekako s Kulinovim dobom, ili malo prije njega, i jedno i drugo počelo je na cijelome tom ogromnom prostoru podlijegati polaganom diferenciranju, prilagođavanju pisanoga jezika i pisma osobitostima lokalnoga razvoja u govornome jeziku; pojavi koja je u znanosti nazvana redakcijama. Tek tako i tek u tom smislu možemo, primijenjeno na to doba, govoriti o različitim jezičnim redakcijama i alfabetskim varijantama, pa i bosanskoj. Što ovoj posljednjoj ama baš nikako i nimalo ne oduzima na važnosti ni na bosanskosti, osim u nacionalistički vrućim glavama, kojima nije dovoljno ništa manje od ideje da je njihov jezik, njihovo pismo, njihova država i njihov narod postojao takav kakav je, čvrst, nepromjenljiv, ukrućen – sve tamo od Velikoga Praska pa do danas, i zauvijek.
A ponosna kopija zgošćanskoga stećka pred državnim institucijama? Ne bi mi bilo mrsko da griješim, i rado ću to priznati onomu tko me uvjeri, ali u toj ideji vidim cijeli splet neprikladnih, pogrešnih, kontraproduktivnih, čak i komičnih elemenata. Najprije, već sama zamisao kopiranja, multipliciranja sadrži u sebi nešto od sakrilegija, i u bukvalnome značenju, jer, zaboga, ipak se radi o obilježju s nečijega groba, ali i u nekom prenesenom smislu – ta, riječ je o vrhunskoj umjetnini iz kulturne baštine. Bojat se, sutra će se svaki načelnik i najmanje bosanske općine smatrati neuspješnim upravljačem i nedovoljnim patriotom ako pred svoju općinsku zgradu ne posadi kopiju stećka iz Zgošće, sklepanu od kakvoga lokalnog „umjetnika“. Pa za njim direktori kojekakvih firmi, upravnici škola, obdaništa, vlasnici ugostiteljskih lokala, fitness i welness centara. Lako bi se mogao roditi i kakav unosan biznis serijskoga štancanja zgošćanskoga stećka u raznim veličinama i iz raznih materijala.
Na neki poseban način i na sam izbor spomenika moglo bi se gledati kao pogrešan ili barem neadekvatan. Naime, golemi sljemenjak iz Donje Zgošće u svijetu stećaka zapravo je – „endem“, on je među svima poznatim stećcima, njih cca 70.000, unikalan a ne reprezentativan. (O tomu je uz briljantno znanje ali i s jednako rafiniranom intuicijom pisala pokojna Nada Miletić u svojoj monografiji o stećcima 1982. godine. Dodajem danas, u novembru 2021. godine: u međuvremenu pojavile su se izvanredno elaborirane, sasvim inovativne ikonografske studije Eme Mazrak o dvama zgošćanskim spomenicima – stećku i stupu.) Cjelokupna „arhitektonska“ i likovna izvedba toga spektakularnog mramora, u slobodnoj asocijaciji rečeno, više pripada umjetnosti kakvu, recimo, predstavlja zlatarsko remek-djelo zadarska škrinja sv. Šimuna, nego ičemu što se može vidjeti u umjetnosti stećaka.
Sporno je, napokon, i mjesto. Prvo, zato što se original ovoga spomenika nalazi samo stotinu-dvjesto metara dalje, u prelijepoj bašči Zemaljskoga muzeja! Drugo, zato što se ovakvom prenamjenom mjesta vrši gruba profanacija: nečiji nadgrobni spomenik iz 14/15. stoljeća (makar bio i kopija) instalira se na izrazito političku lokaciju, s naglašeno političkom namjerom. I samo premještanje originala 1913. godine s izvorne grobljanske lokacije na Crkvini u Donjoj Zgošći u prostor Muzeja sadržavalo je nešto od svetogrđa – kultno-religijskog, kulturno-ambijentalnog, ali je to barem djelomično kompenzirano „svjetovnom sakralnošću“ muzeja kao „hrama“ kulture i baštine.
I tu se vraćamo na citiranu izjavu političkoga čelnika. Ona otkriva svu idejnu golotinju ali i cilj toga načina razmišljanja: nije važno što je kopija, nije važna ni izvornost njegova kultno-religijskog značenja i namjene, još manje je važan estetsko-kulturološki moment, nama je taj stećak ovdje potreban da prenosi poruku opstojnosti Bosne i Hercegovine i da one koji to nisu shvatili natjera da shvate.
