Čovek, možda je to i moj otac, u Libanu u nekoj pripizdini leži pokraj močvare bez svesti… Krupni kadar na njegovo lice. Kamera se pomera na njegove noge i tada se jasno vidi moja noga kako ga mrda i on se budi iz sna. Prvih nekoliko trenutaka mu ništa nije jasno, a onda postaje nervozan i počinje da laje na mene. “Otkud ti ovde bre? A? Pobegao sam u Liban da vas više ne bih gledao, nikoga od vas… Ne treba mi niko, gadite mi se svi. Dovoljna mi je ova močvara iz koje upecam po nešto za obrok i ta baraka koju sam sklepao na brzinu! Sve sam vam ostavio, šta više hoćete bre od mene?”

Nameštam kameru i pratim ga kako ulazi u čamac. Trudi se da ne gleda ka kameri i meni.

“Šta me snimaš govno malo? Mrš u Srbiju!”

Pokušavam da ga ignorišem i nastavljam sa snimanjem svoga kratkometražnog filma. Govorim mu:

“Pozvali su me ljudi iz sela… Ona jedina žena u mestu koja zna imalo engleskog, mislim da se Zahra zove, e ona mi je javila mejlom da si umro. Danima te niko nije video. Kruži legenda kako si se utopio u toj močvari. Doneo sam ti sanduk avionom. Zbog toga sam došao. A usput snimam film o tvojoj smrti… Tj. mislio sam da će biti o tvojoj smrti, mada se ispostavilo da nije tako. Možda bude i film o tvojim poslednjim danima.”

“Haha, vidi ga što se nada da će me sahraniti… Ajde, idi odavde. Pozdravi majku, sestru i brata od mene. Reci da sam dobro u inat svima i da ću umreti kada ja to budem želeo. Ali pazi, tada kad se to dogodi daću sve od sebe da me niko nikad ne pronađe. Moraćete da sahranite prazan kovčeg!”

Otac počinje da vesla i u kadru se čamac i njegova prilika sve više smanjuju. Ja stojim na vetru sa kamerom u rukama, pomeram kadar ka drvenom kovčegu koji je zatvoren. U kadar ulazi moja leva ruka i njome otvaram kovčeg. Snimam ga praznog. U libanskoj pripizdini počinje da duva jak vetar. Jesen je, dan počinje da se pretvara u noć i postaje sve hladnije. Oca više nema u kadru. Samo se gomila trske zabodene u močvaru kao neki kositreni vojnici na tom vetru njiše. Usmeravam kameru na blatnjavi seoski put koji me vodi u jedinu krčmu u tom mestu. Na putu ka krčmi srećem dve časne sestre koje u kameru govore nešto na arapskom. Zamišljam da su to reči: “Pomaže Bog, sine!” pa im na srpskom odgovaram: “Bog vam dobro dao!”. Sa Zahrom sam dogovorio da me sačeka u kafani. Otvaram vrata krčme, u njoj su četiri stola a ukupno je unutra troje ljudi. Zahra, konobar i lokalni pijanac. Prilazim Zahri i govorim joj na engleskom da otac nije mrtav, da ga je močvara progutala maločas, tj. da je nestao u njenim širinama, ali da me je pre toga dobro izgrdio. Ona govori kako joj je žao što sam toliki put prešao bez veze, ali da je ipak dobro što sam tu jer su ovo možda njegovi poslednji dani. Jako loše izgleda, dodaje u kameru. Konobar me nudi da popijem nešto, Zahra pokušava da prevodi, a ja da bih skratio muke govorim njoj da želim samo salep i da puste neku muziku. Konobar pušta pretpostavljam lokalnu radio stanicu na kojoj se čuju sazovi i udaraljke kao uvod u pesmu pa kasnije počinje da peva divan ženski glas. Zahra mi govori da je to pesma o nesrećnom ribaru koji luta libanskim vodama u potrazi za ribom a možda i srećom. U kadru je puna čaša salepa, uzimam je levom rukom i ispijam je naiskap pa je vraćam praznu na sto. Govorim Zahri da ću otići još malo da prošetam, možda ga opet sretnem. Ona odobrava samo klimanjem glave. Kadar je opet na blatnjavom putu koji sada vodi ka močvari… Nigde nema žive duše. Samo vetar u libanskoj pripizdini. U daljini akšamski poziv na molitvu nekog talentovanog mujezina. Razmišljam da je to itekako dobro za ovaj film na kome radim, da će se sjajno uklopiti zvuci ezana u atmosferu filma. Na obali močvare nailazim na otvoreni sanduk, približavam se i u kadru se pojavljuje ogromna riba unutar kovčega. Udara repom, sva se koprca kao što to i čine ribe na suvom. Tu je i prazan čamac. Podižem kadar ka očevoj “bugarskoj baraci” gde se u svetlu lojanice razaznaje njegova silueta na prozoru. Dva puta mahne rukom da dođem. Kako se približavam shvatam da se grohotom smeje, i tada prstom na znojavom prozoru od pare piše: “Kovčeg je pun. Kralj je mrtav, živeo kralj!”

Kraj filma!

Rat je, ali je zatišje. Narod govori da je prošlo prvo poluvrijeme. U toj pauzi krvave igre u kojoj se loptamo ljudskim glavama tvoji roditelji odluče da odete u posjetu našima. 

Putujete kroz bosanski koridor duž kog stoje mladi vojnici, razdrljenih okovratnika, praveći rukom upitan pokret kao da puše – taj pokret je upućen vama u automobilu i znači: imate li cigare? Tvoj otac je tih godina, u izbjeglištvu, postao nepušač. Dobio je anginu pektoris a izgubio kuću i sve za šta je do tog trenutka radio pa mu se odustajanje od cigareta učinilo kao racionalni izbor. Shvatio je da će morati sve iznova, a da on više nije nov i u tom procesu su cigarete nekako same otpale. Posljednja je popušena na minijaturnoj terasi pretrpanog izbjegličkog stana, kao oproštaj sa životom u kom  je čovjek sebi mogao priuštiti sitnije lakomislenosti. I sad u autu osjećaš u njemu žaljenje što nema cigarete koje bi dao mladićima pored puta, koji otupjelo ponavljaju taj jedan pokret, kao nekakvu meditaciju. 

Izgledaju kao da su pošli na Vudstok, kaže otac, zagledan u njihova preplanula lica sa šiškama preko traka vezanih oko glave, i na trenutak sve zaliči na masovni pokret mladića ka nekakvom muzičkom festivalu, i to ti se učini tako prirodnom slikom, u koju se savršeno uklapa i taj pokret rukom od usta, koji se zaustavlja lebdeći u vazduhu neizvjesno, prateći nepostojeći dim kao isparenje obrisa jednog mogućeg života u kom, iza ogledala, ideš na muzički festival, da slušaš omiljeni bend, a ne u rat. 

Vozite se na mahove sporo, u kolonama. Pod točkovima se čuje potmulo rulanje jer se vozite u žljebovima koje su u puteve utisnule tenkovske gusjenice, prolazite pored izrešetanih fasada, oslijepljenih kuća i pohabanih ljudi. Svi koje sretnete usput izgledaju pohabano, kao da su odreda prošli kroz proces nekakvog patiniranja koji je sa njih ogulio zaštitni sloj civilizacije i sad stoje izloženi vlazi i nepogodama koje će to samo dokrajčiti.

Kako se približavate svojima, kola postaju manja a vaša grla u njima stiješnjena do gušenja. Oni koje zatičete – vaši – pohabani su kao i ljudi usput i to vas natjera da se zapitate kako onda izgledate vi, da li je i vas sve ovo ogulilo i ostavilo da istrunete?

Djed se spustio u dublju šutnju od one u kojoj je dotad prebivao. Kad ste pristigli, stajao je pored polusrušene ograde. Delta napuklina sad je razotkrila nemoćnu armaturu koja se iznemoglo pomaljala ispod razorenog betonskog tkiva. Kuća je stajala još čitava, zarobljena u svojoj slutnji.

Ubrzo shvatiš da djed želi da što prije odete. Eto, vidjeli smo se. Ne treba čekati, ko zna kad će iznova udariti zlo.

A zlo su, u djedovom tumačenju – neradnici. Ovo je rat neradnika protiv radnih ljudi. Rat je, rode, prečica. Jer je normalno da ugled i poštivanje stekneš radeći. Sad ti to više ne treba – samo uzmi pušku, moreš biti inače neradnik nad neradnicima, dva čavla nikad nisi zakucao, ne znaš šta je kosa ni motika, ali si lijepo prečicom glavni u društvu. Puška i pištolj – to je, rode, prečica za nesposobne, nevješte, lijene i mutave, da i oni jednoč budu neko i nešto. Eto tako ti je i kod nas a sigurno i kod njih. Neradnici ulučili priliku – to je djedovo originalno objašnjenje ratnih sukoba, nakon kog se tečna šutnja samo iznova zaklopi, kao da su te riječi u nju ubačene kao kamen.

Šta ćeš, diko, kad je đed umrli radnik – veli ti poslije ujna. Tako se na Baniji kaže za rijetko marljivog, vrijednog čovjeka; onog koji ne zna šta bi sa puškom jer ona nije namijenjena ni kopanju, ni kosidbi, ni zidanju. 

Pa tako, besciljno, u kobi jedne razbrajalice koju kao da je smislilo neko zlo dijete, ide miš uz pušku, miš niz pušku.

…

Njive već zarastaju, a zidane se ograde načinju, načinju, načinju do rušenja.

Kuće su sljedeće. 

∼∼∼

Poslije ste otišli kod strica, u tatino selo u kom je tih godina sjedio Lazar Kosovski na onom kamenu koji je preostao od crkve, umoran od granica na kojima živi njegov narod i sopstvenog usuda da na tim granicama sjedi i bilježi uvijek istu katastrofu. Selo je bilo blizu prve linije kojom se protezao front, oni i mi, nakon sumanutosti prvog poluvremena. Negdje u to doba, legenda kaže, odigrana je na tom smiješnom frontu i jedna nogometna utakmica između naših i njihovih, postavši tako jedina utakmica odigrana u cijelosti u pauzi između dva poluvremena.

Jednom kad si bila mala, baba ti je objasnila da stric radi na željeznici i da tamo „vuče vagone“. Pošto je tvoj stric bio div i spadao u najveće ljude koje si kao dijete imala prilike da vidiš – ti si zamišljala upravo to: strica koji golim rukama vuče i premješta vagone i bila si sigurna da su mu zbog snage taj posao i dodijelili.

Jednom si se svađala sa prijateljicom u igri i ona ti je surovo predočila istinu: njen tata je veći od tvog tate, njena mama je veća od tvoje mame, ona je veća od tebe – dakle nemaš nikakve šanse. Tad si se sjetila strica i zaprijetila njime – niko nije veći od strica, to je sigurno. Strica ste od milja zato zvali Gusti. U njemu se zgusnula šutnja od neke sasvim posebne vrste, pa su riječi koje bi cijedio isto bivale guste, izgovorene onim bunarskim basom kog je bilo nemoguće imitirati.

Volio je da samuje uz vodu i onda se stoga veći dio života pretvarao da ide na pecanje. Radio je to i u Australiji, kud ga je naposlijetku ispratio Lazar Kosovski, koji i dalje živi sam na kamenu u ispražnjenom selu. Stric je i tamo, sa druge strane globusa, sa upornošću zabacivao udicu, loveći tišinu i samoću. 

Tih primirenih ratnih mjeseci zatekli ste strica u posebno šutljivom raspoloženju. Ostao je bez posla sa one strane, više nije bilo vagona koji bi smisleno saobraćali. Blizu rijeke na imanju uredio je malenu baštu. Iskopao je mali ribnjak, izradio sto i klupe na kojima se može šuteći zasjesti i posadio duhan koji će u tim prilikama pušiti. 

