Prvo poglavlje romana u nastajanju “Uskrsnuće živih”

Na krevetu, u spavaćoj sobi, Mariju Magdalenu popodnevni odmor već je bio odvojio od stvarnosti, ja sam u svojoj, radnoj, plovio njezinim najopasnijim vodama. Datoteka u kojoj je bila spremljena priča Adne Batić o smrti njezina muža epidemiologa, s čijim sam je sadržajem ukratko upoznao, nije mi nikako dala da joj se pridružim. Premda je sadržaj te priče bio podaleko od moga Alipašina polja, on se još u mojoj glavi obnavljao od početka do kraja, bio sam i dalje u njegovom vrtlogu.

Visoka temperatura pržila je tijelo oboljelog u njegovom stanu u Novom Sarajevu, odakle je Adna za svog muža telefonom tražila pomoć od stručnih ljudi Doma zdravlja u Vrazovoj. Bila je subota, pandemija je i u Sarajevu već imala svoje brojne žrtve. Drama supružnika Batić i svih njihovih bližnjih bila je žestoka, ja sam o njoj sve znao zahvaljujući jednom portalu čijem je novinaru gospođa Adna detaljno opisala sve njezine faze nakon što je tragično završena. Od tada sam joj se vraćao kad god sam bio u svojoj radnoj sobi ispred monitora, u spomenutoj datoteci u svom računalu imao sam i njezin početak i njezin kraj. Dugo sam izbjegavao da njezinim sadržajem koji je svjedočio stvarnost kao fantastiku ne uznemiravam i svoju Mariju Magdalenu, s kojom sam preživio pune četiri godine rata s fatalnim posljedicama za njezino zdravlje. Svih njezinih birokratskih turbulencija oslobađao sam se sâm, ipak, to sam prekršio rigoroznim sažetkom od dvije-tri riječi. Svoje obećanje da ću je isprintati i cijelu pripremiti za čitanje stalno sam odgađao.

U mojoj glavi strahote te priče stalno su se širile, proizvodile su u meni nemir, umnožavale ga i kad nisam bio ispred računala, u društvu njezinoga filea. Njezin sadržaj me je plašio, strah je bio krivac i za moja dva „biblijska“ sna, prvi nekoliko dana nakon proglašenja lockdowna i u našem gradu, drugi slijedeće noći, oba su bili uznemirujući i za moju Mariju Magdalenu. Iako sam znao svaki detalj i početka i kraja priče u koju vas uvodim, neke činjenice njezina sadržaja, međutim, moj mozak je stalno odbijao, ni sada ne može da ih prihvati opravdanim i ljudskim. To se prije svega odnosi na oboljelog epidemiologa i na one čija je dužnost bila da ga spašavaju bez oklijevanja, pa i po cijenu da i spasitelji stradaju zajedno s njim.

Visoka temperatura epidemiologa Batića u njegovom stanu te subote nije se smanjivala, takva je bila i svih narednih dana. Njegova je supruga od tada u panici, sve je nemirnija i sve zabrinutija. Poziva Dom zdravlja u Vrazovoj, gdje su oboje prijavljeni za liječenje, iako im je boravišna adresa u Novom Sarajevu, osobu na telefonu detaljno obavještava o stanju oboljelog epidemiologa. Ona joj predlaže da mu da bilo koji antibiotik, možda Klacid; Adna je začuđena: Zar bez pregleda? Moli da netko do bolesnika čim prije dođe, da ga pregleda i testira, dobiva odgovor da nemaju zaštitnu opremu za izlazak izvan Doma zdravlja, a nemaju ni briseva, trebalo bi zvati Hitnu. Adna još uvijek ima kontrolu nad svojim živcima, ratom nagriženim, mirno vaga je li to njezina dužnost ili Doma zdravlja, ipak zove Hitnu, službena osoba je upućuje na Porodičnu medicinu koja je također u Vrazovoj. Ondje joj kažu da ni oni nemaju zaštitne opreme za izlazak izvan Doma, to „vozikanje“ Adnu već izbacuje iz kontroliranog stanja, preneražena je odgovorima koje dobiva od lica ustanova čija je dužnost spašavati oboljele i nemoćne.

U traženju pomoći u stanu joj se priključuje i oboljeli suprug. Počeo je uzimati antibiotik Klacid, zove kolege i prijatelje. Dok iščekuje pomoć od pozvanih medicinskih stručnjaka, visoke temperature se nikako ne oslobađa. Adna je već sasvim iscrpljena, vrti se u krugu, pomoć suprugu je od nje sve dalja. Prinuđena je ponovno zvati Dom zdravlja u Vrazovoj, usmjeravaju je na Dom zdravlja Omer Maslić. Bolesnik ne pripada njima, ustanovili su da mu prebivalište nije u Centru grada nego u Novom Sarajevu. Psihički je blizu kolapsa, na rubu strpljenja, svoje hladnokrvne preusmjerivače upozorava da tijelo pacijenta četvrti dan gori. Pita ih zar je baš toliko važno gdje je mjesto prebivališta Batićevih, upitani šute. Očajna je, ipak popušta, obraća se Domu zdravlja Omer Maslić. Liječnica s kojom razgovara budi u njoj nadu da će pomoć koju traži konačno biti i dobivena. U nesreći sreća! Ta osoba je prijateljica dr. Batića, ona u Adni napokon oživljava već ugašenu nadu, ali… Supruga oboljelog mora odmah zvati Epidemiološku službu! U njezinoj su nadležnosti svi slični slučajevi, a slučaj Batić, nažalost, nije jedini. Prijavljuju ih iz svih dijelova grada, svi bi odmah, bez propisane procedure. Novo razočarenje: i ondje je uvjeravaju da dr. Batića ne mogu doći pregledati, mogu mu samo uzeti bris, a za to je također propisana stroga procedura. Uzgred provjeravaju je li dr. Batić već imao kontakt s nekim tko je zaražen, je li negdje putovao i slično. Nije. Iz Adninog grla samo što se nije oglasio plač, preklinje svog sugovornika da im u stan netko napokon dođe, da se uvjeri da antibiotik Klacid ne djeluje, temperatura njezinog muža ždere. Muk. Nikakvog obećanja. U Adni se gasi i posljednja nada, njezino mjesto zauzima novi očaj.

Hrabri samu sebe, ne smije odustati sve dok je služe glas i ruka čiji prsti u stanu ponovno okreću brojeve telefona. Malo kasnije ponovno zove Dom zdravlja Omer Maslić, dobiva odgovor da ni oni nemaju zaštitnu opremu za dolazak kući, bez nje to ne smiju raditi, a ne znaju ni je li pacijent zaražen. Zbunjena je, otkad joj je u kući ozbiljan bolesnik, vrijeme je u njezinoj glavi kao zgužvano, sve je u njemu ispreturano, jedva u sjećanje vraća prethodni dan te prijeteće zbrke. Dugo u sebi provjerava, da, netko je jučer iz Doma zdravlja Omer Maslić privatnu firmu Batić u vlasništvu njezinom i oboljelog supruga, sad je u to posve sigurna, zvao i molio za posudbu zaštitnih odijela, bar jednokratno. U redu, odgovorila je, darovat će im ta odijela, samo neka dođu, tijelo njezina muža je u plamenu. Žuri da na tu odluku podsjeti Dom zdravlja Omer Maslić i preklinje ih da njihova osoba čim prije konačno navrati u njezinu privatnu firmu po obećana zaštitna odijela. Dolazi im u stan liječnica iz tog doma zdravlja, bez zaštitnog je odijela, samo s maskom i rukavicama. Napominje da to čini isključivo zato što joj je dr. Batić kolega i prijatelj. Slušalicama utvrđuje da bolesnik nema nikakve upale pluća, daje Adni uputnicu da uradi laboratorijske nalaze, ali ne u Domu zdravlja Omer Maslić nego u Vrazovoj. Bila je to subota navečer, mora otpisati neradnu nedjelju, sačekati ponedjeljak. Ali, nikoga ni u ponedjeljak da preuzme darovana zaštitna odijela iz privatne firme Batić.

