Jedna stara pepeljara, oštećena, ružna, od žutog
je, višestruko uvijenog lima, iskrzana, jadna, kao
da strada od ljutijeh rana. Mada strana pojava je
njena svima, u bircuzu zadimljenom još uvijek
na stolu stoji. Iz doba je koje u bosanskoj krčmi
sad jedino ona usijano pamti: drava, lara, niška
ili sarajevska drina, pa morava, ili ibar, tako dobar
da mu filter bješe viška, a najrađe, i uz gorku suzu,
tronuta i tužna, kao svete prisjeća se ona cigarete
jugoslavija. No nije ni manje sjete kad joj na um
opatija padne, i miris joj zete u sjećanju prija, a ni
uspomenu na 57 ne bi mogla ni za šta da dadne

Tad bijaše nova, u mladosti štedroj, ne u strahu i
dubokoj brizi kao usljed današnjice gnusne, već
u vrijeme sveopćega vedrog humanizma u kojem
svi čistu radost osjećahu i nikakva druga čuvstva,
jer bijahu bez razuma i iskustva, pa su poneseno
i prepuni optimizma pomislili da su svoje paklo
Hitler i kvislinzi zauvijek ispušili, te da svaki
zlotvor fašistički sad u ognju paklenome plamti

Već odavno potpuno je anemična, ali još se drži
kao nekad dična, i gordo, stoički, jer ne želi da je
žale dok čikove smradne u njedrima njenim gase.
Ipak, istina je mučna da i sama jedva znade za se,
onu bivšu, na kojoj se, kao na velikoj tajni, odsjaj
boje zlata ljeska. Pa dok, sada, Rumunija i Srbija
i Bugarska vajni Philip Morris duhan kuha, kojim
pluća Bosancima pale, na opuške njihove je ona
nijemo histerična, od bijesa duša joj se treska

Smatra da bi joj se carska sreća nasmiješila kad
bi sudba njena lična usred smeća najzad završila,
kao što je s oblacima crnog dima iščezla i davna
vatra; da je potom zaborave, kako su i onu epohu
vascijelu što je okončala u pepelu, jer ne može više
da izdrži to kako je nostalgija kao živa žeravica
za životom nekadašnjim prži. Nepatvoren, divan
bješe, od čudesa svakovrsnih magija, no zavjesa
krdže dimna od nje ga je danas skrila, kao da taj
svijet davnašnji i ne bješe nikad uopće ni stvoren

Jednom su nas ubili na cesti
i mene i tebe
dok smo padali u jarak
čuo se glas brkatog kaplara
kako govori
jebiga
našli ste se na krivom mjestu
u krivo vrijeme
gurnuli su nas kao vreće
nekoliko metara dalje
pronašao nas je neki dječak
iz obližnjeg sela
pozvao oca
on nas je utovario u kola
prekrivši nas ćebetom
truckali smo se dugo
dok nije zaustavio konja
pred crkvom
gdje nas je ostavio
i otišao svojim putem
pop se prekrstio
lijevom i desnom
pogledao u svoje knjige
ne bi li pronašao
neku mudrost u slovima
kako zakopati
dvoje zaljubljenih mrtvaca
bez oznake vjere
koja nam nije bila zapisana
na krvavim košuljama.

Jevgenija Bjelorusec, Sretna padanja (2018)

Jevgenija Bjelorusec je fotografkinja, video-umjetnica i spisateljica židovskoga porijekla koja piše na ruskom. 2015. predstavljala je kao dio umjetničkog kolektiva Ukrajinu na Bijenalu u Veneciji, a njezine su fotografije izlagane diljem Europe i Amerike. One se prvenstveno usmjeravaju na rat koji Ukrajinom vlada još od 2014. (a ne kao što mi, u svojoj prepotencijom determiniranoj sklonosti ka zanemarivanju i zaboravljanju, smatramo od 24.2.2022.). Aneksija Krima i agresija u Donbasu kao arogantni izraz razularene sile (vladar je zemlje koja se želi inscenirati kao novi imperij pripadnik društvenoga sloja koji se u njezinim civiliziranim krugovima prepoznaje pod oznakom „siloviki“) prijelomni su događaj koji se u ukrajinsku svijest urezao poput oštre linije razdvajanja između onoga što se koliko-toliko može i onoga što se ni u kojem slučaju ne može tolerirati. Tek je s brutalnom manifestacijom imperijalne volje iz veljače ove godine zapadnome svijetu postalo jasno u kolikoj je mjeri Ukrajina i ranije bila pogođena „akcijama“ nemilosrdnog i beskrupuloznog susjeda. Rezultat je toga i sužavanje optike i s njim povezan porast recepcije tekstova koji u svome središtu imaju „prikriveni“ rat u Donbasu. Dosada sam pisao o Internatu Serhija Žadana i Sivim pčelama Andreja Kurkova, kao primjerima takve literature. Sada će biti riječi o poetološki potpuno drukčije usmjerenom tekstu, a u sljedećim ću nastavcima ove serije govoriti i o literaturi koja je nastala na temelju uspomena iz zatvora.

Sretna padanja prozni su prvijenac Jevgenije Bjelorusec. To je proza koja traži srednji put između dokumentarizma i fikcije, a pri tome je obogaćena fotografijama koje, o tome će biti riječi malo kasnije, ne služe kao manifestna ilustracija teksta. Bjelorusec bilježi svoje susrete s ženskim osobama, mahom izbjeglicama iz ukrajinskih oblasti koje su 2014. zauzeli Rusi. Rat se pri tome gotovo i ne spominje. U „Bilješci prije Predgovora“ ovako će objasniti svoj postupak: „Bar tri odjelite teme, indirektno povezane s konfliktom u Istočnoj Ukrajini, ne bave se samim konfliktom, već ga nadilaze u dijalektičkom procesu – kroz fantazmagoriju, pripovjedni tekst, razgovor i razotkrivanjem izvjesnih situacija promatračici.“ Takav pripovjedni postupak čini tekst nepristupačnim, hermetičnim, neproničnim. On se odupire interpretativnim zahvatima prikrivajući sadržaj, odbijajući identifikaciju likova, zanemarujući njihovo fiksiranje u aktualnost svijeta života. Prolazak je kroz njega mukotrpan i zahtijevan, svako od poglavlja iziskuje novi napor zato što ga je teško povezati s prethodnim, ili sa sljedećim. Nema zajedničkih junakinja, a figura se pripovjedačice, one koja vodi i zapisuje razgovore, ne da pouzdano rekonstruirati – u najvećoj mjeri zato što je lišena vlastitog autentičnog glasa. Uvijek iznova, kada se otvori novo poglavlje i pojavi nova junakinja, valja pregovarati s pripovjednom instancom o tome tko je ta žena, kakva je njezina uloga u tekstu, zbog čega je njezina pojava važna. 

Tek se u ponovljenim čitanjima one kristaliziraju – ne kao junakinje novorealističkih kratkih priča, već kao likovi koji, doduše, imaju realnu pozadinu, ali se iz nje izdižu, preseljavaju u književnosti i nastavljaju postojati u izmišljenome svijetu kojega su, prije nego ga usvoji Jevgenija Bjelorusec, zaposjedali bitni autori poput Nikolaja Gogolja ili Danila Harmsa. Na taj se način stvara složena konstrukcija u kojoj će se isprva dokumentaristički zamišljeni i prividno tako i organizirani segmenti pripovijedanja rasporediti prema intertekstualno determiniranoj matrici u kojoj će prevagu odnijeti fikcija, zasnovana na momentima apsurdnoga, grotesknoga ili fantastičnoga. U tome je smislu najzanimljiviji zapis pod naslovom Žena s crnim, slomljenim kišobranom. On predstavlja malu laboratoriju u kojoj se pod idealnim uvjetima može pratiti pripovjedni postupak Jevgenije Bjelorusec. Žena je u Kijiv došla iz neimenovanog grada u kojemu je bjesnio rat. No ostale su joj navike. Zaboravljeni kišobran, na autobusnoj stanici po kojega se vraća, pokušava ga otvoriti, shvaća da ne funkcionira i vodi s njim bijesne razgovore – pretvarajući stvar u nešto živo – priziva uspomenu na crnu deku do koje je pokušala doprijeti kroz artiljerijsku vatru. Udaljavajući se od pripovjedačice ona nastavlja svoj razgovor s kišobranom, a ova je više ne želi slijediti.

Moja sestra tematizira identifikaciju osobe sa zavojevačima (spominju se Strelkovljevi ljudi koji se povlače iz Slovjanska) i ostanak u gradu koji će neminovno biti neprijateljski raspoložen prema njoj. Dva momka širokih ramena jednoga dana izlaze iz automobila i odvode je, nitko ne zna gdje. Poslije nekoliko mjeseci se vraća. „Ne kaže nam ništa, ali je ni mi ništa ne pitamo.“ To je sve. Kraj priče. Cvjećarka ili Manikirka junakinje su dvaju susjednih priča. I jedna i druga žena nestaju iz života. Jednostavno: danas su bile tu, sutra ih nema. Nitko ne zna gdje su, ali se šire glasine o njihovim novim prebivalištima. Za jednu se veli da je u partizanima (U kojim partizanima?, pita se pripovjedačica); za drugu da će se sigurno vratiti, oboljela je od prehlade, no čim ozdravi bit će opet tu, vele oni koji znaju.  

Pripovjedna tehnika koju Bjelorusec koristi ne dopušta da se točno odredi kada govori autorica/pripovjedačica, a kada izvještava neka osoba koja poznaje junakinje ili dolazi s njima u, manje ili više slučajni, kontakt. Granice zbilje i fikcije se brišu, proplamsaji fantastike (priča o ženi koja tumači snove ili o ženi koja moli Boga da joj podari bolest – ne zdravlje!) pomažu da se prerade traumatski događaji. Jer uvijek je riječ o izbjeglim ili izmještenim osobama koje je rat protjerao iz Donbasa i koje se pokušavaju, na ovaj ili onaj način, snaći u gradovima (najčešće Kijiv) u koje su dospjele. Poneke ostaju anonimne, druge stječu imena. U više se priča pojavljuje Andrea. Ona je u izvjesnome smislu pripovjedačičin alter ego. Tamo gdje se njezina pozicija pokazuje nestabilnom, Andrea će intervenirati i pomoći joj da razumije stvari koje joj na prvi pogled izmiču.

Upravo u takvome smislu valja tumačiti i fotografije koje naizgled ne uspostavljaju izravni dijalog s tekstom. One mu ni u kojem slučaju ne služe kao ilustracija niti se u tekstu opisuje ono što se na njima vidi. Svoj će poetološki postupak autorica u Bilješci prije Predgovora objasniti ovako: „Čitate zbirku priča koja teži preuzeti izvjesnu kvalitetu fotografije: kvalitetu izbjegavanja autoričine konačne kontrole nad materijalnošću prošlih događaja, susreta, razgovora, povijesti. Kad fotografiram ne postavljam ispred sebe cilj kreiranja niza slika uz pomoć tehnologije. Naprotiv, više me zanima rad sa sjećanjem – mogućnost formiranja uspomena uz pomoć fotografije koja tvrdi da je istinita unatoč stanovitog preostatka fikcije,  kazališni izum tek zasnovan na svakodnevnom životu.“ Jevgenija Bjelorusec, ukrajinska Židovka, koja piše na ruskom a fotografira na univerzalnome jeziku slika, u svome umjetničkom djelovanju amalgamira slike i riječi, a iz tog amalgama čudesne ljepote nastaje pregled uspomena na ugroženu zemlju kojoj prijeti nestanak. Zbirka kratkih priča Sretna padanja i u nju integrirane fotografske serije Ali inzistiram: još nije čak ni jučer i Rat u parku način su njezine borbe za očuvanje te zemlje, sjećanja na nju kakva je nekad bila i na ljude koji odbijaju prihvatiti život u nasilju i pod diktaturom. Prirodni je nastavak te borbe angažman kojega Bjelorusec pokazuje na raznim kulturnim poljima i u pojačanom političkom aktivizmu koji je slijedio agresiju beskrajno jačeg susjeda. Njezin otpor nije manje herojski od onoga kojega agresoru pruža ukrajinska armija. Slava Ukrajini naslov je angažirane pjesme, napisane 2014. za Revolucije dostojanstva: „Mi hoćemo / da Ukrajina dođe do slave / ne manje, ali ni više / zna li netko Ukrajinu? / Negdje tamo, na rubu, svezan, naš život / kao i naša zemlja, nitko / ne pita za nju, nitko ništa ne zna / jedna usamljena zemlja, / nepotrebna, čak i nama samima / jednom je bila slavna / to je davno zaboravljeno / a i tada je ostalo nezapaženo / to je njezino biće – da je nitko ne zna / i ne prepoznaje / čak ni kad se istinski vrišti“  

Čitajte Jevgeniju Bjelorusec!   

