Za Maura Calvija i njegovu knjigu „Obrisi mašte“ sam prvi put čuo na seminaru o upotrebi novih medija. Tokom pauze između sesija u neobaveznom razgovoru spomenuo ga je jedan od predavača – zvao se Stefan ili Stefano, prezimena se, iskreno, ne sjećam. Italijan kratke crne kose, gustih obrva, tamnih okruglih očiju i izrazito bijelih zuba mi je, onako usput, rekao da je njegov sunarodnjak Mauro Calvi napisao, kreirao – ne znam koji je prikladan glagol za takvo nešto – multimedijalnu knjigu koja je osim teksta sadržavala zvuk, video materijal i „svašta još nešto“. Govorio je o tome dosta euforično, ali i s očiglednim nedostatkom informacija, obzirom da na moja pitanja nije imao konkretne odgovore, već se uz opasku da su „detalji“ nebitni, oduševljeno vraćao na samu ideju i njene buduće „nepojmljive“ posljedice. Moram priznati da je njegova euforičnost bila iskrena, pa vjerovatno zbog toga i zarazna. 

Mene, pak, brojne stvari na prvu zainteresiraju, ali me isto tako i brzo prođu, naročito ako kompletnu informaciju, saznanje ili odgovor ne mogu dobiti jednostavno i brzo, jer čovjek je po svojoj prirodi znatiželjan, ali ujedno i lijen i površan. Zato, valjda, samog sebe uvjeri da ga neke stvari ne interesuju, ili povjeruje u prvi dostupan odgovor, ili jednostavno izmisli odgovor. Mnogo je lakše uvjeriti samog sebe u nebitnost ili vlastitu istinu, nego tragati za istinom. Možda zato što znamo da ta potraga podrazumijeva mukotrpan rad koji je, nerijetko, osuđen na neuspjeh. 

Ovaj put je, iznenađujuće, bilo drugačije: odmah sam se, kao i uvijek, zainteresirao za ono što je moj um sklon pretjerivanju označio kao književnost budućnosti, ali nisam, kao inače, odustao nakon što sam naišao na prvi zid koji je trebalo preskočiti ili zaobići. U početku nisam saznao mnogo, ali je sve što sam polako otkrivao o Mauru Calviju i njegovoj knjizi okupiralo moju znatiželju te sam sljedeće dvije godine strpljivo i sporadično iščitavao rijetke tekstove koji bi se pojavili na engleskom jeziku, a one na italijanskom nosio na prevod osobi čije ime ne želim otkriti. Kako sam s vremenom otkrivao sve više, odnosno kako je priča postajala kompleksnija i nevjerovatnija tako je i moja znatiželja rasla, pa sam čak neznancima slao e-mailove tražeći dodatne odgovore, te sam u konačnici iskoristio i jednu studijsku posjetu medijskoj grupaciji RAI da, ne bez stida, upitam za Calvija i neposredno razgovaram s novinarom koji ga je poznavao. Do samog Calvija nikada nisam uspio doći, s jedne strane jer se činilo nemogućim, a s druge strane, što su me oni koji su ga poznavali, skoro agresivno, odgovarali od toga. 

Danas se, pak, sa zebnjom usuđujem prvi put pisati o onome što sam prethodnih godina saznao o Calviju i njegovom nepoznatom, ali velikom i umalo slavnom neuspjehu. Uzrok mog straha nije tajanstvenost koja je obavila Calvijevo djelo, i njega kao osobu, već vlastita nesigurnost u obim, sveobuhvatnost i istinitost informacija koje sam prikupio. Možda mi je, a sigurno jeste, mnogo toga promaklo, a možda u mnogo toga ima i nešto važno. Pa ipak, poprilično sam uvjeren da imam sasvim dovoljno da ispričam priču o obrisima mašte koje je usnio i sanjao Mauro Calvi; priču koja zbog svoje naravi, nažalost, neće biti lišena esejističkog stila pisanja.    

Mauro Calvi rođen je u Veroni gdje je kao relativno poznat samouki informatički „geek“, iznenadio poznanike upisavši studij književnosti i to, kako je tvrdio, iz ljubavi prema univerzalnosti književnog izričaja i jezika. Već kao mladi student bio je pobornik ideje da su sve priče dio jedne velike priče, što znači i da su sve knjige zapravo samo dio jedne nezavršene knjige. Nije to toliko nepoznata ideja, ali ono što će nama ostati nepoznato jeste da li ga je ona motivirala na pisanje knjige, ili se zapravo pozivao na tu ideju kako bi opravdao svoju knjigu. Kako god, Calvi je na četvrtoj godini studija u 23. godini života napisao svoj prvi i jedini roman „Obrisi mašte“ koji je u pojedinim medijima pompezno najavljen kao multimedijalna elektronska ili skraćeno e-knjiga. Kako je objašnjeno na njenom predstavljanju, ili bolje rečeno prezentaciji, tekst prate zvukovi i muzika, a Calvi je napravio i informatički kod, algoritam koji na osnovu skrolanja teksta prepoznaje koliko brzo čitatelj čita kako bi određeni dio teksta pratili pažljivo odabrani zvukovi ili muzika. Također, u nekim dijelovima teksta su se riječi pojavljivale jedna za drugom kako bi se kontrolirao ritam i naglašavalo značenje. Po istom principu su se u pozadini ekrana ispod teksta mijenjale boje, slike i video materijali, što je podrazumijevalo i mijenjanje boja slova u ovisnosti od pozadine, a sve kako bi se u čitatelju pojačali doživljaji atmosfere i napetosti. Treba naglasiti da zvukovi, muzika i video podloga nisu kontinuirano pratili tekst kao na muzičkim YouTube klipovima, jer bi to bilo preintenzivno za knjigu, nego je sva ta „dodana vrijednost“ bila pažljivo izrežirana, to jest u ovom slučaju, isprogramirana uz samu priču. Calvi je tvrdio da takva vrsta podražaja u savršeno montiranom smjenjivanju boje, slika, zvuka i teksta čitatelju angažira skoro sva osjetila, potpuno ga zaokuplja, stvara utisak višedimenzionalnosti i pruža do tad nedoživljeno, skoro transcendentno, iskustvo. Čak je tvrdio da bi za „samo nekoliko godina“, kada to tehnološki bude moguće, upotrijebio odnosno dodao i hemikalije za stvaranje mirisa, te tako angažirao još jedno vrlo bitno čulo, obzirom da je centar za prepoznavanje mirisa u mozgu povezan s centrom za emocionalno pamćenje: zato nas pojedini mirisi podsjećaju na specifične etape ili događaje iz života, kao i uz njih vezane emocije, što u nama izaziva melankoliju, sjetu ili ugodu. Po sličnom modelu, namjeravao je uključiti i čulo dodira, kroz zagrijavanje ili hlađenje uređaja s kojeg se knjiga čita, ili prskanja vode po uzoru na takozvane 9D projekcije. 

Međutim, to je samo početak nekonvencionalnosti Calvijevog djela: knjiga, ako se to uopće više može zvati knjigom, zamišljena je kao hipertekst. Pojedine riječi ili rečenice su bile označene i jednim klikom pružale objašnjenja referenci iz teksta na druge tekstove, stvarne osobe ili događaje, pojašnjavale pojedine poglavlja, nudila mogućnost prelaska ili odlaska na druge tekstove, te otvarale prethodno učitana vizuelna „putovanja“ kroz Google Earth do mjesta na ovom planetu u kojima se radnja u knjizi odvijala.  

Prezentacija djela je sama po sebi bila zanimljiva: uključivala je prikazivanje jednog segmenta teksta uz video i zvučnu podlogu – onako kako bi to u suštini i trebalo izgledati – a cjelokupnu atmosferu je pojačalo fizičko odsustvo autora koji se posjetiocima mistično obraćao isključivo putem razglasa. Ideju o skrivanju vizualnog identiteta Calvi je najvjerovatnije preuzeo iz TV serije „Mladi papa“ Paola Sorrentinija, a da bi ideja funkcionirala u stvarnosti Calvi je prethodno povukao sve svoje fotografije s Interneta. Nekoliko dana poslije njegov vizualni identitet je reotkriven, ali je izrežirana tajnovitost trajala dovoljno dugo da zainteresira medije, što je bio dio osmišljenog PR-a. 

Međutim, osnovni problem je bio u tome što knjiga nije bila ni blizu šire dostupnosti. Calvi je, kao informatički genije, sve isprogramirao, ali nije imao platformu za njenu realizaciju; pojednostavljeno, imao je softver, ali ne i hardver. Nijedan e-book reader na tržištu nije podržavao njegov softver, knjiga nije bila niti prilagođena niti prvobitno zamišljena da se konzumira na personalnim kompjuterima, te je za njeno čitanje, doživljaj, bilo neophodno napraviti ono što digitalni starosjedioci – milenijalci – zovu „gadget“, a digitalni imigranti, koji su iskusili život i prije Interneta, zovu „sprava“. Međutim, sama ideja i vrhunska prezentacija su bili više nego dovoljni da novinare motiviraju na senzacionalističke naslove i izazovu reakcije u javnosti. 

Laici su instinktivno bili oduševljeni ili zgroženi i svoje su stavove vrlo srčano ispoljavali na društvenim mrežama; pojedinci iz digitalnog svijeta su ili pozdravljali ideju, ili smatrali da hipertekst ne podnosi obim romana i da tako koncipiran neće funkcionirati; istinski ili prividni hakeri su govorili da Calvi insistira na novom, jedinstvenom uređaju isključivo radi monopola i profita, te da bi bolje bilo da je kod otvoren i široko dostupan na svim uređajima; dok su književni kritičari i pokoji pisac uglavnom s prezirom komentirali da njegov „poduhvat“, koji uključuje zvukove, videa, stvarne slike i pojašnjenja unutar samog teksta, eliminira imaginaciju te uništava individualnost i neponovljivost procesa čitanja kao dijela stvaranja. Uostalom, kako su tvrdili, to nije i ne može biti književnost. Calvi se mudro nije obazirao na komentare laika, ali jeste s dosta žara odgovarao ostalima. One koji su tvrdili da roman ne može biti osnova hiperteksta jer je preobiman podsjetio je na to da hipertekst u svojoj osnovi nije dovršena, završena forma i da zapravo nije ni forma nego platforma za stalnu nadogradnju, pa je samim tim mnogo širi i veći od „običnog“ romana. S druge strane, „književnim puritancima“, kako ih je nazivao, poručio je da uključivanje drugih medija u tekst, pa čak i prikazivanje realnih slika ili videa koji prate radnju, ne ukida već rasplamsava imaginaciju i ljudsku maštu, podcrtavajući da su spoznaja i percepcija čak i najbanalnijih stvari na ovom ili bilo kojem drugom svijetu itekako individualna stvar, obojena vlastitim predrasudama, znanjem, kulturom, očima, bićem. 

„Vi, ja, svih sedam milijardi ljudi na svijetu na sedam milijardi različitih načina percipiramo i doživljavamo jednu pjesmu, šugavog psa na ulici, riječ pas koja ga označava, barsku stolicu, konzervu tunjevine ili Fausta. Ni u ovom slučaju nije ništa drugačije“, govorio je Calvi. 

Kritika koja ga jeste pogodila i s kojom se mučio je bila optužba da kroz izradu posebnog uređaja za čitanje njegove knjige pokušava stvoriti monopol na tržištu. Objašnjavao je poprilično emotivno, a samim tim i nemušto, da nijedna postojeća platforma ne podržava softver za njegovu knjigu, da je to jedini razlog insistiranja na novom uređaju, i da će dati sve od sebe da taj uređaj bude što jeftiniji; štaviše to će biti njegov uvjet u razgovorima s potencijalnim proizvođačima. 

Mauro Calvi i „Obrisi mašte“ su, kao i sve priče, nakon pet-šest dana prestali biti tema u medijima i na društvenim mrežama, ali je informacija o objavi multimedijalne knjige ostala u podsvijesti nemalog broja Italijana – poput Stefana koji ju je meni spomenuo – te su to povremeno znali spomenuti kao činjenicu, iako knjigu niko nikad nije vidio, niti pročitao. Narativ se postepeno prelio i u medije ili je pak iz medija i potekao: novinari su prilikom razgovora s piscima, književnim kritičarima i teoretičarima nerijetko znali postaviti direktno pitanje o „Obrisima mašte“, ili priču o Calviju i njegovom djelu spomenuti unutar pitanja usmjerenog na to „kuda književnost ide“. Međutim, u oba slučaja su govorili o tome koristeći rečenice tipa „kako je izdat/izašao prvi italijanski multimedijalni roman“, te oko tako koncipirane tvrdnje, skoro pa aksioma, gradili dalju raspravu. Širenju narativa sasvim sigurno su doprinijeli i sami sagovornici koji su upadali u zamku i iznosili svoje mišljenje o obrisima nečega što se naziralo, ali niko nije vidio. Zanimljiv odgovor na jedno od takvih pitanja, koji valja izdvojiti, dala je ugledna profesorica Claudia Dandini s Univerziteta u Sieni koja je na početku replike naglasila da „koliko zna knjiga nije izdata“, na šta se novinar nije niti trznuo, niti ispravio, te potom rekla da bi eventualno mogla prokomentirati ideju, iako je i to nezahvalno „jer bez obzira da li je ideja dobra ili ne, povijest nas uči da ideja može biti pogrešno percipirana, ili iskorištena za pogrešne ciljeve i postati nešto što sam autor sigurno nije želio“. Na potpitanje na šta tačno misli, Dandini je odgovorila da Orvel pišući o Velikom bratu („Big Brother“) u distopijskom romanu „1984“ sigurno nije želio „dati ideju televizijskim producentima za kreiranje rijaliti programa, pa me tako pomalo strah u šta bi se mogla pretvoriti, ili u šta bi neko mogao pretvoriti ideju o književnosti kao digitalnom multimedijalnom hipertekstu“.  

Za to vrijeme sam Calvi je iščeznuo iz medija; obilazio je, kako postojeće, tako i druge moguće proizvođače e-book readera, kao i potencijalne investitore u uređaj koji bi njegovu knjigu napokon oživio. Međutim, njegovi napori u tom pravcu su, bez obzira na atraktivnost same prezentacije, bili bezuspješni. On je to, naknadno, objašnjavao time da proizvođači i investitori koji su vidjeli samo mali djelić njegove knjige nisu mogli zamisliti cjelinu, pa samim tim nisu ni željeli uložiti novac u nešto, za njih, toliko apstraktno. Istovremeno, šira javnost u kojoj se i dalje, doduše rijetko, spominjala njegova multimedijalna knjiga kao nešto što već postoji, što je fakat, nije znala za njegov neuspjeh kod investitora, niti je bila svjesna da priča o multimedijalnom romanu ne samo da nije gotova, nego nije, kako treba, ni počela. Zato je valjda Calvijevo iznenadno pojavljivanje u popularnoj emisiji „Quante storie“ na RAI televiziji u kojoj je iznio nove informacije i zamisli nakon skoro godinu dana od prve prezentacije ovaj put poprilično loše dočekano. 

Tokom tog medijskog nastupa Calvi je obznanio dvije važne stvari: prva je da je odustao od izrade novog posebnog e-readera i da radi na informatičkoj prilagodbi svoje knjige za personalne kompjutere, i to na Linuxu, kako bi, prije svega, bila slobodna za sve korisnike. Druga važna stvar ticala se osnovne prvobitne ideje cijelog projekta koju je namjerno prešutio prilikom već poznate prezentacije koja je zakotrljala priču o neobičnoj multimedijalnoj knjizi. Naime, Calvi je tada prvi put javno izrekao da „Obrisi mašte“ od početka nisu bili zamišljeni kao uobičajeni hipertekst nego univerzalni hipertekst s tendencijom – o kako hrabra i heretička izjava je to bila – da postane jedini tekst. Kako je ustvrdio, on je već napisao nekoliko drugačijih verzija „Obrisa mašte“, ne samo u smislu mijenjanja samog kraja knjige, već je u različitim dijelovima teksta pronalazio prelomne tačke iz kojih je gradio nove fabule, alternativne razvoje priče, ili pravio potpuno nove priče o sporednim likovima koji su se pojavljivali u prvobitnoj verziji. Iza skoro svake rečenice ili odlomka, rekao je, moguće je preusmjeriti fabulu u drugom pravcu i onda iz svakog novog pravca opet pronalaziti druge, nove smjerove, unedogled, u beskonačnost kombinacija. Međutim, njegov cilj nije bio da ponudi što više sopstvenih različitih verzija, već da u njihovu kreaciju, u beskonačnost alternativa, uključi čitatelje i pretvori ih u pisce. Pojasnio je da je to moguće na dva načina: prvi je poprilično konvencionalan i podrazumijevao je mogućnost da čitatelj na bilo kojem mjestu teksta krene u drugom pravcu i sam piše novu priču. Drugi način je zvučao mnogo radikalnije i, iskreno rečeno, nevjerovatnije. Calvi je rekao da je pri kraju izrade kompjuterskog algoritma koji će korisniku, čitatelju, piscu omogućiti da kroz unos ključnih riječi napravi novi odlomak knjige ili cijelu knjigu u pravcu u kojem on želi da se priča razvija. Dovoljno je da se unesu imena likova, odnos koji želi da se uspostavi između njih (primjera radi, korisnik ukuca „svađa“, pa onda, ukoliko želi, doda riječ koja objašnjava razlog svađe, riječ koja opisuje emocije kroz koje likovi prolaze, pa riječ koja označava kako bi se svađa mogla završiti itd.), mjesto i vrijeme radnje (što više detalja, to bolje) i onda algoritam ponudi literarnu verziju zamišljene scene. I to ne jednu, nego bezbroj verzija, iz kojih korisnik, čitatelj, pisac odabira onu koja mu se sviđa, s mogućnošću da je u detaljima izmjeni, promijeni ili doradi. A pošto se radi o multimedijalnoj knjizi, onda po istom principu na tekst dodaje zvukovnu, odnosno muzičku, kao i video podlogu, opet unoseći ključne riječi ili jednostavno ime pjesme, ako se radi o muzici. To je, rekao je Calvi, jedna beskonačna slagalica u kojoj svako od nas ne traži već isklesane puzzle koje se međusobno uklapaju u unaprijed zamišljenu i ograničenu cjelinu, nego mijenja oblik svake pojedinačne puzzle kako bi gradio jedan fantastični oksimoron – beskonačnu cjelinu.

„Vjerujem u to da nas čitanje knjiga može učiniti boljim ljudima. Istinski vjerujem u to, ali čitanje je u izumiranju iz bezbroj razloga. Pored toga, čitanje s vremenom, barem u mom slučaju, postaje frustrirajuće. Ne zbog onoga što sam pročitao, već zbog onoga što nisam pročitao. A toliko je toga, previše toga, i svaka ta priča ima svoju vrijednost, svaka je važna, ako ni zbog čega drugog, a možda i najviše upravo zbog tog drugog, to jest zbog osobe koja je tu priču doživjela ili stvorila što je u suštini jedno te isto. Zato mi se dogodilo da sam, što sam više čitao, postajao očajniji, sve više u saznanju da nemam vremena. Tada sam počeo pisati te na kraju i napisao svoj prvi roman „Obrisi mašte“. Ne znam koliko je i da li je uopće dobar, najvećim dijelom to je i nebitno, ali znam da je iskustvo pisanja, stvaranja, oprostite mi što to u ovom trenutku ne znam elegantnije reći, najljepša i najdublja stvar koju sam doživio i osjetio u svom životu. Pisanje u isto vrijeme pruža ekstatično iskustvo stvaralaštva, ali i iskustvo samospoznaje i empatije. Strpljivo i teško gradeći jedan mogući svijet koji se nikada bitno ne razlikuje od našeg, bez obzira koliko čudan i nadrealan bio; stvarajući likove, postavljajući ih u odnose koji im utječu na sudbinu; gurajući ih u nepoznato, gurajući ih u strah, patnju i smrt, ili u strah, neizvjesnost i ljubav, vi zapravo vrlo emotivno i iznimno blisko proživljavate taj svijet i sudbine likova, to jest ljudi u njemu. Počnete promišljati njihovu sudbinu, a kad promišljate tuđe, onda promišljate i svoju sudbinu, svoju sopstvenost, svoje biće kojeg smo toliko nesvjesni, i na kraju svoj odnos prema drugim ljudima i svijetu u kojem živimo. Ako nas čitanje može učiniti boljim ljudima, pisanje nas sasvim sigurno čini boljim ljudima upravo zbog toga što kroz stvaranje jednog svijeta počnete promišljati i istinski doživljavati svijet u kojem živite. Mi se ne trebamo boriti da ljudi više čitaju knjige, mi se trebamo boriti da apsolutno svaki čovjek napiše knjigu. Tako, i samo tako, ćemo svijet učiniti ljepšim i boljim mjestom. Moja e-knjiga po svojoj strukturi jeste roman, ali je suštinski platforma, metaforička prva pomoć za svakog pojedinca na ovom svijetu da se uključi u pisanje, u kreiranje svjetova, u maštu koja je stvarnija od stvarnosti jer je doživljava, osjeća i duboko promišlja. Pisanje ili stvaranje, kako hoćete, mogućnost je za svakog od nas da stupi u kontakt sa samim sobom, a potom i ostalima. Ući u svijet pisanja nije lako, pogotovo početi i boriti se s formom, ali upravo zato moja e-knjiga nudi pomoć uz algoritam kao alat koji ih neće odbiti, nego uvući u kreaciju, koji će ih zaigrati, i koji će iz njih izvući ono što oni zaista jesu. Ja govorim o univerzalnosti stvaranja, ja nudim platformu za jednu priču koju ćemo graditi zajedno i koja će se račvati u beskonačnim smjerovima“. 