U ponedjeljak Adna opet zove Vrazovu, upućuju je u Omer Maslić. Liječnik joj se pravda da nemaju zaštitne opreme za dolazak u stan, a problem je i to što ne znaju je li pacijent zaražen. Adna ih pita mogu li javiti Epidemiološkoj službi da dođu i suprugu uzmu bris. Ni može ni ne može. Svi naredni dani prolaze u istim razgovorima, dr. Batić propada a nitko ništa ne poduzima. 

Koliko može, dr. Batić i dalje pomaže supruzi. Obraća se prijateljima specijalistima, među kojima su liječnici različitih specijalnosti, oni ne rade na KCUS-u. I jedna vrhunska stručnjakinja mu ponavlja da on nije jedini slučaj na čekanju odgovarajuće medicinske skrbi, zovu je i drugi pacijenti kojima nije pružena takva pomoć. Razapeti su i konsternirani, stanje je šokantno, sve službe nisu za njega pripremljene. Iz Zavoda za javno zdravstvo potvrđuju mu da je njegov nalaz na koronavirus negativan. Dodatno je privatno uradio kompletnu krvnu sliku iz koje je vidljivo da je anemičan, njegov je organizam ostao s minimumom životne energije. 

Adna ondje odlazi s privatnim nalazom da im dokaže da je nastupila i anemija. Ako je nalaz negativan, pita osoblje, kako njezin suprug i dalje ima temperaturu, a odnedavno ga razdire i kašalj, iako još uvijek pije antibiotik. Predlažu joj da suprugu nabavi cveklu i špinat, njima se vrlo učinkovito poboljšava krvna slika! Začuđena je, ali zamalo da prasne i u smijeh. Željezo mu je na brojci 3, bilo bi normalno da je između 15 i 30. Adnina začuđenost prerasta u ogorčenost: Znaju li konačno točnu dijagnozu za njezina supruga? Sliježu ramenima. Moli uputnicu za Podhrastove Kliničkog centra, upućuju je opet na dvije stare adrese: Dom zdravlja Omer Maslić i Dom zdravlja u Vrazovoj. Adna sve to odbija, zahtijeva uputnicu za Klinički centar Univerziteta Sarajevo bez obzira na to što je nalaz negativan, da se u okviru njega urade sve analize, na temelju njih potom da se napiše i uputnica za Podhrastove. 

Do odlaska na Podhrastove, s mužem u privatnoj klinici dodatno radi još jednu krvnu sliku, CT pluća i ultrazvuk abdomena. Nalaz pokazuje da su oba plućna krila dr. Batića upaljena i da mu je krvna slika mnogo gora. Vraća se s njim u stan, on sve teže diše. Zove Hitnu pomoć da ga s uputnicom prevezu na Podhrastove, njoj to nije dozvoljeno osobnim autom jer nije službeno lice. Dva sata čekaju Hitnu, dva sata Dom zdravlja u Vrazovoj i Dom zdravlja Omer Maslić svađaju se tko će doći po pacijenta zato što je uputnica za Podhrastove. Adna je u panici, zove neke kolege svog muža, moli ih da riješe tu apsurdnu situaciju ili da dopuste da ga ona vozi, vrijeme ističe. Nakon dva sata ipak stiže Hitna pomoć, medicinski tehničar sjeda s vozačem naprijed, ostavlja pacijenta nazad samog. 

Na Podhrastovima traže retestiranje na koronavirus. Pacijent je negativan, iscrpljen, sjedi u čekaonici, gdje je izolatorij, od 5 popodne do 12 navečer čeka nalaz trećeg testa da na osnovu njega odluče hoće li ga smjestiti s pacijentima koji su negativni ili s onim pozitivnim na koronavirus. Na stolici se jedva održava, klati se, sve teže diše, čeka rezultate, na koncu je u bolesničkoj sobi. Adna u čekaonici ostaje sama, u glavi joj ne prestaju odjekivati riječi jednog uposlenika da je njezin suprug zalutao na Kliniku za plućne bolesti Podhrastovi. Na upit dr. Batića zašto je tu zalutao, uposlenik mu odgovara da njegova pluća nisu toliko ugrožena i da mu je test negativan. On je tu samo zato što je liječnik. Rezultati trećeg testa ujutro sve to negiraju: dr Batić prema njima bio je pozitivan na koronavirus.

Bez terapije i kisika je puna 24 sata. Adna ih preklinje da mu konačno uključe terapiju, transfuzijom da ga malo ojačaju, iscrpljen je. Odgovaraju joj da im se ne miješa u posao, ona ne odustaje, uporna je. Oko 16 sati njenom suprugu ipak uključuju terapiju, daju mu i kisik. Stanje je sve gore i naredna dva dana, terapija ne djeluje. 

Kao zdravstvena radnica, Adna se i danas pita jesu li pogriješili s terapijom i jesu li svi urađeni testovi bili točni? Vraća se u stan, muž joj se s Podhrastova javlja, ima i dalje temperaturu, na paracetamol čeka i po tri sata. Ona odmah zove i pita zašto tako dugo čeka na paracetamol, pravdaju se da zbog nedostatka opreme ne mogu često ulaziti niti kod jednog pacijenata! Podsjeća ih na donaciju svoje privatne firme od nekoliko stotina zaštitnih odijela, dar po koji još nitko ne dolazi, ne samo za svog supruga, nego za sve pacijente. Odgovaraju joj da to treba odobriti njihov šef za donacije, kad će, još se ne zna.

I sutradan Adna zove Podhrastove i pita zašto njezinom suprugu četiri dana nitko nije uradio nalaze krvi i uključio transfuziju? Još nije vrijeme za transfuziju, odgovaraju joj, molimo vas, nemojte se više miješati u naš posao. Opominje ih: Ako njezin muž ide na respirator, mora prvo primiti anesteziju, a ona se ne može primati bez ranije urađenih nalaza. Zašto još nisu urađeni nalazi prije anestezije? Molimo vas, nemojte nam se miješati u posao!

Oko 16 sati obitelji stiže obavijest da dr. Batića uključuju na respirator. Punih 17 sati njegova Adna čeka da netko obitelji javi jesu li obavljeni anestezija, intubiranje i stavljanje na respirator. Telefonom to provjerava više puta, na drugoj strani je muk. U 18 sati šokantna službena obavijest: njezin muž je „preselio“. 

Nema glasa, nema u glavi nikakve misli, nema snage ni za krik. Nekim poluglasom kasnije ih pita kako je preminuo, odgovaraju joj da je preminuo nakon što su mu dali anesteziju, nisu ga ni stavili na respirator. Kazali su joj da ne mogu vaditi nalaze na tom odjeljenju, a ona ih je tog jutra opominjala da mu urade nalaze i krvnu sliku. I priznali su joj: I hitnu medicinsku pomoć i hitne medicinske timove domova zdravlja pandemija je zbunila, ne mogu joj efikasno odgovoriti, još nisu spremni. A gdje i mogu? Pandemija je svjetska napast, demon, beštija kakva dosad nije zabilježena. Izbezumila je cijeli svijet, ne samo njih.

U svom krevetu, u spavaćoj sobi, moja je Marija Magdalena i dalje isključena iz stvarnosti koja je progutala život dr. Batića. Ja sam i dalje budan, ispred monitora računala, s otvorenim fileom o njegovoj smrti. Zbunjen i izgubljen. Ne mogu da joj se pridružim, strahujem za oboje od nečega sličnog i pitam se je li to pošast iz Kine stigla da ugasi stari svijet da bi na Zemlji započeo novi? Kako ću se s tolikim teretom u danima koji dolaze isključiti iz tog starog svijeta, hoću li se već sutradan probuditi u drugom, nepoznatom, još opasnijem za čovjeka? Ako ne budem morao, neću s tim svojim brigama opterećivati i svoju Mariju Magdalenu, neka bar ona mirno spava, u sva naredna iskušenja krenut ću bez nje. Ja sam i dalje budan, i sleđen, u drami epidemiologa Batića, od nje se trese svaki moj živac, u moje pamćenje urezano je svako njezino slovo već zapisano u datoteci, u posebnom fileu.