1.4.2022.

Sigurno si, Miljenko, čitao roman Philipa Rotha, ne mogu trenutno da se setim naslova, u kome glavni junak dobije vest da mu je umro dobar prijatelj, šokira se, a potom rezignirano kaže: “ljudi stalno umiru, a mi nikako da se naviknemo na to.”

Ima stvari na koje je nemoguće navići se – smrt i rat, između ostalih – a koje se neprestano događaju i koje nas uvek dovedu u stanje šoka, svejedno što su očekivane. Pitali tako jednom (kušali) Schopenhaura da li on poriče realnost sveta, Schopenhaur je odgovorio: uopšte ne, svet itekako postoji, ali kakva je vajda od njega. Doista, u konačnom zbiru od sveta niko nema vajde. Niko ne izmakne propadaljivosti, bolesti, starosti i smrti, usudima koje su Buddhu navele da potraži izbavljenje od samsare. Uvek se na pravoslavnim liturgijama setim Buddhe kad sveštenoslužitelj stane da nabraja za koga se sve “molimo”: za našeg patrijarha, našeg episkopa i sve pravoslavne hrišćane. Maltene kao ono za koga – za narod, za koga – za Tita, za koga – za partiju. Buddhisti se, kao što znaš, nisu molili, bar ne u zapadnjačkom smislu reči. Nisu se obraćali višoj instanci da uradi ono što čovek mora sam uraditi. Saosećali su sa patnjama svih živih bića, što je – dok je ljudski rod mogao da podnese visoku duhovnost buddhizma – bilo učinkovitije od svih molitvi pravoslavne vaseljene. Koje (molitve), usuđujem se reći – a imajući u vidu poslove i dane ruske i srpske crkve (za ostale ne znam) – smatram potpuno neučinkovitim, verovatno i kontraučinkovitim. 

Nije tu krivica do Hrista i hrišćanstva, nego do karikaturalnih hrišćana do grla ogrezlih u ahamkaru. Čak i oni ponajbolji. Pre, recimo, neki dan, ugleda me na TV naš drug Dionisije – koji se podvizava celodnevnim surfovanjem po internetu i gledanjem (i slušanjem) svega i svačeg – u društvu koje njemu nije po ideološkoj volji i posla mi na viber sledeću poruku, citiram u originalu: “Svaka tebi čast što možeš u istom studiju sa takvim ljudima. Mada, najogavniji gost do sada ti je bio onaj Prokić.” Ja mu odgovorim: “Ti bi kao monah morao da sediš sa mnogo ogavnijim ljudima, ali ti ideš stazama bačke teologije.” Stiže odgovor: “Ma zabole me, ja čitamo Autobiografiju Woody Alena.” Iz odgovora naslućujem da se uzrujao, međutim ne odustajem. “Dok ne budeš čvrsto” – pišem – “ne isfolirano, deklarativno, verovao da si najogavnije stvorenje u vaseljeni, džabe sediš u manastiru i propuštaš lepe jebačine.” Obrati pažnju na repliku: “Brate, za to treba duhovnost koju niti sam imao niti ću imati. A što me i ovakvog Bog (i bratija) trpi u manastiru, to je dokaz da je logika uvrnuta.”

Videti samog sebe kao najogavnije stvorenje na svetu, to znači biti osenjen duhom i videti pravo stanje stvari, ali to zbog sveobuhvatne ljudske raslabljenosti više nije moguće, ali je itekako moguće – a za monahe bi trebalo biti obavezno – ne projektovati svoju ogavnost na druge.

Uopšte ne hajem što će se Dionisije zgranuti kad pročita ove redove. Pretpostavljam da će mi predbaciti i indiskreciju. Ni za to neću hajati. 

Složili smo se da od sveta nema vajde, samo štete, Obrni okreni, uvek se u svetu nađe dovoljno onih – šta dovoljno, oni su ogromna većina – koji od sveta, takvog kakav je, pošto-poto hoće da vide neku vajdu, da izvuku neku korist, a da bi to postigli, nema im druge nego da eksponencijalno povećavaju propadljivost, patnju i smrtnost. A ima li šta bolje za povećavanje patnje i smrtnosti od rata. Trenutno je Ukrajina ta koja plaća preskupu cenu geografske – doskora i kulturne – blizine sa Rusijom. Za razliku od Poljaka – koliko-toliko (i povremeno) zaštićenih firewallom katolicizma i hiperlatinične ortografije – Ukrajinci su stoleća proveli u raznim Rusijama, smatrani nekom vrstom light Rusa ili Rusa pod B. 

Ako od rata ima neke koristi – a neke koristi mora biti i od rata – ovaj rat će za sva vremena učvrstiti nacionalni identitet Ukrajinaca.

Naravno, ukrajinski identitet i sloboda – i uspešno odolevanje ruskoj invaziji – nisu samo trn u ruskom oku, nego i u očima solidne većine Srba koji oslonac za svoj fragilni (zato fanatični) nacionalni identitet i svoju sklonost neslobodi traže u idolu Rusije. Verujem da pratiš sve šta se zbiva u Srbiji i na koje se sve niske grane spada. Spadaće se još niže. Tu, pre neki dan, recimo, krenem iz Beške u Inđiju, u biblioteku, a ispred mene se u oblaku izduvnih gasova vuče smrdljivi, prljavi i razvaljeni kamion. Pre nego što ću ga preteći, ugledam na zadnjoj stranici namalano ono pobedonosno “Z”. 

Dan-dva potom, Stojana Valan mi pošalje na viber sliku i tekst sa dodeljivanja nekakvog ordena SKD Prosvjeta Emiru Kusturici. (Taj čovek serijski prima ordene.) Tom je prilikom (u prisustvu Porfirija, Vučele, itd.) nesretni (i sve nesretniji) Kusturica – koji će na kraju završiti kao Ćorkan u filmu “Na Drini ćuprija” koji, na Andrićevu sreću, nikada neće snimiti – odvalio da je rat u Ukrajini “rat protiv pravoslavlja”. 

Kusturica, čovek čvrsto rešen da od ovog sveta vidi neke vajde, samo je jedan od bezbroja dokaza da od ovog sveta nema nikakve vajde.

Jedina moguća vajda na ovom svetu je umetnost – to je i Schopenhauer naglašavao – i to ne umetnost koja sedira bol ili laska bolu – na ovo naleteh u Dnevnicima Žike Pavlovića – nego umetnost koja izaziva bol. 

Dosta je svakom danu zla njegovoga. Ostavimo nešto i za sutra. Ostaj mi zdrav. 

B.

Pula, petak 8. aprila

Kažeš: “Ako od rata ima neke koristi – a neke koristi mora biti i od rata – ovaj rat će za sva vremena učvrstiti nacionalni identitet Ukrajinaca.”

A ja, vidiš, mislim da nema nikakve sreće od učvršćivanja nacionalnog identiteta. Ustvari, rekao bih da tolike bezrazložne, nesupstancijalne i protu-sudbinske nesreće u životu pojedinca i zajednice nastupaju kao posljedica učvršćivanja nacionalnog identiteta. Ali manimo sad nesreće, nije čovjeku zapisano ni obećano da treba biti sretan: s učvršćivanjem nacionalnog identiteta slabi, razglobljuje se, omekšava i relativizira sve drugo. Gube se ljudski karakteri, žive kulture i narodni folklori lišavaju se svake plemenitosti, iščezava savjest, tope se, razmekšavaju i razvodnjavaju svi moralni principi, lični i kolektivni, a svaki religijski sustav, sve crkve i vjerske zajednice, sva velika filozofska učenja transformiraju se u službi učvršćivanja nacionalnog identiteta, a zatim u slavljenju njegove apsolutne čvrstoće. Raspadaju se sva prethodna, u krvi i suzama dokazivana vjerovanja, i ničega više nema osim tog neporecivog i nesumnjivog identiteta, koji je prethodno, dok još nije bio učvršćen, bio i policentričan, i polivalentan, i višeznačan, i duhovit. Bio je paradoksalan. O njemu se imalo što misliti. Bio je bolji i funkcionalniji, bio je ljudskiji od svega što je čvrsto.

Danima gledam, slušam i čitam kako se učvršćuje ukrajinski nacionalni identitet. I žalim, strašno zbog toga žalim. Jer s njegovim učvršćivanjem kao da pomalo i mene nestaje, ili se samo prisjećam toga kako me je 1991. i 1992. nestajalo. Jedna kijevska porodica trenutno nam je na izvjesnoj brizi. Nije to neka velika briga, ne radimo mi ništa važno. Oni su došli kao izbjeglice – prije sedam dana su željeznicom, isključivo dakle vozovima, doputovali od Kijeva do Zagreba. Morale su tako putovati te četiri žene, jer su uza se pored desetak torbi, ruksaka i kofera, imale i dva od rata i ruskih raketa izluđena jazavčara. Najmlađa studira veterinu, dvadesetak joj je, i sad bi išla u Kanadu, a najstarija je umirovljena profesorica ukrajinskog, dobrodržeća gospođa, koja je do prije koju godinu radila u njihovoj akademiji nauka, a sad preko kompjutora priprema klince za maturu. Srednje dvije završile su studij našeg jezika u Kijevu. Sve četiri su Ukrajinke, i ništa osim Ukrajinke, ali jedna među njima, premda je Ukrajinka i ništa osim Ukrajinka, ruskog je materinjeg jezika. Tako da ostale tri s njom razgovaraju uglavnom na ruskom. A najstarija ju sad, kad imaju mnogo vremena, poučava ukrajinskom. U njihovoj malenoj zajednici, koju čine četiri žene i dva psa, ne dolazi do učvršćivanja nacionalnog identiteta. Sve je vrlo opušteno i prirodno. Ali u onom širem svijetu, u njihovoj zemlji, među njihovim narodom, to se učvršćivanje u krvi provodi. A provodi se tako da će biti nepristojno, ako ne i nešto više od toga, da neki Ukrajinac za materinji jezik ima ruski. Ili, tačnije rečeno, da za materinji jezik ima anti-ukrajinski. To ne može biti dobro. I ne može biti u korist pojedinca ili naroda. Nepropusne kulture, blindirane nacije, to su ti čuveni dovršeni identiteti. Ali mene nepropusne kulture nekako i ne zanimaju. Plaše me, lako im se zamjerim.

