na rat se navikneš, pogotovo tuđi, vrlo brzo.

kao da je oduvijek tu
i da će zauvijek biti,
kao da mora biti
i da ne može da ne bude,
recimo, kao smrt i život.

brojevi pomažu pritom:
pet, desetero, sto, hiljade –
sve je jedno nakon jednog.

slike pomažu, također:
zapomaganje je tiše nakon 5, 10, 100, 1000
nijemih slika.

imena pomažu posebno, samo ih mantraj:
hrvatski i europski, bošnjačko i tursko, srpska i ruska,
ukrajinski i zelenski –
kad ih petput, deset puta, stoput i tisuć puta veliš,
rat bit će pristojan, možda čak i lijep. 

zaboravi čovjek da je jemen jeben,
i siriju i libiju, i čadove i gadove,
mlade, stare, mijanmare,
palezelce, izrastince.
zaboravi čovjek da je i mir stanje.

jer u ratu mir je borba,
sve je isto, svi su isti,
preprljavi i prečisti.

ali, ali, ali
pomaže li tebi što pomaže budali?

Umoran od čitanja, već promukao, položio sam posljednju isprintanu stranicu papira na već pročitane koje su na staklenom stoliću bile pored moje stolice. Nepomičan, zurio sam u prazan prostor ispred sebe, nisam se usuđivao okrenuti pogled Mariji Magdaleni jer sam predosjećao da je pod sadržajem pročitanog teksta kao ispod tereta teškoga kamena.  

Kao da sam pješačio velikim prostorima različite konfiguracije, čitanje izjave Adne Batić  doživio sam i ja tako. Ravnice nadojene vodom, u koju mala nepažnja odvodi na dno. Brežuljci obrasli listopadnim i zimzelenim drvećem kao spasenja od takvog potonuća. Visoka i opasna gorja na kojima i razrijeđeni zrak održava ugroženi život. Krivudave rijeke i nepregledna mora kao nova opasnost nakon silaska s visina. Na svim mjestima opasna zvjerad. Na visinama orlovi, na nizinama razni pregladnjeli krvoloci oštrih zuba. Zmije otrovnice. Na svakom koraku britke stijene. I u trenucima odmora predah bez edenskog vrta, ptica pjevica, skakutavih i nemirnih vrapčića. Štošta još kao na početku stvaranja svijeta.

Čitajući, prolazio sam kroz svjedočenje Adne Batić kao njezin najbliži rod, s pitanjem zašto je sa svojim mužem tih dana u Sarajevu bila tako sama, s nadom da će ipak pobijediti sve svoje protivnike: opaku bolest, bezdušnu birokraciju…   

A Marija Magdalena je šmrcala:

– Jadna Adna, kakvu je bitku izgubila. Bez kakvog je muža ostala. Sama s četvero maloljetne djece… Kao da mi je sve što si sad pročitao rođena sestra svojim glasom izgovorila… Kao da smo u toj priči i nas dvoje stradali. Moglo bi se i nama nešto slično jednog dana desiti ako se uskoro ne pronađe vakcina protiv ove bolesti.

– Moglo bi. 

– A što si stalno odgađao da mi ovo pročitaš?

Predugo nisam bio spreman za stalno odgađano obrazloženje, a sad je bio trenutak i za njega. Razmišljao sam odakle početi, gdje se zaustaviti. Nisam mogao utvrditi što je u obrazloženju glavno, a što sporedno. Krenuo sam od onoga što mi je prvo bilo na jeziku: 

– Doživio sam tu Adninu izjavu za tisak kao priču o Adamu i Evi, Havi i Ademu. Prognanim iz Rajskog vrta u Edenu, i prokletim. Onaj tko ih je prognao i prokleo do dana današnjeg nam je nevidljiv, iako ima ime. I Adna i njezin Bakir vjerojatno su prije njegove smrti imali svoj privatni Rajski vrt, onaj tko ih je iz njega rastavio, nevidljiv je, ali moćan, ubija. Taj prokleti virus. 

– Nevidljivi ubojica iz Wuhana… 

– Ponajviše. Vratila me je ta Adnina izjava i Bibliji, Kur᾽anu, Tori… Prosanjao sam neke stranice tih svetih knjiga i na taj način. U onom snu koji sam ti davno opisao do detalja…

– Kad sam ti, premorena, okrenula leđa… 

– Da. Htio – ne htio, i vjernik i nevjernik, u ovakvim situacijama mora pomišljati i na te knjige. One su najčitanije knjige na Zemlji. S njihovim sadržajima čovjek živi otkad je ispod neba. Ja od dječačkih nogu, od vremena ministriranja u crkvi svoje Tramošnice… 

Marija Magdalena me je naglo prekinula:

– Bože, što si mi oduzeo vid, da ih danas i sama ne mogu pročitati. Kurʼan i Toru, nažalost, nisam čitala. Bibliji sam se često vraćala. Puno je u njoj priča o svakom živom stvoru. 

– Dabome. I sve su čarobne. Višeznačne. U njima su i bajke i okrutna zbilja. Strah da nas moćna i nevidljiva bolest, koja hara svijetom, ne ubije oboje, otjerala me je i Bibliji i Kurʼanu i Tori… Najgore bi bilo ako bi ubila samo jedno od nas dvoje.  

– Ne volim o tome ni razmišljati. Nemoj o tome dalje, molim te. 

– Ne mogu to zaobići. 

– Preskoči! 

Opet sam se zaustavio, nisam znao kako nastaviti. Od čega? Prebirao sam u glavi sve razloge koji su odgađali čitanje Adnine potresne izjave. Govorio sam dalje:

– Ima još nešto bitno… zašto sam ti odgađao čitanje Adnine izjave naglas…

– Zašto? 

– I zato da izbjegnem optužbu protiv ljudi koji su u zdravstvu za ovu njezinu tragediju itekako odgovorni. Liječnici, medicinske sestre, sve osoblje u toj prevažnoj djelatnosti… Od njih ovisi hoće li i dalje živjeti taj naš nevidljivi neprijatelj ili mi. Ti i ja, cijelo čovječanstvo. Bez pomoći zdravstvenih radnika nema ovog rješenja. Pamtim kakvi su heroji bili u minulom ratu, bit će to opet, htjeli ne htjeli, s greškama ili bez grešaka. 

– Kao da za ovog ubojicu danas i nisu baš bili spremni… 

– A tko to danas u svijetu jest? Nitko. Nevidljivi neprijatelj napao je cijeli svijet… Nemilosrdan je prema svima. Eto, među prvim je stradao onaj koji je za njega bio pismen, dr. Batić. Kako ga je ubojica izabrao kao svoju žrtvu, to se još ne zna. 

– U pravu si. 

Ponovno mi je bio potreban predah. Jesam li već kazao sve što sam dugo u sebi od Marije Magdalene tajio, što je još ostalo?   

– U ratu su ljudi u zdravstvu, u bolnicama i ambulantama, imali samo jednu prednost u odnosu na današnje: poznavali su svog neprijatelja, poznavali su i rane koje je neprijatelj pacijentima nanosio. Zajedno s onima koje su spašavali i liječili mogli su poginuti i bez maske. I bez skafandera. Danas ljudi u zdravstvu ne poznaju dobro neprijatelja koji napada njihove pacijente. Mogu biti zaraženi kao i njihovi pacijenti, mogu izgubiti živote i s maskama, i sa skafanderima. U odjeći iz koje ne izlaze 24 sata dnevno, i u kojoj se jedva diše…

– Tako si to lijepo kazao, tako mi je žao i njih i te žene i njezina muža, dirnula me drama i jednih i drugih i trećih… 

–  Živim s njom danima. Ali, s velikim dvojbama.

– Zašto i s dvojbama? 

– Objasnit ću ti i to, kasnije… Ne poričem, naše je zdravstvo danas u velikom kolapsu. Istina je da i liječnici danas čine velike greške. Zar se u to nismo uvjerili i nas dvoje jučer? Cijeli dan smo zvali našu obiteljsku ambulantu samo da bismo produžili tvoju tromjesečnu terapiju.

– To sam posve smetnula s uma. Bila sam tako bijesna što uzaludno okrećeš broj… 

– Netko je jučer ipak digao slušalicu… tek u zadnjim minutama popodnevnog radnog vremena. Taj glas mi je ljutito izgovorio da zovem sutra ujutro od osam, i spustio slušalicu. 

– Zvao si i jutros…  

– Zvao i zvao, nitko ni da se udostoji podići slušalicu. Kako produžiti tvoju terapiju, pod zabranom nam je još uvijek izlazak iz stana? Prokleti lockdown. Sad ću opet sve ponoviti, daj Bože da se netko odluči podići slušalicu. 

– Ako ne podigne, morat ćemo zvati Seju. Našeg anđela. Opet. Da ode do ambulante, i stane u red umjesto tebe… A tako mi je neugodno što smo oboje ovisni od njegove pomoći.

– I meni je od toga muka u želudcu. Zato sve češće zovem i Pipu umjesto njega. 

Sijevnulo  je opet ono što je ponovno moglo ostati na čekanju. Umor od čitanja po meni je već bio nabacio debeo pokrivač, zainatio sam se: nećeš to opet spremiti u svoj duboki zamrzivač.  