Izgledao je nestvarno taj stričev kutak, ta jedna netaknuta cjelina u svijetu koji se u potpunosti raspada – pukotine svijeta zaustavljale su se tik ispred stričevog ribnjaka, ne uznemirivši njegovu vodu, iznad koje su izlazili dimovi listova duhana koji je rastao blizu.  

Godinama poslije pitaćeš se zašto je to u jeku rata radio – kopao ribnjak, namještao mjesto za sjedenje u mirnim predvečerjima, šta je time pokušavao da postigne – a nikad nećeš pitati. Izgleda da je u Australiji radio to isto – namještao sebi mjesto za šutnju. Takvog čovjeka nije lako bilo šta upitati; uostalom, većina nas život provede ne pitajući one do sebe najvažnije stvari. Kako je to uopće evolutivno moguće – ostaje na koncu sasvim nejasno.

Kad je stric u Australiji umro, tvoji roditelji su odlučili da o tome ne kažu ništa njegovoj još uvijek živoj majci. Starica, sama i posljednja, ionako je živjela u nekom svom svevremenu u kom prošlost traje pored nas, naporedo sa sadašnjošću. U njenoj je sadašnjosti on bio mali dječak i djed istovremeno – reći da je umro djed značilo bi sahraniti i tog malenog dječaka, a to se niko nije usuđivao.

Tvoj otac, i sam bolestan, u redu za aparat za zračenje na jednoj velikoj i strašnoj državnoj klinici nije imao drugo rješenje osim da se pretvara da mu je brat živ. I tako niko od vas nije valjano ožalio strica, svi ste se pretvarali da ta smrt do vas još uvijek nije došla iz Australije, u kojoj vrijeme teče u danu prijašnjem. Stric je umro u tom danu prijašnjem i njegova smrt do vas jednostavno još nije doputovala.

Po ko zna koji put letim avionom i po ko zna koji put razmišljam o tom ugodnom čovjekovom odvajanju od zemlje, izmišljenom, i pored svih rizika, samo zato da bi prije stigao tamo gdje je naumio. Letim prema Moskvi, što, iako nikad nisam u njoj bio, ne predstavlja ništa u odnosu na sam let, iznad smrznute decembarske zemlje pokrivene snijegom, koja se još uvijek kroz prozorčić aviona vidi; letim iznad Karpata, na koje se već spustila noć, iznad Kijeva  – već! – koji poput perli i dragog kamenja svjetluca na tamnoj i dalekoj zemlji, rasut slično mojim mislima o smislu leta i o njegovoj suštini. One su još daleke – te misli – nedokučive, u zraku, kao i moje noge, opuštene ispod sjedišta, odvojene od rodnog tla, na kojem sam, i pored svih opasnosti i prijetnji, ipak, najsigurniji, svoj na svome.

…Letim od Moskve prema Jerivanu, prvo kroz gustu zimsku maglu, onda iznad oblaka, kroz staklaste predjele svjetlosti, od čije hladnoće mrazi staklo na prozorčiću aviona, još uvijek u sebi zareknut da ću leteći nešto odgonetnuti, saznati nešto značajnije nego na zemlji, i to baš uz taj snažni bruj motora, što se čas gubi a čas pojačava do nepodnošljivih decibela.

…Letim s istom nadom od Jerivana prema Tbilisiju, iznad snažnog, impresivnog, poput umornog lava pritajenog i opasnog Ararata, na čijoj ledenoj koži otkrivam najraznovrsnije oblike moderne skulpture, patinirane prirodom samom, rukom nevidljivog umjetnika.

Sarajevo, Beograd, Moskva, Jerivan, Tbilisi!

I tek sada, kad sam već hiljadu kilometara od Jugoslavije, Butmira i Surčina, u svojoj misli otkrivam ujezereno vrijeme, kao kap kiše što visi u zraku, a kojoj će, kad se spusti dolje, trebati sasvim mali komadić zemlje, korito promjera mišje rupe.

Gdje su ti kilometri, koji dijele zemlju od zemlje, gradove od gradova, kud su se najednom raspršili i što su sad ti pojmovi i odnosi, na što se svelo to dragocjeno, neizrnjerljivo vrijeme.

Let ga je izbrisao i sabio u mrvicu, u kap rose. Čovjek mu je doskočio simbolično, prokleto stvarno, dignuvši se u visine, ostavivši dolje, na zemlji, na koju se, nakon svega, opet, i ipak, vraća, pobjegavši od svih svojih ustaljenih mjera, svih svojih životnih računica, što se odozgo, iz te visine smrti, gube same po sebi, topeći se u svijesti i saznanju da je sada zaista iznad njih. Najdraži predmet u svom stanu ne može opipati, ulice kojima se obično kreće ne može nogom dotaći, ženu koju ljubi ne može zagrliti; od svega je tako daleko da je iluzorno i pomišljati na dodir. Stvarne veze su popucale, o njima je dozvoljeno misliti samo onome kome se od svega toga nimalo ne vrti u glavi, ko može i bez njih zuriti kroz prljavi prozorčić u zgrušane oblake, koji su mu sasvim prepriječili put rodne zemlje.

San. Lijep i opasan u isto vrijeme, i stvaran i nestvaran, i smrt i vrhunac života.

I da li je sve to zaista tako kako se meni čini, dok letim iznad Ararata prema Tblisiju, opsjednut mislima da je svaki ljudski let u isto vrijeme bivao i njegov pad. Po licima putnika primjećujem kako svi mi, koji smo u avionu, bezgranično vjerujemo  – više nego sami sebi –  njegovim motorima i njegovom pilotu, bezgranično se radujemo što ćemo tako brzo iz Jermenije stići u Gruziju, iz jedne sovjetske republike u drugu za nepuni sat. U tu činjenicu stao je i strah onih koji samo krajičkom oka, i na tren, bacaju kroz prozorčić svoj pogled prema dolje. Na vremenu su uštedjeli, ali ko zna kakav se sve život zgužvao u tom vremenskom skraćenju, ko zna šta je sve u tu jednu zračnu minutu stalo umjesto u jedan sat da se hoda po zemlji. Jer motori rade bezprijekorno i stjuardesa se osmjehuje, mi smo svi u izvjesnoj prednosti nad svim onim što u odnosu na nas sada gmiže po zemlji i što je svedeno na veličinu i brzinu mrava. Ta draga, skliska, zaleđena zemlja, onaj krcati i smrdljivi tramvaj, onaj lijeni i netačni vlak!

Ali, kad avion poleti, kad prođe kroz oblake i uhvati svoj kurs prema cilju, koji je vaš i zbog kojeg ste mu dali svoje povjerenje, povratka nema. Već u tim prvim trenucima vi gubite pojmove koje ste u svijesti imali na zemlji, vi se praznite od svega što je zemaljskom mjerom utvrđeno. Dostrujat će do vas samoća Ararata, kao jeza ledena, zapamtit ćete neke bijele, čudno komponirane, u nerazmrsivo klupko bjelouški isprepletene slike njegovog reljefa, a već kroz nekoliko minuta svega toga će nestati, plovit ćete iznad oblaka, što sliče na snijeg i kiselo mlijeko. Opet gubite pojam da zemlja, i sve što je zemaljsko, uopće postoji; vi ste u prostoru koji je bez dna – a dno, ako ga i ima, u svakom je slučaju samo vaše. Onom gore ne dokučuje daljinu ni misao, ako bi to i pokušala, pretvorila bi se u prah – ono gore u svakom slučaju nije moje i vaše.

I u takvim okolnostima čovjeku i ne preostaje ništa drugo nego da leti tamo kuda je naumio, bez naprezanja misli, bez nade da njome u zraku može nešto objasniti više nego na zemlji. Premda se vinuo iznad svega što je na zemlji njegova svakodnevna muka, on je i na tih devet hiljada metara, kako osmjehnuta stjuardesa saopćava, jednako mali i nemoćni stvor u kozmičkom prostranstvu, nastanjen na zemlji dok i sam ne postane zemlja, na kojoj je riješio mnogo i ništa.

Ali, putovati, putovati i putovati! S punim povjerenjem u mašinu-pticu, s punim pojerenjem u rad njenog srca, površinu njenih ukočenih krila, crvene i zelene signale njenih instrumenata. Da li je toliko vjere, dok je bio dolje, imao prema svome prijatelju, ženi, ocu, majci, djetetu; da li je čovjek ikada u svom u životu prema bilo čemu imao toliko nade i pouzdanja koliko ih sada, u ovom trenutku, ima prema ovoj nezaustavljivoj, uzdrhtaloj mašini-ptici? Nikada. I nikada! A, iznenada, možda u najvećem času njegovog veličanstvenog saznanja o letu, o čemu nam govori i njegovo osmjehnuto lice, sve može postati krik, lom i vatra, palež i smrad. Ali u tome se samo krajičak njegove svijesti miče; on neće da vjeruje u svoj pad dok leti, on neće da misli obične zemaljske brige sve dok je u tom neobičnom i nesvakidašnjem stanju. Na smrt se pomišlja, ali se u nju ne vjeruje; na zlo se pomišlja, ali njega nema u duši. Let je očišćenje i rasterećenje; let je nadahnuće, koje ne rađa ništa, a ispunjava sve kao svjetlost prostor kroz koji se avion kreće.

I ništa se u tim časovima ne može strogo odrediti, ništa se u smislu leta ne može zaustaviti. U njemu je sve i ništa, u njemu je i pobjeda i poraz, i nemoć ljudske misli i njena uzdrhtalost pred veličinom i moći.

Svijest pri svemu tome ima samo jedan otkucaj u svom bilu: letjeti i sretno se spustiti na pistu.

Moskva, Jerivan, Tbilisi.

Tek kad njegova noga dodirne tlo, svijest se širi i rasplamsava u onu čarobnu i nestvarnu noćnu sliku Kijeva, od koje nas je razdvajala fantastična cifra od 9.000 kilometara u zraku. A što je sve, opet, i ta cifra u odnosu na razdaljinu koju smo prešli, i što su sve te razdaljine u odnosu na vrijeme utrošeno za to. I čovjek tek tada, hodajući po zemlji, razmišlja o svojoj veličini na pravi način, bez straha da se sada može pretvoriti u poraz, uz smiješak koji na njegovom licu označava i radost i tugu.

Ali, hodajući tako, on više svoj pogled ne diže gore, kao što je odozgo spuštao prema zemlji.

Odjek, 15.-30.IX.1975., broj 18

Sve stvari noći miruju, ničemu ne služe, u tamu potonu kao da umru. Mogao bih i ja uskoro u tu zajednicu. Pa nešto mislim: ako iza toga ima neki produžetak, opet neko postojanje, ne vidim baš razloga da me se sahranjuje, neka me samo o mojem trošku prenesu, ne moram se ni pakovati (svako se za to pripremi), sve ću svoje sa sobom ponijeti, samo neka me na vrijeme, kada stignem, probude. A ako me čeka neko rajsko nagradno ljetovanje, molim da se osigura vino i masline i mjesto za meni drage i vrijeme za izravne kontakte, za dodire, zagrljaje i poljupce, bez toga me ne zovite, nikako mi ne bi odgovaralo još jedno nepotrebno putovanje, sva ograničenja kao u doba pandemije i sve te komplicirane procedure pri prelasku granice, ne bih negdje ako će to biti vječno maltretiranje, nije to za moje godine.

