Zdravka (Daška) Belošević-Žegarac rođena je u Hrvatskom zagorju, u Budinšćini 25. 8. 1929. Školovala se u Hrašćini-Trgovišću i Varaždinu. Nakon mature odlazi na studij novinarstva u Beograd. Studirala je na Novinarskoj i diplomatskoj visokoj školi. Radila je u redakcijama brojnih beogradskih novina (između ostalog bila je zamjenica urednika Večernjih novosti Miće Bogdanovića). Bila je glasnogovornica Skupštine grada Beograda u vrijeme gradonačelnika Živorada Kovačevića). Cijeli život bila je vezana za svoj dom u Budinšćini i za Varaždin, gdje je rodila dvoje djece. Umrla je u Beogradu 30. 5. 2017.

     Nije bila samo vrsna beogradska novinarka i glasnogovornica. U njenoj posmrtnoj ostavštini pronađene su brojne pjesme i prozni zapisi u kojima se zrcali Matošev stih „duša moja zagorski je kraj“. Ostavštinu valja srediti i prirediti za tisak, a ovom prilikom objavljujemo njen originalni zapis – Orasi i jabuke – pohvalu voćnjaku oko kurije na djedovini u Hrašćina-Trgovišću, u kojoj je do 1957. živjela njena teta, učiteljica i književnica Štefanija Bernas-Belošević, kod koje je rado svraćao pjesnik Gustav Krklec, a danas je kurija vlasništvo esperantske (i hrvatske) spisateljice Spomenke Štimec.

*****

Zdravka (Daška) Belošević-Žegarac

ORASI I JABUKE

(beogradska osjećanja Hrvatskog zagorja, u pismu nećakinji Spomenki Štimec 1997.)

Pitaš me za aleju oraha. Ne znam. Savet ćeš dobiti od stručnjaka agronoma, šumara, dendrologa, botaničara… Ja nemam savet, imam samo mišljenje, ono nije sazdano na činjenicama i zaključivanju, nego na osećanjima, a osećanja na uspomenama. Sećam se, dakle, da orah raste sam. I kad ih ima mnogo, kao što je bilo na našem nekadašnjem imanju, svaki je sam samcat, soliter. Drugi može da se razvija tamo gde od prvog ne dosežu grane ni njihova hladovina. Oni traže pun krug samo za sebe, nikakvo rukovanje sa drugim stablima; ako nešto raste u kritičnoj blizini, neće baš rasti zadovoljno, biće svedeno na nivo šiblja, ostaće nisko, zgužvano i pokoreno. Samo će trava napredovati, biće gusta i baršunasta – toliko sujeta jednog oraha može da podnese. On pravi red oko sebe, ne možeš njega u red svrstati i disciplinovati. Možda i pristane dok je mlad u aleji, ali jednom će se svakako uzjoguniti, preprečiće se vetru i iskriviti u borbi s njim, a možda će jedne noći i pogušiti one slabije ispred sebe i iza sebe. Tako će napakostiti i vlasniku aleje.

     Ne, nije orah pakosno i zlo drvo. On se samo brani. Vitez koga izazovu na dvoboj gori je od njega. Kao i oni koji bi njegovim lišćem da teraju buve iz kreveta. Imam razumevanja za ponosno i plemenito drvo. I zahvalnosti. Kad sam bila dete, u jednom od ratova, zimi smo večerali hleba i oraha. Hleba nije uvek bilo dovoljno – nekad su kriške bile sasvim tanke, ali oraha je bilo koliko voliš. Rađali su kao ludi sve dok nije ponovo došao mir i ljudi mogli da jedu razna jela za večeru. Posle su rađali normalno, zavisno od kiše, suše, vetra i svojih godina.

     Ko je ikad primetio blagonaklonost bogova?

     Svi uvek traže, mole, zahtevaju, iščekuju, daj bože daj: niko ne kaže hvala, dosta, sad je red na mene da dam. Ko je ikad primetio darežljivost oraha? Ko je ikad pokazao mrvu poštovanja? Beru se razni plodovi: jabuke, kruške, trešnje, čak i divlje kupine i jagode: prema šljivama rakijašicama ljudi pokazuju manje pažnje – njih tresu i love u ponjave. A orahe? Orahe mlate! Mlate! Shvataš li koliko bola i uvrede ima samo u toj reči. Koliko nepristojan, nemoralan, neprimeren izraz i čin. Osećam stid i potrebu da se iskupim. Ali ja nemam nigde pod kapom nebeskom ni pedalj zemlje da zasadim nezaboravak. Kamo li orah. Ovu činjenicu primam kao pravednu kaznu za neke promašaje u mladosti čije dimenzije rastu što se više udaljavam od njih. Orahe sadim u snovima. To je sad već krupno blagorodno drveće, toliko godina snovi traju. Ispod svakog je klupa ili ležaljka, pod onim na jugozapadnom kraju imanja i sto za popodnevnu kafu. Od jednog do drugog komad šetnje, dok sve obiđeš sunce se spusti za dva koplja, sve bliže čarobnom trenutku zalaska. U krošnjama oraha budi se vetar, jedno ga drvo dobacuje drugom kao loptu. Počinje brujanje, šum, njiše se hiljadu ljuljaški na granama. Zagrnem se ćvršće onim što mi je pri ruci, skupim se uz stablo oraha i utonem u san. Uvek zaspem ispod oraha, ali se tu nikad ne probudim. Probudim se u svom krevetu, u gradskom stanu miljama i godinama daleko, daleko od same sebe.

     Nemoj orahe u aleju!

     Posadi ponovo jabuke. Izvadi stara, grbava i pocrnela stabla i na mesto svakog stavi mladicu – jabučicu, svako stabalce druga sorta, da cvetaju zajedno a zru i beru se postepeno. Znaš da su stare jabuke sađene kad sam ja rođena, kažeš jedna se lepo ponela i poslednje jeseni, pa se sad sladiš i „grickaš nešto od mog detinjstva“. Nisam davno bila u toj aleji, ali stabla su bila stara i skvrčena, zrela za zamenu, i ranijih godina kad sam dolazila. Ne mogu da zamislim plodove na njima, to je tako groteskno.

     Ipak, slušaj: jedna moja stara prijateljica imala je još stariju rođaku, učiteljicu u penziji. Učiteljica je ceo svoj vek provela u selima, negde u totalnoj zabiti, skromna, ćutljiva, neprimetna. Nije se udavala, seoski momci nisu se u ono vreme usuđivali štipati učiteljicu, a druge načine udvaranja nisu poznavali. Živela je uvek sama u tom selu i ostala bi tako da se nije teško razbolela i došla u grad svojoj rođaci da je vodi lekarima ako joj ima leka. Bila je vrlo slaba, stara i sva osušena, prava mumija, reče mi prijateljica, a kad se, uz pomoć, skinula pred lekarom, ostali su oboje i lekar i rođaka potpuno zaprepašteni. Iz bele prevelike majice na starom sparušenom telu iskočile su dve rumene devojačke dojke, dve rajske ptice, dve zlatne jabuke. Nepipnute muškim rukama, nedirnute dečjim ustima, sačuvane u čekanju, bile su sama mladost i lepota na telu koje je kopnelo. Staroj učiteljici nije bilo leka, davno je umrla i njena rođaka, moja prijateljica, a ta priča o dojkama, eto, sad mi se vratila.

     Ne čekaj više da stare jabuke rađaju. Sadi mladice. One su kao seoske devojke, sveže i mirišljave, i vole da se poređaju jedna pored druge, da jedna drugu zagledaju koja je lepša i jedrija. Aleja jabuka. Devojčicom, tata me vodio od stabla do stabla i govorio „pirus malus“ i još nekako. Latinska imena sam zaboravila ali izgled i ukus jabuka nisam. Jedna je mirisala na limun i blago kisila, druga je rađala krupne lopte spljoštene na polovima kao globus; najslađa je bila ona prugasta, žuto-crvena, ofarbana kao najfinija svila; sitnija, zelenkasta imala je oko guze venac od pet ispupčenja, oznaka plemenitosti – govorio je tata, a plemenitost je potvrđivala dugim stajanjem za zimsku upotrebu i mesom beljim od sira koje je pucketalo pod zubima. Duže se čuvala samo kožara zvana kanada, rošava i kao prekrivena lišajem ispod kojeg se krila sama božja slast. Nju su ljuštili i servirali deci na tanjiru, ostale su se jele iz ruke.

     Moje detinjstvo bilo je krcato jabukama, moglo bi se nazvati jabučnim godinama. Kasnije kao da sam stalno jela oskoruše. Tako mi piše na licu a i tačno je.

Vjetar je utihnuo tek iza ponoći. I samo što prestadoše reski fijuci ispod streha, neko pred kućom zovnu:

– Mujesira, o Mujesira… – a onda nešto trupnu. To se otac vratio iz Slovenije, i tek što je zovnuo, posrnu i poljubi zemlju.

Već dva mjeseca ništa nismo znali o njemu. Majka je, pošto je prije dva mjeseca stigla obavijest iz Novog Mesta, iz Slovenije, da je pao sa skele u tunelu i da je u bolnici u Ljubljani, tri puta išla kod Imšir-bega i tražila pare u zajam da ide da ga vidi, ali – Imšir-beg ne odvaja lako paru od sebe!

