Vratim li se desetak godina u prošlost, vidim se kako sjedim negdje u dubini kadra, u prostranoj ostakljenoj prostoriji, za jednim od nekoliko desetaka uglavnom pustih stolova, i pokušavam pisati. Zgrada je izgrađena za neku banku, ali umjesto banke uselila se tu moćna medijska korporacija, koja je u tom trenutku izdavala troje dnevnih novina i pripremala je četvrte, besplatne, dok se tjednici, mjesečnici i povremenici nisu mogli ni prebrojati. Tu je, u toj ružnoj zgradi, projektiranoj u nekom birou za proizvodnju loše arhitektonske konfekcije, započinjalo propadanje korporacije. Razlozi za propast nisu se, naravno, ticali novina i njihovog sadržaja, ali sama propast ogledala se u novinama. Dodatni teret korporaciji bila je grdna omraza koju su prema njezinom vlasniku jednako njegovali patrioti i antipatrioti, naročito ljevičari raznih vrsta i borci za ljudska i medijska prava.

U trenucima dok se gledam kako sjedim negdje dolje, među zidovima koji se odavne više ne kreče, na itisonu koji je najveće mrijestilište grinja u Europi, pod klimom i ventalacijom koje se godinama ne servisiraju, tako da dišemo ono što za disanje nije, vlasnik korporacije defenestriran je od advokata s kojim je prethodno imao nekakav dogovor, i advokat je preuzeo tvrtku. Premda je najavio da će novine biti “socijaldemokratskog usmjerenja” svima je jasno da neće biti tako. Pootpuštao je i iz novina potjerao nekolicinu urednika i novinara koji su ga podsjećali na prethodnika, ali meni nije učinio takvu uslugu.

Sjedim, dakle, za svojim redakcijskim stolom, pokraj uključenog kompjutora na kojem nikad ništa ne pišem i na svom privatnom kompjutoru pokušavam pisati. Bilo što pokušavam pisati. Ili književnu kolumnu za subotu, ili političku i društvenu kolumnu za utorak, ili nastavljam pisati roman iz svoje knjige o rodu… 

Bilo što od toga bilo bi mi sad dragocjeno. Samo da odem, da pobjegnem, da me nestane. Ali ne ide mi ni književna kolumna za subotu, ni društvenopolitička za utorak, a već neko vrijeme tu u redakciji nisam u stanju pisati ni svoj roman.

Trebao bih biti negdje drugdje, a ne ovdje, na ovom mjestu. Trebao bih biti bilo gdje, samo ne za ovim stolom, u ovoj zgradi, a možda ni u ovom gradu. Nisam, međutim, u stanju da se pomaknem. Nigdje ne mogu otići. Jer da bi čovjek negdje otišao, najprije mora riješiti problem sa sobom, svojom autopercepcijom, mora riješiti problem sa svojim samopoštovanjem. Da bi se igdje, ikada, ikako išlo, mora se imati samopoštovanja. To je ono što vas i graničar pita kada vam išće osobna dokumenta na pregled. Ne traži vam on putovnicu, nego uvjerenje o tome da vam je doista mjesto tamo kamo ste nakanili.

Moj telefon odavno ne zvoni. Ne stižu poruke. Ne zvoni, jer se nisam javljao dok je zvonio.

A nisam se javljao jer su nazivali ljudi kojima nisam imao što reći.

Redakcijski telefon, međutim, zvoni stalno. Preko redakcijskog telefona teče javni život novina, koji bi bio mnogo zanimljiviji za objavljivanje od onoga što doista izlazi u novinama. Telefonski život novina jedna je pomalo nastrana, ali vrlo pouzdana društvena povijest Hrvatske, okupljena oko niza privatnih i intimnih povijesti skupine žena i muškaraca. Uglavnom urednika i novinara. Barem tri puta dnevno, a za ovakvih naročito ružnih i teških dana i po desetak puta dnevno, bivam lik u toj povijesti. Nazivaju razni, uglavnom oni koje ne poznajem niti ću ih ikada upoznati, i traže da sa mnom razgovaraju.

Dvije se žene javljaju na telefon. U jutarnjoj smjeni jedna, u popodnevnoj druga. Jedna je plava, druga je crna. Kao na filmu. Plava je hladna i distancirana, premda južnjakinja, sa svim onim južnjačkim verbalnim vještinama i pratećim jezičnim darom. Crna je prisna i draga, jedna od onih osoba koje će imati srca za sve, ali se neće stići pobrinuti da itko ima srca za nju. Tom prisnošću štitila se od svijeta. To je najpogibeljniji, a ujedno i najplemenitiji oblik čovjekove samoobrane. Kada to ne bi bilo pretjerano za reći, ustvari kad ne bi zvučalo tako patetično, izgovorio bih da se vlastitom prisnošću od svijeta štite samo sveci. Ne mislim, međutim, da je crna žena svetica. Svetačka joj je, međutim, ta sitna greška u naravi. Nevolja u naravi.

Obje imaju isti zadatak, ista je moja molba njima upućena: neka govore da me nema. Nisam u redakciji. A vjerojatno me nema ni u Zagrebu. Ne, pravilo je da se ne daju privatni brojevi…

Obje su mlade i lijepe. Ali vrlo različite u svojoj ljepoti, kao što su različite i u svom unutarnjem zračenju. Plava je fatalna. Da je život film, netko bi stradao od njezine ljepote. Crna je takva da bi u svakom filmu stradala od ružnoće svijeta u kojem se zatekla.

Plava odlučno i oštro odbija pozive. Naprosto me nema. I nitko ne zna gdje sam, ni kada ću se pojaviti. Ili me nema na neki socijalno prihvatljiviji, ali jednako neporeciv način. Nema mi makar propao svijet. Nema me, bez ikakve utjehe onome tko me traži.

Crna jednako sigurno odbija pozive. Ali ona razgovara s ljudima. Pruža im priliku da budu dobri, premda su ljudi uglavnom zli. I štošta joj ružno o meni govore. Pitaju je do kada ću ja tako po Hrvatskoj! Tu ona prekida razgovor, jer dobrote nema. I ne prenosi mi ništa ružno što je o meni čula. Umjesto da ljude uznemirava onim što o njima zna, ona sve to taloži u sebi. Veliko je zlo kroz njenu dušu prošlo dok se godinama tako javljala na telefon. U tom je zlu i mali prilog onih za koje me nikad nije bilo u redakciji.

