Neminovnost po Isusu

S Isusom možeš svašta:

možeš se s njim voziti
prvim jutarnjim autobusom
na posao
koji ćeš možda već sutra izgubiti

možeš ga objesiti oko golog vrata
kao demonstraciju pokornosti
svakodnevnoj patnji

možeš ga tražiti po grobljima
gdje su ostavljene kosti
neželjenih mrtvaca sa psihijatrije
koji su bili sramota za one
što su ih se odrekli
i za života
i za smrti

možeš ga izvući kao posljednji
a najjači argument
kad ni psovka više ne pomaže
a žrtve se množe

možeš napraviti njegovu
vjernu kopiju
od blata
da čuva tvoju srušenu kuću
od nevidljive budućnosti

a možeš se i uvući
u njegovo tijelo
u njegovu dušu
i tamo čekati sigurnu starost
pretplaćen na ljubav
koja će kad-tad
neminovno doći.

Krist od kristala

Bolji ljudi od nas
već su rekli
da djeca danas razumiju
Kristovu krv
ne kroz kruh
već kroz vino
i šećernu vunu

kažu bolji ljudi od nas
da je krajnje vrijeme
da oplovimo svijet
da obeščastimo i onečistimo
još poneku djevičansku planetu
u križarskom pohodu na Svemir

tvrde ljudi bolji od nas
da je starost
ukoliko ju doživimo
prenosna
gotovo zarazna bolest
te shodno tome
treba vremešne izolirati
trpati u geta
razvlastiti od svake imovine
osim eventualno od zlatne
molitvene krunice
i pokojeg dijamantnog zuba
(dok se ne rastave
dušom od tijela)

misle bolji ljudi od nas
da više ne treba misliti
doći će taj
najbolji od nas
otkupiti povoljno sve
i grijehe i sne
ter sagraditi na njima
potpuno novi svijet
sličan ovome
samo s ljudima
vjernijim od nas.

Ljubav za čovjeka

Isus bi danas
bio glumac
u nekom
malom teatru

imao bi kolekciju
odijela bez džepova
uzgajao bi
minijaturne
ukrasne kaktuse
i jeo žlicom
jabuke

pribili bi ga
svejedno na križ
zbog lica koje
ne odaje osjećaje
skamenjena
u škrtu mimiku
laganim pomakom
glave u desno

i očiju
koje mijenjaju boju

kao odraz spektra
božanskog ludila
zvanog

ljubav za čovjeka.

Almi se vrijeme u kojem joj je smrt bila apstraktna činilo daleko kao djetinjstvo. Proteklih se godina toliko upoznala s njom da je počela smatrati intimnom prijateljicom. Znala je unaprijed kada će doći i prepoznavala joj je sve hirove i promjene raspoloženja. 

Kao što je znala i taj zadnji put da će smrt zakasniti. Za razliku od nje, vlak iz Salzburga stigao je tačno u minutu i Alma se ukrcala. Požurila je da sjedne do prozora, ali nije ni morala, vlak je bio napola prazan i u njenom odjeljku bilo je još samo dvoje ljudi: tinejdžerka koja je zurila u telefon i muškarac srednjih godina koji je spavao. Sjela je i pogledala kroz prozor. Lice joj je bilo blijedo, a izraz ozbiljan. Usne iskrivljene i malo stisnute kao da čuvaju nešto unutra i ne daju mu da izađe. Jutro je bilo sanjivo i sunce je tek malo virilo iza oblaka. 

S Wilhelmom je provela skoro pola godine, iako su na početku govorili tek nekoliko dana, najviše mjesec. Nije se iznenadila jer se sa smrću nikad nije znalo. A namirisala ju je kad je stigla i skoro uvijek je bila s njim u sobi. Ponekad skroz blizu, a ponekad malo dalje. Kada bi se umorila i dremnula, i on bi mirno spavao, a kada bi joj postalo dosadno, sjetila bi ga se i tada bi mu dah postajao hrapav a koža mramorna. Na kraju je Alma ostala tačno toliko da zavoli Wilhelma i da joj ga bude žao. 

Bio je u posljednjoj fazi Alzheimera i većina njenih kolega odbila je posao. Niko nije volio alzhajmerovce i s njima je bilo teško jer bi često ostajali u fizičkoj snazi, mada ne bi znali ni kako se zovu. Znali su bježati, napadati, tući i redovno bi se uneređivali. Ali Almi je sve što je pretrpjela s njim bilo vrijedno onoga trenutka kada bi im napravila kafu, a on je s ljubavlju pogledao i rekao: maine Angie. Vjerovao je da mu je kćerka i ona se pravila da jeste. Nekada samo na trenutak, a nekada duže. 

Ona je na svog oca čuvala samo jednu uspomenu. Bio je cirkus u gradu i otac ju je poveo da vidi slonove. Držao ju je za ruku, šaka mu je bila velika, a prsti topli. Pogledavao je na ručni sat dok je slon preskakao preko štapa. Malo nakon toga je umro, a ona krenula u prvi razred. Alma je tog jutra pogledala u tašnu koju je držala pored sebe i izvadila sat sličan očevom. Pronašla ga je u jednoj ladici dok je čistila. Nije radio i staklo mu je bilo okrnjeno. Uzela ga je u ruku i osjetila toplinu u grudima. Uvijek će je podsjećati na Wilhelma.

Namjeravala ga je staviti u kutiju s ostalim stvarima. Ukosnicama, tabakerama, broševima, bižuterijom, isječcima iz novina, požutjelim fotografijama, češljićima… Dovoljno je bilo da uzme bilo koju od njih i sjećanje bi navrlo kao da gleda film. Baršunasta futrola za naočale, na primjer, pripadala je Karli iz Dresdena. Alma ju je njegovala nekoliko mjeseci i njena smrt je bila duga i mučna. Igrala se, izbila bi u svoj silini, a onda bi se, tačno pred sami kraj, opet sakrila. Izazivala ju je da je traži, u osmijehu i gesti, mirisu. Baš kao u igri žmirke. I Alma se igrala dok je Karla svaki dan pomalo nestajala. Gasila se poput svijeće sa sve slabijim plamenom pa je smrti konačno dosadila igra malo prije nego se potpuno istopila. Kada su je na kraju prekrili plahtom, ljudi su se pitali ima li ičega ispod. 

Na stanici u Ulmu preko puta Alme sjela je žena koja se osjetila na ulje i prženje. Sigurno radnica noćne smjene iz nekog fast fooda. Almu bi taj miris uvijek podsjetio na Elsu iz Münchena. Osjetio se svuda i tjerao je na povraćanje. Oribala je kuću od plafona do poda, izlila litre dezinfekcije i provjerila sve i jedan kut, ali miris je opstajao. Sve dok nije shvatila da je dolazio od same Else. Tijelo joj se raspadalo od raka, kao da ga metastaze prže na ulju, polako, ali postojano. Tek kada je izdahnula, miris je nestao, a Alma odahnula. 

Tada je naučila da smrt ima razne mirise. Ponekad je mirisala na sirće, ponekad na vlagu i raspadanje, a ponekad na pecivo i cimet.

Zadnjih petnaest godina Alma je provela u Njemačkoj kao njegovateljica. I prije toga je bila njegovateljica, samo što je njegovala svoju majku. Majka je doživjela moždani udar koji ju je ostavio nepokretnu kada je Alma bila u srednjoj školi te joj je briga za nju bila najprirodnija stvar. Postalo je lakše kad je završila školu jer nije morala nigdje ići. Smrt je došla po majku kada je Alma napunila trideset, ali je tada još nije poznavala i tjerala ju je. Molila je da majci daju infuzije, lijekove za bolove, vitamine, sve što mogu samo da još ne dođe. Vrebala je nad smrću kao kobac, a ona je i pored svih tih nepotrebnih zastoja ipak došla. 

Tek poslije će naučiti da je smrt prirodna baš kao i rođenje. Tijelo zna kada umire, kao što zna i kada se rađa. Zato odbija jesti i piti i sve više spava. Sprema se da ode. A to treba poštovati i smrt treba prigrliti. Sve ostalo samo je dodatna patnja. 

Malo nakon toga amidža je pitao da li bi išla u Njemačku raditi kao njegovateljica. To je bilo jedino što je znala raditi pa je pristala bez puno razmišljanja. 

Na stanici u Stuttgartu ušlo je puno ljudi i sva mjesta su skoro bila popunjena. Alma je osjetila stezanje u prsima i blagu mučninu. Možda je trebala malo odmoriti nakon Wilhelma, ali odmah je pristala kada su je pitali za ženu u Frankfurtu. Znali su da na nju uvijek mogu računati i nikada nije odbila nijedan angažman. Nije to bilo zato što je željela da se dokaže, nego joj naprosto nije bilo teško.

Ništa u vezi smrti nije joj više bilo strano. Još je davno odlučila da zaboravi sve ružno i pamti samo lijepe stvari. Dok su se kolegice žalile na pelene, smradove, bolesti i ogovarale klijente, Alma je izgradila svoj svijet u kojem je stalno lebdjela iznad produkata tijela. I u njemu je bilo mirisa i boja, ali nisu dolazili od tijela, nego iz riječi, fotografije, osmijeha ili bljeska u očima. Trudila se da ljude u krevetima gleda onakve kakvi su nekada bili, sklapajući scenarije njihovih života. Znalo je tu biti tuge i očaja, ali je bilo i ljepote i radosti. 

U tom svijetu bi joj se i smrt javila i otpočinjale bi razgovor. Bolje rečeno, smrt bi pričala, a ona osluškivala. Obraćala joj se bojom kože, suhoćom usta, grgljanjem, nemirima i halucinacijama. Ponekad bi, ako bi se osjećala raspoloženo, smrt umirućim očima prikazala nekog koga je već prije odvela. Roditelje, supružnika ili dijete. Nakon toga ne bi preostalo dugo. Alma bi se tada sva fokusirala na dodir kože ruke u svojoj i onaj konačni pogled pomirenosti. Kada psiha shvati da vodi uzaludan rad te posluša tijelo. 

Toga dana se, vozeći do Frankfurta, prisjetila svih svojih staraca. Padali su joj na um, jedan za drugim, uporedo sa smjenom krajolika kroz prozor. Kada je vlak konačno stigao, Alma je požurila van. Jedva je čekala da se nadiše zraka jer je unutra sve više gušilo. Nije dobro ni zakoračila na peron kada se saplela i pala na leđa. Oštar je bol presjekao u grudima i tada je odjednom ugledala iznad sebe. Mislila je da je smrt više ne može iznenaditi. 