– Najesen ćemo, Imšir-beže, ispeći rakiju pa ćemo vratiti. A ako šljiva poda, prodaću onu jednu krivorepu kravu i svaku ću ti donijet; hoću, Imšir-beže, groba mi u koji ću leći. Samo mi pozajmi da odem i da vidim nesretnog Hamida; ko zna na kakvim je mukama.

– Neću da zbog mene djeca ostanu bez kaplje mlijeka – lukav je Imšir-beg. I majka ponovo razveza šamiju pa utišti nazad. Kod Kladenca susrete Vehbiju Kotorčića i podobro mu se nažali na nerazumnog Imšir-bega:

– Molila sam i preklinjala da mi uzajmi, ali ne da, već se češka po glavi i škilji prema Ostronoši kao da veli: gore sam ih ostavio…

Vehbija joj ni jednu utješnu ne umjede reći. Samo iskolači očima, a iz njih progovori: nemam, a da imam dao bih iz ovih stopa – mnoga mi je dobra Hamid činio.

Samo što majka otvori vrata, otac ustade sa zemlje, uze merdevine iza kuće, prisloni ih i ode na tavan. Dugo je trupkao gore dok svako drvo na njemu nije opipao, a onda siđe. Hodao je po sobi, dodirivao svaku stvar, pipao svojim hrapavim rukama nas djecu koja smo, dole na dušecima, premirala od straha što je naš otac drugačiji.

Otprilike, još prije mjesec dana, majka se, sva uplakana, povjerila Ajkuni:

– Ko zna, sestro moja lijepa, hoće li se moj Hamid ikada više vratiti živ – izbezumljeno je svojim zelenim očima ošinula nebom.

Večeras se vratio. I živ je, ali nije onaj. Evo ga: sjedi na krevetu i zloslutno plače. Mjesečina mu obasjava lice kao da traži nešto po njegovim nagužvanim obrazima niz koje se kotrljaju bistre okrugle suze. Majka šuti dole kraj vrata i gledala u pod.

– Da stavim kahvu? – začu se majčin glas, ali je otac i ne pogleda već samo isturi kažiprst i zasiječe noć ispred njega: 

– Ne! 

– A hoćeš li jednu čašu varenike, sinoć sam pomuzla. Žutulju?

– Ne! – ponovo odbrusi otac.

– Boli li te što? – majka je i dalje gledala u pod.

– Boli! Ti me boliš! Sve si rasprodala: i zemlju, i kravu i krov sa kuće, sve… a ja sad ubijene glave ne mogu radit – skapat će djeca.

– Bog ti pomogo, Hamide! Ko veli da sam prodala…?

– Sve se zna. Sve si prodala i sebi lijepe haljinke pokupovala; udaćeš se čim dan osvane, a ja ću letjeti od Kaplana do Zeke, od Zeke do Imšir-bega i moliti za šaku kukuruznog brašna… – ridao je otac.

– Zašto si prodala krov sa kuće? Upljuskat će nas čim zagrmi sa Studenih vrhova, a i cerade su izinđale – moljac je svaku prozumbo…

– Peo si se na tavan…!

– Jesam! Peo sam se! Mogo sam i na nebo stić, krov mi ne smeta!

– Hamide, Hamide, sve stoji kako si i ostavio, eno i kosa visi o rog obješena, eno ti vodijera u hatuli, sve ti je na svom mjestu. Eno i krave u štali; zemlja je nedirnuta… Hoćeš li štogod pojesti, Hamide…?

–  Jeo sam bukovo lisje na Mrazovcu i neću ništa drugo, neću tuđe nafake… Jok… Ovo je sada sve tuđe…

Hajde, operi noge pa lezi.

– Ja više nemam noge – odbrusi otac – na tuđim sam došao, tolike rijeke prođoh a nigdje vodu ne dohvatih…

– Odmori, Hamide, premoren si ti… od duga puta ti je to…

Otac se prevrnu na krevet i, ne prođe mnogo – zaspa. Majka priđe ocu i stade učiti. Dugo je šaputala a onda mu skide čarape i pokri ga jorganom. Krenu i sama da legne, ali se prisjeti – vrati se, nađe vindjaknu i prebaci je preko očevog jorgana. Otac je počeo škrgutati zubima. Strahovao sam da svoje zdrave bijele kutnjake ne izvali iz vilice.

Majka, samo što leže, skoči na noge. Nije prišla ocu, od čeg smo strahovali, već izađe napolje i – dugo se ne vrati. Pred zoru neko je s njom ušao u kuću. Bio je to Hule-efendija sa sela Palj, hasijetli ruke i najučevniji u cijelom kraju. Iako podobro obolio, nije mogao da ne dođe. Pod pazuhom je nosio veliku knjigu. Majka je ostala na onom istom mjestu do vrata, na kom je stajala dok je otac jadikovao za rasprodanom imovinom. Hodža priđe uz očevo uzglavlje, razgrnu knjigu i stade učiti. S vremena na vrijeme, otac bi strašno jeknuo, da bi s tavana posipjelo žuto sipčevo brašno i na prozorima se zatresao džam. Čovjek je zbrzano izgovarao nama nerazumljive riječi, nekad skorom u sebe – samo su usne poigravale pod kratkim brcima, a nekad toliko glasno da ih je mogao čuti i neko napolju čučeći pod strehom. Otac je sve rjeđe ječao, a kad u prozore udari zora i mi jasno mogasmo razabrati svaku boru na očevom usnulom licu – presta. Hule-efendija tri puta poljubi veliku knjigu i tri puta je primače do očeve glave kao da mu njom dodirnu čelo, a onda ustade i krenu napolje. Majka je izašla za njim:

– Uzmi, molim ti se, uzmi…

– Ne, Mujesira-hanuma, ne. Ovo se ne plaća. Bog je milostiv i njegova se dobra ne mogu platiti parama – ona se zaslužuju. – A onda je otišao.

Onoga časa kada je kroz prozor jedna zraka sunca upiljila u očevo čelo, on skoči na noge.

Majka ga dočeka sa ibrikom i lavorom. Dugo je trljao lice, uši, vrat, isplakivao usta, a onda je izašao na avliju i duboko udahnuo jutarnji zrak. Dotrčavali smo do njega i ljubili mu: prvo ruke, a onda obraze; jedno po jedno smjenjivali smo se u njegovom naručju.

– Vidi, vidi Leptira moga, kako se popravio. Jesi li to opet krijući upado u mljekar, a…? Vidi Bulbulke što je upravila kose…

Kako smo mu dolazili tako nas je, pošto bi nas izljubio i izmilovao, odlago na drugu stranu. Ponekad bi duboko uzdahnuo. To nas je boljelo, znali smo da otac tako ispuhuje nagomilanu muku.

Nije ovo sada bio onaj otac od sinoć: nije pitao majku što je prodala zemlju i kravu; što je prodala krov sa kuće… Iznad lijevog uha vidio mu se veliki ožiljak, kojeg bjehu počele prekrivati sitne prosijede dlačice. Posjedali smo da doručkujemo – poslije dugo vremena ponovo smo se okupili oko iste sofre, a onda mi školci zgrabismo torbe i, sretni kao nikad, odjurismo preko Podbučja. Ostao je samo najmlađi Ekrem, ali i njega majka isprati do izvora i uputi ga u Hiza da joj od daidže Sulejmana donese često sito koje smo uzimali kada nam dođu iz daleka.

– Ne vraćaj se dok se djeca iz škole ne pomole kod Jakupovog kamena – zapovjedi mu, pa se žurnim koracima vrati ocu. 

Kad bi neko ušao u „našu“ malu birtiju i, nadglasavši nas galamdžije, upitao „Ko je ovdje Emir Fazlibašić?“, trebala bi nam, i kad smo najtrjezniji, koja bogda vremena da shvatimo koga se traži. 

Ni google, kao ni kavana, nema pojma o Emiru Fazlibašiću, a ako bi mu se utipkao nadimak, opet se ne bi postiglo ništa. Babu mu Eneza odvajkada svi zvali Štruca pa mu onog jutra kad mu je hanuma završila u rodilištu javiše da je dobio Kiflu. 

Da su se neke stvari poredale drugačije, Kreševo i Hadžići bi, a možda i čitava Bosna i pride Hercegova zemlja, bili ponosni na Kiflu kao što se godinama već kunu u Pjanića, Nurkića ili Džeku. Stvari je, međutim, po svom poimanju života redao Štruca. Kad je Kifli bilo 16 godina, u Hadžiće je, gdje je igrao košarku za doratni KK „Partizan“, preko noći pretvoren u KK „Bošnjak”, stigao neki lik iz uprave košarkaškog kluba „Girona“ iz istoimenog španjolskog grada. Doteglio iz postojbine Ibera i darovao Hadžićanima dobru gomilu rekvizita i opreme pa ostao pet tjedana, mjerkajući svaki trening i svakog igrača. Na kraju je odmjerio dvojicu i ponudio im potpis profesionalnog ugovora s „Gironom“. Tamo bi ih u tajne igre upućivao osnivač Kluba, legendarna NBA zvijezda Marc Gasol. Jedan je, Ismir G., prihvatio, odigrao nekoliko sezona, a onda, zbog teže povrede, prekomandovan za jednog od trenera omladinskog pogona, čime se i sad bavi. Drugi bi, Kifla, također prihvatio, ali je babo Štruca, preventivni egzorcist, bio protiv – ode mu dijete u bijeli svijet, tamo će ga pokvareni zapad uništiti; društvo, provodi, slava, možda čak i droga, ukratko, što bi reci Okudžava, zagrcnut će se gutljajem slobode. 