Ali ako bi netko bio dobar, neki starac na umoru koji bi mi povjerio svoj život, a ja mu se ne javljam, ili neka nesretna žena, koja je uvjerena da bi je svojim pisanjem mogao spasiti, ili, to će najčešće biti, netko tko me stvarno voli, i ja bih ga propustio ovako se ne javljajući na telefon, ona bilježi broj na papirić. I nosi mi, da se javim ako želim. Čini to zbog onoga tko je zvao, ali još više to čini zbog mene.

Plava je Meri. Crna je Nikolina.

Kada sam napokon otišao, tako da se u ovu banku koja nikada nije postala banka, a za mene je prestala biti i novinska redakcija, više ne vratim, osjetio sam snažnu žal za te dvije žene, jednu u jutarnjoj, drugu u popodnevnoj smjeni, koje su svijetu govorile da me nema. Nisam o tome kasnije razmišljao, možda sam trebao, ali znao sam da će mi obje nedostajati.

I to na dva duboko različita načina.

Jer nije bilo na tom svijetu dvije žene koje bi se tako međusobno razlikovale kao njih dvije.

U ponedjeljak 15. kolovoza, na dan kada tradicionalno pobožne mase žena, muškaraca i djece na sve strane hodočaste, pa ih ima i koji lutaju po zaustavnim trakama austocesta, popodne u pet i dvadeset, nasred Petrinjske ulice u Zagrebu, gore kod broja dva, saznao sam da je umrla Nikolina.

Nisam pobožan. Ne vjerujem ni u pobožnost masa. Ali ima, doista ima, među tim ženama, djecom i ponekim muškim nevoljnikom onih koji doista vjeruju, i zbog kojih Bog postoji, njegov Sin i Sinovljeva nesretna Mater, na koju se u jednom trenutku srušilo nebo i koju je satrala sva tuga ovog svijeta.

Zbog njih ima smisla reći da je Nikolina za mene umrla na Veliku Gospu. I premda ni ona nije vjerovala, u toj okolnosti mnogo je smisla. Nije se udavala, nije imala djece, znala je s ljudima i sa psima.

Znala im je običnu svakodnevnu muku učiniti lakšom. Tako i onima kojima bi stvarno bilo teško što me nema. Tako i meni, koji sam se morao dugo navikavati da više nemam one koji će ljudima govoriti da me nema. Dobrim i zlim ljudima.

Dobrota se mjeri tugom. Nikolina je bila od hiljadu tuga.

Moj prvi posao u Americi bio je salijevanje nekakvih betonskih kalupa, na otvorenom, na floridskoj ljetnoj vrelini i sparini. Počeo sam raditi u srijedu, a u petak poslodavcu Albancu rekao da taj posao nije za mene. Veli: “Rekao sam im da mi ne šalju studente.” Rekoh da nisam student. On reče: “Bićeš.”

Onda sam našao posao u Walmartu, američkom lancu robnih kuća. Noćna smjena, doduše, ali u poređenju s miješanjem betona, ovaj je posao bio lutrija. U klimatiziranom prostoru, bez direktnog nadzora, svojim sam tempom slagao robu na police u odjelu sportske robe i odjelu igračaka. Donio sam sebi radio na posao i dok sam slagao robu, otkrivao sam novu muziku: sveprisutni alternativni rock koji je bio popularan tada, krajem devedesetih (i nije mi nešto sjedao da budem iskren), klasični rock koji sam volio, ali sada sam upoznavao mnoge pjesme i bendove koje nikada nisam čuo, pa unazad sve do oldies, muzike pedesetih i šezdesetih.

Kada su me intervjuisali za posao, rekoše mi: “Ti si iz Bosne kao Fikret. Fikret je dobar čovjek, odličan radnik.” Upoznah Fikreta prvu noć na poslu. Krupan, ima tu i viška kila, ali i puno mišića, visok preko metar i devedeset, uspravnog hoda i dubokog glasa, vazda nasmijan. Petnaestak godina stariji od mene. Većina radnika u trećoj smjeni radila je mimo ovog još jedan posao, u McDonald’su ili šta slično. I Fikret je imao još jedan posao, zamjenjivao je auto ulje u jednoj automehaničarskoj radioni. Obradovao mi se, srdačno me pozdravio i odmah sam znao da ćemo se super slagati. Dok sam pričao s Fikretom, prođe pored nas visok, koščat čovjek duge kose i reče: “Sinan rules!” “Sinan je car!”, moglo bi se prevesti na naš. Reče mi Fikret da je to Steven, njegov prijatelj Navaho Indijanac. Razmjenjuju muziku; Steven Fikretu daje kasete indijanske, a Fikret Stevenu naše muzike. Kaže Fikret da se Stevenu najviše sviđa Južni vetar, pogotovo Sinan Sakić. Reče mi Fikret da je obožavao Vinetua, volio filmove o Indijancima, a nikada nije ni sanjao da će upoznati pravog Indijanca i sprijateljiti se s njim.

Radili su njih dvojica blizu mene, u odjelima auto dijelova i alata, slagali robu na police kao i ja. Slušali su uglavnom američku country muziku na svom radiju, ali povremeno bi Fikret pustio Sinanovu kasetu i obojica bi naglas pjevali “Hej otkad sam se rodio, sreće nisam imao.” Fikret pravim narodnjačkim glasom, a Steven američkim naglaskom. Toliko ju je puta čuo da je zapamtio refren na našem jeziku. Znao sam tu pjesmu jer su je često puštali na razglasu u kasarni u Samoboru kojoj sam služio vojni rok, tako da mogu reći da sam u formativnim godinama slušao Rundeka, Štulića i Sinana.

Fikret i Steven su bili nerazdvojni, kada ih čovjek vidi skupa, djelovali su nekako, ne znam kojom riječi da ih opišem – moćno, kao ljudi s kojima se, unatoč osmijesima, ne treba zezati. Oba visoka, Fikret krupan, Steven koščat i mišićav, nagrižen alkoholom i duhanom, vidjelo se to, ali još uvijek snažan. A Fikret je imidž čvrstog momka pojačavao time što bi poslije užine izvadio čakiju iz džepa, napravio limenu čačkalicu tako što bi čakijom izrezao komadić Pepsi konzerve i njome čačkao zube.