Ljudi koji su se okupili oko nje poslije su pričali da je umrla žena na licu imala osmijeh radosnog iznenađenja. 

(tekstualne varijacije uz crno-bele fotografije jazz muzičara Tatjane Rantaše) 

  *     *    *

Kada sam se zarazio fotografijom, moji su poludeli. Bio sam na drugoj godini elektrotehnike, vukao sam ispite i neprestano fotografisao.  

U kupatilu sam napravio fotolaboratoriju, tamo, u mraku, razvijao sam i sušio crno-bele fotke. Počeli su da me pozivaju na izložbe – makedonske, jugoslovenske, pa međunarodne… 

Kod kuće je nastala uzbuna: – Šta ti misliš da radiš sa sobom, hoćeš da budeš ugursuz, potrčko, da te ubacuju u svakakve papazjanije kako im dođe, kaži da li je to za jednog intelektualca? 

Samo je moja baka ćutala. Kasnije, kada sam sav iznerviran otrčao u svoju sobu, ona je ušla i rekla mi, neverovatno smireno: – Ti sam treba da odlučiš, sine. Ti i niko drugi, ni otac, ni majka. 

zamenite foto-aparat sa gitarom, i ovo je istinska džez priča. 

*      *     * 

Oseti svrab u prstima. Već četiri, ne, već pet dana, nije ni pipnuo instrument. Uznemiren, potraži ga. I ugleda ga, tako iščekujući, prosto je mamio na svirku. 

Nije gledao publiku, ali osećao da je mnogobrojna, da ga očekuje. Vrlo dobro je poznavao tu atmosferu. 

Trenutak starta. Kompozicije koju je znao napamet, ali koja još nije htela da mu se preda, i koju je svirao otuđeno i precizno kao mehanički stroj. 

Ali već sa prvim tonovima oseti toplinu. Nije bilo mesta nespokoju. Zatvori oči. Izabra konja. Belog ždrebca sa crnom zvezdom. Prolazio je iz lakog trka u galop. Muzika je podrhtavala kroz kretanje njegovih elegantnih, izduženih mišića. 

*      *      * 

Gitarista improvizuje. Onako sporo, ležerno. Ostali iz benda prestaju sa svirkom. Slušaju, dok se improvizacija ne završi. 

Na žicama gitare ostali su samo „mi“ i „sol“. Ubrzo su odleteli i oni… 

*       *     * 

Iz nove fontane ispred gradskog parka prsnu mlaz sveže boze. Ljudi kao ljudi, okupili se da vide čudo. Neki su čak popili nekoliko gutljaja. 

Džezer, gledajući to kroz zid, još jednom pomisli da je ceo svet u kavezu (ima), ali ga to ne uznemiri.

Pored toga, u stanu se nalazio onaj deo njega koji mu je davao elan i u trenucima usamljenosti. The seeker on the way of sound. Neki su ga nazivali instrumentom, ali za džezera to je bio deo njegovog tela. 

Molski akord A bio je očekivana perspektiva kada su džezer i instrument preskočili zid, ogradu balkona, gomilu ispred fontane sa bozom, grad itd… 

Džezer posmatra kako se kroz pukotine među oblacima svetlost probija ka zemlji. Tamo dole on vidi sebe, u zagrljaju s instrumentom, u nekakvoj praznoj sobi. Što potom, kao kadar iz dobrog filma, nestaje iz vidokruga. 

U Kulturnom dnevniku, na RTS-u, gledam reportažu o Waseda međunarodnoj kući književnosti, ustvari o personalnom muzeju Harukija Murakamija, koji je 1. listopada ove godine otvoren u Tokiju. Muzej je projektirao Kengo Kuma, čuveni arhitekt, arhitektonski pisac i mislilac, te profesor, upućen na obnovu i reinterpretaciju velike japanske graditeljske tradicije. Podigao je neobično lijepu, živu, iznutra otvorenu građevinu od betona i drveta, do kraja posvećenu jednome piscu i književnosti općenito. Muzej pripada sveučilištu Waseda, na kojemu je Murakami nekad davno studirao kazališnu dramaturgiju. Sa sveučilišta otišao je, a da nije postao dramski pisac, ali je, netom izašavši s Wasede, u dvadeset i devetoj objavio svoj prvi roman. Pri muzeju se, naravno, nalazi i vrlo lijep, čini se i prijatan caffe, nazvan Orange Cat po kafiću i džez baru Peter Cat, koji je Murakami držao prije nego što je postao slavan i svu svoju radnu energiju uložio u književnost. U Orange Catu rade studenti. Tu se, pored ostalog, služi specijalna mješavina kave, kakvu Murakami voli.

Osim što muzejska knjižnica posjeduje 3000 Murakamijevih knjiga, objavljenih u izvorniku, ili u prijevodima na pedesetak jezika, te nesagledivo golemu, ali prilično sređenu piščevu arhivu – po čemu sam zaključio nešto što sam već ranije slutio: taj čovjek vrlo je uredan i pedantan – muzej raspolaže i kolekcijom od 20.000 Murakamijevih longplejki. Tu je čitaonica, u kojoj proučavatelji njegova djela, ali i znatiželjnici, čitatelji i kojekakvi amateri mogu proučavati njegova djela, ali i slušaonica, u kojoj se mogu baviti potankostima njegova kompleksnog glazbenog ukusa. Haruki Murakami, to je općepoznato, veliki je znalac jazza, i na internetu može se naći njegova plej lista od preko 3000 skladbi, u rasponu od Milesa Davisa do Dmitrija Šostakoviča, ali Murakami je, istovremeno, formiran na živoj povijesti rock kulture, na koju, kao i na jazz, postoje reference u većini njegovih knjiga.

U muzeju su izložene i stolice iz Peter Cata, na koje slobodno možete sjesti, a tu je, kao naročito delikatna zanimljivost, vjerna replika aktualne radne sobe Harukija Murakamija. U nju se, kažu kustosi, ne može baš uvijek ući, ali je se može vidjeti izvana.

I tako, dok sam zblenuto gledao i slušao priču o muzeju jednoga živog, meni dobro znanog pisca, dvije su stvari izazvale u meni nelagodu i zebnju. Kako je mogao, a da je još uvijek živ, sedamdeset i dvije su mu godine, čio je i zdrav, redovito objavljuje, svakodnevno trči, nekom muzeju, makar to bio i njegov muzej, pokloniti svoje gramofonske ploče? I drugo, što me ustvari još i više uznemirava, toliko da sam počeo o tome pisati, kako je mogao dopustiti da kopiraju i reproduciraju sobu u kojoj radi? Knjige koje su dio naših kućnih biblioteka manje su nama kao čitateljima obilježene, manje nas se tiču od ploča koje su dio naših (aktualnih ili bivših) fonoteka. U knjigama možda postoje bilješke o čitanju – u mojima postoje, nalivperom i sitnim slovima pisane: na istrgnutim listovima iz kakve bilježnice, ili izravno na zalistu – ali knjiga, ipak, nije osobno označena onim koji ju je čitao. Ploče su poput otiska prsta, ili, mnogo preciznije, ploče su poput encefalograma, jer je u njihovim oštećenjima, u krckanju i preskakanju, upisana jedna povijest slušanja, a s time i jedna povijest života. Mi koji smo u ratu ostajali bez dijelova svojih fonoteka, ili bez svih svojih ploča, u stanju bismo bili prepoznati svoj primjerak među stotinama istih gramofonskih ploča. Ono mjesto na kojem se čuje krckanje iz zvučnika, to mjesto sam ja, i na tom mjestu započinje i završava jedan autobiografski roman. Zašto bi čovjek takav dio sebe dao u muzej? Ne znam što bih mislio o toj razlici: već godinama ja ne prestajem misliti gdje su i kod koga, kod kojeg nevoljnika i gangstera, završile najvažnije moje ploče, a Haruki Murakami sve je svoje ploče izručio muzeju. Je li baš sve? Ili čovjek na tu vrstu vlastitog pustošenja logično pristaje kada postane toliko slavan i tako poštovan u svojoj kulturi da mu sagrade onakav muzej? Bolje je ne biti poštovan, jer je s tom vrstom slave i poštovanja nemoguće pisati.

Ali replika sobe, ona više uznemiri. Zamislite da mjesto na kojem radite i živite neprestano postoji još negdje. I da ljudi tamo dolaze, i gledaju to mjesto, istovjetno vašem mjestu, i da vas zamišljaju tu. Zamišljaju što mislite i osjećate, zamišljaju kako radite, dižete se od stola, prilazite prozoru, izlazite van, vraćate se… I tako svakoga dana, desetine, stotine, tisuće ljudi gleda u vašu sobu, konstruira i rekonstruira vaš život. Naravno da im je nemoguće išta o vama stvarno znati, ali kradu vam dušu. I dovode vas u poziciju koja je, zapravo, suprotna poziciji pisca. Pisac, ako je pisac, čezne da živi u staklenoj sobi i staklenoj kući, tako da kroz svoje zidove uvijek može da vidi svijet koji proučava, uhodi i prati. Ali ta staklena soba nevidljiva je vanjskome svijetu. Ovdje, u Murakamijevom muzeju, svi vide unutrašnjost njegova svijeta, a on ne vidi ništa. I ništa ga se, izgleda, i ne tiče.

Živimo u vrijeme olake stvarnosti i paperjastih medija. Svake godine izvijeste nas kolike su šanse da Haruki Murakami dobije Nobelovu nagradu. Često, on je favorit u tim njihovim čudnim i neutemeljenim izvještajima. Činjenica je, međutim, ako činjenice uopće postoje, da Murakami tu nagradu neće dobiti. On je najveći i najvoljenijih aerodromski, putnički, čekaonički, plažni, menadžerski, interkulturalni pisac našega doba. On je taj živi most između Japana i McDonald’sa. I između Japana i Raymonda Carvera i Franza Kafke. Murakami je džins Japanac, istinski znalac jazza, čovjek koji je dubinski proživio sva iskušenja i avanture zapadne civilizacije u dvadesetom stoljeću. Šezdesetosmaš, pripadnik beat-generacije, iskušenik Hladnoga rata i konzument američke masovne kulture, rođeni Holivuđanin, on je sve ono što idealtipski Euro-Amerikanac jest, samo još malo jače, naglašenije, pretjeranije. S druge, pak, strane, za svoje europske čitatelje, za Balkance s ozbiljnijim intelektualnim pretenzijama, Murakami je produhovljeni misionar s Dalekog istoka, Japanac, Kurosava i Mišima za nezahtjevnu i površnu publiku, naša veza s kosookim svijetom, s kojim kontakte uspostavljamo samo preko joge, reikija i Murakami Harukija.