Uprkos interesantnosti njegovih ideja i cjelokupnog intervjua, ovaj put Calvijevo pojavljivanje u medijima, kao što sam već i rekao, ne da nije prošlo dobro, nego je izazvalo izrazito burne i negativne reakcije koje su se razmnožavale nevjerovatnom brzinom. Možemo naslutiti pojedine razloge za takvu reakciju, neke i znamo, neke i ne znamo, ali ono što je sigurno jeste da je tome doprinijela PR priča s početka. Obzirom na narativ o tome kako su „Obrisi mašte“ završena i objavljena multimedijalna knjiga, koji se ranije proširio i ukorijenio u onome što nazivamo javnost, Calvijevo pojavljivanje skoro godinu poslije s pričom kako mijenja informatičku platformu za objavljivanje svog rada, kako njegova knjiga želi da bude mnogo više od knjige, i kako u suštini još ništa nije privedeno kraju – a oni su (u)mislili da jeste – ovaj put je kod sviju, uključujući i laike, izazvalo mnogo više od razočarenja. Izazvalo je revolt i mržnju te je rafalanje iz svih oružja moglo početi. 

Laici su ga ovaj put nazivali prevarantom koji je prvo rekao da je izdao knjigu, a sad odjednom govori kako tek treba da je izda i da uopće nije završena. To nije bilo istina, jer Calvi to nikada nije rekao, niti je taj narativ krenuo od njega, uostalom nije rekao ni da njegova knjiga nije završena nego da je platforma za druge, njihove tekstove. Ali koga briga šta je istina i šta je neko rekao. Na ono što je bilo rezultat njihove površnosti uzvratili su površnošću u najgorem obliku. Vrlo brzo je okarakterisan kao varalica, prevarant i lažov, ali i to je bio samo početak. 

Dio društvenih mreža na kojima je dominirao italijanski jezik vrio je kao u digitalnoj košnici koja nije proizvodila med, već mržnju: nakon što je prvo proglašen i označen kao lažov, okrenuli su se prema njegovoj „novoj platformi“ – Linuxu. Gradili su priču kako Linux u svojoj osnovi i teoriji jeste slobodan operativni sistem, ali većini nije dostupan, jer ga većina ne zna koristiti, a onda su udarili tamo gdje je najranjiviji: ispleli su priču kako tobože želi da knjiga bude svima slobodno i besplatno dostupna, ali i da istovremeno poziva uključivanje cijelog svijeta u nju kroz njegov algoritam, što opet znači globalni monopol – „Calvi je bolesno pohlepan“. Razvijali su i stvarali razne teorije zavjere o kontroli putem koda i mašina, digitalnim masonima i ko zna više čemu i narativ je nezaustavljivo rastao poput balona u koji su upuhuje zrak. Naravno, ni to nije bila istina, jer bi kod na Linuxu bio slobodan i otvoren za nadogradnju, kao što bi „Obrisi mašte“ bili otvoreni i slobodni za nadogradnju – Calvi je pokušavao integrirati programski i književni jezik – ali kao što rekoh, koga briga šta je istina. Prije nego što će balon pod pritiskom upuhanog zraka eksplodirati, nasilnici na tastaturama su počeli problematizirati kako je uopće takav lažov, prevarant, gad, lopov dobio prostor u medijima i u kakvoj su mediji sprezi s njim i njegovim „nevidljivim nalogodavcima“. Mediji su se osjetili ugroženim pa su brže-bolje počeli da peru ruke od Calvija tako što su preuzeli narativ s društvenih mreža i svoj prostor nudili svakome koje imao bilo kakvu želju da ga diskreditira i pljuje. Ako je nekome i palo na pamet da ga brani ili podrži, ili jednostavno na pristojan način raspravlja o njegovim idejama, nije se usudio jer bi to bilo prizivanje gnjeva i opće hajke na samog sebe. Zato su, pak, oni drugi bili ohrabreni pa su na sve načine dosipali sol na otvorenu ranu koja je sve više krvarila i sve više bila inficirana. Književni kritičari i teoretičari su svoj gnjev usmjerili na heretičku ideju da mašine stvaraju literarne radove, drugi su govorili o ni na čemu utemeljenom luđačkom egu da njegova priča bude polazna osnova za sve priče svijeta, treći da ideja njegove multimedijalne knjige nema veze s književnošću već je parodija kino projekcija – jeftini šou, a četvrti se kroz povijest prisjećali pisaca-zlotvora komentirajući Calvijevu ideju o pisanju kao samospoznaji, izgradnji boljih ljudi i boljeg svijeta, nazivajući je djetinjasto smiješnom i priglupom. 

Posljednji ekser u Calvijev kovčeg nenamjerno je zakucao Roberto Redi, ugledni teoretičar medija i profesor na Univerzitetu u Rimu. Redi je u, istina, ozbiljnom tekstu lišenom emocija i predrasuda, i u kojem je Calvi bio samo povod, ali ne i tema, studiozno pisao o hipertekstu kao formi i njenom utjecaju na čovjekov centralni nervni sistem. Pozivajući se, između ostalog, na knjigu Nicholasa Carra iz 2010., „The Shallows“ koja objedinjuje istraživanje koje pokazuje što Internet čini našem mozgu, Redi je naglasio da čitanje knjiga i čitanje hiperteksta na mreži izaziva elektrohemijsko “paljenje” neurona u različitim regijama mozga. Čitanje knjiga aktivira regije odgovorne za govor, pamćenje i obradu vizualnih informacija, dok čitanje, ako se to uopće može nazvati čitanjem, hiperteksta aktivira regije mozga odgovorne za rješavanje problema i donošenje odluka. Redi je u svojoj raspravi spominjao i studiju rađenu na UCLA-u, gdje su snimci magnetne rezonance pokazali “značajno veću aktivaciju u dijelovima nagrađivanja mozga” kod tinejdžera kada vide “lajkove” odnosno reakcije na njihovim slikama ili objavama. Jednostavnije, mozak u tim trenucima dobiva minimalnu dozu dopamina, te nas želja da dobijemo još jednu dozu drži na mreži i zapravo povećava vrijeme koje ljudi provode na Internetu. Redi je dalje raspravljao o tome kako to s jedne strane pozitivno utječe na profit internetskih platformi, a s druge na to da moralni principi digitalnog svijeta ljude nagrađuju zbog onoga što jesu, a ne zbog onog što rade kao u fizičkom svijetu: njihovo je samo da budu prisutni na Mreži i klikaju. Redi završava tekst citirajući Andrey Mira i njegov članak „The Medium Is the Menace“: „U fizičkom svijetu ljudi se natječu kroz intenzitet napora, kroz ono što rade, a u novom digitalnom svijetu se natječu po intenzitetu prisutnosti. Otuda i kretanje prema ekstremnim mišljenjima, bijes na društvenim mrežama i politička polarizacija, sasvim prirodno u društvu koje lakše nagrađuje intenzitet samoidentifikacije nego što nagrađuje trud“. 

Kao i sve ostalo i ovaj tekst je pogrešno shvaćen pa su površni Calvijevi protivnici na svojim zlostavljačkim mašinama nastavili s njegovim demoniziranjem dodajući da je Redijev tekst „raskrinkao sve zle Calvijeve namjere prema njihovoj djeci“. 

On je, pak, na sve te napade, vidljivo uznemiren i povrijeđen, reagirao najlošije što je mogao: pokušavao je stalnim pojašnjenjima odgovarati na sva prozivanja, zlobne komentare i monstruozne konstrukcije. Prvo putem medija, a kako su mu oni sve više uskraćivali prostor, onda i direktno na društvenim mrežama, čak i na tuđim profilima. Time je, potpuno se izgubivši u već iskonstruiranom narativu, samo dao više materijala za nastavak napada koji je stigao do posljednjeg čina predstave. Calvi se počeo prikazivati ne više kao lukavi lažov, prevarant ili zlikovac, već obična budala koja se raspravlja s nepoznatim ljudima na Facebooku. Balon više nije mogao primiti upuhani zrak ispunjen molekulama neznanja i zlobe i konačno je pukao. 

Calvi je označen kao luđak koji je na trenutak uspio „prodati“ svoju budalastu maštariju italijanskoj javnosti i zbog toga je morao što prije biti zaboravljen. Sva vrata, i fizička i digitalna, su za njega od tog trenutka bila zatvorena, potpuno je izbrisan iz kolektivnog pamćenja, te na svim mjestima na kojima se pokušao pojaviti ignoriran kao da nikada nije ni postojao. Niko ga više nije napadao, niko ga više nije spominjao, on jednostavno više nije postojao. Bio je to kraj za momka u sredini dvadesetih godina. Bio je to umalo slavan neuspjeh, a završilo se kao neslavan, zaboravljen promašaj. 

Svjestan da je izgubio, Calvi je navodno poslao ogroman posljednji e-mail svim medijskim redakcijama u kojem je nadugo i naširoko sve ponovo objasnio i ko zna šta još napisao, ili u attachmentu poslao, ali niko njegovu ispovijest nije objavio. Od tada za Maura Calvija i njegove „Obrise mašte“ više niko ništa nije čuo. 

U mom skromnom istraživanju, kopanju za velikom pričom koja nikada nije postala priča, a pogotovo ne velika, za dvije stvari posebno žalim: nigdje nisam uspio pronaći tekst romana „Obrisi mašte“ što me, naravno, nije iznenadilo jer ga koliko znam niko nije ni vidio, pa je samim tim upitno i njegovo postojanje; druga je što nisam uspio pronaći ni Calvijev posljednji e-mail. Novinar RAI-ja kojeg sam upoznao tokom studijske posjete Rimu mi je rekao da ga je izbrisao, a nakon više mojih molbi i upita gdje bi se to eventualno moglo pronaći, zovnuo je jednog kolegu koji mu je rekao da je i on „obrisao mail te budale“. Vidjevši moje razočarenje koje mu nije bilo jasno, kao što mu nije bilo jasno moje interesovanje prema Calviju i njegovoj priči rekao je da ipak ima nešto za mene: integralni snimak prve prezentacije „Obrisa mašte“. 

Nekoliko dana poslije vratio sam se kući – nisam to želio gledati na laptopu po hotelskim sobama, iako je bilo teško ne popustiti pod znatiželjom – i u miru svoje dnevne sobe, potpuno fokusiran, pustio snimak. Ljudi su sjedili u dvorani, a pred njima se nalazio veliki video zid. Metalni Calvijev glas s razglasa im je rekao da će vidjeti odlomak iz knjige koji se dešava nakon što glavni lik – nije mu rekao ime – nakon cjelodnevnog emotivnog rastrojstva ipak uspije utonuti u san. Svjetla u sali su se ugasila, a na video zidu je krenuo magijski nadrealni snimak koji je teško riječima prepričati, i sad kad to kažem, pomislim da je Calvi možda od samog početka bio upravu. Ali, svejedno ću – jer je to moj teret – pokušati objasniti šta se vidjelo, to jest, šta sam ja vidio. Očigledno se radilo o vizuelnom prikazu sna u koji smo kroz objektiv kamere ušli gledajući iz perspektive lika koji sanja. Nalazio se u prostoriji u kojoj je vladala intenzivna, skoro neonska modroplava boja. Iako je prostorija izgledala kristalno čisto i uredno s nevidljivog plafona su se prostirale mreže guste paučine srebrne boje. U sredini prostorije je stajala žena širokog lica, sitnih očiju i tankih crvenim karminom obojenih usana s ogromnim šeširom na glavi koji se prelamao pod svojom težinom. U ruci koja je do iznad lakta bila prekrivena uskom crnom rukavicom je držala cigaretu ubačenu u dugačku muštiklu i neprestano mrmljala nešto na nepoznatom jeziku. Pored nje je bila bijela veš-mašina na čijem se središnjem poklopcu okretala slika neprepoznatljivog ljudskog lica ili je to lice bilo unutar mašine. U ćošku je sjedio stariji ćelav muškarac izbuljenih očiju koje se nisu pomicale. Dijelovi ekrana su bili zamagljeni, drugi pak maksimalno izoštreni što je pojačavalo iracionalnost scene. Lik je pokušavao zaobići ženu, ali kako god se on, odnosno kamera kretala ona je uvijek bila na istom fokusiranom mjestu u odnosu na posmatrača. Htio ju je zaobići, doći do zagonetnog čovjeka, bolje ga vidjeti, ali uzalud, ona je uvijek bila u fokusu i nerazumljivo mrmljala. Dim iz njene cigarete je postajao sve gušći, a paučina se sve više spuštala, kamera se okrenula prema podu, ogromni žohari boje ebanovine su protrčali, kamera se podigla, žena se sklonila i odjednom smo pred čovjekom u ćošku. Toliko nepomično gleda u jednu tačku da nismo sigurni da li je lutka, čovjek ili prikaza. Odjednom žena koju više ne vidimo prestaje da priča, čovjek podiže pogled i gleda pravo u nas, a glas koji se prolama s razglasa iznenađeno i sa strahom u glasu govori: „To sam ja“. Čitav prikaz odjednom blijedi u sve svjetliju plavu boju dok se ne izgubi u snježnobijeloj iz koje izlazi crnilo koje boji ekran i na toj crnoj podlozi se odjednom, ali polako i u ritmu muzike koju čujemo, ali koje nismo ni svjesni, pojavljuju riječi jedna za drugom:

U snu sam vidio obrise mašte.
Ali, ne, to nije bila moja mašta.
Ono što sam vidio je proizvod podsvijesti, a podsvijest nije moja.
Ja je ne kontroliram.
Tu podsvijest oblikuje svijet oko mene, tako da ona i ne može biti moja, nego je svačija i ničija.
Ne, nisam vidio obrise svoje mašte.
Vidio sam obrise vaše mašte.
Vidio sam univerzalnu maštu koja tvori svijet oko mene.

Veoma sam sumnjičav prema odrednici spoljnji neprijatelj. To mi je nasleđe još iz gimnazijskih dana kada sam na časovima predvojničke obuke slušao predavače, uglavnom demobilisane oficire JNA, koji nikada nisu jasno navodili ko bi to mogao napasti Jugoslaviju. Ali, budući da su se bratske intervencije u Budimpešti (1956) i Pragu (1968) već bile dogodile, logično se pretpostavljalo da hipotetički spoljnji neprijatelj svakako ne obitava na Zapadu, već istočno od Karpata. 

Nakon služenja vojnog roka 1978. godine postalo mi je jasno da se imaginarni neprijatelj krije u nama. Uveliko je već po svim šavovima pucala državna tvorevina nastala u Jajcu 1943. godine. Ko je služio vojni rok u poslednjoj deceniji Jugoslavije mogao je da nasluti rasulo koje se neminovno približavalo. Međutim, šta god mislili o SFRJ, bilo je razloga da se ta država brani. Civilizacijske vrednosti su postojale. Osnovne etičke kategorije bile su neupitne. Radnik nije imao tretman roba kao danas. Jugoslavija je pored svih mana bila duboko socijalna država.   

Šta bi to trebalo danas braniti na ovoj poljani, koju poslednjih deset godina od milja zovemo državom, ukoliko bi je neko spolja ugrozio? Iz higijenskih razloga takvu Srbiju bi i trebalo ukinuti. Država, čija vlast je deo mafije, i čija većina građana utonula u apatiju i kukavičluk na to pristaje, sama je sebi najveća opasnost. Dok je na vlasti Aleksandar Vučić ne treba Srbiji spoljnji neprijatelj. On sa svojom kamarilom već čitavu deceniju rasprodaje prirodne resurse belosvetskim kompanijama. A sa resursima se budzašto nudi i radna snaga po ponižavajućim cenama.

I zato svaki građanin koji pruža otpor ovoj vlasti tako što odbija da se povinuje njenom mafijaškom kodeksu zaslužuje poštovanje. 

Aleksandar Obradović, uzbunjivač iz “Krušika”, heroj je našeg doba!

Heroji su i svi oni policajci, znani i neznani, koji poput inspektora Slobodana Milenkovića odolevaju progonu vlasti u borbi za istinu.

Biti kritičan prema svetu u kojem živi, ideal je slobodnog građanina. U Srbiji je danas to ugrožena vrsta kojoj preti izumiranje. 

I zato, zašto braniti državu u kojoj sam vrh vlasti u saradnji sa mafijom uzgaja marihuanu? U Srbiji je proizvodnja droge državni projekt o kojem brinu bezbednosne službe, i besmisleno je pitanje da li je prvi čovek Srbije upoznat sa time. 

Zašto braniti državu čiji vrh snosi odgovornost za pogibiju osmoro ljudi u aferi “Helikopter”?

Zašto braniti državu u kojoj kriminalci sponzorišu bezbednosne službe?

Zašto braniti državu koja zbog interesa privatnih trgovaca oružjem organizuje vojnu vežbu na kojoj strada oficir tenkista i za čiju smrt niko nije odgovoran?

Zašto braniti državu u kojoj bivši gradonačelnik Beograda u toku jedne noći u aprilu 2016. godine angažuje kriminalce da poruše čitavu jednu ulicu u beogadskoj četvrti Savamala? Zašto braniti državu koja tog bivšeg gradonačelniku nagrađuje mestom ministra finansija.

Zašto braniti državu koja Kinezima proda ne samo Rudarsko-topioničarski basen Bor pod nepoznatim uslovima, već im dozvoli da se nesmetano šire na okolna sela, da slobodno raspolažu katastrom i kupuju zemlju od seljaka koji imaju status mužika? 

Zašto braniti državu koja sprovodi nasilje nad svojim građanima koji protestuju u Novom Sadu zbog usvajanja novog Generalnog urbanističkog plana, i tom prilikom ih batinaši iz privatne zaštitarske firme tuku i hapse?

Može Vučić do sutra da na tabli histerično crta grafikone i cifre, da bulazni sve same laži o prosperitetu Srbije, kada realnost govori sasvim suprotno. Srbija je parija Evrope.  

Ravnodušan sam što predsednik “krvari” zbog niskog vodostaja naših reka, što nema vode u Đerdapu, u Perućcu, što kako reče na Pinku “iako država nije formalno uvela, do kraja marta je na snazi vanredno stanje”. Sve su to trikovi kako bi izbegao vlastitu odgovornost za energetski kolaps i havarije u termoelektrani Obrenovac. Jer, nije Milorad Grčić sam sebe postavio na čelo EPS-a, najvažnijeg javnog preduzeća Srbije. Neko ko je vodio pečenjaru ne može da brine ni o trafostanici, a kamoli o energetskom gigantu TENT. 

A vanredno stanje biće u Srbiji ne do kraja marta, već dokle god su na vlasti Aleksandar Vučić i njegova kamarila. 

Obična, tankokosa i tankovijasta djevojčica, negdje tamo iz zadnjih klupa u srednjemu od tri reda, petog razreda osmoljetke usred radničkog dijela grada.

Ni odlikašica, a ni ponavljačica. Ni u čemu se ne ističe. Uredna u rukopisu. Brižna. Lako zaplače. Nastavnicima se čini – ni na što!

Možda se jedino po tim suzama ističe.

Ili ni po suzama. Treća je godina opsade. Glad i hladnoća, ponegdje i zarazne bolesti, kolera možda, jer nema čiste vode ni klora za kloriranje vodovoda, koji ionako ne radi u većini gradskih kvartova. Očevi umiru u rovovima. Za njima majke umiru od strave. A djeca se lako i često rasplaču.