Inače, njih četiri sad žive u jednoj kući, pedesetak kilometara od Zagreba. Tu psi imaju prostora i tišine. Dobro im je. Smiruju se. A žene, i ženama je, vjerujem, dobro. Naša briga, pošto sam je već spomenuo, vrlo je sitna. Obiđemo ih, donesemo im nešto, pobrinuli smo se da imaju neograničen internet, jer preko interneta su na poslu.

U jednom trenutku 1989. ili 1990. imao sam osjećaj, fatalno pogrešan, ali pamtim ga savršeno dobro, da su Hrvati (Slovenci, Muslimani – oni koji će se kasnije nazvati Bošnjacima) u ozbiljnoj prednosti ispred Srba. Naime, dok su Srbi tada, po mom klinačkom viđenju stvari, u svakom trenutku znali što su, gdje su, šta i koliko žele, kako definiraju sebe, a kako druge, Hrvati (i ostali) učinili su mi se nekako opuštenijima (čuj Hrvati, pa opušteni!), višeznačnijima, naprosto šarenijima, i to ne u svojim političkim opredjeljenjima, jer nije o političkim opredjeljenima riječ, nego u načinu na koji sebe vide i definiraju. Srbi su mi se u to gazimestansko doba, ili još malo ranije, kada je Mirko Jović uz Vukovu asistenciju divljao po Novoj Pazovi, činili sve sivijim i sivijim. Nisam tada računao da je to srpsko sivilo ustvari temeljna boja čvrstih nacionalnih identiteta. Sivilo tenka. Sivilo Zida. I nisam tada računao na to da će Hrvati (i ostali) munjevito i preko noći posivjeti, a da ću ja onda svoj život ćerdati i trošiti na njihovo sivilo, i na veoma loš ću glas među njima doći kao netko tko je nedovoljno siv.

Ne mogu ti reći koliko mi je žao što će se to sad dogoditi i s Ukrajincima. I što s mnogima od njih koje sam poznavao neću moći da progovorim više ni riječi, a oni će me, znam to, sumnjičiti kao neprijatelja.

Tako to, na žalost, mora biti.

Pozdravljam te, i piši!

m

11. 4. 2020.

Pretpostavljam da se nećeš iznenaditi kad ti kažem da jako malo držim i do ličnih, kamoli do nacionalnih identiteta, smatram ih mamcima ahamkare, ali svi su nam ti identiteti potrebi kao prelazno rešenje. Da bi se uvidelo koliko je besmislena (i pogubna) fanatična apsolutizacija bivanja Srbinom/Hrvatom, mora se prethodno biti Srbin/Hrvat. 

Proces individuacije – koji ni smrt ne prekida – doista započinje uzdizanjem iznad roda. Ipak je bitno je da rod iznad koga se uzdižeš bude tvoj, a ne neki drugi, nametnut. A u Ukrajini upravo gledamo brutalan (verujem, u stvari nadam se, neuspešan) pokušaj nametanja tuđeg (ruskog) identiteta. Vekovima u ruskoj senci – senci koja seže mnogo dalje od Ukrajine – Ukrajinci su izgradili nacionalni identitet koji je snažniji unutra, nego spolja. Hoću da kažem: Ukrajinci mnogo više veruju u ukrajinstvo i Ukrajinu nego što je to do skora činio ostatak sveta. 

Evo mog primera, nema potrebe da idemo dalje. Sve tamo do ranih devedesetih mislio sam, u stvari podrazumevao a ne mislio, da su Ukrajinci nekakvi Rusi “krajišnici”, Rusi s određenim posebnostima, a toj zabludi na ruku je išlo samo ime zemlje “Ukrajina” (SAO Ukrajina), sjajni ukrajinski pisci koji su pisali na ruskom, (vrlo varljiva) sličnost jezika i ortografija i – pogotovo – velikoruska carska, sovjetska, postsovjetska, svejedno.

Pokazalo se, međutim – i svakim danom se sve više pokazuje – da osim sličnosti postoje i bitne razlike u nacionalnim mentalitetima, da Ukrajinci, koji su zahvaljujući geografskom položaju vekovima živeli u bliskom dodiru sa centralnoevropskim i katoličkim zemljama, nisu spremni da bespogovorno žive pod autoritarnim ruskim poretkom. Ruski patetični, resantimanski imperijalizam, priznaje neslovenske drugosti – ali im ipak utrapi ćirilicu – slovenske drugosti ne. Rusi na sve Slovene gledaju kao na odrođene Ruse ili – u slučaj Srba i Srbije – kao na ruske sluge i korisne idiote. 

Mora se priznati – i to ide na raboš Evrope – da Ukrajina pre invazije nije dovoljno ozbiljno shvatana. Na nju se gledalo kao na zemlju izvoznicu velikih količina pšenice i lepih (pristupačnih) devojaka. Ubuduće će Ukrajinci biti mnogo ozbiljnije shvatani, iako će to skupo platiti. 

Moram priznati da oduvek gajim snažan otpor, ne prema Rusima – Rusija je i njima krst – nego prema ruskom državnom stylingu, šapkama površine metar kvadratni, crvenim trakama širokim 10 cm na oficirskim pantalonama, anahronim, operetskim generalskim uniformama, mornarskim majicama ispod bluza specijalaca kopnene vojske, imperijalnom strojevom koraku, mrtvim stražama po beskrajnim kremaljskim hodnicima, da ne dužim – prema čitavom tom imaginarijumu permanentnih i svudaprisutnih demonstracija sile. 

Neuništiva je – i od najmanje 80% populacije podržana – ruska težnja da se duh, sjaj i slava XVIII i XIX veka održavaju u veštačkom životu ( koji periodično proizvodi stvarne smrti). Još je neuništivija – meni najodurnija – kolektivna deluzija (raširena kako među ruskim anarhistima i komunistima tako i među monarhistima i crnostotinašima) o Rusiji kao “spasiteljici sveta”, “civilizaciji duhovnosti i prezira prema materijalnim stvarima”. Moja iskustva s Rusima – i ono kratkotrajno, turističko iz osamdesetih i ono nešto skorije, sa Kipra – jedne od najomiljenijih ruskih destinacija – govore da nema nacije ogrezlije u razmetljive materijalne i kupoprodajne rabote od Rusa. Verovatno si i to kojegde gledao na šta to liči. 

Nisu naravno, svi takvi. Podozrevam, međutim, da većina takvih nije takva jer naprosto nije u situaciji da bude takva. Onih koji iz uverenja nisu takvi, ne propuštaju ni jednu priliku da demonstriraju da nisu takvi. To je manje-više – iako mnogo manje razmetljivo – prosečna slika ljudi XX i XXI veka, mada sumnjam da je i u ranijim vekovima bilo bitno drugačije. Uprkos svemu, Rusi u većini misle da su drugačiji. tj. bolji od ostatka sveta. 

Što bi bila njihova unutrašnja stvar i njihov problem kad ne bi ispoljavali neskrivene mesijanske namere da spasu ostatak sveta, bar onaj njegov deo koji im je u domašaju. Poslednjih meseci je isplivalo – iako se nije mnogo ni prikrivalo, naprotiv, najavljivalo se na sva zvona – da je pokoravanje Ukrajine trebalo da bude samo prva etapa u stvaranju Ruskog sveta. Pokazalo se da su zaglavili u Donbasu, što se (ovo je naknadna pamet) moglo i predvideti s obzirom na to da je invazija odvija u fiktivnom vremenu neuklopivom s realnim. Vidi se to i na terenu, tj, na bojištima. Svugde gde ne mogu dopreti artiljerijom i hipersoničnim raketama, ruske trupe kasne. Najmodernije naoružanje u rukama antimodernih stratega jeste razorno, ali razorno u smislu zemljotresa ili cunamija. To je pre erupcija prirodnih stihija, nego ratna operacija s jasnim političkim ciljem. Jer ono što je pokrenulo Ruse nije politika, nego geopolitička halucinacija. 

Velika je šteta što je Paul Virilio umro, vredelo bi pročitati njegovu analizu ovog krstaškog pohoda protiv realnosti, jalovog (iako krvavog) pokušaja da se poštovanje namakne grubom silom.

Bio sam nedavno sa Pavlom Rakom kod Kukića u Čačku. Pavle zna dosta o Rusiji, živeo je izvesno vreme tamo, bivša žena mi je Ruskinja (tipična koliko sam shvatio iz priče). Ono što je bitno, Pavle lično poznaje Dugina. Svašta sam čuo pre nego što je Pavle posle dva dana produžio za Svetu Goru. Pavle je nesklon grubim i prejakim rečima, ali koliko sam razabrao iz njegove priče, Dugin – vodeći ideolog Ruskog sveta, Putinov Raspućin – u mentalnom i moralnom smislu jedva da je odmakao od Dragoša Kalajića i Bokana. Kalajić je, uostalom, bio član redakcije Duginovog otvoreno nacističkog časopisa Elementi, mislim da je Bokan bio saradnik.

Kao što je Milošević krajem osamdesetih preuzeo Ćosićevu nakaznu ideologiju – a Ćosić Miloševića još 1985. odabrao za izvođača radova koji će robijati umesto njega – Putin je preuzeo Duginovu mistično -epileptičarsku papazjaniju i uspostavio je kao rusku državnu politiku. Kako će ta avantura završiti, ostaje da se vidi, kakogod, međutim, završila, ostaviće posledice neuporedivo gore (i trajnije) od posledica rata u Jugoslaviji 

Ovako ja to vidim: Rusija i Rusi su neka vrst uveličavajućeg stakla za besmiso ovog sveta, koji oni shvataju vrlo ozbiljno, nije preterano reći ni preozbiljno i valjda zato im zapada da obavljaju sve prljave, a neizbežne, svetske poslove. 

Ostaj mi zdrav,

pozdrav,

B.

p.s. jadno je ovo i bedno vreme, ali mora se biti savremen 

utorak, 19. aprila, na tržnici

Kažeš da ne držiš do identiteta, kako ličnih, tako ni kolektivnih. I ja te, bezbeli, dobro razumijem. Ali da čovjek, a onda i zajednica, ne bi postali opsesionirani identitetima i da ne bi postali svojevoljnim ili porobljenim žrtvama velikih identitarnih iluzija, nužno je da se o identitetima može misliti. A o naciji, vjeri, svojoj šepavosti, ćoravosti ili muzikalnosti – što su također sve identiteti, moguće je misliti sve dok se identiteti ne učvrste, ne postanu nedvosmisleni, dok se krvlju, nesrećom i ludošću ne cementiraju, jer nakon što se to dogodi, o identitetima se više ne može misliti. Dakle, sve dok ti identitet ne postane sudbina, a ti sudbine rob, moguće je misliti. A čim misliš, nacija, vjera, muzikalnost i ćoravost postaju ono iznad čega se čovjek uzdiže. Identiteti su tad načini da se bude. Nisu cilj. Ali kažem, to je moguće samo dok stvar nije dovršena. Dovršeni identiteti su cilj i smisao. Oni su iznad čovjeka. On, da tako kažem, nije više čovjek, nego je šepavac. Hrvat. Katolik. Fanatik. Pritom, prezir prema fanatizmu uglavnom je uzaludan. Jer kada imaš posla s ozbiljnim fanatizmom, možeš samo šutjeti. Ili bježati. Jer nije fanatik Šešelj, niti je fanatik Boško Obradović. Pa čak ni Ante Pavelić nije bio fanatik. Sve su to, manje ili više, delinkventi, kriminalci i psihopati. Oni o čijem mišljenju nemaš šta da misliš. I kad učine zlo, pa čak i kada to zlo podrazumijeva ubijanje ljudi, hiljada, desetina hiljada, milijuna mrtvih po masovnim grobnicama i u krematorijima, čak ni tada takvi se ne mogu nazvati pravim fanaticima. U svojoj kriminalnoj raboti oni samo parazitiraju na tuđem fanatizmu. I stvaraju fanatike među svojim žrtvama i neprijateljima. Pravi fanatici su oni koji su protjerani iz svojih zavičaja, nakon što su im pobijena djeca, silovane kćeri, zatrto sjeme. Oni su ti nacionalno dovršeni Ukrajinci, Srbi, Hrvati. O njihovim stavovima i identitetima nemoguće je misliti. S njima je nemoguće razgovarati. Oni su roboti nesreće.