Pritom, on je pisac koji mi uopće nije mrzak. Barem dva njegova djela, “Kafku na obali mora” i “1Q84”, naravno u srpskim prijevodima i u izdanju beogradske Geopoetike, jer Srbi u Murakamijevom slučaju nisu bili ignoranti, pa su njegove knjige prevodili s japanskog, zaista volim, i držao bih ih na polici s ozbiljnim knjigama, kad bi moja biblioteka bila hijerarhijski nanizana. Neke druge knjige u meni su izazivale mučninu. Teško podnosim Murakamijeve kratke priče, želudac mi ne podnosi njegovu “Norvešku šumu”, gadno mi je od njegovih kulturoloških i popkulturnih refleksija, i od te silne površne lakoće s kojom on obuhvaća sav poznati svijet. Ali od vlastite prezasićenosti – kao da kusam majonezu s nečim, a zatim udarim po baklavama – Murakamijevim književnim svjetovima, mnogo mi teže pada prezir ovdašnjih kandidata za vječnost pred Murakamijem. Zbog nečega, ta čeljad koja trži Zapadu svoj život iza željezne zavjese, patnje pod Tuđmanovom diktaturom i svu žensku muku balkanskoga patrijarhata, i utjeruje svoje čitateljstvo u senzaciju besprekidnog i doživotnog grizodušja i krivnje, prezire iz dubina svojih praznih i proračunatih duša upravo Harukija Murakamija, koji, istina, nikad nije želio biti istočnoeuropski disident i egzilant, ali je, eto, želio biti Euro-Amerikanac u trapericama i s beskrajno dugom plej-listom probranih jazz komada, od Milesa Davisa do Dmitrija Šostakoviča. Te  naše žene i muškarci, kandidati za istočnoeuropske murakamije, preziru ovoga jedinog japanskog Murakamija. Pa, nije li to razlog da ga napokon zavolimo?

Pretpostavljam da nikada neću kročiti u njegov muzej. Premda bih došao s poštovanjem. Izbjegao bih repliku njegove radne sobe – volim pornografiju, ali druge vrste! – i zaputio bih se u slušaonicu. I onda bih na gramofon stavljao Murakamijeve ploče, tražio na njima oštećena i izgrebana mjesta, i u krckanju iz zvučnika nalazio bih ono što nam je zajedničko, i što me navodi da ga branim pred ignorantima. Premda je i ta moja obrana ganutljiv primjer kulturne inferiornosti. Kao kad gladni dječak iz Eritreje brani koncepte restorana s Michelinovom zvjezdicom.

U prvim godinama nakon onoga rata svakome je Tramošnjaninu sloboda bila na prvome mjestu kao najpreča potreba. Što i hrana, voda, zrak, sunce. Plamen slobode je bio napokon upaljen, ali nad njim je trebalo stražariti da se naglo ne ugasi. Svijest o njegovome značaju nije bila kod svih jednake snage. 

I najsiromašniji Tramošnjani bili su pouzdani stražari njezina plamena, iako su njihove glavne brige bile kako se prehraniti, kako kroz Tramošnicu ne hodati bos i polugol, posebno od kuće do crkve. Pred crkvom i u crkvi morao je svaki vjernik biti i čist i svečano obučen. Školovanje djece u tim prvim godinama slobode, nakon osnovne škole, bilo je skupo, opismenjavanje nepismenih u tramošničkoj školi, kako-tako, mogao je podnijeti gotovo svatko. Ali, što dalje i kako dalje? Sloboda je i od najsiromašnijih posebno zahtijevala da se djeca školuju i u gradu, ne samo u selu. Za nastavak školovanja i u obližnjem Gradačcu, gdje je bila realna gimnazija, međutim, trebalo je školarca posebno pripremiti. 

Podstanarstvo je ondje bilo skupo, i ishrana je ondje bila skupa, za školu je školarca valjalo lijepo i obuti i odjenuti gradski. Malo skuplje nego za crkvu i nedjeljnu misu. Opanci na nogama školaraca ondje nisu bili u upotrebi. Kako dalje svoje dijete školovati, kako školujući njega opismeniti i sebe? Oni najodaniji crkvi, u župniku su imali najjeftinijeg savjetnika: u Visokom će njihovi dječaci, kao budući franjevci, čim završe u Tramošnici osnovnu školu, imati sve besplatno, a znanje koje tamo steknu bit će od koristi svima.

Prvi se u Visoko zaputio jedan njegov rođak. Pobožan mladić, stidljiv, trepće kad nakratko gleda svog sugovornika, pogled vraća na zemlju brzo, na njoj je s njim najsigurniji. Ljetna ferija provodio je u Tramošnici, u župnoj crkvi i župnom stanu svakodnevno je bio sa župnikom, a na misama je svirao na orguljama i pjevao. Od roditeljske kuće u Okrugliću ujutro je nekoliko kilometara pješačio do crkve na brežuljku. Hvaljen Isus i Marija u prolazu kraj svake kuće, i u povratku, predvečer, isto tako. Hod mu je bio mekan, pogled spušten stalno na zemlju, kao da je Tramošnicom hodao živi svetac, tako se činilo svakome koga je pozdravljao s Hvaljen Isus, pa i ovome pripovjedaču. Zapravo, on kao da zemljom i nije hodio, činilo se da lebdi na oblacima, bezgrešan i čist kao anđeo da iznad oblaka već žuri u svoju vječnu kuću kojoj je ime raj.

Njegovim stopama nastavili su i drugi rođaci ovoga pripovjedača o poratnom životu u Tramošnici. Takav način školovanja bio je prihvaćen u nekoliko izrazito religioznih obitelji toga mjesta, posebno onih najsiromašnijih i najodanijih vjeri i crkvi. U jednoj knjizi iz 2013. godine, nakladnika Svjetlo riječi, autor ove priče, čiji su roditelji priželjkivali da se i on jednog dana zaredi, on, tako, pronalazi školovanih za svećenička zvanja (u franjevačkom redu uglavnom) dvadeset Tramošnjana i deset redovnica, ponajviše s Graba (Derezne). Gotovo polovica u navedenoj brojci spomenutog nakladnika bili su njegovi bliži ili dalji rođaci, svi, međutim, nisu nastavili svećeničko obrazovanje. Neki su od njih i nakon klasične gimnazije u Visokom, Bogoslovije i Franjevačke teologije u Sarajevu, te svečanih redovničkih zavjeta zasnovali obitelji i dobili djecu, neki su se prije svega toga na to odlučili i svoje obrazovanje nastavili na građanskim fakultetima. 

Narod ih je ocjenjivao različito: jedni su tvrdili da je sam Bog odlučivao hoće li biti svećenici ili neće, drugi da je izvan svećeničkih zvanja i većina vjernika i nevjernika u Tramošnici, pa što im fali. Pridružili su se većini, i to je to, ništa drugo. (Onaj rođak ovog pripovjedača koji se prvi zaputio u Visoko bio je prvi i među njima, s diplomom građanskog fakulteta.) Sa stečenim diplomama u svojim zasnovanim obiteljima bili su i dalje vjerni samo Bogu. Obavljali su sve vjerske običaje na uzoran način, tek poneki od njih zaboravljali su da takvi običaji i postoje. Vrlo rijetki ateisti.

Svi oženjeni bili su dobro obrazovani, bilo je u civilu među njima raznih profesija i zvanja. Imali su temeljit pristup svemu, istančan osjećaj pravednosti prema svijetu koji im je, kao i svim drugim zemaljskim grešnicima, na razne načine nanosio bol. Sačuvali su stid i skromnost pred drugim, za sve su i kao raspopi i dalje bili samo ono što su željeli biti, pa nisu. Zato su ih poneki seljani u svojim pričama zvali dvojakim imenom, i fratri i pratri. 

Dvojako ime, činilo se mnogima, bilo je od koristi svima, i onima koji su ih tako zvali koliko i onima tako nazvanim. Uostalom, dvojakim imenom puk je zvao i one koji su s njima živjeli kao zaređeni svećenici. Doduše, kako kad. Jer je, kako kad, i svaki čovjek na zemlji zaslužio ta dva imena, bio on vjernik ili ne. Brat prema drugom sadašnjem, brat prema sebi bivšem. Kako na zemlji tako i na nebu, brate.

Napadom na Charlie Hebdo, koji su 7. siječnja 2015. izvršili islamisti, predvođeni braćom Chérifom i Saïdom Kouachi, rođenim Parižanima, završila je u Hrvatskoj, a možda i u Europi, era empatije i sućuti prema mrtvima drukčijih svjetonazora i političkih uvjerenja. Na neki je način tog dana kraju došla epoha prosvjetiteljstva. Ubojice su, naime, uz tek načelno pranje ruku od svakog nasilja, podržali konzervativci, religiozni svih konfesija, ali i pojedini ljevičari, glasnogovornici svakovrsne i vječne muslimanske ugroženosti i uvrijeđenosti, propovijedajući nad mrtvim tijelima osmero francuskih satiričara, umjetnika i novinara, te još četvorice kolateralno usmrćenih građana, kako je njihova smrt, maltene, prirodna i logična posljedica nedopustive blasfemije i vrijeđanja islamskih, a onda i svih drugih vjerskih svetinja. Treba samo prelistati hrvatske novine iz dana nakon 7. siječnja, pretražiti nepouzdane prostore internetskih portala, i shvatiti da se tih dana dogodilo nešto strašno i definitivno, nešto čega ranije nije bilo, a što će u svim budućim slučajevima postati pravilo. Besramno i karnevaleskno slavljenje neistomišljenikove smrti tako je postalo dio folklora balkanskih i europskih urođenika, neprosvijećenih divljaka, podjednako desnih i lijevih uvjerenja. Zapravo, veći je tu problem bio s ljevičarima, koji su nad leševima Charlie Hebdoa razmatrali fenomen europske islamofobije i lošeg položaja nekršćanskih manjina u europskim zemljama, naročito u Francuskoj, nego s desničarima i fašistima, koji ionako nisu bili načisto s tim je li im milije što su blasfemični i anarhični satiričari, koji su se, ipak, najviše zajebavali na njihov račun, kažnjeni na ovako drastičan način, ili im je milije što su njihove ubojice upravo muslimani. Bila je to jedna nova, originalna dilema Buridanovog magarca: bi li podržali islamiste koji su ubijali slobodare, umjetnike i anarhiste, ili bi žalili slobodare, umjetnike i anarhiste da bi mogli preko njihovih ubojica, islamista, sotonizirati sve muslimane?