Zatvaram oči
Poklapam uši
Okrećem leđa
Pred svime što bi me moglo snužditi
Uzmičem pred slutnjom uznemirenosti
Sasijecam u korijenu
Mogućnost da se raspadnem
U tisuću staklenih perli
Od najsitnijeg trzaja u odnosu na ustaljeno
U znojnom srkletu okončavam
Neizbježne atake na blaženu izvjesnost
Ljudi misle da imam preča posla
Da sam se načisto uzoholio
A nisam
Tako mi Boga
Nisam

Bilo mu je ime Zoran. Obično, lijepo, neprepoznatljivo, neoznačeno ime, kao Gojko ili Zlatan.

Varošica pronijela glas da je umro. Hajdede da je samo on, ali u nekoliko dana i mlađi brat i mati im.

Treba provjeriti. Istina.

On umro u bolnici u Popovači. Jest Neuropsihijatrijska, uvijek se „znaš, u Popovači je …“ izgovara tišom intonacijom, svejedno kojim stupnjem uzbuđenja. Kad je netko u Popovači, drugima ne padaju na pamet ostale Poliklinike osim one za psihijatriju. A ima ih: za internističku dijagnostiku i liječenje, za radiologiju i ultrazvučnu dijagnostiku, za fizikalnu terapiju, dnevna bolnica. I nisu svi objekti obojeni žuto.

Ima ljudi za koje je, mirne savjesti i pred svevišnjim, Zoranovim ili Josipovim, i pred vlastitom savješću paučinasto tkanom sedamdesetak godina, moguće reći: Neka je umro, bolje za njega.

Nikome nije smetalo što mu je ime Zoran. Odlazili su mu po pomoć. Bio je najbolji dijagnostičar koga je varošica poslije zadnjega rata imala. Kad se pročulo da proučava hijeroglife, o tome se već govorkalo, ne u smislu tuđih i vlastitih dijagnoza, nego njegove.

Bio je pametan da ti mozak stane – danas zuji varošicom, ovih dana kad je informacija provjerena. I pčele i ose prenose, i ptice rode i lastavice, i vrane i vrapci. Šteta, baš ga je šteta!

A, ne, nije danas! Odavno je žalost počela, kad je krenuo na bolovanja, liječenja, terapije o kojima je znao više od drugih. Onda kad više nitko nije naglas, na cesti ili pred marketom, govorio: Doktor Zoran mi je spasio život.

Došao iz Bosanske Posavine. Nije bio ni varoški ni bosanski ni Srbin ni Hrvat. Mlad čovjek bez ambicija, da ih je imao, ne bi došao u varošicu ordinirati. U nekoliko dana je mogao shvatiti gdje je. Nije bio njegov oblik razmišljanja i ponašanja. Ostao je jer je vidio ljude oko sebe.

Nitko od tih kojima je spasio život neće ga ispratiti na posljednji počinak. Ne znaju gdje će ga i tko sahraniti. Ta umro je u Popovači … žicao na ulici cigaretu … govorio o fašizmu i antifašizmu, o Borgesu i Dostojevskom.

Bit će da je svemirski pravedno napisati riječ-dve o doktoru Zoranu baš danas, na Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj, koji se obilježava u šumi Brezovica. Kroz Brezovicu je obavezno proći na putu od varošice do Popovače. Danas Zoranovo tijelo neće nikuda odvoziti, praznik je, neradni dan.

Varošica ipak misli da je Zoran bio Hrvat. S tim sebe bolje osjeća i razumije … varošica. Nikad nije rekao nešto slično onome što Đorđe Matić piše u romanu „Niotkuda s ljubavlju“: Meni su dali pogrešno ime … Ja sam morao otići. Kao što ste i vi svi. I svaki je dopao negdje …

Brezovicom upravo odzvanja Bella Ciao! Nije, kao da jest, posljednji pozdrav jednom Zoranu.

22. 6. 2022.

Gospodar je imao psa, ali pas nije imao dušu.

Kada je neprijatelj stavio grad pod opsadu, gospodar je kupio šest željezničkih karata. Za ženu, za četiri svoja sina i za sebe.

Spakirao je kofere, u njih je stavio sve stvari koje su potrebne čovjeku kad zauvijek napušta svoj dom. A onda je svakog od četvorice sinova naučio kako se pakira kofer za takav put. U njega se stavlja svaka stvar za koju čovjek zna da je do kraja života neće zaboraviti, bez obzira na to služili ta stvar ičemu. One zaboravljive stvari, koje su čovjeku potrebne da pomoću njih održava život, ne nose se sa sobom, jer je njih moguće nabaviti u tuđini. Nabavljene, neće se razlikovati od onih koje su ostavljene.

Zatim je tješio ženu koja je bez prestanka plakala. Nastaviš li, ti ćeš nas svu petoricu isplakati, rekao joj je kada utjehe nisu pomagale.

Zaključao je kuću. Ključ je gurnuo u lončanicu s petunijama. Tu će ga svatko neći. A onda je posljednji put zalio biljku. Tko zna kakvi će ljudi naići i hoće li je zalijevati.

A onda su svi zajedno krenuli prema kolodvoru.

Njih petorica potezali su za sobom teške kofere.

Žena je išla neutješna. I plakala.

A pas je sabrano i mirno kaskao pokraj njih. Sretan jer ga nisu ostavili.

Kada su stigli na peron, posljednji vlak koji će napustiti opsađeni grad već je uplovio u svoj kolosijek.

Ljudi su pognutih glava odlazili. Samo djeca su zvjerala naokolo. Bilo ih je i koji su pogledavali prema nebu. Po toj djeci ćemo znati da je tog dana nad gradom bilo neba.

Na ulazu ih je dočekao kondukter u uniformi.

Pas ne može u vlak!

Zašto?, pobunio se ljutito.

Zato što pas nema kartu.

Kupit ću kartu za psa, koliko košta?

Ne može karta za psa.

Zašto?

Zato što pas nema dušu.

Pogledao je psa. Pa četvoricu svojih sinova, jednog po jednog, pogledao je u oči. Pogledao je ženu, koja je bila toliko užasnuta da je prestala plakati.

Znao je da se moraju vratiti i da od bijega iz opsađenog grada neće biti ništa.

Na povratku pas je kaskao pokraj gospodara. Čuvao ga je od zla koje se spremalo svijetu, znajući da gospodar čuva njih četvoricu i ženu.

Jedan za drugim poginuli su, u rovovima oko grada, sva četvorica sinova.

Žena je prestala plakati. Majka četvorice palih junaka. Gledali su je kao da je već izlivena u bronci.

Gospodar bi ponekad, ako se granatiranje prekopodne smiri, izvodio psa u park, u kojem su prošle zime bila posječena sva stabla. Da nisu, ljudi bi se smrzli. I tu bi pas dizao lijevu nogu i puštao mlaz niz mjesto na kojem je nekad bilo stablo. Svaki dan piškio je uz drugo stablo, dok u nekoliko mjeseci ne bi obilježio cijeli park. Mlaz se spuštao nepravilno, protivno sili zemljine teže, jer je tekao niz stablo koga više nije bilo.

On meni pas da nema dušu, šaptao je čim bi znao da ga nitko ne može čuti. On meni pas da nema dušu.