– A zašto s dramom dr. Batića živim otkad sam pročitao Adninu izjavu? Zašto sam do danas odugovlačio da ti pročitam naglas tekst o njegovom i njezinom stradanju? Prvo zato da te time ne uznemiravam, previše sam ti to činio drugim sličnim tekstovima iz novina i s portala. Drugo, možda i najvažnije. Nitko tu njegovu dramu ne bi bolje opisao od njegove Adne. Njezina je izjava dokument, javno objavljen i komentiran. Ona je križ ispred kojeg treba kleknuti, stradalnika i sve njegove bližnje oplakati. Nakon što sam tu Adninu izjavu prvi put pročitao, počeo sam živjeti s idejom da njihovu dramu ugradim i u svoj tekst o koroni. U svoj budući kratki roman.

– Zato ti malo-malo pa bježiš od mene u svoju radnu sobu, svom računalu.

– I zato. Razmišljao sam i da nazovem gospođu Adnu, da mi odobri uvrštavanje svoje izjave u moj tekst o koroni, bez ikakvih prerada. Odustao sam. 

– Bože, ti si tu dramu obitelji Batić, izgleda, doživio mnogo bolnije od mene. 

– Strah. Nešto slično moglo bi se dogoditi i nama. Mi smo u ovom gradu sami… 

– Iako si o ovom gradu napisao i roman i dobio za njega onu njegovu najveću nagradu… 

– U ratu se toga nitko nije ni sjetio. Ni kap vode, ni mrvicu kruha nam nije poslao… 

U tom trenu, iz očiju moje Marije Magdalene suze su se, iznenada, prelile iz prostora bjeloočnica. U njima su, neočekivano, brzo prerasle u bujicu, morale su žurno na veći prostor lica. Nagli val krupnih bisera razlio se po njezinim obrazima i pojurio i prema usnama. Zajecala je. 

– Bože, i ovaj nas je lockdown nagradio zaboravom kao i bivši rat. U stanu kao u zatvoru. Osim Seje i Pipe, nitko da nam pokuca na vrata, da navrati, da nas nazove… 

Zagrlio sam je i rekao: 

– Hajde, smiri se. Ti imaš mene, ja imam tebe. To nam je sasvim dovoljno. Zajedno smo jedini sigurni bedem i protiv tog prokletog virusa. 

Šmrcala je i brisala suze razlivene po obrazima. 

– Hoću. Dabome, smirit ću se, ali ne odmah… 

Eto, takva je moja Marija Magdalena. Cijeli život kroz svijet je prolazila mokrih očiju, isplakala je mnoge njegove nepravde, sada je poluslijepa. Oglušila je na razne njegove grubosti, sada je polugluha i sa slušnim aparatićem u jednom uhu. Protekli troipolgodišnji rat bio je nemilosrdan, svakodnevno su odjekivale granate u blizini naših nebodera. Često mi je govorila da će od njih oglušiti, od silaska u podrum oslijepiti.

I, zbilja, vratio se osmijeh na lice Marije Magdalene, škrt, ali ohrabrujući.

– A hoće li netko za tragediju te obitelji jednoga dana ipak odgovarati? Jesi li pratio i to?  

– Možda. Zapravo, sumnjam. 

– Bože, u kakvom ovo svijetu živimo. Hoće li ti netko bar danas podići slušalicu u našoj ambulanti?

– Ne znam. Živi su postali tako okrutni. Oni su odavno u samrtnom hropcu, u ovom su lockdownu samo prividno živi. Kako ih osloboditi tog hropca? Kako da živi bez njega konačno uskrsnu, da bez njega u svojoj slobodi dočekaju uskrsnuće mrtvih? 

– Za mene će uskrsnuće živih biti kad ukinu ovaj prokleti lockdown. Samo što nisu… 

– I za mene… Odavno nastaje neki novi svijet, to je zasad jedino sigurno. Stari se kad-tad mora raspasti ili preoblikovati. Istrošen je, ostala nam je od njega samo okrutnost, istrošila se njegova ljudskost… Nešto slično je zapisano i u Bibliji i u Kurʼanu i u Tori, koju povremeno čitam u svom računalu jer jedino tu knjigu nemamo u svojoj biblioteci. Od početka korone stalno se vraćam tim svetim knjigama. Vraćam se njihovim stranicama kad god za njih pronađem vremena. U računalu čitam povremeno i Uskrsnuće. U njemu neće biti ni bolesti, ni nepravde koju čovjek širi otkad je stvoren.  

– Za pet dana izlazimo iz locdowna, u ograničenu slobodu, zajedno s omladinom. Radujem se tome kao malo dijete. 

– I ja. 

– Odahnut će od nas i susjed Sejo, naš anđeo. I Pipo… Sami ćemo u nabavku u određene sate… 

– Ali i u ograničenoj slobodi iza nas će se šunjati one tri kradljivice. U ograničenoj slobodi će se i one sigurno umnožiti i okuražiti. Bit će njezin novi proizvod. Korona je u našem naselju već umnožila i narkomane. Naš stvarni svijet se i dalje ruši i obezljuđuje. S Pipinog auta neki dan jedan je narkoman, iz susjednog nebodera, on ga dobro poznaje, ukrao kotač, bezbeli, odmah ga je i prodao.  

– A te kradljivice… i one su me neki dan baš pošteno prodrmale. Tebi, eto, od onoga što su nam namjeravale uraditi još uvijek drhte ruke. I danas, čim šalicu kave prineseš ustima. 

– U Uskrsnuću piše da u novom svijetu neće biti ni lopova… 

Marija Magdalena je već bila u sasvim drugom vremenu. Prisjetila se naše slobode prije lockdowna:   

  – Nekoliko dana prije lockdowna na Trgu si mi stalno ponavljao jednu te istu rečenicu: Evo ih i ovdje. 

– Migranti. Na nekoliko mjesta nailazili smo na njih s ispruženom rukom. Seobe naroda potaknula je i korona. Afganistanci, Iračani… Iz Maroka, Sirije, Pakistana, Tunisa, Irana, Alžira, Afrike, Indije… Stigli i u naš grad u najgore vrijeme… Priča se i piše da među njima ima i terorista, kradljivaca, ubojica, zadrtih vjernika, sirotinje bez posla… I bjegunaca iz ratnih područja… Oboljelih od pandemije… Upadaju i u stanove, tuku se, međusobno se obračunavaju noževima… Jesu li se na istim mjestima zadržali i u vrijeme našeg lockdowna? Bilo ih je najviše u centru grada… 

– I Isus je bio migrant. 

– Bio je. 

Sve do dvadeset sati zvao sam ambulantu u befazi Alipašina polja, uzalud, nitko nije dizao slušalicu. Na spavanje smo otišli kasnije nego obično, ispred tv ekrana pratili smo iz kreveta dramatične izvještaje o pandemiji iz svih glavnih gradova naše zemlje, Europe i svijeta. 

Strah da bi se ta bolest mogla tako neočekivano uvući i u naša tijela, nagrađena s više kroničnih oboljenja stečenih u ratu i poraću, ojačanih brojem naših godina, nije me odvajao ni u snu od onoga što je u meni još uvijek živjelo kao odjek drame obitelji Batić. Detalje smrti njezina najstarijeg člana, sačuvane u izjavi svjedokinje Adne, nikako nisam mogao sakriti od Marije Magdalene, a imao sam tu želju i vjeru. Smrt je za mene uvijek bila velika tema, jednako kao i tema života o kojemu sam imao samo iluziju da ga već znam, o njoj baš ništa. Možda se smrt i nije zvala tako, možda je njezino pravo ime bilo neki posve novi život. Je li ona bila kraj svega ili početak svega, nisam mogao odrediti. Stvarno, što je to smrt? Ono što je opisano i u prvom i u drugom Uskrsnuću, možda, ili i ono što je opisano i u Adninoj izjavi? Tek pročitanoj i tek oplakanoj i suzom moje Marije Magdalene. 

– Bože, dragi, kad će uskrsnuti mrtvi? Kad će se ponovno povezati sa živim – neočekivano me je u krevetu upitala Marija Magdalena prije potonuća u san. – Sve sam zaboravila što je o tome zapisano u Bibliji. Ne sjećam se nijednog naslova niti jednog Uskrsnuća.

Zbunjen, šutio sam. U šutnji sam provjeravao što o temi Uskrsnuća još uvijek pamtim. 

– Još pamtim naslove i prvog i drugog Uskrsnuća – rekao sam Mariji Magdaleni. – U prvom Uskrsnuću bili su Vrijeme Velike Nevolje, Harmagedon, Kraj Sadašnjeg Doba, Milenijsko Doba i Vezivanje Sotone, Vraćanje Zemlje u Edensko Stanje. U drugom Uskrsnuću i „Krisisu“ bili su Sudnji Dan i Kraljevstvo Nebesko. 

Ponešto sam joj, potom, govorio i o Vremenu ponovnog okupljanja, o širom raširenom spasenju po Gospodinu, brzoj i odlučnoj pravdi, pravednosti i neiskorištavanju, zloupotrebi, ropstvu, o Sudskom procesu. 

– S Uskrsnućem, Marija Magdalena, prestaju i prirodne katastrofe, glad, siromaštvo, bolesti, sve invalidnosti. Uskrsnuće znači trajni svjetski mir, uspostavu apsolutne vlasti. „Sve nacije i zemlje će biti pod apsolutnom vlašću Kristovog Kraljevstva“, i to piše u Uskrsnuću. 

– Stalno spominješ Toru. Što je Tora? – sanjivim glasom upitala me je Marija Magdalena. 