Odmah nakon što su republikanci srušili vladavinu kralja Francuskom se proširio bizaran običaj. Naime, svakome onome ko je izražavao bilo kakvo neslaganje u mišljenju, novoproglašeni oslobodioci svijeta bez imalo oklijevanja odrubljivali su glavu. Opat Darcy, proćelav i podebeo čovjek, provincijalac koji je već drugu godinu službovao u glavnom gradu, bio je čovjek pomalo prijeke naravi. Počesto je znao neku raspojasanu gospođicu, koja bi došla ispovijedajući grijehe tražiti opravdanje što je s uživanjem vodila nemoralan život, izgrditi na pasja kola, a onda, na nesretnicino zaprepaštenje, izjuriti iz opatije uz najgore psovke koje bi ljudske uši mogle čuti. Baš je taj opat jednom prilikom, u nekakvoj sirotinjskoj krčmi, pripit podrazumijeva se, spominjao jakobinsku diktaturu bez superlativa i s prezrivim izrazom na licu. Nije to bio nikakav zapaljiv politički govor, nikakvo dobro skrojeno a naglas izdeklamovano razmišljanje, već prije gomila ružnih riječi, pogrda i psovki koje je gnjevni crkvenjak izbljuvao iz svoga grla zajedno sa imenima vođa revolucije. Njegove riječi ne promaknuše uvijek budnim ušima dušebrižnika Revolucije i jutro nakon vesele pijanke opat se probudio u hladnoj ćeliji gradske Protekture. Dok je bezuspješno pokušavao shvatiti kako se obreo u tom kamenom ćumezu i odagnati dosadni bol mahmurluka, u njegovu ćeliju upadoše trojica policajaca i uz mnogo sitnih ćuški potjeraše ga u dvoranu gradskog suda. 

Gradski sud je tih godina djelovao veoma efikasno. Pravda se u prvim danima Revolucije nije kao danas zamajavala kojekakvim procedurama, zakonskim aktima, amandmanima na ustav i silnim drugim paragrafima. Ne, bila je ona tada slobodna svake nepotrebne stege, djelovala je brzo i bila više nego učinkovita. Na tom sudu pravde opat Darcy je bio osuđen zbog veleizdaje i poticanja na pobunu. Njemu samome, dok je slušao tužiteljev slatkorječiv govor, nije bilo baš jasno šta se događa, ali kada ču sudčeve riječi kojima ga osuđuje na smrt postade mu sve jasno. Ode glava, pomisli u sebi i na sav glas opsova blaženu djevicu Mariju. 

Noć prije pogubljena opat Darcy je proveo u molitvi, ali ne blaženoj i spokojnoj već u bdijenju isprekidanom mnogim grlenim uzdasima i promuklim jecajima. Kad svanu i kada tri krvnikova pomoćnika dođoše po snuždenog crkvenjaka, ovaj od duševne iscrpljenosti i preplašenosti nije mogao hodati bez njihove pomoći. U prvim danima Revolucije, morate znati, giljotina, ta kod jakobinaca iznimno popularna sprava, još nije bila uvedena u najširu upotrebu i poslove odsijecanja ljudskih glava još uvijek su vodili zakrabuljeni krvnik i njegova malobrojna pratnja. Zato i nesretnog opata dovedoše ispred golemog čovjeka zamaskiranog lica povezaše mu ruke, sputaše noge, a glavu privezoše za zemlju dugim i namašćenim konopcem. Siroti opat Darcy u tim presudnim trenucima njegovog života uopće nije razmišljao o blagodetima neba i vječnom životu bogobojaznog kršćanina, već je ridao kao kakvo dobro isprebijano derište. A onda, nemilosrdan na suze okrivljenika i potpuno posvećen dužnostima poziva, krvnik zamahnu sjekirom i glava se sirotog opata odvoji od njegovog debelog tijela. 

Kao u bezbroj prethodnih slučajeva i obezglavljeno tijelo opata Darcya sluge krvnikove odnesoše službenicima gradskog groblja vjerujući kako će truplo biti dezinficirano i pokopano. Ali, ono što njih trojica nisu znali, a što ih se ako želimo biti pravični nije niti ticalo, bila je odluka premorenih grobara da zbog preobimnog posla i smanjenih prihoda stupe u štrajk odbijajući pokopavati tijela pogubljenih sve dok ih nove vlasti ne isplate do posljednjeg dinara. 

Tijelo sirotog opata Darcya doveženo je u gradsku prosekturu nešto malo prije vremena predviđenog za doručak. Krvnikove sluge istovariše bezglavi leš u praznu prostoriju grobarske službe očekujući da će ostatke opatovog tijela grobari zbrinuti nakon jutarnjeg objeda. Prođe vrijeme za doručak, dođe podne, a uskoro se oglasi i zvonik koji je najavljivao pauzu za ručak, a tijelo je opata Darcya i dalje ležalo nepokopano na drvenoj klupi. Kada ura otkuca šest sati poslijepodne i najavi skori dolazak večeri, bilo je sasvim jasno da se tog dana grobari neće vraćati na posao i da je pred tijelo opata Darcya sudbina postavila težak izbor. Ili će ucrvano ostati smrdjeti u holu zgrade, ili će oživjeti i nastaviti voditi život kako zna i umije. Pošto je otac Darcy i pored mnogobrojnih svojih mana ipak bio uredan i donekle pedantan čovjek, nije dolazilo u obzir da ostavi svoje obezglavljeno tijelo da smradom zagađuje okolinu stoga on, ne konsultirajući svoju glavu prepunu konfuznih misli, oživi, napusti grobaljsku zgradu i zaputi se u Pariz s namjerom da pokrpa svoj sumanuto obezglavljeni život.

Na opšte čuđenje saputnika do grada nije putovao lakim kolima tjeranim snagom mladih konja već je odabrao da se zajedno sa gradskom sirotinjom vozi prenatrpanim taljigama koje je vukao par ostarjelih volova. Nepromišljeno s njegove strane, jer je u prvim danima revolucije svaki crkvenjak koji bi se odvažio miješati sa svetinjom doslovce stavljao glavu u torbu. Opat Darcy, svjestan nezahvalnosti položaja u kojem se obreo, cijelo vrijeme putovanja nije progovorio niti riječi, a nekoliko je puta ćutke morao otrpiti teške poruge na svoj račun svjestan da ga njegova svadljiva narav u takvoj situaciji doslovce može koštati glave. 

Čim truckava kola, uz graju nezadovoljnih putnika, dođoše do Palate pravde opat bez pozdrava skoči na kaljužavu cestu i čak pomalo uznosito podignute glave napusti saputnike, za koje bi se svaka trezvena glava pitala šta za Boga miloga ja radim ovdje sa njima. Ali, čestiti opat nikada nije svoju glavu zamarao nepotrebnim glupostima zato i sada postupi onako kako bi i svaki drugi dobro obrazovan i pošten kršćanin na njegovom mjestu; hladne glave i pribranih misli odluči da zaboravi neugodne trenutke provedene na oskudnoj volovskoj kočiji i svu svoju pažnju usmjeri prema budućnosti. Za ono što je mislio izvesti opat je morao biti suzdržan i snishodljiv i zadnje što bi mu trebalo bilo je da pred pravičnosti sklone činovnike Palate dospije nervozan i usijane glave. 

Prije nego je ušao u palaču za koju je vjerovao kako svojom prostranošću i monumentalnošću budi u običnom čovjeku osjećaj istinskog strahopoštovanja opat Darcy, gledajući u njeno otrcano pročelje, pomisli kako je arhitekt ovog masivnog čudovišta pravi pravcati glavonja bez trunke mozga i smisla za lijepo. Gonjen nepravdom koja mu je načinjena opat se nije smio previše dugo zadržavati u bespotrebnom umovanju o graditeljskom umijeću revolucionara, ali u ono nekoliko koraka koje je morao napraviti od silaska sa kočije do ulaska u palaču nije mogao ne primijetiti neskladnost građevine u kojoj su od svrgavanja carske vlasti stolovale mudrost i pravda.

Relativni mir pariških ulica bio je u ogromnom protivrječju s gužvom koja je vladala u auli palače i otac Darcy je odmah po ulasku ostao pomalo zatečen grajom i živošću koja je izbijala iz svakog ugla dvorane. Opat se, stojeći tačno na centru dvorane i osvijetljen sunčavom svjetlošću koja je ispunjavala cijelu prostranu unutrašnjost zgrade, osvrnu oko sebe i u tom letimičnom pogledu po nervoznoj svetinji razazna među prisutnim mnoge poznate i izuzetne ličnosti ancien regimea. Natiskivali su se jedni do drugih silni perovi, vojvode, seoski plemići višeg i nižeg ranga, markizi, pariški velikaši s posjedima u Austriji i Pruskoj, a među njima otac Darcy nije mogao ne primijetiti i veliki broj crkvenjaka svih rangova. Najupečatljiviji bio je kardinal Tezzon koji je u svojoj purpurnoj peralini i snužden hodao između nervoznih grupica ljudi nastojeći ne izgledati uplašeno i zabrinuto.

Vođen nekom nevidljivom silom koja je upravljala njegovim nesigurnim pokretima opat se nesvjesno približi grupici ljudi koja je među sobom nešto tiho šaputala. Kada ugledaše ckvenjaka zašutiše samo na tren, a onda nastaviše voditi netom prekinuti razgovor. Iz njihovog došaptavanja opat doznade kako su svi u Palaču pravde došli iz iste pobude kao i on. Svi su, izgleda, doživjeli neku nepravdu i sada su očekivali da će mudre sudijske glave ispraviti nanešene im nepravde. Shvativši kako nije jedini kojem je nanesena skoro pa nepopravljiva šteta, siroti se opat obradova i oraspoloži siguran kako će u ovoj zgradi uspjeti objasniti kako je bio žrtva nepovoljnih okolnosti i mržnje nerazumnih ljudi. 

Isprva je opat samo slušao kako se ljudi u njegovom malom krugu žale, kako nabrajaju nedaće kroz koje su prošli, kako pominju imena onih zlonamjernih ljudi za koje su vjerovali da su glavni krivci u njihovoj ličnoj tragediji i kada jedan ugojeni i podbuhli markiz završi sa svojom jadikovkom ohrabri se da otvori svoje srce pred tim nepoznatim ljudima s kojim ga je spojila sama providnost. I tako on poče izlagati povijest svoga slučaja prepričavajući zgodu iz krčme koja ga je otjerala prvo u tamnicu, a zatim i na stratište. A onda, sasvim uživljen u svoju priču, potreseno i uz suze poče kuditi sujetljive grobare koji su baš na dan kada je on trebao biti pokopan odlučili stupiti u štrajk i sada on zbog njihove nesmotrenosti za sebe pravdu mora tražiti u ovoj zgradi ponižavajući se da za razumijevanje moli nekog jakobinskog sudiju. Posljednje dvije riječi opat izgovori sa opetovanim gnušanjem neskrivajući koliko mu je zapravo taj novi režim mrzak i odbojan. Onda promrmlja još nekoliko polurazumljivih rečenica iz kojih su prisutni mogli samo razaznati imena Robespierre i Danton nakon kojih je slijedila bujica odlično sročenih psovki.

Kada završi svoju jadikovku primijeti kako su znatiželjni pogledi njegovih sagovornika još uvijek bili prikovani za njegovu neobičnu pojavu. Pažnja mu je godila jednako koliko i spoznaja da ovi nesretni ljudi savršeno razumiju u koliko teškom položaju se nalazi i zato je opat sada možda i više nego je to zaista bilo potrebno hinio kako je potresen sopstvenom tragedijom i njezinim skoro pa biblijskim razmjerama. I baš kada je očekivao da bude zasut toplim riječima razumijevanja i utjehe opat doživi veliku neprijatnost.