U vodama Protejevim davno plivah u snovima,
ali, danas, ne bih u njih ni prst svoj da smočim.
Skočim kad je plima, čudan svima, budan tugu
točim, lugom basam i planinom, a kao Heraklit
mahnit. I posrćem naprijed-nazad-lijevo-desno,
pa kroz logos-čestar površinom aporija kročim

Prostranstvo mi biva tijesno, mada nedohvatno
i za vaseljenski šestar; u predjelu trajno ratnom,
drugačija povijest od negdanjeg fronta: obrćem
se oko cerebralne osi. Što izginu, sad mi smeta,
a brzini neumitna krêta muk iz smrti doprinosi,
te, naoko živom, dijalektička mi enigma prkosi

Tajni stižem okomito, glavom dolje, sonda vrti;
što na Geji stojim niže, bolje slutim sušto polje,
kogniciji skrito. Aheronta tmini svakim trenom
bivam bliže; potom mi se čini: trulež mulja kao
da me sveg prožima. No, pitanje jedno žulja još
nemušto: da li vala sjetne vode i u indiciji ima?

(16-18.6.2022.)

Psalam – magnolije na travanjskom snijegu

Pregrizimo okove ukletim riječima, oče, otopimo
ledenu santu šutnje koja je izrasla između nas,
spreman sam, isključio sam telefon,
zaključao vrata, nema više nikoga u mojem svijetu.

Sada će ti moj psalam pjevati o snovima,
ti ih nazivaš snovi, o izvorima cvjetanja,
o vodi koju piju magnolije
otvarajući se na travanjskom snijegu, o večerima
koje su se ugnijezdile u mojoj lubanji,
izduženi purpurni oblaci prelijeću zemlju,
ti ih gledaš, oče, tvoj pogled prodire kroz njih,
dok tvoju siluetu, koja stoji na kućnom pragu,
grle hladna krila noći.

Ne, njih se ne može rasporediti po točkama,
točno im odrediti mjesta u satnicama odmičućih dana.

Ne mogu, oče, ne pokušavam.
Ja nemam namjeru utrošiti bezbroj sati
u grotlima ureda, sred srčućih usnica,
jeftinih parfema, na rakiju smrdljive
jebobolje poslovnih partnera.

Za mene su stihovi, divlji dugački stihovi,
poput galopirajućih konja u putnikovoj čežnji,
poput kristalne hladne vode u koju silazim gol,
stihovi koje mi daruje zrak,
stihovi koje zabijam u papir za vječno.
Stihovi mjere vrijeme, moje vrijeme, naše vrijeme,
oni jedini postavljaju graničnike našoj prolaznosti.

Sada će ti moj psalam pjevati o svijetu u koji
nikada nećeš ući, o nebu i paklu,
o ekstazama koje me obuzimaju, i o Ikarovim padovima,
o magičnoj vezi, o božanskoj povezanosti koju
osjete džezisti kada im se instrumenti s neobičnom
lakoćom obraćaju sjenama i crtaju kaleidoskopske
slike u nepoznato, u mirišljavu noć, na prazne ulice,
gdje teturaju zadnji pijanci
a mačje njuškice vire iz kanti za smeće.

Sada će ti moj psalam pjevati o Kafki, o tome kako
je napisao dugačko pismo svome ocu ali
nikada nije skupio dovoljno hrabrosti da ga pošalje.
Ne, ti nikada nisi čuo za Kafku,
premda ste naručili zbirku Sto romana,
premda si svake subote brisao prašinu s knjiga.

Suviše nestabilan svijet za tebe.
Suviše neuhvatljiv svijet.

I moji prijatelji govorili su mi o
bolnim iskustvima sa svojim očevima,
najradije bih ga premlatio – rekao je netko –,
sva sreća pa je umro, rak,
ciroza jetre, svi smo odahnuli,
svi smo se bojali priznati da u potaji
lijemo suze.

A ti i ja, oče,
godinama se susrećemo kao što se susreću vlakovi,
na točno određenim mjestima, u točno određene sate,
čelično hladni, s praskom brzine,
sa živim teretom u svojoj nutrini.
Tvrdoglavi smo, tvrdoglavi.

Sada je trenutak, oče, da začuješ moj psalam,
psalam koji se probija kroz kandže tame
koji pali lišće na šumskim stazama, koji
se poput ptice spušta na planinske obronke, psalam koji
šapuću ribe i kamenje, psalam koji šapuću
kišni i sunčani čovjek.
Za rat se spremam, oče, za rat,
i ti znaš da idem,
bojiš se više od mene,
da, treba porušiti utvrđene gradove navika,
neka zarastu u bršljan, neka u njima princeza mirno spava.

Trebat će slomiti nokte i naborati kožu
i mnogo će žrtava biti, mnogo nepomičnih sati
što nečujno dišu između četiri zida,
na mostovima koji vode preko metafora vječnosti,
kada jedina hrana bude prašina snova
i jedino utočište prozirno tijelo izmišljene ljubavi
i neće više biti darovanih srebrnjaka
i neću se više osjećati kao Juda Iskariotski,
kojega su potkupili da bi izdao onoga
koga najviše ljubi,
i možda ću biti pobjednik, možda gubitnik,
ali uvjek ću se sjetiti tebe
kada vidim glatko obrijanog službenika
koji nije pokušao ništa neobično,
koji nije prekršio nikakvo pravilo, koji psuje
jer ne može naći mjesto za parkiranje,
koji je svojoj ženi pisao dosadna ljubavna pisma,
a i ti ćeš pomisliti na mene
kada budeš sam negdje ispijao pivo a sve
se oko tebe drobi u prah, te ćeš sebi prvi put
u životu reći neka ide sve k vragu,
neka sve pričeka,
i imat ćeš prvi put u životu osjećaj
da postoji još nešto drugo, nešto neobično,
neki mjesečev srp nad nama i neki svijetli trenuci
koji nam se otvaraju poput onih magnolija
u mojim snovima, magnolija koje se otvaraju
na travanjskom snijegu.

 (1990.)

Vožnja

Vozim oca s operacije sive mrene.
Preko oka ima zaštitu; nekakvu špijunku
koja štiti od infekcije. Izgleda tako
kao da je preživio veliku kataklizmu. To ga
skoro zabavlja. Prije zahvata ponuđeno mu je
sredstvo za smirenje, ali je otklonio. S godinama
je dobio mirnoću i milinu koje prije
nije imao ili ih ja nisam znao zapaziti.

Katkad bi on mene vozio na mjesta
do kojih nisam mogao ni autobusom ni vlakom.
Danas sam za volanom ja a otac sjedi
pored mene. Da bih se malo pokazao pred njime,
pomaknuo sam se na lijevu traku i u retrovizoru
mogu vidjeti kako automobili
u blijedom svjetlu popodneva zaostaju za nama.

To me čini sretnim. Smiruje. Očaj
i suze čuvam za prazne sobe.
Ne govorimo mnogo. Ono što imamo važno
za reći, dajemo do znanja prisutnošću i
disanjem. Premda je bio operiran, otac
se ne žali. Možda i on čuva
očaj i suze za prazne sobe.

Rečenice koje smo izgovorili tijekom vožnje
mogli bismo nabrojati na prste četiri ruke.
Nismo uvijek znali sjediti zajedno i šutjeti.
Danas znamo, i to me raduje.
Promet postaje gušći. Crte na asfaltu ravno-
mjerno prisvaja proždrljiva prošlost.
Vraćamo se u napola domaći grad,
kao da izlazimo iz sasvim tihe priče ili ogledala.

(2011.)

Sa slovenskog preveo Edo Fičor

Saša Filipenko, Crveni križevi, 2017.