– „Za židovskoga vjernika Tora je središte i temelj svemira, jer drži se da je ona Božji nacrt prema kojemu je stvoren svijet. Ona je temeljni spis židovske religije, koji, uz stvaranje svijeta, opisuje i nastanak i ranu povijest židovskoga naroda. Knjige Tore se na hebrejskome nazivaju i Hamiša humše Tora (pet knjiga Tore) ili skraćeno Humaš, te Mikra (čitanje) i Kitve kodeš (svete knjige).“ One su „nešto drukčije raspoređene nego u kršćanskim Biblijama (katoličkim, protestantskim, pravoslavnim“).  Među tih pet knjiga je i Talmud, koji imamo i koji si i ti čitala, dok si imala oštar vid. Talmud na hebrejskom znači studij, učenje, proučavanje –  rekao sam Mariji Magdaleni. – „Tako je, uz Toru i Tanah, Talmud postao temeljnom knjigom židovske religije. Neusporedivo je opširniji od Tore (sadrži oko dva i pol milijuna riječi).“ 

– Ni Kurʼan nisam čitala,  a ti se, eto, ne odvajaš ni od njega. Reci mi nešto više  i o njemu.

– Iznenađuje me u njemu frapantna sličnost između Adama i Eve i Adema i Have. I Adem i Hava prošli su put stradanja i progona sličan putu Adama i Eve…

Htio sam Mariju Magdalenu podsjetiti i na još neke sadržaje Kurʼana, ali ona je nakon što je popila svoj Lorsilan tijekom moje priče o Tori već bila u snu. 

Nešto kasnije ugasio sam televizor i potonuo u san i ja. Sanjao sam sažetke priča o prvim ljudima na Zemlji, protjeranim iz rajskih prostora i osuđenih na patnju, bolesti, glad, ratove… U njima smo se i Marija Magdalena i ja sastali sa svim svojim umrlim, očevima, majkama, sestrama, braćom…  Svi smo u radosti bili euforični, grlili smo se i ljubili. Uskoro ćemo vam se pridružiti, govorili su nam naši roditelji, i svi drugi naši na oproštaju. Kad će to biti? Uskoro. U Uskrsnuću mrtvih. A tko će vas nama dovesti na Zemlju? Zna se, odgovarali su nam svi naši uplakanim glasovima što se privremeno rastajemo. Bit ćemo zajedno u Kraljevstvu našega Spasitelja.

Kao da sam pješačio velikim prostorima različite konfiguracije, tako sam se osjećao prije potonuća u svoj san. Ravnice nadojene vodom, u koju mala nepažnja odvodi na dno nalazio sam i u njemu. Brežuljci obrasli listopadnim i zimzelenim drvećem kao spasenja od takvog potonuća. Visoka i opasna gorja na kojima i razrijeđeni zrak održava ugroženi život. Krivudave rijeke i nepregledna mora kao nova opasnost nakon silaska s visina. Na svim mjestima opasna zvjerad. Na visinama orlovi, na nizinama razni pregladnjeli krvoloci oštrih zuba. Zmije otrovnice. Na svakom koraku britke stijene. I u trenucima odmora predah bez edenskog vrta, ptica pjevica, skakutavih i nemirnih vrapčića. Na svakom mjestu sukob s virusom iz Wuhana. I štošta još kao na početku stvaranja svijeta.

(Trinaesto poglavlje romana u nastajanju Uskrsnuće živih)                     

Peti je dan već bio na izmaku i don Fabrizzio je počeo zaboravljati udobnost dubrovačkog gostoprimstva. Prašnjavi, krivudavi put koji je kroz šumovita brda vodio prema banovom dvoru postajao je sve naporniji. Iako se godina primicala svome najtoplijem dijelu, bilo je mjesta na tom putovanju kada su, po don Fabrzziovu nalogu, sluge vadile debele ogrtače kojima je onda taj slabunjavi i zimogrižljivi papski nuncij zamotavao grudi i leđa. 

Lice mu je bilo namršteno. Kroz glavu su mu prolazile svakojake misli. Četvrti put dolazi u Bosnu istim poslom i svjestan je da će ishod ove ekspedicije biti isti kao i prethodna tri. Prisjetio se oduševljenja s kojim je dolazio u ovo planinsko kraljevstvo prvi put željan da govorništvom, knjigama i milošću iskorijeni bogumilski herezu. Narod ga je dočekivao s podozrenjem, a plemenitaši s poklonima. Sjetio se kako su mase na trgovima gdje je širio istinu Svete stolice nepomično buljile u njega i kako su poslije svakog njegovog poziva da odbace pagansku vjeru krotko prilazili njemu podčinjenim misionarima i javno priznavali grijehe kunući se, s rukom položenom na latinsku Bibliju, kako od sada kao jedino božanstvo priznaju samo Krista Spasitelja. Bio je opijen njihovom spremnošću da mijenjaju svoje biće i zbunjen što su se tako lako odricali pradjedovske vjere. 

U dvorovima velikaša osjećao se još ponosnije. Na pročeljima svih kamenih zamkova uz rijeku Bosnu, u koje je kao papski poslanik dolazio, isticane su žuto-bijele zastave Vatikana, liturgije su vođene na latinskom jeziku, a raspela sa likom Krista Mučenika vješana su na zidove svih prostorija. Iz njegove ruke pomazanja su primali svi – i gorštački knezovi i gradsko plemstvo, čak i ban sam i njegova najuža porodica. Bio je ponosan što je njegovom zaslugom taj divlji i neobični narod napokon otrgnut od mraka svojih paganskih uvjerenja.

Veliko je bilo njegovo čuđenje kada je godinu dana nakon slavobitnog povratka iz Bosne pročitao izvještaj franjevačkog misionara koji je tvrdio da je Bosna zemlja nevjerništva i da se na svakome koraku javno izražava poštovanje paganskim božanstvima. Naročito ga je pogodila opaska o njemu samome iz koje je shvatio da ga je taj naizgled bezlični svijet gorštaka grdno prevario lažno prihvatajući njegovu misionarsku riječ da bi je nakon njegovog odlaska munjevitom brzinom odbacio kao nešto strano, tuđe i nametnuto. Zgroženo je čitao pismo u kojem se o njegovoj istinoljubivosti govorilo kao naivnosti, a njegovom pastoralnom djelovanju kao potpunom promašaju. 

Na drugi misionarski pohod u Bosnu krenuo je oboružan četom ugarskih vitezova, šačicom franjevaca spremnih da se nastane u Bosni i gnjevom koji mu je kidao srce. Na dvorovima, koje je sad po drugi put posjećivao, grmio je od bijesa proklinjući prijetvornost svojih domaćina podsjećajući kako su mu svojom izdajom dali božansko pravo da ih kazni. Pri polasku iz Rima, posramljen pošprdnim kardinalskim pitanjima o načelima vjere i mjestu milosrđa u kršćanskoj dogmi, samome sebi se zakleo da će biti svirep. Ali, dug put i strah koji je vidio u očima svojih domaćina nagnaše ga da promjeni odluku. Pružit će im još jednu priliku, posljednju, da se iskupe ne samo za grijehe bogohulstva već i za grijehove prevare i izdaje koje načiniše prema njemu. Sretni što im je taj veliki čovjek, kako su posvuda pred njim glasno isticali, poštedio živote pokazujući kako je bijedan bio njihov čin prevare bosanski ban i njegovi prvaci narediše da se u svim utvrđenjima podignu kamene kapele i da se na vrhove svih kula pobodu znamenja kršćanstva. Kada je drugi put napuštao Bosnu don Fabrizzia su ispaćala obećanja o vjernosti bosanskih velikaša i bezbrojna raspela posijana diljem zemlje. 

Baš kada je počeo zaboravljati Bosnu i svoj umalo propali misionarski podhvat jedan od onih franjevaca koji je pošao s njim na put, a koji se zajedno s nekolicinom subraće odlučio nastaniti u toj zagonetnoj i lijepoj zemlji, dojavi mu kako se već neko vrijeme plemenitaši ne pridržavaju tako tvrdokorno svojih zavjeta, a da se narod potpuno odao obožavanju paganskih bogova. 

Pismo je zadržao za sebe i još iste noći naredio je da se u najvećoj tajnosti opremi povorka za daleki put. Jadran je prebrodio sav utonuo u misli a kada se iskrcao u Splitu uz laž je odbio gostoprimstvo benediktinskih sestara da okrepu i san nađe zbrinut untar zidina njihovog samostana. Bez oklijevanja i objašnjenja zaputi se sa dvojicom najbliskijih pomagača na put ka središtu Bosanskog kraljevstva. 

Prispijevši iznova na dvorove koje je već dva puta pohodio primijeti male promjene koje ga iznenadiše i obradovaše. Na licemjerno zaklinjanje bosanskih prvaka nije se mnogo obazirao svjestan da njihova riječ kao obaveza živi dugo koliko i plamen crkvenog kandilja. Među svim tim čankolizima zamijeti nekolicinu kod kojih je kršćanska vjera zaista pustila jako korijenje. Prve noći koju je proveo kao počasni gost tvrđave na Vranduku, pod okriljem februarskog mraka, posjeti ga omalena grupica mladića i djevojaka. Kad se nađoše sami pred papskim poslanikom kleknuše i uz suze počeše ispovijedati svoje muke. Don Fabrizzio ostade zapanjen njihovom pričom. 