Jedan grof visokog ranga, s jakim pariškim naglaskom, obučen u iznosani plavi frak, koji je na glavi imao navučenu raskošnu novu vlasulju, s tonom punim ljutnje obrecnu se na opata i njegovo neumjesno lamentiranje nad vlastitom sudbinom.“Kažete izgubili ste glavu i došli ste da od ovog nekršćanskog suda molite za pravdu, kažete da je ono što vam je učinjeno akt najbrutalnijeg nasilja koji mora biti sankcionisan“, obraćao mu se jetko i piskutavim glasom grof, „kažete da je vaš gubitak nenadoknadivo velik“, sada je već grmio razjareni grof. „E pa vidite“, nastavljao je tonom punim prijezira i poruge, „to što ste vi izgubili, ili što su vam, kako sami kažete oduzeli, jedno je veliko ništa, dragi opate, u usporedbi sa onim što smo izgubili mi ostali. Ja lično sam, sada je grofov glas već bio ledeno prijekoran, izgubio dvorac u Parizu i dvorac na selu, imanje na moru i sve posjede koje sam imao uz obalu Sene. Oduzete su mi lične stvari, novac, nakit i vrijednosni papiri, a danas sam u ovoj prokletoj zgradi doznao da su mi konfiskovani i svi posjedi u kolonijama. I vi mislite da ste oštećeni u ovoj revoluciji samo zato što vam je neko skinuo glavu s ramena. Pa vaš je gubitak sitnica u odnosu na nepravdu koja je nama učinjena, grmio je sada grof punim plućima uz razjareno odobravanje ljudi koji su ga okruživali, a na očito opatovo zgražanje. I da se nije, sasvim nesvjesno, opat udaljio prema sredini aule nastojeći izbjeći užarene grofove riječi koje su se urezivale u njegovo nepostojeće lice bio bi prinuđen čuti još i mnoge druge teške riječi izgovorene na njegov račun; toliko teške i optužujuće da bi mu se sigurno lice, kojeg više nije imao, zacrvenilo od stida. 

Čudnom igrom nepovezanih slučajeva opat se i ne znajući sam kako, prije nego je to želio, i sasvim nepripremljen našao pred čovjekom obučenim u sudijsku halju. Neprijatnost isprovocirana oštrim grofovim riječima izbijala je iz svakog dijela njegovog tijela, a nelagodu koju je osjećao nije mogao sakriti čak ni onda kada su ga snažne ruke redara posjele na drvenu stolicu postavljenu ispred stola za kojim je sjedio revolucionarni sudac i njegov osobni bilježnik. Mucajući, nesiguran u ispravnost onoga što čini, opat iznese pred sudiju razlog zbog kojeg se došao tužiti. U jednom trenutku osjetio je toliku slabost povezanu s jakim grizodušjem da je poželio, poput kakvog zaljubljenog očajnika, nasloniti glavu na ruke i tako se barem malo osloboditi nepodnošljive muke. Ali, siroti opat nije mogao sebi priuštiti čak niti taj bezvrjedni luksuz, a baš mu se ta toliko očita bespomoćnost učinila kao nešto što, bez obzira koliko naprezao svoje moždane vijuge, nikada neće moći razumjeti. Sjedio je u stolici onemoćao i razočaran, a jedina dobra stvar, činilo mu se, cijelog tog dana bila je što ga nije mučila glavobolja koja bi se uvijek javljala kada bi bio prinuđen objašnjavati nešto za šta je dobro znao da će slušaocu ostati nejasno. Instinkt ga nije prevario ni ovog puta i to je bio jedini razlog što nije bio iznenađen kada ga je sudija, inače jedan veoma enrgičan čovjek, otpravio uz riječi iskrenog zaprepaštenja. Dok se uplašen udaljavao od sudije i stola za kojim je u nevjerici sjedio siroti opat nije mogao da ne čuje kako je ovaj svom bilježniku revoltirano rekao kako nikada nije vidio veće budale i kako se uvijek začudi kada shvati kako neki ljudi uporno ne žele koristiti svoju glavu. 

Da je kojim slučajem, pri izlasku iz Palate, opat Darcy imao glavu, sigurno bi je toliko pognuo da bi bradom mogao dodirnuti grudi. Protrčao je kroz zajapurenu svetinju ne gledajući ni lijevo ni desno vodeći računa da se ne dovede u situaciju da na kakvo kurtoazno skidanje šešira mora uzvratiti istom mjerom. Na ulici, udahnuo je duboko upijajući poslijepodnevnu svježinu žarom utopljenika, a onda se sav smućen i obezglavljen zaputio prema Parizu bez jasne ideje šta mu je dalje činiti. Kada se primakao omalenom parku smještenom odmah uz samu obalu Sene, odluči da se malo odmori i predahne. Nađe slobodno mjesto na jednoj klupi i sjede s takvim olakšanjem da se doimalo kako je iza njega dan u kojem je jedva izvukao živu glavu. Na tom mjestu dočeka noć i naredno jutro koje je bilo vedro i hladno. Sjedeći nepomično na klupi naprezao je misli do granice usijanja nastojeći shvatiti šta mu se desilo, ali što je više pokušavao shvatiti uzroke svoje kalvarije, to su mu razlozi patnje kroz koju je prolazio bili mutniji i nejasniji. Znao je da nakon neuspjeha u Palati više nema kome da se obrati za pomoć, kući se nije smio vraćati, a odlazak u Pariz sada mu se činio potpuno izlišan. Preostalo mu je samo da sjedi na klupi i čeka rasplet događaja uz nadu da će nekada neko imati razumjevanja za ono šta on traži. 

Bio je početak novembra kada je opat Darcy odlučio da sjedeći na klupi sačeka da se revolucija okonča. Već krajem istog mjeseca, kada je Dantonov teror dosegnuo neviđene razmjere i kada je oholi Robespierre mislio kako će na vlasti ostati zauvijek, poče padati jak snijeg. Za nekoliko dana napada ga toliko da je u cijelosti prekrio klupu i sirotog opata koji je sjedio na njoj. Te godine zima je bila duga i hladna, a prvi znaci proljetnog otopljavanja javiše se tek koncem marta. Kada se snijeg u aprilu sasvim otopio, u malom parku na samoj obali Sene pojavi se klupa koja je cijele zime od velikog snijega bila nevidljiva. Ali prazna, bez opata Darcya koji je još u novembru, obezglavljen, sjeo na nju da razmisli šta mu je dalje činiti sa životom. 

Među nikad popisane ratne gubitke sa Sepetarevca vrijedilo bi uvrstiti komplete sportskog tjednika SN revija, od prvog broja, objavljenog 1976, pa do mog odlaska u vojsku, u kolovozu 1984, te mnogo dragocjenije, premda nepotpune (nedostajala su mi tri broja iz 1972. i 1973.), komplete Strip Arta, koji je izdavao i uređivao Ervin Rustemagić. Ove sakupljačke dragocjenosti bile su pohranjene na tavanu, u tridesetak kartonskih kutija. Još od prvih dana rata tiho sam strahovao da će nam zapaljivi metak ili granata pogoditi krov, i kuća da će nam, zahvaljujući meni, planuti kao šibica. Tom strahu su posvećeni dijelovi posljednje priče u “Sarajevskom marlboru”, pisane za prve godine rata. I nakon što je naš krov sretno preživio rat, početkom 1996, za prvog povratka kući na Sepetarevac, popeo sam se na tavan, ali kutija gore više nije bilo. Majku nikada nisam upitao što se dogodilo s mojim novinama i stripovima. Pretpostavljam da su poslužili nekome za potpalu. Umio sam se nositi s vlastitom povrijeđenošću jer je tako bez riječi likvidirala nešto što mi je bilo važno. Ustvari, bilo je to opće mjesto u našemu čudnom odnosu ili neodnosu. Nakon stradavanja kompleta SN revije i Strip Arta, nikad više nisam sakupljao nikakve novine, publikacije, revije, časopise. Premda i dalje vjerujem da su novine dragocjenost koju ne bi trebalo bacati u smeće, niti koristiti za potpalu. Samo novine svjedoče da nas je nekad negdje bilo. U njima piše kakvi smo bili i kako smo živjeli.

Strip Art bio je revija, tiskana u kojekakvim, uglavnom vrlo neujednačenim uvjetima i na svakakvom papiru, koja je generaciji od malih nogu stvarala uvjerenje da je strip umjetnost, a ne sredstvo za kvarenje djece i dječje mašte, kako su to tvrdili onodobni pedagozi i narodni učitelji. Strip Art i Ervin Rustemagić ulili su nam cjeloživotno samopouzdanje i samopoštovanje po pitanju stripa. Ali Strip Art nije bio najvažnija revija našeg doba, koje je nastupilo baš 1973, kada je u Zagrebu ugašen Plavi Vjesnik, formativna strip početnica prethodnoj generaciji. Nama najvažnija bila je Stripoteka, koja je (čini mi se) izlazila svakog drugog četvrtka, donoseći vrlo širok i reprezentativan izbor svjetskih i domaćih radova, u rasponu od kojekakvog komercijalnog smeća, preko američkog sindikalnog stripa, sve do čuda kakvo je u to vrijeme, recimo, bio Corto Maltese. Središte stripovskog izdavaštva bilo se preselilo iz Hrvatske u Srbiju, uglavnom u Novi Sad i u Gornji Milanovac, premda su iz Vjesnikovog OOUR-a Romani i stripovi stizale neke od neprocjenjivih dragocjenosti našega odrastanja i obrazovanja, recimo Alan Ford. Inače, valja primijetiti i to da je onodobna Socijalistička Republika Hrvatska iz nekog razloga bila obrazovno najliberalnija po mnogim pitanjima, pa tako i po pitanju stripa. Osim što je “radna knjiga za upoznavanje prirode i društva”, naslova “Moj dom”, najbolji i najvažniji udžbenik kojim sam se za svog školovanja služio, bila koncipirana kao svojevrsni proto-strip, s nezaboravnim ilustracijama Danice Rusjan, u Smibu, na koji smo, uz Radost, bili u prvom osmoljetke u Drveniku pretplaćeni, izlazio je na posljednjoj stranici dobro crtan i scenaristički izveden strip Ante Zaninovića. Koliko je strip sedamdesetih u Hrvatskoj i izvan umjetničkih i popkulturnih krugova bio važan potvrđuje i činjenica da je tabla stripa Nježni, Ivice Bednjanca, izlazila u SN reviji od prvog broja tjednika. Velika epoha popularnog hrvatskog stripa završit će onog dana kada uredništvo Nedjeljne Dalmacije, u kojoj sam tada radio, otkaže suradnju Dubravku Matakoviću, koji je na posljednjoj stranici splitskoga tjednika svakoga tjedna crtao tablu stripa. I Mataković, i Bednjanac su se, na vrlo pomaknut način, sasvim neprispodobiv današnjoj eri novog konzervativizma, tjedno komentirali događaje u zemlji. Mataković je tako crtao underground komentar zbivanja u Domovinskom ratu, dok je Bednjanac komentirao zbivanja u sportu, uglavnom u nogometu. I bili su to sjajni stripovi, besprijekorno scenaristički izvedeni.

