Moj prijatelj Blagoje Pantelić je izdavač „starog kova“. Ako se dogovorite s njim (kao ja prije nekih mjesec dana) da popijete pivo, on će se obavezno pojaviti sa papirnom vrećicom na kojoj su logo i moto njegove izdavačke kuće i najmanje tri knjige koje smatra da treba da pročitate, a on ih je, naravno, objavio. I te knjige ne šljašte, opremljene su savršenim minimalističkim dizajnom, ne nalaze se ni na jednoj listi bestselera, ali su ili prepoznate na nekom svjetskom univerzitetu ili zapostavljene od čaršije koja generalno ne čita, ili su nešto novo što se još puši ispod pera autora za koje jedva neko zna da postoji i, još zagonetnije, živi tu negdje među nama. Blagoje vas ne tjera da kupujete, često poklanja i suptilno, njuhom starog izdavačkog majstora, prepoznaje kako da vas pridobije.

Ja se, naravno, kada vidim poznatu vrećicu, obradujem, ali mi vaspitanjem usađen stid nalaže da se branim poslovičnim „nisi trebao“, a depresijom i opštim nezadovoljstvom izvajani očaj još i da, kao sad zadnji put, dodam: „i ovako ništa ne čitam“.

„Nema veze“, kaže Blagoje, „nosi i slikaj se za Instagram“.

To sa čitanjem je vječno ista problematika samoobmane. Nije baš da ništa ne čitam, ali uvijek je nedovoljno, jer ljudi koji me inspirišu i sa kojima komuniciram uvijek čitaju više, bolje i pametnije. Pažnja mi je poremećena kao prosječnoj tinejdžerki društvenomrežnim sistemom komunikacije i, jednostavno, kada vidim korice koje obuhvataju 600 strana, automatski posustajem.

Ipak…

Blagoje, tj. njegova izdavačka kuća „Biblos“, objavila je peti naslov koji potpisuje velika – najveća srpska filozofkinja – Ksenija Atanasijević. U papirnoj kesi namijenjenoj mojoj malenkosti nalazila se knjiga „Filozofski fragmenti“, potpisana njenim imenom. To nije prva njena knjiga koja je došla do mene i u tom samom Ksenijinom imenu, i manje-više poznatoj biografiji – školskom primjeru patrijarhalno-malograđanskog nipodaštavanja i poniženja – ima dovoljno privlačnog da ono što je kreiralo njeno neumorno pero nikada ne ostane posve netaknuto. Tako sam ja, odmah čim sam se rastala sa prijateljem, otvorila po novoj štampi miomirisne korice i popravila sebi veče, sutradan i naredni mjesec.

Već u predgovoru koji potpisuje profesor Ilija Marić, sjajni poznavalac Ksenijinog lika i djela, saznajem da ona fragmentarno počinje da piše već 1928, da se prva knjiga „Fragmenata“ pojavila već iste godine u Izdavačkoj knjižarnici Gece Kona, a nedugo zatim, 1930, i druga. Treća, planirana, nikada nije ugledala svjetlost dana, ali je Ksenija Atanasijević nastavila da u tom stilu piše u periodici. Zahvaljujući ogromnoj posvećenosti priređivača, izdavačka kuća „Biblos“ izdaje u „Fragmentima“ i te tekstove, sistematski poredane po vremenu izlaska, i na određeni način sklapa i treću knjigu koju je filozofkinja željela i planirala da objavi.

Ksenija je, naravno, svoju filozofsku odiseju počela onako kako je učena od strane učitelja (čuvenog Branislava Petronijevića), kome se divila. Strogo sistematski i naučno. Zaista, filozofijom je nemoguće baviti se – i u to sam ubijeđena i dan-danas – ako nemate dobrog učitelja, harizmatičnu ličnost koja će vas nadahnuti i natjerati da se izgubite u beskrajnim stranicama ontologije i etike. To čini da čak (što se i u slučaju Ksenije Atanasijević i desilo) kada dođe i do razmimoilaženja sa autoritetom – zapravo, ja bih rekla, nadrastanja, tj. nerijetke pojave nadilaženja učitelja od strane učenika – pa i otvorenih neprijateljstava, koja u akademskim krugovima ne samo da nisu rijetkost nego su i pravilo, početni stvaralački impuls možda mijenja smjer, ali ne jenjava.

Kada je u pitanju docentkinja Atanasijević, neprijateljstva, podmetanja i akademske neprijatnosti imale su posebno obilježje i zbog svega toga, a naročito zbog njenog ličnog neodustajanja od filozofije, nakon što su gadne spletke urodile plodom i ona na najpodmukliji mogući način izbačena sa Univerziteta u Beogradu, ostaće ikona feminizma (ali vrlo rijetko spominjana od strane onih kojima je to primarni aktivistički moto), oličena u sopstvenim riječima: „Ja ne želim da budem ono što vi želite da budem“.

I sto godina nakon „Fragmenata“, i njene borbe iz koje se, formulisaću to tako, povukla kao lavica, uzdignute glave, većina žena profesorica, doktorica, pravnica, inžinjerki i ostalih rodno ispravno imenovanih stručnjakinja u svojoj oblasti i dalje se trude da, uz ono što žele, budu i ono što ONI (neki drugi) žele.

Ako nam ne pođe za rukom, jer nije lako biti sve, i odlučimo da ostanemo tvrdoglave ili posvećene, ako smo okružene muškim svijetom u kome plivamo kao ribe na suvom da bismo ostvarile svoje želje i talente, i danas – čitavih sto godina kasnije – rizikujemo da budemo ponižene, nipodaštavane ili, u krajnjoj liniji, da se neko, kao veliki Milutin Milanković na odbrani doktorata Ksenije Atanasijević, zatečen njenom genijalnošću, možda i u želji da bude duhovit (što, ruku na srce, naučnicima često nije jača strana), zapita: „Da li je sve u redu sa hormonima ove gospođice?“

Ženski hormoni, ta grozna noćna mora o kojoj Milanković nije imao pojma, a ni danas čak i feministički senzibilizovani muškarci većinom nemaju, i u najvećem deficitu i suficitu ne mogu da spriječe da se opšteljudski genij, koji nadilazi zapravo sve podjele – pa i onu na muško i žensko (jer ja sam, možda zbog „profesionalne deformacije“, ubijeđena da on uvijek dolazi baš od tamo gdje ta podjela više ne postoji) – ne nađe svoj put do svojevrsnog otjelotvorenja u bilo kojoj od najuzvišenijih oblasti ljudskog duha.