Tako se dovršio dugi put promjene značenja ovoga artefakta: od nadgrobnoga spomenika jedne fascinantne kultne umjetnosti u 14/15. vijeku, koji je pet stoljeća mirovao nad grobom svojega pokojnika blizu srednjobosanskoga gradića Kaknja, preko velebnoga muzejskog eksponata srednjovjekovne umjetnosti i kulture, koji je u tom statusu, ipak dostojanstvenom, preživio Austro-Ugarsku, „staru“ Jugoslaviju, Endehaziju, „crvenu“ Jugoslaviju, te je, evo, u naše dane srozan do potpuno trivijaliziranoga, obezduhovljenog prenosioca političke poruke, i to u kopiji.
Tri primjera političke pomame za srednjim vijekom o kojima ovdje govorim izabrani su samo zato što su najsvježiji, a prilježan promatrač mogao bi ih bilježiti bez kraja, svakodnevno. Nije, doduše, teško razumjeti potrebu da se „temelj“ i „rodni list“ države, koja historijski gledajući tek što se rodila i vrlo teško staje na stabilne noge, traži u hiljadugodišnjim maglama. To bi se još moglo tolerirati fantastima, pjesnicima, sanjarima, kada to rade na vlastiti rizik i „o vlastitom trošku“, ali političarima (i novinarima) nikako! Kakvi đavolji „temelji“, „rodni listovi“ i kontinuiteti, kakve smiješne bajke o banovima, kraljevima, silnim državama i sjajnome srednjem vijeku! Od toga svijeta, koji je pod osmanlijskim tsunamijem potonuo kao Atlantida a na njegovome mjestu se uspostavila nova imperijalna civilizacija i društvena struktura čiji smo bili tek jedan mali djelić, serhat-provincija u službi golemih zamisli o osvajanju Evrope (bez obzira na demagoška fantaziranja turskoga inoministra gospodina Davutoglua o njegovim „rodnim gradovima“ Mostaru i Sarajevu, i na padanje u sevdah domaćih otomanonostalgičara pred tim floskulama), dijeli nas pola milenija. Pola milenija potpunoga zaborava i diskontinuiteta u svakom pogledu, kulturnom i državnom naročito. Treba li uopće podsjećati da je svijet srednjovjekovne Bosne nama samima otkriven tek s austrougarskom kolonijalnom i kulturtregerskom politikom, dizajniranom za svoje potrebe i sa svojom ideološkom interpretacijom toga svijeta, te počeo da se proučava i afirmira.
Jednom riječju – sve manifestacije o kojima ovdje govorim opasno su bliske nečemu što bi najtačnije bilo nazvati kulturnim i političkim kičom. A da kič, pogotovo kad je ovako blisko srastao s politikom, po društvenim posljedicama nije nimalo bezopasna stvar, o tomu nas odavno uče mnoge mjerodavne studije i teorije, kao i krvava historija evropskoga 20. vijeka.
Za probleme današnje Bosne i Hercegovine, za njezino eventualno oblikovanje u održivu i svima prihvatljivu državnu i društvenu strukturu, nije lijeka u srednjovjekovnim maglama i drugim davnoprošlim zemanima! Ozbiljnu politiku i ozbiljnoga političara u današnjoj Bosni i Hercegovini prepoznat ćete po ovome: je li spreman prihvatiti strašnu ali i izazovnu činjenicu da iza sebe nema ništa, nikakvih „temelja“, ni „rodnih listova“, ni kontinuiteta, da se sve mora graditi iznova. A da je svako utjecanje fantomima prošlosti samo izraz slabosti, zavaravanja, kroničnoga nedostatka bilo kakve odgovorne političke koncepcije i vizije za budućnost, te, u krajnjoj liniji, besplodne a opasne populističke i nacionalističke demagogije.