Onda je opet prolazilo vrijeme, godine su trošile naše živote, ja sam se mirio sa svojim sitnim materijalnim gubicima, na kioscima su se mogli nabaviti uglavnom samo reprinti Alana Forda, u hrvatskim knjižarama nije bilo nikakvih, a kamoli vrijednih stripova. Tako je išlo sve do pojave Marka Šunjića i njegove Fibre, uz koju je odmah zatim vidljivom postala cijela jedna, ne baš tako mala nakladnička scena. Usred tog izdavačkog revivala izbila je najednom Večernjakova Strip revija. Dobro pamtim svoju mrzovolju kad sam je prvi put ugledao na kiosku, a koja nije bivala ništa manja niti nakon što sam je kupio i listao u kafiću na utrinskoj tržnici. Naime, bilo je to već vrijeme kada su hrvatski mediji, naročito novine, parazitirali na trendovima u kulturi, pa su pokretani jednokratni kulturni prilozi, imitirane su društvene akcije i pokreti, angažirane zvijezde sapunica da po novinama glume društveni aktivizam, tako da mi je i ta Strip revija djelovala kao samo još jedan izdanak takvog otužnog svijeta. Ono što sam, međutim, morao primijetiti jest da je revija bila skromnije i realnije zamišljena nego što je nalagao duh epohe, da je koncepcijski vrlo jasna i da – što je, zapravo, bilo sasvim neobično – izvire iz tradicije i iz generacije Plavog Vjesnika, dakle vremena koje nisam doživio i čije sam novine i magazine poznavao samo iz arhiva. Večernjakova Strip revija bila je, dakle, duhom starija i od Stripoteke, i od Strip Arta. Spominjem, opet, samo magazine koji su bili važni meni i mojoj generaciji. Tu arhaičnost bio sam spreman tumačiti na dva načina: ili je nekome baš jako stalo da prekorači i zanemari tradicije cijele jedne generacije, ili se radio o tome da su Strip reviju osmislili ljudi koji duhom ili čak i godinama pripadaju generaciji Plavog Vjesnika. Ali što god bilo i kako god bilo, to se nekako nije uklapalo u moju gorku detekciju još jednoga jednokratnog novinskog projekta. Hrvatski jednokratni novinski projekti imitacija su, ili kopija i krivotvorina, nekog od svjetskih uzora i urneka, i nikad se ne nastavljaju na nešto što pripada domaćim tradicijama. I pritom su uvijek naočigled skuplji od onog što sugeriraju mogućnosti, običaji i navike samog nakladnika. Svojom skupoćom bi da zaslijepe i fasciniraju publiku koju upravo time najviše podcjenjuju i vrijeđaju. A otpočetka nemaju namjeru da budu išta više od jednokratne senzacije, niti da postoje duže od jedne sezone. Ako i toliko!

A zatim je, sljedećeg mjeseca, Večernjakova Strip revija ponovo izašla. I onda opet, i još jednom, i još jednom… Kad sam napokon shvatio da se ne radi o jednokratnoj novinskoj prevari i senzaciji? Iskreno rečeno, nikad! Navikao sam se na tu lijepu, skromnu i vrlo konzervativnu reviju, koja je uz publikacije iz najdubljeg undergrounda, poput već davnog Flit magazina ili besmrtnih Komikaza, sugerirala cjelovitost jedne vremenski i generacijski diskontinuirane scene. To što se Flit ugasio desetak godina prije nego što je Strip revija počela izlaziti, nije mi na kraju ni bilo važno.

Na kraju, tek sam sa stotim brojem osvijestio koliko je, zapravo, čudno i lijepo to da Strip revija postoji, i to ista onakva, uz tek minimalne transformacije, kakva je bila na početku. S jedne strane, taj je magazin utočište jednoga ne baš tako malobrojnog kulturnog plemena poklonika klasičnog, konzervativnog, starinskog, žanrovski strogo definiranog stripa, a s druge strane, i mnogo važnije, Strip revija zapravo jedini je domaći proizvod, uz beogradski Politikin zabavnik, koji je moguće naći na boljim hrvatskim kioscima, koji novim generacijama predstavlja makar i uski, skrajnuti i skriveni prolaz u svjetove jedne umjetnosti. Inače, tu ulogu igrala je, sve do 31. svibnja 2019. i čuvena Stripoteka, najvažniji i najdugovječniji strip magazin u povijesti južnih Slavena, ali je nakon tog dana i nakon objavljena 1174 broja, Stripoteka prestala izlaziti.

Što je 100 brojeva Strip revije prema 1174 broja i pola stoljeća postojanja Stripoteke, mogao bi se upitati neki vječni skeptik i defetist? I pitanje, naravno, ne bi bilo ispravno postavljeno. Pravo pitanje bilo bi što je 100 brojeva Strip revije, publikacije koju u okrilju jednih dnevnih novina izdaje jedna privatna kompanija, u usporedbi s nijednim brojem magazina za strip, koji bi izlazio pod pokroviteljstvom i s punim financiranjem Ministarstva kulture, koje bi na taj način obavljalo funkciju zaštite hrvatske nacionalne kulture i omogućavalo novim generacijama prvi ozbiljan kontakt sa stripom? Nije li neobično da dnevne novine, i to u zemlji u kojoj je novinarstvo uglavnom na zlu glasu, i u kojoj po novinama vlada ozbiljna kulturna pustoš, obavljaju posao za koji je u svakoj kulturnoj zemlji – uključujući, recimo, bogatu Belgiju ili bogatu i veliku Francusku – zadužena država? Strip revija danas je u Hrvatskoj i Stripoteka i Strip Art jednoga naraštaja, koji, istina, ima bezbroj sporednih puteva za upoznavanje sa stripom, ali nijedan od tih puteva, osim Strip revije, ne vodi do klasičnog, konzervativnog, starinskog stripa, bez kojega, opet, stripa zapravo nema.

Početkom 1942. godine – u Bilježnicama (Carnets) koje su nam, pod naslovom Zapisi, prevele Ljerka Depolo i Branka Golubović – Albert Camus je zapisao:

“Došavši do apsurda, pokušavajući da živi dosljedno, čovjek neprestano opaža da je na svijetu najteže zadržati savjest. Gotovo uvijek se tome protive okolnosti. Radi se o tom da treba živjeti sa sviješću u svijetu u kojem je rasulo pravilo.

On primjećuje tako da je pravi problem, čak bez Boga, problem psihološkog jedinstva (obrada apsurdnog postavlja zaista samo problem metafizičkog jedinstva svijeta i duha) i unutrašnjeg mira. On primjećuje također da taj mir nije moguć bez discipline koju je teško uskladiti sa svijetom. Problem je u tome. Treba je upravo uskladiti sa svijetom. Ono što treba ostvariti jest red u stoljeću.“

Zapravo nemam tome što dodati početkom 2022. godine. 

Film “Konje ubijaju, zar ne”, redatelja Sidneyja Pollacka, s Jane Fondom, Michaelom Sarrazinom, Susannah York i grdnim Gigom Youngom u glavnim ulogama, snimljen je 1969. Do naših je krajeva došao godinu ili dvije kasnije. Za sedamdesetih i osamdesetih, u godinama našeg odrastanja i sazrijevanja, film je redovno igrao u kinotekama glavnih gradova jugoslavenskih republika, i relativno je često prikazivan na televiziji. Bio je to jedan od onih filmova koji su, prema službenim tumačenjima, svjedočili o okrutnosti i nepravičnosti kapitalističkog sustava. Ali i jedan od onih filmova s kraja šezdesetih, iz vremena pobune, hipika i rata u Vijetnamu, te jedne propuštene mladenačke revolucije. “Konje ubijaju, zar ne” bio je film o vremenu velike ekonomske krize, kada se u skrajnutom kalifornijskom gradiću održava višednevni ili višemjesečni plesni maraton, čiji će pobjednici zaraditi golemih 1500 dolara. Bezazlena društvena igra pretvorila se u borbu na život i smrt, u kojoj najjači opstaju, ali i u kojoj jedini uživa sadistički voditelj maratona, uloga koju je odigrao Gig Young. Osim što je filmski klasik, film “Konje ubijaju, zar ne” jedno je od onih dijela koja su kulturološki i društveno-povijesni znak i amblem epohe. Metafora na kojoj je zasnovan ušla je u jezik i u svakodnevicu, tako da se njome odavno služe oni koji film nisu ni gledali.

Netflixovu seriju, po kojoj ćemo se vjerojatno sjećati 2021, ustrajno sam i tvrdoglavo odbijao gledati. Korejski redatelj, visokostilizirani kostimi, dojam oživljenih kompjutorskih igrica, navala dosad neviđenog, emocionalno razarajućeg nasilja. Mogao bih, stavku po stavku, objašnjavati što mi je sve tu bilo mrsko. I zašto mi je bilo mrsko. Po onom što su pisali domaći i strani kritičari, pomišljao sam da je riječ o visokokomercijaliziranom djelu sa Zapada, proizvedenom, sklopljenom i sastavljenom u Južnoj Koreji. O nekoj vrsti Matrixa i Tarantina po sniženim cijenama. Ne, to nikako ne bih gledao.

I tako, sve dok me nešto, valjda je to bila kasnovečernja pustoš na ekranu, nije navelo da ipak krenem gledati “Squid Game”. Već sam početak, zlokobni, hladno naturalistički prikaz jedne dječje igre, iznevjeravao je zamišljenu pretpostavku. A ono što je uslijedilo bilo je, barem za ovog gledatelja, ono što je od djetinjstva gledao, gledajući po tko zna koliko puta “Konje ubijaju, zar ne”. Razlika je samo u tome što je Pollack snimao film o trenutku krize, društvene i intimne, dok Hwang Dong-hyuk pripovijeda o trajnom stanju društva i civilizacije. Jedan je svijet bilo moguće popraviti, dok je drugi nepopravljiv. Prvi je posljedica kvara, dok je drugi djelo nezaustavljivog antropološkog, društvenog i ekonomskog napretka, i vjere u kapitalizam kao idealan sustav, jedini u kojem mogućim bivaju demokracija, ostvarenje ljudskih prava, jednake mogućnosti za sve. Dok je Pollack kritizirao stanje stvari u ime nekog jasno definiranog ideala, Hwang Dong-hyuk samo nastoji opisati stvarno stanje i smisao tog idealnog kapitalističkog sustava. Prvi se, u duhu epohe, služio sredstvima poetskog realizma, dok se drugi, također u duhu vremena, služi sredstvima fantastičnog realizma. Ono što gledamo u “Squid Game” nigdje se na svijetu, možda, ne događa, ali je, istodobno, mnogo istinitije i stvarnije od onoga što se događa. “Squid Game” gola je i otkrivena slika svijeta u kojem živimo, a koji je maskiran u tisuću krinki. 

Postoji neka tajna sila, tajna organizacija, vrag će znati tko, koja po ulicama velikog grada regrutira obične očajne ljude. Pošalju na tebe nasmiješenog čovjeka u odijelu – nalik prodavačima kredita, nalik dilerima T-comovih telefonijskih čudesa, nalik uličnim prevarantima opće prakse – koji zaigra s tobom igru u pare i šamare, u kojoj te pošteno išamara, ali ti dopusti da zaradiš novac. Nakon toga, opčinjen novcem kojeg inače nemaš, potpisuješ ugovor i odlaziš tamo gdje se igra velika igra.

Scenografije velike igre, te mjesta na kojemu igrači žive, podsjeća na Buñuela. I podsjeća na Franza Kafku. Ustvari, podsjeća na neke rane filmske i teatarske inscenacije inspirirane Sigmundom Freudom. Igre su vrlo prepoznatljive, ali radikalno reformatirane. Ljudi su pretvoreni u figure u igri. Onome koji odozgo sve promatra, stvar je vrlo zanimljiva i seksi. Kao da je tetris najednom oživio. Neke su igre gotovo arhetipske dječje, druge su iz svijeta odraslih. Ono što će gledatelja iznenaditi, te dodatno uznemiriti, to je što većina igara postoji i kod nas. Igra zaleđivanja, potezanje konopa, klikeri (franje, pikule…). Igra se za konačni golemi novčani dobitak, koji visi o stropu, gore visoko iznad glava. I, naravno, igra se na život i smrt. Eliminacija u igri eliminacija je iz života. U toj okrutnosti, koju će kritičari nazivati besprimjernom i nečuvenom, te će sladostrasno uživati u vlastitoj jezi i zebnji, postoji nešto što Hwang Dong-hyukovu zamisao čini genijalnom. Naime, igra na život i smrt svaka je dječja igra. Pokušajte se, ako ste u stanju, prisjetiti svojih prvih igara s odraslima, kada ste imali dvije, tri, četiri, pet godina. Naučili ste pravila, i zaigrali, recimo Čovječe, ne ljuti se, protiv tate, ponosnog što već znate brojati. Jedna vrsta tata svom će djetetu prepustiti pobjedu, tojest, takvi će tate varati samo da izgube. Druga vrsta tata hladnokrvno će pobjeđivati. Ako ste imali čast s drugom vrstom, onda se morate sjećati te vlastite unutarnje jeze i užasa pred porazom, kad bi vam se činilo da je to kraj svijeta. O smrti ništa još niste znali, ali to je zapravo bila smrt. I to je bio put saznavanja o smrti i o smrtnosti. Poraz u igri Čovječe, ne ljuti se. Oni, pak, kojima su tate puštali da pobijede, na ulici će se i u školi susresti s užasom vlastite smrtnosti u igri. I doživjet će nešto što doista jest “Squid Game”.