Philippe Lançon bio je novinar lista Libération, koji je honorarno, više iz ljubavi, a pomalo i iz navike, surađivao s Charlie Hebdoom, čuvenim satiričkim magazinom koji je odavno već bio na granici financijske i svake druge propasti. Naklada je pala, urušio se svaki interes javnosti, institucija francuskog duha i duhovitosti stradala je od fatalnog spoja liberalizma, konzervativizma i nacionalizma, koja je prevladala u posthladnoratovskom društvu. Osim toga, Charlie Hebdo je, na užas lijeve margine i vječito aktivnih i uvrijeđenih lijevih moralnih vertikala, vrijeđao ne samo većinske, nego i manjinske francuske osjećaje. Štoviše, zadnjih su se mjeseci i godina baš poduhvatili muslimana. U vrijeme pokolja, što su ga islamisti isplanirali upravo u vrijeme redakcijskog sastanka, Philippe Lançon iz blizine je, uz obavezne pokliče Allahu, ustrijeljen u lice. Ostao je ležati na podu Charlie Hebdoa, u lokvi krvi, s razorenim donjim dijelom lica, i, praktično, bez donje čeljusti. Ali bio je živ.

Tri godine kasnije u Gallimardu, a još tri godine zatim, u odličnom prijevodu Željke Somun, kod Goge Sfeci, u OceanMore, pod urednikovanjem Nataše Medved, izlazi Lançonova knjiga “Zakrpan”. Svako od ovih imena nabrojali smo, naglasivši nazive oba izdavača, i francuskog, i hrvatskog, ne samo zato što je riječ o dobroj i važnoj knjizi, nego i zato što ova knjiga nadilazi vlastiti žanr i medij, pa nije važna samo kao književna i knjiška, nego je važna kao čovječanska i civilizacijska gesta. Premda, uglavnom, govori o dugoj, višegodišnjoj sezoni u bolnici, i o pokušaju da se rekonstruira jedna razorena muška čeljust. Ali, istovremeno, i o pokušaju da se rekonstruira jedno razoreno društvo, njegovi ideali, skupa s onim najvažnijim i nosivim, idealnom slobode. Pitanje čeljusti nije estetsko, nego je životno i funkcionalno: tko nema čeljust, ne može da jede, ne može da govori, ne može da živi u jednakosti s drugim ljudima. Slično je s idealom slobode. Ako niste slobodni da crtate i objavljujete karikature muslimanskog vjerovjesnika Muhameda, a onda i ako niste slobodni da vrijeđate i da budete uvrijeđeni, nije slobodna ni zemlja u kojoj živite. Nitko nema pravo biti slobodan od vrijeđanja. To pravo prvenstveno ne pripada većincima, ali ne pripada ni manjincima. Ekskluziviranje islama neprihvatljivo je u slobodnoj Francuskoj.

Philippe Lançon vrlo pomno i akribično, do u najsitnije detalje, bilježeći i najsitnije obrise agoničnih sjećanja, opisuje svoje stradanje. I opisuje ubojice, koji su, u njegovom prikazu, jadni i smiješni, čak i bez obzira na ono što su učinili. Svjestan je on toga da je žrtva, dobro on zna od čega je stradao, ali ne prihvaća da odigra ulogu žrtve, niti je spreman da mijenja vlastita mišljenja u skladu s drastičnim promjenama svoje egzistencijalne situacije. Jasno rečeno: Lançon je sklon muslimanima i zgađen nad lažnom podrškom žrtvama terorističkog napada, koja stiže od francuske ekstremne desnice, i u trenucima kada iznakažen već mjesecima leži na bolesničkoj postelji, nemoćan da jede, pije i govori. Ovo je važan detalj, već samo zbog njega vrijedilo bi čitati knjigu.

“Zakrpan” odlično je napisan dokumentarni roman. Neortodoksna memoarska knjiga, izvještaj o vlastitom stradavanju, višegodišnja bolnička reportaža… Izvanserijska intelektualna rasprava na temu duha i tijela. Pomalo i ljubavna priča, vrlo neobična, distancirana, o pacijentu i njegovoj kirurginji. Taj sloj knjige, ta priča koja se provlači skoro od početka pa sve do kraja, najneobičnija je. Premda takvo što još nismo čitali, ima u tom pokušaju, čiji su konačni rezultati krajnje neizvjesni, da se čovjeku rekonstruira dio glave, nečega drevnog i vječnog. Golema je čovjekova moć nad prirodom i nad samim sobom, golema je njegova moć nad drugima, golema je njegova moć nad pričom, ali gotovo da je nemoćan pred prezrenim savršenstvom vlastitog tijela. Recimo, ta čeljust. Inferiorni smo pred tim savršenstvom. 

Negdje već na dvadesetoj stranici zavolio sam Philippea Lançona. Dok opisuje trenutak u kojem se njegov život prepolovljuje i dijeli u dva života, jedan prije, drugi nakon atentata, pogađa me s nekoliko rečenica koje me se izravno tiču, jer zatitraju oko nekih bivših prijateljstava: “Uvijek mi se smuči od pisaca koji izjavljuju da svaku rečenicu pišu kao da im je posljednja u životu. Time pridaju previše važnosti svome djelu, ili pak premalo životu.” Prijatelje sam gubio iz vrlo trivijalnih razloga, koji nisu vrijedni da se zabilježe. Lançon je svoje prijatelje gledao mrtve. I mrtve je gledao umjetnike kojima se divio. Međutim, to iz njegove perspektiva ne mijenja ništa na smislu i tonalitetu scene: “Uostalom, atentat je ujedno bio i kazališna predstava, dramolet, i to bi dijelom i ostao, da su ubojice, recitirajući pritom, netočno, poneku suru iz Kurana, koristili petarde ili ćorke. Smrt je bila svršetak koji nas ne smije spriječiti da se smijemo komičnosti situacije koja joj je prethodila.” Taj humor situacije, ta smiješnost ubojica koji nisu baš najbolje svladali riječi svojih molitava, niti umiju baš najtačnije zazvati Boga u ime kojeg ubijaju, kao i sva ta komika koreografije u kojoj jedan za drugim padaju čuveni pisci, karikaturisti, ljudi, ne mogu i ne smiju biti prebrisani. Ubojicama, najprije toj bijednoj i glupavoj braći Parižanima, podrijetlom iz Alžira, ne smije se dopustiti to uozbiljenje.

A onda mu je u posjet, u bolničku sobu, došao François Hollande, francuski predsjednik, prethodnik trgovca borbenim avionima, Kolindina prijatelja Macrona. “Ustrajao sam na činjenici da ne gajim nikakvu srdžbu prema ubojicama i da ih ne povezujem s muslimanima. Moja era ‘političke korektnosti’ – ili, ako želite, moje evanđeosko razdoblje – upravo je bilo otpočelo. Otkako sam trpio svoju malu bolničku golgotu, no o kome nisam želio misliti zlo, a poslije sam uvijek žalio, ma kako glupo zvučalo, zbog tog stanja potpunog, intimnog, prekida neprijateljstava. François Hollande imao je još dvije-tri dobre opaske koje sam zaboravio, ali koje su bile sasvim prikladne, a onda je rekao: ‘U pravu ste, treba se suzdržati, sagledati to s određene distance, ne treba unositi pomutnju i držati govore.’”

Ali onda se na vratima sobe, kao što i treba biti u velikoj ljubavnoj priči u kojoj se ljubav ne spominje, pojavila kirurginja. “Nosila je bijelu kutu i sigurno se vraćala s nekoga manjeg zahvata: dugotrajne operacije bile su ponedjeljkom i četvrtkom. Vrlo uspravna, s tračkom bunta i poruge, došla je vidjeti kako se njezin pacijent snalazi s jatom uglednika, i naravno, sraziti se s njima da ih podsjeti da su na njezinu terenu. Stajali smo u boravku i odjednom se pravili kao da se ništa nije dogodilo, ali nešto se ipak dogodilo. François Hollande zagledao se u Chloe i naznaka ugode, kao sjena oblaka, preletjela je njegovim glatkim, oblim, opuštenim, gotovo prinčevskim licem, koje me, u većoj mjeri nalik na Luja XVI., pomalo podsjetilo na Regenta, da, na hedonista Filipa od Orleansa, imalo je nešto od njegova opuštena spokoja. Želio sam zaustaviti to strujanje ugode, ili ga izrezati, poput šablone, i rastegnuti ga preko onoga što mi ostaje od života.”

I tu se negdje, krajnje delikatno, lijepo napisano, jednako lijepo prevedeno, scena završava. U njoj čitatelj mora osjetiti to zrnce ljubomore, usred dirljivo bedastog, najdublje doživljenog erotskog naboja u životu glavnoga lika i pisca ove knjige.

Sljedeća, ovom čitatelju naročito uzbudljiva epizoda tiče se susreta s bolničkim kapelanom. Taj je, saznavši da se na njegovom teritoriju nalazi jedan tako znamenit, krupan i izazovan kandidat, poželio da s njime razgovara, da ga obrati, da ga ispovjedi. Kako su to, ipak, Francuzi, a ne krvoločni Balkanci, razgovor je krenuo od teme praštanja. “S prvog se susreta sjećam polica s medicinskim priborom koje su nas opkoljavale od poda do stropa i toga da smo, zagledani u kompase, razgovarali o oprostu. Nisam imao šta oprostiti ljudima koji su mrtvi i koji uostalom nisu tražili ničiji oprost niti sam ih osuđivao. Iskreno, živo mi se fućkalo za braću K., kao što mi se fućkalo za govorancije kojima ih se osuđivalo ili kojima su ih, pod socijalnim ili psihološkim izlikama, već pokušavali opravdati. Opet sam pomalo počeo čitati novine, na internetu, i bio sam zaprepašten, ja, novinar, koji to svakako ne bih trebao biti, tom zapanjujućom sposobnošću ljudi da se prepucavaju s objašnjenjima i komentarima po pitanju ama baš svega i svačega. U halabuci oko braće K., buknula je epidemija Dostojevski: svatko si je umislio da je epileptični romanopisac, svatko je želio shvatiti i objasniti postupke dvojice luđaka. Kapelan je pak bio stidljiv i znao je kvalitetno šutjeti. Bio je bez halje i hodao je kao po jajima. ‘Vi ne vjerujete u Boga’, šapnuo mi je nakon prvog susreta, ‘ali možda bi vam neki oblik molitve ipak mogao pomoći?’ ‘Razmislit ću o tome’, rekao sam mu.”