Prvi roman Saše Filipenka Crveni križevi posvećen je traumatskoj temi svih postsovjetskih društava – psihološkoj i komemorativnoj preradi totalitarnog sovjetskog sistema čiji su vrhunac predstavljale staljinističke čistke, ali su im se pridružile i druge manifestacije nasilja koje su obilježile dvadeseto stoljeće. Sustavna revizija koju sprovodi kremaljski povjesničar-amater skupa sa svojim adlatusima svjedoči o virulentnosti te teme i opasnosti koju nosi po sadašnji, revanšistički, politički sustav u Rusiji i Bjelorusiji. Da ukratko podsjetim. U vremenu Gorbačovljeve perestrojke najznačajniji sovjetski disident Andrej Saharov, sa svojom suprugom Jelenom Boner, osnovao je 1989. društvo Memorial čiji je glavni cilj bio skupljanje povijesne građe o sustavu Gulaga, ali i materijala o svim njegovim žrtvama, kao i dokumentacija prošlih i sadašnjih povreda ljudskih prava. Dolaskom Putina na vlast pritisak koji je vršen na udrugu sustavno je jačao, tako da je tužilaštvo Ruske Federacije u studenom 2021. ishodovalo zahtjev za njegovu zabranu koji je sud prihvatio i prosinca iste godine donio odluku o njezinom definitivnom ukidanju. Borba protiv zaborava na taj je način prekinuta nasilnim putom, a jedna od najvažnijih zadaća ruskoga društva na putu ka demokratizaciji doživjela posljednji, možda i najteži, poraz. U kakvoj se situaciji nalaze spisatelji koji su odlučili progovoriti o staljinističkim progonima svjedoče slučajevi Sergeja Lebedeva (roman Granica zaborava, 2012, govori o unuku koji otkriva da je njegov voljeni djed bio zapovjednik logora) i Vladimira Sorokina (roman Roman do krajnosti je zaoštreni tekst o mučenjima i stradanjima koji u svojoj grotesknoj poetici ogoljava perverzni sadizam sovjetskoga društva) koji se nalaze u egzilu u Njemačkoj, a objavljivanje je njihovih djela u Rusiji u velikoj mjeri zabranjeno. Proces prerade traumatske prošlosti započet u osamdesetim godinama prošlog stoljeća u neoimperijalnoj ideologiji nove Rusije nema mjesta.

Upravo o tome periodu, problematici zaborava i pokušajima konstruiranja kulture pamćenja i sjećanja govore Crveni križevi. U romanu se spajaju životni putovi dvaju generacijski razdvojenih likova. Aleksandar, mladi čovjek koji se useljava u netom kupljeni stan, susreće se s devedesetogodišnjom ženom po imenu Tatjana Aleksejeva koja mu u prvi mah ide na nerve. Jedan od prvih znakova s kojim se sučeljava u procesu useljavanja u stan jesu crveni križevi, čija funkcija mu isprva nije jasna. Polako postaje svjestan da je starica oboljela od alchajmerove bolesti i da joj je pamćenje svakim danom sve slabije. Križevi služe kao podsjetnici uz čiju pomoć pronalazi put do vlastitog stana. Isprva odbojno držanje prema njoj („Čovječe, kakva nametljiva vještica!“) popušta pred empatijom i između dvoje se nejednakih ljudi postupno razvija odnos povjerenja. Ono što pripovjedača impresionira jest njezina životna priča. Ono što ga uznemiruje jest činjenica da će ta životna priča, paradigmatična za cijelu generaciju, gubljenjem njezinoga pamćenja nestati. Cilj je očuvati je, sredstvo koje se za njegovo ostvarenje koristi strpljivo je slušanje i naknadno bilježenje. Tako se pred Aleksandrom postupno razvija priča o tragediji žene koja je u staljinističkim čistkama, u paklu rata i u surovosti koju su pobjednici provodili kako nad poraženima tako i nad članovima svoje zajednice koje su markirali kao izdajnike izgubila sve članove obitelji – počev od voljenog oca, preko muža pa sve do kćerke.

Ona priča priču o patnjama i o hrabrosti, o traženju i gubljenju, o nemilosrdnosti i ljudskosti. Tatjana Aleksejeva cijeli će život investirati u potragu za mužem (koji je kao njemački ratni zarobljenik odmah po završetku rata i oslobađanja deportiran u koncentracioni logor) i za kćerkom (koja je majci oteta od strane NKVD-a kao supruzi narodnog neprijatelja – kako bi je se u domu za siročad odgojilo u socijalističkom duhu). Tek u sedamdesetim doznaje tužnu istinu – i muž i kćerka su umrli odmah po završetku rata. Tragedija se njezinoga života sublimira u mirnome trpljenju čiji je jedini cilj čuvanje uspomene na preminule i razjašnjenje okolnosti njihovih smrti. Razrješenje onoga što smatra osobnim grijehom (da je njezinom krivicom stradao nevin čovjek) desit će se tek u dvije tisućitim – Vjačeslav Viktorovič Pavkin, muškarac čije je ime dva puta stavila na listu ratnih zarobljenika preživio je rat bez ikakvih posljedica. 

Vedrina koju, bez obzira na teško oboljenje i udarce sudbine, iznosi na svjetlo dana fascinira njezinog mladog susjeda. Vještim se pripovjednim manevrom isprva prikriva zbog čega se on doseljava sam u stan s malom bebom. Pitanje gdje se nalazi njegova supruga razrješava se postupno, dok se ne sazna da je ona, u ranoj trudnoći, oboljela od smrtonosne bolesti te da je herojskim naporom tu trudnoću uspjela dovesti do kraja. Da je, dapače, dijete rodila već kada je bila u komi. Tako se i mladić i starica pronalaze u procesu prerade tragedije i borbi za održavanje pamćenja na one koji su nepravedno i prerano otrgnuti iz života.

Nasuprot njima postavljaju se likovi čija se hladna odbojnost konstituira upravo kao antinomija u odnosu na dva glavna lika čije je osnovno gradbeno načelo duboko proćućena empatija. Osobito se dva ističu kao antipodi Aleksandru i Tatjani Aleksejevoj. To su mladićev očuh koji figurira kao simbol diktatorske pozicije koju je bjeloruskom društvu nametnuo Aleksandar Lukašenko. Drugi je upravo Pavkin kojega Aleksandar sreće nakon Tatjanine smrti. Posjećuje ga kako bi doznao na koji je način umro njezin muž. Ispostavlja se da je Pavkin, zapravo, doušnik NKVD-a koji je život spasio tako što je lažno optuživao druge ratne zarobljenike. „Jednostavno tako! Odmah su mi ponudili da kooperiram i ja sam ispričao sve onako kako je bilo. I o vašem Pavkovu sam pričao i o ostaloj antisovjetskoj bagri [… ] Pristojnim ljudima sovjetska vlast nikada nije ništa napravila.“ Priča se završava onako kako mora biti, u novim totalitarnim društvima. Izdajom koja je stajala na njezinome ishodištu i koja će se nastaviti perpetuirati u bolnoj sadašnjosti. U njoj za Memorial i za preradu tugovanja nema mjesta. Gubici su bili nužni, kao što su nužni i ovi koje tek valja otrpjeti zbog ponovnog konstituiranja imperija. A pamtiti ih? Tko još brine o tome? Dulce et decorum est pro patria mori.                 

Čovječja robinjica

Čekao je da poteče. Znao je da će se to događa u devet ujutro i u ponoć. I počela je šikljati u mlazovima. Posljednji je izbacio pedalj dugog guštera, ružičasto-siva, ljigava. Tupe i bezoke glave, šire od svega zmijolikog tijela na kojima su četiri nožice, bio je dobro poznat vrhničkim seljacima.

Zveknuo je štapom. Prebio je guštera udvoje. Jedan je dio ostao nepomičan na travi, a drugi se još migoljio u vodi koja ga je odnijela nekoliko metara. Možda je još bio živ, a možda je samo voda s njim lelujala. Svom snagom je sručio još jednom štap po njemu. To vražje stvorenje zna brzo oživjeti.

Tako bi mogli zamisliti sudbinu čovječje ribice nakon što o njoj pročitamo najstariji zapis, onaj polihistora Janeza Vajkard Valvasora (1641-1693) u knjizi Slava Vojvodstva Kranjske (1689). Bilo je to na dugodnevicu 1682. Seljaci su mu pokazali izvor iz kojeg istječe potok Bela, koji nakon kratkog toka završava u Ljubljanici. Danas je to vrelo pokriveno građevinom za vodovod, malo nakon što se prođe zgrada Pekarne Vrhinka. Stojim i gledam: sve normalno, nikakva traga povijesnom nasilju. Ostalo je samo ime izvora, Lintvern, što bi po hrvatski bilo Zmaj. No tada, seljaci su smatrali da duboko pod zemljom živi zmaj koji dva puta dnevno – u ponoći i u devet – izbacuje vodu, i s njom ponekad iz zemlje isplivaju zmajevi mladunci.