Tako ne možemo reći ni da se po suzama isticala.

Sve dok jednoga dana, bilo je to u ožujku ili je već bio travanj, nastavnik fizike nije zapazio neobičnu stvar.

Dok je glas koji je dopirao iz starinskog zvučnika pod visokim stropom, u samom uglu učionice, kao i svakoga dana prije početka nastave izgovarao imena ljudi, muškaraca, žena i djece, koji su tokom jučerašnjega dana stradali u ratu, junački kao borci ili mučenički kao žrtve neprijateljskog terora, nastavnik je, zagledavši se u nju, primijetio da se djevojčica sa svakim novim imenom preobražava i raste. Možda to i nije vidljivo golom i neuvježbanom oku. Možda ne bi vidjele njegove kolege, nastavnici povijesti ili likovnog, ali njemu, fizičaru, veoma osjetljivom na svaku fizikalnu promjenu, s ugrađenom vagom koja je u stanju izmjeriti svaku fizičku i metafizičku masu i težinu, nikako nije moglo promaknuti.

Još je trajalo čitanje imena, još su đaci stajali u grobnom miru, uspravljeni protivno logici zemljine teže, i slušali koga sve više nema, još bi povremeno nekom muškiću zaigrao brk od komičnog spoja u nekom imenu i prezimenu, kad je on odskočio od katedre, potrčao do skladišta kabineta za fiziku, i odnekud izvukao nož, oštroga vrha iz kojeg su se širile dva poput britve oštra sječiva.

Nitko se nije pomakao, možda nitko nije ni vidio da je nastavniku nož u ruci. Ni ona se nije stigla pomaknuti, možda jednom je ili dvaput trepnula okom, mehanički, slučajno, po volji života i po logici organizma koji još uvijek radi, prije nego što joj je zabio nož u trbuh, i dok je još uvijek stajala, tako protivno logici gravitacije, u dva reza razrezao utrobu, od pubične sve do grudne kosti, pa od jedne do druge ladvice.

I dok se rušila, ispuštajući glas nalik dugom uzdahu između samoglasnika a i o, iz nje se, uz blijede djetinje unutarnje organe, po podnim daskama premazanim karbolineumom rasuo sadržaj najveće masovne grobnice u ljudskoj povijesti.

Muškarci, žene i djeca, uniformirani i neuniformirani, goli i odjeveni, zaustavljeni u pokretu, iznenađenih izraza lica, uplakani, u veličini srednjega zgloba na djevojčičinom kažiprstu, rasuli su se po podu svi oni čija su imena pred razredom pročitana od početka ovoga rata.

(Dva odlomka iz romana koji je pred izlaskom iz štampe)

Stanovi, adrese. Na kojim su adresama i po kakvim stanovima Jablanovići boravili kroz nenavršeno desetljeće svojega zagrebačkog života – otkako su se 1937. uzeli, do Četrdesetpete kada je njega nestalo, i, potom, do 1947. kada je ona sve svoje zagrebačkō likvidirala i vratila se u Bosnu, u V.? U papirima se samo na jednom mjestu, bez drugih podataka, spominje Kačićeva ulica. Jesu li tu boravili sve tri godine od vjenčanja do 1940. i prelaska u Ljubljansku? Je li to bila neka Jablanovićeva još studentska adresa? Kako je ona savladavala taj novi strani grad i ritam nakon ušuškanog, sigurnog obiteljskog djetinjeg pa djevojačkog življenja u maloj katoličkoj mahali uspavane bosanske kasabe pod Grabežom. Kako je provodila onih dvanaest mjeseci s godine 1937. na godinu 1938. kada je on na odsluženju vojnoga roka pri Školi za rezervne pešadiske oficire u Sarajevu, iz koje izlazi kao rezervni pešadiski podnarednik? Misleći da dobro osjeća njezinu prirodu, prirodu njezine privrženosti svome čovjeku, baštinik je sklon misliti da je vedro i bez napora sređivala neki njihov privremeni log u Zagrebu, čekajući ga, i tiho se radujući svakome danu, prije nego da se za to vrijeme sklonila kod matere i oca u V. Potom, ona je kroz godinu 1939. trudna s prvim djetetom. Ta je godina u baštinikovu znanju sasvim zatamnjena. Tek, u novembru je rodila, djevojčicu, svijala se oko nje toplo i predano. Nije joj se posrećilo. Umrla je s nenavršenih pet mjeseci. 

O Jablanovićevu prethodnom, studentskom životu u Zagrebu baštinik kućnih papira zna malo, više naslućuje. Sačuvala se mala, pohabana portretna fotografija na prednjem listu Nacionala, napravljena u danima kada se kao svršeni đak franjevačke gimnazije u Visokome godine 1933. u rujnu upisuje na studije u Zagrebu. Na slici je blijed mladić uska lica i slabe svijetle kose, senzualnih usana, u iznošenom sakou pogužvanih revera pod kojim je bjeličasta košulja nimalo boljega stanja. Podaci iz Nacionala o uplaćenim pristojbama za Univerzitetsku biblioteku Din 20, za zdravstveni fond Din 50 i za akademičke menze Din 5 govore o tomu gdje je mogao učiti, gdje se hranio, te da je imao nekakvu osnovnu zdravstvenu skrb. Gdje i u kakvim stanovima je živio, koliko ih je promijenio, koliko plaćao, s kakvim gazdama i gazdaricama imao posla, nepoznato je. Na 300 dinara Napretkove stipendije iz Sarajeva sigurno je morao namicati još novaca. Od amidže župnika u V. nije mogao mnogo očekivati. Okretan i bistar, vesele prirode, izrazito muzikalan, topla baritona a vješt gitari, pjevao je i svirao na zabavama i od toga valjda imao neke koristi. Ovakve i onakve. O tome je majka ponešto znala i katkad spominjala, ali bez pojedinosti i kao s nekim hladnim ustezanjem: bio je to njegov život prije nje. Nekoliko je puta suho nabacila da se sa studija znao i prijateljevao s Nadom Kesterčanek, rođenom Sarajkom. Tri godine mlađa od njega, ta je književnica skromna dara i malena opusa maknula Četrdesetpete, prvo u Argentinu, zatim u Ameriku, gdje je poživjela kao knjižničarka u gradu Wilkes-Barreu (Pensilvanija) sa svojim mužem, povjesničarom Stankom Vujicom. Čega je još moglo biti u tim studentskim godinama: kojih tegoba i kojih ljepota, kakvih padova a kakvih uzleta, mogućih zanosa u toplini ženskoga krila – o tome majka nije znala ili nije htjela znati ništa.

Priču o njihovom nesuđenom stanu na Gornjem Gradu započinjala je više puta, s toplom sjetom u početku, a onda bi to svaki put naglo prekidala i ostavljala neispričano. Ostalo je na ovome: tokom studija Ivana je s njegove darovitosti i vedre prirode jako zavolio profesor Franjo Fancev, eminentni hrvatski filolog i književni povjesničar. Bez djece, on i žena živjeli su u Opatičkoj ulici na broju 16. Ivan im je znao katkad pomoći oko opskrbe ogrevom ili donoseći iz grada kabastije namirnice. Još u snazi, u šezdesetprvoj godini, profesor u proljeće 1943. godine iznenada umre, i žena ostane za njim potpuno izgubljena i nesnađena. Imali su u Donjem Gradu neki stančić u kojemu je profesor znao zakonačiti kad bi nekim poslom ostao do kasno. Kad se malo sabrala, ona odluči da prijeđe u taj stan jer joj je nezamislivo ostati sama na Gornjem Gradu, a stan u Opatičkoj ponudi Jablanoviću da se s obitelji useli u nj. 

To je veliki stan čudnovatoga rasporeda u staroj gornjogradskoj kući podignutoj na temeljima istočnoga obrambenog bedema srednjovjekovnoga Gradeca, kao i sva ta ulica koja se uspinje od jednih do drugih bivših gradskih vrata – Kamenitih na jugu do Novih ili Opatičkih, davno porušenih, na sjeveru. U gradskim knjigama, pod nazivom Kuća Štajdaher, stoji da je sagrađena godine 1824-26. za gradskog bilježnika Josipa Štajdahera, na zemljištu na kojem se do 1820. nalazio dio vrta nekadašnjeg samostana klarisa. Pripisuje se graditelju Bartolu Felbingeru, a stilski vuče na bidermajer. Kad je 1857. prešla u ruke odvjetnika Andrije Jakčina, protagonista ilirskog pokreta, gradskog zastupnika, potpredsjednika Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, salon njegove društveno ambiciozne i rodoljubive žene Marije (Svagelli-Begavečke) bio je omiljeno sastajalište iliraca. Sjevernim zidom kuća se naslanja na velebnu palaču Draškovića izgrađenu 1836, poznatu Ilirsku dvoranu ili Narodni dom, u novo doba Akademijin Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe. S južne strane sljubljena je sa širokom palačom izvorno sagrađenom krajem XVIII stoljeća za grofa Krstu Oršića, a početkom XIX stoljeća prenamijenjenom za djevojački internat. 

Kuća na broju 16 sagrađena je na strmini, pa je stan prizeman s ulične strane, s koje se u kućno dvorište ulazi kroz velika, polulučno svedena kolska vrata, a sa suprotne je na visokome prvom katu, s kojega se iz dviju velikih soba visokih stropova, sa širokim prozorima i malim balkonom u sredini, otvara ogroman vidik na istočni zagrebački horizont, na cijeli Kaptol s tornjem franjevačke crkve i dva dominantna tornja katedrale. Kroz kuću se iz dvorišta silazi ogromnim tunelom po širokim stepenicama od čvrsta, bit će hràstova drveta. Na dnu je dvodijelni kućepaziteljski stan. Iz njega se izlazi na uski zaravanak s kojega se na Radićevu ulicu, starinski zvanu Duga, obara strm vrt. Jest malen, ali je svega u njemu: voćaka, gredica s povrćem, motaka uz koje se veru loze graha… Od Duge ulice na dnu, te od vrtova Ilirske dvorane i ženskoga internata s lijeve i desne strane odvajaju ga visoki zidovi, pa živi svojim životom, zaklonjen i intiman.

Stepenice, kojima se kroz kuću silazi u vrt, na sredini se prekidaju malim odmorištem, a na njegovoj lijevoj strani zjapi mračan otvor. Kroz njega se pristupa drugim stepenicama, niz koje se silazi u dubok podrum. To je mračna i memljiva spilja, isparcelirana ogradama od drvenih letava. Visoki stropovi, građeni ciglom, na luk, čađavi i gusto zastrti prastarom prašinom i paučinom, jedva se naziru pri svjetlu slabe žarulje. Tu se skladišti ugljen i drva za potpalu. U dubini, uza zid, stoje neki paketi u modrom pakpapiru zavezani kanafom. Mnogo kasnije baštiniku uspomena bit će ponuđeno da ih raspakira i preuzme: „to su knjige, ostale su iza tvoga oca, sada su tvoje“. Gotovo da se nije imalo što preuzeti, sve je odavno i temeljito prožela podmukla podrumska memla i vonj. 

Dokle su Jablanovići mogli stići s useljavanjem u novi stan tih dana marta-aprila godine 1943? Prvome sinu još nisu dvije godine, drugoga ona teško nosi i svaki čas bit će joj vrijeme da rodi.  Od kapitulacije von Paulusovih armija pod Staljingradom, i u njima hrvatskih četa, već je više od mjesec dana, u Zagrebu stalne uzbune i trčanje u skloništa pred naletima savezničkih aviona, svevlast crne berze, skupoća, nestašica hrane, pa pisac dnevnika kao o čudu piše: „Danas smo dobili žemičke. Prodaju se slobodno. Žemička je postala simbol mira. No ove su tek neka tlapnja. Kao i mir.“ Iz V. dolaze ružne vijesti, da su otac i mati pred bijesnim partizanima dojučerašnjega četnika Đurđevića, koji s otkočenim pištoljem traži kulaka Matiju da ga lično ubije, morali ostaviti kuću, blago, zemlju i pobjeći sinu u Banju Luku. Matiji je to bilo kao spram mrtve glave. Kako se dogodilo da se u tome stanu nikada ne ustale, nego da se poslije svega u njemu smjesti majčin brat Mirko s obitelji nakon što se iz V. bio preselio u Banju Luku, a onda, kada svi promućurni već jasno vide da se svijet upravo stubokom mijenja, likvidirao banjalučku trgovinu i doselio u Zagreb – to baštinik uspomena nikada neće saznati. Bilo je u tome nečega zazornog, pa se šutjelo, a on to i sam osjećao, pa – stegnut i manijakalno obazriv, kakav će ostati cijela svog vijeka – nije imao riješenosti da pita. Kada kasnije u tom stanu proživi četiri gimnazijske godine, dodirivat će se svakodnevno s njihovim stvarima – s golemim stolom na razvlačenje zaobljenih uglova od tamnoga mahagonija, blistavim kao ogledalo, u vitrini istoga stila i izrade zaglédati njihove knjige koje novi domaćini nisu bacili u podrum (dugački niz svezaka Meyersova leksikona, plave Binozine sveske sabranoga Matoša…). No, historija, čiji su nijemi svjedoci ti materijalni ostaci jednoga propalog života, nije ga zgrabila tada; drugim tragovima, i za drugim milinama i očajima išao je u tim godinama njegov put. Tek tu i tamo poneki munjeviti plamsaj emocije, koju nije razumijevao jer nije htio da joj podari ni trenutak pažnje i htijenja za razumijevanjem. Svojom neopozivošću – gustinom tuge i gorčinom besmisla – ta će ga historija sustići kasnije, a onda se otkriti kao njegov fatum, oduvijek, od početka. 

Povlačenje. Još u subotu 5. maja Četrdesetpete vojnim nadleštvima u Zagrebu iz Pavelićeva Glavnog stana odlazi direktiva: „Po želji Poglavnika N.D.H., dr. Ante Pavelića, glavni grad Hrvatske Zagreb, branit će se do posljednjeg čovjeka, odnosno naboja.“ – Dano u Glavnom stanu Poglavnika, dne 5. svibnja 1945. – Glavar Glavnog stana Poglavnika general Grujić, v.r. A već sutradan, u nedjelju 6. maja poslije podne, počinje pokret u pravcu Slovenije na najdulje osam dana, a možda i manje, jer da se Zagreb ne će braniti. 

Zagreb je u potpunom kaosu. Pun je muhadžera, kako po bosanski zovu silan svijet koji se u grad već tjednima slijeva s juga Endehazije u bijegu ispred komunista i šumnjaka. Po nekim procjenama nabijen je s milijunom duša. Po ministarstvima i nadleštvima panično se pale papiri i dokumenti. Okolicu Trga Kulina bana s „Pavelićevom džamijom“, gdje su mnoge upravne zgrade i Ministarstvo oružanih snaga u Zvonimirovoj ulici, zamračila je crna mećava masnih čađavih leptira koji sporo lelujajući padaju po krovovima, po tlima, po ljudima, lijepe se za kožu, prljaju odjeću, a od ljutoga  dima oči peku i nosovi cure.

Sutradan, u ponedjeljak, bježi se već masovno, dok po gradu odjekuju eksplozije i plamsaju požari. Kretalo se sporo naprijed kroz Prilaz sve negdje do Primorske ulice, a zatim skrenusmo u Ilicu i produžismo prema Črnomercu – sjeća se preživjeli očevidac, član vojne postrojbe. Donja Ilica bivala je sve svjetlija što smo se sve više bližili bivšim Topničkim vojarnama, a ovdje je već izgledala kao pravo razbojište. Plamenovi gorućih vojnih skladišta i zgrada osvjetljavali su cijelu okolicu, kao da je pod punom rasvjetom. Kuće uzduž donje Ilice bile su većinom bez prozora – razbijeni eksplozijama vojnih skladišta sada su pokrivali ulice. Pod kotačima vozila, kao i pod nogama pješaka, staklo je pucalo i škripalo. Po ulicama i pločnicima bilo je puno busenja, koje su eksplozije nosile zrakom. Nepregledno mnoštvo naroda – civila, žena, djece – otežava pokret i napredovanje. Mnogi pješaci pokušavaju da se uspnu na vozila u pokretu, zaklinjući da ih se primi.

Nailazimo i na srpske četnike, koji su se povješali na njemačke teretnjake za prijevoz pogonskoga goriva. Ima i srbijanskih nedićevaca kojima je nedavno hrvatska Vlada zajamčila prolaz iz Srbije u Hrvatsku, te ih prihvatila i dala im smještaj u velikim Muellerovim ciglanama na Črnomercu. Susrećemo i pripadnike Crnogorske narodne vojske Sekule Drljevića i generala Agrama. Konačno, tu su i hrvatski stražari i vatrogasci iz pokrajine u svojim odorama, a o ustašama i domobranima, kao i o zaostalim Nijemcima, da se i ne govori. Čini se da su svi uvjereni da ćemo se najdulje za 48 sati susresti s Englezima i staviti im se na raspolaganje, kako je tvrdila propaganda prije polaska iz Zagreba. Bit će da je zbog toga prema Sloveniji pošlo i toliko građanskoga svijeta pješice, ne sluteći da su te zvučne i zavodljive riječi bile pusta opsjena, kao što nije bila istina ni to da je dr. Pavelić prije četiri dana pošao u Ljubljanu na pregovore s Englezima, kako su to objavile službene novine.

Kad se razdanilo sustigla nas je glad. Očekujemo da će se uskoro odrediti sastanak i podijeliti crna kava ili što drugo iz vojničkih kuhinja. Ubrzo razočaranje: saznajemo da nema ni vojne kuhinje ni hrane za nas. Zašto nam se nije reklo bar da ponesemo suhe hrane za nekoliko dana. A nije se zaboravilo zabraniti da se ponese civilno odijelo.

Kojega je dana od početka povlačenja Ivan Jablanović poljubio ženu i dvojicu sinova, jednomu su nepune četiri godine, drugome nepune dvije, i zatvorio za sobom kućna vrata zauvijek? Kako je mogao izgledati rastanak? On ih grli, utješljivo govori o skorom povratku i pobjedi, ona tiho plače, sinovi mu se vješaju o uniformu, stariji plače s majkom, mlađi samo ponavlja: tata, tata? Ona prihvaća njegove riječi, varajući samu sebe, u duši sluti, zna, da su prazne. 

Je li to bilo baš odmah, u nedjeljno poslijepodne 6. svibnja, ili u ponedjeljak, ili na kraju, u utorak 8. svibnja, kada se jutrom još bježi iz Zagreba, a već u 13:30 sati dr. Gjuro Kumičić, beznačajni šef saborske kancelarije, na Kaptolu partizanima službeno predaje grad, a to mu je ovlaštenje kao vruć krumpir gurnuo u ruke Pavelić čas prije nego što će ostaviti vlast i vojsku i državu ali neće zaboravitti državnu blagajnu, i klisnuti na Zapad kao anonimus, privatna osoba. Uz Kumičića je i Giuseppe Carmelo Masucci, tajnik vatikanskoga izaslanstva kod hrvatskog episkopata, kojemu dugujemo upečatljivu sliku događaja. Bilježi Talijan kako su stigla dvojica partizanskih komesara u prašnjavom automobilu, prekrivenom uvelim ružama. On im pristupi i kaže da je grad, kako se sami mogu uvjeriti, miran, sličan groblju. Ne čuje se nijedan hitac, psi ne laju, prozori i balkoni su zatvoreni. Zamoli ih, da budu velikodušni prema onima, koji su se predali. Predstavlja im Kumičića, prethodno nasmrt preplašenog, koji se sada ohrabrio i potpuno smirio, kad su ga ova dvojica zagrlila kao braća. Sutradan su ipak došli po njega, pa je nevoljni dr. Gjuro, sin znamenitoga pisca Eugena Kumičića, jednoga od prvaka hrvatskog realizma, stigao i do logora u Staroj Gradiški, jer su drugovi saznali da je 6. svibnja, igrajući svoju neželjenu ulogu, na radio-valovima proglasio Zagreb otvorenim gradom i upozorio Zagrepčane da ostanu mirni kada dođe neprijateljska vojska. 