Kao što beznoge i bezruke zna grdno zaboljeti noga ili ruka koje nemaju, tako i Kiflu povremeno žignu čežnjive uspomene na nedoživljeno, prtljaga unaprijed amputiranog bijelog svijeta što se već bio razbaškario u njegovoj glavi. Danas Štruca i Kifla kontaktiraju škrto i rijetko, samo kad nema druge, a sin odavno nije pod istim krovom s bábom; našao praznu kući i živi „o sebi, pri sebi“. 

Inače je u neko doba dorastao do točno 200 cm i tu stao. I nastavio igrati za KK „Bošnjak“, usput, svakodnevno pješačeći sedam kilometara do Tarčina, u školu, a onda još nekoliko do Hadžića, na trening. Postao je građevinski tehničar, smjer cestovni promet, ali, umjesto da se bavi barem tim, „pismenim“ poslom („Ma jok, ništa od toga, nisam ti ja u Stranci“!), kad mu već Štruca ne dade da upozna „bijeli svijet“, Kifla već 20 godina, i to u ekipi sjekača šume, uči zemljopis Bosne i Hercegovine. I kad kažeš Prača ili Jabuka, a ne Goražde ili Bosanski Petrovac, nabrojit će ti sva sela, zaseoke, ceste, rijeke, potoke, brda i planine tog kraja. Kršeći se po šumama i gorama naše zemlje ponosne, 12 puta je, umjesto u zlatastim gvožđima što su mu ih bile razapele suđaje slave, završio u sarajevskoj bolnici Koševo. Huk života u ništa je stvorio sitne incidente, ne broji se ono „kad me niotkud iznikla grančurina spuca po pojilici“.

Lako je za to, naprave mu rusku kapu ili nabiju longetu, ali još nije izmišljen gips ili sadrena udlaga za unutarnje lomove. Zato unutarnje brazgotine nekad zarastaju sporo ili sve sraste nakošer. Bilo i prošlo. Košarku zaigra još samo na općinskim sportskim igrama, čak mu je lani kreševski načelnik Renato Pejak uručio posebnu zahvalnicu, neku vrstu nagrade za životno djelo. Kifla ne tuguje već pjeva, pitko, tek ponekad mu grlom zastruže poneko davno zalutalo zrnce gorčine. Smijem se kladiti s bilo kim i u bilo što da je – čast svim etnomuzikolozima i sličnim – najbolji znalac sevdalinki u čitavoj Bosni i Hercegovini i čitavom svijetu, naprosto jer ne postoji doslovno nijedna koju ne zna. Djetetom se primio na sevdah k’o mlada udovica na sladunjavu sućut, sevdalinka mu, zajedno sa šumom, postala musafirhana, nižu se pjesme k’o onih 99 bobaka tespiha u ruci pravovjernog. Slušajući njegov gromki glas u paket-aranžmanu s kvrgavim štektanjem motorke, mora da se jele koje se nađu na redu za sječu i same raspjevaju pa onda rasplaču, da bi mu se na kraju predale bez otpora i postale jelovi leševi. Tom svojom gromkošću me katkad, dok zajedno sevdišemo, povuče za živac i onda mu – jest da je od mene 14 godina mlađi, otprilike toliko  centimetara viši i toliko puta jači od mene (snažan je, što bi reci Evlija Čelebi, kao zvijer Sudnjeg dana) – zaprijetim da ću ga udaviti ako odmah ne nađe potenciometar kojim se stišava. U sekundi ga nađe, prebaci se iz poluteške u poluvelter, nekad i u perolaku kategoriju, i začas se od Safeta pretvori u Himzu. 

Sebi katkad, kad su u pitanju sevdalinke, moram upisati minus; odakle ih Kifla izvuče, najčešće taman nekad pred fajront, gdje ju je čuo i kad naučio, sâm Bog zna. I kako iz onoliko sevdaha, bez padobrana i GPS-a, ipak uspije doskočiti u stvarni život, a ne završi na Koševu. Nekad sam, puno godina, pjevao u zborovima i amaterskim rock-grupama, a usput, iako glazbeno neobrazovan, uz pisanje sladunjavih mladalačkih tekstova,  pravio glazbu i poneki aranžman. Jedina šansa da Kifli upišem minus je da se na tom planu opet malo aktiviram i napravim tekst i glazbu za jednu novu sevdalinku. Ne dangubi on čitajući www.jergovic.com i pojma nema šta mu spremam. Već ga, kad mu je zapjevam, vidim kako je zinuo, ne samo ustima, već i krupnim očima, sjajnijim mu i od prošlosti i od budućnosti, iz kojih hrpimice izlijeću upitnici: Ma šta, bolan i ne bio, šta je sad ovo, kako može bit’ da je ne znam?! 

Gledajući fotos koji je
na FB postavio Predrag Finci

Kao skulptura Henrija Mura,
naoko mirna, a do rasprsnuća
ispunjena trncima znatiželje,
na vrhu stepeništa čuči mačka
i čeka mig zbunjeg Filozofa
da počne odgonetati razliku
između gradskog miša igračke
i živog miša u šumskom gustišu,
kakvog nikada nije vidjela.

Desnim uhom, živom antenom,
hvata tajanstvene kosmičke zvuke,
lijevim, čudesnim putokazom,
oslušuje iskušenja života
na planeti kojoj, ne pitajući je,
dadoše ime Zemlja.

Da li je vrh stepeništa kraj,
ili je tek početak
neizvjesnog puta,
skoka u prazno?

Izvija mačka brk,
stavlja Filozof prst na čelo.

                         10. 12. 2021.

Film “Zbornica” nije dramaturški zaokružena cjelina. Gotovo da nijedna priča, unutar one velike priče, koja je ovdje započeta, nije konačno ni dovršena. I ništa što bi se na kraju moglo dogoditi, pa da gledatelj izađe iz kina ispunjen i zadovoljan, zapravo se ne dogodi. “Zbornica” je dvosatna savršeno ritmizirana forma. Slike, prizori, scene izmjenjuju se u ritmu kola, praćeni organiziranim, precizno kontroliranim žamorenjem. Drama koja započinje stalnim zaposlenjem nove pedagoginje, mlade, empatične i ambiciozne u mijenjanju svijeta u kojemu se upravo našla, ne vodi nikamo, osim što se neprestano vrti, poput onog šniclerovskog kola, u nizu svakodnevnih ponavljanja i socijalnih varijacija. Gledatelju kao da se neprestano najavljuje veliki rasplet, ili barem neki strašni događaj koji će dramu uzdići na novu razinu, ali sve to izostaje. Jedino što se mijenja nastup je glavne protagonistkinje, koju malo-pomalo drobi i preobražava zajednica koju ne uspijeva mijenjati.

Zbornica je beznadna, u zbornici nema i ne može biti katarze, kamera se po zbornici kreće unezvjerenim pogledom aktera, a film Sonje Tarokić sav je i u svakom trenutku okupljen oko lica, očiju i minimalne grimase nevjerojatne Marine Redžepović. To lice drži strukturu kola, ono nadomješta dramu koja će izostati, sve što se ne dogodi oko te mlade žene, dogodit će se u njoj. Gledatelj nema nijednog trenutka problem s onim što gleda, premda većim dijelom gleda jedan neočekivan, skoro i nemoguć film. Ono što se u “Zbornici” gleda, kao da je viđeno i artikulirano špijunskim okom mobilnih telefona. Pakao škole pakao je opustošenih ljudskih srca.

Svaki je kadar pretrpan. Svaki koji prikazuje samo zbornicu. Nastavnice, nastavnici, učiteljice, učitelji, roditelji koji se odnekud pojave i vječno su puni prigovora, misle da njihova djeca imaju pravo na nešto, pa vjeroučiteljica, časna sestra, koja mine prizorom u nekoliko navrata, a da joj nijednom ne čujemo glas, niti na bilo koji način aktivno sudjeluje u zbivanjima. U jednom trenutku gledatelj koji ima minimalan pojam o socijalnoj dinamici glumačkog posla i filmskog seta zapitat će se kako je redateljica navela i nagovorila sve te ljude da rade ono što rade. Recimo, niz glumaca u ovom filmu sudjeluje samo u žamorenju, pojavljuju se u pojedinim kadrovima, nešto rade, aktivni su na način na koji su aktivni nastavnici u zbornici, ali oni tu nisu sporedni likovi, epizodisti, pa ni statisti. Neki među njima snimali su veliki broj scena, u kojima se vrlo markantno pojavljuju, ali nemaju uloge u klasičnom smislu riječi. Ili imaju uloge s kojima gledatelj neće biti upoznat, jer oko kamere zaustavlja se na onim drugima. Oko kamere zaustavlja se na onima koji su Anamariji zbog nečega važniji. No, gledatelj je pod dojmom da bi moglo biti i drukčije, i da bi neko od onih depresivnih ženskih lica u pozadini moglo najednom preuzeti priču. Na kraju, takvi nagovještaji i postoje. Prepoznaju se u tom neprestanom žamorenju, ili započinju kao epizode koje se zatim ne nastavljaju…

Ali kada smo kod Anamarije… Sve u filmu Sonje Tarokić ima svoju svrhu i smisao. Sve je živo i stvarno, pa tako i ime glavne junakinje. U načinu na koji ga pojedini protagonisti izgovaraju, a onda u načinu na koji ga izgovara školska ravnateljica, velika Nives Ivanković, cijela jedna je priča, koja proteče ispod filmske priče…

Djece u filmu o školi jedva da ima. Djeca su, osim problematičnog dječaka Lovre, nevidljiva. Ona su neprepoznatljiva i nerazabiriva masa i magma, koja kroz školu kulja. Djeca su u “Zbornici”, kao i u hrvatskome školstvu, pluralia tantum, za razliku od nastavnika, a pogotovu roditelja. Na roditeljskim ambicijama svijet ostaje. Djeca će taj svijet jednom, u dalekoj i neizvjesnoj budućnosti preuzeti samo zato što je čovjek smrtan stvor, i što se generacije na zemlji izmjenjuju. Dijete se može među djecom u školi razabrati samo ukoliko je problematično. To je istina, i to Sonja Tarokić pokazuje.