Steven je na posao dolazio biciklom, živio je nedaleko od Walmarta, u naselju montažnih i kamp kućica na iznajmljivanje. Uvijek redovan na poslu, jednu noć se nije pojavio. Rekoše nam da je imao saobraćajni udes. Kada se ni nakon par noći nije pojavio na poslu, odemo Fikret i ja do njega. Živio je u kamp kućici ispred koje je bila drvena klupa, stara fotelja i bure puno praznih pivskih konzervi. Sjedio je u fotelji, na stolu pivo i knjiga, noga u gipsu. Reče da je popio malo više i krenuo biciklom do obližnje benzinske da kupi još piva i udarilo ga auto. Na posao se mora vratiti za par sedmica, ozdravio ili ne. Tako su mu rekli iz uprave Walmarta. Reče mi da nam donesem po pivo. Uđoh u prikolicu, otvorih frižider, unutra ništa osim jeftine salame, hljeba i puno konzervi jeftinog piva. Naokolo kese čipsa i čokoladice. Ali kućica puna knjiga. I to ne petparačkih popularnih romana nego pisaca poput Cheevera, Rotha, Updikea, Hemingwaya, čak i zbirka Čehovljevih pripovijetki. I puno putopisnih reportaža, sa svih strana svijeta, uz pogolemu hrpu časopisa Nacionalna geografija. Izađoh, otvorih nam po pivo. Steven ponudi Fikretu i meni po cigaretu, zapalismo iako nismo neki pušači. I na poslu bismo mu ovako ponekad pravili društvo na pauzi uz kafu zapalivši po cigaretu s njim.

Za dvije sedmice se vratio na posao. Dogovorili smo se da ga ja vozim na posao, a Fikret vraća. Bio je na poštedi, posao mu je bio da hoda (koristeći štake) između polica i briše prašinu, poravnava robu, dotjeruje detalje. Kada bi došao do Fikretovog odjela, Fikret bi puštao onu Sinanovu kasetu. Steven bi se smijao i pjevao s Fikretom. Preveo sam mu stihove:”Otkad sam se rodio sreće nisam imao.” Reče: “Moja životna priča.”

Onda je ozdravio, ponovo počeo sam dolaziti na posao i jednog dana nestao. Nije ga bilo na poslu nekoliko noći. Otišli smo Fikret i ja do njegove kamp kućice – prazna. Ni u uredu u naselju nisu znali gdje je. Uredno je platio stanarinu, nije imao nikakvih dugova. Otišao ko zna gdje.

Tri-četiri mjeseca kasnije dobih pismo od njega. Nije bilo povratne adrese na koju bih mu se mogao javiti. Na pečatu na koverti je pisalo Arizona. Pokušaću izvući sadržaj pisma iz sjećanja.

Evo sažetka, parafrazirano, ono sto je relevantno za ovu priču, a pismo je bilo puno duže:

Izvinjava mi se što je otišao bez pozdrava, veli morao je. Morao je, kaže, pobjeći od Sinana, nije ga više mogao slušati. Dodaje da se šali, naravno, imao je razloge zbog kojih je morao otići, ali mi priznaje (o ovome ni riječi Fikretu) da ne voli ni Južni vetar ni Sinana. Pretvarao se da ih voli vidjevši koliko to raduje Fikreta. Nije mu ta muzika sjela. Nada se da nisam više u Walmartu. Ako jesam, da neću još dugo ostati. Veli da sam jezik dovoljno naučio, da studiram, tražim bolji posao. Zna da hoću, veli, nije potrebno da mi on to govori. Fikret će ostati u Walmartu, siguran je u to. Kaže da ga pozdravim i prenesem da se ne iznenadi ako se on, Steven, vrati za nekoliko mjeseci ili godina i ako opet budu radili skupa. I opet da ne govorim ništa za Sinana. Vidjećemo se opet, popiti koju, nada se.

Promijenio sam posao uskoro, odselio se u drugi grad. Izgubio sam vezu s Fikretom, ne znam da li je još u Walmartu. Ne znam ni da li se Steven ikada vratio.

despoti tirani inkvizitori fašisti nacist komunisti fanatici 

sve sami pravovjernici

njihova istina važnija od života bližnjega njihova riječ iznad činjenica njihova fantazija iznad stvarnoga

njihova sloboda: mržnja ropstvo i smrt drugoga

TJA

Rano kasnojesenje maglovito jutro. Kišica kvasi trotoare i, na čudesan način, uvlači se u kosti prolaznika. Ogoljele lipove grane, i bez pomoći vjetra, primiču se jedna drugoj; i one bi da se zgriju.

U novoizgrađenoj četvorospratnoj zgradi u dva-tri useljena stana svijetle prozori.

Oko zgrade još ima posla. 

Dvojica tek pristiglih radnika sklonila se od kiše pod balkon stana na prvom spratu, obukli kabanice i, ćuteći, duvaju u šake, da ih zagriju kako bi lakše uhvatile lopate. 

– Ćutiš? – kaže jedan. 

– Ćutim.

– O čemu? 

– O tome kako bi bilo lijepo ući u ovaj stan iznad nas, završen prije nekoliko dana a juče useljen, i u toploj sobi popiti čaj. 

– Tja – bilo je jedino što je mogao da kaže onaj što je započeo razgovor.

PLJAS 

– Red je da i ja malo iziđem na spoljnu svjetlost – reče crv svojim nijemim jezikom i uspuza uz uski tunel koji je sam izdubio, hraneći se tako.

Čim pomoli glavu kroz otvor, zapljusnu ga jaka sunčeva svjetlost, pa ništa nije vidio.

Skotrlja se nekako niz glatku površinu jabuke.

Nije se ni pomakao, kadli odjednom – pljas!

I opet mrak, gušći od onog u jabuci. Bolan i konačan.

PREKINUTA NIT

Dječak se igrao na livadi. 

Sjedeći u travi, privukao je sebi jednu biljku na čijem vrhu je samovao sićušni ružičast cvjetić. Počeo je da otkida jednu po jednu laticu i svakoj nešto šaputao, prije nego što bi je spustio među travke.

Kada je otkinuo i bacio i posljednju, petu laticu, sa krunice, ništa veće od zrnca bibera, počupao je one sitne dlačice. 