„Filozofski fragmenti“ Ksenije Atanasijević nastali su baš na temeljima te borbe da se u potpuno nemogućim uslovima odgovori na zadatak postavljen talantom koji treba da se umnoži. Oni su isjeckana (fragmentarna, baš kao drevne mudrosne knjige) priča o proživljenom kroz kontemplaciju ili, kako sama autorka kaže, „meditacije“ o prvoj filozofiji, moralu, duši, religioznosti, psihologiji, koje ne bi mogle biti napisane bez dubokog uvida i direktnog dodira sa, kako ga je Berđajev nazvao, „tragizmom života“, u njenom slučaju izazvanim čvrstinom intelektualnog i etičkog stava zbog kojeg je bila progonjena od svih totalitarnih režima koji su se u njenom okruženju izmjenjivali tokom njenog života. Zbog tvrdoglavosti, neodustajanja – danas bi psiholozi rekli – od sebe i, najtužnije i još uvijek i vazda aktuelno, zato što je ona, prosto – „ona“.

Kao što je ta intelektualno potpuno irelevantna stvar roda i iz nje proistekle mizoginije i feminističke borbe, koja i dalje širom svijeta stalno gubi, aktuelna, jer svijet ovaj u dosadi i neoriginalnosti leži, još je nevjerovatnije da u doba raspomamljene tehnologije, dubokih uvida u ljudsku psihologiju, podivljalih sloboda koje se više niko ni ne trudi da obuzda ili, ako se trudi, to čini na očajno pogrešan, oportun način, fragmenti pisani od strane prve srpske docentice na Univerzitetu, prije sto godina, u sebi ne sadrže nijednu arhaičnu i prevaziđenu misao koja ne bi mogla da korespondira sa vremenom u kome živimo.

I sve to samo zato što Ksenija Atanasijević nije pristajala da bude ono što su „oni“ željeli da bude.

Vječito pitanje da li (ne)pristajanjem činimo sebi uslugu ili radimo protiv sebe ostaje otvoreno i odgovor možemo da damo samo svako pojedinačno i u skladu sa svojim ličnim afinitetima.

U skladu sa sopstvenim, ja sam sama sebi dala jedan od odgovora upravo čitajući „Filozofske fragmente“ Ksenije Atanasijević.

A Ksenija, između ostalog, (dobro) kaže:

„Mnogi misle da će najuspelije baciti svetlost na sva nerešena pitanja života, ako unutrašnju dinamiku silom uteraju u kakav tvrd statički sistem i ako od svoga živoga bivanja što sleplje načine okamenotinu.“

Ja sam onaj što je uspaničen kad zemljom ovom miriše behar,
punim plućima dišem samo kad očajne gradove pokrije smog,

s gnušanjem gasim tv-ekran kada naši sportisti podignu pehar,
užasavam se zelenih tratina, a uživam da gledam sasušen stog

Prezirem groteskne mitove o moćnom kralju i dobrome banu,
na spomen Fatiha, Zmaja i Gazi-bega otkucaji će da mi stanu

Ozaren sam kad opazim da je seljak stećak ugradio u temelje,
jer uspio je taj pučki naučnik lažnu povijest u prah da samelje

Tronem i uzdrhtim već pri pomisli na šokce, balije i na vlahe,
zapušim uši kad se ljubušaci i bašagići veličaju, i alije i spahe

Spaljujem knjige koje su skenderi pisali, dizdari i druge muse,
likujem kad se ispostavi da konj je bosanski najobičnije kljuse

U Prusac ići ne mislim, niti u Stambol, ni hodočastiti na ćabu,
ne griješi onaj što je ustvrdio da nigdje takvu nije sreo barabu,

jer ćafir ja sam, hulja i otpadnik, još niste vidjeli goreg izroda
(Pokušavao sam i da se promijenim, ali takva je moja priroda)

Uljuđen sam, međutim, izvana, uglađenih manira i čovjek fin,
mati bi moja rekla svima da sam najveći svih naših naroda sin

Zbog jednog rukopisa u nastajanju bavim se Michelangelom. U njegovom životopisu raspoznajem jednu drevnu lekciju.

Jedinstvenima se postaje kročeći glavnim putem kopije, oponašanja. Izvornost je cilj, a ne polazište.

Michelangelo momče u Ghirlandijevoj radionici crtež usavršava kopirajući. Tako razvija preuranjenu vještinu, prestižući svog učitelja.

To je red šegrtovanja.

Talenta može biti, ali mora biti podložan ustrajnoj vježbi, ponavljanju do iznemoglosti.

Talent shvaćen kao prirodna prednost, samodostatan, varljivo je pouzdavanje u prečicu koja sprečava rast i osvajanje originalnosti.

Tako pogrešno shvaćen talent strašna je zapreka.

U pisanju jedina škola, jedino šegrtovanje je čitanje. Upijati stil bezbroj ostalih omogućuje da se dosegne onaj vlastiti,  koji se oblikuje različit i trajno šegrtski.

Michelangelo u dvadesetoj stvara Davida, a u osamdesetoj kaže: “Još uvijek učim”.

Preveo Tvrtko Klarić

(https://fondazionerrideluca.com/apprendistati/)

BETTER THAN PAVAROTTI

[Porcije u većini američkih restorana su ogromne. Često i dvoje ljudi ima muke da to jelo “za jednu osobu” privedu kraju.]

Ima naš narod tu neku (da l’ je palanačka ili nije) filozofiju, pa kaže da je najbolje kad se ista nacija vjenčaje između sebe. Ne valja miješat’! Među svojima se već znaju običaji i adeti, šta i kako se slavi, ko se poštuje, šta se smije, a šta ne.

Ali ljubav, za razliku od mržnje, ne poznaje vjere i nacije. (Po)javi se tamo gdje baš i nije zgodno. Izaljubljuju se međusobno ona naša nesretna djeca s Balkana, pa nakon kratkog vremena nastane belaja. Ali nećemo sad o njima.

Sad ćemo o vjenčanju mog zemljaka Posavljaka Ilije i Amerikanke Norme koje se desilo u malom mjestašcu Redmond, 16 milja udaljenog  od najvećeg grada u centralnom Oregonu koji se zove Bend.

Noć prije vjenčanja sjedili su za stolom Ilija, njegov stariji brat, tri Ilijina najbolja prijatelja i Normin tetak. Pet Bosanaca i Amerikanac sjede tako u istoj prostoriji. (Zvuči kao početak nekog dobrog vica.)

Radilo se ono što se već radi noć uoči svadbe. Pilo se! Žešća se svako malo točila. Betoniralose pivom. Tetak se, mada poprilično stariji od ostatka ekipe, sasvim fino uklopio po tom pitanju, pristojno se držao, pratio je ostale u čašu, ne posustajući.

U neko doba Ilijina mater uđe u prostoriju sa punim ovalom meze. Ovu petoricu je znala ko svoj džep, sve su to bila njena djeca, međutim, snajkin tetak, kojem nije umjela ni ime da izgovori kako valja, stvarao joj je osjećaj neugode, kao što se uostalom ona (neugoda) često zna pojaviti pred nečim ili nekim nepoznatim.

Sve se zbunjeno smješkajući i gledajući tetka direktno u oči, ona spusti onaj oval, ne na sredinu stola kako je jadnica isplanirala, nego nekako, nespretno, najbliže upravo njemu, Amerikancu.