Svi su oni bili djeca one godine kada je prvi put posjetio njihovu domovinu. Zajedno s roditeljima primiše k znanju istine kršćanstva. Stojali su nepomično na misama koje je vodio i svima njima svojom je rukom stavio bljutave hostije u usta. Nakon toga odlazili su, ne pitajući ništa, i po ugledu na roditelje ljubili su raspelo položeno uz sam ulaz dvoranskih vrata. Nakon njegovog odlaska, po nalogu roditelja, svakodnevno su posjećivali svećenika koji je njegovom voljom ostao na dvoru pojašnjavati nauk kršćanski novoobraćenim vjernicima. Ali, kako je vrijeme odmicalo tako je njegove besjede slušalo sve manje svijeta dok na kraju ne ostade samo njih nekolicina koji su još uvijek bili djeca. Ostali, među kojima i njihovi roditelji, odbaciše svoje zakletve i vratiše se paganskom životu. 

Vjerovatno bi mladi svećenik, koji je vodio porijeklo iz njihovog kraja, napustio tvrđavu da njih nekolicina nije uporno, svakoga dana, dolazila slušati njegova predavanja. I nakon godinu, kada su tragovi papskog poslanstva potpuno iščeznuli, njih dvanaestero svojom voljom primiše sakramenta kršćanstva. Taj je čovjek nama približio evanđeoske poruke, jadali su se don Fabrizziu, a za nagradu je kažnjen smrću. Kada je knez doznao da prostorije svećeničke kapelice posjećuju djeca, gnjevan naredi da ga bace sa zidina tvrđave. Mladi svećenik se uopće nije opirao nasilju straže i dok su ga vodili na stratište, razdraganoj gomili koja je oduševljeno pratila knezove vojnike, govorio je da treba da se odreknu zla i da će spasenje od grijehova ovoga života naći samo u priznavanju božanske prirode Krista. Bacili su ga sa najvišeg dijela kastela, a tijelo mu je, razbijeno od klisure, progutala rijeka Bosna. 

Od toga dana započeše naše muke. Roditelji naši dadoše pristanak da nas odvedu planinskom didu koji je šibom, psovkom i teškim radom nastojao iz naših srca istjerati Krista. Kada je shvatio da ne može i da je naša vjera jača od njihove neotesanosti vratiše nas u tvrđavu da služimo svoje dojučerašnje sluge i da živimo u vječnom nemiru i poniženju. Takvi sada klečimo i pred tobom, oče. 

Don Fabrizzia njihova priča potrese do suza. Kleknu zajedno s njima i obrgli ih svojim rukama. Pomozi nam svima, oče na nebesima, pomisli. Tu noć nije spavao nastojeći suspregnuti ljutnju i bijes razmišljajući kako da pomogne tim nesretnim ljudima, a da istovremeno ne ugrozi odnose između dviju država. Zora ne donese nikakvo olakšanje. Cijeli se dan sastajao s dvorskim velikodostojnicima i svi su ga odreda uvjeravali kako uopće nema razloga sumnjati u iskrenost njihovog izbora. Ako tu i tamo kakav seljak i odbija živjeti slijedeći principe kršćanstva, dvorski i gradski svijet odavno je shvatio da je život bez kršćanskog nauka besmislen i pust. Njemu u čast pripremili su veliku gozbu kojoj su prisustvovali svi ugledniji ljudi od Bobovca do Srebrenika. Vino se ispijalo u velikim količinama i držani su veliki govori. Svi su bili razdragani i veseli osim njega koji je tih sjedio odmah do bana Radoša svjestan da je cijela ova noć što se odigrava njemu na očigled najbolje režirano pozorište kojemu je ikada prisustvovao. Prije polaksa natrag u Rim, u privatnoj audijenciji, kod bana zamoli da se povede briga o dvanaestoro katolika koji u ovoj tvrđavi trpe velike nepravde. Ban Radoš obeća da će po njegovom naređenju svi biti prebačeni u kraljevsku tvrđavu. Kišilo je kad je napuštao vrandučku tvrđavu.

Sada, kada se po četvrti put primicao tvrđavi svojih neuspjeha i poniženja, papski nuncij don Fabrizzio bio je već pomalo umoran i onemoćao čovjek. Povorka se zaustavljala svakih nekoliko sati i tada bi don Fabrizzio silazio s konja i protezao ukočena leđa. Od posljednjeg boravka u Bosni prošlo je deset godina u kojima je postao bolešljiv, ćudljiv i razdražljiv čovjek. Ništa mu nije išlo kako je zamislio. Njegovi misionarski posjeti Bosni, postalo je jasno, preobratili su se u nesupjeh tako golem da je sveti otac već okupio koaliciju kraljevstava čije će vojske pokušati mačem učiniti ono što on nije mogao rječju. Zbog te nepristupačne, gorštačke, zemlje izgubio je priliku da postane biskup, a njegove teološke traktate kolege su čitali kao izvještaje iz fantastičnih predjela. Njegov misionarski neuspjeh oduzimao je težinu njegovim logičkim zaključcima. 

I ova misija je poniženje, mislio je u sebi. Izgleda da su kardinali odlučili da mi se narugaju kada me šalju u misionarsko hodočašće sada, kada cijeli svijet zna da je ugarski kralj već okupio vojsku koja u Hrvatskoj čeka papino naređenje i znamen sa neba da počne sa osvajanjem i pokrštavanjem. Čak su i franjevci napustili Bosnu i sada u Dalmaciji čekaju da Ugari zavladaju tom nepristupačnom zemljom i nepokorivim narodom. 

Ulazeći u vrandučku tvrđavu nisu ga dočekali zvuci fanfara. Nije ni očekivao neki topliji prijem. Znaju ti gorštaci veoma dobro zašto sam ja ovdje, njihovi doušnici su im sigurno dojavili i koliko je velika ugarska vojska i kako je raspoređena. Ti lukavi đavli, pomisli, sigurno znaju i kuda Ugari misle marširati do njihovih tvrđava. Kardinalski planovi. Zar iko iole razuman može povjerovati da će moja posjeta išta promijeniti i da će ih moje garancije zavarati, razmišljao je, čekajući prijem kod kneza. Nadvio se nad ognjište u sobi u kome je tinjala vatrica. Zagledan u žeravicu pomisli kako se opet igra ista neiskrena igra samo što ovaj put i on dolazi kao političar spreman obećati sve i nikada ne odati pravu namjeru. Zna dobro da će ga na povratku u Dubrovnik ugarski agenti ispitivati o predjelima u kojima je boravio, o broju muškaraca naoružanih mačem i kopljem, o moralu naroda u Bosni i svemu ostalom šta misle da im može biti od koristi u osvajačkom pohodu. 

Na audijenciji kod kneza pričao je mirno i staloženo govoreći o kšćanskoj vjeri kao da se obraća skupu teologa u pariskoj Sorboni. Knez i njegovi poklisari slušali su ga zadubljeno, ali njihovi pogledi nisu moglu prikriti njihovu odsutnost. Kada je završio sa govorom don Fabrizzio zatraži od prisutnih da se pokaju zbog grijeha i da ponizno potvrde svoju vjernost Bogu. Svi odreda ustadoše sa svojih mjesta, a onda jedan za drugim kleknuše pred njega ljubeći prvo raspelo s Kristom, koje je držao u rukama, a zatim i njegove skute. 

Na posljednjem odlasku iz Vranduka ispraćao ga je knez sa svojom stražom. Njemu u čast zapaljene su desetine vatri oproštajnica, siromašnom narodu podijeljen je besplatan hljeb, a na brdu iznad tvrđave poboden je ogroman drveni krst. Gledajući taj simbol vjere čiji je bio rob, vojnik i misionar don Fabrizzio prvi put osjeti u sebi osjećaj koji nije mogao opisati riječima. Jašući na konju pitome naravi mogao je sebi dozvoliti trenutke duševne odsutnosti i sad mu misli odlutaše u nekom nepoznatom smjeru. Predio kojim je prolazio kao i veliki krst potpuno se izgubiše i njemu se pred očima, kao utvare, pojaviše svi oni bosanski velikaši lica iskirvljenih u neiskrene, licemjerne osmijehe. Ti ga osmijesi rastrijezniše, veliki drveni krst se ukaza ponovo pred njim, a nešto strašno i đavolsko prostruji kroz njega. „Sve ih treba uništiti. Pobiti čak i malu djecu i nejač u bešikama, samo da nestane taj prokleti bezbožnički nakot“, izgovori naglas, a njegove riječi vjetar rasprši po šumovitim bregovima koji su ga okruživali.

Odakle početi s čitanjem Ive Andrića?

Jeste li čitali Andrića? Nemojte se sramiti priznati. Ako ste ga čitali jednom davno, kao školsku lektiru, računajte da ga niste čitali. Ali kako god bilo, neka vam je na pameti da ima onih koji su vam zavidni, jer ste u prilici da Andrića čitate po prvi put. To je velika stvar, nenadoknadiva prednost, koju čovjek plaća prethodnim gubitkom.

Ljudi koji nekog pisca nisu čitali vrlo često obraćaju se s pitanjem od čega da počnu. O Ivi Andriću kada je riječ, najbolje je krenuti od početka. Ili skoro od početka. Kronološki prva njegova napisana pripovijetka, ili je to kratka priča, crtica iz 1920. nosi naslov “Dan u Rimu”. Ujedno, to je i prva priča u opsežnoj, vrlo bogatoj knjizi, objavljenoj već u sedam-osam izdanja, kod beogradske Lagune, naslova “Priče”. U njoj sve su priče koje je pisac ikad objavio u originalnim svojim knjigama te skoro sve koje su izašle samo u časopisima ili su nađene u njegovoj zaostavštini. 