Slušao je mnogo puta mjesto iz majčinih sjećanja o očevu odlasku u povlačenje, uz njega je odrástaō. Ono je svaki put bilo isto, njegov odnos prema njemu mijenjao se onako kako se mijenjao on sam – kako je sazrijevao, kako mu se otkrivalo da istina o svijetu ne može biti određena ni omeđena granicom obiteljskoga bola, majčinog bola, njegovog najvlastitijeg bola. Od majčine neupitne vjere u očev idealizam i čistoću poriva, koje mu je tumačenje očeva odlaska zarana postalo najprije nedovoljno, zatim otužno, dospio je u zrelijim godinama do trenutaka i raspoloženja u kojima je pomišljao: krasni li su to bili junaci i idealisti, prije će biti neodgovorni muški kurvini sinovi i avanturisti, zamirisalo im da se oslobode kuće i obiteljskih obaveza a dobro im došao uzvišeni izgovor. Obuzimala ga je u tim raspoloženjima ljutnja, a sva nježnost i razumijevanje okretalo se prema majci i njezinoj sudbini. Nisu junaci ovi bijedni gubitnici, koji su to bili od samoga početka kad su se svrstali uz mračnoga vođu i njegov režim s onu stranu dobra i razuma. Ako ima junaka u žalosnoj ovoj hrvatskoj priči, to su ove majke što su ostavljene bez igdje ičega, same sa svojim bolom, da pronalaze način da žive, poslije svega, u tvrdoj stvarnosti nesklonoga svijeta i dižu svoju siročad kako najbolje znaju i umiju, ne nadajući se nikada više ni jednome jedinom danu sreće i zadovoljstva. I u snove mu je dolazila ta ljutnja, preoblikovala se u žive prizore. Jedan takav san pamti vrlo jasno, pamti i to kako je bio nekako sretan i ponosan na nj. Vozi se zagrebačkim tramvajem, zna čak i broj, četrnaestica Savski most – Mihaljevac, i čas prije nego će izaći, netko nepoznat sasvim familijarno toplo i suosjećajno pita ga o ocu, biva, je li mu bilo teško rasti bez njega, i boli li ga što je stari tako zaglavio, ili nešto slično. Resko i vedro, snokta, on u svome snu odgovara: „Nikada mi taj prevarant Odisej nije nedostajao.“

Od povratka iz Sanskoga Mosta i demobilizacije Četrdesetdruge do časa povlačenja, uniformu je Ivan Jablanović obukao samo jedanput – kad je bio pozvan na tečaj za pričuvne časnike u Domobranskoj središnjoj školi u ljeto 1943. godine, poslije kojega je pričuvni pješački natporučnik Ivan Jablanović dobio vojni raspored u Domobransku dobrovoljačku pukovniju Banja Luka. (Podatak iz Hrvatskoga državnog arhiva.) Primicanjem sloma, taj se raspored i status mijenjao onako kako se mijenjala organizacija cijele vojske. Poslije likvidacije urote Lorković-Vokić u kolovozu Četrdesetčetvrte i smjenjivanja njemačkog vojnog izaslanika von Horstenaua u Zagrebu, koji je bio uključen u tu prosavezničku urotu i zagovornik domobranstva kod Nijemaca, Pavelić je od Hitlera dobio dozvolu da vojsku objedini u tzv. Hrvatske oružane snage, i dalje pod njemačkim glavnim zapovjedništvom, a zapovjednikom stožera HOS-a pri Glavnom stanu Poglavnika imenovao je generala Đuru Gruića, hrvatskog Srbina, karijernog oficira u kojega su i Nijemci i Pavelić imali puno povjerenje. Reorganizacija započela je u listopadu Četrdesetčetvrte a dovršena u siječnju Četrdesetpete. O tome je Pavelićeva propaganda bubnjala kao o znaku „hrvatskoga borbenog jedinstva“, o „naoružanom hrvatskom narodu“ spremnom da vodi „hrvatski rat“. U toj reorganizaciji vojske pričuvni pješački natporučnik Ivan Jablanović promaknut je 18. siječnja 1945. u čin pričuvnog satnika upravne struke i postavljen za pomoćnika nadstojnika 4. odsjeka Osobnog odjela Upravnog stožera oružanih snaga. (Podatak iz arhiva.)

Drugi put oblači uniformu sada, kad je ona biljeg propasti, sramote i krivnje, pojedinačne i zajedničke. Zna li to, sluti li barem? Po spremnosti kojom se odlučuje na taj korak, prije će biti da na propast, sramotu i krivnju ni ne pomišlja, a da ga hrani čudnovat osjećaj ponosa u porazu, i vjera u sretan obrat. 

Kakvo je bilo to Jablanovićevo putovanje? Dokle je stigao na povlačenju kroz Sloveniju i Austriju? O košmarnoj zbrci u kojoj se sve to događalo piše Harold Macmillan, britanski ratni ministar, jedan od nadležnih u kontroverznoj operaciji izručenja partizanskoj vojsci svega toga silnog ljudstva u bježaniji: „Na tisuće takozvanih ustaša i četnika, većinom sa ženama i djecom, panično bježe u ovo područje pred napredovanjem Jugoslavena. Ti izrazi, ustaše i četnici, označavaju sve, od gerilskih snaga Slovenaca, Hrvata i Srba koje su se borile protiv Tita, a koje su stvorili, naoružavali i snabdijevali Nijemci, pa do ljudi koji – bilo zato što su rimokatolici ili pristalice konzervativne politike ili iz bilo kojeg drugog razloga – nisu gajili nikakve simpatije prema revolucionarnom komunizmu.“ 

Je li se Jablanović našao u onome strašnom okršaju i uzajamnom klanju na mostu u Dravogradu? Gdje su ga uzeli vojnici partizanskoga generala Milana Baste? Na samome polju pod grofovskim dvorcem kod Bleiburga?

Po povraku s blajburškoga polja u Mariboru je obavljana trijaža – razvrstavani su na civile, obične vojnike i pripadnike vodstva, pa gradirani na krive i nešto manje krive. U prvih nekoliko tjedana masovno su ubijani i na razne načine sklanjani. Punjen je njima tenkovski rov u Teznom kod Maribora, punjene jame i rudnici kod Hude jame u celjskom kraju, krške jame na Kočevskom rogu, tamne šume u Maceljskoj gori, šumska zabit kod Podgradaca Gornjih u Bosni. Zatrpavani su i po obodima gradova – Zagreb, Karlovac, Križevci, Sisak, Čapljina…. Među masom vojničkih leševa evidentirani su i ostaci civila, žena i djece.

Najmanje krivi, a bilo ih je na hiljade, gonjeni su u golemim skupinama na marševima smrti od jednoga do drugog improviziranoga logora kroz cijelu Slavoniju i Vojvodinu, a ima svjedočkih uspomena da su stizali i u Bosnu, Dalmaciju, Crnu Goru, sve do Makedonije. Poznati su glavni pravci kojima su se kretali. Jablanović je po svemu sudeći, nakon Dravograda, putovao pravcem Maribor – Ptuj – Varaždin – Koprivnica – Virovitica – Slatina – Našice – Osijek, a potom preko Vukovara, Vinkovaca, Srijemske Mitrovice i Pančeva do logora u Vršcu. 

Ništa o svemu tome ne može se pouzdano znati, jedina čvrsta stvar kojom je majka raspolagala bilo je pisamce Angele K. i činjenica da je poslano iz Vršca u ljeto Četrdesetpete. (Pa je i ono  nakon pakla Grbavice u proljeće-ljeto Devedesetdruge prešlo u nepostojanje. U nepostojanje, i u već poljuljanu sigurnost da je ikada postojalo.) 

Vršac – to ime kobnoga zvuka, vlasnika uspomena prati duž cijela života. Istraživao je i kopao po bezbrojnim fragmentima iz sjećanja, koja su postala dostupna nakon propasti Jugoslavije. Po dolasku u Vršac, spremljeni su u napuštene avionske hangare. Sami su podignuli bodljikavu žicu oko logora i iskopali poljske nužnike. Oficiri i podoficiri nisu izlazili iz logora, obični vojnici išli su u Belu Crkvu okopavati kukuruz. Potom je obavljeno razdvajanje: u vršačkom logoru ostali su oficiri, koje Ozna još nije stigla preispitati, provjeriti identitet i odrediti im sudbinu. U izvještaju koji je poslan šefu Ozne Aleksandru Rankoviću polovicom srpnja Četrdesetpete stoji da je  u logoru bilo 68 ustaških i 1.734 domobranska oficira, a „smeštaj je vrlo gust, vode nema, pa su se zbog toga pojavile zarazne bolesti“. U sjećanjima nekih peživjelih govori se o sadističkim mučenjima kojima su se preispitivači pomagali u svome poslu. S osobitim žarom obrađivali su one, za koje bi bilo utvrđeno da su nosioci kakvoga odlikovanja. Pošto su u NDH vojnička odlikovanja, naročito ona nižerangirana, bila masovna, posla je bilo mnogo. Obrađeni oficiri su u grupama od po desetak dnevno izvođeni iz logora, vraćali se nisu, niti se među logorašima poslije o njima išta čulo. Iz raznovrsnih, međusobno ipak uskladivih sjećanja razvidno je da su preostali vršački logoraši preseljeni u logor u Kovinu kod Pančeva. Tamo ih je zatekla amnestija, proglašena 3. kolovoza 1945, koja je obuhvatila sve koji su pripadali četničkim i nedićevskim formacijama, te slovenskim i hrvatskim domobranima. Od amnestije bili su izuzeti ustaše, ljotićevci i pripadnici ruskoga dobrovoljačkog korpusa. 

Vršac. Jest baštinik uspomena pomišljao otići tamo, nadomak Rumunjskoj, kopkalo ga je, ali to nikada nije učinio, znajući da je besmisleno, da tamo neće naći ništa što bi moglo pomoći njegovoj potrazi, nakon što su svi tragovi davno potrveni. Ipak, trebalo je: da mu oči upiju krajolik koji su gledale Jablanovićeve, da mu stopala dodirnu tle koje su dodirivala njegova, da usnama i jezikom osjeti pustu ravničarsku prašinu koju su gutala njegova žedna usta, možda zadnji put. Ne može znati ništa o tome kako i gdje je zaglavio. U samome Vršcu od dizenterije, ili od metka iz Ozninog pištolja u nekoj zabiti? Ili u nekom od bezbrojnih ruskih radnih logora i rudnika od Ukrajine do Kolime? U vrletima Šar-planine na proputovanju kroz Skopje? Ili, možda, u Borskom rudniku, u kojemu su, po službenom Udbinom podatku, još 1. marta 1946. godine na radu 2.382 hrvatska zarobljenika? 

Kad je već odavno sve to bila daleka prošlost, javio se ostarjeli general Basta, onaj što je kao mladi partizanski kapetan pregovarao s Englezima o predaji Hrvata kod Bleiburga, a mnogo kasnije napisao o svemu tome knjigu, partizanski pravovjernu, ali napisanu plastično i u mnogim stvarima pouzdano. Veli, pokušavao je doći do svemoćnoga Vladimira Bakarića, s prijedlogom: da odvojimo Bleiburg od Križnog puta, jer to nije isto, i da se mučenicima s Križnog puta odužimo jednom lijepom gestom – javnim priznanjem, a zašto ne i spomenikom. Svemoćni (kojega su drugovi intimno zvali dvama nadimcima: Svileni i Mrtvac) nije se odazvao, bio je na liječničkim pregledima jer se nešto nije osjećao dobro, rekli su Basti iz kabineta. Ojađen i depresivan, Basta zaključuje: „Nastavlja se ratna priča.“

Paradoks groba: pomama štovanja i obilježavanja zemnih ostataka, makar simboličnim kenotafom. Iz toga od drevnih vremena do danas raste fantastična umjetnost grobne plastike, arhitekture. A istovremeno, od početka svijeta mirijade leže usijanih kostiju za koje nitko ne zna niti će ikada znati – ni mjesto, ni način, ni vrijeme. Koliko je takvih samo u našem dobu: od pacifičkih dubina kod Gvadalkanala do normandijskih plaža, od Volge i Staljingrada do Alpa, da se o drugim kontinentima i drugim vremenima ne govori. Blagoslovljene su kulture i vjerovanja, u kojima se s mrtvima postupa čisto, bez tereta groba i čuvanja ostataka. One druge, pak, važnost groba zasnivaju na ideji oživljavanja i drugoga života u vječnoj slavi, ili u vječnoj kazni. Ali, ako je sve to, i ako smo svi, živi i mrtvi, u ruci Svemogućega, zar onda ne bi trebalo biti svejedno, jer On sve vidi, sve zna i svime upravlja? Zar Njemu može biti smetnja ono što je smetnja ljudskome neznanju.

Opet, u isto vrijeme dok o grobovima razmišlja tako, nasljednik uspomena i sam je privržen grobljanskoj kulturi, a pomisao na oca i njegov nepoznati grob ne ostavlja ga hladnim. Zapazio je davno u drugog svojega omiljenog pisca jednu sitnu dnevničku opasku-pitanje, i zapamtio ju zauvijek: 

„Stav spram macabre pitanja: u građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.“ 

Bilješke o citatima

„Danas smo dobili žemičke. Prodaju se slobodno. Žemička je postala simbol mira. No ove su tek neka tlapnja. Kao i mir.“ (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943-1945, Zagreb 1989.)

„Stav spram macabre pitanja: u građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.“ (Miroslav Krleža, Dnevnik, knjiga 5, nadnevak 13. X. 1967, str. 173, Sarajevo 1977.)

“Pošao sam iz Zagreba (…) kao što ide vol na klaonicu, neki unutarnji osjećaj mi je govorio da to sve ne će dobro svršiti, ali ja sam pošao iz komoditeta beskarakternosti. To zvuči paradoksalno, ali to je tako. Ja sam od prirode komotan, i na takav korak bih se vjerojatno vrlo teško odlučio (…) Ja sam popustio iz komoditeta, a jer su mi svi tumačili da sam vrlo spretan dečko, da ću se vrlo lako snaći i da sve to skupa nije tako strašno (kako uistinu i nije)…” 

Ovako u svome dnevniku, koji piše u talijanskom židovskom izbjegličkom logoru u Kraljevici, okolnosti svog bijega iz Zagreba objašnjava student Vladimir Gottlieb. Godina je 1941. ili već 1942, Europa je u plamenu, europski Židovi nestaju u dimu, Nezavisna Državna Hrvatska primitivni je stroj za njihovo uništenje, i ništa nije preostalo od svijeta koji je samo tri-četiri godine ranije živio i funkcionirao u skladu s načinima i običajima devetnaestvjekovnoga građanstva, ali on, zagrebački dečko, svejedno kao da osjeća nekakvo grizodušje jer je pobjegao iz grada na koji ima pravo. Ili se ne radi o grizodušju, može biti da se samo pravi važan. Za razliku od tolikih koji su nestali na tom putu do primorja, u talijansku zonu i u spas, i još tolikih koji se nisu usudili bježati, Vladimir Gottlieb kaže da je sve to ništa. Ali doista, u njegovim godinama, za njegovu generaciju jest ništa. Mladost koješta podnese, a malo toga ozbiljno shvaća. Konačno, tek mnogo kasnije čovjeka hvata strah, tek kasnije uviđa što se zbilja zbilo i kakvu je ulogu sam imao u toj velikoj povijesti.

Vladimir Gottlieb neće, međutim, imati vremena da shvati. U trenucima dok ispisuje svoj dnevnik – koji će nekim čudom biti sačuvan, pa pola stoljeća zatim pronađen i objelodanjen skupa s nizom logorskih dokumenata i svjedočanstava – Vladimir pred sobom ima tek malo više od dvije godine života. Stradat će 1944. u Bariju, kamo je putovao s ocem partizanom, u prometnoj nesreći, kao motociklist. Okolnosti njegova stradanja nije više moguće istražiti. Svjedoci su mrtvi, sjećanja nisu zapisana, jer nikome možda nije bilo važno što se zapravo dogodilo, ako se najgore već dogodilo. Ali i po ovom što znamo, Vladimir Gottlieb usred je rata, u najstrašnije vrijeme vijeka, poginuo mirnodopskom, dječačkom smrću, onom kojom će tek ginuti besmrtni filmski junaci dvadesetog stoljeća.

Na taj put spasa, mati Ruža prije nego otac Hinko, slala je jednoga od dvojice sinova. Naravno, starijeg. Za mlađeg Danka, ili Danijela, plašila se. Ili ga nije ni bila u prilici slati da bježi prema talijanskoj zoni. Ni o tome više ne znamo ništa. Danko je ubijen u prvom ustaškom koncentracijskom logoru, u koprivničkoj Danici.

Smrt mladog čovjeka cinična je sama po sebi. Ali smrt židovskog mladića, 1944. na motociklu u Bariju, nepodnošljiv je cinizam sudbine. Tako je to, kad stvari gledamo sa strane, zaštićeni prividom života u budućnosti. Životi i stradanja jedne zagrebačke židovske obitelji nama su poput priče za koju znamo da je fakcija, a ne fikcije.

Hinku i Ruži Gottlieb, rođenoj Löwenstein, smrt i drugoga sina bila je na neki način kraj svakog smisla. Otkad za njihove živote i za živote njihove djece znam usuđujem se razmišljati o tome bi li im bilo lakše, i bi li, nakon što su ostali sami, ipak poživjeli i pronašli smisla da je i drugi sin stradao u skladu s epohom? Pruža li svijest o velikom kolektivnom stradanju ikakvu utjehu onima čije su pojedinačne smrti i žrtve ugrađene u to stradanje? Ili je smrt bližnjega samo smrt bližnjega. U ustaškom koncentracijskom logoru, na motociklu.

Hinko Gottlieb rodio se u Đurđevcu, u Podravini, kao Heinrich. Godina je 1886. Život će proživjeti kao Hinko, umrijet će u Erec Izraelu kao Haim. Završio je gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. U Beču studira medicinu, pa se prebacuje na pravo, koje završava u Zagrebu. Radi na bjelovarskom sudu i po odvjetničkim uredima. Mobiliziran je već 1914, ratuje na albanskom ratištu, a zatim na Cetinju uređuje novine, koje izdaje vojna komanda okupacijske austrougarske vojske. Naziv novina je Cetinjer Zeitung, i izlaze nedjeljom i četvrtkom. Uz njemačko postojalo je i izdanje na srpskohrvatskom, tojest crnogorskom jeziku. Uredništvo je planiralo i madžarsko, te albansko izdanje, ali od toga, koliko se zna, nije bilo ništa. Nakon rata, Gottlieb je odvjetnik u Bjelovaru, pa u Zagrebu. Židovski je aktivist, jedan od pionira cionizma, inteligentan i obrazovan. Cijeloga svog života, dosljedno je izgrađivao dvije svoje identitetske persone, dvije sjenke pod suncem: jednu židovsku, drugu hrvatsku ili jugoslavensku. U oba smisla ili u oba oblika bio je cijelim svojim bićem, i bio je vrlo temeljit. Dvije sjenke, koje nipošto ne treba shvatiti kao dva lica, jer je u njega bilo samo jedno lice – vrlo markantna i čvrsta čovjeka, bile su karakteristične u svemu što je radio. Bio je odvjetnik, ali istodobno bio je svo vrijeme i novinar i novinski pisac. Također i prevoditelj, naročito Heinricha Heinea. Ali nije bio ni samo novinar, nego je bio i pjesnik i prozni pisac.