Svatko bi trebao imati nekog kome će ići u masline
Čovjeka imena Kain nisam još prispio sresti. Ali Abela sam jednog poznavao. I bio je među prvim koje sam u životu upoznao. Živio je nakraj mjesta, tamo iznad kampa, u kući sazidanoj poslije rata. Kao i svi u selu jednom, tada ne tako davno, bio je partizan, prošao je Sutjesku i sve što je trebalo proći, ali niti je postao admiral, niti je išao u Beograd na visoke škole. Ostao je da kao čovjek seljak obrađuje zemlju, živi s kozama i, kao na blagdan, u svom nevelikom kaiću isplovljava na more da lovi ribu na parangal. Po još jednome Abel se razlikovao od muških u selu: bio je, barem na riječima, vrlo pobožan. Je li išao u crkvu, kod fra Aleksandra, to ja ne znam, i nemam koga da pitam, ali Abelovu sam pobožnost mnogo godina kasnije objašnjavao sebi time što je Abel bio već jako star. Možda bi, kad bi se i to dalo provjeriti, Abel bio čovjek koji se najranije rodio od sviju koje sam u životu upoznao. Tih 1972. i 1973. imao je preko osamdeset i pet, i bio je najstariji partizan u mjestu. Dobro držećeg, naborana lica, s težačkom micom na glavi, nije ga se viđalo po gostionicama, na boćanju ili u onom jedinom dućanu. Vazda nasmiješen iz svojih je dolaca pozdravljao svakog tko prođe i svakome tko nešto upita, Abel je odgovarao. I u svoj bi odgovor ubacio poneki od svojih blagoslova i zahvala Bogu jedinome na zdravlju, sreći i otrpivoj nevolji, ili na nekoj od spomena vrijednih svakodnevica. Nekima se, bit će, to nije sviđalo. Ljudima se obično ne svide ljudi koji se razlikuju. Oni dobronamjerniji Abela su smatrali osobenjakom i čudakom. Mojih dvoje, koji su, oboje, od njega bili mlađi po desetak-petnaest godina, Abela su doživjeli kao svoga, ali možda najprije zato što se zvao Abel. Onaj tko se zove kao da ti učini čast svojim imenom. (I to ću shvatiti mnogo godina kasnije.)
Prošloga petka, drugoga u mjesecu studenom, godine 2021, putovali smo na jug, u masline. Možda ne bih na to pristao da je bilo do mene. Kao po metafizičkom nagonu, izbjegavam iskustva koja će me podsjetiti na moje propuštene živote. Ovaj sam koji jesam, i nije više važno koji sam još mogao biti. Ali kako bih Ani to objasnio? Osim toga, pozvani smo na prijateljsko druženje, a berba maslina nešto je što će se samo usput dogoditi. Ili se, čak, neće ni dogoditi ako bude kiše.
Kako se beru masline, ja o tome ne znam ništa. Četrdeset i koju godinu nisam bio blizu mjesta na kojemu se beru. Prešućujem da znam kako su se brale u doba dok sam još bio vezan za taj dolje svijet, toliko da mi se činilo da ću biti jedan od njih. Brale su se kao što bi se brale trešnje ili višnje, da su i njima krošnje pristupačne kao što su maslinovu stablu. Iskusni bi berači masline brali u tobolce, načinjene od grubo obrađene kože, dok bi oni drugi, koji samo pomažu u branju, masline ubacivali u kojekakve priručne košare, sepete, borše. Tako je to onda bilo, u međuvremenu se sigurno sve promijenilo. A nakon što berači prođu kroz maslinik, nailazili bi čistači, seoska sirotinja i poneki stranac, koji bi s tla kupili opale, zagubljene i natrule plodove, ili bi čopnuli s grana ako bi što zaostalo iza aljkavog berača. Od toga mi se, sjećam se, dizao želudac. Nona me učila gađenju prema svemu što bi se uzimalo s tla. Pretjerano se gadila svega i svačega, pa mi je prenijela tu pomalo žensku navadu. A mnogo godina kasnije shvatit ću da se njezin svijet umnogome dijelio na one koji uzimaju s grana i one koji kupe s tla. To je bila temeljna socijalna podjela, i ona je činila sve da naučim kako se opstaje među onima je dano da beru, a ne da kupe ono što ispadne beračima. U maslinicima mog djetinjstva postojao je još jedan razlog gađenju: opale masline po tlima su se miješale s kozjim brabonjcima, i veoma su podsjećale na njih. Ustvari, maslina i kozji brabonjak bili su isti po obliku, a različiti po suštini. Jadna im majka, onima koji kupe, koliko su se samo puta morali osjetiti poniženima zamijenivši maslinu za brabonjak.
Pokazat će se, međutim, da sam sve pogrešno shvatio! Ali i još nešto: u četrdeset godina koliko me nije bilo u masliniku, i koliko sam pokušavao zaboraviti taj svijet biblijskih slika i prispodoba, sve u nastojanju da u vremenu sahranim onoga koji nisam posao, gotovo ništa se u branju maslina nije promijenilo. Jedino što sad pod stabla prostru ceradu, i u ceradu plastičnim češljevima iščešljavaju plodove iz grana masline. Možda je to i u ono vrijeme postojalo, pa sam ja zaboravio? A možda sam zaboravio zato što mi je odbojna ta slika češljanja maslinovih grana i što me podsjeća na češljanje kosa djevojčice koja se u školi zaušljivila? Ne sviđa mi se ta slika masline koje pod češljem ispadaju u ceradu kao što iz kose ispadaju uši i njihove gnjide. Ali i to je slika koja se rodila u mojoj glavi, a da sa stvarnošću i s maslinama nema, možda, nikakve veze. Ono što čovjek vidi, uvijek je u nekoj vezi s načinom na koji čovjek gleda. Ne gleda se očima, nego se gleda usporedbama i metaforama.