– Bez latica, prašnika i tučka, ova biljka ostaće bez sjemenke – dolazio je iz šumarka, potoka, kosmosa, odakle li, neki lahorast glas, sličan jedva čujnom šuštanju  krošnje breze. – Tako će se prekinuti nit života koji se sjemenkom generacijama prenosio sa u jesen sasušene na novoniklu proljetnu biljku.

KREVET

Niko tako uspješno ne skriva strast, tajne i suze kao krevet. Njega ištu kosti, hoće ga mišići, ponekad ga želi i misao, da se iz kovitlaca niti smiri u razmršenom klupku.

U krevet dostojanstveno ulaze brižni domaćini, ratari, zamišljeni filozofi, romanopisci, vojskovođe. U ormar, s garderobom, ostavljaju brige, pa se preobrate u razjarenog mužjaka, oplode ženku i onda dugo vode ljubav s majkom svoje djece.

Okrenu se zatim na drugu stranu. Treba li krov popraviti? Hoće li doteći do nove žetve? Ima li razlike između bitnog i nebitnog? Kako će se taj literarni junak, kada ostane sam, snaći u životu? Zašto gine toliko vojnika?

Krevet je neuništiv. Poslije svakog umiranja, u njemu se prvo začuje dječji plač.

TRAG

Šćućuri se među tri prsta, a ispuni cijelu vasionu.

Objavljuje ratove, potpisuje primirja, presuđuje o životu i smrti.

Stvara nove i guši stare ljubavi.

Dremucka u ladici, a kad se izmigolji, stvara i ispisuje istoriju.

Da je ne sputava ljudsko neznanje, gdje bi joj bio kraj!

Olovci se treba radovati i olovke se treba plašiti, jer kuda god prolazi, iza sebe ostavlja trag.

koza je mineralna životinja
koza je lokvica nebeska
koza je hit totalni

kroz planinu koza roni
protejski je koza poni

prije sokrata prije gautame
ona je sanjala da je lao ce sanjao
prije svijeće prije piva prije goriva

koza je gorka
koza je sve prošla
puno je koze interventno srce isusovo

iz kozjih košnica vrcaju franjevci
u dubokoj državi čovjeka na litre
koza kuću blaži

koza štuje i pije sredozemna
brsti vedra crpi gorda
šuti i crpi

saplanine odlama se koza
na jastuk svoj

Na 468. strani knjige
Moja borba, šesti tom K. U. Knausgora
zapisala je na osnovu pročitanog: 

„Moral je stvar privilegovanih.“

Meni se, reći ću joj, sviđa ta misao.
Ili da preformulišem, slažem se. 

Neću joj reći koliko je u pravu
i kako joj to mogu potvrditi.
Iskustveno… 

O, sunce, obasjaj nas,
kćeri i sinove tvoje,
kad iz još jednog sna u neizvjesno sutra uđemo.
Neprivilegovani…

U trećoj godini rata počeše matere izginule vojske da se sastaju. Jadaju se jedna drugoj. Pa ova onoj izgovori najveću svoju tugu za sinom. A ona u čudu odgovara da je i njoj to isto najveća tuga. A sitno je nešto u pitanju, u se zatvoreno, nevidljivo: njezin je mali po frižideru lijepio samoljepljive sličice s likovima nogometaša. I njezin je mali lijepio iste takve sličice. Pa onda jedna drugu pita koje je nogometaše, iz čije reprezentacije, polijepio, i koliko tih sličice na frižideru ima? 

Razgovaraju se tako matere izginule vojske, a rat i dalje traje. I u tim razgovorima o sitnome, o onom što čini to što je nerazumljivo svakome tko u ovome ratu nije izgubio sina, one jedna drugoj s duše na dušu, s pleća na pleća, preturaju svoje tuge, kao vreće s gorkom solju od isušenih, a neisplakanih suza.

Kako u toj svojoj priči, koja se ponavlja svakoga tjedna, jer matere naše izginule vojske sastaju se svake srijede, od mikroskopskih detalja svoje tuge, i od svakodnevice u kojoj ne postoji više ništa osim mrtvih stvari, mrtvih uspomena, mrtvih sinova, one stignu do predsjednika i njegovih ministara, nemoguće je to znati i razumjeti. Ali matere naše mrtve vojske svake srijede, na kraju svojih žalosnih sastanaka, nalaze priliku da podrže predsjednika i ministre u borbi protiv neprijatelja koji opsađuje grad, ili, to češće biva, u osudama ono malo gradske čeljadi, ludoga pjesnika, starog skladatelja, pedera baletana i one krojačice što nema nikoga svog pa joj je svejedno, koji ogovaraju vlast.

Danju žive matere izginule vojske sastaju se jedna drugoj da se pojadaju.

Noću se nalaze mrtve matere vojnika iz onoga prošlog rata da rasprave što su njihove kćeri i unuke te srijede govorile jedna drugoj.

I u toj ze raspravi dobro zabave, ismiju se i ispričaju kako za života nijednom nisu stigle, sretne što je sve njihovo već odavno mrtvo, i mrtvi su redom svi njihovi sinovi, pa nemaju brige hoće li u ovome ratu stradati itko njihov. A to što je njihovim kćerima i unukama jezik brži od pameti, pa svake srijede podrže vlast, i što svoje mrtve sinove vide još samo na sličicama nogometaša polijepljenim po frižideru, nikakva im briga nije. I one su bile iste takve dok su bile žive.

Ta nježnost koju osjete za svoje kćeri i unuke potvrđuje da smrti potpune nema i da je u svemu mrtvom uvijek još ponešto živo.