“Zbornica” djeluje kao artefakt nastao iz posljedice neke velike cjeloživotne traume ili opsesije. Postoje takve knjige, takvi romani i filmovi. Čitatelj poslije istražuje biografske veze piščeve s čudovišnom njegovom temom. Mora da su strašni bili brakovi Ingmara Bergmana kada je mogao snimiti sve one filmove, pa preko njih još i “Prizore iz bračnog života”, užasan alkoholičar morao je biti Malcolm Lowry, pa da napiše roman “Ispod vulkana”. Ništa trezveniji nije bio ni John Huston, pa da pred kraj života po Lowryjevom romanu snimi film. Gledatelj se, na čas, pomalo i razočara, kad shvati da neki roman, ili neki film, ne može biti objašnjen preko autorove traume. Učini mu se da ga je autor prevario. U toj prevari je umjetnost. Sonja Tarokić nije radila kao školska pedagoginja, čini se da nikad nije bila zaposlena u školi, samo se, kaže, zainteresirala za temu.

Čini mi se da je u nekoliko intervjua insistirala na alegorijskoj strani “Zbornice”. Govorila je da to nije film samo o školi, nego da je to film o društvu. Mislim da je to nepotrebno i krivo. Ono što je doista važno u njezinoj priči, tiče se temeljnog sloja priče, tiče se zbornice i škole. U alegoriju se ta priča uzdiže preko glazbene forme filma, preko kola, te preko folklorne matrice, koja se javi u nizu klasičnih prizora slikarske naive, podloženih glasovima folklornog ansambla Lado. Način na koji se, poput sinkopa, ove glazbeno-likovne sekvence pojavljuju u “Zbornici”, gledatelja će sjetiti Babajine “Breze”. Između folklorizacije priče u filmu Sonje Tarokić, kojom se “Zbornica” raspršuje u alegoriju vječne nam Hrvatske, i folklora u tom klasiku domaće kinematografije mogla bi se smjestiti cijela jedna poprilično uzaludna nacionalna povijest, kojom se rakovim korakom stiglo u neku buduću duboku prošlost. S tim da Sonja Tarokić tako divno prepoznaje tu bliskost između velike nacionalne tradicije, sublimirane u gesti i likovnoj perspektivi naivnog umjetnika, i naivnih dječjih vizija svijeta. Zbilja, država je u svom zlu djetinja stvar. Zbornica, međutim, nije djetinja, zbornica je mjesto očajničke odraslosti.

Školska hijerarhija i struktura, kakve prikazuje Sonja Tarokić, sa školom i zbornicom moga doba, nema nikakve veze. Prije četrdeset i kusur godina, kada je ovaj gledatelj išao u školu, zbornica je, uglavnom, bila tajno mjesto iz kojeg je proizlazio sav školski sustav. Ne samo da mi nismo mogli u zbornicu ući, nego u zbornicu nisu ulazili ni naši roditelji. Oni, pak, roditelji, bili su ponizni i skrušeni pred učiteljskom vlašću na posve jednak način na koji su pacijenti i njihova rodbina ponizni i skrušeni pred liječničkom vlašću. I to je, gledano iz današnje perspektive, bilo duboko ispravno. Školski ravnatelji bili su uglavnom nedodirljive figure mira i sabranosti. Oni su menadžerirali školskim sustavom, i služili su za plašenje đaka: ako ne budeš poslušan, završit ćeš kod direktora! I, za razliku od današnjeg doba, školski ravnatelji nisu bili političke ni partijske figure. Školski pedagozi i psiholozi – a imali smo u svojim školama i pedagoga, i psihologa – bivali su nevidljivo prisutni. Na hodnicima smo ih prepoznavali kao one koji su izvan hijerarhije i u koje se, zapravo, moglo imati povjerenja. Za razliku od nastavnika, nisu proizvodili autoritet. Nisu kažnjavali. Razbiješ li prozor pred očima pedagoginje, ona te neće prijaviti učiteljici. To sam doživio, i toga se sjećam.

Slični su u onodobnoj i ovodobnoj školi karakteri nastavnika. Gotovo da bih u većini likova iz zbornice Sonje Tarokić mogao prepoznati nekog od svojih nastavnika. Profesor povijesti, opasan i neugodan osobenjak, paranoik za kojeg je nemoguće znati u što bi se sve mogao razviti, hoće li nekog na kraju ubiti, ili će ostati pitoma budala, kojeg je genijalno odigrao Stojan Matavulj, vječna je školska figura svih naših epoha. Ne radi svoj posao, ne predaje, ničemu đake ne uči, osim što im za cijeli život ostaje u glavi kao onaj neobičan i neočekivan karakter, kakav katkad naseli svakodnevicu. Iza njegova neispredavanog i nenaučenog predmeta često u glavi ostane cjeloživotna praznika, obrazovni nedostatak, ali nešto se, eto, naučilo o ljudima.

Osim što je neobičan a odličan film, “Zbornica” je onaj primjer društvene autorefleksije, kakvu u zrelim kulturama donese ponekad neki važan roman, esej ili film. Premda “Zbornica” nije alegorija Hrvatske, ona jest svojevrsno “izvješće o stanju nacije”, ubačeno u školski “sandučić povjerenja”.

IZBOR RIMSKIH KLASIKA 

Od svojih najranijih školskih dana maštao sam o svojoj biblioteci. Nešto slično onoj, gradskoj, koju sam u tom trenutku koristio. Rano sam počeo da skupljam sve knjige koje su mi bile dostupne na bilo koji „legalan“ način. To „legalan“ način, znači da sam poneku „tuđu“ knjigu prisvojio naprosto stoga što sam to mogao u tom trenutku. Ali to su rijetke knjige i rijetki trenuci. Tako moja sadašnja kućna biblioteka, mada ja i veliku biblioteku na čijem sam čelu bio godinama, smatram „mojom“, dakle, moja se biblioteka sastoji od najraznovrsnijih knjiga koje se mogu zamisliti. Mnogo udžbenika, rječnika i gramatika, raznovrsnih priručnika, pored onoga što običan svijet smatra kućnom bibliotekom, dakle beletristika, poezija, proza, esejistika i tome slično. Stare knjige obožavam, one mi govore mnogo već svojim izgledom. 

Kao prvu u toj vrsti pokazaću vam knjigu, sve pišem ćirilicom jer joj je takav naslov: Избор из римских класика – за гимназије и реалне гимназије – II дио: поезија. Саставио Владимир Периновић, професор вел. гимназије сарајевске. – Штампарија Босанске Поште, Сарајево. Ali tek prva unutrašnja stranica otkriva bitne činjenice kojih nema na koricama: Наредбом Земаљске владе за Босну и Херцеговину од 22. јула 1919., број 138.169 – VIII.-3. књига је уведена у средње школе као облигатан уџбеник. – Сарајево 1919. Издање: писца и књижаре Л. Финција. 

Tu je još i plavi pečat knjižare STUDNIČKA, Sarajevo. 

Nad gore navedenim činjenicama ostajem dugo zamišljen, kako se obično kaže, bez riječi. Mjesto, godina, imena, je li to bilo moguće? Prošle godine je rat završen, tzv. Veliki rat, velika izgibija, ovdje se objavljuje jedna knjiga namijenjena nastavi latinskog jezika, kao da rata nije ni bilo. Prvo pitanje je ćirilica, da li je bila obavezna ili se na nju odlučio autor, profesor Vladimir Perinović. Ko je on? U Bosni i Hercegovini gotovo cjelokupna pravna regulativa iz vremena „Zemaljske vlade“, bila je i dalje u praksi, vrlo malo je činovnika odmah napustilo BiH. Tako se život prividno nastavljao gotovo kao da rata nije ni bilo. Ili se meni samo tako čini? Tako je i ovu knjigu odobrila Zemaljska vlada još u vrijeme rata, ili pred kraj rata. Pa je objavljena takva kakvu sada gledam. 