Pomalo zavidim Pavlu Raku na poznanstvu s Duginom. Mislim, zavidim ja njemu i na koječemu drugom, uglavnom na daru, karakteru i znanju, ali mu zavidim i na Duginu, jer mislim da bih ja ovakav od poznanstva s takvih tipom imao mnogo više nego što može imati Pavle. Meni je, naime, posve prirodno da rečeni nije daleko odmakao od Kalajića i Bokana. Od Kalajića je, vjerojatno, čak i manje zanimljiv. Ali me zanima kako se ponašaju, šta rade, kako komuniciraju u sitnim i nevažnim svakodnevnim okolnostima, takvi likovi kojima ne bi bio baš nikakav problem da na svojim plećima i na svojim učenjima ponesu par stotina hiljada iskasapljenih Ukrajinaca. Zanima me šta piju u kafani, imaju li psa, umiju li kuhati, čitaju li na zahodskoj školjki. Sve me u vezi njih zanima.

Inače, kad smo kod Kalajića, vjerojatno sam ti o tome pričao, ali moram opet: onoga posljednjeg prijeratnog ljeta, godine 1990, Dragoš Kalajić po priči u koju sam sklon vjerovati, jer mi je vrlo detaljno ispripovijedana, ljetovao je na Braču, zajedno sa svojim velikim prijateljem, povjesničarom umjetnosti i velikim estetom Igorom Zidićem. Igor možda nije bio tako lijep kao Dragoš, ali jest bio vrlo naočit. I jednako tako estetiziran. Svaka stvar na njemu uvijek je bila probrana, promišljeno dizajnirana. Olovka, ako bi je uzeo da nešto pribilježi, nikad ne bi bila obična olovka. Kašičica kojom će promiješati čaj. Šalica u kojoj je čaj, makar bila i ona industrijska, s natpisom proizvođača čaja, najednom je u prisustvu Igora Zidića, ili čim bi se on njome poslužio, postajala artefakt. Dakle, sve je bilo kao i u Dragoša Kalajića. Uz blagu, ali značajnu razliku u tonalitetima, koja se, duboko u to vjerujem, više ticala razlike između njihovih nacionalnih kolektiva, nego razlike u njihovim ličnim temperamentima i prirodama. Kalajić je, naime, bio u onim agresivnim bijelim odijelima, s leptir mašnama, frizurama i parfemima također agresivnim, i govorio je malo preglasno. Zidić je bio u tonovima diskretnijim, bez leptirki i kravata, dizajniran kao švicarski bankar koji glumi boema. Ili kao direktor kakvoga njujorškog muzeja moderne umjetnosti. Kalajić je bio raskošan salonski fašist, bučan i prezriv srpski nacionalist. Zidić, pak, isti takav, samo malo drukčiji hrvatski nacionalist, i fašist koji se nikad ne bi tako deklarirao. Kalajić je prema Hrvatima imao u dlaku isti odnos kao Zidić prema Srbima. I bili su najbolji prijatelji, ljetovali su vrlo glasno i raspusno na otoku Braču, tog posljednjeg ljeta posljednjega našeg srpskohrvatskog mira. A onda se, godinu kasnije, zaratilo, i dvojica naših junaka ponijeli su na svojim privatnim plećima sudbine svojih kolektiva. Dragoš se uključio, angažirao se, putovao po okupiranim hrvatskim teritorijima, lomio pogače, jeo slaninu i luk sa srpskim narodnim junacima, postao senator Republike Srpske, i malo-pomalo iščezavao na dubokim marginama poraženih srpskih nesretnika i čudaka. Bio je gotovo ganutljivo beznačajan one ljetne noći 2005, kad ga je u Beogradu susrela smrt. Samo dvadesetak godina ranije, isti taj Dragoš Kalajić bio je jedan od najprominentnijih beogradskih javnih intelektualaca, umjetnika i kulturtregera. Volio bih znati je li Zidić slao telegram u Beograd. Kome ga je slao? Što je u tom telegramu pisao? Volio bih znati je li možda putovao na sahranu. Čak bih se i kladio da jest. Njemu bi, doista, bilo ispod časti da se odriče prijatelja. On je, kao i Dragoš, pjevčić uzdignutog repa, čovjek s vrlo visokim osjećajem za vlastiti ugled i dostojanstvo. Takvi nikad javno ne povraćaju.

Ali što je bilo s njim dok je Dragoš Kalajić propadao onako kako je propadao srpski ratnički i nacionalni ugled tokom devedesetih? Igor Zidić najprije je bio predložen za ministra kulture. Sam ga je Tuđman zvao, jer je Zidić sjedio u nekim redakcijama koje su 1971. štampale dosadne Tuđmanove članke o nacionalnom pitanju. Međutim, odbio ga je. Poslije će se govoriti da je Zidić odbio Tuđmana jer je bio mudar i znao je da mu takav angažman nije potreban. Ja mislim da ga je odbio zato što njegova taština nije mogla podnijeti da jedan Tuđman, po njegovom osjećaju posve naeartikuliran, u tim očajno lošim odijelima, s tim groznim okvirima za naočale, nudi da mu on, Igor Zidić, bude ministar. Umjesto toga Igor je vladao Modernom galerijom, objavljivao je monografije hrvatskih likovnih klasika – oduvijek je odlično pisao o umjetnosti, mnogo bolje od Dragoša – a kada je Bill Clinton putovao preko Zagreba u Bosnu, pa kad su na zagrebačkom aerodromu razapeli šator u kojem će hrvatski predsjednik dočekati američkog, jer ovom se nije dalo s aerodroma ići u Zagreb, Igor Zidić je, po Tuđmanovoj molbi, probirao klasična djela hrvatskoga slikarstva, ono čime se mi kao nacija ponosimo, da ih pred Clintonom izloži u šatoru na aerodromu. To mu se, za razliku od ministrovanja, učinilo zgodnim i dostojnim njegova ugleda.

Poslije je postao predsjednik Matice hrvatske, a danas je, kao dobro držeći osamdesettrogodišnjak, i dalje jedan od dvojice-trojice glavnih kunsthistoričara u državi, ugledan i cijenjen od kulturne elite, u šestom je ili sedmom braku, s jednom pola života mlađom umjetnicom, koja se bavi nekom svojom slabo komunikativnom umjetnošću, koju on vrlo uspješno naokolo reklamira. I sve u svemu, za razliku od Dragoša Kalajića, koji je u ovom našem ratu nešto, ipak, uspio izgubiti, Igor Zidić na suštinskom je dobitku. Osim što više nije s Dragošem ljetovao na Braču. Ili samo ja mislim da nije. Pa kad mi moji beogradski drugovi sasvim ozbiljno govore da su Hrvati dobili rat protiv Srba, a ja im odgovaram da pričaju ozbiljne gluposti, samo jedan ozbiljan argument na njihovoj je strani: razlika u sudbinama dvojice velikih prijatelja, fašista i nacionalista, esteta i umjetnika.

Ja čak mislim da su Dragoš i Igor pametniji, talentiraniji i opasniji od Dugina. Dugin je onoliko veći bezveznjak, neznalica i jad od ove naše dvojice, koliko je Rusija prostranija, veća i opasnija od Srbije i Hrvatske.

Živio,

m

26.4.2022. 

 Nema sumnje, Miljenko, da bi ti imao – a posredno bi imali i tvoji čitaoci – neuporedivo više od poznanstva sa Duginom nego Pavle Rak. Pavle zapravo nije imao ništa. Njegove oči vide mnogo manje zla od tvojih, (naročito) od mojih, a kod Dugina bi se imalo štošta videti. (I analizirati.)

Sve što je Pavle video sažeo je u dijagnozu – Dugin nema distancu od sebe. Treba reći da je u teologiji Pavla Raka nemanje distance fatalna dijagnoza. Evo kako ju je Pavle postavio. Razgovor se bio poveo o isihastičkim tehnikama molitve srca, a Dugin je u jednom momentu rekao da je baš dobra stvar očistiti srce, ispuniti ga nestvorenim božanskim energijama i onda te energije eksteriorizovati i upotrebiti ih za “uništavanje neprijatelja”. 

Nije to Pavla ni malo uzrujalo. Zna on puno o “tajni bezakonja” – i o mnogo čemu još – a govori, ako uopšte govori, mnogo manje nego što zna. Za razliku, recimo, od Dragoša Kalajića koji je naveliko govorio (i pisao) o stvarima o kojima ništa nije znao, o kojima se, strogo uzev, ništa ne može ni znati jer su to puke mistifikacije, fantazmi ambicioznih umova koji nisu napravili distancu od sebe, a behu naumili da otkriju tajne sveta. Za one koji imaju uši da čuju, napraviti distancu od sebe Rakova je, našem vremenu prilagođena verzija nekoliko ključnih hrišćanskih teologema, jedna od kojih je “umreti za sebe”. Ta distanca od sebe – koja se često uspostavlja polusvesno, nesvesno ili čak u beutima – jer se taj proces odvija u najdubljim slojevima sebe – je kenosis, ispražnjenje. Ako se ne isprazniš od sebe, onda svet ispuniš sobom, ali potpadneš pod vlast stihija sveta koje – budući da nemaš distancu od sebe – smatraš nečim svojim. Ako imaš distancu od sebe, to te uopšte neće izbaviti potpadanja pod vlast stihija sveta, ali će te izbaviti zablude da ti njima vladaš, a ne one tobom. 

Da bi čovek napravio distancu od sebe, uopšte ne mora biti religiozan. Ti, recimo, imaš tu distancu iako formalno nisi vernik. Vidi se to u tvojim tekstovima. A i sam si mi pisao o dva Jergovića od kojih jedan uvek nadzire onog drugog. 

 Naravno… ljudska slabost je isuviše očigledna i najradikalnijim arijevskim junacima i iluminatima pa oni krivicu za takvo stanje stvari svaljuju na “dekadenciju”, “zaborav primordijalnog znanja”, “prekid tradicije” i “degradaciju herojskog čoveka”, ali sve se to, naučavaju Guenon i Evola i Kalajić, ipak može prevladati, samo treba zajahati tigra, plivati protiv struje i naći čoveka koga nema, koji možda nikad nije ni postojao – svenzadara koji će te uputiti u inicijaciju. 

Među onima koji ne naprave distancu od sebe, ima dosta darovitih, obrazovanih i šarmantnih osoba, ono, međutim, što ih neraskidivo povezuje s ruljom koja je njihovo glavno oruđe jeste da gdegod bace pogled vide sebe i osete da je to što vide njihovo. Seti se ahamkare. Budizam (u ovom slučaju tibetanski) ima još dubokih uvida, Recimo ovaj: Problem nije tamo gde ga vidiš nego u načinu na koji ga gledaš. 