Kranjski plemić se, kaže, nije mogao suzdržati od smijeha kad mu se seljak zakleo da je svojim očima vidio tri zmaja i da to može potvrditi puno svjedoka. Kad je to potvrdio vrhnički poštar Hofmann, koji je i sam ponio doma jednog zmajeva dječarca, stvar je postala ozbiljnijom.

Kako bi drugačije bilo razumno zamisliti susret čovjek i te male, možda nedužne, a puno prije vražje životinje? Iz zemlje dolazi zmija, zmaj, gušter, svakakvi gmazovi. Dolaze iz Donjeg svijeta, gdje su smrt i sjene, i gdje se slijevaju svi grijesi svijeta. Svi su oni jednako opasni životu sunca i svjetlosti, svemu što dolazi s neba. Ako nešto ispliva na površinu, može biti samo znak grijeha i smrti i zdrava ti pamet kaže da ga moraš zatući čim se pojavi. Ne kaže se zaludu da ako ubiješ zmiju, oprošteno ti je 40 ili 100 grijeha, kako gdje. Sveti Jure nam pokazuje kako to treba.

Međutim, pisane potvrde o tom zatiranju – nema. O njoj se jednostavno ne govori. Doduše,  Franc Anton Steinberg (1684-1765), koga je sam Carski dvor poslao da istraži čudne pojave Cerkniškog jezera, nije mogao objasniti kada je jedan ribič u Malnu kod Planine ulovio pet čudnih četveronožca, bijelih kao snijeg. Kad ih je izbacio iz torbe u čamac plakali su i cvilili da je uglednom istraživaču od toga ostala duboka nelagoda.

 Istinabog, u podzemlju se na čovjeku nedokučiv način bratime vječni oganj i beskrajne vode. Sve to može značiti i neuništivost života. Krije li se odgovor u višeznačnosti prirode zmaja, koja omogućuje svakovrsna tumačenja, i ovako i onako. Ima li možda u tome mjesta obazrivosti prema zmaju kao nacionalnom simbolu, šutnji koja ga štiti od neke vrste bogohuljenja? 

***

Jedan ljudski vijek kasnije, pronalazak malih zmajeva u izvoru Studenac kod Stične u Dolenjskoj, malo po malo je proširio poznatost životinjice iz svijeta kraških seljaka na gotovo cijeli svijet. Šutljivi bijeli cisterciti, u najstarijoj i jedinoj još aktivnoj opatiji u Sloveniji, držali su male gušterolike životinje u posudi s vodom da im, navodno, prognoziraju vrijeme. Kad je jednom botaničar i predavač fizike na ljubljanskom jezuitskem kolegiju Franz Xaver Wulfen (1728-1805) posjetio svoje prijatelje redovnike, uzeo je primjerke životinje i poslao ih idrijskom liječniku i prirodoslovcu Giovanniju Antoniju Scopoliju (1723-1788). On ih je s užitkom proučavao, natenane, i pripremao njihov opis. Slao ih je na desetke i drugima.

Primjerak koji je poslao biskupu Sigismundu Ernstu Hohenwartu (1745–1825) došao je u ruke bečkog liječnika i zoologa Josephusa Nicolausa Laurentija (1735–1805). On je 1768. opisao tu životinju kao novu vrstu. Povjesničari kažu da je jako žurio te ju je opisao površno, na svega 12 redaka, pa je švedski botaničar Carl von Linné (1707-177) nije htio uvrstiti u svoj Prirodni sustav. Potom je objavljeno još nekoliko opisa Proteusa, među kojima i Scopolijev, ali kroničari ističu da je predavanje direktora Kabineta Carskog muzeja u Beču Karela F. Antona von Schreibersa (1775-1852), koje je 1800. održao u Londonu pred članovima Kraljevskog znanstvenog društva, proslavilo proteusa diljem svijeta i pobudilo za njim nezapamćen interes.

Akribični povjesničar Trevor R. Shaw dokumentirano pokazuje kako su narudžbe za čovječju ribicu stizale iz raznih krajeva svijeta, te da je životinjica postala šire dostupne nakon što ju je 1814. spomenuti Hohenwart otkrio u samoj Postojni. Prodavale su se na tržnicama, u gostionicama u Postojni i ponekad izvan tamošnje špilje, a i vodiči su, ako bi tko zaboravio, podsjećali na mogućnost njihove kupnje. Neke su dane zoološkim vrtovima, prirodoslovcima, laboratorijima i drugima. Bila je ponuđena i Charlesu Darwinu (1809-1882), ali ju je ljubazno odbio jer je morao na duži put. Kao autentičan jugoslavenski poklon Tito (1892-1980) je pet primjeraka iz Planinske jame uručio japanskom caru Hirohitu (1901-1989), koji je i sam bio biolog.

Furlanski pjesnik Domenico Pancini posjetio je Postojnu 1881. i napisao: Na cesti nedaleko od špilje prodaju se komadići stalaktita raznih vrsta i ribice u tikvicama s vodom koje pomalo liče na lampuge, krilate u glavi i nisu lijepe na pogled jer bez ljuske imaju boje živog mesa i, osim toga, bez očiju su.

Jedan njemački priručnik napominje mušterijama da se proteusi mogu očuvati jedino držanjem u vodi iz rijeke, koju treba više puta mijenjati, te čuvati životinju od svjetlosti.

Na drugom mjestu umiruje kupce da potreba za hranom čovječje ribice ne stvara probleme, jer voda sadrži sve što im je potrebno. Treba u posudu priložiti komad stalaktita iz iste pećine. Kada se odmaraju ili spavaju, proteusi se omotaju oko kamena, kao da ga nježno grle. Na taj su način već duže od pet godina držani izvan svojih špilja, kaže njemački priručnik za turiste iz 1863.

Uprava je životinje s komadićima stalaktita slala na međunarodne izložbe u velike gradove kako bi povećavala privlačnost pećine, osobito na dan Grottenfesta, koji se održavao u ponedjeljak nakon Duhova. 

Zapis iz 1816. kaže da ih hvataju u Črnoj jami, današnjem dijelu pećinskog sustava, i drže ih na životu u loncima dok ih ne prodaju ili ih odnesu na tržnicu u Trstu. Speleolog Egon Pretner (1896-1982) ih je našao na tržnici u Puli ili Pazinu. Ta činjenica navodi Shawa na zaključak da su, barem ponekad, prodavane kao hrana. 

Kako su stotine primjeraka otada našle put do kabineta prirodoslovaca, a oni su ih promatrali, secirali ili pakirali u alkohol, broj proteusa se broj jako smanjio, ističe se u jednom zapisu i navode crne prognoze: ako se tako nastavi, možda nije daleko vrijeme kada će biti u potpunosti istrijebljeni u špilji.

***

Odnos prema čovječjoj ribica razvijao se u skladu s vremenom. Novi vrhunac dosegnuo u prvoj polovice 2016. godine. Uprava pećine je infracrvenim kamerama pratila njezino leženje. Znalo se da se ona razvija iz jaja, da ponekad možda leže žive mlade, ali nitko nikada nije vidio „mistični“ trenutak kad to radi ta „mistična“ životinja. Stotine redakcija iz cijelog svijeta sudjelovalo je u tom svjetskom spektaklu. Među njima su bili mediji od najvećeg povjerenja čitateljske publike. Od petnaestak članaka koju bili najdostupniji u pretraživanju interneta, gotovo svi su već u naslovu imali ime „mladog zmaja“. The Guardianu je taj izraz u tekstu upotrijebio sedam puta. U tekstovima se često čovječju ribicu krunilo kao neporecivu zvijezdu podzemlja. Još se naglašavalo kako je leženje proteusa pred kamerama važno za njegov opstanak.