Ukucam ime u tražilicu Google: profesor Vladimir Perinović, i dobijam vrlo škrte informacije, sa skromnom bibliografijom knjiga posvećenih latinskoj književnosti. Da, tu je oštar tekst o profesoru Perinoviću, da je u Tuzli prvo predavao bosanski jezik, da bi odmah poslije promjene iz Beča, predavao srpski, ili srpskohrvatski, jednako revnosno kao i što je predavao bosanski. Sve je moguće, kažem ja sebi. Gledam dalje na tražilici, pomno. Najviše obavještenja dobije se uglavnom preko podataka za unuka Davora Perinovića, za koga se kaže ovo (prepisujem sve, jer je „zanimljivo“, i možda upravo stoga i pišem ovaj tekst:

Davor Perinović

Perinović je roden u Zagrebu 1949. u zgradi u Ulici Bečićeve stube 2, gdje je kasnije bio ured predsjednika Hrvatske Franje Tudmana. Njegov djed, Vladimir Perinović, profesor latinskog, izgradio je kuću u Sarajevu na dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske. U toj kući Perinović živi danas nakon preseljenja u Sarajevo 1956. Njegov otac je bio liječnik i kao nepodoban je po kazni premješten na rad u Sarajevo 1949., tako je Perinović s majkom živio u Zagrebu sve do 1956. Neprijateljstvo prema komunističkom režimu u Perinoviću se javilo nakon preseljenja u Sarajevo. Kako je naveo, to se dogodilo zbog zabrane prodavanja borova u vrijeme Božića i zbog poginule rodbine supruge u Bleiburškoj tragediji čija tijela nikad nisu pronadena. Nakon završenog studija medicine, Perinović je jedno vrijeme radio i u NATO-voj bolnici u Zapadnom Berlinu.

1. Politička djelatnost

Na politički aganžman nagovorio ga je župnik don Ante Jelić. Perinović se do tada dvoumio izmedu priklanjanja Marku Veselici iz Hrvatske demokratske stranke i Tuđmanu iz Hrvatske demokratske zajednice. Nakon čitanja Glasnika HDZ-a odlučio je pristupiti HDZ-u jer je bio “impresioniran plemenitim idejama njihova pokreta” kako je naveo u pismu u kojem je izrazio želju za pristupanjem. U Zagrebu se susreo s Ivanom Bobetkom, sinom generala Janka Bobetka kojeg je istom prigodom upoznao, a uskoro se sastao i s Tudmanom. Nakon sastanka s Tudmanom, Perinović je započeo pripreme osnivanja HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Prvi pomagači pri toj zadaći bili su njegovi osobni prijatelji iz župe, Zdenko i Mario Milošević te Nijaz Begić; uskoro se osnivanju pridružio i Pavao Ilić te su ovi ljudi činili korijen HDZ-a u Sarajevu. Po Tudmanovom savjetu i inzistiranju, Perinović je u rukovodstvo HDZ-a nastojao uključiti što više Muslimana jer je Tudman tvrdio da “nema Bosne i bosanske politike bez Muslimana”. Sastanci su se održavali u Perinovićevoj kući u Kelemovoj ulici. Perinovićeva kuća bila je pod prismotrom milicije, pa su često sastanke održavali i na tavanu, a takoder mu je prisluškivan i telefon zbog čega su rabili šifrirane poruke. Za sebe je Perinović rekao da je “jedini Srbin predsjednik hrvatske stranke.” Svojom izjavom da su “bosanski fratri gori od komunista” narušio je svoj položaj u HDZ-u. Prva konvencija HDZ-a BiH održana je u Skenderiji u Sarajevu 5. rujna 1990. Na toj konvenciji Perinović je smijenjen s mjesta predsjednika HDZ-a BiH nakon samo 19 dana vodstva stranke. Perinović je kasnije putovao i u prvom hrvatskom izaslanstvu u Sjedinjene Države i Kanadu te je tom prilikom upoznao i Gojka Šuška te Josipa Manolića. Perinović je, zajedno s još nekoliko suradnika iz HDZ-a, po nalogu Tudmana, pomogao i pri osnivanju Stranke demokratske akcije.

2. Nakon rata

U suradnji s timom ortotičara Otto Bock Sarajevo, Perinović sudjeluje u istraživanjima na području konzervativne ortopedije i ortoze, s naglaskom na tretman skolioze. Problemom skolioze Perinović se bavi već 40 godina u svojoj lječničkoj karijeri. Razvio metodu uzimanja otisaka za individualnu izradu ortoze u korigiranom derotacijskom položaju. Perinovićevom metodom dolazi do korekcije rotacije kralješka i tako utječe na osnovni uzrok nastanka većine skolioza.

Toliko o Perinovićima koji su se vjerovatno ponašali kako vjetar duva. Ali, hajde sad, pa razumi Bosnu, razumi Sarajevo, „kojeg više nema“, bar ne onakvog kakvo je u svojoj prošlosti bilo. Ako zađeš u posebne oblasti, elektronski pretraživač daje najoskudnije informacije kada je u pitanju BiH, i naročito Sarajevo. Povremeno ti se čini da se više prećutkuje nego što se unosi da bi bilo dostupno. Ili je to klasični nemar, tako znan kao nerad za bilo koga osim sebe same – dakle, ono što se kaže javašluk. Meni izgleda da sadašnjem Sarajevu najmanje je stalno do nekadašnjeg Sarajeva. Ali to više nije javašluk nego određeni cilj. 

Kad se pogledaju ponovo internetski podaci, koje prezime Perinović pokreće, kojima se pridodaju drugi izvori, koji govore o tome da je, na primjer, po prezimenima Jevreja, najviše sa prezimenom Levi, 1.238, Srba sa prezimenom Perinović 10. ubijeno od strane ustaškog režima, onda se tu mozak zacementira u razmišljanju o Bosni, pogotovo o Sarajevu. Da, Studničke već dugo nema, mada knjižara još postoji na istom mjestu. U njoj je u moj vakat radio sjajni knjižar Stipe, koji je pratio šta se objavljuje i odmah naručivao, a svojim saradnicima, izdavačima, čestitao svaki uspjeh. Tako je i meni jednom prilikom poslao telegram sa čestitkom. Volio sam takvo Sarajevo. 

Može li neko, zapravo, napisati objektivnu istoriju ovog prostora? Kroz najmanje dvjesta godina gomilaju se laži, prevare, zablude, da ne nabrajam više. Eto, dovoljna je jedna, sasvim nedužna knjiga u kojoj su pjesme velikih rimskih pjesnika koje treba neprekidno čitati, da pokrene u čovjeku bezbroj pitanja na koja nema odgovora. Da, u toj Gimnaziji u kojoj je predavao profesor Vladimir Perinović predavao sam i ja kratko, odmah poslije diplomiranja, razmišljajući da se vratim obavezno u Sarajevo, gdje su mi svi prijatelji. Danas je od njih,, tih prijatelja ostalo samo sjećanje na jedno doba koje je ipak bilo obećavajuće. 

Benoa Peters, Žak Derida. Biografija, Loznica, Karpos, 2017, s francuskog prevele Jelena Stakić i Melita Logo Milutinović. 

Barem su dve zamke vrebale Benoa Petersa, pisca biografije Žaka Deride. I u obe je glavačke upao. Ako je za utehu nije ih mogao izbeći. Osim, dabome, da je odustao od pisanja. Ali i to je bilo nemoguće. Te dve nemogućnosti – nemoguće je bilo ne pisati i nemoguće je napisati biografiju Žaka Deride – stekle su se u voluminoznoj knjizi  (652 stranice) čiji je značaj teško preceniti. 

Žak Derida, dakle. Jedan od najvećih i, nesumnjivo, najčudnijih, najzagonetnijih savremenih filozofa, čovek koji je bio obožavan do te mere da su se „deridijanci“ neretko doživljavali kao sekta i koji je, u isto vreme, toliko omražen da u trenutku kada je jedan od najslavnijih Francuza u svetu, kada predaje na najvećim i najprestižnijim univerzitetima na potezu od Amerike, preko Evrope i Rusije, do Japana, kada je najprevođeniji francuski filozof, u samoj Francuskoj jedva uspeva da pronađe odgovarajući posao. Da stvar bude još zagonetnija, Žak Derida je filozof čiji su tekstovi u tolikoj meri komplikovani i, barem na prvi pogled, neprozirni, da je čitanje njegovih radova jedna od najzahtevnijih intelektualnih akrobacija. Gde god se pojavi sve oko njega se kovitla, izaziva duboka intelektualna previranja i skandale, silinom lokomotive gura i objavljuje tekstove, a krajem osamdesetih godina prošloga veka postaje filozofska zvezda kakva do tada nije mogla ni da se zamisli (u prošlosti mu je, možda, bio sličan Makijaveli čija su se pisma čitala pred masom na trgovima Firence, a danas bi samo Žižek mogao da se nosi s njegovom globalnom slavom). Urnebesna je epizoda kada nemački kolega dočekuje Deridu na aerodromu u Berlinu i o francuskim filozofu zna sve, osim kako ovaj izgleda. Budući da glas o Deridi, kao ekscentričnom Francuzu, ide ispred njega, nemački filozof prilazi neukusno obučenom muškarcu s naočarima za sunce, razdrljenom košuljom i u šarenom sakou i sprovodi ga do automobila, da bi se nesporazum razotkrio kada muškarac uđe u kola. Ispostavlja se da je to francuski režiser koji u Berlinu traži glumce za svoj fuilm. U tom trenutku nemački filozof uočava, na izlasku s terminala, muškarca nemirne bele kose u neuglednom sivom odelu, koji se unezvereno osvrće oko sebe. Pred njim stoji Žak Derida. Francuski režiser će istog časa da eksplodira od smeha, nemački kolega će da potone u zemlju, dok samome Deridi ta epizoda neće biti zabavna. Još je zanimljivije što će, nešto kasnije, i sam Derida da promeni svoj imidž i bezoblično profesorsko odevanje da zameni šarenom odećom, praćenom obaveznim belim šalom. Razume se, njegova glava mu neće dati mira, te će u poznim godinama da napiše divan tekst naslovljen upravo: šal. Sredinom šezdesetih godina Derida je napisao neke od najuticajnijih filozofskih knjiga dvadesetog veka, da bi pred kraj stoleća proizvodio i po nekoliko knjiga godišnje. U komunističkoj Čehoslovačkoj biva uhapšen zbog posedovanja droge, češka policija ga umereno maltretira, provodi noć zatvoru, a ta epizoda u tolikoj meri uzburkava političke duhove da interveniše i sam predsednik Francuske, Fransoa Miteran, preteći Češkoj oštrim merama. (Ispostavilo se da je drogu Deridi podmetnuo nesposobni, ali ambiciozni policajac koji će, po padu komunizma, da bude uhapšen upravo kao trgovac drogom). Pored dvojice sinova sa zakonitom suprugom, Derida dobija i jednog vanbračnog sina. Snimaju se filmovi o njemu i filmovi s njim kao glumcem. Doduše, on uglavnom igra sebe samog. Jednu od filmskih epizoda upotrebiće Derida za potresan tekst o duhovima i utvarama. Glumeći sebe on vodi dijalog sa studentikom koja, pred njim, izgovara sledeći tekst: „Ne bojim se više, ja sam duh“. Malo posle snimanja glumica umire sa 24. godine. Kada američki studenti, nekoliko godina kasnije, budu tražili od Deride da zajedno s njima odgleda taj film, on će biti do te mere potresen da piše tekst o duhovima, iz kojeg će, kasnije, da nastane čuvena knjiga Marksove sablasti. 