A onda je, u šetnji bolničkim krugom, susreo drugog pacijenta, navodno slikara, kojemu je otišla jetra. I taj mu se slikar obraća istom temom kao i kapelan, ali ugao je malo drukčiji. U toj šetnji prate ga, naravno, policajci – jer on je, tako bez čeljusti, štićena osoba. Slikar mu se obraća: “E pa sad znate što da mislite o muslimanima! Govorimo to već dvadeset godina, a nitko nas ne želi čuti. Tijekom rata protiv Srbije, služio sam kao živi zid na mostovima, suočen s bombardiranjem NATO-a. Vidite, Srbi su shvatili. Možda će sad i Francuzi napokon shvatiti, zar ne? U svakom slučaju, ja sam sto posto Charlie.” Užasnut, Lançon osvrće se za svojim policajcima, očekuje od njih zaštitu. Ali oni mirno stoje. Ne zbiva se ništa od čega bi ga oni mogli zaštititi. Među policajcima, kaže, ima bijelaca, crnaca, Arapa. “Jedan od njih ušao je u moju sobu i rekao mi: ‘Moja se žena svaki dan moli za vas.’ Potom je izišao.”

“Zakrpan” dragocjena je knjiga našeg doba. Svojevrsni priručnik za preživljavanje promjene temeljne civilizacijske i moralne paradigme. Kada na fejsbuku čitate oduševljene antivakserske komentare ispod nekrologa žrtvama covida-19, kada čitate imena onih koji su ispod ostavili iscerene emotikone, i kada zatim uđete unutra, pa gledate obiteljske fotografije tog novog svijeta, kad gledate sve te majčice s dječicom, i te očeve sa sinovima u dresu omiljenog nogometnog kluba, imajte na umu da je Philippe Lançon napisao knjigu koja bi vam, možda, mogla pomoći. A ljubavna priča, kako se završila? Završila se tako što je kirurginja uspjela nakon bezbrojnih operacija rekonstruirati čeljust, a zatim je pacijenta deložirala iz svoje bolnice u jednu drugu bolnicu, objašnjavajući mu, i ne pretjerano uviđavno, da se možda previše vezao.

Na jednome mjestu Lançon parafrazira Milana Kunderu. Ništa se ne oprašta, sve se samo zaboravlja, napisao je Kundera. Dobro je što se zaboravlja.

Vjerujem da riječi imaju glatku i prozirnu put poput stakla i da se u svakoj ogleda lice onoga kome služi. Vjerujem da kuće imaju dušu. Vjerujem da je Ana otišla s ovoga svijeta u strahu i pokori. 

Mogla bih ovako bajati u nedogled, klateći se kao stari šamani uz vatru, bosiljak i tamjan, razgoneći duhove koji bi u predvečerje silazili na moj prag iz stare kuće i čekali, žedni i gladni vremena koje je s njima sahranjeno.

Kad je Ana došla u kuću, već je rodila sinove. Ružnjikava i bolešljiva, dane je trošila na prozoru u sjeni ogromne lipe, čekajući. Emil je dolazio prašnjavim putem hodajući pravo ili slijedeći nevidljive serpentine pa se izdaleka moglo pročitati iz tog koraka hoće li večer biti mirna ili će u zidovima muklo i bolno, odzvanjati što riječi, što šamari, što oboje.

Imala je Ana jezik zmije iz Šume Striborove. Tako su govorile žene iz sela, dobro naučene gdje im je mjesto. Sirota, nikako da upamti da se čovjek s vrata ne pita gdje je bio ili još gore, s kim? On je uvijek tukao po istim mjestima, ona je uvijek govorila iste riječi:

– Sinove sam ti rodila! Udarala se u suhe grudi i tražila svoje pravo. Dječaci bi se, dok su bili sitni, stisli u kut i nijemi od straha zatvarali oči. Kako su rasli tako su trčali pred majku i i dijelili s njom ljubičaste žigove sve dok nisu otišli u svoje kuće i svoje svjetove koji su se opet, previše, oslanjali na ono što su ostavili.

Tog dana koji se rodio baš kao i sva djeca, nedužan i čist, Emil je stigao pred sumrak. Čudo je kako ga je put doveo kući jer su ga obeznanjene noge na svakom koraku vodile na sve četiri strane svijeta. Ana je sjedila sama. Lipa je šećerila zrak. Čim ga je vidjela na dnu puta, kuća joj je šapnula:

– Bježi!

Ne čekajući, Ana se iskrala kroz suhe kukuruze, pobjegla sinu. 

Emil je udario vrata nogom i viknuo ono kratko i žestoko:

– Ana! – koje je, tako izgovoreno, značilo samo jedno. Kuća mu je odgovorila tišinom, užasnutih zidova, zraka punog nekog mraka iako su zlatne zrake sunca još uvijek milovale njezin krov.

– Gdje si, kučko? – odvezalo mu se s jezika. 

Mora da je cijelim putem smišljao kako će joj pobrojati rebra i nahraniti ono demonsko, nesito, što je nosio za vratom svaki put kada bi mu rakija potopila um.

– Nađi je! – prosiktalo je no. I tako se Emil otisnuo kroz kukuruze sa sjekirom u rukama. Banuo je sinu pred vrata, krvavih očiju. Ana je naricala u kuhinji. Užasnuta snaha nudila ju je vodom i strepila. Sin je otvorio vrata. 

Kako se sjekira našla u njegovim rukama nikada nije ispričao do kraja. Emil je ispustio dušu u autu svog brata. Sin je, krvavih ruku, otišao kroz polja. 

Ana se vratila kući. Naricala je u crnini kao neki zlokobni gavran. Jedni su je krivili drugi žalili. Sin se sve više tuđio od svijeta, od djece, od sebe. Kad je navršila godina našli su ga kako visi obješen o stablo u šumi. Jednom je odabrao majku, sad je odabrao oca i tako je platio krv i sjekiru u rukama.

Kuća je, kao gluho siroto kuče, tješila izmučenu dušu. Ana je prozore zastrla teškim čaršafima da ne gleda put. U sobe se uvukao miris plijesni i zadah zloduha. Zidovi su strepili od tog čuda koje se rodilo iz bijesa i nastanilo u tamnim izbama, kao da traži novu dušu koju će zaposjesti. 

Onda je najmlađi došao po majku. Uzela je samo ono što je u kuću donijela dok je još u njoj svježe mirisalo na žbuku i ručno rađene cigle. Zatvorila je vrata i otišla u daleku, tuđu zemlju. 

Kuća se, prvih dana, sama sa sobom nosila kako je umjela sve čekajući da se netko od njih vrati. Korov se, u početku stidljivo a onda ohrabren, počeo baškariti u dvorištu. Uz lipu su počele nicati mladice jasena i graba, krov je popuštao pod neumoljivim prstima jesenjih kiša. Bršljan se spleo s prozorima vireći bestidno u prazne sobe. Vjetru je, vremenom, pošlo za rukom da otvori jedan prozor. Krilo se klatilo pod njegovom šakom i lupkalo u sablasnom ritmu, nadzemaljskom upornošću. 

Onemoćale su. I kuća i Ana u dalekoj zemlji. Kuća se oslanjala na stabla koja su milostivo rasla uz njezine temelje, hrabreći je i govoreći joj šuštave i jedre priče. Ana je čuvala unuke i šutila, kopneći. Kada je smrt došla po nju, osjetila se prevarenom jer u tom tijelu, odavno, ničeg živog više nije bilo.

Kući to nisu ispričali. Nikakav se plač, tugovanka ili jauk nije prolomio njezinim zidovima. Ona je i dalje čekala da se svi oni vrate, sjednu za široki drveni stol i zapjevaju. Zaboravila je sve ono pogano i mračno jer se ono stvorenje odavno iskralo, gladno i bijesno i otišlo svojim putem. Sada su se u kući množila sjećanja na pjesmu najmlađeg, svadbe i prošnje, ljeta i zime, proljeća. 

Zatekli smo je kada je već sasvim nestala u zagrljaju stabala koji su zaštitnički ispleli svoje ruke oko nje. Divlje kupine rađale su slatkim plodovima. Ako je i bilo zmija i bauka mi ih nismo vidjeli kada smo se usudili proviriti u to neprohodno čudo sve očekujući zamak, Trnoružicu i dječaka koji spava nad vrčem prolivenog mlijeka. Prozorsko se okno i dalje rukovalo s vjetrom. Bršljan je sasvim pokrio glavu kruške ječmenuše.

Bilo je dana kada smo se plašili jer se mjesec zlokobno ogledao u njenim prozorima. Bilo je dana u kojima smo slušali kako se naša kuća i ona noću došaptavaju i kako joj starica nešto govori. U tim je riječima bilo nečega što smo razumjeli, ali ih nismo mogli prepričati. Fazani su svijali gnijezda u podrumu, kuća ih je branila od lisica. Golubovi su naučili kako se lako uvući ispod strehe koja se prorijedila kao neko potrošeno zubalo. Psi lutalice zimi su se grijali i krili od snjegova u njezinim sobama. 

Jedne sam noći usnila kako se najmlađi vratio, otvorio prozore i počeo pjevati. Donio je sve svoje i Anino iz daleke zemlje. Kuća samo što nije podigla basamake i zaplesala, sretna i sita.