Inače, ispravno nagađaš, Miljenko, Dugin uopšte nije daleko odmakao od Kalajića i Bokana – verovatno je u nekim stvarima i ispod njihovog nivoa (ali ima više tenkovskih divizija) – nije, štaviše, isključeno da je upravo Kalajić bio taj koji je Dugina “inicirao” u Guenona i Evolu, prethodno nepoznate u Rusiji, ali vrlo upotrebljive kao komponenta za eksplozivnu smesu ruskih epileptičnih filozofija i nakaradnih teozofija, koja je nedavno detonirala u Ukrajini, a moglo bi se lako dogoditi da detonira i na drugim mestima. Ima, naravno, između Dugina i Kalajića i razlika. Dugin je visoko pozicioniran u ruskim KGB-ovskim, “naučnim”, političkim (i ko zna kakvim još) ruskim strukturama, dok je nesretnog Dragoša potraga za primordijalnim znanjima i inicijacijama odvela u involuciju, u treći ešalon (i peti platni razred) pljačkaške družine Mire Marković, kojoj je služio kao uterivač strahova u kosti preispoljnih beogradskih kukavica.

Da je Dragoš, bog da mu dušu prosti, počem poživeo do naših dana, – i da je ostao u dobroj kondiciji – odavno bi već bio na prilazima Mariupolju, odeven u fancy maskirnu uniformu, u društvu Ramzana Kadirova, odakle bi slao pompezne izveštaje o sintezi evroazijskog islama i pravoslavlja i inicijacijskoj fuziji arijevskog slovenstva i čečenstva. 

Uprkos svemu, Kalajića nikada nisam otpisao – kako se to kaže u Srbiji – niti su moja naklonost i selektivno poštovanje prema njemu oslabili. Povremeno ga jesan baš žestoko (i posprdno) kritikivao u štampi, iako nikada đonom kao recimo seoske rapalje, Ćosića i Koštunicu. Šta god da radio, Dragoš ipak nije bio taj nivo. Kalajić mi to, moram priznati, nikada nije zamerio. Kad god bismo se sreli, a sretali smo slučajno, dvaput-triput godišnje, na Sajmu knjiga ili negde na ulici, zastali bismo, ili otišli negde na kafu, i popričali na predratne teme. 

Poslednji put sam ga sreo 2001. i svratio ga u derutni kafić Alan Ford – u kome sam izjednačavao pritiske depresija – Kalajić je onako nadodoljen stoički ušao u Alana Forda, popili smo kafu i porazgovarali pour finir encore. Posle sam čuo – i bilo mi je drago da čujem – da je umro mirno i dostojanstveno. 

Ipak je u Kalajiću bilo neke plemenitosti i nekog gospodstva, iako ponajmanje na mestu gde je mislio da je to najvidljivije – u odevanju. Kalajićevi i Zidićevi brački stajlinzi (odakle mi je toliko poznato ime Zidić) koje si ti u “duhu tvog kolektiviteta” opisao kao “blagu, ali značajnu razliku u tonalitetima, koja se, duboko u to vjerujem, više ticala razlike između njihovih nacionalnih kolektiva” – a koju bih ja, u duhu mog kolektiviteta i moje poetike direktnije opisao kao razliku između beogradskih i zagrebačkih nužnika – zapravo je puki dendizam, jedna od najvidljivijih manifestacija dekadencije zapada protiv koje se Dragoš, a pretpostavljam i Zidić, toliko borio. 

Pojam gospodina i gospodstva za mene je onaj pariski grof iz XIX veka, direktni potomak Merovinga, koji je svake večeri igrao karte sa svojim lakejem, sve vreme se, kako to ide pri kartanju, svađajući i pičkarajući, da bi ga lakej pred zoru skinuo u ušuškao u krevet. Ili Sreten Marić, koji se odevao čak i za moj ukus nemarno, a pred kojim su se drski užički kelneri klanjali do zemlje, kao što su nešto manje drski opštinski funkcioneri – kojima Marićevi genijalni prevodi i predgovori nisu značili ništa – drhtali pred njim. 

Ostaj mi zdravo, Miljenko.

Pozdrav,

B.

29. april, podne

Zlokobno mi zvuči, ali na neki način i tipično, način na koji Pavle Rak opisuje Dugina: “nema distancu od sebe”. Ti si ove riječi protumačio kroz Rakovu teologiju, mene su podsjetile na nešto drugo. A možda i na to isto, samo iz drukčije perspektive. Kao sasvim mali dječak bio sam odistinski prestravljen svijetom. Kao što sam ti već govorio, imam vrlo rana, duboka, obuhvatna i intenzivna sjećanja. Uglavnom na razne užase. A sve što bih prvi put vidio, ili prvi put pomislio, bilo je strašno. Tako da ta moja sjećanja uglavnom imaju formu mentalnih udara, elektrošokova, eksplozivnih saznanja. I uvijek bih, kada bih o saznanju, o nekoj djetinjoj ideji bila riječ, pamtio ne samo ideju, nego i trenutak, mjesto, miris, boju i osjećaj njezina nailaska. Tako pamtim večer u Drveniku, bila je zima, Nono i Nona su bili dolje u konobi, mene je već ranije leglo spavati, ali onda me nešto probudilo. Probudila me misao o konačnosti, o vlastitoj granici i o tome da postoji vrijeme iza kojeg je ništa. Misao o smrti i o ništa. Imao sam samo pet godina, bio sam sam, nisam vladao mehanizmima samosmirivanja, obuzdavanja straha, nisam umio misao prebaciti na nešto drugo. Koješta će mi se u životu nakon ovog događati, ali i danas mi se čini da nikad poslije nisam doživio nešto toliko strašno. I onda sam – toga se također savršeno jasno sjećam – najednom postao svjestan sebe koji se tako strašno boji. I mogao sam, ali zaista po prvi put u životu, vidjeti kao činim nešto što baš i ne bih morao učiniti. I mogao sam se vidjeti sa strane, i misliti kako taj moj strah nije jedino što postoji, nego postoji i pogled na mene i na taj strah. I taj pogled sam također ja. Do tog trenutka činilo se da postojim samo jedinstveni ja, a sve ono mene je neka strašna neman svijeta, čiji je cilj da zadaje strah. Od tog trenutka za mene postojao je i taj neki ja, koji mnogo mirnije, bez takvog straha i bez toga da ga stalno nešto boli, vidi ono što osjećam i radim. Ali nakon toga ni svijet više nije bio neman, nego je i svijet počeo postojati nezavisno od mene, ili čak kao neki tajanstveni dio mene.

Tako je to, kažem, izgledalo. Strah koji je bio veći od mene stvorio je u jednoj noći, meni petogodišnjaku, cjeloživotnu distancu od sebe. I uglavnom se vidim kao neki slabi jadnik, pa onda samom sebi pokušavam služiti kao štaka. Onaj koji nadgleda, koji me vidi s distance, uvijek je bolji od onog kojeg gleda. Taj dolje nepopravljivo je sjeban. Ali, na neki način, ovaj gore od njegove sjebanosti nešto stvara, smišlja.

Međutim, postoje ljudi kojima se nikad nije dogodilo ono što se meni dogodilo s pet godina. Oni zauvijek žive u onom prvobitnom djetinjem svijetu koji sam ti opisao. A djeca su, suprotno od odraslih predrasuda, ali i suprotno od jezika i simbolike svih velikih religijskih sustava, zapravo vrlo zla. Dijete nije nevino, kao što bi to kršćani htjeli, dijete je samo prazno. A ta praznina je, kao i u dementnih staraca, vakuumirana strahom. Sa stjecanjem iskustva, s ponavljanjem istih doživljaja, strah polako popušta i zlo se širi. Onaj tko nema distancu od sebe, onaj tko sebe u svakom trenutku ne može vidjeti, zauvijek ostaje zlo dijete. Ne dajem ja ni pet para na koncept vraga, nečastivog, sotone, kao ni na psihopatološke poremećaje kao uzročnike zla. Nema tog vraga ni tog psihopata koji bi u zlu bio ravan djetetu. To opet govorim sjećajući se sebe. Ali i ne samo sjećajući se sebe. Pritom, iz djetinjstva, iz te prvobitne djetinje perspektive, nemoguće je izaći bez stvaranja distance, bez cijepanja te strašne magmatske svijesti djeteta kao svijeta.

Neobično mi je da ljudi to ne vide. Recimo, ljudi u Adolfu Hitleru obično vide bolesnika. Ili vide vraga. Ali Hitler je, to očigledno je u svakome njegovom nastupu, vječno dijete. Razlika između njega i cjelokupne one ekipe iz mlađe grupe u obdaništu samo je u tome što su ljudski mladunci, kao i uglavnom svi drugi mladunci, evolucijski zaštićeni svojom mladunačkom ljupkošću. Zašto svi ti mačići, kučići, praščići, štakorčići i čovječići izgledaju tako da se raznježiš nad njima? Vrlo jednostavno: zato da ih na licu mjesta ne bi ubio i pojeo. Hitler je, kao i toliki drugi, kao i Dugin u Rakovom opisu, dijete koje je samo izgubilo tu mladunačku zaštitnu ljupkost. I umjesto nje pridobio je mnogo strašniju masku proroka. Lažni proroci i unesrećitelji čovječanstva djeca su s maskama odraslih ljudi. “Baš (je) dobra stvar očistiti srce, ispuniti ga nestvorenim božanskim energijama i onda te energije eksteriorizovati i upotrebiti ih za ‘uništavanje neprijatelja’”, kažeš da je tako Dugin objašnjavao Pavlu Raku. Pa tako sam i ja mučio i ubijao mrave, moje neprijatelje, u Drveniku, na jednom zidiću u susjedstvu. Nakon noći koju sam ti opisao nisam to više činio. 

Lijepa ti je, i na žalost vrlo tačna, slika Dragoša Kalajića, kako na prilazima Mariupolju, glumeći Malapartea, sastavlja pompoznu raspravu o sjedinjenju slavenske i čečenske duše, i o tajnoj stazi k jedinstvu praksi pravoslavlja i islama. Ali, za razliku od tebe, za Kalajićev soj nemam ja ni milosti ni dragosti. No, kako si, kao opoziciju Dragošu, spomenuo Dobricu Ćosića i Koštunicu, “seoske rapalje”, na um mi je palo nešto malo blesavo, ali što ću svejedno izgovoriti. Je li moguće da je tvoja milost prema Kalajiću i prema sličnom soju ljudi, a odsustvo bilo kakve milosti prema dvojici spomenutih, kao i prema stotinama njima bliskih epizodista, dijelom uvjetovana tvojom bajnabaštanskom početnom perspektivom? Naime, meni se, izraslom ne toliko iz Sarajeva, koliko iz jedne, mnogo već opisane, bolesne, neurotične i veoma tužne hiper-građanske i hiper-malograđanske sredine, na Kalajića kao i na Zidića, kao izdanke upravo te sredine, ili čak i one koji se samo prave da su iz nje izniknuli, stvara golemi bijes i prezir, u kojem postoji i nešto što bismo mogli nazvati šovinizmom. (Ili kako se to danas učeno kaže – autošovinizmom.) Taj šovinizam, istina, nema etničkih ni vjerskih obilježja, ali jest šovinizam, jer je u osnovi generalizirajući.

A Ćosić i Koštunica, kad si baš njih dvojicu spomenuo, u meni mogu izazvati empatiju. Naročito ako ih slušam dok govore, pa pratim njihove geste. Ili, još češće, dok ih gledam kako su obučeni, a naročito obuveni. Ili kad vidim njihove aktntašne. I tu nesolidnu, ali monaško-isposničku svezanost i privezanost njihovih kravata. Kravata je kostrijet tog svijeta. Sredstvo za mučenje i samoponižavanje. Pa te prerazgažene cipele, ti strogokontrolirani, biskupski izrazi lica. I ta lažna učenost kojom se nastoji sakriti muka i tjeskoba zavičajnog naglaska. Uglavnom sve to u meni budi neko duboko sažaljenje. Pa pomišljam, naravno, posve krivo, da bi oni bili neki drukčiji ljudi, dobri, marljivi i moralno odgovorni, da nisu imali tu nevolju da se rode i odrastaju onako kako su se rađali i odrastali. 