Zamka prva

Kao i biografi Mišela Fukoa i Rolana Barta, biograf Žaka Deride suočava se s konstitutivnim paradoksom svog poduhvata: kako pisati životopis filozofa koji je značajan deo svoga dela posvetio upravo ideji po kojoj život autora ni na koji način nije bitan za njegovo delo? Ništa nam detalji života, napisao je ne jednom Žak Derida, neće reći o samome tekstu. Tajna teksta ne nalazi se izvan njega, u životu autora, u njegovim namerama, htenjima i nemirima, u onome što je pisac hteo da kaže (vouloir-dire), već u samom tekstu. Sam tekst je ono što je pisac hteo da kaže (zašto bi inače pisao?). Tekstu ne može da pomogne niko. Zar nije apsurdno pitati „šta je pisac hteo da kaže?“ ako pisac i piše da bi rekao upravo to što hoće da kaže? Ako je pisac rđav i nema šta da kaže, naravno da će takav biti i tekst: rđav i prazan. Ako je, tome nasuprot, pisac majstor, onda će umeti da kaže to što je naumio da kaže, pa će i pismo biti po meri pisca. Smešno je reći, na primer, „šta je Prust hteo da kaže?“ ako znamo da je čovek ispisao tri hiljade stranica ne bi li rekao. A on je umeo da piše. Što se, u međuvremenu, značenja teksta mogu tumačiti na različite načine, problem je i lepota samoga jezika, a ne piščevih duševnih i telesnih stanja. Ne postoji jedno, pravo, istinsko i istinito tumačenje, već postoje samo tumačenja, a u odgonetanju istine teksta, onoga što je autor uistinu hteo da kaže, sam nam autor savršeno nije od pomoći: od trenutka kada je tekst predao javnosti on, autor, nije ni za dlaku bliže istini toga teksta od bilo kog drugog čitaoca i tumača. Uostalom, primetiće Derida, tumačenja, iz perspektive autora, uvek su ili manjkava („rekao sam nešto drugo“), ili preobilna („to nisam napisao“). I sam će Derida da izvrgne ironiji biografski postupak. O Aristotelovom životu reći će: Aristotel je rođen, pisao je i umro. I to je sve. Kakvog, onda, ima smisla pisati biografiju, naročito biografiju nekoga poput Žaka Deride? Da li je to puko zadovoljavanje pučke radoznalosti koja bi da zaviri u sobu, lonac i krevet slavne osobe, psihološko poigravanje proizvoljnim vezama – Deridine osetljivosti, smenjivanje depresije i euforije, uživanje u slavi i raskoši, vezanost za roditelje, iz čega se, onda, objašnjava tekst – ili u biografiji, ipak, ima nešto više? Ovde ne treba okolišati: ni jedan jedini detalj iz Deridine biografije – a ovde je reč o veoma detaljnom tekstu, koliko je god to moguće na tako malom prostoru – ne kaže nam savršeno ništa o njegovom delu. Upravo je o tome sam Derida pisao. Ali dobra će nam biografija, a Petersova to jeste, kroz govor o jednom piscu reći ponešto i vremenu u kojem je živeo i pisao. Ta nam i takva perspektiva neće objasniti delo, ali će nam, možda, otkriti zbog čega je on pisao tako kako je pisao, a ne drugačije. Ako znamo šta je u francuskoj filozofiji preovladavalo šezdesetih godina prošloga veka, ako znamo da su to hegelijanska i marksistička filozofija, ali i određena fenomenologija, onda možemo da shvatimo zašto se Derida u toj meri okomljuje na subjekt nastojeći da ga dekonstruiše, a time, posredno, shvatamo i zbog čega mu autor, kao tradicionalni nosilac subjektivnosti, nije važan. Jedinstvo čoveka, njegova svrha, napisaće Deride, ne nalazi se u njegovoj subjektivnosti, već u njegovom delu, u onome što napravi od sebe i, ako ima sreće, od drugih. Dobra biografija, dakle, hvata duh vremena. A one najbolje odvajaju se i od onoga o kome govore i od duha vremena i počinju da važe kao autonomna dela.

Zamka druga

Delo Žaka Deride je mamutsko. Dve njegove arhive – jedna u Americi, druga u Francuskoj – nalik su prosečnoj provincijskoj biblioteci. Derida nije bacao ništa, a neprestano je, doslovno neprestano, pisao. Pisao je po sveskama, papirima, salvetama i novinama, pisao je dopisnice, razglednice i napisao je stotine hiljada pisama, pisao je po marginama knjiga, pisao je u avionima, vozovima i taksijima, pisao je pored očeve i majčine posmrtne postelje, pisao je u snu. Čak i posle smrti 2004. godine ostao je jedan od najplodnijih svetskih filozofa: svake godine se pojavi najmanje jedna nova njegova knjiga iz nepregledne zaostavštine, kao i po nekoliko knjiga o njemu. Zapravo, objavljivanje Deridine zaostavštine nikada se neće završiti i, kako stvari stoje, on se već pridružio velikim filozofima poput Lajbnica, recimo, koji ni posle 400 godina nema sabrana dela, ili Hajdegera koji je prebacio sto tomova svojih spisa. S obzirom na toliku hrpu papira i na elektronske nosioce teksta, biograf se nalazi pred nemogućim zadatkom. Benoa Petersu, međutim, ni taj materijal – koji je proučio koliko je god mogao – nije bio dovoljan, nego je razgovarao s desetinama Deridinih prijatelja i neprijatelja, konsultovao je ko zna koliko zbornika tekstova i knjiga o Deridi, pronalazio je njegove školske drugare, čačkao po škakljivim temama. Iskoristio je, dakle, sve što je mogao, izvukao je sve što se od živih ljudi može izvući i napravio jednu od mogućih slagalica života velikog filozofa. Čini se da je životopisac, od samog početka, znao da se upušta u poduhvat koji nije moguće dovršiti. Zato se, što je bilo nužno, odlučio za jedan od mogućih pristupa: on je odredio tok, a onda je pustio samoga Deridu da govori, onog Deridu iz pisama, tekstova, intervjua, televizijskih i radio emisija. Umesto da domišlja, Peters je sve, doslovno sve, dokumentovao. Zato je i uradio strašno važnu i preciznu biografiju, ali po nešto napornu za onoga ko ne poznaje francusku filozofsku scenu. Bez obzira što se nekoliko likova, poput Luja Altisera, Mišela Fukoa, Žerara Granela, recimo, provlače od početka do kraja knjige, tu su i desetine likova od kojih su neki više, drugi manje poznati, a sve to ume da optereti čitanje. 

Opasna filozofija

Iako mu je biograf veoma naklonjen, Derida se u ovoj biografiji pokazuje kao čovek težak sebi i drugima, genijalan i fascinantan lik sklon ozbiljnim duševnim previranjima, osetljiv do granice neizdržljivosti, što ga čini odanim, ali zahtevnim prijateljem koji, budući da oseća i najmanje treptaje u komunikaciji, ume da se za tili čas pretvori u ljutog protivnika. Kao mlad čovek on je do te mere nesiguran i sklon depresijama, da je njegov ostanak u filozofiji nekoliko puta bio doveden u ozbiljnu opasnost. Ovde nipošto ne treba zanemariti činjenicu koja je mnogo više od pukog podatka: Derida je rođen u Alžiru, u tradicionalnoj jevrejskoj porodici, te je za vreme Drugog svetskog rata i na svojoj koži žestoko osetio učinak rasizma. Ta će ga râna iskustva straha i neizvesnosti, kada je, između ostalog, izbačen iz škole kao Jevrejin, obeležiti za čitav život. Njegov susret sa Parizom, kada je mu je bilo 19 godina, nije bio ni dobar ni lak, a njegove mentalne krize navode ga na česte prekide studija. Verovatno će delovati čudno, ali Derida nije bio dobar student, neke je predmete prolazi na jedvite jade, padao je ispite, a čak ni u filozofiji nije dobijao najbolje ocene jer je od mladih dana pokazivao gađenje prema tradicionalnom filozofiranju iz kojege je, smatrao je, bio isisan život. To nepristajanje na tradicionalan način filozofiranja donelo mu je koliko slave, toliko i nevolja. Upravo zbog toga će, uostalom, da uđe u otvoreni rat protiv okoštalih filozofskih institucija, te će, uprkos velikim knjigama, da doktorira tek s pedesetak godina. Čak ni odbrana doktorata, u trenutku, dakle, kada je kandidat jedan od najcenjenijih, premda i najosporavanijih filozofa na svetu, neće proći bez neprijatnosti. Na jedvite jade, dakle, Derida uspeva da uđe na najprestižniju francusku instituciju, Ekol normal, gde će odmah da bude uočen kao briljantan filozof. Brzo razvija prijateljstvo s dvojicom nešto starijih kolega, Mišelom Fukoom i Lujem Altiserom, da bi već posle dve, tri godine, počeo da objavljuje tekstove koji se mogu obožavati, ili mrzeti, ali pred kojima se, naprosto, nije moglo ostati ravnodušnim.