Probudila sam se teške glave, uznemirena. Čuli smo glasove. Razabrala sam riječi: prodali, rušiti, buldožer. Danima poslije nekakva je muka tinjala i sazrijevala. Moglo se namirisati u zraku. Svanulo jutro, umiljato, dobro. Proljeće je mamilo cvjetove. Gostili smo se suncem na našoj terasi kada se zaglušujući tresak prolomio zrakom. Nešto se lomilo, kidalo. Istrčali smo na dvorište, prestravljeni. Ulegnuti krov stare kuće počeo je tonuti kao da ga neka nevidljiva ruka poteže iznutra. Zidovi su pucali mrveći se u rukama zaprepaštenih stabala. Prozor se otkinuo iz okvira i poput jesenskog lista priklonio zemlji. Ptice su utihnule. Čak je i vjetar digao ruke s mladih listova tek probuđenog drveća. Kuća je nestala u obliku prašine kao da ju je progutao gladni stvor iz najmračnijih priča. Nešto se u njoj slomilo. Jauk iz njezine utrobe dugo je zvonio niz polja.

U kantini sam proždrljivo progutao konzervu sardine, a onda se natjerao da popijem još malo bljutavog čaja. Vrele gutljaje tog zašećerenog biljnog ekstrakta proćelavi Dalmatinac ludih očiju iz trećeg voda često uspoređuje sa mazivima za čišćenje puške, a mi potvrdno klimamo glavom izbjegavajući njegov pogled. Pada mi glava od pospanosti, cijelu noć sam dežurao na ledenoj vjetrometini hodnika ispred spavaonice. 

Poslije doručka desetari nas postrojavaju na asfaltiranoj pisti ispred kuhinje, a onda se mlađi oficiri, uglavnom bezrazložno, deru na utegnute vojne formacije, što 1988. godine u vedroj svakodnevnici 63. padobranske brigade uvijek označava početak jutarnje obuke. Kao zombi samo radim što mi se kaže. Iz autopilot moda stižem primijetiti da su dani okračali, jutra postala maglovita, a neki oštri vjetar se zlokobno kovitla sa Nišave. Svako malo pogledam ručni sat čiji sam ekran izgrebao pužući na taktičkoj obuci, u glavi tromo računam koliko još mogu izdržati budan. Umjesto popodnevnog odmora dobili smo skupljanje mokrog lišća sa zelenih površina, maštam o krevetu i mojoj, po pravilu službe, pedantno složenoj posteljini.

Noć konačno pada, sa novootkrivenim entuzijazmom obavljam ličnu higijenu. Ustreptao od sreće oblačim čist veš i pidžamu, u krevetu grlim jastuk i zatvaram oči. Duboko dišem, osjećam da mi cijelo tijelo opušta, na granici sam između sna i jave. Uskoro više i neću biti tu, barem kada spavam JNA me ne posjeduje pa se vraćam kući. Možda nam se noćas konačno sretnu pogledi i oblikuju prave riječi, sve je moguće dok sanjam bučni komadić asfalta između SOS-a i CDA gdje se strastveno talasamo u svijetlim i tamnim valovima teksas jakni.

A onda se vrata spavaonice treskom otvaraju, pale se svjetla i jedan desetar dubokim glasom urla: ”Ustaj vojsko!”, a drugi piskutavim nalik sireni za opću opasnost pišti: „Uzbuna, uzbuna!”.

Ne mogu vjerovati, okrećem se što dalje od tog užasa na drugu stranu ležaja koji se iznenada počinje divlje propinjati. Desetar mi ljulja krevet i urla prostote, proćelavi Dalmatinac nas sa strane obojicu strogo gleda. Ustajem i počinjem se trapavo oblačiti, kažem sebi da će nas samo postrojiti na pisti i vratiti u spavaonu. Već se to dešavalo, nekakvo kao vježbanje borbene gotovosti. Obećavam izbezumljenom sebi da sam za petnaest minuta nazad u krevetu, pola sata u najgorem slučaju.

Na pisti smo postrojeni u punoj borbenoj opremi, desetari rade inspekciju, svi čekamo voljno da se vratimo u krevet. Umjesto toga dolazi komanda za pokret i marševskim korakom krećemo prema izlazu iz vojnog aerodroma Niš. Uvjeravam se da ćemo sigurno samo obrnuti krug oko kasarne i odmah se vratiti nazad.

Umjesto toga, po mrklom mraku u koloni pratimo ivicu autoceste prema Aleksincu, poneki automobil ili kamion prođe i na tren nas osvijetli. Spavaonica ostaje sve dalje iza nas, borim se sa nagonom da izađem iz stroja i bezglavo potrčim nazad. Onesvijestit ću se u krevetu pa onda neka me hapse i rade šta hoće, kamo sreće da me bace u kakvu mračnu rupu vojnog zatvora da se konačno naspavam. Kiptim od bijesa što se ovaj užas morao desiti baš noć nakon što oka nisam sklopio. Ne znam više kako da se utješim osim razmišljanjem da od ovoga ne može gore.

Razvoj situacije me trenutno demantira, počinje padati kiša. Neko se u povorci nervozno nasmijao, vodstvo sa čela naređuje tišinu u stroju. Sasvim sam mokar i puna ratna oprema počinje da mi žulja ramena i leđa, provlačim prste ispod vlažnih ledenih kaiševa. Opet sebi neoprezno kažem da zasigurno više ne može gore.

Tada nas čelo kolone pod oštrim uglom skreće sa ceste u neko mračno brdo. Uspon postaje sve strmiji, kližemo se po blatu psujući, dok hodamo osjećamo miris livade, a kada padnemo na koljena vonj mokre zemlje. Kundak vojnika koji se okliznuo me udara u stomak, teško dišem, gubim pojam o vremenu. Kiša ne prestaje da pada i sve postaje nalik košmaru iz kojeg me ledeni šamari vjetra uzaludno pokušavaju dozvati. 

Na vrhu brda, na izrovanoj poljani punoj bara, čeka nas svjetlo farova oficirskog Pinzgauera. Desetari ulaze u njega, a nama naređuju da dignemo logor od šatorskih krila. Prvo se tupo zagledamo, potom promrzlim rukama podižemo nekakav otužni, nefunkcionalni kamp. Mokar do gole kože sjedim zgrčen na blatnjavom rancu u tom, nazovi, šatoru koji sa svih strana prokišnjava. Tresem se od hladnoće. Na tren kao da malo zaspem uzalud dozivajući sliku ulice između SOS-a i CDA, potom se odmah probudim osjećajući da se smrzavam. Ne usuđujem se više reći da ne može gore.

A onda osjetim da sam ukočen, sve me boli, moram se protegnuti pa oprezno izlazim iz mokrog šatora. Kiša je prestala i napolju sviće maglovito jutro. Makedonac iz drugog odjeljenja u smeđim plastičnim papučama šljapka po blatu, preskače barice prljave vode odbijajući dimove cigarete. Prolazeći pored mene luđački se ceri i kolutajući očima pita jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo?

„Namigni mi, ajde nazdravje… Skopje!“, dobacujem neispavano za njim.

U kadru je glava mladog čovjeka prek kojim neka ruka drži mikrofon. Čuje se pitanje na engleskom: “Molim vas, možete li nam reći kako se točno izgovara vaše prezime?” 

Mladić ostaje nasmijan i pristojan, ali mu licem preleti tračak dosade i razočaranja. Ili to možda ja, kivan na vlastitu profesiju, umišljam. Kako god bilo, sve tako pristojno nasmiješen, na engleskom blagim ruskim naglaskom odgovara: “Dobro, odgovorit ću i po stoti put na to pitanje, premda znam da ćete vi i dalje nastaviti izgovarati pogrešno kao i do sada. Nipomnjiši”. 

Pažljivo sam mnogo puta preslušao snimku i prilično sam siguran da je upravo ovaj niz slova – Nipomnjiši – ako ga pročitate s naglaskom na drugom slogu, najbliži onome kako svoje prezime izgovara Ян Алекса́ндрович Непо́мнящий. Tako se na ruskom piše Jan Aleksandrovič Nipomnjiši. Upravo tako ga razgovijetnim robotskim glasom izgovara i Googleov prevoditeljski stroj. 

Možda sam i ja u krivu. Ali, u ono malo članaka u kojima se ovih dana u hrvatskim medijima spominje Nipomnjiši, svatko mu prezime piše različito. Nepomniači. Nepomnjaščij. Nepomnjašči. A naišao sam i na članke na nekim portalima u regiji u kojima ga u istom članku ispisuju na različite načine. 

Možda je upravo zato kolega Ponoš u Novostima, a tako čini na svom portalu i N1, odlučio pisati mu ime i prezime onako kako ga piše anglofirska polovica svijeta: Ian Nepomniachtchi. Kad vidite taj nerazmrsivi čvor “chtch” bude vam i jasnije zašto su novinari Nipomnjišija već preko stotinu puta pitali kako da mu izgovore prezime. I zašto ga većina zove jednostavno Nepo. Svejedno, draže mi je vidjeti bilo koji pokušaj transkripcije, uključujući i vjerojatno također u nečemu pogrešan moj vlastiti, nego to Nepomniachtchi. U hrvatskom jeziku ruska se imena i prezimena pišu fonetski, onako kako se izgovaraju i sramota je da se služimo engleskim štakama. 

Razglabam naširoko o jednom malom pravopisnom detalju zbog čistog užitka koji mi, za promjeu, pričinja bavljenje bilo čime osim slovima grčkog alfageta delta i omikron. Ujedno sam sebi stvaram privid da je jezik i njegova pravilna upotreba nešto još uvijek bitno, kako u našoj novinarskoj profesiji koja bi na tom polju trebala čuvati kriterije i standarde, tako i u životu i društvu. I zato što i dalje mislim da nepoznavanje jezika, počevši od vlastitog materinjeg, dovodi u nekoj dalekoj konačnici do nesagledivih posljedica zbrke u mislima i djelima ljudi. Sve do apokalipse. 