A on, ugledavši onoliku količinu svega i svačega, onu ikebanu sa četiri-pet vrsta tanko isječenog mesa, kuhanim jajima, sirom i čega ti sve ne, privuče onaj oval sebi, široko se nakezi i reče:

– Thank You!

Mater se na to još više zbuni, klimnu dva puta glavom, trepnu u nervozi par puta očima i prije nego što se izgubi iz sobe odgovori:

– You are welcome!

Da se vratimo na prvu rečenicu iz ovog teksta. Oval meze je bio otprilike veličine jedne porcije u američkim restoranima, pa nije bilo nikakvo svjetsko čudo da je čovjek pomislio da je to samo za njega. On je kao poslužen prvi, a ostalima, mislio se on u tim trenucima, uskoro dolazi isto to.

Prvi se javio, a ko će drugi, Ilijin stariji brat uvijek spreman za šalu, pogotovo kad treba malo zezat Iliju:

– Ilija, de reci tetku da stavi oval na sredinu, to je za sve nas!

– Daj ba Braco (tako je Ilija zvao brata), pusti sad to…

– Šta da pustim… reci svom (a vamo namiguje ostalima) tetku da smo i mi gladni!

– Braco, bolan… nije mi do zajebancije… sutra se ženim… i nije on moj tetak!

– Ja čiji je? Da nije moj? Braco se okrenu tetku pa dreknu:

– Cheers!

A tetak, između dva komada sudžuka, uzvrati:

– Cheers!

Pa iskapi Žutu osu na eks.

Braco odma’ nasu još po jednu, pa viknu:

– Tetak!!!

A ovaj, misleći jadan da se tako kaže cheers na bosanskom uzvrati kucajući se:

– Ti-tak!!!

I tako prođe dvije-tri minute. Tetak se bori, uhvatio se u koštac sa onim mesom. Čas nabada kulen, čas suvu govedinu, marne pola jajeta, pa nagrabi malo fete.

Gleda Braco, pa će opet mlađem bratu:

– Ilija! Reci tetku da uspori… uhvatiće ga meza!

Svi u smijeh. Tetak gleda u njih, pa se i on na kraju nasmija, ni sam ne zna zašto. Već je dobro popio, više ni ne obraća pažnju na detalje, pa ni ne primjećuje, onako već zamagljenim pogledom, da samo ispred njega stoji oval i da, zapravo, samo on jede.

Nakon deset minuta, Braco pogleda u tetka, on još lopata po onom tanjiru ko da mu je sudnji.

– Ilija! Jebo me svako ako tetak ne rikne večeras! Prekiniće čovjeka od ovoliko suhovine!

– Daj Braco… pusti to!

– Šta pusti, nemoj da čovjeka nosimo na duši… reci mu da ne jede više, neće se moć’ vode napit’ noćas, pozliće mu čovječe!

– Beri ba svoju brigu, pusti ti mog tetka… na kraju se i Ilija zbuni pa prisvoji tetka sebi.

A društvo opet u smijeh, kako i priliči noći prije vjenčanja. Smije se i tetak. Počistio tanjir, pa sve nazdravlja, diže ruku sa ispruženim dlanom i viče ovima za stolom:

– Give me five!

Sutradan na ceremoniji oni naši od sinoć svi mamurni, jedva stoje na nogama, a tetak nasmijan, sve poskakuje od sreće, ko da kap alkohola nije okusio sinoć.

Kad su mladenci rekli sudbonosno da, Norma uze mikrofon i pozva tetka na pozornicu da izvede jednu ariju iz opere. Tetak doleti na binu i otpjeva je ko od šale, bez po muke, što bi se reklo.

Ilija, Braco i ona trojica se samo zgledaju. Na kraju, Braco (ko Braco) samo reče:

– Ne bi ovo ovako dobro zvučalo da se tetak nije narok’o meze sinoć!

Ilija ga samo mrko pogleda, a Norma upita šta je to Braco rekao. Ilija poslije kratkog razmišljanja odgovori:

– Braco said that your uncle is better than Pavarotti.

Norma sva ozarena pogleda u Braco i reče:

– Thanks Braco!

HALLOWEEN STORY

– Mama, gdje je ona bundeva iz garaže? Neđe se zaturila. Moram je izrezbarit’, slikat’, pa sliku odnijet’ u školu da mi učiteljica ocijeni.

– Ma je l’ to bila tvoja bundeva? Nisam sine imala pojma. Tvoj ćaća (ja mislila on je kupio) u ponedeljak je unese u kuću i reče:

– Ženo, bi l’ mi napravila pitu, nešto me nostalgija spucala… nešto mi se bundevara dozvala…

– I ja… šta ću… ti znaš njega kad ga uhvati ono njegovo, odvrne one svoje pjesme i stavi rakiju na sto.

– I ti njemu napravila? Uništila moj budući rad!

– Hej pazi mali šta pričaš, niko ništa nije uništio, bundevara je super ispala, prste da poližeš. Hoćeš li jedan komad?

– Neću ni mrtav! Joj, jest me stid! Kako ću u školi reći da ste mi pojeli zadaću? Ko još jede faking bundeve u Americi?

– Kako ko jede… jedu… Jerkovići, Matići, Barnjaci…

– Upravo moj point! Svi ste vi divljaci!

– Mi divljaci? Što jedemo bundeve! A vi niste divljaci što se oblačite u lampire, vještice, kosture, ubice? Živu me isprepadaju, krv lipti na sve strane, kosturi, grobovi, a sve ugledni ljudi, inžinjeri… polude pa izigravaju budale.

– Ništa ti ne razumiješ!

– Hoćeš malo košpica od bundeve, zdrave su, znaš kako su dobre?

– Pa nije dosta što ću fasovati slabu ocjenu, ti me mama još i zajebavaš!

– Mali, pripazider na vokabular, nemoj da starog zovem, nemoj da on ureduje!

SMALL TALKS IN KITCHEN

Sjećam se ko da je bilo danas kad je naš mlađi krenuo na drugu godinu faksa. (Ovdje kažu “koledž”.) Potrpali smo njegove stvari i krenuli na put od sat i petnaest minuta. Toliko tačno traje vožnja autom.

Putem smo slušali našu muziku. Goribor. Tako se potrefilo. U jednoj pjesmi ide stih:

“Vernik bez crkve, građanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara.”

Mene se to nešto dojmilo. I urezalo u sjećanje. Taj stih, prvi red, kao da je naslutio šta će se dešavati za manje od dva sata.

Filip je trebao živjeti naredne tri godine u apartmanu koji će dijeliti sa još tri studenta. Svaki od njih je imao svoju sobu i kupatilo, dok su kuhinja i dnevni boravak zajednički. Sve je još smrdilo na novo.

Namještaj već unutra. Da je bolje, ne bi valjalo!