Ti si, međutim, te ljude iz svoga malo povišenog položaja Bajine Bašte, koja nije selo, a nije ni grad, gledao u njihovim prvim koracima. I odmah si ih prezreo. Dok si ti još želio biti rock gitarist i imati svoj band, oni su se učili vezivati svoje kravate, oni su navlačili građanska odijela, onako kako ateisti navlače monašku odeždu da bi popravili svoj socijalni i duhovni status. Uostalom, i tvoj odnos prema Vuku Karadžiću ima nešto od svega ovog…

Naravno, ovo posljednje shvati kao igru i fikciju, kojom sam pokušao olakšati i razmrdati onu tešku priču o Duginu i Hitleru kao radikalnoj djeci.

Živio,

m

Sav se život Ružinog brda okreće oko pijace Fenji, ona je gumno i agora četvrti. Ovde usta jedu i govore, pa se čuju jednako i odjeci legendi i tračevi mirisni kao tek ubrano bilje. Ugovaraju se poslovi, u gostionicama nadžidžanim kao biserna niska, trezveno, uz kafu, rečima mirnim i tihim. Onda se toči špricer, napitak nadolazećeg leta, raspaljuje nepce moćna palinka. Egészségedre, govore Budimci nazdravljajući, dok zvone rubovi čaša, a reč je sezamska, alhemijska, i znači: život je na Ružinome brdu ovde i sad. Imaju četvrti i ulice ustaljeno kretanje a opet, svaki je dan kao gutljaj znanog a uvek zagonetnog napitka. 

Nosi ritam mađarskog, čas brzog čas usporenog govora, Budimci planu pa tonu u ćutanje. A na pijaci koja je, sad u rano leto, vrt izobilja pun plodova sa panonskih polja, spojile su se u žamoru reči starosedelaca i onih što su, putevima posla i ljubavi, ili samo nošeni vetrom, tek uplovili u grad. Budimci su ljudi od mere, vole privatnost, zato one što dođu ne pitaju mnogo. Nije red uostalom da se pitaju putnici otkud i kuda; ni dobar se majstor ne pita odakle mu zanatsko umeće, niti pisac koliko je u priči stvarnosti. Čoveku je u krvi da priča i što jeste i što nije. Tako na Ružinom brdu neki šapuću da se, sad u svetsko nevreme, bave spasonosnim i poverljivim poslovima, ali ne mogu više reći; o sebi prošlima, sadašnjima i budućima, govore odisejevski i avanturistički. U Budimu, na Ružinom brdu, ja kažem samo da sam posmatrač pticâ, iako ne znam mnogo o njima.  

Ovde sam video Riđokosu što vozi autobus 149 uz strmu ulicu, slušajući kaskade klasične muzike na radiju Petefi. Tako sam čuo da je zovu Budimci: Vöröshajú. Puna usta kad kažeš, zvuči bujno kao riđa kosa, a napisana reč zanimljiva oku, sa tačkicama i akcentom na kraju nalik na kićanku na kapi. Vozi plavi autobus, lice joj je pegavo, vozi prateći put , pogled joj prostran, a reč brža jer je sa juga, od Segeda. Bude na trgu, sad u letnje dane, Francuskinja sa psom žućkaste dlake i šiljatih ušiju, koji liči na dinga. Odevena je po starinski, kao devojka sa goblena, nosi haljinu sa čipkastom kragnom, slamnati šešir i velike sunčane naočare skrivaju joj sitno, usko lice. Vegetarijanka je, traži list korijandera za čorbu što krepi usred letnje vreline.

Bude još kraj pijace, tamo gde ulica svija ka trgu Sel Kalman (stari ga još zovu Moskovskim), i taksista Adam. U vožnji, on se sav okrene suvozaču pa utone u legende o mađarskom rodu, koje je čuo i u koje veruje jer drugačije ne može biti, poreklo je jasno: došli su uralski konjanici iz suve stepe u ravnicu plodnu i blagorodnu, ostali u njoj i prvi poboli zastavu. Govori povlačeći crte na mapi i udarajući se o grudi, zatim zaplovi ka svome voćnjaku, kući, ženi. A moj drug, Indijac Abišak, fotograf, ovde, na pijaci Fenji traži prirodan ram svojim slikama. 

Kupio jutros parče sira i grozd, pa između zalogaja govori o svetlu nakon kiše te kako je za dobar portret potreban i trenutak i raspoloženje. Gleda boje, miriše travke, a ponajviše upija lica, crte ljudske. Stao pred pijačni kafe, pruža šankeru čokot slatke, plave tamnjanike; slika budimskog bifedžiju, kože crvene i neobrijanog lica, kao Bahusa; pozira bifedžija malo nevoljko, ali već moli za sliku, kad bude: – U svakom, koliko god skroman bio – kaže Abišak – čuči pozer, egzibionista, glumac. Za portret, važni su valeri, nežniji su kad se prethodnog dana pije voda. – Barmen – kazuje Abišak, glagoljiv i odeven u jarke boje – to je zapravo indijska reč braman, jer pravi je šanker mudrac i slušalac, asketski trezan a reči svedene na njegov zanat. 

Video sam na Ružinom brdu, kažem, mnoge, a evo jutros i njega. Zoltan mu je ime, mada se ime, pretopilo u nadimak, pa ga ceo kraj tako zove: Đango. Svira povazdan na pešačkom ostrvu ispred trga na gitari sa usekom, svira kao Đango Renart, koji je spajao džez i ciganske melodije, samo što on, budimski Đango, doda i čardaš i neki svoj, panonski bluz. Ne govori Đango puno, tek ponekad, dok otpuhuje kolutove sa cigarete zataknute, kako rade kafanski svirači, za gitarske čivije. – Ti si gitarista, vidim kako gledaš u moje prste – kaže kad prepozna drugog muzičara, a govori onako kako i svira, propliće mađarske i strane reči. 

Bude, među slušaocima, ljubopitljivih koji u predasima pesme pitaju što se ne pita: odakle, dokle. Na to se svirač odmah uhvati gitare, usne razvuče u osmeh, gleda u znatiželjnika pa mu odgovara pesmom. Evo, naoblačilo se nad Ružinim brdom, gusti kumulusi kao šnenokle, a on počeo finu sanjarsku temu: Đangove Oblake. Odakle i dokle, to se na Ružinom brdu ne pita, niti govori, zna to Đango, ali nije čovek kamen pa da ćuti, priče, kao i muzike, uvek mora biti, da ne postane čovek strvina na koju se hvata bezbojni lišaj. 

Vele Budimci za svirača da je odnekud sa Zakarpatja, došao pre ratnih događaja, ili neznatno pre, ponevši svoju gitaru sa usekom. Kažu da ima pasoš i tamošnji i ovdašnji. Kazali su, njemu i njegovima: čekaćemo vas na stanici, a onda nikog nije bilo. Nije tačno, odgovaraju na to drugi, primila ih je mađarska rodbina, ali već sutradan pitali su kada će poći dalje. Gledala je rodbina televiziju, slike jurnjave, pune prašine i strke, ali oni što odlaze od svoga doma, znaju: ostavi se u kući otvoren prozor i upaljena svetla i ne bude više pogleda unazad.

Svira Đango sad Elingonov Karavan, ubrzao tempo, melodiju na svoju okrenuo, pa uho jedva razaznaje temu. Slušam tu mešavinu tonova i, kad retko progovori, kašu od reči punih ritma, vrti se u batu svinga i Ružino brdo i trg i pijaca, koja je gumno i agora četvrti. Stopiće se u ovome gradu ritam starogradskog govora i novog, koji donosi zvuk karpatskih kiša. Neki ostaju u Budimu, srasta nova brada na licu, neki idu dalje. Pred odlazak se ne čuje sezamsko egészségedre, ne pije se ni vino u kojem je razgovor i sećanje, niti palinka što žari i omamljuje. I nema strke na stanicama. Karte se kupuju tiho, kao što se izgovara reč pályaudvar. 

Od pijace Fenji putevi vode ka budimskom zamku i preko mosta u Peštu, preko Margitinog mosta zlaćane boje. Ima na Ružinom brdu puno ptica, a ja sam njihov posmatrač, ne znam mnogo o njima. 

Almin Kaplan: Kućni ljudi, Buybook, Sarajevo/ Zagreb 2022.

Ne samo da je od nekolicine najboljih današnjih naših pisaca, Almin Kaplan bi vrlo širokoj publici mogao biti i najzanimljiviji. Svoju romanesknu prozu on piše elegantnim, ali i krajnje jednostavnim stilom. Mogu je razumjeti i prihvatiti ljudi bez ikakve škole. Njegove pjesme svedene su i jasne, pune oštrih slika i neočekivanih, ali savršeno komunikativnih metafora. I pritom, Kaplan ne piše tako jer hoće, nego tako piše jer mora. To je njegov pravi, pažljivo njegovani glas, koji, međutim, nije ugođen u skladu sa spoznajnim pragom i čitateljskim talentom publike, nego s onim što sam pisac unutar sebe jest. Kaplanova jednostavnost učinak je velikoga, ali po vrsti i iznimno rijetkog dara. On jedan je od pisaca s kojima književnost svaki put iznova započinje. 

“Kućni ljudi” knjiga su iz edicije Dnevnik, iz čega bi se onda dalo pretpostaviti da su “Kućni ljudi” u najširem smislu nekakva dijaristička ili dokumentarna proza, književni autoportret, selfi, ili prozni otisak jednoga privatnog trenutka usred žive epohe. I sve to, doista, “Kućni ljudi” jesu. Ali, istovremeno, knjiga je to stilizirane i vrlo precizne proze, srodna onima koje, recimo, piše norveški pisac Tomas Espedal. Svaki lik tu, možda, zaista nosi ime kakvo ima u stvarnosti, i sve što se u knjizi zbiva vrlo vjerojatno se zbilo upravo tako i u stvarnosti, ali svejedno nije riječ ni o dnevniku, ni o memoaru, a pogotovu ne o autofikciji, jer ono glavno o čemu vrlo, vrlo tiho pripovijedaju i Kaplan i Tomas Espedal, događa se unutra, a ne vani. Događa se u pripovjedačevom unutarnjem svijetu i u načinima na koji promjene unutar tog svijeta mijenjaju sliku onoga što je vani. A to što je vani, opet kod obojice pisaca, vrlo je blisko, intimno i lokalno. Vanjski svijet je u njih dvojice mnogo suženiji, bliži, moglo bi se reći i cerebralniji nego u, recimo, Knausgaarda. (Ali talentom svojim, ostvarenošću njegovom i razinom književne kulture Almina Kaplana ima se razloga spominjati u istoj rečenici s Tomasom Espedalom i Karlom Oveom Knausgaardom.)

Na početku knjige je, vjerujem autorovom rukom, donesen tlocrt kuće u kojoj obitelj živi: pripovjedač, žena i dvojica malenih sinova. Ta kuća, sagrađena na samom rubu šume, ili je to već u šumi, na Dubravskoj visoravni blizu Stoca, zajedno je s vrtom istovremeno i glavno poprište radnje, i lik u knjizi. Pripovjedač radi u školi u Mostaru, oboma se važan dio porodičnog života odvija u Stocu, ponešto se dogodi na cesti ispred kuće, te u susjedstvu. Pripovijest se u nekim trenucima dotakne književnoga života, Sarajeva, Hrvatske, svijeta, ali u osnovi sve važno odvije se u kući i u vrtu.