Biolog iz Postojnske pećine Primož Gnezda kazao je za The Guardian: “Imamo 21 mlado proteusa koji rastu u našim posudama” i dodao: “Svi su zdravi. I to nam daje nadu da možemo sačuvati naše proteuse za budućnost“.

“Svima nama su bile suze na očima”, dodala je voditeljica laboratorija Postojnske pećine Katja Dolenc Batagelj i upozorila: “Samo mala promjena vode ovdje može imati razoran učinak, tako da je ova kolonija spas“.

Utjecajni mediji odigrali su veliku utakmicu za interese proteusa – kako ih vidi uprava pećine. O tome govore naizgled nevažne činjenice. Naprimjer, zašto su u velikom broju članaka proteusa zvali mladim zmajem? Vodiči Postojnske pećine i ovaj su put bili glavni izvor informacija. Ne znam jesu li iz uprave davanje informacija uvjetovali konačnim nadzorom sadržaja teksta. Meni za ustupanje fotografija koje bi bile priložene uz članak u znanstvenom časopisu – jesu. Zašto se to potiče iz Postojne, povijesnog stožera koji je znanstveno rasvjetljivao podzemlje puno strahova zla, pakla i sjena? 

Turizam je odigrao ulogu svetog Jure: ubio je zmaja i pretvorio ga u komercijalnog bastarda. On je s jedne strane postao „zvijezda“ podzemlja, lik iz show biznisa s obilježjem malog zmaja, i uz sve to svjedok čistih voda. Naklonost javnosti koja se prije više desetljeća stjecala poklanjanjem ili prodavanjem životinjica, danas je svedena na medijsku predstavu i voajerizam, koji su drugo ime i put za zaštitu.

Ako proteusa uvažavaju i štite, zar ne bi trebali razmisliti zašto je tako „tajnovit“ u leženju mladih. I je li ta kampanja nova patnja za njega? Budući po mogućnostima osjetila ozbiljno zaostajemo za njim, nemoguće je znati što mu je time povrijeđeno, ali logika „tajnovitosti“ kaže da neki životni princip zacijelo jest.

Čovječja ribica nema drugih neprijatelja osim čovjeka. Jučer su turistički priručnici priopćavali kako ne treba brinuti kod njezina držanja jer bez hrane može pet godina. Danas se govori o deset pa i dvanaest godina. Je li ta spoznaja opravdala mučenje kojim se do nje – po tko zna koji put – došlo?

Predstave o čovječjoj ribici, povijest koju za nju ispisujemo, žele reći kako je čovjek njezin prijatelj i da treba položiti sve nade u to da će ju on spasiti. No, tek je s njim srela opasnost. Cijelo poznanstvo s njim prati ju ropstvo, a opasnost svakim danom biva sve veća. Njegova imena za nju – Proteus anguinus, mlado zmaja, zvijezda podzemlja, čovječja ribica, car tame, olm i druga – imena su za njezinu patnju i smrt. To što joj i svjetski mediji počeli tepati da je mlado zmaja, samo još više skriva i ozakonjuje njezinu patnju. 

Ivo Lučić

Ranjivost je podzemno biće

Jama Baredine u blizini Poreča se može obići svako pola sata. Sjećam se ljetnog poslijepodneva kada sam to učinila u maloj grupi posjetitelja i gledala čudo od pet špiljskih dvorana koje se nižu sve dublju u zemlju, jedna za drugom. Spuštali smo se u podzemlje koje nije djelovalo posebno mračno, jer je umjetno osvijetljeno. Svejedno je to strani i impresivni svijet. Iz četvrte dvorane jama pada okomito u dubinu. Ondje se naravno nije moglo ići, ali nam je vodič govorio o posebnim vrstama životinja koje dolje žive. Pogotovo o jednoj: čovječjoj ribici. Gledala sam ju na stranici prospekta dok je objašnjavao kako je ona najveća prava podzemna životinja na svijetu i da živi u podzemnim vodama na području Dinarskog krša.

Čovječja ribica ili Proteus anguinus ne može živjeti izvan špilje. Dogodi se da ju vode izbace iz krškog podzemnog svijeta, ali ona će se što prije pokušati vratiti u sigurnu tamu. Dogodi se da ju netko slučajno pronađe ili da ju znanstvenici aktivno potraže. I to će uglavnom loše završiti za nju. Proteus je skrivena i tajnovita životinja, strana i neobična našim očima.

A istovremeno, na prvi pogled bliska.

Transparentnost njezine kože joj daje nešto ljudsko. Njezina fragilnost podsjeća na ljudski fetus koji je slučajno prekinut u razvoju. Malo biće koje je nasilno izbačeno iz sigurnosti majčine utrobe. Oči se još nisu razvile, male šapice moraju još izrasti u prave ruke, duguljasto tijelo se mora tek transformirati u ljudsku anatomiju. Izgleda kao čudesni punoglavac, stran i neobičan, dijete neodređenog porijekla. 

Ali nešto nam je jako blisko dok gledamo tu jeguljastu podzemnu životinjicu. Kao da je prastari dio nas, kojeg nikad nismo vidjeli, preživio u dubini planine. Stara rodbina, evolucijski ostatak nečega našega. Tako mi djeluje.

Bit će da nam je dirljiv izgled njezine prividne ranjivosti. Ali zapravo, čovječja ribica nije tako slaba. Živi u optimalnim okolnostima podzemlja, nezahtjevna je i jako je rezilijentna. Može postići starost od 70 godina, neki kažu čak i sto godina. (Otprilike ljudska dugovječnost, to je zanimljivo).

I onda čitam u tekstu Ive Lučića ponešto o povijesti odnosa čovjeka i čovječje ribice. Čitam u uvodu jednu od tipičnih reakcija kada čovjek dolazi u susret s Proteusom. Kažem tipična reakcija, jer se u pojavi tog špiljskog stanovnika može vidjeti i nešto drugo osim ranjive, nedužne životinje. Ovisi o tome što pogled na njega izaziva u promatraču, o tome koje priče i asocijacije ima, a pogotovo koje strahove. 

Znači, neki su tog fascinantnog, rijetko viđenog endemskog vodozemca, doživjeli kao baby zmaja (a gdje je beba mora da je mama u blizini), kao nešto opasno, gadljivo i nezemaljsko. I krenuli odmah u destrukciju. 

Kao što to uvijek biva: Ono strano će ljudi često doživjeti kao prijetnju, ali ako je prvo i drugo jednako istiniti ljudski doživljaj – nježnost izazvana zbog sličnosti s fetusom i alarmiranost zbog nepoznavanja – onda vrijedi istraživati razloge za to. A to ima velike veze s ljudskom psihom.

U tom kontekstu je zanimljivo da je ljudski susret s nepoznatom životinjom na otvoru špilje već sam po sebi savršena metafora za psihičke procese u samom čovjeku, kad se susretne s nepoznatim pojavama iz dubine brda. Platonov mit o pećini je jedna varijanta tumačenja ljudske percepcije kroz metaforu špilje.

Mnogo kasnije je Sigmund Freud formulirao ideju o osobnom nesvjesnome kojemu je Carl Gustav Jung dodao koncept kolektivnog nesvjesnoga. U razumijevanju Lučićeve uvodne scene moglo bi se reći da je agresija prema Proteusu koji zapravo ne predstavlja direktnu opasnost čovjeku izazvana zbog u nesvjesnom skrivenog straha, a iz kolektivne nesvjesnog dolaze sve asocijacije (zmaj, đavao, itd.) koje funkcioniraju kao interpretacijski okvir vlastitog djelovanja.

Ljudska psiha je po Jungu jednako podijeljena u gornji i donji svijet, u svijet svjesne, svjetlom obasjane percepcije i u nesvjesni rezervoar emocija, misli, potreba i sjećanja bez konkretne spoznaje. 