Plan je bio da na brzinu izbacamo stvari iz auta, ubacimo u sobu, pozdravimo se sa djetetom i pravac kući. Znamo od prije kako je išlo sa starijim, samo nas je požurivao, da nam što prije vidi leđa. A ko bi im zamjerio? Kojem je još devetnaestogodišnjaku stalo do roditeljskog društva?

Kad smo zabasali u apartman, u njemu je već bio jedan student sa roditeljima. Tata i sin su sklapali policu što su donijeli sa sobom, a mama je u zajedničkoj kuhinji pravila raspored, gdje će duboki, gdje plitki tanjiri, gdje će zdjelice, gdje šerpice.

Upoznajemo se, kurtoazno razmjenjujemo par riječi s namjerom da se svako okrene svom poslu. Ali, ne lezi vraže…

Gospođa nije mislila tako. Kako je počela da “melje”, nije sustavljala. (K’o na Azrinom koncertu, kad Branimir ne pravi pauze između pjesama.) Žena postavlja pitanja i odgovara prije nego mi i zazinemo da odgovorimo.

Dok s Filipom odlazim nekoliko puta do auta da unesemo sve stvari koje smo dovezli, Dajana se žrtvuje, upušta se u razgovor sa dotičnom.

A njoj, hvala Bogu, nije trebalo dugo da sve prebaci na religiju. Moju omiljenu temu.

Nemam ništa protiv vjere, naprotiv. Poštujem svakog iskrenog vjernika koji vjeruje i drži to za sebe, ne tuši i ne zamara okolinu. A ova gospđja je upravo to bila – tušač!

Te mi smo kršćani, te mi idemo u crkvu, te naš sin nedjeljom ide, te mi volontiramo, te Isus, te Krist, te ovo, te ono.

Dajana sve stoički podnosi, malo joj neugodno što se ne može pohvaliti nekom našom porodičnom religioznom aktivnošću, pokušava da skrene temu, hvali kolače što je gospođa napekla i stavila na sto da se svi posluže. Ali ova se ne da. Ponovo vraća sve na početak.

Odlazim zadnji put do auta da donesem preostale stvari. Ostalo nešto kuhinjskih potrepština. Ulazim u apartman, zatičem gospođu samu, Dajana je vjerovatno pobjegla u wc da se umije i malo dođe sebi.

Gospođa vadi Bibliju iz kese i gleda okolo, traži zgodno i podobno mjesto da je položi. Gleda u mene. Gledamo se.

Ja u ruci držim cjediljku. Ona svetu knjigu. Pogled joj skliznu na cjediljku, osmjehnu se, pa reče:

– Oh divno, donijeli ste cjediljku, dajte, sad ću ja naći mjesto za nju.

(I tu mi se gospođa namjesti na penal.)

– A NE, gospođo, to nije obična cjediljka. To je naš religiozni objekt. Mi to nosimo umjesto kapa. Mi tako ispoljavamo našu vjeru. Rekoh to, pa onu cjediljku nabih sebi na glavu.

– Ta nemojte mi reći – nastavljam ja – da niste čuli za našu religiju. Mi smo Pastafarijans. The Church of Flying Spagetti Monster! Morali ste čuti.

Gospođa gleda u mene, ne primjećuje da su joj usta širom otvorena.

Vjerovatno prvi put u životu već dvadesetak sekundi – samo ŠUTI. Naposljetku samo tiho reče:

– Izvinite me.

Ode u sobu svog sina i zalupi vratima. Taman kad sam oprao cjediljku, obris’o je i spremio u kuhinjski element, iz naše odaje izadje Dajana.

– Gdje je gospođa?

– Otišla u sobu, kaže nešto je jezik zabolio. Nego, hajmo mi polako.

– Ma ne znam, ne možemo tek tako otići, da joj pokucam, da se pozdravimo s njima?

– Ma jok, nećemo ljudima dosađivat’, idemo mi.

Pozdravljamo se sa sinom, sjedamo u auto pa polako krenusmo put našeg doma. Polako klizimo. Natali Dizdar prede, mi hmkamo sa njom. Nakon malo pitam:

– Jes’ čula ti ikad za Pastafarijans, znaš ko su oni?

– Oni sa cjediljkama na glavama?

– Jest, baš ti.

– Što pitaš?

– Ma… onako.

– Kako ti oni sad padoše na pamet?

– Nemam blage veze…

(Hvala na čitanju)

Amos Oz: Isus i Juda, Fraktura, Zaprešić 2025.

Uz malobrojne bi se izuzetke moglo reći da zle knjige ne uzrokuju zlo u svijetu. Zlo proistekne iz krivog čitanja dobrih knjiga. Iz Marxova “Kapitala”, Nietzschea i Spenglera, iz svetih knjiga svih monoteističkih religija, ali ponajprije iz Svetog pisma. Najveće zlo modernoga svijeta, najveće u dvadesetom stoljeću, proizašlo je iz knjige Novog zavjeta, iz Evanđelja i iz lika Jude. On je, tamo piše, izdao Krista. Učinio je to zbog novca, čime je, kako se vjeruje, izazvao njegovo stradanje. Istina, nije Juda, ako imamo u vidu sve drugo što u Evanđeljima piše, išao nešto naročito odati. Svi su u Jeruzalemu za Njega znali, svaki Njegov im je korak bio poznat, i nije se oko čega moglo Isusa odati. Također, Juda nije bio neki siromašak, pa da su mu trebali novci, niti je bio pomaman na novce, jer što bi uz Isusa, odan njegov učenik, radio pune tri godine, e da bi ga tek nakon toga izdao.

Isus je bio Židov, a za razliku od onih koji su ga okruživali, kao Židov je i umro. Ili uskrsnuo, već kako na to gledamo. Međutim, postoji razlog zbog kojeg se ni Isusa, ni njegove učenike ne doživljava kao Židove. Od cijele te ekipe, od svih tih dvanaest apostola, i trinaestog pribrojenog Matije, svi na kraju ispadoše pravovjerni arijevci i kršćani, a Juda bje posljednji Židov. Premda njemački nacionalsocijalisti ne bjehu redom pobožni kršćani, mit o Judi i Judinoj izdaji u temelju je Holokausta. I premda ustaški pokret bje u biti antiklerikalan, protucrkven, mit o Judi bi inherentan svakome ustaškom i jasenovačkom koljaču, za koje domoljubno danas ustvrdiste da ni postojali nisu.

Ali čak i ako Holokaust ostavimo po strani, ili ako ustvrdimo da ni Holokaust nije postojao, kao što u najnovijoj interpretaciji ne postoji Jasenovac, ostaje da je ime Jude u temelju pobožnoga, katoličkog i kršćanskog prijezira prema Židovima. I danas, kada se prelati Crkve u Hrvata u prsa tuku da protiv Židova nemaju ništa, niti su imali ikad – jer sve su to samo srbokomunističke i marksističke potvore nevinoga katoličkog bića! – ostaje da Judinom imenom, ili judama u množini, nazivaju sve one koji se odmetnu od njih i njihove institucije. Ime Jude je, dakle, i dalje najgora zamisliva pogrda i potvora. I pod Judom se nekako vazda smataju svi – Židovi.