Almin Kaplan nije pisac velikih riječi, životne drame i tragedije. Ono strašno, u njegovim se pričama i romanima odvije u polurečenici, jedva u jednome odlomku, baš kao da su velike nesreće i osobna stradanja marginalne epizode u ljudskome životu, koji je ono što nas stvarno zanima, ono što je prava tema naše književnosti. I to je, opet, ono što će “Kućne ljude” učiniti tako bliskim Espedalu i beskonačno udaljenim od Knausgaarda. Može se reći da se u ovoj knjizi ne dogodi ništa veliko ni strašno, premda je prepunjena događajima. Ali ti događaji tiču se malih dječjih bolesti, običnih razgovora među ljudima, biljaka u vrtu, lijeha s povrćem… Rod ili izostanak roda u kućnom povrtnjaku nešto je što će u “Kućnim ljudima” biti onoliko važno koliko je u nekoj drugoj knjizi nekoga drugog pisca mali bračni ili mali životni, nacionalni, opći pakao. Pišući o sortama i o rodu rajčice, pomadora, paradajza, koji Kaplan po hercegovački zove kavada, on vlastitu tihost uzdiže u nevjerojatno napetu i privlačnu književnost. Pritom, ništa on ne prešućuje, nema u njegovom načinu ničega izvještačenog, mondenog, tendencioznog. On je pisac koji vlastiti stil i način krajnje diskretno svome čitatelju uspijeva predstaviti kao jedini mogući.

Naravno da je sve u načinu pripovijedanja. I naravno da je taj način, kao i u svakoga istinskog i velikog pisca, zapravo neponovljiv. Nemoguće ga je reproducirati, kopirati, krivotvoriti i ponoviti, jer bi skupa s načinom bilo nužno kopirati osobu. A to ne ide. Osim toga, Kaplanov jezik, leksik njegove književnosti, pa i sam njegov idiolekt, krajnje su specifični. Premda ne traže nikakav rječnik manje poznatih riječi i pojmova, sve će tu dobrom čitatelju biti do u riječ razumljivo, Kaplanova su jezička sredstva često neočekivano drukčija. (Čitatelju bi to, između ostaloga, moglo poslužiti kao dobra škola naših jezičnih razlika, ali nikako dijalektalnih, niti razlika između naših razdijeljenih i zaraćenih, strogo nacionalnih štokavskih jezika, nego jezičnih razlika koje postoje u ljudi istoga jezika.)

Dragocjeno je za život i za književnost pročitati “Kućne ljude”. Ako imate kuću, ako imate stan, ako imate svoj tlocrt, muža, ženu, dijete, djecu, ako imate svoj vrt, ako nemate ništa od toga, ako imate samo okvire vlastitog života, ovo će vam biti važna knjiga. Nakon nje ćete pročitati i sve drugo Kaplanovo.

Branko Ćopić: La casetta del riccio, Zajednica Talijana Pula, Pula 2022.

Ljiljana Avirović tršćanska je profesorica prevođenja, čuvena prevoditeljica mnogih hrvatskih i srpskih proznih i pjesničkih djela (pa i mnogih mojih knjiga) na talijanski. Ona je, u suradnji s dvoje mladih prevoditelja, prevela klasično Ćopićevo djelo na talijanski, a Vibor Juhas nacrtao je slikovnicu. Tako je nastala još jedna draga i lijepa knjiga, koju vrijedi imati, jer čitatelja vraća nečemu do čega povratka nema, te ga podsjeti na jedan od onih književnih tekstova koji su ugrađeni u njegovu spoznaju svijeta. “Ježeva kućica” je taj čip u nama. Inače, vrijedi reći da ovo naravno nije prvi prijevod Ćopićeva klasika na talijanski.

Džon Berdžer/ Selčuk Demirel: Dim, Fabrika knjiga, Beograd 2018.

Još jedna sjajna slikovnica. Djelo je Johna Bergera, jednog od najzanimljivijih proznih i likovnih pisaca našega doba, i Selçuka Demirela, francuskog ilustratora, crtača i autora slikovnica za djecu i odrasle. “Dim” je knjiga koju dugo čitam i gledam, i ne mogu je se nagledati, premda već godinama leži uz moju postelju. Tema je pušenje, dim, poetika epohe i njezina transformacija. Volio bih jednom nešto napisati o ovoj knjizi, pa neka ovo bude napomena. 

Brat ispod čela nosi ponor
ispunjen s dva mrtva
i nekoliko stotina živih
mrtvaca

poslednji put je jecao
kad umrije njegova majka

imao je devet
ili devedesetdevet
svejedno
godine su samo brojka
niko od nas ne zna
koliko njih se
u određenom trenutku
nalazi na stanju

a kad je umro moj otac
brat je blago drhtao
kao napušten ulični pas
naslanjajuć lice na kućni prag

nekoliko dana ili godina poslije
ko bi to sada znao
(vrijeme je ionako propuh
između dva meridijana)
u srcima je nastupila suša

za plakanje ostale
samo dječije ruke
ispunjene nezagrljajima
dvoje mrtvih
i nekoliko stotina živih
mrtvaca

brzo smo naučili plakati rukama
bratovo se lice pretvorilo
u sivi mramorni spomenik
podignut mome ocu

gledajući u besprijekornu skamenjenost
moje su se ruke rascvale
u dva bijela nišana
koja smo zasadili
iznad glave i nogu njegove majke

prošlo je devet
ili devedesetdevet
godina
vijekova
ko bi to sada znao
a na uzvišenju punom kamenja
u raznim bojama i oblicima
fijuče tišina:
oprostiti ne mogu što si me
napustila živog!

iz trave
skamenjene ruke
uprazno grle
i jezikom nijemih
glasno uzvraćaju:
ni ja tebi što si me napustio mrtvu!

u kutu kod obližnje radnje
mjesnog kamenoresca
otac moj i majka njegova
isplakuju granitne suze
Boga zapitkuju kako se moglo dogoditi
da djeca njihova potroše sve
suze
oči
srce

sa devet

ili devedesetdevet

svejedno

Bog se potom ušunja
između nas dvoje
i sve slovo po slovo mrmori:
kad god vide koliko i kako
ste se skamenili
oni umru još jednom
i još jednom
pa opet
i opet

brat nasloni čelo
na kućni prag
šuti

čeka

da i Bog umre
kao što svi njegovi
jesu.

zato se moje ruke
sa svježim oblogama
od iskonskog straha
skamenjeno
prema Njemu ispruže
i prošapuću:

O p r o s t i  nam, Bože!
Znao si šta činiš.

Otrgnut iz krajolika nekoliko puta
točkom istorije i ličnom sudbinom
suštinski pripadam samo dijalektu jezika
kojim sam progovorio
na jugoistoku Evrope
a kojim sanjam i na kome
sa majkom i ocem razgovaram
prizrensko-timočki se zove

Sve to pokušavam da ispišem
standardnim jezikom moga
pripadanja
u književnostima u kojima me
drugi vide
a u kojima mi nema mesta

Mene pisanje obeležava iznutra
Ja se utisnem,
ušarafim u pisanje
i to je tačka na
papiru
to je apostrof na moje
disanje

za Predraga Fincija

U kahvi pratimo na monitoru
Takmičenje golubova
Pismonoša

Od Zaječara do Pazara

Navijača je puno
I svi šute kao da je hatar:

Favorit gubi
S rute skrenuo
Za novom golubicom –

Ne srdit,
Nego zahvalan sudim:
To skretanje put je, u pjesmu 

(2022)

Prvo poglavlje romana u nastajanju “Uskrsnuće živih”

Na krevetu, u spavaćoj sobi, Mariju Magdalenu popodnevni odmor već je bio odvojio od stvarnosti, ja sam u svojoj, radnoj, plovio njezinim najopasnijim vodama. Datoteka u kojoj je bila spremljena priča Adne Batić o smrti njezina muža epidemiologa, s čijim sam je sadržajem ukratko upoznao, nije mi nikako dala da joj se pridružim. Premda je sadržaj te priče bio podaleko od moga Alipašina polja, on se još u mojoj glavi obnavljao od početka do kraja, bio sam i dalje u njegovom vrtlogu.

Visoka temperatura pržila je tijelo oboljelog u njegovom stanu u Novom Sarajevu, odakle je Adna za svog muža telefonom tražila pomoć od stručnih ljudi Doma zdravlja u Vrazovoj. Bila je subota, pandemija je i u Sarajevu već imala svoje brojne žrtve. Drama supružnika Batić i svih njihovih bližnjih bila je žestoka, ja sam o njoj sve znao zahvaljujući jednom portalu čijem je novinaru gospođa Adna detaljno opisala sve njezine faze nakon što je tragično završena. Od tada sam joj se vraćao kad god sam bio u svojoj radnoj sobi ispred monitora, u spomenutoj datoteci u svom računalu imao sam i njezin početak i njezin kraj. Dugo sam izbjegavao da njezinim sadržajem koji je svjedočio stvarnost kao fantastiku ne uznemiravam i svoju Mariju Magdalenu, s kojom sam preživio pune četiri godine rata s fatalnim posljedicama za njezino zdravlje. Svih njezinih birokratskih turbulencija oslobađao sam se sâm, ipak, to sam prekršio rigoroznim sažetkom od dvije-tri riječi. Svoje obećanje da ću je isprintati i cijelu pripremiti za čitanje stalno sam odgađao.

U mojoj glavi strahote te priče stalno su se širile, proizvodile su u meni nemir, umnožavale ga i kad nisam bio ispred računala, u društvu njezinoga filea. Njezin sadržaj me je plašio, strah je bio krivac i za moja dva „biblijska“ sna, prvi nekoliko dana nakon proglašenja lockdowna i u našem gradu, drugi slijedeće noći, oba su bili uznemirujući i za moju Mariju Magdalenu. Iako sam znao svaki detalj i početka i kraja priče u koju vas uvodim, neke činjenice njezina sadržaja, međutim, moj mozak je stalno odbijao, ni sada ne može da ih prihvati opravdanim i ljudskim. To se prije svega odnosi na oboljelog epidemiologa i na one čija je dužnost bila da ga spašavaju bez oklijevanja, pa i po cijenu da i spasitelji stradaju zajedno s njim.

Visoka temperatura epidemiologa Batića u njegovom stanu te subote nije se smanjivala, takva je bila i svih narednih dana. Njegova je supruga od tada u panici, sve je nemirnija i sve zabrinutija. Poziva Dom zdravlja u Vrazovoj, gdje su oboje prijavljeni za liječenje, iako im je boravišna adresa u Novom Sarajevu, osobu na telefonu detaljno obavještava o stanju oboljelog epidemiologa. Ona joj predlaže da mu da bilo koji antibiotik, možda Klacid; Adna je začuđena: Zar bez pregleda? Moli da netko do bolesnika čim prije dođe, da ga pregleda i testira, dobiva odgovor da nemaju zaštitnu opremu za izlazak izvan Doma zdravlja, a nemaju ni briseva, trebalo bi zvati Hitnu. Adna još uvijek ima kontrolu nad svojim živcima, ratom nagriženim, mirno vaga je li to njezina dužnost ili Doma zdravlja, ipak zove Hitnu, službena osoba je upućuje na Porodičnu medicinu koja je također u Vrazovoj. Ondje joj kažu da ni oni nemaju zaštitne opreme za izlazak izvan Doma, to „vozikanje“ Adnu već izbacuje iz kontroliranog stanja, preneražena je odgovorima koje dobiva od lica ustanova čija je dužnost spašavati oboljele i nemoćne.