Ono, dakle, što je od prvog trenutka bilo jasno Deridi, a što mnogim filozofima ne postane jasno nikada – te onda svoju filozofsku impotenciju preobražavaju u mržnju prema Deridi – jeste da filozofija dostojna toga imena mora da bude – opasna. Opasna po okolinu, opasna po društvo, opasna po poredak, opasna po onoga ko je piše i, najzad, ali ne na poslednjem mestu – opasna po sebe. U svom silovitom filozofskom nadahnuću, Derida je od prvog spisa iz 1962. godine, Poreklo geometrije u filozofiji Edmunda Huserla, počeo da pritiska tamo gde najviše boli. Filozofija živi, verovao je, samo ako odbije da pristane na već zgotovljene oblike. Ne pristati na dovrše i oblik, međutim, ne znači okrenuti glavu od njega, već ga, uza sve rizike, razgraditi. Umeće razgrađivanja Derida će nazvati dekonstrukcija. Iako će dugi niz godina tumači njegovog dela zamerati Deridi na nepolitičnosti, Peters u svojoj biografiji jasno pokazuje da je Deridino delo, od samog početka, naglašeno politično, jer borba protiv okoštalih struktura ne može ne biti politička. To što Derida nije koristio tradicionalne političke pojmove i tradicionalnu filozofsku retoriku, te je mnogo više bio okrenut književnosti i slikarstvu, samo je perspektiva koja ne poništava implicitne političke učinke. Uostalom, i sam će Derida u ličnim sveskama, 1976. godine, zabeležiti sledeće: „Kao po običaju: nikad ne sklapam saveze i pucam na sve strane: potpuno sâm. Strah me je od saveza i osećaja sigurnosti koji saveze održava. Stvarno me je toga strah, što niukoliko ne čini moju usamljenost junačkom, već pre nekako zastrašenom i kukavičkom: ‘neće me prevariti’ – pa tražim rešenje u ‘bežanju od saveza’ i odvratnosti prema ‘zajednici’. Gadi mi se i sama ta reč“ (str. 305). Upravo se u ovim oporim rečima pronalazi sva poetika Deridinog filozofskog poduhvata, ali i njegovih ličnih izbora i nemira. Zapravo, Derida je uvek bio raspet, doslovno rastrgnut, između želje i potrebe za samoćom – te se u svojim pismima neprestano žali kako nema mira – i samonametnutog histeričnog kretanja koje postaje sve sumanutije kako filozof zalazi u zrele godine. Napisaće u jednom trenutku da je i sam iznenađen energijom koju nije imao kao mlad čovek. 

Pokreće Deridina biografija još desetine motiva, među kojima su i njegova preosetljivost, njegova žudnja za priznanjem i strahovit napor da održi prijateljstva, ali i njegova apsolutna nepotkupljivost kada je u pitanju ono najvažnije: mišljenje. Upravo zbog te nepotkupljivosti, vatrena se prijateljstva gase i postaju strasna i nepomirljiva neprijateljstva. Još kao mlad čovek Derida ne pristaje na pritiske autoriteta i svome dobronamernom, ali tvrdom stricu koji mu se meša u život, odgovara pismom koje ovog šokira. Čega ima u tom pismu? Filozofije. Svaku je stričevu rečenicu mladi Derida izanalizirao i razgradio i pokazao da ujak, iako priča, ne zna o čemu govori. Istom će postupku, najčešće ne vodeći računa o posledicama, Derida ostati veran čitavog života. Nema autoriteta, niti prijatelja, pred kojim će da ustukne ako je ulog mišljenje. Fuko dobija tekst za koji mu je potrebno sedam godina da odgovori i da se silno naljuti na Deridu. Sa Liotarom i Delezom situacija je napeta, ali uzajamno uvažavanje nikada neće da preraste u neprijateljstvo. Ni Levinas ne prolazi najbolje, ali se ne ljuti. Filip Solers i Julija Kristeva će se, od najintimnijih prijatelja, preokrenuti u zagrižene neprijatelje. Filip Laku-Labart takođe. Žak-Lik Nansi će, međutim, ostati prijatelj do kraja. Nesporazumi sa Lakanom, u biografiji opisani vrlo precizno, postaće deo pariske mitologije. Sve što je u vezi sa Hajdegerom takođe će da pokrene mahnitanje utvara, a sa francuskim novim filozofima, predvođenih Bernatom Anri Levijem, doći će i do koškanja na Sorboni (verovatni nikada nećemo saznati da li je Derida, kako tvrdi Levi, udario mladog i bezobraznog filozofa, ili ga je, prema Deridinoj tvrdnji, samo malo gurnuo).

Biografij Benoa Petersa, dakle, sa svojih 650 stranica sitnog sloga, tek je jedan element velike slagalice koja se zove Žak Derida. Možemo se, utoliko, sporiti da li je Žak Derida najveći filozof dvadesetog veka, ili ne, ali je neosporno da ja zaslužio ovakvu biografiju, iscrpnu i poštenu, jer posle njega filozofija nije ono što je bila ranije. Sada je ona mnogo više. 

Upravo je, u gradu iz naslova, objavljena knjiga Zorana Radulovića “Teško je umrijeti u Sarajevu”. Autor, kao ni ja, njegov čitatelj i drug iz razreda u Prvoj gimnaziji, knjigu još nismo imali u rukama. Spora je pošta, daleko je Raletova Kanada. Zagreb je katkad dalje i od Kanade. Ali knjigu sam čitao u rukopisu, asistirao njezinom nastajanju, pratio autorovo pripovijedanje, koje osim što se kretalo ulicama i toponimima na kojima sam i sam tada bio, često se bavilo ljudima koje sam poznavao. Ova knjiga me se, dakle, temom najdirektnije tiče, ali me se, na neki neobičan način, tiče i načinom na koji je ispripovijedana. Njezinog pisca sam, naime, godinama, nekad davno, slušao kako priča. A u tom pričanju jednog šesnaestogodišnjaka s početka osamdesetih ne samo da je klica Radulovićevih pripovjedačkih strategija, nego je začuđujuće mnogo toga u njegovom tekstu ostalo onako živo, svježe i prisutno kako je bilo onda. Samo što je sve mnogo tmurnije, jer takva su vremena u svijetu, takve su posljedice naših razdomovljenja, a takva na koncu biva i svaka nenadana zrelost. Predugo smo bili djeca da bismo se lako sada navikli da nam je pedeset i kusur, i da smo prestari za ovaj i ovakav svijet.

“Teško je umrijeti u Sarajevu” knjiga je o ocu, gradu i odlasku. Vrlo privatna i lična knjiga, koja će se, kao i svaka takva knjiga, ticati samo nekolicine ljudi. U njoj je sve ono što je ostalo od onoga života, savršeno reformatirano i spakirano, tako da se može lako prenositi u selidbama. Također, to je jedna od onih sarajevskih knjiga, kakvih je, zapravo, malo, premda svjedočimo svojevrsnoj čudovišnoj multiplikaciji Sarajeva u poslijeratnoj književnosti, tako da je ovaj grad narastao do jedne pogoleme biblioteke, ispunjene nostalgijom i sentimentalnim klišeima, u kojoj se vrlo vjerno i autentično sačuvao grad jednoga sarajevskog naraštaja. Sačuvalo se mjesto i vrijeme. Cilj pisanja o gradu je, možda, upravo taj: sačuvati mjesto i vrijeme, svoje, svojih bližnjih, i svojih rasutih drugova. To onda znači da je ovo važna knjiga jedne imaginarne književnosti. To što se stvarno tiče samo nekolicine ljudi, zapravo je kompliment.

Knjiga počinje rečenicom: “U gimnaziji sam naučio razlikovati stalaktite od stalagmita.” Kaže Radulović, a ja potvrđujem. Naučio nas je isti profesor povijesti umjetnosti. Radulović je zabilježio i rečenicu koju je profesor izgovorio, u kojoj je ono zbog čega i on i ja, i cijeli naš razred, pamtimo nešto što je jedna od vječitih dilema većine kulturnih i pismenih ljudi našega jezika: što je jedno, a što drugo u pećinskom nakitu? “Stalaktiti su oni što vise sa svoda, a stalagmiti oni što gmižu sa poda, zato i jesu gmiti”, tako je rekao profesor naš Boro Mihačević.