Ali ne započinjite čitati Andrića s “Danom u Rimu”, nego sa sljedećim tekstom po redoslijedu, trodijelnom pripovijetkom “Put Alije Đerzeleza”, koja ga je proslavila i odredila mu put u književnosti. Prije nego što ju je napisao sebe je doživljavao kao pjesnika, zainteresiranog za metafizičke teme, svjetsku bol i revoluciju. “Put Alije Đerzeleza” bio je svojevrsni dug zavičaju, pripovijest o junaku i njegovu junaštvu, o tome kako svako herojstvo završava u svojoj protivnosti. Narod junaka slavi, ali istodobno žudi za trenutkom u kojem će se osloboditi njegove slave, tako što će mu se gorko narugati. A junaku, nesretniku, nije lako da se nosi s tom vječnom kontradikcijom između vlastite slabosti i ranjivosti, i veličine i moći onog što predstavlja njegov legendarni lik. Andrićev je Alija karakteristična pojava iz naših bosanskih djetinjstava. Poznavali smo takve, sretali ih na ulici, bivše ratne junake, bivše balkanske šampione u hrvanju, bivše čuvene nogometaše, i učili smo se životu promatrajući kako malo-pomalo tamni njihova slava. Strašna je u tom našem svijetu, gorka i otrovna, bila snaga ruganja. A ni za što veće ni bolje nismo ni znali nego narugati se onima koji su se visoko ispeli.

Andrić je, dok pripovijeda o Aliji Đerzelezu, samo naoko ikonoklast. U biti, međutim, on je duboko suživljen sa svojim Alijom, te njegovu muku doživljava kao svoju vlastitu. Ili kao muku svoje zemlje, u kojoj svaki čovjek za života pomalo biva i junak, i iscereno i narugano lice iz mase. Pripovijedajući o Aliji Đerzelezu, a zatim i pišući priče o svojoj “turskoj” duši, Andrić je naumio odužiti dug zavičaju i osloboditi se fantoma čaršije, kasabe, varoši, koji je doživljavao kao prijetnju svojoj intimi. Nije na početku znao da je taj dug – koji će u njegovo ime opisati Danilo Kiš u jednoj priči iz zaostavštine – mnogo veći od jednoga ljudskog života. Opisujući, pišući i upisujući svoju Bosnu, Andrić je ustvari ispisao jednu zemlju. Nemoguće je danas zamisliti što bi bila Bosna, kako bi izgledala, da je Andrić nije napisao.

Pripovijetka “Put Alije Đerzeleza” dobar je početak za čitanje Andrića. Osim što donosi čaroliju velikog pripovijedanja, u njoj kao da su sadržane i formalne strukture budućega Andrićeva pripovjednog i romansijerskog djela. Sabrane Andrićeve “Priče” u izdanju Lagune naći ćete po hrvatskim knjižarama, a “Put Alije Đerzeleza” je i u odličnom izboru Andrićevih priča koji je za Školsku knjigu načinio Krešimir Nemec, naslovivši ga “Mara Milosnica i druge pripovijetke”.

Almas, idealan čitatelj

Almas bio je rodom iz Foče. Malo nakon biokovskog potresa stigao je na makarsko primorje trbuhom za kruhom. Radio je kao fizički radnik, uglavnom pomažući zidarima koji su tih godina buđenja turizma imali pune ruke posla. Imao je nesvršena četiri razreda pučke škole, i golemu strast za čitanjem svega i svačega. Dostojevskog, kao i ljubavnih roto romana, predvojničkih priručnika, uputstava za upotrebu. “Iz svega što piše može se nešto naučiti!”, govorio je kad bi ga pitali i kad ga ne bi pitali, doživotno oduševljen, blagoslovljen time što umije čitati. Golemo bješe Almasovo čitalačko bogatstvo. I strašna bi njegova smrt: netko je slučajno bacio neugašen opušak dok je Almas bitumenom premazivao betonsku ploču na kući. Planuo je i izgorio. Bilo je ljeto 1969.

Sahranjivanje knjiga

Staro jevrejsko groblje u Sarajevu najveće je židovsko groblje u Europi, nakon onog u Pragu. Tu su kroz stoljeća, sve do sredine šezdesetih, sahranjivani ljudi. Ali na jednom dijelu groblja su sahranjivane i oštećene, potrošene, ili na bilo koji način neispravne, svete i obredne knjige. One bi najprije, zajedno s ostalim potrošenim ili neispravnim obrednim predmetima, bile čuvane u posebnoj ostavi, genizi, da bi se zatim, po sličnom obredu kao i pokojnici, opremale za grob, pa bi se upriličio sprovod, koji se obavljao svakih sedam-osam godina. U prvo vrijeme, knjige su sahranjivane kraj rabinova uzglavlja, sve dok na groblju nije načinjena zasebna grobnica, također geniza. Posljednji put u Sarajevu takva je sahrana obavljena 1927. Novine su izvijestile o dugoj i veseloj povorci muškaraca, žena i djece, na dan kada nije bilo mrtvaca. Često pomišljam da bi bilo ispravno sahranjivati knjige kao ljude. Pritom, vjerujem Almasu: svaka je knjiga sveta knjiga. Skoro svaka.

Serhij Žadan, Depeche Mode, 2004

Prvijenci čitani naknadno uvijek su dobar test za procjenu je li autorica/autor ispunio-la, iznevjerio-la očekivanja. Ili jesu li nadmašile-li skromni početak. Tom sam lakmusu već podvrgnuo Jurija Andruhoviča a sada je došao trenutak za Serhija Žadana. Izvještavao sam da je on karijeru započeo kao pjesnik i rok-glazbenik dok je istovremeno na harkivskom sveučilištu promovirao izučavajući ukrajinsku avangardu. U nekome je slijedu došao na red i izazov suočavanja s formom romana kojega se prihvatio 2004. objavljujući Depeche Mode. Naslov ukazuje na rok-pozadinu. Depeche je Mode, sjetit ćemo se, bila britanska rok-postava lakih nota koja se smatra zasnivateljicom tzv. elektro-popa. Istovremeno taj britanski bend stoji svojom poetikom kao ekstremna suprotnost punk-usmjerenosti Žadana. Kako ih onda povezati? Naravno, u figuri izvrtanja/subvertitanja, onom retoričkom sredstvu koje iz pozadine dirigira cjelokupnom retoričkom strukturom romana. 

Dakle, prije svega je riječ o ironiji, ali ne samo o njoj. Serhij Žadan je autor koji u prvoj fazi svojega stvaralaštva kreira ambivalentnu sliku Donbasa, regije u kojoj je rođen, a potom i Harkiva, grada i regije u kojima je socijaliziran. Prikazujući roman Anarchy in the UKR ukazao sam na njegovu on-the-road konstrukciju. I Depeche Mode je izgrađen na sličnoj osnovi, s tim što je matrica unekoliko varirana. Pripovjedna je osnova u izvjesnoj mjeri čvršća, a okreće se oko četiri prijatelja, poimence: trojica, Dog Pawlov, Vasja Komunist i Serhij Žadan, koji traže četvrtoga, Sašu Svjećicu, kome trebaju prenijeti tužnu vijest o smrti očuha (koja zapravo uopće i nije tako tužna, budući da se Sašina ljubav prema zamjenskome ocu drži u granicama). Čitajući ovu u momentima deliričnu priču nisam se mogao suzdržati od asocijacija koje su me vodile prema jednako subverzivnome Šoljanovom Kratkom izletu. Kod Žadana je, naravno, skupina onih koji tragaju manja i preglednija. Ni cilj nije povezan s nekim višim nakanama, a nedostaje i nedvosmislena figura vođe. No paralela koja se očitava u strukturi otpadanja jednog po jednog člana grupe i razrješenje koje će se pronaći u samozadovoljnome Saši, kojemu ne pada napamet da ode na očuhovu sahranu, jasno govore o srodnosti između dvaju (relativno) mladih autora kojima je stalo do kritike postojećih društvenih odnosa – bez osobito izražene aktivističke želje za njihovom promjenom.

U pozadini se te potrage nižu scene različitog stupnja deliričnosti. Na ovoj će dimenziji pripovjedni tekst uspostaviti neprevidive veze s Andruhovičevom Moskovijadom. Te veze nisu bezuvjetno usmjerene na stvaranje identičnosti. Naprotiv, kao što sam i ranije rekao Andruhovič i Žadan paradigmatski su zastupnici dviju struja unutar suvremene ukrajinske književnosti koje pokazuju dodirna mjesta, ali su istovremeno odijeljene različitim poetikama – proces koji s protokom vremena postaje sve vidljiviji. Depeche Mode, dakle, organizira potragu za nestalim Sašom u kojoj se tražitelji kreću prostorima postsocijalističkog Donbasa, naseljenim kojekakvim sumnjivim figurama koje obitavaju u napuštenim fabričkim halama ili se smještaju u zapuštenim zgradama socijalističke izgradnje. Kao sporedni likovi pojavljuju se jedan američki propovjednik i jedan radio-moderator. Njih se dvojica pokazuju kao ključne figure u formiranju gore spomenute retoričke operacije izvrtanja slike stvarnosti koja determinira i poetološku konstrukciju samoga romana.