      Taj mi se čovjek, definitivno, ne sviđa. Nije mi se svidio ni kad sam prvi put bio kod njega, ali nisam htio da se izlijećem i brzam sa zaključivanjem, jer ja sam uvijek, u svim situacijama, staložen i odmjeren. Ali sada slobodno mogu da kažem da on nije pravi sagovornik i jako mi je čudno što me baš kod njega šalju. Ne volim ja ljude koji te samo slušaju, zapitkuju, zagledaju, a sami su stisnuti kao ljuska oraha. Ništa ne prodaju, samo kupuju. Ja sam otišao kod njega otvorenog srca, iskreno voljan da popričamo o svemu, da kažemo jedan drugome šta osjećamo, što nas preokupira, čini sretnima ili nas žalosti, nervira ili raduje, a on samo ćuti, ponešto upita i neumorno šetka po sobi. Tepih je pod njegovim cipelama potpuno izlizan i bolje bi bilo da je u stanju da to primjeti, nego što me onako fiksira pogledom ispod debelih naočara. Jedan skroz nesređen čovjek, rastrzan i nemiran, što sam mu ja izokola i rekao. Da se ne uvrijedi okolišio sam da mi se čini da je pomalo nervozan, možda previše za svoje godine. Jer još je, može se reći, mlad čovjek. Mislim, nije stariji od mene. A nije se to meni samo učinilo, kako sam mu kazao, no sam bio siguran i presiguran da je ne samo nervozan, nego da je potpuno neuravnotežen i da nije sav svoj, ali mu to nisam mogao baš tako reći, nisam htio biti tako otvoren i grub. Vodim ja računa o ljudima oko sebe.

        Kada su mi na zdravstvenoj komisiji rekli da je najbolje da odem u prijevremenu penziju, malo je falilo da ne poludim. Što ću ja bez posla i obaveza, što ću s toliko slobodnog vremena, što ću s rukama, nogama, satom, budilnikom… lomio sam se danima. A kako sam uvijek bio pomalo i lirska duša – tu i tamo bih zapisao i poneki stih, ali strogo za ličnu upotrebu – odmah mi je pred očima bilo nepregledno, beskonačno i prije svega besmisleno more dokolice koje ne želim, koja mi ne treba i u kome ne znam da plivam. U kome ću se, nesumnjivo, vrlo brzo udaviti, a da ironija bude veća vječito sam oko sebe imao one što se, kao, dave od posla. Tako su govorili, kukali, ali u svom radnom vijeku nikada, srećom, nisam prisustvovao tom, bez sumnje, tragičnom činu, odnosno nisam nikada vidio ni čuo da se neko udavio radeći. Ili možda – da ne budem do kraja isključiv – nisam to uspio da zapazim ne dižući glavu dok ne oposlim sve što mi je bilo dato. Uvijek sam bio vrijedan, uredan, uvijek tačan i pedantan i to niko nikada nije doveo u pitanje, ali su me, ipak, odbili kada sam molio da me ne šalju u penziju prije vremena. Rekli su mi da je tako bolje za mene, da sam pošteno i čestito odradio svoje, a kako ću od sada povremeno morati ići u veliki grad na konsultacije – da, baš tako su rekli – sa stručnjakom za pitanja duše, to znači da ću, htio ne htio, ponekad izostati s posla. Pred tim argumentom ostao sam nijem – ja bez ijednog kašnjenja, a kamoli odsustvovanja. Bio sam, hvala Bogu, do sada uvijek zdrav, a prehladice i upale krajnika nisu me nikada spriječile da izvršim obaveze. Nikada nisam išao ljekaru i ove su konsultacije moj prvi susret s tom profesijom. Srećom samo razgovaramo: nema bolesti, pa nema ni liječenja.

       Razmišljam u vozu o tom čovjeku kod koga sam jutros bio više od, ne znam, valjda dva sata. On je, kažu, stručnjak, a ja sam cijelo vrijeme pokušavao, sve sam učinio, da uspostavimo pravi dijalog, da se upustimo u otvoreni razgovor. Neskriveno je od toga bježao i bio je skroz providan dok me tjerao u monolog, u neku vrstu ispovijedanja. Što se imam ja tebi ispovijedati, mislio sam u sebi, ali mi lijepo vaspitanje nije dozvolilo da budem nepristojan i da upotrebim koju grublju riječ. Navodio me prilično vješto, moram to priznati, na razotkrivanje nekih mojih zatamnjenih ćoškova, ali pročitao sam iz prve da to radi samo da bi izbjegao skidanje paučine sa svojih zaturenih zabiti. Ipak, nije se uspio sačuvati, skriti, jer njegovo je ćutanje bilo itekako riječito – naravno, za pronicljivog posmatrača kakav sam ja. Cijelo sam vrijeme otvoreno govorio, on je začauren ćutao, a sada, siguran sam, ja znam više o njemu, nego on o meni. Ovo je bio tek naš drugi susret, a ja sam već došao do konačne konstatacije:  tom čovjeku treba pomoći! 

         Rekao je, prateći me, da opet dođem za mjesec i po – dva, da bi volio da me vidi. Nisam se iznenadio što želi da opet dođem i siguran sam da mu trebam, ali za sada ne znam što ću učiniti. Još je rano da o tome mislim,  ali poznavajući sebe, znajući koliko imam razumijevanja za tuđe probleme, mogao bih slobodno od sada da rezervišem voznu kartu.

       Oposlio sam, usput, još ponešto sitno u velikom gradu. Kupio sam komšinici lijekove, komšiji velike šarafe za neku čudesnu mašinu što pokušava da sklepa već deset godina i posjetio sam u bolnici daljeg rođaka. Mi, istina, ne kontaktiramo godinama, još od kada su nam se roditelji zakačili oko neke imovine, ali me bilo stid da mu budem tako blizu, da znam da je tu, a da zaobiđem čovjeka samog u tuđini. Nismo ni sad pričali, samo smo se kratko ćuteći gledali, no, ja sam sasvim zadovoljan kako je sve to proteklo, imajući u vidu istoriju naših porodičnih odnosa. 