Uzimam onu veliku modru Ikeinu vrećicu, i u nju obirem krošnje koje su nedostupne ceradi i češljačima. I tako dok berem, i nakon nekoliko minuta potonem u koreografiranu metafiziku duše – koja je, jedinica naša, uvijek sačinjena od sjećanja, kako od onog što pamtimo, tako i od onog za što samo mislimo da smo zaboravili – pa mi se dogodi da jače povučem jednu grančicu, ne pamteći da je maslina lomnijih udova od trešnje, višnje, šljive ili jabuke, tih jedinih stabala s kojima sam se dosad aktivno dodirivao. I tako mi pod rukom puca nevelika grana puna plodova, te zajaučem, ispunjen prevelikim užasom pred onim što sam učinio.
“Nije to ništa”, tješi me Ana, “tako se masline čiste, ne boli to njih ništa”, govori mi, jer o maslinama svakako više od mene zna, jer je pokraj njih duže od mene odrastala, jer su na svijetu, tamo dolje još južnije, postojale masline koje je mogla smatrati svojima. A ja joj u tom trenutku ne govorim zašto sam se toliko usplahirio zbog jedne slomljene grančice. Nije to zbog Marinine masline u Segetu Gornjem kod Trogira, nego je zato što sam se u istom trenutku kada je grančica pukla sjetio nečega na što nisam pomislio barem četrdeset godina. Sjetio sam se nečega što je po svim ljudskim i Jungovim mjerilima bilo temeljito zaboravljeno, a što je samim tim pripadalo svijetu iz kojeg se svakoga jutra budim i iz kojega kao ova ovdje maslina ničem.
U jesen 1972, u studenom one godine kada sam krenuo u školu u Donju Valu, Abel je sam, bez ičije pomoći, obirao pet-šest stabala maslina, uz put prema Čmilju. Nije me vidio dok sam prolazio putem iznad njega, nego je mrmljao nešto svoje. Pokušavao sam čuti što govori, nadajući se da je u tome neka tajna. A on bi, onako star i uzdrhtao, svako malo lomio grančice na stablu svoje masline. I kako bi koja pukla, Abel bi smrsio sebi u bradu: oprosti mi Bože! Ne znam kako sam to upamtio, a ne znam ni što mi je tada, dok sam prolazio, moglo značiti Abelovo ponašanje, i što su mi mogle značiti njegove riječi. Ali očito je da su mi značile nešto, jer ih se inače ne bih mogao sjećati. Čovjek ne može pamtiti ono što ne razumije, ono što nije u stanju da razloži u neki od svojih jezika ili u neko od svojih znanja. Sad, međutim, ispada da sam ravno prije pola stoljeća čuo Abela, kojeg se, bit će, nitko više ne sjeća, kako se Bogu ispričava što je maslinu povrijedio, da bih tek danas razumio što je Abel htio reći. Za to razumijevanje i za sjećanje trebalo je da pod mojim rukama pukne grana jedne žive masline. Bit će mi drago da i Ani to upravo na ovakav način kažem: ako maslinu i ne boli, mene boli! Kao što je boljelo Abela. Svatko bi trebao imati nekog kome će ići u masline. Tako bismo se bolje razumjeli s ljudima.
Bilo je malo vremena, ukupno pet ili šest sati, ako se saberu subota i nedjelja, u kojemu smo između pljuskova obirali Marinine masline. Jedni s češljevima, drugi prstima i šakama. Bilo ih je, klokana, s plastičkim tobolcima. (Oni kožnati, vjerujem, više ne postoje.) Ako dobro brojim, bilo nas je devetoro, različitih zanimanja, životnih putanja i karaktera, povezanih delikatnom i kompliciranom mrežom međusobnih veza. U Zagreb smo se vraćali po kiši. Slušao sam nemušt i tup prijenos jedne nogometne utakmice, u kojoj je na iskušenju bilo herojstvo nacije. Vijesti su javljale o nastavku i produbljenju dvaju epidemija: virusne i mentalno-emocionalne. Ali najednom, sve je to bilo maleno i nevažno. Bili smo u berbi maslina. A ja sam se, eto, još sreo i s Abelom!
Opet bih išao u masline. Tu se ne kolju životinje i ne mrze se ljudi, nego se zaobilazno ide tamo gdje se već jednom bilo i gdje će se vječno biti.