Roman “Juda” Amosa Oza, jednoga od najvećih pisaca našega vremena, ostao je beletristička atrakcija sezone. Naravno, samo za one koji čitaju. Naši pobožni katolici, međutim, ne čitaju mnogo, pa se tako o Ozovom “Judi” nije pisalo ništa po crkvenom tisku. Na tragu Jude Oz je govorio o novozavjetnom Judi Iškariotskom. O njemu je, pred kraj života, održao predavanje 2017. u Berlinu, na Luteranskoj konferenciji. O Judi je govorio i dok se zahvaljivao na Nagradi Gore Ciona za roman “Juda”, koji mu je dodijelio Samostan Uznesenja Djevice Marije u Jeruzalemu, iste godine. Riječ Ozova o Judi, koja čini veći dio ove vrlo kratke knjige, ispunjena je dubokom žalošću i gorkim humorom, te povrijeđenošću više osobnom nego kolektivno-identitetskom zbog onog što Juda već dvije tisuće godina predstavlja u kršćanskoj tradiciji i naraciji. Oz voli Isusa Krista, divi mu se, smatra ga svojim, novozavjetni mu je tekst zanimljiv, uzbudljiv, nadahnjujući, ali sam lik Jude smatra i kontroverznim, i naprosto loše napisanim, nemotiviranim, nedovršenim.

Vrijeme Isusa Krista bilo je vrijeme kada je dolazak Kraljevstva Božjeg bio stvar mjeseca, dana i sata. Sudnji dan bio je tu iza ćoška, i stvari je vrlo brzo trebalo rješavati. Takvo je bilo Kristovo držanje, a takvi su bili mnogi proroci, mesije, navjestitelji vjere i vjerovjesnici poznatih i nepoznatih vjerovanja iz njegova doba. Oni koji su slabo vjerovali, odlagali su strašni (i veličanstveni) trenutak. Oni, pak, koji su svim srcem vjerovali i koji baš ni u što nisu sumnjali, željeli su da se stvar dogodi što prije. Što ako je Juda, upitat će se Oz, jer su se to već pitali neki od Židova prije njega, samo htio ubrzati dolazak Kraljevstva Božjeg? A znao je da se Isusu ne može dogoditi nikakvo zlo, on će uskrsnuti, on će oživjeti, on je neubiv na način na koji smo ubivi mi drugi, pa će nam on bez velike muke donijeti spasenje. Što ako je Juda, pitali su se i mimo Oza, naprosto bio vjerski fundamentalist, a ne izdajnik? Možda to i nije vjerojatno, zaključuje, ali zar je vjerojatnije da je Juda izdao Krista zbog novca, a da se nakon toga očajan i dešperatan objesio? To naprosto nema smisla.

Drugi dio knjižice čini odlomak iz “Jude”, a treći, gotovo jednako zanimljiv i potresan, mladalačka je novinska meditacija o Judi Iškariotskom dominikanca Frane Prcele, koji Judu ne kani opravdati, ali ga iz dubine svog ljudskog i vjerničkog srca pokušava razumjeti. Ovaj neobični, opet vrlo kratki tekst, jedna je od dojmljivijih duhovnih i intelektualnih dionica suvremenog hrvatskog jezika. Pokušaj razumijevanja nerazumljivog najdalje je dokle u jeziku možemo doprijeti. I najdalje dokle istovremeno dosežu čovjekovo srce i razum.

Ovu dobru knjigu može čitati baš svatko pismen. Razumjet će je oni kojima je dar dobrote prepreka svakoj ideologiji. Pa i onoj najopasnijoj, vjerskoj.

Andrea Weiss Sadeh 

Posvećena prevoditeljica Oza s hebrejskog, stvoriteljica pitomosti i blagosti Ozove na hrvatskom. Ovako pisac Andrejinim jezikom slika sebe i Krista: “Čitajući evanđelja, zaljubio sam se u Isusa: u njegovu poeziju, u viziju, u blagost koja je često neodvojiva od drskosti i gnjeva, u njegov fenomenalni smisao za humor, u dirljivu suptilnost njegove mudrosti, u činjenicu da su njegova učenja ponekad iznenađujuće radosna, čak i zaigrana. Ne trebam ni reći da se u nekim stvarima uopće nisam slagao s Isusom: to je u našoj prirodi, ne postoje dva Židova koja će se složiti po pitanju bilo čega.”

Interpretacija Isusa

Da bismo razumjeli drugog, trebali bismo ga prvo posvojiti. Što nam je nečije mišljenje i djelovanje tuđije, to ga snažnije moramo prigrliti da bismo ga razumjeli. Zločince, recimo, najbolje ćemo tumačiti ako ih tumačimo kroz same sebe. A Isusa će, Mesiju će, Sina Boga kršćanskoga, Židov od čije se vjere Isus odmetnuo, razumjeti najbolje što će ga vratiti k sebi. I što će to učiniti usprkos dvije tisuće godina prijezira, kojem je bio izložen tobože u ime Krista. I što će to učiniti usprkos Auschwitzu i Jasenovcu.

NEŠTO

bih ti poklonila
poklanjam ti
jednu
riječ
nek bude samo
tvoja
čuvaj ju od
zuba i jezika
od grla gutanja i
pljuvanja
od gramatičke
čistoće i
zlouporabe od
pravopisa i rječnika
od lektora
i lingvista
čuvaj ju od revolucija
i zaborava čuvaj ju
neprimjetno tiho
i nježno miluj je
i nahrani
mrvicama, pahuljama
kapima zrncima
prašine bit će ti
zahvalna stostruko
će uzvratiti
u svakom procjepu
svijetli u vjetru
šumi u strahu
šapće
ne boj se ne boj
se
tu sam
tu sam
tvoj sam poklon
nikad te neću
izgubiti
nikad

ON

uzme škare isiječe
riječi pod pravim kutem
posloži ih kao štos
karata
zabode škare snažno
u astal
kome daje kome ne
dijeli
po svojoj volji
oštroj i nepredvidivioj
koga zalije suzom
pravom
preslanom
kome puhne u lice
zalijepi mu kartu
na čelo
svi vide samo onaj s čelom
ne zna jel ismijan
il u zvijezde
izdignut

Jedino vrapci znaju koje je zimsko vrijeme
I čemu takvi koji su se stanili u mojoj staroj kostajničkoj kući .
Ovdje ostavljam žardinjere sa sasušenim ledićima,
Ostaće tako cijelu zimu, do kraja aprila,
To je užitak vrabaca bez miševa iz iste stare kuće.
U ćošku ostao mi veliki kaktus, raširio se,
Hoće bar u hodnik, na stepenice,
Ako više ne može u stan na zvučnik.
Na hodniku će ga možda pripaziti bar čistačica,
Ja ću tu i tamo dodati vode i sjetan pogled u djetinjstvo.
Ali sve to čemu – pust balkon,
Samo smreka malo odmaknuta
Privlači vrane koje se slade šišarkama.
A šta ja radim uz prozor?
Gleda li me tužni balkon,
Čudeći se što ga nisam zatvorio,
Na njega da prenesem pisaći sto,
Mogla bi od toga biti neka korist.
A šta sa vrapcima, vranama i kaktusom?
O piscima ne znam više reći.
Možda samo o majci kraj singerice u staroj kući.