Američki propovjednik u svojoj pratnji ima prevoditeljicu koja se brine o njegovome kontaktu s publikom. No ono što ona čini je nedopustivo – njezini su prijevodi prepuni grešaka što dovodi do potpunoga kraha cijele komunikacije. Primjer (u zagradama je „prijevod“): „Jedna djevojka iz južnog Connecticuta (Jedna djevojka s Juga) živjela je u velikoj nevolji (živjela je na jugu), nije imala roditelje, prijatelje, vlastitog psihologa (bavila se psihologijom, bila je psiholog, svoj vlastiti), već je napustila svaku nadu za božansku objavu, dani su joj se vukli u beskraj (izgubila je sve i tek je vegetirala). Hallelujah! (Guska šuti).“ No poanta je u tome što je publici, zapravo, svejedno. Nesporazum je sekundaran, performans propovjednika je ono što dovodi do kulminacije komunikacije, a ekstazu će iskoristiti jedan naratorov poznanik kako bi ukrao propovjednikov zlatni rolex. Rezultat je ovakvoga pripovijedanja urnebesni humor kojeg se zasigurno može obilježiti centralnom osobinom Žadanovljeve rane proze.

Još je zanimljiviji primjer s radio-moderatorom – u čijemu se prilogu govori o „irskoj rok-grupi Depeche Mode“ čiju se povijest predočava u potpuno izobličenome obliku, koju se, točnije rečeno, svrstava u neku vrst irskoga punka čime joj se oduzima njezina glavna odrednica – uglačana elektronska glazba koji stoji zastupnički za cijeli mainstream engleske glazbe koji komercijalnom kontrarevolucijom ukida sva dostignuća punk-revolucije. Panker Žadan odgovara na taj izazov i sprovodi malu osvetu usmjerenu na perfidni obračun s progresivnim shvaćanjem glazbe i uvjerenjem u njezinu subverzivnu snagu. Na određeni se način ta izvrnuta povijest projicira i na pobjedu koju je establishment u Ukrajini odnio nad onim revolucionarnim dijelom zemlje koji je, kao i u doba Sovjetske revolucije, društveni preokret povezivao s avangardnim djelovanjem umjetnika. (Sjetit ćemo se: Serhij je Žadan svoju doktorsku disertaciju posvetio avangardnome pokretu u Ukrajini dvadesetih godina prošlog stoljeća.) Interesantni su to asocijativni nizovi koji su u mladome tridesetogodišnjem Žadanu dali naslutiti spisatelja koji će dominirati ukrajinskom scenom u ovim mračnim vremenima i vlastitim primjerom pokazati kako se efikasno može i mora suočiti besprizornome okupatoru. A kako je završila potraga za Sašom Svjećicom? Nadam se da ćete to moći saznati i sami kada se hrvatsko izdavaštvo odluči za sustavnije predstavljanje ovog velikog ukrajinskog autora. Ovim putom bacam rukavicu Seidu Serdareviću i njegovoj uzoritoj Frakturi i pozivam ih da naprave taj korak koji sigurno neće požaliti. Do tada u portfoliju imam još nekoliko Žadanovih knjiga koju ću sa zadovoljstvom nastaviti prikazivati na Ajfelovom mostu.         

Esej o filmu

Dana 8. aprila 2022, nakon pet godina priprema koje su uključivale pisanje projekata, dobijanje i odbijanje sredstava, višekratno sedenje pred komisijama koje ne razumeju ili razumeju priču koju želim da ispričam, gubljenja stranih koproducenata usled uslova globalne pandemije, odlazaka saradnika uključujući i one najbliže, neprekidne izmene ljudi na projektu, stalnog menjanja odluka i prilagođavanja situaciji, izgradnje čitavog filmskog sveta u lagumima Petrovaradina i nekoliko meseci iza toga neverovatno složene organizacije snimanja na udaljenim grčkim ostrvima, nakon meseci i godina iskrene sumnje da će se taj film naposletku ipak dogoditi – evo me, stojim ispod ogromnih hridina luke na Santoriniju i gledam u brod koji treba da preveze moju filmsku ekipu na sledeću lokaciju, tri sata plovidbe dalje, da snimimo za radnju ključne scene –tokom dva poslednja snimajuća dana. Završava se, konačno, snimanje „Senovitog Mediterana“.

I brod ne može da pristane. Talasi su takvi da ne može da pristane.

Plaćen je put, smeštaj, dozvole za snimanje, sve je organizovano. I onda, evo ga: brod koji ne može da pristane. Talasi su čudni – kao da dolaze niotkud, iz same dubine. Glumac Žarko Radić, Dalmatinac, kaže da to tamo kod njih zovu mrtvim morem: neformirani talasi, bez jakog vetra, a more uzburkano, u nekom neobjašnjivom vrtlogu.

Narednih sat vremena gledam svoju ekipu koja sa doka ubacuje filmsku opremu na taj brod koji talasi bacakaju kao nekakvu igračku. Oprema je sveukupno teška malo ispod tone – iako nosimo prema dogovoru najnužnije. I dok gledam te ljude, moje ljude, kako bez trunke oklevanja i sa ogromnim požrtvovanjem bacaju i hvataju filmsku tehniku, a potom i jedni druge da bismo nastavili snimanje prema planu – osećam kako mi se srce širi u ogromnoj zahvalnosti. Zahvalnosti za celo ovo iskustvo, za ceo ovaj pređeni put.

Poslednja na brod ulazi kamera. Niko ne diše dok je gledamo vezanu – i ja osećam da na tom jednom konopcu počiva cela dosadašnja konstrukcija ovog rada. Taj konopac, na kom se, iznad uzburkanog mora, između doka i broda klati filmska kamera – eto to je verna slika mog osećanja tokom prethodnih pet godina rada. Sve je visilo o tom jednom konopcu iznad neprijateljskog mora.

„Životna povijest svakog pravog filmskog redatelja u stvari je povijest odbijanja. Velika antologija nesnimljenih filmova. Samo sretnim se slučajem nešto snimi“ – napisao je skoro u jednom meni važnom tekstu Miljenko Jergović. To je tačno. Svaki film – čak i onaj snimljen u najskupljim i najorganizovanijim produkcijama veliki je ispit vere i krajnji rezultat je neizvesniji nego u bilo kojoj drugoj oblasti ljudskog stvaralaštva.

Filmom se bavim iz istog razloga iz kog sam se pre toga bavio pisanjem – to je moj način da komuniciram sa Bogom. Osećam da se u tom stvaralaštvu realizuje ta komunikacija, koja je meni životno važna. Da sam bolji molitvenik i da sam sposoban za askezu, verovatno se ne bih bavio umetnošću, uspevao bih tu potrebu da zadovoljim neposrednije. Zato je za mene ceo proces pravljenja filma, ceo put – razgovor sa Bogom u kom On, zapravo, režira, a ja pokušavam tu režiju da protumačim i prenesem je ostalima koji su uključeni u proces. Ovaj poslednji projekat pokazao je koliko Bog, pored ostalog – ima smisla za humor.

Smejem se onda i dok pišem ove redove jer zamišljam cinizam sa kojim će ih možda čitati oni koji se filmom bave kao proizvodnjom sadržaja zabave ili pak nekog korisnog i angažovanog društvenog komentara. Pazi ga ovaj, razgovara sa Bogom. Već zamišljam da bi se tom mojom neuravnoteženošću mogla pravdati neka buduća odbijanja – ne možemo dati sredstva sumnjivim ludacima koji zamišljaju da dok prave film razgovaraju sa Bogom. Srećna okolnost je to što su i fondovi, kao i sve ostalo – u rukama Božjim.

A sreća te je za mene hrišćanstvo sloboda da se, između ostalog, bude smešan ili pogrešan u očima sveta, pa me u tom smislu taj cinizam, koji nisam jednom osetio, nimalo ne pogađa. Ja znam i osećam da smo mi so svetu i da bi i taj svet, kreiran trivijalnim zabavama i sitnim angažmanima društvenih komentara – bez ovakvih, pomalo jurodivih poput mene – sasvim obljutaveo. Za mene je tako film, umetnost uopšte – sredstvo iskupljenja za pogreške koje sam kroz život naslagao, kao i svako drugi. Ako iza mene ostane trag smisla, neka to bude moj prtljag kad jednom budem pozvan odavde.

Glavni junak ove priče tako neočekivano postaje Bog – jer ceo proces pravljenja filma na kraju to dokazuje. Moji saradnici znaju koliko sam opsednut pripremom i planiranjem svake sitnice, koliko moram znati sve unapred, koliko se glumci u radu sa mnom pripremaju na probama, koliko se tlocrta nacrta i koliko je svaka pozicija kamere unapred poznata, koliko je svaki ugao svake lokacije pokriven mesecima unapred i koliko generalno nisam raspoložen da improvizujem jer je to skupa rabota. Pa ipak – uprkos tome rad na filmu me naučio dosad da ne gubim iz vida jednostavnu činjenicu da opet toliko malo tu zavisi zapravo od mene, da toliko stvari može ispasti drugačije i neplanirano – jer je to jednostavno u prirodi čitavog procesa.

Osnovno svojstvo pravljenja filma je – neizvesnost. Neizvesnost. Zato je film prema mom shvatanju – od svih umetnosti najveći mogući ispit vere. I zato je priča o izlivanju zvona u „Rubljovu“ – najtačnija metafora tog procesa.