A sve što nije vidljivo tjera čovjeku – čisto instinktivno – strah u kosti. Simbol špilje mu je čak udružen s grobom, mjestom privremenog ne-života iz kojeg nešto novo iskrsne: „Simbol špilje je prirodni simbol groblja, a život je tamo pokopan poput zrna pšenice u utrobi zemlje gdje će ponovno narasti.“1

James Hillman, psiholog i dobar poznavatelj i tumač Jungovog rada, još je precizniji: „Kada koristimo izraz Donji svet na umu obavezno moramo distinkciju koju su predložili neki klasičari. Ta distinkcija je od izuzetne psihološke važnosti zato što područje psihičkog oslobađa prirode. Izrazi chthon i gē (‘Donji svet’ i ‘Podzemni svet’) ne odnose se nužno na istu oblast, niti bude istovetna osećanja. Izraz chthon, kao i njegove izvedenice, izvorno označava mrtve, hladne dubine i nemaju nikakve veze s plodnošću. Ova vrsta dubokog tla nije isto tamna zemlja. (…) Ova dva izraza, gē i chthon, podrazumevaju dva različita sveta: prvi je svet zemlje i svega na njoj; drugi, svet pod zemljom i izvan nje.“2

To je i razlog zašto riječi poput „geologija“ ili „geografija“ nose korijen „ge“ u sebi, jer je točno sadržaj njihovog istraživanja.

S ovim informacijama se može bolje razumjeti da se u susretu s nepoznatom životinjom iz dubine zemlje u čovjeku aktiviraju dva procesa reagiranja. Biće na otvoru špilje je s jedne strane samo objekt fizičke percepcije kao dio podzemlja a s druge strane shvaćeno kao dio podsvijeta, kao prijetnja arhaičke pojave koja mora biti uništena da bi čovjek preživio.

Iz toga se može zaključiti da je čuvanje biološke vrste Proteus anguinus od nepromišljenog ljudskog djelovanja najbolje povezati s novim „storytelling-om“, predstavljanjem i tumačenjem, ne fizičke životinje nego značenja i funkcije u simbiozi podzemnog svijeta. I za takav pristup Proteusa prvenstveno ne trebamo ni dirati. I čak procese pasivne agresije na njegov život (kvaliteta vode, intervencije na okoliš, itd.) mogu se teoretski razumjeti iz perspektive nezaštićene životinje. 

Recept je: baciti svjetlo na nepoznatu vrstu, transferirati ju u svjesni dio naše percepcije i učiniti ju sastavnim dijelom našeg života. Samo, to naravno ne ide lako. Nemamo obzira ni prema velikim i očitim posljedicama naše nepromišljenosti prema prirodi. Kamoli onda prema nekoj nevidljivoj životinji na površini zemlje.

Sve se to odnosi na stranost i nepoznavanje životinjskog svijeta. Ali ima i još nešto arhaički i impresivno u razmišljanju o tome kako čovjek reagira dok je suočen s Proteusom, pogotovo u percepciji njegove ranjivosti i nezrelosti: Zašto bi ranjivost bila stvar koja izaziva otpor ili čak agresija? I u ljudskoj psihologiji ranjivost (i pokazivanje vlastite ograničenosti ili vlastitih nemogućnosti obrane) nije baš poželjna. Tko se prikaže potpuno nezaštićen, izaziva defenzivne reakcije, predrasude ili podsmijeh.

Naš ego – ta konstrukcija naučenih samoslika, samotumačenja, gledanje svijeta i mehanizma obrane te preživljavanja – neprestano nam sugerira da djelujemo po toj logici. Carl Gustav Jung to zove „persona“, skupina osobnosti koju individuum pokazuje drugima, to jest educirani, socijalizirani, od drugih odvojeni i vječno oprezni Ja ispod kojeg je skriven – po Jungu – autentični Ja.

Taj autentični Ja, čini mi se, izgleda kao čovječja ribica, potpuno bez maske i zaštite od društvenih instrukcija. Divlji, neukrotivi dio nas, koji je sam za sebi, ugrožava civilizirani svijet. Ali nije li upravo to najprirodniji dio nas? Ranjivost (a to znači odsutnost obrambenih mehanizma našeg društva, iskrenost i istinitost) je teško pokazati. A ponekad je i neugodno vidjeti takvu osobnost kod drugoga.

Kad gledam čovječju ribicu u svojoj ranjivosti, kada je izložena vanjskom svijetu, nešto se u meni stisne. I nekako mi je odjednom bliska. Približavanje toj instanciji, toj unutrašnjoj, nikad ugledanoj i nezaštićenoj dimenziji u nama, mogla bi nas ponovno povezati s prirodom. Najprije s našom unutrašnjom prirodom, pa onda s vanjskom. 

Tako s grupom turista izlazim iz jame Baredine kao da ništa nije bilo. Kao da nisam nakratko osjetila Proteusa u sebi. Kao da nisam primijetila da je moja ranjivost podzemno biće. Žurim s drugima prema suncu i vani mi je odjednom lakše. 

1 Carl Gustav Jung: Predavanja na ETH-u u Zürichu , 26. sjećnja 1940.
2 Džejms Hilman: San i Donji svet. Fedon, Beograd, 2013. St. 61-64.

Anne-Kathrin Godec

Druge godine opsade događa se čudo. Nakon što joj je u borbama s neprijateljem junačkom smrću postradao muž, mlada je, kao peruška luka tankovijasta balerina, zanijela sa svojom žalošću.

Ne može biti da se to zbiva po drugi put, vikali su razočarani i pomalo gnjevni.

Ponovljeno čudo nikako ne može biti čudo, okretali su od nje glavu, podozrijevajući pomalo da se radi o prevari.

Njoj je, međutim, trbuh rastao, kao što svakoj trudnici raste, pa je po rubovima nadošla i zaokružila se, iako se gladovalo, neprijatelj nije propuštao hranu u grad, i njezinu trudnoću nitko nije ozbiljno shvaćao.

Kada je došlo vrijeme da rodi, nisu je primili u rodilište. 

Smilovao joj se portir. Otključao je velika metalna vrata, pustio je u podrum, u kotlovnicu, hladnu i mračnu, koja je vonjala na mačju mokraću, naftu i još nešto što nije mogla prepoznati. U uglu, na odbačenim kučinama, siva je napaćena mačka dojila svoja četiri mačeta.

Tu možeš, rekao je, i pokazao joj prljavi pusti madrac u onom najsuhljem uglu kotlovnice.

Nije znala kako ni što da učini. Mačku bi pitala, e da je na vrijeme mislila, pa da je naučila mačji jezik. 

I tako je, u brizi oko onoga što čini, a ne zna što čini, rađala zemljanu figuru, koja se saobražavala s njezinom utrobom tako da je ne povrijedi. Izašavši na svijet bila je veličine djeteta i prikazivala je, nasmijanog i dobro raspoloženog, nekoga tuđeg boga, koji je pomalo sličio njezinom mrtvom čovjeku.

Našla je još onih kučina. Prepovila u njih je svoga rođenog boga, portira je pozdravila sa što više razuma u glasu i pogledu, i zaputila se nazad kroz grad po kojemu su sa svih strana padale granate.

Nemoj, poginut ćeš, vikao je za njom portir. 

Ali nije potrčao da je zaustavi.

Belmi Lizde-Kurt

O Miljacki se ne može
napisati dobra pjesma
to mi je jednom u šetnji natuknula
Belma Lizde Kurt
a ti probaj pjesniče
tako mi je rekla

Od tada još više sumnjam u svoj
pjesnički kruh
i radujem se jedino magli i snijegu
u ovoj kotlini

Slika prva:
Smog, crni snijeg i magla
nema mostova na rijeci
ne vidi se čak ni ona sama
spokojno dišu fasade austrougarskih zgrada

Slika druga:
Scena SARTR-a pred početak predstave
U publici sjedi samo Aleš Kurt
dok Belma na daskama glumi butum Sarajevo
i oštru kišu kako na grad pada

Slika treća:
Kasna jesen, braon traka od Drvenije ka Bentbaši
uz samu traku zvekeće tramvaj
na At-Mejdanu s druge strane trake
prvu pahulju snijega pametnim
okama čeka gavran