U traženju pomoći u stanu joj se priključuje i oboljeli suprug. Počeo je uzimati antibiotik Klacid, zove kolege i prijatelje. Dok iščekuje pomoć od pozvanih medicinskih stručnjaka, visoke temperature se nikako ne oslobađa. Adna je već sasvim iscrpljena, vrti se u krugu, pomoć suprugu je od nje sve dalja. Prinuđena je ponovno zvati Dom zdravlja u Vrazovoj, usmjeravaju je na Dom zdravlja Omer Maslić. Bolesnik ne pripada njima, ustanovili su da mu prebivalište nije u Centru grada nego u Novom Sarajevu. Psihički je blizu kolapsa, na rubu strpljenja, svoje hladnokrvne preusmjerivače upozorava da tijelo pacijenta četvrti dan gori. Pita ih zar je baš toliko važno gdje je mjesto prebivališta Batićevih, upitani šute. Očajna je, ipak popušta, obraća se Domu zdravlja Omer Maslić. Liječnica s kojom razgovara budi u njoj nadu da će pomoć koju traži konačno biti i dobivena. U nesreći sreća! Ta osoba je prijateljica dr. Batića, ona u Adni napokon oživljava već ugašenu nadu, ali… Supruga oboljelog mora odmah zvati Epidemiološku službu! U njezinoj su nadležnosti svi slični slučajevi, a slučaj Batić, nažalost, nije jedini. Prijavljuju ih iz svih dijelova grada, svi bi odmah, bez propisane procedure. Novo razočarenje: i ondje je uvjeravaju da dr. Batića ne mogu doći pregledati, mogu mu samo uzeti bris, a za to je također propisana stroga procedura. Uzgred provjeravaju je li dr. Batić već imao kontakt s nekim tko je zaražen, je li negdje putovao i slično. Nije. Iz Adninog grla samo što se nije oglasio plač, preklinje svog sugovornika da im u stan netko napokon dođe, da se uvjeri da antibiotik Klacid ne djeluje, temperatura njezinog muža ždere. Muk. Nikakvog obećanja. U Adni se gasi i posljednja nada, njezino mjesto zauzima novi očaj.

Hrabri samu sebe, ne smije odustati sve dok je služe glas i ruka čiji prsti u stanu ponovno okreću brojeve telefona. Malo kasnije ponovno zove Dom zdravlja Omer Maslić, dobiva odgovor da ni oni nemaju zaštitnu opremu za dolazak kući, bez nje to ne smiju raditi, a ne znaju ni je li pacijent zaražen. Zbunjena je, otkad joj je u kući ozbiljan bolesnik, vrijeme je u njezinoj glavi kao zgužvano, sve je u njemu ispreturano, jedva u sjećanje vraća prethodni dan te prijeteće zbrke. Dugo u sebi provjerava, da, netko je jučer iz Doma zdravlja Omer Maslić privatnu firmu Batić u vlasništvu njezinom i oboljelog supruga, sad je u to posve sigurna, zvao i molio za posudbu zaštitnih odijela, bar jednokratno. U redu, odgovorila je, darovat će im ta odijela, samo neka dođu, tijelo njezina muža je u plamenu. Žuri da na tu odluku podsjeti Dom zdravlja Omer Maslić i preklinje ih da njihova osoba čim prije konačno navrati u njezinu privatnu firmu po obećana zaštitna odijela. Dolazi im u stan liječnica iz tog doma zdravlja, bez zaštitnog je odijela, samo s maskom i rukavicama. Napominje da to čini isključivo zato što joj je dr. Batić kolega i prijatelj. Slušalicama utvrđuje da bolesnik nema nikakve upale pluća, daje Adni uputnicu da uradi laboratorijske nalaze, ali ne u Domu zdravlja Omer Maslić nego u Vrazovoj. Bila je to subota navečer, mora otpisati neradnu nedjelju, sačekati ponedjeljak. Ali, nikoga ni u ponedjeljak da preuzme darovana zaštitna odijela iz privatne firme Batić.

U ponedjeljak Adna opet zove Vrazovu, upućuju je u Omer Maslić. Liječnik joj se pravda da nemaju zaštitne opreme za dolazak u stan, a problem je i to što ne znaju je li pacijent zaražen. Adna ih pita mogu li javiti Epidemiološkoj službi da dođu i suprugu uzmu bris. Ni može ni ne može. Svi naredni dani prolaze u istim razgovorima, dr. Batić propada a nitko ništa ne poduzima. 

Koliko može, dr. Batić i dalje pomaže supruzi. Obraća se prijateljima specijalistima, među kojima su liječnici različitih specijalnosti, oni ne rade na KCUS-u. I jedna vrhunska stručnjakinja mu ponavlja da on nije jedini slučaj na čekanju odgovarajuće medicinske skrbi, zovu je i drugi pacijenti kojima nije pružena takva pomoć. Razapeti su i konsternirani, stanje je šokantno, sve službe nisu za njega pripremljene. Iz Zavoda za javno zdravstvo potvrđuju mu da je njegov nalaz na koronavirus negativan. Dodatno je privatno uradio kompletnu krvnu sliku iz koje je vidljivo da je anemičan, njegov je organizam ostao s minimumom životne energije. 

Adna ondje odlazi s privatnim nalazom da im dokaže da je nastupila i anemija. Ako je nalaz negativan, pita osoblje, kako njezin suprug i dalje ima temperaturu, a odnedavno ga razdire i kašalj, iako još uvijek pije antibiotik. Predlažu joj da suprugu nabavi cveklu i špinat, njima se vrlo učinkovito poboljšava krvna slika! Začuđena je, ali zamalo da prasne i u smijeh. Željezo mu je na brojci 3, bilo bi normalno da je između 15 i 30. Adnina začuđenost prerasta u ogorčenost: Znaju li konačno točnu dijagnozu za njezina supruga? Sliježu ramenima. Moli uputnicu za Podhrastove Kliničkog centra, upućuju je opet na dvije stare adrese: Dom zdravlja Omer Maslić i Dom zdravlja u Vrazovoj. Adna sve to odbija, zahtijeva uputnicu za Klinički centar Univerziteta Sarajevo bez obzira na to što je nalaz negativan, da se u okviru njega urade sve analize, na temelju njih potom da se napiše i uputnica za Podhrastove. 

Do odlaska na Podhrastove, s mužem u privatnoj klinici dodatno radi još jednu krvnu sliku, CT pluća i ultrazvuk abdomena. Nalaz pokazuje da su oba plućna krila dr. Batića upaljena i da mu je krvna slika mnogo gora. Vraća se s njim u stan, on sve teže diše. Zove Hitnu pomoć da ga s uputnicom prevezu na Podhrastove, njoj to nije dozvoljeno osobnim autom jer nije službeno lice. Dva sata čekaju Hitnu, dva sata Dom zdravlja u Vrazovoj i Dom zdravlja Omer Maslić svađaju se tko će doći po pacijenta zato što je uputnica za Podhrastove. Adna je u panici, zove neke kolege svog muža, moli ih da riješe tu apsurdnu situaciju ili da dopuste da ga ona vozi, vrijeme ističe. Nakon dva sata ipak stiže Hitna pomoć, medicinski tehničar sjeda s vozačem naprijed, ostavlja pacijenta nazad samog. 

Na Podhrastovima traže retestiranje na koronavirus. Pacijent je negativan, iscrpljen, sjedi u čekaonici, gdje je izolatorij, od 5 popodne do 12 navečer čeka nalaz trećeg testa da na osnovu njega odluče hoće li ga smjestiti s pacijentima koji su negativni ili s onim pozitivnim na koronavirus. Na stolici se jedva održava, klati se, sve teže diše, čeka rezultate, na koncu je u bolesničkoj sobi. Adna u čekaonici ostaje sama, u glavi joj ne prestaju odjekivati riječi jednog uposlenika da je njezin suprug zalutao na Kliniku za plućne bolesti Podhrastovi. Na upit dr. Batića zašto je tu zalutao, uposlenik mu odgovara da njegova pluća nisu toliko ugrožena i da mu je test negativan. On je tu samo zato što je liječnik. Rezultati trećeg testa ujutro sve to negiraju: dr Batić prema njima bio je pozitivan na koronavirus.

Bez terapije i kisika je puna 24 sata. Adna ih preklinje da mu konačno uključe terapiju, transfuzijom da ga malo ojačaju, iscrpljen je. Odgovaraju joj da im se ne miješa u posao, ona ne odustaje, uporna je. Oko 16 sati njenom suprugu ipak uključuju terapiju, daju mu i kisik. Stanje je sve gore i naredna dva dana, terapija ne djeluje. 

Kao zdravstvena radnica, Adna se i danas pita jesu li pogriješili s terapijom i jesu li svi urađeni testovi bili točni? Vraća se u stan, muž joj se s Podhrastova javlja, ima i dalje temperaturu, na paracetamol čeka i po tri sata. Ona odmah zove i pita zašto tako dugo čeka na paracetamol, pravdaju se da zbog nedostatka opreme ne mogu često ulaziti niti kod jednog pacijenata! Podsjeća ih na donaciju svoje privatne firme od nekoliko stotina zaštitnih odijela, dar po koji još nitko ne dolazi, ne samo za svog supruga, nego za sve pacijente. Odgovaraju joj da to treba odobriti njihov šef za donacije, kad će, još se ne zna.

I sutradan Adna zove Podhrastove i pita zašto njezinom suprugu četiri dana nitko nije uradio nalaze krvi i uključio transfuziju? Još nije vrijeme za transfuziju, odgovaraju joj, molimo vas, nemojte se više miješati u naš posao. Opominje ih: Ako njezin muž ide na respirator, mora prvo primiti anesteziju, a ona se ne može primati bez ranije urađenih nalaza. Zašto još nisu urađeni nalazi prije anestezije? Molimo vas, nemojte nam se miješati u posao!

Oko 16 sati obitelji stiže obavijest da dr. Batića uključuju na respirator. Punih 17 sati njegova Adna čeka da netko obitelji javi jesu li obavljeni anestezija, intubiranje i stavljanje na respirator. Telefonom to provjerava više puta, na drugoj strani je muk. U 18 sati šokantna službena obavijest: njezin muž je „preselio“. 

Nema glasa, nema u glavi nikakve misli, nema snage ni za krik. Nekim poluglasom kasnije ih pita kako je preminuo, odgovaraju joj da je preminuo nakon što su mu dali anesteziju, nisu ga ni stavili na respirator. Kazali su joj da ne mogu vaditi nalaze na tom odjeljenju, a ona ih je tog jutra opominjala da mu urade nalaze i krvnu sliku. I priznali su joj: I hitnu medicinsku pomoć i hitne medicinske timove domova zdravlja pandemija je zbunila, ne mogu joj efikasno odgovoriti, još nisu spremni. A gdje i mogu? Pandemija je svjetska napast, demon, beštija kakva dosad nije zabilježena. Izbezumila je cijeli svijet, ne samo njih.

U svom krevetu, u spavaćoj sobi, moja je Marija Magdalena i dalje isključena iz stvarnosti koja je progutala život dr. Batića. Ja sam i dalje budan, ispred monitora računala, s otvorenim fileom o njegovoj smrti. Zbunjen i izgubljen. Ne mogu da joj se pridružim, strahujem za oboje od nečega sličnog i pitam se je li to pošast iz Kine stigla da ugasi stari svijet da bi na Zemlji započeo novi? Kako ću se s tolikim teretom u danima koji dolaze isključiti iz tog starog svijeta, hoću li se već sutradan probuditi u drugom, nepoznatom, još opasnijem za čovjeka? Ako ne budem morao, neću s tim svojim brigama opterećivati i svoju Mariju Magdalenu, neka bar ona mirno spava, u sva naredna iskušenja krenut ću bez nje. Ja sam i dalje budan, i sleđen, u drami epidemiologa Batića, od nje se trese svaki moj živac, u moje pamćenje urezano je svako njezino slovo već zapisano u datoteci, u posebnom fileu.