No, zašto mi je uopće bitan i zašto mislim da biste svi vi, znatiželjni, obrazovani i uljuđeni čitatelji novina trebali znati tko je Jan Aleksandrovič Nipomnjiši? Eh, tu dolazimo do druge činjenice zbog koje sam kivan i na našu profesiju, pa onda na čitavu medijsku industriju koja nam je profesiju, a time i javnost, učinila takvom kakva ona danas jest, i na čitav svijet u kojem više nije obavezno svakim ozbiljnim novinama i televiziji dostojno najaviti, a onda iz partije u partiju pratiti meč, dvoboj, bitku za šahovskog prvaka svijeta. Utoliko više što se ovaj između Rusa Jana Nipomnjišija i Norvežanina Magnusa Carlsena igra s godinom dana zakašnjenja. Zbog svima poznatog razloga. Carlsen već treći put brani titulu i prijestolje koje kraljevski suvereno drži još od 2013. godine kada je postao šesnaesti svjetski prvak u šahu, otkako je prvi tu titulu u službenom natjecanju 1886. osvojio austrougarsko-američki šahist Wilhelm Steinitz. Carlsen ima 31 godinu, kao i njegov izazivač Nipomnjiši. Mjesto održavanja meča je Dubai i pobjednik se već zna, osim ako u ovih nekoliko dana nakon pisanja ove kolumne, u preostale četiri partije Nipomnjiši ne napravi čudo nad čudima i sustigne ogromnu prednost koju nakon tri remija i tri pobjede ima Carlsen. Bio bi to najveći povratak u povijesti šaha, sporta i života – uzbuđeno je objavio komentator Agadmator čiji istoimeni šahovski kanal Youtubeu prati milijun i dvjesto tisuća pretplanika, a ovih dana analize svake pojedinačne partije i više stotina tisuća ljudi. I ja među njima. 

Nakon pet uglavnom rutinerskih i nimalo uzbudljivih remija, Carlsen je Nipomnjišija slomio u maratonskoj šestoj partiji. Sedmu su obojica od početka suglasno vodili prema brzom remiju kao predahu. A onda su se u osmoj i devetoj partiji Rusu dogodila dva šokantna previda. Najprije je vlastiti poraz skrivio poklonivši Carlsenu tek jednog pješaka. A u devetoj je vlastitog lovca uveo u zamku koju je Norvežanin trebao samo zatvoriti. 

Koliko je nevjerojatno da netko napravi takav previd na toj najvišoj razini igre, u klasičnom šahu u kojem nema vremenske stiske, i to netko tko je u čitavom šahovskom svijetu čak slovio kao blagi favorit upravo u tom formatu igre protiv Carlsena, najbolje su govorili izrazi lica aktualnog prvaka dok je pokušavao dokučiti i razumjeti poziciju koju mu je, odšetavši od stola nakon povučenog poteza, na ploči ostavio Rus. 

Meni je osobito drag i trenutak s press-konferencije nakon desete partije kada je Carlsenu neki novinar uputio doista do gluposti banalno i suvišno pitanje. Lakonski mu je odgovorio “do better”, potrudite se, budite bolji, pametniji. Zaglupljivanje će nas doći glave. 

Usput, s jednako neznatnom pažnjom naših medija i javnosti, i Carlsen, i Nipomnjiši, i još deset trenutno ponajboljih šahovskih genijalaca svijeta igralo je 2019. godine u Zagrebu jedan od, po rejtingu igrača, najjačih turnira u povijesti ove igre. 

Postoji mnogo načina da svijet učinite malo smislenijim, plemenitijim i pametnijim. Dobra knjiga. Dobra glazba. Zdrav sport. Boravak u prirodi. A jedan od tih načina je i da posvetite pažnju partijama Nipomnjišija i Carlsena i drugih majstora, starih i novih. Internet ljude zaglupljuje samo ako ga koriste na glup način i hrane se glupostima. Ima mnogo odličnih šahovskih kanala na Youtuebu. Ali ja vam osobito preporučam Agadmatora. I to s velikim ponosom. Ne nacionalnim, nego lokalpatriotskim. Agadmator je moj zemljak, Antonio Radić iz Križevaca. A osim svih šahovskih poteza, strategija i taktia koje ima u glavi, o tome koliko je pametan najviše govori to što ne daje intervjue hrvatskim novinarima. Čak ni meni. 

Varijacije tokom čitanja knjige “Prvo, bitno” Predraga Fincija; 

(Prvo, bitno / Predrag Finci. – Beograd : Factum izdavaštvo; Zagreb; Jesenski i turk, 2020 (Beograd : Cakum pakum).)

„Kada govorimo o prvim misliocima, govorimo o povijesnim počecima, o onome što je prvo nastajalo, a ne o nekim nespretnim početnicima. Ovi rani mislioci su svoje mislili i domislili, svoje ostvarili. Tako je kada je u pitanju nastajanje svijeta, tako je kada je u pitanju stvaranje umjetničkog djela ili oblikovanje misaonog sustava. Svaki u sebi započinje i svoje završava, svaki je rođen iz onoga što mu je prethodilo, a kao potpuno svoj svoje dovršava. Svaki svoju kružnicu zaokruži. U sebi je potpun, cjelovit i smisao sebe sama.“

Predrag Finci, „Prvo, bitno“

Fincijeva knjiga me vraća tamo gdje sam bio 1962. godine, upisujući filozofiju na istoimenom fakultetu u Sarajevu. Ta moja želja proistekla je iz mladićke težnje da shvatim svijet, ovaj koji jest, ovdje, gdje živim, ne, dakle, bilo gdje. Činilo mi se da je ovo dobar svijet, onoliko koliko ja vidim i koliko ga razumijem. Ali sam kao gimnazijalac znao da ga niti vidim do kraja, niti ga razumijem u cjelini. Osjećam se, dakle, kao neko koga kroz vremenski teleskop gleda drugi neko koji je prošao ovom stazom kojom ja namjeravam ići i hoće da mi bude putovođa, moj Vergilije, ni manje ni više. A Vergilije jeste pjesnik, ali i mislilac, zato je bio bitan Danteu, kao što je i Predrag Finci filozof, ali je i pjesnik koji želi da govori jezikom i načinom koji je što bliži onima o kojima zbori i kojima zbori, uključujući i sebe. Pođimo, onda, ima li većeg zadovoljstva od čitanja u paru, koji dodaje pročitanom posebno uzbuđenje. Čitaj svjestan svojih znanja i svojih ograničenja, ništa ne podcrtavaj, ništa ne prenaglašavaj dok ne prođeš cijeli tekst. Izvore koji su poslužili Finciju da bi decenijama razmišljao o svojim ličnostima/junacima, imam i ja već godinama. dodajući grandioznom Dilsovom dvotomnom djelu i knjigu „Fragmenti Elejaca“, gdje je posmatran samo veliki trojac, Parmenid, Zenon, Melis, a koju je sačinio, predgovor napisao i preveo sa grčkog, Slobodan Žunjić. Ali, meni je mnogo bliži Dils i njegovi „Fragmenti predsokratovaca“, koje je koristio i Slobodan Žunić, naročito u svojim napomenama i komentarima. Posebno, još, zbog odličnog prevodilačkog tima u kome je bio i meni drag pjesnik Jure Kaštelan. Uzgred da kažemo da je Kaštelan preveo i psalme za izdanje „Biblije“ u izdavačkoj kući „Stvarnost“. 

Predrag Finci je spojio znanje, iskustvo i pjesničku osjećajnost koja traži, na svoj način, da se miješa u sve poslove. Ako se poveže to troje, onda povremeno, naročito ovih godina duh pjesništva nadvladava, pa se druge dvije komponente njegovog uma stavljaju na stranu poetskog, primordijalnog, onoga što se oslanja na drevne temelje potrage za logosom. Samo što se Finci u to ne zatvara kao u kulu od slonove kosti, ili poput kineskih starih pjesnika, pokraj nekog jezera gdje posmatraju prirodu ne ulazeći ni u kakve rasprave o onome što im može doći glave. Baš u ovoj knjizi Finci pokazuje da su stari mislioci, mudraci, koje će kasnije zvati filozofi, često bili protjerivani iz svoje domaje u svijet, da se više ne vrate. Tako su oni obilazili prostore helenskog svijeta, ostrva i kopna o kojima danas govorimo baš zahvaljujući njima. 

Poput Bašlara, Finci već na početku piše: „Možda je danas konačno došlo vrijeme da se pitanje subjekta potpuno prepusti psihologiji, njegove spoznajne moći epistemologiji i logici, a filozofska refleksija ponovo okrene svijetu i kozmosu, onome što sve uvjetuje, pa i subjekt koji se upušta u filozofiranje.“ Odakle, znači, filozofija kreće, gdje je sve ima, na koji se način javlja i odaziva. Bašlar koristi poeziju, kao što je koristi Finci, prvenstveno svoju poetsku misao, da pokuša proći krov lavirint mašljenja uopšte.  Kako se začinje, odakle kreće, šta sve u sebi nosi? Zato se Bašlar drži temeljna četiri elementa koje su ustanovili predsokratovci. Poeziji više ne treba. Pritom za čitaoca Fincijeve knjige bitno je njegovo odbacivanje složenog filozofskog instrumentarija, stila i načina koji se stalno poziva na autoritete, na složene formulacije tako drage njemačkim filozofima. U tome on je bliži Betrandu Raselu koji je, da bi ga čitalac razumio, prošao kroz istoriju filozofije kao francuski beletrista. To zaista može samo onaj koji savršeno jasno vidi svijet koji opisuje. 

Finci piše:

„Filozofija ne govori o meni, nego govori meni. Filozof može polaziti od sebe sama, čak nužno najprije mora raščistiti sa sobom samim, ali teži onome što je izvan i iznad njegove osobnosti. (…) Sa uvidom u mišljenja ranih mislilaca započinje studij filozofije. Ja im se ovdje evo vraćam nakon svih studija, nakon životnog iskustva filozofiranja, s golemom željom da o njima (i sebi) progovorim iz početka . Vraćam im se s osjećajem da naše ili barem moje ‘misaono djetinjstvo‘ još uvijek traje.“

Da bi se govorilo o svijetu, davno je zaključeno da treba prvo definisati o čemu će se govoriti, kao što od nas, danas, kad se registrujemo na neki pretraživač, on traži da kažemo gdje smo i ko smo. Prije nego što se o bilo čemu govori, napisao je i Spinoza u naslovu svoje „Etike“ da će ona biti „geometrijskim redom izložena“, treba gotovo matematički definisati o čemu će se govoriti. Za mene, kao matematičara, temelj je uvijek ono što je Euklid nazvao Stoihea, Osnove, Temelji. Tako i u razmišljanu o svijetu treba i tako polazi Finci, razmatrajući dimenzije prostora i vremena u kojima se biće kreće i o čemu će razmišljati. A to je temelj i razmišljanja predsokratovskih mudraca, ili filozofa. 