Ta rečenica prvorazredni je pjesnički akt. Ono što je njome izrečeno je poezija. Ono što pamtimo je, međutim, činjenica. Ali u toj je činjenici sačuvano njezino pjesničko porijeklo, njezin pjesmotvorni način. Radulović je takav slušatelj, ali je on i takav pisac. Pjesnik naših zajedničkih uspomena. 

Na tome sam mu zahvalan. 

U tvojoj babi gore kosti.

Gledaš u scintigrafiju njenog skeleta i vidiš svoju babu već pretvorenu u suvu kost obuzetu sitnim crvenim plamenovima. Zahvaćen je cio skelet. Crvene pjege maligniteta tinjaju kao postojane vatrice.

Doktor koji ne nosi bijeli mantil da ne bi, po sopstvenom priznanju, dodatno traumirao pacijente, kaže tvojoj majci da mu nije jasno kako je ta žena došla na pregled na svojim nogama, ali da svakako od ovog trenutka ne bi više trebalo da ih koristi. Za to vrijeme tvoja baba, u čije se držanje uvuklo ono ljuljanje naprijed-nazad koje ima za cilj da zavara bol, brine o utisku koji će na doktora ostaviti njena osobnost – jasno joj je da umire, ali još se ima vremena za socijalizaciju. Otuda je šarmantna, pa se dobri doktor smije sa starom ženom premreženom metastazama: jedna od manje poznatih privilegija poziva. 

A kosti gore. 

Ti prvo nakon toga pozoveš najbolju prijateljicu, doktoricu. Ona te previše dobro poznaje da bi te lagala; istovremeno osjećaš da ulaže ogromni napor nježnosti, sličan onom koji ulažeš ti kad svojoj djeci dezinficiraš svježu razderotinu na koljenu ili laktu – boljeće i od tog se bola i tebi grči utroba, ali svejedno to radiš. Jasno je da je ovo situacija u kojoj sad samo stepenujemo nepovoljne ishode – dobrih svakako nema. Kod starih ljudi se sve ćelije sporo dele, pa samim tim i rak sporije napreduje – govori ti ona meko, pa udahne: to znači da bi moglo potrajati. To znači dug period intenzivnih bolova. Ti onda pitaš za najbolji i najgori ishod u ovom trenutku. Najgori: patološki prelomi kostiju, mogući u ovoj situaciji. Najbolji: da srce oslabi dovoljno i da je što prije ubije ono.

Onda dođu dani u kojima razvijaš novi ritual, jer rituali su nam potrebni da nas održe na okupu, da se ne raspadnemo kao napukla keramika puna crnice: kad dođeš sa posla prvo opereš ruke, nešto pojedeš, zatim odeš u spavaću sobu koja je najtamnija prostorija u kući, sjedneš u fotelju i plačeš, ali onako izistinski, ridaš i ridaš. Poslije se umiješ hladnom vodom, našminkaš se ispočetka jer tvoja baba voli kad si sređena i cijelog ti života prigovara što nisi dovoljno sređena – i odeš kod nje u posjetu.

Baba je na palijativnoj njezi u preskupoj privatnoj bolnici u koju ju je smjestila tvoja majka. Prošli su mjeseci prije no što se tvoja mati na to konačno odlučila, mjeseci u kojima je u blokčić upisivala doze morfija, presvlačila i kupala to tijelo u kom gore kosti. Tvoja je mati predugo bila izložena toj vatri pa ju je to sasvim istopilo – izgubila je tri konfekcijska broja, živeći u neprekidnom strahu da će dati previše morfija koji će ubiti njenu majku; ili možda u strahu da ga neće dati dovoljno i da će zbog toga naredni sati peći i nju do kostiju.

Babi je već poslije nekoliko dana jasno da nije u običnoj državnoj bolnici; a nakon nedjelju dana već zna koliko njeno umiranje košta na mjesečnom nivou. Zaprepaštena je cifrom i otuda kad dođete u posjetu revnosno priziva Boga da je uzme, da njena luda kći ne bi plaćala njeno umiranje. Vrši pritisak da je odvedete kući, ne bi li umrla besplatno. Na ljubazne bolničare i doktore gleda podzrivo kao na ovještale pljačkaše koji koriste naivnost i lakomislenost ljudi poput njene kćeri.

Istovremeno, nikad nije dovoljno morfija. Jer kosti gore.

U bolnici su majke poznate pjevačice i poznatog glumca. Bolnica miriši na neki cvjetni parfem rasut niz hodnike koje troše točkovi invalidskih kolica i ljekarskih klompi. Štićenici su uveli, ali okupani, očešljani, napojeni i nahranjeni, ispred televizora, u bašti kroz koju žubori malena fontana. Tvoju babu nije napustila njena ljubopitljivost – koristi priliku da izdaleka zagleda pjevačicu. Osvojila je mladog bolničara svojim samrtničkim humorom i on joj ispunjava prohtjeve i tepa joj neprekidno.

A kosti gore.

Onda dođu dani u kojima tvoja baba vrišti u tom plamenu tako da niko u toj mirisnoj ustanovi za umiranje ne može oka sklopiti. Kad dođete, iz nje na mahove govori morfij i ona tada priča o nekakvoj svadbi na kojoj je, eto, baš jučer bila. Tebe to strašno plaši i diviš se svom čovjeku koji sa mnogo zanimanja razgovara sa babom o toj svadbi, kao da poznaje mladu i mladoženju i većinu zvanica, kao da ga baš zanima kakva je bila muzika i šta se jelo. Sljedećeg dana baba je sasvim prisebna, kao da halucinacije o svadbi nije bilo.

A kosti gore.

Pa dođu dani u kojima iz tvoje babe izlaze isključivo psovke. Najužasnije psovke koje jezik može iskazati. Fina ženica pored, ona sa slomljenim kukom, žali ti se da je to nepodnošljivo. Takav gnjev. Takav strašan, plameni gnjev.

Kako da joj objasniš da je to tako kad kosti gore.

Predzadnji dan tvoja baba pjeva. Praunuke su joj došle u posjetu i ona im pjeva.

Pjeva, dok u njoj kosti gore.

Za sve to vrijeme ti sahranjuješ, svakoga dana, jezik tvoje babe. Dok plačeš u fotelji, ti plačeš ne samo zato što nju bole zapaljene kosti, već zato što osjećaš i znaš, cijelim bićem, da će sa njima sagorjeti sasvim njen jezik, jezik tvoga zavičaja, i da će u tom plamenu nestati posljednji stvarni dokaz vašeg postojanja. Oplakuješ sve priče svog djetinjstva, meku grlenost pjesmica koje su ti pjevane dok se ljuljaš na babinim koljenima, svu stravu i milost pojedinih riječi upisanih u tvoje postojanje.

Jasno ti je: Draginja umire, sa njom nestaje cijela jedna kultura. 

Zato nisi ljuta na Boga, nimalo. Osjećaš da bi trebalo da jesi, da očekuješ od sebe da budeš. A nisi. Stojiš mirno na liturgiji i moliš se sa ostalima: „Da kraj života našeg bude hrišćanski, bez bola, nepostidan, miran, i da dobar odgovor damo na Strašnom sudu Hristovom.“ 

Nema Bog ništa sa ovim. Draginja samo umire svojom, jedinstvenom smrću. A ta smrt mora biti ovakva. 

Tako je to kad jezik nestaje u plamenu.

I kad sa tim jezikom nestaje čitav svijet koji je iskazivao. 

Na samrtničkoj postelji tvoje babe zapisaćeš u svoje telefonske bilješke tri njene rečenice:

Da mi je proć one potoke, mislim da bih ozdravila.

Da mi se napit vode sa bunara iza moje kose.

Voljela bih da ništa ne pamtim.

∼∼∼

Poslije sanjaš djeda.

On stoji ispred kuće, jedne od onih starih, drvenih banijskih kuća kakvih još ima po zatravljenim i napuštenim selima. Djed umače četku u kantu i farba daske na kući. Ti prilaziš i vidiš da je u kanti, umjesto farbe, obična voda. 

Onda osjetiš vrućinu. Stravičnu vrućinu, takvu da bi najradije nagnula onu kantu i sasula je sebi na glavu da se rashladiš. Umjesto toga posmatraš kako djed umače četku u tu vodu i vuče poteze po vrelom drvetu. Drvo žedno pije vodu, ona nestaje u kratkim, srčućim magnovenjima. Djed umače ponovo, i ti odjednom osjećaš strah da će to umakanje stravično dugo trajati, da je voda u toj kanti vječna, kao i vrućina, kao i četka. 

Ne smiješ ga pitati zašto to radi, zašto četkom nanosi vodu na drvo, misliš da to ima nekakve veze sa žeđu kuće. Kuća je žedna, strašno žedna, i zato se mora napojiti vodom, dasku po dasku, inače će nestati na plamenu ovog sunca, zapaliće se sasvim.

Tebi je vruće i samo želiš da ne budeš ovdje; istovremeno osjećaš kako je ta želja jedno strašno izdajstvo. 

Djede, mogu li dobiti malo te vode? Žedna sam.

Nemoj, rode. Slana je.

Poslije u tvom snu nema više ni tebe ni djeda. Stoji kuća, u brisanom zimskom pejzažu kog je okovala suhomrazica. Mekim korakom kući prilazi srna i zahvalno liže daske natopljene solju.

Ti misliš poslije tog sna, prevodeći slike u riječi: djed je osolio zemlju, dušu spasio.