       Nego, moram priznati da sam sve ove posliće obavio rutinski i bez unošenja trunke duše. Reda radi što bi se reklo, jer sam cijelo vrijeme od kad su završile konsultacije sa onim tamo tužnim stručnjakom, mislio samo na maleni dućan u blizini željezničke stanice. Bio sam tamo i prošli put i jednako mi je bilo neugodno ući kao i danas, jer ljudi su strašno površni i potpuno neosjetljivi za probleme i potrebe drugih. Niko neće ni da pomisli kako je meni samom, kako je strašan bio moj prvi direktni susret sa slobodom, kako sam već prve nedjelje nerada shvatio da čovjek ne može sam. Da mora imati sagovornika, druga, prijatelja, pa, bogami, da budem do kraja otvoren, i – ljubavnicu. Svakom čovjeku treba neko. Kada si pritisnut obavezama ne razmišljaš o tome, sve ti je to banalno i previše prizemno, naročito dangubno. No, poslije samo par besposlenih dana po kući, kada ne žuriš nikuda zorom, a ni kasnije, kad se premještaš s jednog kauča na drugi, kada brišeš već prebrisanu prašinu, kada pereš čisti veš – svašta ti naumpada. I u krevetu ti, kad ne možeš odmah zaspati, odjednom postane preširoko, prazno i hladnjikavo. Niko to ne shvata, niti hoće da zna, a taman i da hoće ti ne možeš ići gradom, mahati zastavom i svima razglasom pričati svoje jade. Zato se nisam čudio dvojici neotesanih dripaca, koje sam zatekao u prodavnici kako preturaju neke crvene čipke, što su se onako prostački nasmijali kada sam prodavačici zatražio odgovarajuću lutku za mene. Pitala me kako to mislim „odgovarajuću“ i htjela je da zna da li želim plavušu, crnku ili, čak, crnkinju, one su im tek stigle, prošaptala je. Ja sam joj dostojanstveno, trudeći se da ne gledam u ona dva napunjena fazana, rekao da meni izgled nije na prvom mjestu, da je to prolazno i da to interesuje samo mlađe i neiskusne, pri čemu sam diskretno pogledao prema klipanima razvaljenih vilica. Mene zanima karakter, gospođice, baš tako sam joj rekao, meni je važno da bude ozbiljna, odmjerena i da se ne smije. To naročito. Onda se i prodavačica stala smijati kao luda, pa se na jedvite jade uspela na vrhove prstiju, dohvatila i dodala mi jednu kutiju na kojoj je velikim slovima pisalo Lady Sonia. Platio sam, a ona od smijeha, uz obilnu podršku one dvije naduvane gomile mesa, nije znala da otvori kasu, pa nisam ni sačekao kusur, nego sam istrčao iz prodavnice zajedno sa mojom Sonjom. Mogao sam se ja uvrijeđen odmah povući iz prodavnice čim su se ona dvojica nasmijala, mogao sam pobjeći ne okrećući se, otići da se nikada više ne vratim, ali to bi bilo kukavičko uzmicanje pred prvim ozbiljnijim životnim nedaćama. A ja sam bio potpuno svjestan da riješavam krupno životno pitanje i da sve moram sam stojički podnijeti. Moram sam prevazići sve prepreke i grabiti naprijed, jer lako je podviti rep i odustati. Tako rade slabići, a ja nisam taj. 

      Sonju sam tiho i ne baš svečano, kako bi neko očekivao, uveo u kuću, našu zajedničku kuću. Nisam joj mogao pred ulaznim vratima ni dobrodošlicu poželjeti, nisam joj ništa rekao i bilo mi je pomalo žao zbog toga. Ali ona je bila u kutiji, moje komšije, kao i uvijek, iza svojih prozora, a ja predstave za širu javnost ne volim. Ne volim to pompezno i najčešće lažno i namješteno mahanje velikim gestovima i riječima.  Odmjerenost i umjerenost u svemu, to su moje vazdašnje odlike.

        Zaključao sam vrata, dva puta sam okrenuo ključ i na sred sobe pažljivo raspakovao kutiju. Sonji je u njoj bilo tijesno i bila je sva, kako da kažem, smežurana i zgužvana, umotana u još jedan prozirni najlon. Brižno sam budio moju uspavanu ljepoticu,  nježno je oslobađao stega, spremao je za novi život. Naš novi život. Njoj je nesumnjivo sve bilo neobično i nepoznato, ali i za mene je počinjalo sasvim novo životno poglavlje i znao sam da ću morati neke svoje navike da polako mijenjam, da se prilagođavam, da činim ustupke… Bio sam na to spreman. Čovjek mora da se žrtvuje ako želi da ne bude sam, ako neće da mu kućom odjekuje tišina, da ga zaslijepljuje otužna bijelina zidova. Sve ono što do samo prije nekoliko dana nije postojalo, ono što me do nesrećne komisije nije teretilo, jer ga nisam ni primjećivao.

       Sam u kući bio sam već mjesecima, otkad je umrla majka, ali ja sam tada u njoj stizao tek da poradim osnovno i da prespavam. Ustao bih vrlo rano i odlazio u kupatilo. To je trajalo tridesetak minuta, jer, rekao sam već, ja sam jako uredan čovjek. Na posao sam kretao tačno u deset do šest da bih stigao tri minuta prije sedam. Šezdeset sedam minuta bilo je potrebno da prepješačim razdaljinu do mog radnog mjesta – ravno deset kilometara i stopedeset metara. Mjerio sam koracima i bilo ih je četrnaest i po hiljada. Nije teško znati koliko je to metara, ako je moj korak prosječno sedamdeset santimetara dug. No, tek sam iz, možda, desetog pokušaja uspio da precizno i definitivno tačno odredim udaljenost do mog radnog mjesta. Sva prethodna brojanja osujećena su glupim i banalnim jutarnjim zapitkivanjem jesam li se naspavao, jesam li se nasanjao… Ja, pristojan kakvim me dao Bog, odgovarao sam ljubazno i opširno i čak sam se i smiješio.  I tu bi se, naravno, sve brojke izmješale, pa sam počinjao ispočetka. Dok jednog kišnog jutra, kada nikoga nije bilo na cesti, nisam konačno i uspio. Bio sam mokar i zadovoljan – četrnaest i po hiljada koraka, nije to šala. 