Suprotno mogućim očekivanjima, ali i kritičarskim tumačenjima, “Squid Game” krajnje je lokalna korejska priča. Otprilike onako i onoliko koliko su “Zbornica” Sonje Tarokić, ili “Toma” Dragana Bjelogrlića naše, use zatvorene i vrlo lokalne priče. Hwang Dong-hyuk bavi se položajem stranih radnika, naročito onih iz muslimanskih zemalja, u Koreji. Jedan od najvažnijih likova u igri djevojka je koja u tu zemlju stiže kao izbjeglica sa sjevera, iz komunističke Sjeverne Koreje. (Igra ju odlična HoYeon Jung. Ako nije neumjesno i o tome govoriti, ali za ovog gledatelja najljepša i najerotičnija filmska pojava u Bog zna koliko već godina…) I ostali likovi uglavnom su lokalno tipizirani, koju desetinu tisuća kilometara daleko od nas. Upravo to ih, međutim, čini tako bliskim. Doista, šokantna je širina polja gledateljske identifikacije s likovima, temom i radnjom serije “Squid Game”. To što u njoj gledamo i vidimo, to smo doista mi. Među nadzornicima igre, ubojicama i gledateljima, ali i među igračima koji na prevaru preživljavaju, prepoznavao sam ljude s kojima sam godinama radio i družio se, te kojima sam, a da toga nisam bio svjestan, predstavljao konkurenciju. Ili je to, možda, efekt one identifikacije kakvu gledatelj ima s junacima Franza Kafke. Nikad se nisi probudio kao kukac izvrnut na leđa, nikad ti se nije dogodilo da jednog jutra dođu po tebe i pokrenu proces, nikad nisi – osim možda u snu – pokušavao ući u dvorac koji je za tebe zatvoren, kao što nikad nisi brodom putovao u Ameriku, ali svaki od tih događaja protuslika je, antitip je, dijela tvoje osobe i svakodnevne tvoje egzistencije.

“Squid Game” serija je od devet epizoda, čiji otvoreni kraj najavljuje nastavak. Opet nisam siguran želim li ga gledati. Međutim, “Squid Game” je ovog trenutka najprivlačnija, financijski najisplativija priča za dopričavanje, koja postoji na svjetskoj burzi priča. “Squid Game” je, da tako kažem, početkom 2022. neusporediva marka, nedosegljiv brand, ona je mladi Lionel Messi među svim dostupnim pričama. Ona pripovijeda o kapitalizmu i totalitarizmu. Pripovijeda o tome da zapravo nema slobode mimo novca, premda je novac osnovno sredstvo ljudskog porobljavanja. Pripovijeda o tome koliko je strašno biti siromašan i koliko je strašno biti bogat. Njezin autor danas u nekim intervjuima govori da se našao na rubu bankrota, da je prodavao vlastiti kompjutor, dok ju je pokušavao dovršiti i snimiti. Nitko tu priču nije htio, jer su svi mislili da je neisplativa, da je preskupa. A onda je priča koja opisuje kapitalizam i izlaže ga konačnom ruglu, ipak snimljena. I postala je visokokomercijalni proizvod, koji se nastavkom može još grdno unovčiti. Nastavak, međutim, nema smisla. Priča je, naime, ispričana, premda je kraj ostao otvoren. Ali nakon tog kraja, ne može biti dobrog nastavka. Nastavak može biti samo zabavan, uzbudljiv, nadražljiv, ali nikako dobar. Hwang Dong-hyuk će ga, međutim, snimiti. I tako će, pripovijedajući o igrama eliminacije, sam u takvoj igri sudjelovati. Igrajući za velike novce, neće ga više biti briga ni za vlastitu smrt.

Moguće je, naravno, da se varam. Moguće je da Hwang Dong-hyuk snimi nastavak koji će me dojmiti. Ali za to će mu trebati mnogo više nego što mu je trebalo u prvoj priči. Ako mu uspije da snimi dobar nastavak, Hwang Dong-hyuk od svoje će gledatelje učiniti sudionicima u igri. Mene je već uvukao. Samo što ne igram za novac, nego igram za priču.

Kad Komitas Vardapet zapjeva “Ždrala”, dogodi se ono čudo koje još nitko razjasnio nije, niti mu otkrio ime. Riječ umjetnost pomaže, ali je preopćenita i blijeda za čudesa koja su njena srž i smisao. Kao kad kažete – šipak. Ništa niste rekli o svilenkastom, prozirno čvrstom, slatko-kiselom sjemenju. Osim ako ne govorite čovjeku čije ruke, zubi i nepce imaju iskustvo istresanja i zobanja koštica s napetog dlana. A gdje su još zvukovi i mirisi…  

Lako je reći: idite na YouTube, upišite “Komitas” i “Krunk” i sami poslušajte prije 110 godina u Parizu snimljen glas Komitasa Vardapeta. Ali… Internet, YouTube, link… sa svakom takvom riječju truni se, mrvi i nestaje sva tajanstvenost umjetnosti. Moje je da opisujem tako da vam usadim želju, glad i žeđ za šipkom. Ili, još teže, da vam moja slova Komitasovim glasom zapjevaju. 

“Ah, to je tako teška i tužna sudbina”, bilo je sve što mi je o Komitasu Vardapetu rekao pijanist Ruben Dalibaltajan, predajući mi u ruke svoj posljednji CD koji je, pod naslovom “Krunk”, krajem prošle godine objavila mala, vrijedna i probirljiva zagrebačka diskografska kuća A Classic. U načinu na koji je to izgovorio bilo je sadržano sve ono što sam naknadno saznao o životu velikog armenskog skladatelja, oca armenske umjetničke glazbe s kraja 19. i početka 20. stoljeća, sjajnog zborovođe i neumornog zapisivača i čuvara narodnog armenskog blaga i identiteta čije korijenje seže dublje u vrijeme nego povijest većine današnjih velikih europskih naroda i država. 

Rodio se kao Sogomon Somogonjan 1869. u Anadoliji, u jednoj od velikih armenskih zajednica na području Otomanskog carstva. Bez majke je ostao u prvoj, a bez oca u dvanaestoj godini života. Ali, siroče je bilo obdareno predivnim glasom i muzikalnošću zbog kojih je mogao postati pitomac sjemeništa pri katedrali u Ečmijacinu, današnjem Vagaršapatu, duhovnom središtu i drevnom sjedištu Apostolske armenske crkve nadomak Erevana. 

Veliki talent je bio prepoznat i poslat u svijet, na školovanje u Berlin. Armensku je glazbu pronosio sa svojim sjajnim zborovima širom Europe, a u svim njegovim životopisima nezaobilazan je trenutak kada mu se na pozornici u Parizu poklonio sam Claude Debussy. Na europskim pozornicama predstavljao je ono što je sakupio obilazeći svoju domovinu zapisujući narodne pjesme, postavši tako jednim od prvih velikih etnomuzikologa i folklorista, čuvarom i spasiteljem velike armenske glazbene duše. Uz to je svakako bitno i važno reći da je Komitas Vardapet s jednakom ljubavlju i pažnjom bilježio i sakupljao i turske, i kurdske napjeve. I recimo još da je Komitas bilo ime koje je odabrao kad se zaredio i zamonašio, a Vardapet je armenska riječ koja označava svećeničku službu i čin.

Pred skučenim duhom tadašnjeg hijerarhijskog vodstva crkve čiji je bio svećenik i monah, Komitas se 1910. nastanjuje u Istanbulu. Tamo je bio čovjek i točka okupljanja, ne samo Armenaca, već i kozmopolitskih intelektualnih i umjetničkih krugova prijestolnice carstva na zalasku. 

A onda počinje tragedija, koju je kolega Zlatko Madžar, u svojoj kultnoj emisiji “Klasična večer zagrebačkih šišmiša” na Trećem programu Hrvatskog radija, posvećenoj armenskoj glazbi, Komitasu Vardapatu i Rubenu Dalibaltajanu, ovako sažeo: 

“Godina 1915. označava početak tragičnog kraja Komitasova života. Dvadeset četvrtog travnja britanske su se snage iskrcale na Galipoljskom poluotoku… Istoga dana mladoturske vlasti izdale su nalog o uhićenju i deportaciji nekoliko stotina armenskih uglednika i vodećih intelektualaca, među njima i Komitasa. Tim je činom službeno započeo Armenski genocid u kojemu je život izgubilo milijun i pol Armenaca… Tijekom mjeseci provedenih u unutrašnjosti Anatolije, Komitas je svjedočio neopisivim užasima i brutalnim ubojstvima svojih sunarodnjaka… Ono što je doživio i preživio potpuno mu je razorilo duh. Kao da to nije bilo dovoljno, policija mu je za njegove odsutnosti do temelja poharala i opljačkala stan: biblioteka, partiture, tisuće notnih zapisa narodnih pjesama, muzikološki spisi, bilješke o dešifriranju haza – njegovo životno djelo odjednom je nestalo. U dobi od 46 godina, u naponu stvaralačke snage, toliko ustrajni Komitas bio je slomljen, posve uništen čovjek. (…) Najesen 1916. prijatelji su ga smjestili u bolnicu u kojoj je proveo dvije i pol godine, a 1919. Komitas je iz Konstantinopola prebačen u Villejuif, gradić nadomak Pariza, gdje se nalazila poznata psihijatrijska klinika, u kojoj je skladatelj  proveo devetnaest posljednjih godina svog toliko tegobnog života… Neizlječiva, duboka tuga nije ga napuštala do zadnjeg dana života.”

Ili, još kraće rečeno, Komitasu je od zla i tuge prepuklo srce.  

I zato, kad Komitas Vardapet zapjeva svoju i narodnu pjesmu “Ždral”, što se na armenskom jeziku kaže “Krunk”, događa se čudo u kojem se slutnja najdublje tuge stapa u jedno s neizmjernom utjehom i ljepotom. Ruben Dalibaltajan na svom albumu divno svira jednu od mnogih obrada Komitasova “Ždrala”, obojenu impresionističkim akordima. On mi je i objasio da je “Krunk” neslužbena himna svih po čitavom svijetu raseljenih milijuna Armenaca. 

“Stani, ždralu, ne žuri za svojim jatom, ja sam rob tvoga glasa, imaš li za mene vijesti iz domovine?”

Dok pjeva te stihove, Komitas se prati na klaviru tek ovlaš dodirujući tipke, bacajući notu po notu kao zlatno zrnje kojim mami ždrala da mu nešto o domovini kaže, i postavljajući krhke grančice od povezanih kvinta, tek toliko da mu se glas oko nečega oplete i ne slomi se nad bezdanom čežnje. 

“Ždral” je jedna od devet Komitasovih skladbi koje na albumu “Krunk” svira Ruben Dalibaltajan, veliki umjetnik armenski, ali i hrvatski, otac u divnoj glazbeničkoj obitelji i profesor Muzičke akademije u Zagrebu, iz čije klase već godinama u svijet otprhuju najgenijalniji mladi hrvatski pijanisti. 