Ove godine Miljenko Jergović će primiti Lajpcišku nagradu za europsko razumijevanje. Neopisivo sam sretna zbog toga. Miljenko je čovjek budućnosti, čovjek koji nam toliko toga može dati u našoj sadašnjosti; on je pisac kojeg sam otkrila sa 18 godina, i od tada ga čitam. Kad je njegova knjiga “Sarajevski marlboro” izašla u njemačkom prevodu, bila sam okružena ultranacionalistima; ti ljudi su se zvali rodbinom ili su naglašavali svoj identitet i nacionalnost, dok su istovremeno ponižavali druge ljude. U posljednjem newsletteru pisala sam baš o tome da i mene samu smatraju izdajnicom domovine – ali to je za mene jedna počasna titula koja me je na kraju krajeva i dovela do neke zone unutrašnje slobode.

Kad sam imala ideju za dokumentarni film o putovanju kroz ratom pogođenu Hrvatsku, obratila sam se Katji Gasser – ona je odmah uradila sve što je bilo u njenoj moći da mi pomogne: režirala je, imala je povjerenje u mene, imala je povjerenje u mjesta i ljude koje sam odabrala sa ciljem da se ukaže na zločine koje su počinili „moji“ sunarodnjaci. Katju otad doživljavam kao saveznicu ljudske slobode. Zajedno s najboljim snimateljem, @wrfilm, proputovali smo jednu rastrganu zemlju.

Kad se danas sjetim svega toga, jasno vidim da se ljudi poput Miljenka Jergovića ne bave samo zašivanjem nečeg starog, nego snagom svog jezika, preciznošću pogleda, kao i uz pomoć sopstvenog nepodmitljivog moralnog kompasa, pokušavaju da ostvare nešto što je novo i drugačije: neku drugu budućnost u kojoj lojalnosti prema kolektivima ništa ne znače, i u kojoj u prvi plan dolazi pojedinac, njegov pojedinačni život, pojedinačna priča.

Kad je neljudskost zavladala u opkoljenom Sarajevu i cijelom svijetu pokazala šta sve je pojedinac u stanju da uradi, ti si, dragi @miljenkojergovic, bio jedan čovjek, jedan pisac koji je imao veliki uticaj na formaciju mog unutrašnjeg svijeta.

Dok su hrvatski župnici s oltara ljudima usađivali ljubav prema domovini, ti si za mene bio uzor ljudskosti, pisac koji je i usred rata ostao čovjek, dok su mnogi drugi ljudi svoju religiju i naciju koristili kao zaštitu i štit.

Čestitam ti!

S njemačkog prevela Maša Dabić

Govor pred Švedskom akademijom 7. decembra 2025. 

Dame i gospodo,

Prvobitno sam, u vezi sa Nobelovom nagradom za književnost, želeo da vam predočim svoja razmišljanja o nadi, ali u ovom trenutku nada je za mene potpuno nestala, pa ću zato govoriti o anđelima. Hodam tamo-ovamo, razmišljajući o anđelima. Čak i sada hodam, nemojte verovati svojim očima. Može se činiti da stojim, govoreći u mikrofon, ali u stvarnosti, hodam u krug, od jednog ćoška do drugog, pa se vraćam na početnu tačku, i tako dalje, u krug. Da, o anđelima. Već sada mogu da vam kažem da su to novi tipovi anđela. Oni više nemaju krila. Stoga, više ne moramo da se pitamo šta radi njihov nebeski krojač kada im ta dva krila izbijaju iz leđa, kada ta ogromna krila izlaze iz anđeoske haljine, kako uspevaju da usklade ta krila sa ostatkom tog ruha satkanog od nepoznatog nebeskog znanja? Kako nebeska odežda istovremeno pokriva i njihovo telo i njihova krila? Jadni Botičeli, jadni Leonardo, jadni Mikelanđelo, jadni Đoto, i Fra Anđeliko! Ali, sada nije vreme za to. To pitanje je nestalo sa starim anđelima. Ovi su novi, to je jasno. Dok počinjem da hodam po svojoj sobi, vi me vidite da stojim ispred mikrofona, izjavljujući, kao Nobelov laureat, da sam želeo da govorim o nadi, ali sada to ne činim.

Umesto toga, fokusiraću se na anđele. Ova misao, koja mi je već bila u glavi pre nego što sam počeo da hodam po svojoj maloj radnoj sobi, bila je tada nejasna. Prostor je mali, samo četiri sa četiri metra, u ovoj sobi na spratu, koja se nalazi u desnom uglu moje male kuće, građene od jeftinih smrekovih dasaka. Zgrada se naginje jer je parcela u nagibu ka dolini, pa su nakon nekog vremena morala da budu izgrađena proširenja na prizemlju, pogotovo zato što su stalno rastuće police sa knjigama zauzele svaki kutak, a trebalo mi je više prostora. Ova soba je izgrađena kao proširenje, koja nadmašuje niži prostor zbog nagiba. Ali, nije to poenta. Ono što je sada važno jeste da govorimo o anđelima, ali ne o onim starim, onim sa krilima. Setite se najpoznatijih starih anđela na slikama iz srednjeg veka i renesanse, u tekstovima kao što su biblijske Blagovesti. Stari anđeli su donosili poruke, najavu da će Spasitelj biti rođen. Bili su nebeski glasnici koji su uvek dolazili sa porukom: porukom od Božanskog. Prema angelologiji, ovi anđeli su prenosili svoje poruke, često usmeno ili, kao na prikazima iz 9. i 10. veka, čitanjem sa “leteće trake”. Tako je, jezik, posebno reč, dobio ogromnu važnost. Čak i kada su ovi anđeli dolazili u drugim ulogama, poruke koje su prenosili bile su obavijene svetlom, a nekad su ih saopštavali šapćući nekom u uho. Ali stvar je u tome što su ti anđeli, u svom ranijem obliku, bili nerazdvojivi od svojih poruka. Oni su sami, u suštini, bili te poruke. Dolazili su od Onog Gore, donoseći poruku onima dole, onima među nama koji se muče u prašini. Stari anđeli, ti božanski glasnici, bili su poruke, i kroz njih smo nazirali nebesa. Oni su bili jedina bića koja su, kroz svoje retke pojave, omogućavala da zaključimo nešto o nebesima. Njihova prisutnost je označavala pravac, put, koji je sam po sebi omogućavao da shvatimo strukturu univerzuma. Uz njih, razumeli smo razliku između gore i dole.