        Na radnom mjestu, u supermarketu, počinjao sam s poslom tačno u sedam i niko se nikada nije požalio na moj rad. Osim ako ne zanemarim jadikovke lijenčuga oko mene da sam postavio visoke standarde – baš su tako rekli i meni je godilo – pa su, naspram mene, oni svi odreda neradnici. Gazda bi im to vazda prigovarao u pauzi između slaganja pasijansa na ekranu kompjutera i telefoniranja. Meni nikada ništa ružno nije rečeno, nikada nisam nizašto kritikovan, pa mi nije bilo pravo kada me gazda pozvao u svoju kancelariju i pitao da li je tačna informacija koja je dospjela do njega (volio je da se tako zvanično izražava) da svakodnevno pješačim od kuće do posla i nazad više od dvadeset kilometara? Potvrdio sam i ispričao mu da mi za dolazak na posao treba sat i sedam minuta, a kad se vraćam dozvolim sebi i koji minut više. Napokon, rekao sam, to je i normalno jer u povratku sam umorniji. Ispod glasa pitao sam da li je to nešto što predstavlja problem, što nije u redu ili sam zbog toga manje dobar radnik, a gazda se široko nasmijao, potapšao me po ramenu i rekao da je sve okej. Tako je rekao i samo je, dok sam odlazio, dodao, više za sebe, da to nije normalno. Izašao sam više začuđen nego uvrijeđen. Što je to „normalno“, cijeli dan sam time razbijao glavu i bio pomalo izgubljen, pa sam paket tegli sa ajvarom poređao u stalaži kraj napolitanki. „Normalno“ se, kao, voziti autom ili autobusom, kotrljati se na točkovima, je li, a pješačiti nije?! Ko je to odredio, ko je uspostavio takvu „normalnost“, jer Bog-stvoritelj svakako nije. Kad je on kreirao stvarnost, kada je slagao kockice, automobila, jednostavno, nije bilo pa ih, i da je htio, nije mogao ubaciti u poredak. Točak je zaista pradavno pronađen, ali u poređenju s nogama još je mlad i zelen. Normalno je, zato, i Bogom dano da se čovjek i životinja pomjeraju sopstvenim nogama, koje za to jedino i služe, zar ne? I pored što to znam nikada nisam ni pomislio, a kamoli kome rekao da nije normalno da se ljudi pokreću na motorni pogon. Ali, očigledno da nisu svi jednako tolerantni na različitosti. Nedugo poslije tog razgovora sa gazdom dobio sam poziv od zdravstvene komisije koja penzioniše ljude. Ja kojem penzija nije bila ni na kraj pameti, a pola mojih kolega je uzalud molilo i čekalo takav poziv mjesecima i godinama.

       Prve noći sa Sonjom u kući bio sam prilično nervozan i nestrpljiv. Nisam mogao dočekati da je vidim u svoj njenoj veličini i, bio sam ubijeđen, tihoj, suzdržanoj ljepoti. Blijedilo njene kože upućivalo je na takav zaključak. Bijela put meni je oduvijek sinonim za prefinjenost i nije to samo zato što je moja takva, nego, iskreno, ljude pečenog, tamnog lica vazda sam vidio kao nekulturne grubijane. A moje lice tanke, svijetle kože, još je bljeđe otkad uzimam pilule što mi ih je onaj smotani stručnjak prepisao. Biće da su to neke tablete za otmenost, ha.

      U svoj svojoj ushićenosti, mojoj ustreptaloj sreći zbog Sonjinog dolaska, smeo sam s uma da nju treba oživjeti, ispuniti je vazduhom i da se ja nisam spremio za to. Nisam imao čime da to uradim! Mogao sam ja duvati, mogao sam joj iz svojih pluća unijeti život, nije to problem, nisam pušač i to je meni lako. Ali, ispunjena zrakom koji sam prodisao, koji je izašao iz mog tijela, ona bi mi bila bliska na način koji ne želim. Bili bi, gotovo, krvno vezani, a ja sestru ne trebam. I nikada je nisam trebao i bio sam sretan što sam jedino dijete svojih roditelja i što poslije mene nisu nikoga više mogli roditi. Jer i ja sam stigao kad me nisu očekivali: imali su zajedno skoro sto godina kada su postali roditelji i nisu znali što bi sa mnom. Voljeli me jesu,  itekako, tresli nada mnom, bdjeli, iz ruku me nisu ispuštali, ali sam im živote samim svojim dolaskom tako žestoko pretumbao da ih nikada više nisu uspjeli vratiti u ustaljenu, prijatnu žabokrečinu.

       Da odem u komšiluk i tražim pumpu za biciklo nisam mogao, iako znam da je sigurno imaju, jer kako da objasnim što će mi? Taman i da  vozim biciklo ono se ne pumpa u ovo kasno doba noći. I znao sam da će, ako mi pozajme pumpu, neko od njih neizostavno doći potajno pod moj prozor da viri i gleda što to radim. Prirodno da ne bih volio da me gledaju u tako intimnim trenucima kao što je udahnjivanje života u njima još nepoznatu komšinicu Sonju. Zato sam tu noć proveo budan, šetao od sobe do sobe, odgledao televizijski program do kraja, iako nikada nisam volio televiziju. Ona je bila za dokone, za one što ne ustaju rano. Ja bih samo ponekad popratio vremensku prognozu, da znam što od odjeće i obuće spremiti za sjutradan. No, volio sam što je televizor stajao u uglu sobe jer nema boljeg načina za otkrivanje prašine od zagledanja u tamni ekran. A užasnije od prašine bilo je samo razbacivanje stvari i odjeće svuda po kući i taj sam užas, nažalost, ja dozvolio sebi te prve tužne noći sa Sonjom. Nisam imao snage ni volje da sklonim kartonsku kutiju na kojoj je pisalo Lady Sonia, nisam podigao ni najlon kesu u kojoj je do maloprije ona bila spakovana i sputana. U tom sam neredu, zapravo haosu, dočekao jutro, zabrinut da promjena mog života nije, možda, sama od sebe, krenula u pogrešnom, sasvim neželjenom pravcu.   

      Koliko sam te noći bio smušen dovoljno kazuje činjenica da se nisam sjetio da potražim pumpu u sopstvenoj kući. Tačnije, u šupi među očevim stvarima. Tamo je oduvijek bio nasložen njegov alat, očišćen i podmazan. Znam da je imao sve što jednom domaćinstvu treba, pa i preko toga. Odrastao sam gledajući ga kako pedantno čisti, slaže i sortira svemoguće sprave i alatke, ali ih nikada nisam smio ni dotaći, a kamoli uzeti u ruke. Otac to nije dozvoljavao govoreći da se njegov sin neće time baviti, da se neće prljati i imati žuljevite ruke. Biće gospodin u bijeloj košulji i čistim cipelama, uvijek u otmenom i urednom okruženju, nježnih, nakremanih ruku. Zato sam s odličnim uspjehom završio srednju školu za konobare, a poslije me preduzeće slalo na dodatnu obuku u dubrovačke hotele. Trgovac sam postao silom prilika kada je moj hotel prestao da radi, kada se zaratilo svuda okolo.