Stvaranje filma osećam kao blisko crkvi. Film je na mnogo nivoa kolektivno postignuće i u svojoj osnovi proces rada na filmu sadrži nešto duboko liturgično i saborno. Crkva je, kao što znamo, telo Hristovo i u tom telu ne postoji manje važan deo. Pravljenje filma dokazuje da jedan nefunkcionalan član ekipe može ugroziti čitav proces – samo jedna energija koja nije harmonizovana sa ostalima postaje onaj jedan instrument koji narušava čitavu kompoziciju i zbog kog svi ostali zvuče raštimovano i neuspelo. Ne postoji nevažan član ekipe na filmu, kao što ne postoji manje važan član Crkve koji prilazi evharistiji. Neshvatanje te jednostavne istine plaća se uvek kvalitetom u nekom aspektu.

Stamatis Skliris, genijalni ikonopisac i relevantni promislilac pravoslavne umetnosti – film je, iz načelnih likovnih razloga – doživeo kao umetnost koja po svojim temeljnim osobinama ne može biti pravoslavna. Ikona je definisana sveprisustvom svetlosti – film, kao i zapadno slikarstvo, definiše senka. Film je, uostalom, nastao na Zapadu, i svi njegovi najznačajniji hramovi i svetkovine su na Zapadu, iako je od svojih početaka veoma brzo prerastao u globalni fenomen.

Iako je nemoguće sporiti se načelno sa Sklirisom, koji je u teologiju ikone uronjen dublje no što bih se ja ikada mogao nadati – ono što stoji iza filma, sam taj procesa rada na filmu intuitivno mi se učinio toliko crkvenim da sam pomislio da je u pitanju zaista jedna dublja spoznaja, jevanđeoskim jezikom „sakrivena od mudrih a otkrivena ludima“. Osećam da je u pitanju savremena umetnička praksa koja uprkos svojoj široko zastupljenoj profanisanosti u industriji zabave – ima i dalje stvaralački potencijal da postane jedna vrsta ikonostasa koja nas prevodi na onu stranu spoznaje stvarnosti.

Moje, dakle, intuitivno osećanje, smeštalo je uvek umetnički film na istok. Sedeo sam u više prilika u gotskim katedralama, gledao u otvoren oltarski prostor, kipove i bio izgubljen u visini svodova. I uvek sam taj prostor doživljavao kao dominantno pozorišni – očekivao sam likove koji će mi se predstaviti na pozornici i odigrati nešto jedinstveno i neponovljivo, za taj jedan prolazni trenutak. Nasuprot tome, stojeći pred ikonostasom u istočnim crkvama, okružen jednostavnim ikoničkim predstavama života svetitelja, osećao sam se uvek kao da gledam u nekakav filmski storibord, u priču koja je jednom zauvek zabeležena na filmskoj traci i koja se onda unedogled reprodukuje, praveći samo različit doživljaj u oku samog posmatrača. Istočni ikonopis nije ništa drugo do scenosled ljudskog uzdizanja.

Ikonostas prevodi posmatrača u ono iza – prostor iza ikonostasa, u kom prebiva jedna drugačija realnost, neshvatljiva i sakralna. Osetio sam koliko je film u svojoj osnovi ikoničan – izgrađen od te jedne osnovne čestice koja je zapravo ikona – za razliku od pozorišta – nepromenjivi odjek večnosti, koji nadilazi utisak trenutka. Zato je njegova propagandna moć ogromna – nikada nijedna druga umetnost nije imala toliku moć da doslovce izgradi idola. Ta njena moć potiče od njene dubinske i suštinske ikoničnosti. Istovremeno, filmska slika ima moć da vaskrsne – to je ono što osećamo gledajući u pokojne svetove arhivskih snimaka. Prolazimo davnim ulicama i znamo da su sva bića koja na njima gledamo danas sahranjena – pa ipak filmska traka ih vaskrsava u život.

Blizak prijatelj mi je na ovo moje razmatranje rekao da po njegovom osećanju film kao umetnost – umire već neko vreme. Na ruku mu ne ide kompletan razvoj u toj oblasti jer je taj razvoj usmeren u dva osnovna pravca – zabavu sa striming platformi ili u blokbasterskim filmskom projekcijama – ili pak fondovsku propagandu poželjnih tema koje će se onda naći na festivalima ili televizijama, podučavajući nas o tome šta treba da mislimo o društvenom trenutku i još važnije – o čemu uopšte treba da mislimo, šta je relevantna tema za razmišljanje.

Po svoj prilici je tako – ali čak i to filmskog stvaraoca koji ima potrebu da se filmom bavi kao umetnošću dovodi do identifikacije sa ludilom nekog vernika – svakom kome je u toj koži previše neugodno jednostavno ne može time da se bavi na relevantan način. A ovaj vernik veruje u sledeće: suštinska inoničnost filma u kombinaciji sa njegovom sposobnošću da vaskrsne nestale svetove – to je moć koja neće nestati. Da li će joj se predavati samo malobrojni posvećeni? Pa kad je bilo drugačije?

Da se vratim na početak svoje priče i pokušam da zaokružim ovaj zbir utisaka. Ukrcali smo se na brod, dakle, i narednih sati putovali na udaljeno ostrvo na kom je trebalo da snimimo poslednje scene. More nije bilo nežno – neki su iskusili morsku bolest, scene koje smo želeli da snimimo na brodu nismo snimili jer su talasi na trenutke prelazili gornju palubu. U sebi sam razgovarao sa Rediteljem čitavog zbivanja, pokušavajući kao i obično, da shvatim što mi u svojoj neizmernoj ljubavi ovim govori. Svim ovim u poslednjih pet godina.

Iskrcali smo se u maloj luci ostrva Folegandros i uskoro se zaputili ka Crkvi Panagija, na vrhu ostrva. Opremu smo vukli ili nosili najvećim delom u rukama jer se do gore može samo peške. Ponovo je ekipa to radila bez roptanja, nakon tako naporne plovidbe, svi rešeni da posao završe na najbolji mogući način. Uspinjući se nabrajao sam u sebi sve ljude sa kojima sam delio viziju ovog filma, sve ljude koji su otišli da rade nešto drugo iz najrazličitijih pobuda, sve sa kojima sam se umetnički ili ljudski razišao, stalno ili privremeno – i zagledao se ponaosob u svakog prisutnog, u sve ličnosti koje su se u tom trenutku penjale sa mnom prema crkvi na litici.

Samo dan pre toga, stojeći na čudesnoj plaži na Santoriniju, zasut peskom, sa vetrom koji ne staje, prelazeći sa snimanja jedne scene na drugu, rekao sam svojoj ženi: „Kakav je ovo divan susret između nas dvoje. Sve ovo.“ Jer prvo smo se u tome sreli nas dvoje, i onda su se, kao oko nekog jezgra, okupili ostali. „Jer, gde je dvoje ili troje okupljeno u moje ime, tamo sam ja među njima“ – pomislio sam. Tako sam penjući se shvatio da je svako tamo gde treba da bude i da su svi koji u ovom trenutku vuku tu opremu gore – upravo oni koji tu treba da budu.

Dok se filmski set nameštao, ušao sam u crkvu. Prišao sam čudotvornoj ikoni Bogorodice Folegandros i shvatio sve. Shvatio svih pet godina proteklog rada. Pao sam na kolena i gledao gore u Nju. Okovana srebrom, a u tom srebru – potpuna tama. Potpuna tama.

Lik Bogomajke i Bogomladenca je na toj ikoni sasvim nevidljiv, toliko potamneo od vremena da predstavlja još samo nekakvo mistično prisustvo, oivičeno tim srebrnim ramom. Bio sam suočen sa tom posrebrenom, uokvirenom tamom, i shvatio da sam se tako osećao čitavo ovo vreme – obrisi su bili tu, definisani – ali ono unutra, ono što je trebalo da odrede – skriveno je svih ovih godina od mog pogleda, ja ne znam šta je to na kraju, ne znam kako će to izgledati, ne znam zapravo najvažnije.

Klečim pogružen u svoje potpuno, potpuno neznanje, u osećanje potpune neizvesnosti ishoda, u aktivni čin čiste vere. Preda mnom visi kamera na konopcu iznad mora, preda mnom je tama tamo gde treba da stoji lice Božje, i ja mogu samo da se prepustim. Da pustim sve u činu potpunog poverenja. Izvan tog poverenja, nema više ničega.

Kao junakinja jednog od po mom mišljenju najkontroverzijeg među religioznim filmovima, Fon Trirovog „Kroz talase“ – primoran sam da verujem procesu i onda kada izgleda potpuno naopak i nelogičan, i onda kad on izvrće moju logiku i logiku svih oko mene i poništava sve što mislim da znam o sebi, o drugim ljudima i o Bogu.

Eto dokle sam doveden – do čina potpunog prepuštanja svega Bogu. Da sam duhovno razvijeniji, možda za ceo taj proces, za tu duhovnu školu – ne bi trebalo pet godina. Da li sam mogao doći do tog stanja radeći nešto drugo – ja izvesno ne. U svim drugim poduhvatima moj bi se ego mnogo više opirao, mnogo bi stvari zavisilo isključivo od mene a ne od drugih ljudi, od milosti fondova, raspoloženja i sposobnosti svakog u ekipi, od položaja sunca i oblaka, od neplanirane buke usred snimanja dijaloga, od rada opreme, od baterija i električnog napajanja, od vetra i talasa.