Ali sada, stari anđeli su nestali. Sada ponovo hodam, od jednog do drugog ćoška, pričajući vam o ovim novim anđelima. Novi anđeli nemaju krila, a ni ona prelepe, lepršave haljine. Hodaju među nama u jednostavnoj odeći, neprepoznatljivi, osim ako ne odluče da se otkriju. Dolaze u naše živote na isti način kao i stari. Jedina razlika je što više nismo sigurni da li ovi anđeli dolaze sa neba. Zapravo, čini se da više nema “gore”, kao da su nebeska carstva ustupila mesto nekom večnom “negde”, možda nekoj od ludih struktura Elona Maska, koje oblikuju prostor i vreme. Kao da je sve ono što je bilo poznato, ono sve što smo verovali, srušeno. I tako, evo me, stojim pred vama, hodajući u krug u ovoj skromnoj sobi sa smrekovim panelima, dok razmišljam o ovim novim anđelima. Oni nemaju krila, i ne donose poruke. Oni su jednostavno tu, hodaju među nama, neprimećeni dok nas ne izaberu. Tad nam priđu, i iznenada, osećamo kako nam mrena spada sa očiju, kako nam se srca otvaraju. Ali, kada priđu, nema poruke. Oni ne govore. Nema zlatnih reči, nema svetla oko njih.

Stoje ispred nas, ćutke nas gledajući u oči, kao da nas mole da mi njima damo neku poruku. Ali mi nemamo šta da damo. Nema odgovora, jer je pitanje nestalo. Kakav je to susret? Kakav je to božanski i ljudski susret? Ovi novi anđeli, u svom beskrajnom ćutanju, možda više nisu ni anđeli. Možda su, zapravo, žrtve, žrtve u originalnom, svetom smislu te reči. Polako stavljam svoj stetoskop na njihove grudi, kao što uvek radim, i slušam. I u tom trenutku, čujem njihovu sudbinu. Osećam im ritam srca, i znam da će se naredni trenutak promeniti. Trenutak koji je trebalo da nastane, više nije isti. U tom otkucaju srca, čujem strašnu priču o ovim novim anđelima. Oni su žrtve rata koji besni, ne samo u društvu, već i u prirodi. Rat koji se ne vodi samo oružjem i razaranjem, već i rečima. Jedna pogrešna reč, jedan nepromišljeni čin, dovoljni su da ih zauvek povrede. Oni su ranjeni, i nikada to nećemo moći ispraviti.

II.

Ah, ostavimo anđele po strani!

Umesto toga, dozvolite mi da govorim o ljudskom dostojanstvu.

Neverovatna osobo, ko ste vi?

Izumeli ste točak, izumeli ste vatru, otkrili ste da je saradnja vaša jedina šansa, izmislili ste strvinarstvo da biste vladali svetom koji kontrolišete, stekli ste zapanjujuću količinu inteligencije, a vaš um je tako ogroman, tako složen i tako komplikovan da ste njime stekli ograničenu, ali stvarnu moć nad svetom koji nazivate svetom. Postigli ste uvide koji su vam, iako kasnije dokazani kao pogrešni, pomogli da napredujete u svojoj evoluciji, a vaš, naizgled brz razvoj, učvrstio je i proširio vaš rod na Zemlji. Skupljali ste se u plemena, gradili društva, stvarali civilizacije, i postigli ste čak i čudo da niste izumrli, iako ste mogli, ali umesto toga, ponovo ste ustali na dve noge, i tada ste, kao homo habilis, napravili alate od kamena i uspeli da ih koristite. Kasnije, kao homo erectus, otkrili ste vatru, a zahvaljujući malom detalju, da se, za razliku od šimpanze, vaš larinks i meko nepce ne spajaju, postalo je moguće, uz paralelno usavršavanje govornog centra u mozgu, da stvorite govor. Sedeli ste sa Gospodarom Neba, i ako verujemo u izostavljene delove Starog zaveta, sedeli ste sa Njim, i šta god da vam je pokazao od stvorenih stvari, tome ste davali ime. Kasnije ste izumeli pisanje, ali do tada ste već bili sposobni za filozofsko razmišljanje. Prvo ste povezali događaje, pa ih odvojili od vaših verovanja, i, citirajući vaše iskustvo, stvorili ste pojam vremena. Izgradili ste vozila, brodove, putovali po Neznanom svetu, krali sve što se moglo ukrasti, i otkrili šta to može da znači kad usmerite na nešto svoju snagu i moć. Napravili ste mape planeta koje su nekada smatrane nedostižnima i prestali ste da Sunce gledate kao boga, a zvezde kao sile koje određuju sudbinu. Izumeli ste, ili bolje rečeno, definisali ste, seksualnost, uloge muškarca i žene, a mnogo kasnije, iako nikada nije bilo prekasno, izumeli ste ljubav. Izumeli ste osećanja, empatiju, i različite hijerarhijske načine sticanja znanja. Na kraju, poleteli ste u vazduh, ostavljajući ptice za sobom, zatim ste leteli na Mesec i napravili prve korake tamo. Izumeli ste oružje sposobno da uništi Zemlju, mnogo puta, i razvili nauke na tako fleksibilnim nivoima da, zahvaljujući njima, sutra uvek prestiže i ponižava ono što bi se predstavilo danas. Takođe ste stvorili umetnost, od crteža u pećinama do Leonardoove Poslednje večere, od magičnog, crnog ritma do Johana Sebastijana Baha. Na kraju, u istorijskom smislu, vrlo iznenada, prestali ste da verujete u bilo šta. Sa vašim samostalno stvorenim alatima, koji uništavaju maštu, ostali ste samo sa kratkoročnim pamćenjem, i tako ste napustili plemenito i zajedničko vlasništvo znanja, lepote i moralne dobrote, pripremajući se da zabasate u močvaru, gde vam noge tonu, ne pomerajte se, idete li na Mars? Ili bolje, nemojte se pomerati jer će vas ovo blato progutati, močvara će vas usisati. Ali bilo je prelepo; vaš put u evoluciji bio je zadivljujuć, ali nažalost, on je: neponovljiv.

III.

Ah, ostavimo ljudsko dostojanstvo po strani.

Umesto toga, dozvolite mi da govorim o pobuni.