I danas, tko zaroni dovoljno duboko u utrobu nekog od još uvijek brojnih zagrebačkih antikvarijata, ili prekopa po bibliotečkim policama preostalih građanskih stanova u centru grada, lako bi mogao pronaći neveliku knjižicu, od jedva četrdesetak stranica, naslova “Ijar, jevrejski maj”. Potpisani autor je H. Gottlieb, izdavač Naklada edicije Omanut. Knjiga je odštampana u Tiskari Dragutina Bekera, Frankopanska 12, godine 1935. Sveščica je to, pola pedlja širine, ni pedlja dužine, bez hrpta, tvrdoukoričena u platno i karton. Pjesme hajneovske forme i svjetovnog ugođaja, satirične, ironične, gorko-vedre, posvećene židovima, židovskoj sudbini i suvremenoj Europi. Pjesme pouke, prosvjete i angažmana, pomalo već i pjesme očaja. U njima Gottlieb pjeva o onom što se dogodilo i što će se tek dogoditi. Godina je, rekli smo 1935, ili ona koja joj prethodi, Hitler je kratko na vlasti, Europljani još ne znaju što im se događa, u Engleskoj i Americi slave vođu novog doba, a Gottlieb piše “Kotu 356”, koju vrijedi glasno, makar i u fragmentima, ovdje izgovoriti: “Uz kotu tristapedesetišestu/ Sačuvo krst se neki jednostavni./ Šezdeset ljudi tu na istom mjestu/ Sa zemljom jedna mina sravni./ Iz grupe bjehu generala Kluka/ Od dvjestatridesetipetog puka./// Odonda leže posred grobnog mira,/ A podjednako crv im kosti brusi,/ Trojca bjehu: Bondi, Kon, Šapira,/ A preostali čistokrvni Prusi./ Osamnaest ljeta ležali su tako/ U dvoredima. Propisno, dakako./// I ležali bi tu do onog doba,/ Pozaune dok se jave sudnjeg dana,/ Da nije dopro zov iz tmine groba/ Iz Hitlerovog glavnog stana./ Pronesoše ga potsdamska sva zvona/ I Gebelsovih petsto megafona./// Od Rajne pa do Memlja i još dalje,/ Od Insbruka do Sjevernog Mora,/ A širom na sva usta, na sve ralje,/ Zaurlala je iznad sviju gora/ Bjesomučna parola, divlja, ljuda: Ugini Juda! Crkni Juda! (…) U čudu svijet promatra što se zbiva/ I gleda sile što se nove digle,/ Sintezu ovu herojstva i piva/ I novo doba rođeno iz krigle./ Snebiva svijet se, sluša, motri, vidi/ I vlastitog se svjedočanstva stidi./// A mrtva sluša poredana četa/ tu neobičnu budnicu iz vana,/ Osamnaest tu je prosnivala ljeta/ Iščekujući saziv sudnjeg dana. I tuđ joj jezik njemački sad zvuči/ I mora tek da na nj svoj sluh priuči./// U grobnoj tami nesta tako mira/ A samo crv i dalje kosti brusi./ Uzbuniše se Bondi, Kon, Šapira/ Uzbuniše se čistokrvni Prusi,/ A svima odjedanput posta svijesno/ U skupnom da je grobu za sve tijesno./// Iz ovog, eto, idejnoga smjera/ Porodila se i u grobnoj tami/ Prenapeta ko neka atmosfera,/ Jer Prusi hoće grob svoj za se sami/ I neće da ga s njima tkogod dijeli: To traži duh i pruski ponos smjeli.” 

I dalje se, u tonu i u kajdi koju Gottlieb preuze od svijetlih prethodnika, plete sudbina kostiju vojnika iz Velikog rata, trojice Židova među šezdesetoricom Prusa, da bi poemi ovakav došao kraj: “No jedno treba da sad znate i vi:/ U zadnjem našem raspršenom trunu/ Naš preporodni smisao dalje živi/ I dok će Juda samo živjet htjeti/ Na ovoj mjesta naći će planeti./// Uz kotu tristapedesetišestu/ Sačuvo krst se neki jednostavni/ Šezdeset ljudi tu na istom mjestu/ Sa zemljom jedna mina sravni./ Trojice po tom iz tog groba nesta,/ Jer u njem za njih nije bilo mjesta…” “Kota 356”, kao i većina pjesama u ovoj samotnoj knjižici, koju ne spominje nijedna hrvatska književna povijest, onog je satiričnog, rugalačkog, vapijuće prosvjetiteljskog duha iz pjesama dvojice pjesnika iz Gottliebu nedohvatljivo daleke budućnosti: Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Premda ova dvojica knjižicu “Ijar, jevrejski maj” nisu držali u rukama, niti im je poznat bio ijedan jedini Gottliebov stih, srodnici su i pjesnički potomci svoga zlosretnog pretka. Nije ih takvim učinila pjesnička povijest, jer Gottlieba, rekli smo, čitali nisu. Srodnost je to po jeziku i ljudskoj sudbini. Srodnost po karakteru. 

Hinko Gottlieb u Zagrebu se kao odvjetnik redovito pojavljivao u političkim procesima. Često je branio komuniste, tako da su ga mnogi, vjerojatno i s razlogom, smatrali komunističkim simpatizerom. Već u to je vrijeme dobro poznavao Josipa Broza Tita, održavao je s njim kontakte, možda u nekom arhivu, u nekoj policijskoj kartoteci, leži odgovor koliko su ti kontakti bili duboki. Čim je osnovana Nezavisna Država Hrvatska, Gestapo je uhitio Gottlieba. Sproveden je u Graz, skupa s pedesetak uglednih zagrebačkih Židova, redom intelektualaca, ali je pušten, i dobio je propusnicu za odlazak na talijanski teritorij. Tako se, nizom sretnih okolnosti, našao u logorima Kraljevica i Kampor, zajedno s Vladimirom. S padom Italije, otac i sin priključuju se partizanima. Vladimir se bori u Sedmoj banijskoj diviziji, a Hinko kao pravnik biva imenovan u ZAVNOH-ovu Komisiju za utvrđivanje zločina okupatora. U tom trenutku sudbina obitelji Gottlieb takva je da bi netko još mogao reći da su imali sreće, a možda i da su među sretnijim zagrebačkim židovskim obiteljima. Živi su svi osim Danka. Tako se u lipnju 1944. obitelj okuplja na Visu, odakle sve troje putuju u Bari, gdje je Hinko Gottlieb zadužen da ispred Vrhovnog štaba sudjeluje u prikupljanju pomoći za narod i vojsku.  

O čemu je mislio, što je osjećao i kakve je privatne planove Hinko Gottlieb imao tih dana u Bariju? Ono što je prethodno doživio, od onoga proljetnog dana 1941. kada je Gestapo došao po njega, od zatočenja u Grazu, pa do oslobođenja i boravka u talijanskim logorima, bila je kratka povijest holokausta, samo u tako ublaženom obliku da je na stradanje svoga naroda većinu tog vremena mogao gledati sa strane i nositi se vlastitom bespomoćnošću. U logoru u Kraljevici neko je vrijeme imao dužnost pročelnika Logorskog suda, koji je sudio prema odredbama koje su donosile talijanske vojne vlasti. U logoru nije bilo maltretiranja ni batinanja, životom su upravljali sami logoraši, koji su vodili i kuhinju, nabavljali namirnice, do neke granice upravljali logistikom. Ovaj logor, kao ni drugi talijanski logori u kojima su boravili izbjegli Židovi, nisu usporedivi s nacističkim ili ustaškim koncentracijskim logorima, ali u njemu svejedno nisu boravili slobodni ljudi. Gottlieba su morili tvrdičluk i samoživost među logorašima, odsustvo solidarnosti i zajedništva. Tu su se, u ipak grdnim okolnostima, na iskušenju našli njegovi snovi o Erec Izraelu. Bogati su u logoru nastojali skriti svoje bogatstvo, dok je sirotinja gladovala. Uslijedila su, naravno, međusobna optuživanja. Ljudi su se dijelili na one koji su ostali Židovi i one koji su konvenirali na kršćanstvo. Jedni su željeli slaviti jedne blagdane, drugi bi slavili druge blagdane. Gottlieb je i za jedne, i za druge pisao molbe upravi da im omogući bogosluženja, i uprava je tim molbama udovoljavala. U tom je dopisivanju jedna zanimljiva epizoda, koja Hinka Gottlieba prikazuje u izrazito idealističkom duhu: nakon što je molbama udovoljeno, on upravi šalje upozorenje neka se slučajno ne hvale i neka ne naglašavaju da su Židovima omogućili bogosluženje, budući da oni na to imaju jednako ljudsko pravo kao i katolici. Ne zna se jesu li mu Talijani na to što odgovorili. Vjerojatno nisu. Čitatelju ostaje da pretpostavi što je mislio i osjećao neznani talijanski časnik dok je čitao Gottliebovo upozorenje. Dok takva upozorenja stižu, čovječanstvo još uvijek postoji.

Kako je očito pretjerivao u tom razgovoru na ravnoj nozi, držeći svoj logorski narod ravnopravnim s onim drugim narodom, u uniformama i pod oružjem, zapovjednik logora je po nalogu Petog armijskog korpusa talijanske vojske zabranio Hinku Gottliebu “sva politička i religiozna predavanja”. On se, u svom odgovoru, povinuje zabrani političkih predavanja, ali oko propovijedi ima prigovor: “Svrha je propovijedi da utješi, umiri i ohrabri vjernika budeći i učvršćujući u njem vjeru i božansku pomoć, a svrha predavanja je omogućiti slušaču da dođe do izvjesnih znanstvenih spoznaja. Predavanjem se utiče na intelektualnu, a propovijeđu na emocionalnu sferu slušača.” Emocije se, osjećaji ljudi se, tako misli i vjeruje Gottlieb ne tiču talijanskih vojnih vlasti, kao što se ne mogu ticati nijednih drugih vlasti. Tema propovijedi ne stoji između čovjeka i vlasti, nego između čovjeka i onog u njemu, te između čovjeka i Boga. Gottlieb na kraju naglašava kako njegova interpretacija nemogućnosti zabrane propovijedi ne mora biti mjerodavna, ali on zahtijeva da se uprava oko nje nedvosmisleno izjasni. U tom inzistiranju ima nečeg od one jurističke nadmoći pred svakom vlašću, s kojom je Gottlieb branio komuniste u međuratnim političkim procesima, ali ima u tome i svojevrsne neiskazane prijetnje metafizičkim autoritetom. On protiv uprave ide vjerom na vjeru.

Još je tih Gottliebovih nadgornjavanja s talijanskim vlastima i logorskom upravom među slučajno sačuvanim dokumentima, dnevnicima, papirićima iz Kraljevice, među njima je i njegova ostavka na mjesto pročelnika Logorskog suda, opet s vrlo zanimljivim obrazloženjem, ali sve to je još uvijek neki relativno vedar život, unutar iluzije o čovječanstvu koje još uvijek postoji. Ta iluzija prestaje u njegovom očajničkom pokušaju da spasi, da nekamo evakuira djecu iz logora. U dopisu od 12. travnja 1943. Gottlieb ovako piše: “Židovska bogoštovna općina u Zagrebu sprovodi akciju da se židovska djeca od 7 do 16 godina iz Hrvatske smjeste u neutralno inozemstvo, a naročito u Tursku. Nadležne hrvatske vlasti ne prave zapreke toj akciji, pa je nedavno jedan transport židovske djece iz Zagreba preko Budimpešte već stigao na odredište (…) U logoru ima stotinjak djece oba spola koja spadaju u tu kategoriju. Na moj upit odgovorila mi je Židovska bogoštovna općina u Zagrebu da bi ova djeca mogla biti obuhvaćena ovom akcijom, pod uvjetom, da talijanske nadležne vlasti dadu za to pristanak (…) Iako mnogo zahvalni na gostoprimstvu, koje nama i našoj djeci iskazuje talijanska vlast, mi sebi ipak ne možemo zatajiti, da u odgojnom pogledu našoj djeci u logoru prijete nepopravljive štete, ako ovo stanje i dalje potraje. U godinama, u kojima djeca treba da prime najviše duševnog i tjelesnog obrazovanja, ona su prisiljena da se odavaju besposličenju i dangubi. Živeći na uskom prostoru u tijesnom kontaktu s odraslim zatočenicima, ona počinju poprimati sve poroke, koje takav život sa sobom donosi. Pa ako smo već imali sreću da tu djecu spasimo od fizičke propasti, mi bi željeli, da ih sačuvamo i u moralnom integritetu.” Uz dopis, Gottlieb prilaže presliku pisma što ga je dobio iz Zagreba, od glavnog rabina Miroslava Šaloma Freibergera, u kojem ga rabin moli da isposluje dopuštenje talijanskih vlasti, i još ga obavještava da će mu poslati neke školske knjige, pjesmarice i određenu količinu školskih bilježnica. Na to pismo Hinko Gottlieb rabinu Freibergeru odgovorit će 5. svibnja 1943. Šalje mu popis djece, informaciju da talijanske vlasti još uvijek ne odgovaraju na upit za odobrenje, obavještava ga da su dostojno proslavili Pesah, i moli ga da u Kraljevicu pošalje nekoliko talita i molitvenika, još školskih knjiga, te uvezane brojeve Omanuta, koji je Gottlieb i uređivao, a vidio ih je kad je zadnji put bio u prostorijama Općine.

Ne zna se kojeg je datuma pismo stiglo u Zagreb, ako je ikad stiglo, i tko ga je u Zagrebu pročitao. Rabin Freiberger nije. Niti je saznao za Gottliebovo raspitivanje za uvezane brojeve Omanuta. Rabin i supruga Irena uhićeni su u svome domu, u noći 2. na 3. svibnja. U ponedjeljak 3. svibnja 1943. s Glavnog kolodvora deportirani su u Auschwitz, gdje je Miroslav Šalom Freiberger ubijen odmah pri dolasku, navodno zato što je prosvjedovao protiv neljudskog postupanja prema pripadnicima svoje zajednice. Bila je to subota, 8. svibanj 1943.

Kada je i kako Hinko Gottlieb doznao za sudbinu rabina Freibergera, to nam također nije poznato. No, pisao mu je dok se vlak za Auschwitz, s preostalim zagrebačkim Židovima, polagano preko Centralne Europe, kretao prema svome cilju. Operacija spašavanja židovske djece zaustavljena je, a očajni Gottlieb istog tog svibnja piše u Budimpeštu, tamošnjoj Izraelskoj kulturnoj zajednici. U tom su pismu i ove riječi: “neke naznake me upućuju na to da je Zajednica iz Zagreba u međuvremenu prestala postojati”. Tek 31. svibnja, uz birokratsku sporost iz neke paralelne stvarnosti, od talijanskog vojnog zapovjedništva Hinko Gottlieb dobio je dopuštenje za evakuaciju djece. Bilo ih je 69, 48 židovske, 21 rimokatoličke vjeroispovijesti. Prema sačuvanim dokumentima iz Kraljevice nije moguće ustanoviti jesu li djeca ipak evakuirana ili su na neki drugi način spašavana.

Roman “Ključ od velikih vrata” Hinko Gottlieb zapravo je dvaput pisao. Nakon što je prvi put, u ratnim i logorskim premještajima, rukopis izgubljen, on ga je mogao, kako to kažu, nanovo rekonstruirati. A zapravo je, po svoj prilici, još jednom morao napisati istu knjigu. Tko god je pisao, zna koliko je to teško, i koliko je protivno čovjekovoj pameti i volji. Knjigu je završavao u Bariju i u Palestini, da bi ona zatim, u prijevodu na engleski, bila objavljena u New Yorku. Godina je već bila 1947, život je u međuvremenu naglo okračao, knjiga je doživjela blagonaklone kritike, ali je zapravo ostala neprimijećena. Danas kada čitamo Hinka Gottlieba pomalo nam je i jasno zašto: u toj mračnoj i neutješnoj židovskoj priči nitko tada nije želio sudjelovati. Rat se tek završio, i ljudi su najprije htjeli sve da zaborave, e da bi se tak kasnije, nakon što čovječanstvo zacijeli, počeli prisjećati. Gottlieb, međutim, nije više imao vremena: knjigu je posvetio mrtvim sinovima.

Dvije godine nakon što su, jedno za drugim, umrli Hinko i Ruža Gottlieb, roman je izašao i na ivritu, u prijevodu Cvija Rotema (Erich Rothmüller), mlađeg Gottliebovog kolege pravnika, zagrebačkog cionista, koji je u Palestinu emigrirao već 1935. Do hrvatskog izdanja “Ključ od velikih vrata” čekao je punih sedamdeset, pa još jednu godinu preko sedamdeset. Za to vrijeme ime Hinka Gottlieba pojavljivalo se na stranicama hrvatskih knjiga i časopisa uglavnom usput, u kontekstu velikih i strašnih tema jedne velike i strašne povijesti.

Danas dok ga čitamo, može nam se učiniti da je riječ o jednom od onih proznih dijela koja su nedostajala u mozaiku našega jezika i svih njegovih književnosti. Kako bi izgledala hrvatska književnost da je 1947, kad i u New Yorku, u nas objavljen “Ključ od velikih vrata”? To ne znamo. Izgledala bi upravo onako kakvom bi je učinili čitatelji Gottliebova romana, koji su istovremeno bili i čitatelji drugih naših proznih knjiga. Židovska bi proza našega jezika uz Isaka Samokovliju dobila drugoga velikog pripovjedača, koji je, za razliku od Samokovlije, prilično udaljen od socijalne književnosti i realističnih proznih obrazaca svoga doba. Mali Gottliebov roman je te 1947. poput najave Isaka Bashevisa Singera, koji će nam tek doći jednoga dalekog dana. Gottlieb je stariji rođak Filipu Davidu, koji te godine tek polazi u školu…

Nema baš nikakve utjehe za Hinka Gottlieba i njegovu gospođu Ružu. Nema je u zemlji Izraelovoj, nema je ovdje, u Zagrebu, u koji se 1945. nije vraćao, nego je odmah produžio za Palestinu. Strašan je bio njegov očaj. Od očaja branio se alegorijom, legendom i bajkom. Ali do kraja je ostao svjestan svoje situacije i bezizlaznog konteksta u kojem se zatekao sa svojim sve sitnijim i nevažnijim životnim slučajem. O četvrtoj godišnjici sinovljeve smrti, dva mjeseca prije nego što će umrijeti, ovako piše: “Smrtni dan moga nesrećnog Vlade. Izgubismo ga, kad smo već vjerovali i bili stalni da smo ga sačuvali. O nesrećo naša nepodnosiva! Ponosio sam se njime i trebalo je da u životu postigne sve ono što ja nisam mogao doseći. Od poroda njegova bdio sam nad njime i strahovao za njega, jer sam negdje u dubini srca svoga slutio da mi zao udes vreba djecu. Vlado moj, rano moja nezacjeljiva!”

Te prve noći u Razijinoj kući, u tuđoj sobi, u tuđoj postelji, nije oka sklopio. Zurio je u tavan, pratio okom pukotine po njemu i plakalo mu se.  Sve se jasno vidjelo iako je bila noć, iako je svijetlo u sobi bilo ugašeno mogao je gledati u tužne oči srne i jelena  na zidu naspram njegovog kreveta. 

     Ustao je, razmakao zavjesu i zagledao se u dvorište što se zgučilo i stislo između tri kuće, stare i ruševne. Na sred dvorišta, prekrivenog kaldrmom, sa grane oraha visila je velika sijalica, bacala svjetlost baš na njegov prozor i skupljala sve mušice što ih je na svijetu bilo. 

      Mislio je na svoju kuću, na svoj krevet, na svoje društvo, na bivšu školu. Lako je bilo odlučiti da se školovanje nastavi u velikom gradu kada je to bilo daleko, kada je pomisao na Sarajevo bila samo  Baščaršija i njeni opojni mirisi, Vrelo Bosne i Aleja, Bijelo Dugme i Indexi… Sad je ovdje trebao ići u školu gdje nikoga ne poznaje, vraćati se u kuću koja mu je tuđa, misliti na hranu, na čiste čarape i gaće. Znao je da će ponekad da se kašlje, da se ima temperatura i proliv… trebalo je ovdje da se živi.

      Otac nije ostao da noći kod teta Razije, iako ga je molila i preklinjala. 

      – Za malog ne brini, to je sad moje dijete. Sto godina još da živim ne bih vam se odužila za sve što ste vi za rahmetliju i mene činili – rekla mu je Razija prateći ga do kapije. On joj je pružio ruku, zahvalio se i zatim jako zagrlio Amira, stisnuo ga kao nikada do tada. Amiru se učinilo kao da se otac malo i zagrcnuo, dok mu je govorio da bude dobar, da uči i da se čuva.

        Teta Raziju je znao od malena. Svakog ljeta je po mjesec dana sa svojim Akifom provodila kod njih, na moru. Toliko su se sa njima zbližili da ih već odavno nisu dočekivali kao turiste, već kao rod rođeni. Samo se jedna sofra prostirala,  ponekad su zajedno išli na plažu, a svake su večeri do kasno u noć, u dvorištu pod lozom, vodili duge i duge razgovore.

       Smjestila ga je u sobu u prizemlju, kraj samih ulaznih vrata. Ispod stepeništa što je vodilo do ostale dvije Razijine sobe na spratu, nalazila se mala banja i do nje šupa. Soba je bila velika i na sred nje bio je prostrijet  teški šareni ćilim, a golu sijalicu mogao je dotaći glavom. Na prozoru niskom i uskom bile su gvozdene rešetke, a na njegovom pragu dvije kantice od marmalade u kojima je rastao bosiok. ‘U zatvoru sam, a napolje je prokleta avlija, isto zatvor, nema mi spasa’, mislio je zagledan kroz prozor, sjećajući se školske lektire i stiskao se da iz njega ne provali more suza, što su spremno, kraj očnih kapaka, čekale.