Od mrtvog mora i živog Boga.

Počeo sam montažu pre tri dana. I dalje ništa ne znam.

Objavljeno na Teologija.net

Krenuo je, ne plašeći se ničega, neprijateljskih snajperista koji su mu bili za leđima, naših koji su mu nišanili u čelo i u srce, kao crvenom pješaku na semaforu ispred škole. I samo je išao dalje, uvjeren da je tako bolje.

Umjesto da se kući vrati s jedinicom iz matematike, prebjegao je na drugu stranu, u grad.

Tamo su ga dočekali kao mladog mesiju. Prešao je na pravu stranu, umakao silama zla, srce dječaka srce je pravednika.

Ali ih je kopkalo čiji je sin, tko mu je otac. 

Pitali su, rekao im je da nema oca.

Znači laže, mislili su, skriva oca, jer otac je, možda, najgori zločinac među zločincima. Onaj čije nam ime ni lice nisu poznati. Tko ga je vidio i upoznao, umirao je u najgorim mukama.

Ne bi li bila osveta upravo takvome oduzeti sina?

Pogubiti mladog mesiju, sina zločinčeva?

Bio je miran, tih dan, bez ijednog pucnja. Nešto se dogodilo među ljudima, ne može se znati što, tek cijeli je rezidencijalni kvart, najbolje naše kćeri i matere, bogalji oslobođeni ratovanja, starci, među njima čuveni akademici, a za njima i gradska sirotinja iz svih dijelova grada, potekao niz glavni bulevar, prema kući u kojoj je bio smješten prebjeg.

Postelja mu je bila topla, kao da je trenutak ranije zalepršao s nje u nebo. Pogledali su prema stropu, gore ga nije bilo. Kućne papuče u raskoraku ležale su pokraj kreveta. Odjeću je ostavio uredno složenu na stolici.

Stajali su tako u smrtnome strahu, jer im je za leđima orljala rijeka ljudi.

Radio je u Velešićima, držao lokalni granap u ulici Ćamila Sijarića… Svakoga je dana u blizni posla, tamo kod kružnog toka i marketa Penny, fakinski gledao ka Nahorevu. Promatrao je Nahorevo u mističnoj magli. Privlačilo ga je to mjesto u brdima, u svom je granapu ponekad kada nema mušterija i kada bi tamanio indijski orah kao da sjutra ne postoji, razmišljao bi tada o tome kako će jednoga dana otići u Nahorevo i izgubiti se u toj debeloj bijeloj gustini. Tamo će zaboraviti na sve muke i probleme…  Pušio bi u svom granapu motani duhan, slušao Hašima Kučuka Hokija, i nazdravljao sa svojim drugovima i sa tugom kako najpoznatija Hokijeva pjesma veli. Al drugova nije bilo, samo pusta tuga. Nazdravljao je sa sjenama. Jednoga naizgled sunčanog dana u granap mu uđe pokrivena žena, vidno potresena i uplakana… Riječ po riječ, dođoše do srži problema. Reče kako joj hitno treba prevoz, kako joj je kćer povredila nogu u Pionirskoj dolini gdje je otišla sa učiteljicom i djecom iz razreda na izlet. Sjedoše u auto, u žuti Stojadin, i pođoše na mjesto nesreće. Kako su se bližili Pionirskoj tako je nebo modrilo sve dok nije postalo crno kao sama kibla u Mekki. Kiša je izbijala iz neba i iz zemlje. Nisu progovorili ni jedne. Ostavio je uplakanu ženu kod Zoološkog vrta, proučio dovu da sa djetetom bude sve dobro, zapalio cigaretu, pjačao radio na kojem je upravo išla pjesma od Hokija kao poručena i uputio se tamo gdje je čeznuo da ode već neko vrijeme. A čemu je vrijeme, tome je i vakat. Kiša je liptala, magla se spustila na brda, razmišljao je kakav li je sada na Skakavcu vodopad. Kako tek on sada bijesni, aman ya rabbi. U blizni džamije u centru sela Nahoreva, kada je Hoki već pjevao “tako dane ja provodim i besane svoje noći, al srce mi ne vjeruje da mu ona neće doći” auto mu je proklizao u provaliju i rijeku Lučicu. U toj magli tražili su mu auto satima. Kada se magla povukla, auto su našli ali njega u njemu nije bilo. Samo je cigar duhana i dalje dimio u maloj automobilskoj pepeljari.

michaux je prestao
jesti tripove u 67. godini
života uzimajući savjet liječnika
kao znak da se umorilo čudo

istupilo srce

čuvenu rupu u sebi
rupu kroz koju duva vjetar
nije drogom zatrpavao nego širio
oslobađao prazninu za dublji prozor
u sebe i riječ od tog trenutka pa do smrti slika

Jutro po padu predgrađa.

Stavio čepiće u uši, pa ga nije mogla buditi pucnjava, ali jest što mu se pripišalo.

Sav bunovan ustao je iz postelje, izašao na hodnik, pa iz hodnika u zahod. Trenutak-dva dok se koncentrirao na ideju mlaza, i dok je, kao i uvijek, zurio u zahodsku školjku, nešto vrlo čudno zaokupilo mu je pažnju. Iz klompi u kojima je išao po stanu nisu izvirivala stopala i dvije dlakave noge, nego gole sivkasto bijele kosti. 

Pogledao je u koljena, ali koljena su još bila cijela. Polagano, golom oku nevidljivo, kost je gutala meso, smrt je išla protivno sili zemljine teže, onako kako se srčanim bolesnicima voda penje od nožnih članaka prema listovima, sve više i više, dok ne stigne do srca.

Nekako je uspio da se pomokri, a onda je, pomalo već i uplašen, otrčao nazad u sobu. Čulo se kako kosti zlokobno zveckaju po drvetu klompi. Sjeo je na krevet, zurio u vrata, srce mu je bubnjalo u ušima, a kada se napokon ohrabrio da pogleda što mu je ostalo od nogu, iznenadio se jer sve je bilo normalno, obično i svakodnevno. I onaj dječji ožiljak na stopalu, tamo gdje ga je porezalo staklo razbijene boce za mlijeko, i sitne crne dlačice, čak i znoj. Ništa nije nedostajalo, a kosti, one su bile negdje ispod, unutra.

Sve se, međutim, ponovilo kada je ponovo izašao na hodnik i pošao u kuhinju da si spremi doručak. Dok je lijevom miješao šećer u vreloj kavi, a desnom prinosio kruh koji je najprije premazao maslacem, pa marmeladom od marelica, slučajno se laktovima naslonio na koljena. Naslonio se na gole kosti. Užasnut, sve je ispustio iz ruku, kavom je zalio pidžamu, goli femur, patelu i tibiju, ali nije osjetio nikakvu vrelinu. Skočio je, uplašen da će mu se kosti rasuti dok bude bježao u sobu.

Hodnik je bio granica.

Kroz njegov hodnik prolazila je nevidljiva crta fronte. U spavaćoj i u radnoj sobi bio je naš teritorij, u kupaonici, zahodu i kuhinji bila je neprijateljska zemlja. On je bio stari momak, već trideset godina bio je tu stanar, i plaćao je kiriju jednoj gospođi u gradu. Kada je gospođa umrla, kiriju je plaćao njezinoj kćeri. Kada je i kći umrla, plaćao je gospođinoj vrlo mladoj unuci. Radio je u nekoj sivoj kancelariji u gradu, i htio je da ga svi ostave na miru. Rat ga se nije nimalo ticao. Premda je bio naš, nije se tako osjećao. Bio je stari momak, s onom tajnom koju mnogi muškarci nose u sebi. I svaki se nosi s njom kako zna i umije. On se nosio tako što je živio kao tihi stanar, u neuočljivoj zgradi na ivici predgrađa.

Sljedećih dana navikavao se na novi život. Dok bi pišao, dok bi se sav usmjerio na taj žućkasti mlaz, nije se obazirao na porculanske sjene i glatkoću svoje tibije, i na sitne dlačice koje su se rasule po pločicama. Ili je pomalo već i uživao u toj slici, zamišljajući da to nisu njegove, nego su, možda, kosti nekog dječaka. Ili nekog bespolnog, od svijeta slobodnog anđela.

Teže je, međutim bilo kada bi, jednom dnevno, morao sjesti na zahodsku školjku i prazniti crijeva. Patio je od opstipacije, i događalo mu se da sasvim već ogole femur, patelu i tibiju, i smrt samo što nije stigla do njegovih colona i do čvrsto stegnutog anusa. 

Bježao bi tada neobavljenog posla.

Ili u kuhinji, dok se domišljao sve bržim i bržim objedima, premda se hrana sve teže nabavljala, a što je tržnica siromašnija, to priprema objeda duže traje.

Nikom se nije usuđivao reći.

I što uopće da kaže?

Sanjario je o tome da svoju najljepšu crvenu prostirku ponese u kuhinju, da na nju legne, zatvori oči i čeka. Kako će izgledati taj trenutak u kojem će se sav pretvoriti u kosti? I pasti kao žrtva neprijateljeva osvajanja grada. On, kojem je bilo svejedno pripada li našem ili neprijateljskom narodu. On, koji je živio u muškoj tajni, što u svakom postoji, ali samo čiste se i tihe duše pomireno nose s njom.