Jednom sam pokušao da spomenem ovo u svojoj knjizi Ide svet, ali nisam bio zadovoljan tim pokušajem, pa ću pokušati ponovo. Početkom devedesetih, jednog vlažnog, kišnog popodneva, čekao sam voz na jednoj od berlinskih stanica U-Ban na donjoj platformi. Kao i svi sistemi U-Bana, platforme su bile dizajnirane tako da je na početnoj tački šina u pravcu putovanja, samo nekoliko metara od mesta na kojem bi voz nastavio u tunel, postavljeno veliko ogledalo, zajedno sa signalnim svetlima. Svrha ovog ogledala bila je delimično da pomogne mašinovođi da vidi celu dužinu voza, a delimično da označi gde, kada voz stigne, treba da se privremeno zaustavi, tačno na prednjem delu voza, na tačno određenom mestu za ulazak i izlazak putnika. Ogledalo je bilo namenjeno mašinovođi, a crvena signalna svetla su označavala gde, iz bezbednosnih razloga, voz treba da stane kako bi putnici mogli da uđu i izađu. Posle toga, svetla bi se promenila u zeleno, i U-Ban bi mogao da nastavi putovanje, u mom slučaju, prema Rulebenu. Da bi se sprečile nesreće i organizovala pravila, pored upozoravajuće table, na platformi je bila jasno nacrtana debela žuta linija, između signalne šipke i ulaza u tunel na trotoaru. Ova žuta linija je signalizirala da, čak iako platforma ide nekoliko metara dalje, putnici ne smeju da je pređu. Dakle, stvorena je zona, između žute linije i ulaza u tunel, koja je bila strogo zabranjena, gde nijedna osoba, nijedan putnik, pod bilo kojim okolnostima, nije smeo da kroči. Čekao sam voz koji je dolazio iz Krojcberga, i iznenada sam primetio nekog ko stoji u ovoj zabranjenoj zoni. Bio je to beskućnik, sagnut, bolno pokušavajući da mokri u prolazu uz šine, s licem blago okrenutim ka nama, kao da očekuje saosećanje. Bilo je jasno da mu mokrenje izaziva veliku patnju jer je mogao da pušta samo kap po kap. Do trenutka kad sam potpuno shvatio šta se dešava, drugi oko mene su takođe primetili ovu neviđenu smetnju u našem popodnevu. Odmah je svima bilo jasno da je ovo skandal i da taj skandal mora da se prekine. Beskućnik je morao da ode, a značaj žute linije je morao da bude obnovljen. Ne bi bilo problema da je beskućnik završio šta je radio i vratio se ka nama, popeo se stepenicama na gornji nivo, ali nije završio, jer, pretpostavljam, nije mogao pa je ono što je situaciju dovelo do nevolje bila pojava policajca na suprotnoj platformi. Policajac je, gotovo direktno sa suprotne strane beskućnika, oštro podviknuo, zahtevajući da ovaj odmah prestane sa onim što je radio. Bezbednosti radi, ove stanice su bile dizajnirane tako da su pruge koje dolaze iz suprotnih pravaca na određenoj stanici bile odvojene. Dvostruke šine su bile postavljene na razdaljini od desetak metara, u jami koja je bila skoro metar duboka. Dakle, ako bi neki putnik hteo da pređe sa jedne platforme na drugu, nije mogao jednostavno da skoči preko razmaka. Morao je da ode do kraja platforme, popne se na gornji nivo, pređe koridor iznad šina, siđe sa druge strane i dođe na platformu za suprotan pravac. Naravno, bilo je zabranjeno i opasno skakati u jamu sa šinama, i ovo je bila stroga zabrana, kao i životno opasna radnja.

Policajac je morao da prođe tim putem, i tako je sa suprotne platforme krenuo ka stepenicama, popeo se na gornji nivo, i prešao na našu stranu, da bi se suočio sa beskućnikom. Policajac je morao tako da ide, i uprkos njegovim ponovljenim pozivima sa platforme, beskućnik nije obraćao pažnju. Držao je lice okrenuto ka nama, nastavljajući sa svojim naumom. Delovao je kao da nije čuo policajčeve zahteve, i, kako bi policajac rekao, pretvarao se da je gluv. Policajca je ovo naljutilo.  

Bilo je jasno da je beskućnik znao da će policajac biti brži od njega, i da neće moći da završi na vreme ono što je započeo. Dok je policajac požurio da pređe platformu, beskućnik se, stenjući i drhteći, polako zaputio ka najbližim stepenicama, nadajući se da će pobeći.

To je bila strašna trka. Platforma je utihnula jer je, kada je beskućnik počeo da se pomera, odmah bilo jasno da on neće uspeti. Drhtao je celim telom, noge su mu jedva funkcionisale. Dok je policajac napredovao dugačkim koracima, beskućnik je mogao da se pomera samo kao puž, centimetar po centimetar. Deset metara između njih su bili nesavladivi, kao bolna prepreka, kao poslednja šansa da taj čovek izbegne hapšenje. Iz svoje perspektive, policajac je predstavljao zakon, predstavljao je Dobro, ono što je svima bilo odobreno i što je stoga morao da održava, dok je beskućnik bio prestupnik, kršitelj zakona, on je bio  Zlo. Ali policajac, uprkos tome što je predstavljao zakon, bio je nemoćan u ovom trenutku. I dok sam stajao tamo, gledajući kako se ova dehumanizujuća trka odvija, osećao sam da mi pažnja slabi. Moj um je zamrznuo jedan trenutak. To je bio trenutak kada su se međusobno primetili, policajac je video beskućnika kako krši pravilo, a beskućnik je video da ga je policajac spazio. I tako je policajac zastao pre nego što je potrčao da ga zaustavi, i u tom trenutku, desilo se nešto izuzetno. U tom trenutku, sa samo deset metara razdaljine između njih, video sam da je taj razmak, tih deset metara, nemoguće preći. Uprkos usrdnim naporima policajca, nikada ne bi uspeo da uhvati beskućnika. Čak i ako bi ga na kraju ipak uhvatio, koliko sam ja mogao da vidim, tih deset metara bi zauvek ostalo nemoguće preći, jer Dobro nikada neće stići Zlo. Nema nade između Dobra i Zla.

Voz za Ruleben je nastavio da ide, a sliku beskućnikovog drhtećeg tela nikako nisam mogao da odagnam. Jedna misao me je iznenada pogodila kao munja: kada će beskućnici i ostali da ustanu? I kako će ta pobuna izgledati? Možda krvava, možda surova, možda zastrašujuća, kada jedna strana ubija drugu. Ali onda sam se zaustavio, pomislivši, “Ne, pobuna o kojoj razmišljam je drugačija. To je ona koja se tiče svega.”

Dame i gospodo, svaka pobuna tiče se svega. I sada, dok stojim pred vama, i u kuli moje kuće moji koraci usporavaju, ponovo sam pogođen onim berlinskim putovanjem, na putu prema Rulebenu. Prolaze jedna za drugom osvetljene stanice, a ja nigde ne izlazim. Još uvek se vozim u tom U-Banu kroz tunele, jer ne postoji stanica na kojoj mogu da siđem. Samo gledam kako stanice prolaze, i osećam da sam razmislio o svemu i rekao sve što je trebalo da kažem o pobuni, ljudskom dostojanstvu, anđelima, i da, možda baš o svemu, čak i o nadi.