       Prvo Amirovo sarajevsko jutro osvanulo je maglovito, ali je sunce brzo prevladalo i obećavalo lijep septembarski dan. Ležao je budan, pokriven do grla i nije znao što da radi. U školu ide tek poslijepodne i nema baš nikakvih obaveza. Čekao je da ga teta Razija pozove, da popije čaj ili šolju mlijeka, kao što je naučio kod kuće. 

       – Jesi li mi se naspavao, momčino? – bila je vesela i orna sa stepeništa – hajde, bolan, gore, mi već pola sata kahvenišemo. 

        Obukao se i umio i krenuo se stidljivo i s nelagodom penjati stepenicama, pa je na pola njih zastao i slušao. Razija je nekome glasno pričala kako je godinama kod njegovih roditelja, sa svojim rahmetli Akifom, provodila ljeta. Muž je svojoj zaduhi tražio lijeka šetajući borovom šumom uz more, a ona je na najlon plaži molila Boga, sunce i sumpornu vodu da joj poklone dijete, što je za njim gorila i pregorila

       – I Akifove gaće sam tri put oko stijene u moru  pronosala, kako su me učili,  i pržila se po cijeli dan na božijoj zvijezdi,  i sumpornu vodu gadnu pila i ništa – čuo je Raziju kako uzdiše…

       – Trebao je, Rozi bona, tebe Akif da svaki dan dobro napuca, pa da vidiš – kakvo more i bakrači – raskalašno se smijala gošća.

        – Pi, rospijo, samo ti je to na pameti – smijala se i Razija. 

        Kada je kasnije upoznao komšiluk, Amir je vidio da Semra, komšinica iz susjedne, Dedine kuće, nikada nije mogla naljutiti Rozi, kako je šeretski zvala. Razija je voljela i sve joj praštala, njoj, najmanje dvije decenije, mlađoj.

        Pio je mlijeko, nudile su ga kafom i duvanom. Semra ga je veselo propitivala o školi, o svemu, ima i ona rođaka studenta, lijep momak, kao i Amir. ‘Vid’ mu oka, bona, vidi ga, pola Saraj’va će okrenut ovo tvoje dijete’ , smijala se i podbadala Raziju. Amir je postiđen nestrpljivo čekao da komšinica ode, samo mu je još ona falila, kao da mu nije dosta svoje muke…

        Treće dva srednje usmjerene škole, zubotehnički smjer, bilo je lijepo i složno odjeljenje. Djevojke i dječaci iz grada, sa svojim forama i fazonima i svi se među sobom dobro znaju, a samo je on novi i to iz daleka. Iz škole je žurio kući, govorio da je gladan, da jedva čeka da večera, a u stvari bježao je u samoću svoje sobe, u sklonište od nepoznatih i tuđih. ‚Ne pripadam ja ovdje’, mislio je dok je Raziji odgovarao da ne može uveče izaći s društvom jer mora mnogo da uči. Jasna, slatka mala plavušica u klupi do njegove, pozvala ga je na rođendan, svi će iz razreda biti tu, pravi će dernek biti, stari su joj u vikendici, merak, pive vagon… Nije otišao, bojao se svojih novih, možda demode, cipela, plašio se svog akcenta, ne razumiju njegove šale, a on najčešće ne zna o čemu pričaju i čemu se toliko do besvjesti smiju…

       Prozor, njegov pogled u dvorište, u taj mali svijet – jedini  koji je ovdje već dobro znao – bio je mjesto kraj kojeg je najčešće živio svoju samoću. Teta Razijine pite i dolme, hurmašice i kadaif, Dedino vječito kuckanje dlijetom i čekićem i namćorasto mrmljanje, Semrino pjevanje i cijelodnevno pretrčavanje dvorišta, Šefikino i Tufino trčanje za Dinom, stresanje peruti s njegovog mantila… obojilo je njegovu sarajevsku ranu jesen…

         – Oko, donesi kad se budeš vraćao iz škole ćevapa sa Čaršije, ajde majke ti, evo ti para, neka ih u somunu i s dosta luka. Hajde, oko, osevapi se, vidi kako sam oslabila, ljubi te Semra – veselo je potrčala za njim i tutnula mu dinare u ruke – uzmi i za tebe i Rozi, obavezno…

       Jeli su ćevape, Semra, njena djeca, Razija i on. U susjednoj maloj sobici ležala je nepokretna njena svekrva i Semra joj je na tacni odnijela puru koju je ova svako veče jela.

      – Lijepo je pazi – prošapta mu Razija – ima ti ona srce…

      – …veće od sise – ulijeće Semra smijući se, pa se uozbilji, pogleda u Amira i reče mu da uživa dok je tako mlad, bezbrižan, dok ga život ne stisne sa svih strana; govorila je to dječaku koji je bio siguran da većeg mučenika od njega nema na cijelom svijetu.

       – Je l’ se javljao Harun, hoće l’ skoro ’vamo? – znala je Razija što je muči.

       – Treba tamo krajem sljedećeg mjeseca, ako ga puste. Oni su ti tamo na tom gradilištu u Iraku, kao u zatvoru, ničega i nikoga nema, pustinja, bona, samo što im je plata dobra. Evo ti imam para, ništa mi ne fali, a sve mi fali. Misliš da ga je meni lako samoj s dvoje djece – Midhad prvi razred, treba mu pomoći a ja ti ništa ne znam, Amra tek u obdaništu, a ona sirota tamo u onoj sobi sama, ne pitaj, znaš… ti bar znaš! Nego je Semru Bog dao živu, veselu, ne dam se ja Rozi moja, ne dam, pjevam i kad mi se plače – duboko je uzdahnula.

      – Znam, sve znam, sve ti muke znam. I kako te ovaj baksuzni Dedo svakog prvog spopadne za pare i kako moraš slat svaki čas onima tvojima u ‘Ercegovini i kako je biti bez čovjeka, sve znam. No ti je Allah dragi podario zlatnu djecu, obradovao te njima, neka ti ih čuva, duše Rozine…

        Amir je gledao kako Semra sočno grize veliku zelenu jabuku, gledao je njene zube, zdrave, oštre, gledao je kako joj niz bradu curi kiseli sok. Prvi put je pomislio kako je ona lijepa, kako je ona vesela, kako mu je sa njom zabavno, mnogo zabavnije nego sa drugaricama u školi,  iako ima, ni sam ne zna koliko, oko trideset godina…

         U subotu je ustao kasnije nego obično, stao kraj prozora i vidio Dina kako prilazi Dedi. Tražio je da pripali cigaretu od njega, a Dedo mu je osorno odbrusio da se dolje, niz sokak, nalazi kiosk i da u njemu ima tona šibica, pa nek sebi kupi. Dino se samo osmjehnuo i otišao preko kapije. Istog časa na prag njegove kuće, prve do ulaza u dvorište, iskočili su njegovi otac i majka i zabrinuto gledali u zatvorenu kapiju za kojom je zamakao njihov sin.

        Dino je bio – sve su mu već ispričale – student druge godine žurnalistike, a već glavni novinar u ‚Našim danima’. Zbog njegovih tekstova novina se najviše i prodavala. A bio je sav modar u licu, s još modrijim kolutovima oko očiju, usukan, visok i pogrbljen. Vječito masnu dugu kosu rukama je zabacivao pozadi, a na kraj usana uvijek je visio pikavac… ličio mu je na jedan lik iz stripa, nije se moga sjetiti koji.

       – Kažem ti ja, Rozi, ne prave se djeca pod starost, od starog materijala slaba roba. Vidi ga kakav je sav nikakav, ružan, ćutljiv, smrknut – Semra je bila znalac, a Razija bi joj na to uvijek odvratila da je mali dobro i pametno dijete, al’ će ga ovi baksuzi stari načisto izludjeti. Sve za njim trče, te obuci se, te svuci se, te jesi l’ jeo, te jesi l’ pio, piškio, srao… Mnogo je ove godine oslabio, sav se usukao, uvukao u ramena, boja mu je nikakva.

         Isto veče, kad se Amir spremao da spava, nakon ko zna koji put pročitanih svih Alan Fordova što ih je u sobi bilo, kroz prozor je vidio kako osijenčenim krajem dvorišta, sasvim pri zidu blizu kapije, zamiče prilika. Prepoznao je Irfana, Semrinog rođaka – studenta i začudio se što tako i u to doba odlazi od svoje rodice.

        Probudilo ga je Semrino pjevanje. Pustila je glas, zdrav, seljački, kako je jedino i znala. Ustao je nevoljno, pogledao kroz prozor i vidio je kako na sred dvorišta riba ćilim. Na nogama je imala kratke gumene čizme, a kućnu haljinu je bila zadigla na po butina, stisla je između nogu i golim je koljenima klečala na oštrom ćilimu ručnog tkanja. Amir je gledao u njene bijele noge, gledao joj grudi slobodne i velike pod širokom haljinom, gledao je kako krivi usne duvajući da sa lica skloni pramen kose. Stajao je iza zavjese kao ukopan, a kada je ka njemu okrenula svoju veliku, oblu zadnjicu, kada je ugledao njene skroz obnažene butine, malo neravne kože i sniježno bijele, zadrhtao je. Zabljesnula ga je načas bijelina njenih gaća, što joj ih je zadnjica gutala i zastao mu je dah.Nije primjetio na vratima sobe teta Raziju kad je ušla da ga probudi, a ona kad je spazila kako je zaokupljen gledanjem kroz prozor, istrčala je napolje i Amir je video kako nešto ljutito i nervozno govori Semri. Ova se samo nasmijala i čim je Rozi ušla u kuću, okrenula se, pogledala put njegovog prozora i namignula mu.

       Cijeli je dan proveo u nekom do tad nepoznatom bunilu. Nigdje nije izašao, nije mogao ni da ruča, pa se Razija zabrinula i svaki čas je silazila da ga obiđe. Ležao je i sjećao se ljetošnje Olge Prohazkove, gošće hotela gdje je dva mjeseca konobarisao. Sa njom, sa tom ne baš prelijepom djevojkom iz Praga, zamalo što nije. Od nje su bile mnogo ljepše i privlačnije i Ute Reich, i Renata Witkova, i s njima je ponosno šetao korzoom, išli su na muziku, igrali i plesali, ljubili se i mazili, ali Olga je htjela, ona je pristala! Ona se poslije ponoći, na hotelskoj plaži potpuno predala, malo je falilo, ma kojii minut…Olllgggaaaa…prolomila se tek utišalom obalom već panična vriska njene majke. U kućnom ogrtaču izašla je iz hotela da je traži, poludjela je od brige, i našla je baš kad… a ležala je kraj njega, gaćice je već bila smakla, disala je onako…

       – Oko, kaži Dedi što se dobija ako sad neko njega, ovakvog, Bosančerosa, prelije vrelom vodom? – začikavala je svog stanodavca šašava Semra.

        – Čaj od bukve – nevoljno je učestvovao đak – trećak.

         – Mali, a što dobiješ ako Heru zaviješ u jufku, a?  – pitu od govana! – sam je odgovarao i uživao stari, okrugli, crveni namćor što se samo zlobno znao smijati. Po cijeli dan sjedio je pred svojim pragom i djeljao neko drvo. Kad bi kogod prišao, a takvi su bili rijetki, pokrivao je svoju rukotvorinu za to spremnom krpom. Nikada se nije ženio, pa ga je Semra čarkala da bi mogao uzeti Rozi, sad kad je udovica, na što je on smijuljio i krivio krajičak usana.  

       – Ovaj? – poslije onakvog Akifa?… ne dao mi Bog, to bi bilo ko da poslije baklave staviš u usta čemer –  grozila se Razija, a Dedo se smijao što je Akif postao baklava…

        Novembar je žestoko gazio, vidjeli su već i prvi snijeg, a Amir se dobro ušuškan pod jorganom, prije sna, dohvatio svog ‚Starta’ i pažljivo ‚čitao’ duplericu. Tiho kucanje na vratima, zatim škripa , natjerali su ga da novinu najhitrije što je mogao baci pod krevet. U sobu je uletjela Semra, u spavaćici, ogrnuta džemperom, a na nogama je imala crne zepe. Rekla mu je brzo i za nju neobično nervozno da nije mogla zaspati, a vidjela je svijetlo u njegovoj sobi, pa je došla da se malo druže, da pričaju…

        Amir je bio skamenjen, kao lopov uhvaćen na djelu i zbunjeno je zurio u nju.

       – Pa zar nećeš da pričamo, da odem ja? – čak je i ona bila nesigurna.

       – Ne,ne, nikako, ostani, naravno – promucao je napokon.

       – Brrr, hladno je ovdje, de se malo pomakni da uđem pod tvoj jorgan, smrznuću se – rekla je Semra i ne čekajući odgovor uvukla se pod pokrivač. Ležali su i ćutali, a on se sav skupio, smanjio, ušao u sebe. Osjećao je krupno toplo tijelo kraj svoga, ona se pripila uz njega, grijala se. Njene dojke, meke i  oslobođene stega obujmile su njegovo tanko tijelo, a stopalo je uvukla među njegova i blago ga škakljila. To ga je malo opustilo i stidljivo je obgrlio rukom, podvukao je pod njeno rame i naslonio njenu glavu na svoje. Muškarci su uvijek tako radili u svim filmovima koje je gledao.

       Stavila je ruku na njegov stomak, uvukla je pod pidžamu i stala ga maziti oko pupka. Sklopio je oči i nije vjerovao da se ovo događa. ‘Pa zar to ovako, sad, ovdje…’ ? letjelo mu je mislima, dok se njena ruka igrala lastikom od njegovih gaća. Tako je želio, toliko mu je trebao njen dodir, bio je velik, činilo mu se ogroman, kao nikada prije, a opet se bojao da se ona ne nasmije, da se ne razočara, da mu se ne naruga.  Dotakla ga je tvrdog kao kamen, pulsirajućeg, poludjelog….

       – Mašala, mašala, rodilo se, rodilo…- i sad, u najozbiljnijem trenutku njegovog života, njoj je bilo do šale. 

        Obujmila ga je rukom, čudesnom rukom što se toliko razlikovala od njegove koja je to često radila. Uzela je njegovu i stavila je na dno svog trbuha. Bila je gola i ruka mu je lutala kroz gusto obraslo međunožje. Kada joj je dotakao sočnu, oteklu rasjeklinu, eksplodirao je. Razlio je svoje sokove, mnogo njih, po njenoj ruci, po posteljini, prskao je po stomaku. Umirio se ubrzo i želio da od stida potone. 

      Semra je još koji minut teško disala, stiskala se nogama, uvijala,  pa je utihla. Onda je opet bila živa i preživa, šalila se sa njim, štipkala ga, škakljila, dirala svuda, rugala mu se kako je sad mali, malecan, ovolicki… On je želio da zaplače, da pobjegne, da vrisne, da ga ne bude.   

     Iskobeljala se iz kreveta, rekla da je već kasno i ustala. Spavaćica joj je bila visoko zadignuta na leđima i Amir je kao omamljen gledao u njen guz, kako je ona voljela reći, što se bijelio na dvorišnom svijetlu. U trenu se razbudio, kad je najmanje očekivao, kad se uopšte nije nadao, bio je uspravan, bio je tvrd, htio je da pukne. Iskočio je iz kreveta i obujmio je rukama i tijelom s leđa, ljubio joj vrat, a ruke gubio u njenim sisama. Naslonila se na prag prozora, kosa joj se rasula po bosioku i rukom mu pomogla da nađe put. Uklizao je u nju toplu do kraja, a ona ga je stisla i davila, gušila, htjela da ga otme, da ga upije, da ga zauvijek zadrži. Stavio je ruke na njene guzove, milovao ih, stiskao, štipao, grebao i svom silinom, o kojoj do tada nije ni slutio, uranjao u nju. Ona je drhtala, čupala noktima zavjesu, vrelim dahom maglila prozorsko okno, nabijala se na njegovo krhko tijelo. Uzela mu je ruku i u nju nemilosrdno zabila svoje zube poludjele bijesne kučke. Ugrizao se za usnu da ne zavrišti od bola i slasti. Tresao je, izvijao se i grčio , a ona ga je međunožjem stiskala i držala, usisavala i cijedila…

      Utihli su istovremeno, teško disali, pa sve tiše. Amir je oslonjen na njena leđa vidio kako Dino neobično nakrivljen sjedi blizu praga svoje kuće. ‘Sigurno je pijan’, pomislio je i svom se težinom bacio na svoju postelju. Legla i ona kraj njega, zagrlila ga, poljubila u obraz i ubrzo se smirila.  Nije mogao da vjeruje da ona već spava, ali njeno disanje, duboko i ravnomjerno, nije ostavljalo sumnje. Ležao je, gledao joj profil, bio je izgubljen, bio je srećan, bio je smušen, bio je ponosan, bila je lijepa, bila je njegova, sva, cijela, dala mu se, njemu…

      Dirao joj je vrat, grudi, šetao prstenom bradavice, kružio oko pupka, čupkao rubne, rijetke dlačice. Uronio bi, zatim, u gusto bespuće, klizio rukom po vlažnim i ulijepljenim butinama, dodirivao ovlaš rascvjetali dosanjani san. Želio je opet, opet je bio snažan, opet je mogao, htio da je u njoj, da nikada ne izađe… Ona je spavala, ona je blaženo disala, dok je on smišljao kako da dođe do nje, a da je ne probudi – da li to uopšte može – pitao se. Rukom joj je, što je nježnije mogao, razmicao butine, nadvio se nad njom, lebdio je i lagano tražio svoj rajski vrt. Ušao je u nju i nježno se i oprezno pomjerao, da je ne probudi, dok ona najednom nije podigla noge i on se sav sjurio i propao u njoj. Nije znao da li je budna ili ne, ali ga to više nije ni zanimalo. Želio je samo da ovo traje, da nikada ne prestane, da tu umre, da se rastopi, prospe sav…

     – Oko moje malo, ti si blesaviji i od mene – promrmljala je, dok se on dijelio s dušom i mučio da se dohvati zraka.

        Probudila ih je vriska iz dvorišta. Iskočili su iz kreveta i vidjeli Šefiku kako vrišti i čupa kosu i Tufa kako kleči nad Dinom i muči se da ga pridigne i uspravi. Dvorištem je u dugim gaćama pretrčao Dedo i Amir pomisli kako ga sad prvi put vidi da hoda, prvi put je negdje van svoje stolice kraj kućnog praga. Istrčala je i Razija, ogrnuta ćebetom, zgrabila Dina, grubo ga protresla, pa se uhvatila za glavu i gledajući u mutno nebo zavriskala, piskavo, jezivo, glasom kojeg Amir nikad ranije nije čuo. Semra se izvukla iz sobe hitro da je niko ne primjeti i prišla Šefiki, zgrabila je, zagrlila i držala snažno kao da je davi, nešto joj neprestano govoreći… Dino je bio hladan, ukočen i modar, modriji nego ikad prije. ‘Izgleda da je pretjerao s dozom’, tiho je prošaptao ljekar, koji je stigao s hitnom pomoći.

        Sjutradan popodne Dino je u tabutu zauvijek napustio svoje dvorište. Dok je dženaza silazila niz sokak, Dedo se kod kapije grčio od plača, a Razija nije glavu dizala, sva otekla, crna, gruba. Amir je pogledom tražio Semru. Bila je uvezana šamijom i služila je kafu…

      Danima se nije postavljala sofra, niko u avliji nije ništa progovarao, a Šefika i Tufo, umrtvljeni sredstvima za smirenje, bili su tek biljke. Amir ih poslije nikada više nije ni vidio, a zna da je povremeno dolazila njena sestra, donosila ponešto s pijace i malo im po kući štogod poradila.

       – Drago dijete, ti si mi izgladnio skroz naskroz, jadna sam ti ja. Nakuhaće tebi tvoja Razija graha i namjesit pita, nećeš mi ti po gradu svašta jest – dolazila je polako sebi dobra teta Rozi.

       Poslije mjesec dana iz Iraka je stigao Harun, Semrin muž, snažni, glavati grmalj, srdačni galamdžija. Svima je donio darove, i Dedi, i po cijeli dan tjerao Semru da se sredi, napuca pravo – kako je volio reć – pa da hodaju svukuda po Čaršiji.

        Jedne subote je pred kapiju parkirao narandžastog ‘tristaća’, skoro novog. Semra ga je ljubila, radovala se više od djece, Midhad je podizao i spuštao  ručnu, a Harun je Raziju pod ruku doveo, na silu, da je provoza. 

      – Ajde, đak, dođi i ti– obratio se Amiru.

      – Mene niko ne zove, e, ne bi se prevarili, ne dao Bog – oglasio se sa svog mjesta Dedo.

      – Tebe ćemo vozat kad kupimo kamion – uživala je Semra, što joj je nadoš’o.