Hrvatsku je maestro Dalibaltayan već zadužio snimivši sjajnu diskografsku antologiju klavirskog opusa Blagoja Berse. A sada nam je dao neprocjenjivo vrijedan dar iz svoje prve domovine. Na albumu je i Toccata Arama Hačaturjana za kojega svi znamo, ali i sedam skladbi još jednog nama slabo poznatog armenskog skladateljskog i pijanističkog genija Arna Babadžanjana. 

Dok sam prvi put slušao ovaj album, već kod prvog Komitasovog plesa osjetio sam silan nespokoj i poriv da skupa s glazbom izađem pred kuću, u noć. I gle, svaka je nota odjednom pronašla svoju treperavu zvijezdu s kojom se sljubila na nebu, a nebo nad Prominom odjednom je postalo armensko, dok mi se od Dinare pod snijegom i mjesecom na obzoru pričinilo da vidim planinu-majku Ararat.   

Razmišljajući o ponašanju tri tipa pisaca u njihovom odnosu prema vlasti, mislim da se o Tribunu nisam dovoljno iskazao. Opisao sam ga kao iskusnog, odmerenog igrača, koji ponekad, ako je potrebno, koketira sa vlašću da bi na tribunskom mestu ostao što duže. Ali, kao i kod Hronisterika i Klovna, i kod Tribuna ima značajnih nijansi u skali između koristoljublja i hrabrosti. Mislim da sam nedovoljno istakao upravo odlučnost određenih Tribuna u ključnim momentima društvenih i nacionalnih raskršća u svojoj otadzbini kada se beskompromisno bore za svoje stavove. Oni mogu da nose tu ulogu tako predano, da bi nekada trebalo i da se otrgnu od nje, govoreći sebi ono što je Konrad rekao Havelu: “Sada bi ponovo mogao da budeš pisac. Odigrao si važnu istorijsku ulogu, prepusti nadalje političarima“. Iako neki od od Tribuna, ako je potrebno, manipulišu sa vlašću, za njih je istina važnija i nasuprot svim pritiscima, znaju da budu otporni i uporni u njenoj odbrani. 

U tom smislu, koristim primere književnih tribuna iz ranije (Igo) i bliže (Sartr) francuske prošlosti.  

Strasno republikanstvo Viktora Igoa protiv diktature Napoleona III (koga u svojim pamfletima naziva Napoleon Mali) nije zaplašilo ni decenijsko progonstvo na ostrvo Gernzi, gde je grmio pamfletima, stvarao upečatljive crteže, učestvovao u okultnim seansama, i osim toga napisao „Jadnike“ i zbirke poezije „Kazne“, „Kontemplacije“, „Legende vekova“… Uštogljeni, ali željan vlsti Napoleon III, koji se od prvog predsednika francuska republike (1848-51) preobražava u vlastodržnog imperatora (u istoriji neredak slučaj) bio je prava meta gnevnog pisca. Igoovo izgnanstvo nosi dranatiku visokog stila. Sa lažnim pasošem, gordi tribun, preobučen u radnika, odlazi da u sledećim decenijama samuje na malim, hladnim lamanškim ostrvima. Iz dugog egzila, u najkreativnijim godinama svoga života, Igo se 1970., dva dana posle proglašenja Republike, vraća u Pariz gde je dočekan kao heroj. 

Ljubav francuskog naroda prema tribunu Igou trajala je doživotno: na proslavi njegovog 79. rođendana, održana je jedna od najvećih parada u francuskoj istoriji. Više od dva miliona ljudi prolazilo  je u njegovu čast ispred stana u ulici d’ Elej gde je živeo, a zatim se povorka kretala duž Jelisejske avenije prema centru grada. Slična takva ogromna masa ljudi je 1883. ispratila telo Igoa do Panteona, njegove večne kuće. 

Koliki je bio uticaj Igoa na javnu svest, ne samo u njegovoj otadzbini, nego, kao prognanik, i na ostale države, svedoči i da je u Velikoj Britaniji, kraljica Viktorija, tada najmoćnija svetska vladarka, zbog njegovog nastojanja poštedela od smrtne kazne šest irskih terorista (a ukidanje smrtne kazne doneto je u ženevskom, portugalskom i kolumbijskom ustavu). 

*    *    * 

Kritičari, od Tibodea na ovamo, ističu retoričnost kao jednu od glavnih Igoovih stilskih odlika. Retorika je efikasno sredstvo koje Tribun često koristi pa je otuda bliska i Sartrovom stavu u „Šta je to literatura?“: “Pisac je govornik: on naznačava, dokazuje, naređuje, odbija, interpeluje, preklinje, vređa, ubeđuje i insinuira”. Sartrova sugestija je očigledna: pisac treba da bude angažovan. Svakako da se angažovanost Tribuna razlikuje od Hronisterikove. Delovanje Hronisterika je u službi određene političke situacije, on je žestoki borac u prvim frontovskim redovima u borbi za vlast. 

Tribunski strateški horizont je mnogo širi, u političkom, a i u ideološkom smislu. Njemu je imidz sopstvene nepokorne individualnosti osobito važan, pa zato je oprezan da ne padne u naručje vlasti. On može da se približi, da se približi i ohrabruje određeno mišljenje, stav i političku akciju, ali nikako nije „partijski“ čovek, kao što je često Hronisterik. 

Za tribunsku angažiranost oko suštinskih, etičkih načela za opstanak svoje nacionalne književnosti, kulture i jezika očekuje da bude veličan visokim nagradama i priznanjima i da ima dominantno mesto u književnim istorijama. Tribun – pisac prihvaćen od svoje fele kao ključan, autoritativno ocenjuje kreativne domete svojih prethodnika (i ponekog savremenika), čime naglašava sopstvenu važnost u uspostavljanju nacionalnog Panteona. U književnom svetu on gotovo da i nema suparnika koji bi mogao da mu parira po važnosti ili funkciji u kulturnom i društvenom životu svoje države. Njegov protivnik, ako je pojedinac, mora da oličava  one vlastodržne prakse i strukture koje predstavljaju izazov za Tribuna da im se direkno suprostavi. 

I kada je u vladajućoj političkoj poziciji, Tribun, borac za Pravdu i Principe, može da uđe u dvoboj. Takav je bio slučaj sa Igoom, i sa Sartrom. 

Ali je Sartr, da budemo iskreni, imao mnogo inteligentnijeg i značajnijeg protivnika nego što je imao Igo. General Šarl de Gol. Heroj francuskog Otpora, predsednik 5-te Republike, državnik svetskog ugleda, moćna figura francuske istorije. Osim toga i pre svega, za razliku od Napoleona III, bio je omiljen u narodu, kada je 1958. Bio izabran za predsednika Francuske, ovaj visoki, nosati 67-godišnji general je dobio 78 % glasova. Podstiče promenu Ustava, zbog čega dobija još veću podršku Francuza – 79, 2 %! General je sa pravom slavljen kao dupli spasilac Francuske  – prvo, u oslobođenju otadzbine od fašistčke okupacije, drugo, spasavajući francusku republiku od zastrašujućih nemira. Naime, u maju 1958., radikalni podržavaoci francuske kolonizatorske vlasti u Alžiru dižu pobunu. Francuska je već iscrpljena od nedavno okončanog rata u Indokini. Samo jedan čovek, general Šarl de Gol, može da razreši ovu tešku situaciju što nagoveštava državni udar. 

Posle ostavke na mestu predsednika države 1946., de Gol ponovo postaje predsednik zbog dobrobiti otadzbine. Smiruje bunt, vrši reforme institucija, uz podršku većine poslanika i proglašava Ustav Pete Republike. Andre Marlo, ubeđeni komunista, aktivan učesnik u kineskoj revoluciji, španskom građanskom ratu i francuskom pokretu otpora, posle svog tog velikog revolucionarnog iskustva, postaje ministar kulture u de Golovom kabinetu. U svojim „Antimemoarima“, iskazuje poštovanje i poverenje prema svom predsedniku: „On je sa svojim sugovornikom uspostavljao veoma intenzivan kontakt koji se, s obzirom na njegovu rezervisanost, činio neobjašnjivim. Taj je kontakt u prvom redu proistjecao otuda što je on ostavljao dojam cjelovite ličnosti – dojam koji je demantirao onu uobičajenu izreku: ne prosuđuj čovjeka po jednom razgovoru. U svemu što mi je rekao bilo je one težine što je historijska odgovornost daje i posve jednostavnim izjavama… Razgovarao sam s visokim oficirom koji je volio ideje i koji ih je neprimjetno pozdravljao u prolasku; s čovjekom pred kojim je svatko bio odgovoran, jer je on snosio odgovornost ya sudbinu Francuske; i čiji je duh bio zaokuplen tom sudbinom koju je trebalo da otkrije i da ispuni“. 

Jasno je da je de Gol bio pravi nacionalni tribun Francuske, factor ujedinjenja francuskog naroda, koji, odkako je prebrodio sva teška iskušenja, u starosti se suočio sa još jednim velikim i opasnim životnim izazovom. U maju 1968. Bio je u svojoj 78-oj godini, a Sartr, mada petnaesetak godina mlađi, ulazio je u svoje „treće doba“. Sudar između generala de Gola i Sartra bio je u suštini suočavanje dvojice iskusnih, pametnih i odlučnih ličnosti, mada kako u, tako i na pragu starosti. 

Tih burnih majskih dana, pariske demonstracije, predvođene Nacionalnom unijom francuskih studenata, od Sorbone i Latinskog kvarta brzo su se širile Parizom, osnažene novim i novim demonstrantima, pre svega omladincima i radnicima. Policija je nasilno reagovala, demonstranti su na to odgovorili bacanjem kocki sa kaldrme i pravljenjem barikada. Ovo je potsećalo na tradiciju pariskih narodnih pobuna, dobro poznatih iz istorije: od francuske buržuaske revolucije 1789., pa preko velikih uličnih nemira 1832. (u kojima su učestvovali Igoovi Gavroš i Marius), i 1948. (gde je učesnik i sam Igo), pa sve do pariske Komune (čiju sto pedeset godišnjicu slave napredni ljudi širom sveta), kada je gnevni narod izlazio na ulice tražeći pravdu. 

Kako se u upozoravajućim masovnim nemirima ponašao General, a kako Egzistencijalista? 

78-godišnji de Gol, pod velikim pritiskom tih događaja, odmah je otišao u Baden-Baden, gde se sreo sa generalom Masoom, zapovednikom francuskih okupacionih snaga u Z.Nemačkoj! O čemu se s njim dogovarao? Pretpostavlja se da se vodio razgovor o mogućoj intervenciji vojske protiv demonstranata. Sedam godina pre toga kao predsednik vlade, General je silom efikasno sprečio alžirski državni udar „penzionisanih generala“, vrlo lako pridobivši, obučen u svoju staru vojničku uniformu iz II svetskog rata, vojsku na svoju stranu. Osim toga, pokušaj državnog udara je naišao na široko suprostavljanje sindikata, koji su jednočasovnim štrajkom dali podršku de Golu. 

General je dobro znao da sa narodom nema šale, te se vratio pregovorima sa studentima i radnicima u Pariz i prihvatio neke njihove zahteve, ali je zato odmah raspustio Parlament i već u junu zakazao nove izbore, na kojima je odneo ubedljivu pobedu. 

S „druge strane barikade“, egzistencijalistički guru Žan Pol Sartr, jedini koji je odbio Nobelovu nagradu za književnost dosledan stavu da pisac ne sme da se poistoveti ni sa jednom institucijom, bio je oduševljeno podržan od studenata i njegova tribunska popularnost u buntovnim šezdesetim bila je ne samo francuska, nego globalna, svetska. U maju i junu 68-e, u jeku nemira, bio je snažan inspirator i podržavalac studentskog bunta. 20-og maja,  u „Le nouvel observateuru” objavljen je intervju u kom Sartr vodi razgovor sa Danielom Kon-Benditom, Crvenim (nadimak zbog boje kose i političkih ubeđenja), jednim od lidera studentskog pokreta. Ali kao onaj koji intervjuiše! Veliki, moćni filozof Žan Pol Sartr je intervjuisao mladog buntovnog studenta Kon-Bendita! I to u jeku demonstracija. 