Finci:

„Prvi filozof, Tales, sve razabra u jednom počelu. Sve je po jednom i na jednom sve je, na vodi. Iz nje život, na njoj zemlja na kojoj se život događa. To će počelo na različite načine biti iskazivano, a svaki put dokazivano isto: Jedno jest.“

Tales je vidio vodu kao prvo počelo, ono Jedno iz kojeg sve nastaje. On ne kaže da je to bilo prijega svega, nego vidi vodu iz koje dolazi čovjek, dolazi mišljenje, dolazi, dakle svijet, koji je u tom čovjekovom mišljenju jedno, ukljućujući i to mišljenje. Finci o tome govori kao što se stvara tkanje, vez, ono ide i ide, samo za sebe ali sa svim. Finci pusti riječi, neka progovori iz njega pjesnik, mitska jezička tkalja. I to mi prija kao čitaocu i ljubitelju poezije i mudrosti. 

Finci vidi razvoj iz tog Jednog gotovo Šopenhauerovski, navodeći svoju misao i viđenje o tom razvoju: „ljudska želja stvara monstruma koji će ljude dokrajčiti“. Da podvučem, „ljudska želja“. Opaka je, naopaka. 

Potom slijede mudraci: Anaksimander, Pitagora, Pitagora, pa Heraklit, sve nevjerovatni mislioci, koji su stvarali škole, imali učenike, sljedbenike, sve do danas, kada više inspirišu pjesnike i tumače poezije nego same filozofe. Ja se moram, kao matematičar, osvrnuti samo na moć Pitagore, uvodeći metemsihozu, veličanstvo broja, razmjere, logike. Mnogo i premnogo. 

Ksenofan uvodi Boga, kao tvorca svega, uključujući i čovjeka, kojem ne sliči. To mi je oduvijek bilo blisko, čovjek je otkrio Boga, on je u određenim pojavama, stvarima, bićima, vidio Boga, crtao ga po stijenama, dok još nije imao pismo, možda ni neki veliki rječnik. 

Finci piše, jednostavno i superiorno: „U sve je Ksenofan sumnjao, mislio da je ljudima samo nagađanje dano, ali je imao čvrstu vjeru u Boga, jer je jedan i vječan, u obliku kugle, nerođen i ne nalikuju na čovjeka.“ 

Čovjek će potom razdijeliti božiju vlast i moć, stvoriti i niz manjih bogova, da pomiri to svoje drevno atavističko vjerovanje. Samim tim Bog je vječan, dok je čovjek propadljiv jer se rađa. Podijelivši vlast Bogova, čovjek je pokušao da skine odgovornost za događaje i svoj život sa sebe i prebaci na Bogove. Elejska domišljatost. Zar to i danas ne čine ljudima kojima gospodare razne crkve, vjere i običaji? Čovjek je za eleićane, kao što je naučavao Parmenid, misleće biće, jer osjetila varaju. Zato treba ispitivati prirodu, propitivati sve što se u njoj događa. To je umovanje koje će naš Pelagić nazvati „Umovanje zdravog razuma“. A to je bila i ostala najveća uvreda institucionalne vjere. Zbog toga je na Vračaru upriličena i logorska vatra na kojoj je gorjela Pelagićeva knjiga a visoki sveštenici činodejstvovali. 

Potom slijedi Parmenid, koji je prvi jasno govorio o bitku i nebitku, o ljudskoj uznemirenosti oko toga nebitka, jer šta onda sa čovjekom. Parmenid je zato uveo i pojam bivanje. Sjetimo se odmah strašne dileme u Gilgamešu, kada se pita: „Zar je umro moj prijatelj Enkidu…“? On prenosi smrt prijatelja i na svoju buduću smrt. Tu nastaje hiljadugodišnje trgovanje smrću. 

Zenon i njegove aporije. Finci navodi: „ Povjesničari filozofije Zenona smatraju i začetnikom dijalektike, a rješenje njegovih zagonetki i nedoumica (aporija) početkom znanja.“ Tim će se kasnije baviti veliki njemački matematičar Vajerštras, ali i Dedekind. To je bilo pronalažanje iracionalnog, bar što se brojeva tiče. Možeš ih konstruisati, kako su Grci radili, ali ne možeš reći koji je to broj, što je protivno pitagorejcima, ali i mnogima poslije njih. Kao čuveni broj pi, ili, prosto, drugi korijen iz 2. Zenon je svojim djelom vječan. Zato Finci piše: 

„Oko imena tiranina povjesničari se ne slažu, nije precizno upamćeno koji je to bio, nema ga se po čemu sjetiti, ali mnogi školovani ljudi pamte da je Zenon smrću platio svoju nepokolebivu vjeru u slobodu, u koju je spadala i misaona sloboda, pa ni pred prijetnjom smrti od svojih misaonih i etičkih stajališta nije odustao, s njima u smrt otišao. Po pravdi je ime tiranina zaboravljeno, a filozofovo po njegovoj umnosti i časnosti upamćeno.“

Empedoklo iz Agrigenta na Siciliji (490.-430.) rodonačelnik je teorije elemenata (počela). Bio sam u Agriđentu, 1987. godine, mislio na Empedokla i njegove elemente, vodu, vatru, vazduh i zemlju, njegova počela toliko draga pjesnicima, tako da su zavela velikog ljubitelja poezije, epistemologa Bašlara. I Empedokle je bio i praktičar, ljekar, ali i pisac tragedija. U svom vremenu bio je u vrhu onih koji su bili znani i cijenjeni. Izvrsno ga pozicionira Finci, tog čovjeka koji je skočio u vulkan, vjerujući u reinkarnaciju  ili metempsihozu. Još dodaje Finci o njegovoj usamljenosti, kao da piše o sebi i svim ljudima od duha, naročito pjesnicima: „Kažu i da je time što je govorio da je skitač zapravo rekao da smo svi iseljenici, stranci i prognanici, da duša ide u progonstvo i luta po odlukama i zakonima božjim. Ne čudi me što se Empedoklo u zrelim godinama pretvorio u samotnika: znanjem i mudrošću oboružani vječnom istinom ovlada, ne brine mnogo o dnevnim događajima, a do razgovora s neupućenima mnogo ne drži, draža mu osama i tiha razmišljanja. Sve što navedoh dokazuje da je Empedoklo svoj vlastiti daimon bio.“ Ovim rečenicama Finci je situirao i svoju poziciju u svijetu, svoje seobe, napuštajući rodno Sarajevo, i nalazeći mir u Londonu gdje stvara nevjerovatno obimno i bitno djelo. Ali ne miruje, nego putuje, stvara, izlaže svoje poglede, objavljuje u mnogim zemljama i gradovima svoje knjige.

Moć četiri elementa, fascinacija koja ne jenjava kroz stoljeća, evo je do nas, pa Finci s pravom piše, jer je i sam pjesnik: „sveti spisi nada istinskih vjernika i lijepe riječi pjesnika obećavali da će zemlju naslijediti ljudi blage ćudi i tako će jednom biti jer će je samo oni čuvati svoje joj plodove darivati dobrotom je posijati za sinove i kćeri za sva živa i neživa bića za sve što je zemlja brinuti“. 

Treba osjetiti taj ritam Fincijeva veza, između proze i poezije, eho dalekog filozofskog promišljanja. Fincijev stil je zarazan, unutrašnja motorika rečenog, to nizanje riječi često bez interpunkcije, ali i sa njom, slijedi osjećajnost novog vremena, u kome, kako reče mudri Solomon (ako je on to rekao, ili kasnije Borhes, ili Finci), ništa novoga pod suncem. Da, riječ je o čovjeku, ne o njegovim pomagalima, nego o njegovom umu. Zato je „Prvo, bitno“, knjiga koju svaka generacija, svaka epoha, piše na svoj način. 

Tako Finci piše o Epikuru, bez koga pjesnik naprosto ne može: „Spominjem dakle Epikura i njegovu filozofiju sreće jer mi je takva misao oduvijek bila prihvatljiva i po samoj sebi razumljiva. Sreća je sreća činjenja i bivanja – to je poruka životnog entuzijazma. A kada bi i mene sada netko upitao o tome što je
sreća, rekao bih da je samo jedno veselje veliko, samo jedno najveće: slavlje života. Sreća je dar života. Zadovoljstvo životom. Što čovjek kroz više nepravdi, nesreća i teškoća prođe, sreća mu sve značajnija. Ona nije tek neki pojedinačni, više ili manje slučajni događaj, nego načelo, osobno stajalište koje život učini lijepim i smislenim. A da bi se dosegla i ostvarila ne treba mnogo. Koji je ostvari može potvrditi da je takvo postignuće najviše o njemu ovisilo.“

Bašlarov prostor, njegov „izgubljeni“ raj, ono što se traži. Koji je put pravi? Onaj koji propovijeda skromnost do asketizma, odnosno odsustva želja, jer želje kvare sreću? To je pitanje na koje svaka generacija traži svoj odgovor. Danas je to zabava, beskraj zabave, pornografija itd. Finci to razvija na svoj način, posmatrajući sebe, svoj odnos prema sreći, između činjenja i nečinjenja, želja i ravnodušnosti. Otvarajući sebe on čitaocu podastire prostor propitivanja, koji ne može ostati prostor ravnodušnosti, mirenja sa svim, podnošenja nepravde….

Svoje životno načelo sažeo je Finci u tri stiha: 

„Raduje se i sve će ti se radovati
Pjevaj, i sve će te pjevati
Voli, i ljubav će te naći“

Svoje kratko putovanje kroz meandre predsokratovaca, uz pomoć Predraga Fincija, čija će se knjiga, „Prvo, bitno“, čitati i o njoj će se govoriti u najširim mogućim krugovima, završavam pjesmom posvećenom toj knjizi i njenom tvorcu. Mislim da je to pravi način izražavanja zahvalnosti za izvrsnu literaturu. 

FINCIJEVA LUČA – PRVO, BITNO

Misao je zavodljiva, krupnih očiju,
Nježnog dodira, osjetljiva na zvukove,
Što se poput piljaka promeću, prevrću,
Kroz vazduh, gdje nema sjena,
Da bi sve spalila munja, onoga
Prvog bitnog, bez kojeg nema ničega
I kada ti se čini da ima, da je sve puno,
Dok se ne zamisliš, ponovo zamisliš
Jesam li zalutao, tražim li sebe
Na svim tim raskrsnicama, gdje me
Pitanja čekaju, strpljiva, stalna,
Kojima ispisuješ svoju vječnost,
S precima iz sna, koji postoji i postoji.