       Letjeli su niz mahalsku padinu, a pod njima se maglom gušilo Sarajevo.

       – Đak, ti ono učiš za zubara, a? – pitao je Harun.

       – Zubotehničara, ne zubara, možda poslije… – tiho je odgovorio Amir.

       – Pa, to – to mislim, a sad pod hitno da ti nađemo neku trebu, valja se – smijao se glupo.

       – Pusti, bolan, momka, što si se navrz’o, gledaj taj volan, hoćeš nas polomit – ljutila se Semra, pa stavila kasetu Halida Bešlića i sa njim pjevala o prvom poljupcu, davno zaboravljenom…

Đed Niko je za unuke osvojio dva dobra jatagana. Za starijeg je namijenio sječivo s drškom koja je imala tragove bijele kosti, s utisnutim cvjetnim ukrasima i drvenim koricama obloženim kožom. Stevovo je imalo srebrni balčak i naizgled bilo mnogo jednostavnije. Začikavao je brata oko toga, ali samo kada je imao gdje da pobjegne. 

– Moj je od pravoga junaka, a ovaj tvoj je od neke mješine. Možda mu je valjao da bere cvijeće.

– Ako te dovatim džaba će ti biti i junaštva i jatagana – prijetio mu je Marko.

Stevan se rijetko odvajao od đedovog dara. Godine će proći dok sječivo prestane da bude igračka i alat i postane oružje. Imao je utisnute neobične ukrase i žice, bio je vrlo oštar i sasvim blago povijen sa nepravilnom drškom koja se stapala sa šakom. Na njemu su se presijavala izblijedjelim zlatom ugravirana arapska slova. Sa drugovima se dječak često zabavljao „čitajući“ majstorsku posvetu sa desna na lijevo.

– Iskovali smo ga za tebe, a ti nas, kumimo te Stevane, udri tupom stranom! Tako piše na ovom prvom – naizust pročita mali Jovan.

– Daj mi ga ovamo – poviknu Stevo i poče da tumači šare.

– Ja sam sivi soko, razbijam oblake i junake! Bog će te munjom fištiti, ako li sa mnom budeš krtolu kopao.

Svi popadaše po livadi, lica i stomaci su im se grčili od smijeha. Jedino je Stevan i dalje sjedio i razvučenog osmijeha držao oružje u krilu. Odjednom se uozbilji, kako su sunčevi zraci prelazili po jataganu učinilo mu se da slova igraju i da su oživjela.

Da je imao nekoga da mu prevede i pročita čuo bi da na prvoj poruci piše:

„O moj Bože, tvojom pomoću neka neprijatelj bude raspršen.“

Na sljedećoj su utisnute riječi poručivale: „Neka od straha od ovog noža zamuknu čarolije.“

Sa druge strane sječiva tauširanjem su bila ugravirana imena sedam spavača iz špilje. Iznad njih je pisalo: „Bože, olakšaj posao tankom Ahmedu.“

Osim vlasnika, natpisi su otkrivali i da je jatagan 1809. godine, 1224. po Hidžri, izradio majstor Osman.

Bio je vrijedan i spretan čovjek, njegova radionica u Skadru je bila među najboljima. Nije svako od Osmana mogao poručiti da mu iskuje oružje, osim novca morao je imati ugled. I kao čovjek i kao ratnik. Čaršija ga je cijenila kao izuzetnog zanatliju, ali su ga smatrali osobenjakom. Nije se ni sa kim družio, a bilo koji mušterijin pokušaj razgovora grubo je prekidao direktnim pitanjem o poslu koji se dogovara. 

Sirijski čaj se hladio i Osman blago zaljulja čašu prije nego što otpi sitan gutljaj. Miris mu lagano zabaci glavu, svaki put je u ovoj mješavini osjetio novo spajanje biljaka. Ovoga puta to bijahu lipa, ruža i badem. Badem kao oči one koju je jedino volio, iako ju je tek nekoliko puta u prolazu vidio. Kao oči one koju nije mogao nikada imati i o kojoj je bio grijeh i misliti. U jednoj noći bez kraja i sna gutao je Osman kugle od tuge, velike, veće od najvećeg oraha. Tad se najtvrđe zakleo da žensko više neće pogledati i da će mu ova radionica biti čitav svijet. I kuća i čaršija i žena i porodica. 

Tu je zavladao Osmanov red, njegovo carstvo na dva dijela podijeljeno nevidljivom linijom, koju gosti nikada nijesu prešli. Sve je u njoj imalo svoje mjesto, alati bijahu u savršenom skladu poređani po stolovima i debelim hrapavim zidovima. Poslije završenog posla ih je detaljno čistio i vraćao, toliko precizno da su se na tim mjestima stvorili obrisi. Na sredini prostorije se nalazio džinovski panj čiji su korijeni i dalje bili u zemlji. Na njemu je majstor izvodio najfinije radove. Jatagan je obično izrađivalo više majstora, nožari koje su zvali bičakdžije, zlatari-hašermdžije i kujundžije. Prvi bi iskovao sječivo, slao kod sljedećeg da ga ukrasi, a onaj treći bi načinio metalne korice. Jedino je Osman sve sam radio, prije nego što mu je prenio tajne kovanja, njegov učitelj Mehmed ga je poslao da izuči filigrantski zanat. Tu je proveo dvije godine i kada se vratio kod svog majstora počeo je da pomaže u pravljenju sječiva. Oponašao je njegove vješte i sigurne pokrete koje je činio sa pogledom uvijek prikovanim za bodež. Mehmed je zanat učio u Siriji, njegova porodica je dala poslednji imetak da ga tamo pošalje. U Damasku je naučio što nigdje drugo ne bi mogao, da napravi krvavi jatagan, oružje koje siječe sve pred sobom. Bio je tako iskovan da se ljudi ne mogu izvidati od rana koje je zadavao.

Proces izrade je bio dug i komplikovan, sa mnogo teško objašnjivih poteza. Zvali su ga damasciranje ili damaskinski postupak. Osmana trgnuše koraci, u radnju je polako ulazila jedna mršava tamna prilika. Kada joj lampa osvijetli lice, majstor se ukoči. Bio je to Ahmed aga, zapovjednik janjičara i jedan od najhrabrijih skadarskih vojnika. Njegovu rođenu sestru zvao je Bademove Oči. Kada se odledi, uzvrpolji se i poruši stvari po radionici. Dok je uvodio gosta iz usta su mu izlazile isprekidane rečenice sa malo smisla. Ahmedov je svaki pokret pokazivao dostojanstvo, on polako sjede na ponuđenu stolicu mirno posmatrajući domaćina. Glava mu je bila blago izvijena u desnu stranu.

– Veliki aga, kako li vam ja mogu biti od pomoći?

– Čuo sam, Osmane, da si nadmašio učitelja. Jatagan koji mi je rahmetli Mehmed iskovao oštetio sam na pušku jednog kaurina. Bog Veliki zna da me je dobro služio, ali, eto, vakat je da se novi iskuje.

– Biće mi čast da ga za vas izradim. Jeste li imali nešto posebno na umu, sa čime da ga ukrasim?

Aga je ćutao.

– Mogu staviti bijelu kost, na hašermu utisnuti zlatna slova, a na parazvanu…

Dugo je Osman nabrajao kako bi uljepšao dršku i njene spojeve, a Ahmed je već na početku prestao da ga sluša. Gledao je kroz njega i razmišljao kako se svašta priča o ovom zanatliji, a on je, izgleda, neko čestito biće. I još je mislio kako je lijepo kad je neko predan onome što radi i kako bi svima bolje bilo da je takvih više, ali za nevolju, uvijek ih je mnogo manje od ostalih.

– I šta kažete čestiti aga – prenu ga iz misli nožarevo pitanje.

– Svejedno mi je, ovo je tvoj zanat i tvoje majstorstvo, te ti odaberi. Nemoj žaliti ni zlata, a ni dragulja. Ali nije mi, dobri Osmane, to toliko važno.

– Šta vam je onda bitno, veliki Ahmede?

– Da bude čvrst da se ne može salomiti, a oštar da može nebo posijeći, da niko nema takvoga u čitavoj Carevini. Možeš li ti to napraviti?

– Pokušaću, a biće Božija volja. Evo vam dok čekate jedan moj dobar jatagan, skoro sam ga izradio. Da se ne požurujemo, da iskujem kako valja oružje koje ćete na ponos nositi – reče ispraćajući ga.

Za majstora su govorili da, dok je radio, nije izlazio iz radionice i bezmalo da su bili u pravu. Za jedno nisu znali, kada se alat i glava umore, ruke nijesu nikad, iskradao se i bježao iz grada da vazduhom osvježi misli. 

Radnja je izlazila na glavnu ulicu, mnogo je svijeta tu prolazilo. Osman zamandali vrata i proviri kroz izlaz na dvorištu da provjeri da li neko prolazi. Ne bi nikoga i krenu prema brdu koje se nadvijalo nad gradom. Na njegovom vrhu je samovala Rozafa, tvrđava u koju se morala uzidati jedna žena da bi je podignuli. Pričaju ljudi da je neka jaka sila rušila radove. Uspentra se do dijela gdje ga vojnici i prolaznici nijesu mogli vidjeti i tamo kao i svakog dana ostade satima da posmatra ptice koje su nadlijetale krivudavu rijeku. Tekla je tiho i vijugala poput velike zmije. Nebo su prekrivale ptice koje su u talasima dolijetale sa jezera. Prepoznavao ih je sa velike daljine po načinu leta. Pelikani su bili lukavi strpljivi lovci koji su čekali da im kormorani nađu ribu, divlje patke su štedljivo, rijetkim zamasima krila, osvajale prostor, a galebovi su jezdili na vazdušnim strujama. 

Najviše je uživao gledajući neke džinovske ružičaste močvarice za koje kažu da su samo jednog proljeća doletjele iz Afrike.

Bog im je dao ljepotu, ali nije glas. Zvuk koje su ispuštale da nadglasaju jedna drugu podsjećao ga je nekada na njakanje ljutog magarca, a nekad na glasanje dosadne guske. Jedno ili drugo, nikada nije bio siguran. Kada prestadoše da njaču i gaču, on zažmuri, duboko udahnu i poče polako da ispušta vazduh dok je zamišljao Ahmeda u borbi sa jataganom. Dugo je maštao da iskuje savršeno sječivo, osjećao je da je sad došlo vrijeme. Vidio je srebrni polumjesec u njegovim dugim rukama kako sija i siječe sve pred sobom.

Čim siđe sa brda uputi se kod najboljeg gradskog trgovca i poruči najskuplji čelik koji je tada postojao. Na pošiljku je čekao devet dana. Kada je pristigla, radionice nije napuštao dok ga nije iskovao. U vrijednu leguru je dodavao po malo gvožđa i mekšeg i prljavijeg čelika. Topio ih je i spajao u jedno. I tako mnogo puta, sve dok se jedna smjesa potpuno ne sjedini. Gledao je kako se hladi i podsjeti da ga na orlovo krilo, tako ga i nazva, samo za sebe. Zatvori oči, dlanom pređe preko ohlađenog sječiva, zatim ga uze i baci duboko u đubre.

U čaršiji počeše čudom da se čude. Osman je šetao ulicama, pričao s ljudima i svraćao na čaj. Obilazio je radnje i trgovao bez cjenkanja. Pazario je plemenite metale i najfinije dragulje, a s lica mu se nije micao zadovoljni izraz čije porijeklo niko nije mogao ni da pretpostavi. Ispredali su različite priče koje su bile, kao i većina sličnih spletkarenja, bez osnova i pouzdanog saznanja. Najčešće su imale ljubavnu potku, ali nijesu bili ni blizu uzroka, koji je ležao u smeću. Poslije mjesec, za njega nikada dužih dana, ponovo se zatvori u radionicu.

Došlo je vrijeme da iz otpada izvadi oštricu. Kisjelina iz poluraspadnute hrane je izjela sve slabije i mekše djelove i mogao je da počne da radi ono u čemu je bio najbolji. Danima je brusio sječivo, kratkim i spretnim potezima, pazeći da ne naruši sklad. Kada stiže do poliranja počeše da se iscrtavaju munje. Osmijeh mu ublaži izbrazdano lice, znao je da je uspio. Napravio je neuništivi metal, sječivo koje pravi rane, sije smrt, prolazi i kida gdje god može, a gdje ne može uvija se i ostaje u čvrstoj ratničkoj ruci.

Nekoliko je dana uživao u zatamnjenoj radionici, pio čajeve jedan za drugim i s ponosom gledao u svjetlost koju je oružje isijavalo. Smislio je kako će ga ukrasiti, a da mu ne pokvari izvornu ljepotu. Zlatnim slovima utisnu posvetu Ahmedu, dodade imena sedam spavača iz pećine i još nekoliko želja upućenih nebesima. Najteži posao ga je čekao kod umetanja simbola, čvrsto je vjerovao u snagu petokrake. Zvijezda koju je uspio da iscrta iz jednog poteza trebalo bi da donese magijsku moć i pruži zaštitu vlasniku jatagana. Za svoju dušu ureza badem i na njemu napisa četiri slova njenog imena, toliko sitno da ga niko nikada nije pročitao. 

Kada je Ahmed drugi put ušao u radionicu kod Osmana nije bilo one nespretnosti. Bio je mnogo smireniji i svečano dočeka agu.

– Javiše mi da je gotov.

– Za vašu sam ga ruku napravio, nadam se da će pristajati.

Ahmedu zasijaše oči dok je majstor podizao jatagan. Prihvati ga sa poštovanjem, izvuče ga iz korica i zamahnu nekoliko puta po radionici. 

Začuše nešto što nijesu do tada, zvuk koji ispuni prostoriju podsjećao je na spajenje zvižduka i pucnja biča. Osman je sa dvije ruke držao debeo komad štavljene kože. Ponudi mu da ga zasiječe, aga pređe oštricom, a koža se zapara kao list papira.

– Napravio si kako sam tražio. Samo da znaš da će i tvoje ime spominjati, ako bude sjekao kako mislim da hoće. Je li bilo dovoljno para, jesam li dužan još nešto?

– Ne, naprotiv, veliki aga. Ostalo je zlata i dragulja i od viška sam napravio ogrlicu. Možete je pokloniti majci, sestri ili kome vam je drago-.

Ruka sa pruženim nakitom stajala je u vazduhu nekoliko trenutaka. Aga je ispod oka gledao čas u nju, čas u majstorovo spokojno lice. Prihvati je, kratko pogleda i gurnu u kesu sa novcem. 

Orlovo krilo poče nemilice da siječe, u narednih nekoliko godina Ahmed je gasio bune i smirivao nesmirene. Išao je na protivnike bez straha i zazora, cijepao ih, kidao i lomio i sablje i puške.

Poče da napreduje u službi, ali mu to ni izbliza nije značilo koliko što ga je pratio glas velikog junaka. Raščulo se širom carevine da su mu iskovali jatagan koji se u njegovoj ruci ne može salomiti, niti pobijediti. Pjesnici su mu davali magijska svojstva, djeca su o njemu šaputala kada su plašila jedna druge, a vojnici bili ponosni što se najbolji među njima ne može poraziti. 

Osmanovo sječivo postade simbol snage i nadmoći. Neobjašnjivom brzinom među ljudima poče da se širi priča o ovom jataganu i njegovom vlasniku.

„Ko je njih dvojicu sreo, nije se više vode napio“, govorili su, a grudi su im se ponosno nadimale. Koliko je nešto oštro opisivali su riječima: „Siječe kao Ahmedov jatagan“, a nevrijeme i nevolje sa neba sa „Sijevalo je kao da je Ahmed sabljom mahao“. 

Kada mu siva boja preplavi i glavu i bradu, Ahmed svom nasledniku Mustafi pokloni oružje. Mladić je morao da ide na kazneni pohod baš tamo odakle su se najčešće vraćali pognute glave. Ali nijesu odustajali, htjeli su još jednom da probaju da pokore divlja plemena. Njegov otac ga, pomalo zbunjenog, zagrli na odlasku.

– Ne brini se, sine. To su divljaci, ali dok ti je vjera u oku i ovaj jatagan u ruci, ne možeš poginuti.

Putovali su dugo, u planinsko bespuće stigoše pri kraju trećega dana, odmah razapeše šatore i napraviše logor. San im nije dolazio na oči, vukovi su zavijali cijelu noć. Mladić je stiskao jatagan i hrabrio se očevim riječima. U osvit zore po vrhovima okolnih planina počeše da se pojavljuju siluete. Spuštali su se niz stijene kao divlje koze i svakog trenutka ih je bilo sve više i bili su sve bliže. Kada ih više od polovine stiže do padine počeše da jurišaju uz jezivu viku koju su planine vraćale i pojačavale. U logoru dadoše uzbunu, a Mustafa se ukoči od straha. 

Jedan od napadača se ustremio baš na njega, niko drugi ga nije zanimao. Vidio mu je jake kratke noge, široka ramena i uvis podignute obrve. Zamahnu prema njemu, Mustafa se odbrani, ali mu Osmanovo majstorstvo ispade iz ruke. 

Neki tren kasnije imao je snage da samo još jednom podigne pogled i vidi tog ratnika kako sa dva jatagana rastjeruje njegovim stradanjem preplašenu vojsku.

Stigao je u Sarajevo za Novu godinu. Tad je najljepše.

On to dobro zna, svako ko je iz Sarajeva to zna. Tad hladni vazduh pucketa i zacrveni ti se nos, a u autu disanjem zamagliš prozore. Da nije planina, ne bi to upola bilo tako. 

Mama je živa i zdrava i izgleda super za svoje godine.

Ponosna je na svog sina, državnog službenika iz Halifaksa. 

Razdvojili su se 1995, kad je umro Vlado, nakon trećeg infarkta. Bog da mu dušu prosti, govorile su komšije, bio je dobar čovjek, ali je volio potegnut’. Dok su govorili, palac bi prinosili usnama i pokazivali kako on to poteže iz flaše. 

Otišao je u Kanadu, a mama ostala da čuva jednoiposoban stan na Otoci. Upravo stavlja baklavu na tanjir ispred njega. Sjede kao i uvijek za kuhinjskim stolom. Na stolu Oslobođenje i futrola za naočale.

Zavjese na prozorima bijele kao snijeg. Svaki kutak stambenog prostora je dovela do savršenstva. Tapete k’o nove. Kuhinja netaknuta. Dobro, kuhali su uvijek na ustakljenom balkonu, ali ipak. Sve je čisto kao u apoteci.

Kosa je bila previše pedantna, volila je red, simetriju i čistoću. Često im je išla na živce. Za nju teta Rada kaže da je perfekcionista. Sad je gledao besprijekorno sačuvan jednoiposoban stan na Otoci i bi mu drago. Mislio je, sve je to njena zasluga.

On se nekad igrao ispod tog stola s debelim vitičastim nogama dok bi mama pila jutarnju kafu sa Borkom, Stakom i Fadilom. One žive u istom nizu zgrada pored kotlane. Prva bi ustala Borka i vrisnula: Bog te tvoj, 11 sati. Valja pravit’ ručak. Onda bi za njom ustale Staka i Fadila ponavljajući Borkine riječi. 

Nakon toliko godina sve se u toj kuhinji skupilo, od kredenca i lavaboa pa do televizora Grundig. U to vrijeme sve se radilo u kuhinji. Dnevna soba, ili kako su je zvali velika soba, uvijek je bila uredna i zatvorena, u slučaju da izbiju gosti.

Sad mu je frižider Obodin izgledao naspram onog njegovog u Halifaksu kao igračka. Doduše, kauč je, nekako, ostao isti. U dobrom je stanju zato što ga je čika Šerif presvukao još u ratu.

Imala Kosa neki stari pliš što je s teta Radom kupila još kad je gorilla Skenderija. Tako se kaže. To je neki period nakon što su ugasili požar u Domu mladih, a onda stavili svu nagorenu robu na popust. U modi bili sivi kaputi riblja kost. Čika Petko našao svoj broj za male pare. Skroz dobar, samo malo desni rukav izgorio. 

Tad su kupili i cijelu balu indijskog lana. Svi smo nosili to ljeto žgužvane košulje od indijskog platna koje je šila teta Rada po krojevima iz najnovije Burde. Nakon šivenja, šnitove bi pedantno precrtavala na flis papir i fajlirala u svoju krojačku bilježnicu. Čika Šerif i danas kaže kad ga Kosa sretne: “Sjećaš li se, kono, kad smo tapacirali pod granatama?!“, i onda se oboje smiju dok čekaju lift.