Zbog građanske neposlušnosti i aktivne podrške studentima Sartr je bio uhapšen, ali na naredbu Generala rečima: – Ne hapsite Voltera!, odmah je oslobođen. 

Sartrov egzistencijalizam i njegove ideje o humanističkim vrednostima, revolucionernoj solidarnosti, slobodi (po njemu, Če Gevara je najkompletnije ljudsko biće njegovog doba) bio je u velikoj modi među bit-generacijom , koja je pak predvodila masovne proteste koji su, počevši od Francuske, zahvatili Evropu i svet. 

Nasuprot „Budi mlad i ćuti“, jedan od tadašnjih grafita kojim su studenti ironisali de Golovu politiku, hrabrili su se Sartrovim „Budimo realni, tražimo nemoguće!“. 

  *    *    * 

Priznajem da me je zbunjivala, čak pomalo i iritirala, ona tribunska naglašena potreba, i pored jakog društvenog i političkog angažmana,  da stvara u svim književnim žanrovima – romanima, dramama, esejima, pripovetkama, putopisima, polemikama, pismima… , a kad bi se ta kreativna plodnost prebacila i u poeziju, kao kod Igoa (ali i kod Getea, Krleže…), Tribunova samosvest deluje zapanjujuće. Često sa izvanrednim, ushićujućim ostvarenjima, ali ponekad i sa očigledno vrednosnim oscilacijama. Vitalna kreativna Tribunova energija je nadljudska, a to, čini se, njemu omogućava da stvori ne samo impresivan opus, nego i toj velikoj produkciji, remek-dela, ali i neka manje uspešna. Igo je najveći pisac francuskog romantizma, ali njegove drame, među kojima i “Ernani“, iz koje je potekao libreto poznate Verdijeve opere ili „Kronvel“ sa predgovorom koji je bio inspirativan manifest romantizma, izgubile su bitku sa vremenom. Od Sartra pak, vremensko rešeto, iako samo četiri decenija posle njegove smrti, već izdvaja drame „Prljave ruke“, „Đavo i Gospod Bog“, autobiografske „Reči“, roman „Mučnina“ kao bolje u odnosu na ostala njegova književna dela. 

Tribun ne može da bude skroman, i kada je odmeren i kada se čini da je skroman. On je itekako svestan svoje važnosti, slave koja ga prati u životu. On njkad ne postaje Tribun protiv svoja volje. Sasvim su retki suprotni primeri kao, na primer, Česlav Miloš u vreme Solidarnosti koji je na konstataciju novinarke (u knjizi intervjua „Razgovori u Parizu“ Branke Bogavac) „Vi sta božanstvo u Poljskoj“, odgovara: „Ta uloga je veoma teška i ona je apsolutno izvan  moje volje. Sebe sam shvatao kao hermetičnog pesnika i svakako za jednu manju elitu, a događaji su od mene napravili simbol“. Ali, studenti su švercovali zbirke tog „hermetičnog“ pesnika, koje su posle javno čitane na velikim protesnim skupovima studenata u Poljskoj. 

Omiljenost Tribuna među studentima i inteligencijom neosporno je podržavajuća, ali je ta njegova popularnost i u narodu jača od one prema drugim značajnim autorima, savremenicima Tribuna. U slučaju Igoa i Sartra, to je više nego očigledno. 

Ali, i pored tog nadljudskog efekta koji izdvaja njegovu poziciju u nadmoćnu socijalnu i književnu prisutnost, Tribun je ipak… samo čovek. I on stari. Kako starenje utiče na Tribuna, kako on reaguje na sopstveno starenje, na neminovno pro(is)ticanje vremena? 

Veliki deo obimne studije “Starost” Simon de Bovoar posvećuje opisima i komentarima o starenju poznatih umetnika. Za svakog vremešnog tvorca, kao uostalom i za svako ljudsko biće, primicanje smrti nosi tečka iskušenja. Bovoar otkriva kako svaki umetnik zasebno, svaki na svoj način, doživljava starost i suočava se sa sopstvenim odlaskom. U više analiziranih sudbina, ostareli umetnik mučno podnosi nevolje svoje starosti (Svift, Mikelandzelo, Verdi, Šatobrijan…), ali, prema Bovoar, ima i onih (Gete, Vitmen, Lu Salome, Renoar…), koji su u kasnijim godinama svog života zadržali stvaralačku i ljudsku radost. 

Među njima je i Igo. Pored svih životnih nedaća i porodičnih nesreća, on se, piše Bovoar, i dalje osećao netaknut, a njegova radna sposobnost nije opadala. „Pisao je pesme koje spadaju u njegove najbolje… Igra se rečima i slikama slobodnije nego bilo kad pre, nikakvo preterivanje ga ne plaši: Igo je avanturista”… “Njegov unuk kaže: Govorio nam je o kraju koji je naslućivao sa tako smirenom vedrinom, te nam smrt nikad nije prikazao kao nešto užasno“. Bovoar misli da je ostareli Igo uspostavio saglasnost sa samim sobom, jer je „taj susret moćne starosti sa slavom priželjkivao od samog početka“. 

U jednoj drugoj svojoj hronici, „Ceremonija oproštaja, razgovori sa Sartrom“, ista autorka, u inače intenzivnoj i kontraverznoj vezi sa Sartrom (od 1929-e, kada je imala 21 godinu, do njegove smrti), veoma neposredno, ali i nemilosrdno opisuje poslednje godine njegovog života. 

Čovek sa tribunski snažnom voljom i interesom za dejstvovanje,  Sartr se, sa staračkim opadanjem telesne snage, sa gubitkom vida (nameće se paralela sa Borhesom koji je sopstveno slepilo u veoma pristojnu i stvaralački vitalnu starost), postepeno pasivizirao, postajao otsutan, ravnodušan. Za razliku od opisa svog dede u „Reči“ koga je, kaže Bovoar, Sartr „… poistovetio sa likom moćnog i mudrog patrijarha, uvek zadovoljnog sobom…“, pisac je bio poražen starošću. Verovatno i zato što, za razliku od njegovog dede, koji je „uživao u veličanstvenom zdravlju“, Sartr se suočavao sa krupnim zdravstvenim problemima, sve više postajući žrtva starenja svog tela. 

Suočeni sa neumitnim starenjem, sa istrošenošću sopstvenog tela, neki od pisaca Tribuna mogu da se zapitaju: „ A treba li i dalje pisati?”. Ovo svakako ne važi za vitalne tribune kao što je bio Igo, ali oni bolešljiviji kao Sartr, verovatno, pri kraju svog zemnog života preispituju svoj ulog u velikeprojekte nekadašnjeg ja. „Budućnost rešava dali je prošlost živa ili mrtva“, citira Bovoat francuskog tribuna, pisca i filozofa, iako je poslednjih godina života on gubio entuzijazam koji ga je dotle držao u napetoj kreativnoj i mentalnoj formi. Posle studentskog proleća 68’e, trudio se da zaokruži, koristeći amfetamin kao neophodnu potkrepu, „Porodičnog idiota”, opsežnu analizu biografije Flobera, ali nije uspeo da je dovrši.  

Njegov pogreb, kao i Igoov, sa pedesetinu hiljada posetilaca, bio je još jedan dokaz njegove omiljenosti koju je uživao među poštovaocima. Tom prilikom je nastala velika gužva, zbog čega je jedan od prisutnih upao u otvoren grob pre nego što je Sartr bio zakopan. 

*     *    * 

Кnjige razgovora sa starim Tribunima (Ekermana sa Geteom, Matvejevića sa Krležom, Caneta Andreevskog sa Koneskim…) čitane su i citirane od narednih generacija pisaca i poštovalaca. Oproštaj od ovozemnog života, kao što smo videli na pogrebima Igoa i Sartra, završni je akord dugoj nizi privrženosti i počasti koje prate Tribuna tokom njegovog života (bez obzira na njegovo zdrastveno stanje), što se ne bi moglo reći za mnogo skromnije ispraćaje sa zemnog bivstvovanja kod pisaca hronisterika, na primer Ezra Paunda, koji odkako je bio uhapšen (i u zatvoru pisao stihove na toalet hartiji), je godinama bio izolovan, pod psihijatrijskom kontrolom, depresivan i napadan sa svih strana. Ili onog klovna pisca Vitkacija, koji je „režirao“ sopstveno samoubistvo, presecajući vene i ispijajući otrov, a ljubavnici Česlavi koja polazi da mu se pridruži, daje nedovoljnu dozu  „Luminala“ da bi preživela. Ili da se vratimo još unazad – kakvi su bili poslednji dani jednog velikog Tribuna kakav je bio Gete, nasuprot onih velikog Klovna Mocarta ili velikog Hronisterika Ničea? 

Tribuni, kao što su Igo i Sartr, kao što je naš Koneski, odlaze u književnu i nacionalnu istoriju sa brojnim sledbenicima među mlađim savremenicima. Suprotno njima, omiljenost pisaca hronisterika i klovnova kod savremene kritičarske i čitateljske publike je nesigurnija, specifičnija i isključivija.  Hronisterik može veoma brzo da stekne čitateljske navijače koji će ga citirati zbog naglašene aktuelnosti i nesumnjive žestine. S druge strane, hronisterikovo delo meri se sa različitim aršinima – kod onih kritičara koji su sa „njegove“ strane naspram onih koji sa suprotne. U polemikama, za razliku od organizovanog i autoritativnog Tribuna, Hronisterik odmah uzvraća protivnapadima i uvredama. Po istom principu, visoko-nisko, kreće se i linija književnih nagrada, koje mu se dodeljuju kada su njegovi stavovi u saglasnosti sa političkim stavovima žirija, a potom, kada se politika promeni, njihove javne počasti takoreći nestaju. Ali dela virtuoznih hronisterika pisaca trijumfuju docnije, kada se pročišćeni od suda vremena, prihvataju sa svom njihovom jačinom. 

Šta se tiče pisaca klovnova, recepcijaska sudbina njihove književnosti može biti nepredvidljiva tokom njihovog života, iako je potreban izvestan vremenski period, nekada godine i decenije, ne retko i posthumno, pa da dobiju pravo vrednovanje. Najčešće se dešava generacijski preskok da bi izvan šeme „igrivosti, šarma, dosetljivosti“ njihovo delo dobilo visoko mesto u književnoj hierarhiji. Ali mnogi pisci-klovnovi , inače za druženje zanimljiva ljudska stvorenja, ostaju više u anegdotama, a na marginama književnosti, za što su i oni najčešće krivi. Nemaju tribunov javni autoritet, a ni hronisterički eksplozivan nastup. Ali zato baš zbog njihove pokretljivosti i polivalentnosti, pisci (i umetnici) Klovnovi, lakše i tačnije od tribuna i hronisterika, prepoznaju vrednost i značaj dela drugih autora. A najdarovitiju među njima preotkrivaju se kasnijim sledbenicima kao lucidni inovatori i književni majstori.    

Za razliku od pisaca klovnova i hronisterika, naglašeno pozitivne recenzije dela i ličnosti starog Tribuna neometano teče i obogaćuje se vremenom. Veoma retko, Tribun može biti svrgnut u starosti, kao u slučaju Knuta Hamsuna (nasuprot tribunskog ustoličenja njegovog velikog prethodnika i sunarodnika Ibzena). Tribun u starosti dobija mitologiziranu auru, koja ojačava i obezbeđuje dugovečnost njegovog istorijskog i kulturološkog značaja.