Stari je volio tu zakunjat’ više nego išta, a onda mi ne smijemo gledati TV da ga ne probudimo.

Dobro je uradio, svaka mu čast, kaže Kosa. Hoćeš da ti mama napravi čaj? Znaš onaj moj specijalni!!!

Neka, ima vremena. Sad hoću da čujem cijelu priču!

Pa ti se tad, bolan, nisi ni rodio. Zašto te to toliko kopka?

Ovaj put ćeš sve ispričati, sve, od početka do kraja!, reče i viljuškom otkide jedan komad lisnate baklave.

Bili smo mladi, krenu Kosa tihim glasom, tvoj tata i ja. Ja nisam ni znala šta je ljubav. Došla u Sarajevo i udala se za prvog koji je naletio. On bio zgodan u onoj milicionerskoj uniformi. Kosu tjer’o prema gore.

Negdje u maju, nekoliko mjeseci nakon što sam rodila bebu sa žutim nosićem, osvanuo prekrasan dan. Divlja trešnja procvjetala, a friško oprane ulice preplavile ljudima. Odlučili da izvedemo bebu na sunce, a i rek’o nam ljekar opšte prakse da je to dobro, zbog bilirubina. A grad, bog te vidio, pun ljudi. Ne možeš proći, mislim da niko živ taj dan nije ostao kod kuće. 

Svako malo sretneš nekog poznatog!

U Sarajevu se svi znaju. Moraš se pozdravit’, moraš odzdravit’, ako ništa, ono mahnut prolazniku. Onima koje znaš iz viđenja, klimneš glavom. To je dovoljno. Nije to nikom teško.

I tako ti mi šetamo, tad se ulica zvala Vase Miskina, a beba, samo se smije. Ɖe neće, sunce je bolan obasjalo prvi put u životu. A onda iz te gužve iskoči neka grdosija od čovjeka, potpuno ćelav, sivog lica. Usta mu se sve krive dok govori.

“Hej, legendo moja , gdje si ti, jesi li još u zatvoru?”, ironičnim tonom pita Vladu.

“Jesam, vala, nema mi izlaska prije penzije”, uz smijeh odgovori bivšem zatvoreniku. “A ti svoje odslužio! Sad pamet u glavu. Nemoj da se opet vidimo, haha.”

Tad sam shvatila da se znaju i bi mi lakše. Mislim se, još jedan od onih njegovih kriminalaca.

“Ma biće kako bude”, kaže on. “Ali moram ti reći, bio si čovjek. Koliko si me puta samo spasio batina. Šef ti kaže: idi prebij Ibru, a ti mene ponudiš cigarom.“

“Je l’ ovo gospođa?” upita Ibro i pruži mi kulturno svoju desnu, do lakta istetoviranu s nekim odvratnim zmijama.

“Kosa, drago mi je”, kažem ja.

“Ja sam Ibro. Samo da znate, gospođo, ovaj vaš muž je, brate, previše nježan za drota, ko neka curica, najbolje bi bilo da mu nađemo drugi pos’o! Šta mislite, jesam li u pravu?“

I ja mu odgovorim da je u pravu! A rekla bih mu da je u pravu i da nije. Prepala se, bona! Stajali smo tako neko vrijeme na ulici. Njih dvojica su prepričavali neke anegdote iz zatvora, a ja sam uzela bebu u naručje. Smije se opet. Pomislim kako joj još nismo dali ime pa ponavljam u sebi neka koja mi se dopadaju: Ina, Una, Gordana, i mislim se koje bi joj najbolje ampasovalo.

Onda ta grdosija predloži da nas vodi na ručak, ko biva da se oduži Vladi što je tako isp’o čovjek prema njemu.

Nema govora, kaže Vlado. Moramo kući, zbog bebe, a ja radim noćnu.

“Hajmo makar na ćevape, učini mi to”, ovaj put se vidi neka melanholija u njegovim očima, ko da mu je žao vremena iza rešetaka. Tu Kosa malo zastade da otpije gutljaj kafe.

“I gdje odoste na kraju?”, upita on.

“Pravo da ti kažem, više se ne sjećam tačno. Poslije je tu ćevabdžinicu zatvorila sanitarna na šest mjeseci.”

“Pa šta ste jeli?”

“Ja pojela pet ćevapa, a Vlado i taj njegov uzeli sudžukice u kajmaku. Tu noć je bila borba. Dijete plače, nikako da zaspi, mene uhvatila temperatura, a glava hoće da se raspadne. Završile obje u hitnoj“, reče i spusti pogled prema dolje.

Sutradan je Vlado pažljivo slušao doktora Filipovića.

“Vaša supruga ima paratifus”, saopštio je doktor mirno kao da se radi o običnoj prehladi. Preplanuo u licu, tek stigao s godišnjeg. Sunčane naočale mu stoje na vrh čela.

“Pala je u delirij”, nastavio je ravnim tonom. “Bebu smo prebacili na dječije infektivno odjeljenje jer se, nažalost, otrovala majčinim mlijekom.”

Bila sam baš loše, ko avet, dušu ispovraćala. Kad je doš’o sestrin muž u posjetu, nije me prepozn’o. Sva se osušila.

Preklinjala sam doktora da mi donesu dijete, ko će se brinuti o njoj tako maloj. Pa još ni ime nema.

Izašla sam nakon 40 dana. Vlado je čekao ispred. Ja u ruci držim bebine stvari, ono što je ostalo od nje. Zapakovale mi medicinske sestre. Kaže jedna: “Prvi put smo vidjeli doktora da plače.” Vlado uze moju torbu iz ruke i upita me jesam li gladna. Meni sve bijelo pred očima. Vidim samo konture njegovog lika.

Djeca koja ostanu bez roditelja su siročad. Za roditelje koji ostanu bez djeteta ne postoji riječ ni u jednom jeziku. More nagomilane ljubavi za njihovo prvo dijete sad se okrenulo protiv njih i ubijalo ih iznutra.

Kao što se i očekivalo, Vlado je u mučnoj praznini podrumskog stana na Skenderiji počeo unositi u sebe prekomjerne količine alkohola… 

Radila sam u dvije smjene. Nema olakšanja, samo bol vremenom postane podnošljiviji. Jedno jutro, kad sam se vratila iz treće smjene, nađem ga kako leži na kauču sav krvav. Mi tad imali staklena ulazna vrata, on ih golim šakama razbio! Bože dragi, šta sam s njim sve predeverala, dobro sam ikako živa. Čak i sada nekad se probudim sva u strahu da nije počeo pit’, onda ugledam prazan krevet i počnem plakat’. Tako svaki put.

“I do kada je to sve trajalo?” upita on isprekidanim glasom.

Kad sam ponovo zatrudnjela, sve je nekako krenulo nabolje. Prebace mu u pogon za proizvodnju rahat-lokuma i dobijem dodatne bodove za stan.

Garsonijera od 40 kvadrata u Švrakinom! Nova-novcata, u crvenoj četvorospratnici, a ispred zgrade na bijelom šljunku tobogan, dvije klackalice i ljuljačka.

A i Vladu nesretnog je bog pogledao. Služba ga prebacila u Gradsko saobraćajno. Bio revizor neko vrijeme. Jedno jutro pristavio najveću džezvu koju smo imali i mrmlja sebi u bradu, e nećeš više okusiti ni kap, taman crko ko pas. Bogme se držao toga, pa skoro punih 18 godina. I sam znaš kad je počeo ponovo piti, ti bio treći razred gimnazije.

“Dobro, i šta je onda bilo, useliste li se vi u tu garsonijeru?”

Joj, od mene niko sretniji. Kupili novi namještaj, šporet, frižider, sve novo. Garsonijera ko kutija. Ko da je sunce svanulo nakon onog podrumskog mraka. Prije nego što ćeš se ti roditi, Vlado donese odnekud radio, znaš onaj veliki što vrti stanice – Ei NIŠ. Nikad to neću zaboraviti, kaže Kosa i rukama pokriva oči da sakrije suze.

On ne reče ništa, može biti da je razmišljao koje bi ime, da je živa, najbolje ampasovalo njegovoj starijoj sestri, možda Una. Da je tako, sigurno bi bila ljepotica. 

Sarajevo, 31. juli 1965.

Švrakinim selom širi se miris čokolade za kuhanje. Kosa napravila biskvite pa ih umače u istopljenu čokoladu, posipa kokosom i onda na ovalni tanjir slaže gotove čupavce. Petko i Rada samo što nisu stigli. Vlado vrti okrugli hepek, pokušava uhvatiti Radio Luksemburg, a mali Zoran, budući državni službenik, iz svog svijetloplavog krevetića zelenim očima prati svaki njihov pokret.

Neprijatelj je prije rata radio na policiji.

Mlad i ambiciozan, oženio se gradskom ljepoticom, godinu za godinom rađala su im se djeca, stanovali su u lijepom svijetlom stanu u centru grada.

To što je neprijatelj, bila mu je prednost na poslu. Napredovao je brzo, a kad god bi mu povećali plaću, naši su imali osjećaj da su bolji, tolerantniji i otvoreniji od neprijatelja. Prijateljevali su s neprijateljem i tako su u vlastitim očima bivali bolji ljudi.

Dan prije nego što će se zaratiti, prije nego što će neprijateljske snage neprimjetno stići na prilaze gradu, ženu i djecu poslao je svojim roditeljima, u neprijateljsku zemlju.

On je ostao.

Zašto je ostao?

Rekli su mu da neko vrijeme ne mora dolaziti na posao. Oduzeli su mu pištolj, uz objašnjenje da će dobiti drugi. Prijatelji više nisu nazivali, niti su dolazili upitati treba li mu što.

Osim jednog, koji je došao s bocom viskija.

Svi smo mi naši!, uzviknuo je i potapšao ga po ramenu.

Kocke leda urušile su se u čašu, kao armiranobetonska građevina pogođena neprijateljskom raketom.

Mogu ti srediti da odeš svojima. Ovdje još dugo neće biti nikakva posla.

Ti ćeš meni prepisati stan, rekao mu je, a ja ću ti ga vratiti kad sve prođe. To ćeš učiniti za svaki slučaj, rekao je.

Nikad se ne zna s budalama, rekao je.

Odgovorio mu je da će razmisliti.

Dok ga je ispraćao iz stana, vidio je golemi francuski ključ, koji je za svaki slučaj držao pokraj vrata, i pomislio da bi sve najbezbolnije prošlo kada bi ugrabio ključ i iz sve ga snage, tako s leđa, udario po glavi.

Nitko ne bi saznao što mu je prijatelj nudio.

Umornom kretnjom fra Ignacije preko glave prebaci habit, provjeri jesu li svi izašli iz crkve, pogasi svjetla i krenu prema vratima. Jedva je čekao doći u svoj mali stan, iza crkve. Uz umor, nešto ga je i glava boljela. Odlučio je nešto lagano pojesti, leći, ne čekajući svoje, omiljene, političke emisije na televizoru. Još je osjećao umor i bol u kostima, posljedice tek preležane gripe.

Onih nekoliko koraka, od crkve do stana, činilo mu se kao maratonska staza. Vani nije bilo, nešto posebice, hladno, ali on se lagano tresao od neke, njemu, neobjašnjive hladnoće. Čuo je, u narodu, izraz za takvo njegovo stanje, zimica. Oči su mu se privikle na mrak, po ustaljenoj navici, popeo se uz nekoliko drvenih stepenica, ovaj put polako, nekako teško, na malu verandu ispred ulaznih vrata župnog stana, kad pred vratima ugleda korpu. Tek kasnije, primijetio je, da je bila od pletenog pruća, najsličnija onoj, što se nosi kad se ide u prošnju kod mladenke i njezinih roditelja. U prvom trenu pomislio je kako mu je neka, dobra, snaša spremila nešto za jelo, kakve kolače, ili pitu, koju je volio, iznad svega, u slast pojesti. Za tu njegovu „slabost“ znali su svi u župi pa kad bi dolazio blagoslivljati kuće ili davati posljednje pomazanje, svugdje ga je čekala vruća pita. Bilo kakva. Volio je svaku, bez razlike.

Posebice su to koristile seoske udovice, ili cure za udaju, jer fra Ignacije bio je mlad, naočit momak, što u narodu kažu:

– Svaka majka bi ga za zeta poželjela! – nakon gotovo svake mise večernje, moglo se, negdje u mraku čuti i ovo:

– Eh, kud je požurio, pa se vjenč’o s crkvom.

Fra Ignacije bi je dobar i čestit župnik. Župa mu nije bila prebogata, ali nije oskudijevao ni u hrani ni u piću, ali ni u društvu. Milodari su bili solidni, onako, prema mogućnostima župljana, vjernika. Volio je fratar svoj posao. Bio je pokretač gotovo svih akcija u selu, inzistirao je na zajedništvu ljudi, vjernika i crkve. U politiku se nije miješao, ali na upite župljana znao je nadugačko odgovarati i pojašnjavati, nalazeći uvijek poveznice između biblijske riječi i trenutačne situacije. Nije konkretno preporučivao nijednu opciju, ali, pametnom je jednom dosta, govorio je, te ostavljao ljude same razmisliti što izabrati. Imao je i divan glas, solidnu glazbenu naobrazbu. Župljani bi govorili:

– Pjeva k’o fra Ignacije – za nekoga tko bi znao lijepo pjevati. Predvodio je i župni zbor koji je ukrašavao nedjeljne mise, te blagdanske mise.

Ženu, koja bi mu spremala i čistila, mali župni stan, kuhala, prala i glačala, nije imao.

– Što će mi!? Nisam sakat, ne dao Bog nikome, imam ruke i noge, znam i sam skuhati za sebe, znam oprati i glačati – kazivao bi kad bi ga župljani i župljanke pitali kako se sam snalazi.

Jednom rukom podigao je korpu, drugom otvorio vrata stana i upalio svjetlo. Tada je čuo nešto što ga je sledilo u trenu. Dječji plač. Plač novorođenčeta, bebe. Brže-bolje podigao je tanki prekrivač s korpe i ugledao pravo, živo novorođenče, živu bebu, kako plače i poruku, pisanu velikim slovima:

OVO JE TVOJE!

– Sveta Bogorodice, sveti Ante, dragi Isuse, što je ovo? Tko se to sa mnom tako šali? – glasno se pitao i molio.

Ostavio je korpu s djetetom i istrčao van, u mrak. Pomislio je kako je sve to nečija neslana šala, kako netko viri kroz prozor, ne dao Bog, i snima ga na mobitel, uživa kako se fratar preznojava u svojoj iznenadnoj muci.

– Tko je to! Izlazi, nemoj da te ja moram hvatati! Nekome ću noge polomiti i uši natrljati zbog ovakve šale! – vikao je fra Ignacije, ali jedini odgovor iz mraka bila je jeziva i zlokobna tišina, neki čudni mir.

Vratio se u stančić. Dijete je, u međuvremenu, blaženo zaspalo. Uzeo je krunicu, kleknuo pred raspelo i počeo moliti.

Nije znao što bi s djetetom. Ako ode nekome u selo i požali se, potraži pomoć, bruka će puknuti, do biskupa. Ionako pričaju kako previše ide kod Dane, udovice, i dugo se zadržava.

– Taman da je valjano ispovidi, da valjano svrši posal – zborile bi, najviše, župljanke, ali i zavidni župljani, jer za njih su vrata Danine kuće bila zamandaljena.

Fra Ignacije je, dok je studirao teologiju u Zagrebu, dok se nije zaredio i vjenčao s crkvom, živio nimalo svetačkim životom. Volio je, kao i većina mladih ljudi, otići u kafić, otići na ples, zapjevati, lumpovati. Nisu mu bile daleke ni strane djevojke. Bio je naočit, pun znanja, umio je s njima. Samo, čim bi spomenuo što studira i što želi biti u životu, tu bi bio kraj idile i ljubavnog života. Zato ih je bilo, ne pitaj koliko.

Samo  gospođa Slavica nije pravila problem oko njegovog izbora budućeg poziva. Razvela se od muža, lopova, koji je pokrao dnevni pazar iz trgovine u kojoj je radio, propio ga, prokurvao i otišao u zatvor. Bila je starija od Ignacija, jednako vrele krvi, i, na koncu, voljela je mlađe muškarce. Bilo joj je samo važno zadovoljiti svoje ženske potrebe, koje nisu bile nimalo male, nije željela nikakvu obvezu. Ignacije joj je dobro došao, jer je i on smirivao svoju mladalačku, vrelu krv.

Još dok je bio u takvoj vezi sa Slavicom, ljeto pred zaređenje, otišao je na more s dvojicom rođaka koji su radili u Austriji. Htio je još jednom, na miru, razgovarajući otvoreno s Bogom, preispitati svoj izbor, svoju odluku postati svećenikom, slugom Božjim, sa svim prednostima i poteškoćama takvog, budućeg života. Morao je, po povratku u Zagreb, i gospođi Slavici reći svoju odluku i izbor, te da više neće moći raditi ono što su dulje vrijeme radili. Gospođa je to primila s razumijevanjem i poželjela mu svaku sreću u životu i službi.

– Bože, ako želiš moje pokajanje za vezu s gospođom Slavicom, imaš ga, ali, molim te, nemoj me kažnjavati ovako kao sada! – molio je Ignacije malo, čudnovato, savršeno biće, kako spava.

Tog ljeta, prije zaređenja, na moru, izlazio je s rođacima u disko klub. Tamo je upoznao Sofiju, Talijanku. Zavadila se s mužem oko izbora mjesta ljetovanja, pa je svatko otišao na svoju stranu. Željela je osvetu mužu, a Ignacije, naočiti momak vrele krvi, bio je sredstvo izvršenja osvete.

Vodili su ljubav na svakom mjestu, u svako vrijeme i na sve načine. Ignacije je bio siguran da ga Sotona iskušava i ometa u donošenju odluke hoće li se, konačno, zarediti ili ne. Nakon što je Sofija jedno jutro nestala bez traga i pozdrava, bilo mu je jasno kako je kušnjama došao kraj i da je Sotona doživio poraz. Tog jutra je donio konačnu odluku.

Od tada nije nikada imao nijednu ženu. Nije da Sotona nije pokušavao, dovodio u iskušenje mladog Ignacija. Posebice je bilo teško kada bi neka djevojka otkopčala jedno dugme previše na košulji, ili kada bi podigla malko previše suknju, kao slučajno. Nije da mu muškost nije radila kada bi pogledao neki, malo slobodniji film. Za sve takove kušnje imao je svoje molitve, obraćao se Bogu za pomoć i razumijevanje. Radi toga je, uglavnom, gledao, političke i glazbene emisije. To ga nije uzbuđivalo, samo nerviralo.

– Ne znam koja je cura u selu bila pred porodom. Ni žena. Svu sam djecu uredno krstio, sva su djeca upisana u knjigu rođenih župljana. Možda je neka, stara, dobro sakrivala trudnoću, možda ne smije pred muža jer nije njegovo. Možda je neka žena ili cura iz druge župe. I što baš poruka: OVO JE TVOJE! Kao stvar, Bože. Ti najbolje znaš da nisam bio ni sa jednom ženom i nikako, ama baš nikako, nije moguće da je ovo dijete moje. – držeći još krunicu u ruci, klečeći, moleći govorio je fra Ignacije. Nije osjećao bol u koljenima, ali ni koljena, od tolikog klečanja. Kao da je u nekakvoj kazni.

– Ujutro moram do grada, odnijeti dijete do časnih sestara, one će, valjda, znati što s njim. Pući će bruka, ali što se može. Već vidim kako idem pred biskupa objašnjavati mu  odakle ovo dijete kod mene. Ipak, djetetov život je najvažniji. – razmišljao je fra Ignacije.

Još se nekoliko puta stresao od hladnoće. Nije ni osjetio kako se noć, polako, iskrada i povlači, puštajući dan na brežuljak. Dan se uvlačio u stan, u crkvicu, kao lopov. Jutarnja svježina uvlačila se u mlade, čvrste kosti fra Ignacija. Sklopio je oči te započeo svoju jutarnju molitvu:

– Oče naš, koji jesi… Zdravo Marijo, milosti puna… Kako bijaše na početku… prije nego skuha jutarnju kavu.

Kad je izmolio zadnje molitve, otvorio je oči. Shvatio je da leži u habitu, nepokriven, promrzao. Čaj na stolu, limun i tablete protiv temperature bili su na stolu. Pogleda oko sebe, još u bunilu.

– Hvala ti Bože! – osmjehnuo se.

Korpe os pletenog pruća s djetetom nije bilo.

Shvatio je, bio je to samo san.