       Pumpa je stajala u trećoj ladici velike stare škrinje, tamo gdje je uvijek i bila, gdje je smjestio moj otac. Skoro će tri godine da je umro, a sad mi je tek naumpalo da od tada nisam ni pogledao, ni dotakao njegove stvari. Znao sam i bez probe da pumpa radi, jer otac ne bi miran otišao na onaj svijet, a da nije sve ostavio pod konac. Umro je srećan, čak i srećniji nego što je priželjkivao, jer uvijek je govorio da srećni ljudi umiru bar dva dana prije svojih žena. On je umro čitave dvije godine prije moje majke.

       Ušao sam u spavaću sobu u kojoj je na krevetu poprijeko ležala neostvarena i, bio sam ubijeđen, nestrpljiva Sonja. Prišao sam i tiho joj prošaputao da je došao naš veliki trenutak. Vazduh je počeo postepeno da ocrtava njene prave obrise, noge su već dobijale svoj puni oblik, nazirale su se i dojke, a njih sam posebno volio i najnestrpljivije očekivao. Od maminih sam se, pričali su mi roditelji uz smijeh, s mukom rastao tek kad sam polazio u školu. Narastala je Sonja, tresla je ispunjenim rukama, nadimala su joj se bedra i uspravljao vrat. Pritiskao sam pumpu sve brže i jače, uzbuđen, potrešen, zgranut nastajućom stvarnošću: rađala se moja draga, moja prijateljica, drugarica, moja žena, ljubavnica! Samo i zauvijek moja! A onda sam uspravio tijelo, podigao glavu i pogledao joj lice i ruke su se ukočile u trenu, stale, skamenile se, kao i moj pogled. Sonja me gledala širom razjapljenih usta i smijala se. Ona se grohotom, groktavim grubim glasom smijala! Jeste, ja sam je čuo! Jesam, nisam lud! Njena usta bila su neprirodno otvorena, usne otečene i krvavo crvene, a ždrijelo duboko i tamno rozo. I Verica se isto ovako smijala, stresao sam se. Krenuo sam instiktivno rukama ka njenom licu, pa se snažno trgao unazad i izašao iz sobe. Kružio sam hodnikom unezvereno, ne uspijevajući da misli usredsredim na bilo što smisleno. Samo mi je neprestano sa svih strana, iz svih zidova odjekivao smijeh, razdirući Sonjin smijeh. Ili Vericin, ne znam, ne mogu da tvrdim…

         Imao sam tada, sjećam se toga dobro, dvadeset i četiri godine i već punih pet godina radnog staža. Radili smo zapravo po pet mjeseci godišnje, ali se pisala cijela godina i primala se plata svih dvanaest mjeseci. Bila su to dobra vremena, bila su to ljeta koja se pamte. Ja mlad, lijep, uredan, čist, tačan, ljubazan – samo dvije primjedbe gostiju u cijeloj prethodnoj sezoni. I to bez moje krivice, ali neka, primio sam to na sebe. Imao sam i kod uprave hotela i kod gostiju otvoren kredit i mogao sam bez straha od kritike da dozvolim sebi taj luksuz. Bio sam, bez lažne skromnosti, najbolji radnik u cijelom preduzeću i bio sam svjestan toga, ali nisam dozvolio sebi da se uobrazim ili opustim. I dalje sam prvi ulazio u salu restorana, a posljednji je napuštao. Između doručka i ručka nisam izlazio iz sale čekajući svježe oprane stolnjake, a popodne bih, poslije redovnog odmora, u hotelskom parku brao cvijeće da ispunim vaze na stolovima mog reona. Nakon odslužene večere odlazio sam u svoju sobu koja je bila u prizemlju starog krila hotela. Svi mi koji nismo stanovali u gradu bili smo tu smješteni i nije bilo uopšte loše. Morao sam se naspavati da spreman dočekam naredni radni dan. Zaspao bih uvijek nakon što bi na terasi utihla muzika i čulo se poznato „eine kurze Pause“ ili „hvala, pauza mala“. Već sam naveliko spavao kada je orkestar nastavljao sa svirkom. Stvarno, uvijek sam dobro spavao, izbjegavajući da mijenjam svoje ustaljene navike i postelju. Dobro sam spavao čak i one noći kada je umrla mama, kada sam je pospremio u novu uštirkanu posteljinu, ušuškao je i otišao u svoj krevet. Iako sam mislio da to nije baš najprimjerenije, morao sam se naspavati jer sam znao koliko iscrpljuju sve te ceremonije oko sahrane. I, kažem, zaspao sam lako i brzo čak i te noći, ali sa Sonjom je proticala moja već druga besana noć. Ona je ležala u mom krevetu, a ja se nisam mogao smiriti ni na jednom mjestu u kući. Pred zoru sam se odvažio, ušao u sobu i pri svijetlu stone lampe, (koju ja nisam uključio!) vidio sam je još uvijek isto nasmijanu, ali tihu, bez glasa. Prišao sam i naglo povukao čaršav preko njenog lica, pri čemu sam joj, nenamjerno, otkrio gola bedra u koja sam izbjegavao da pogledam. Nismo mi, Sonja i ja, još uvijek bili tako bliski da bi se jedno pred drugim potpuno otkrivali, pa sam pažljivo navukao pokrivač preko nje cijele. Hladna jeza mi je prostrujila tijelom: ovako je izgledala i mama kada je tri dana ležala mrtva u svom krevetu pokrivena bijelim platnom. Nisam mogao pozvati komšiluk odmah nakon što je izdahnula, nisam htio da se brukam. Zapravo, nisam nju htio da brukam, da ljudi dođu u nepospremljenu kuću. Tek kada sam sve počistio i sve predmete uredno prebrisao i poređao kako treba, pozvao sam komšije i jednog rođaka. On je prvi došao, izjavio mi saučešće i tako žurno ušao u sobu kod pokojnice, da sam pomislio da nešto želi sa njom da razgovara. Tako je to izgledalo. A onda je na vratima naglo zastao, zgrčio je lice i uhvatio se za nos! U sobi moje majke! Onda su došli i drugi i poslije je sve išlo jako brzo. Mene su oslobodili svih obaveza uobičajenih kada neko umre, jer sam, rekli su, morao stalno biti kod ulaznih vrata, dočekivati ljude i primati saučešće. Majka je tog istog dana položena kraj svog muža, moga oca, a ja još nisam oprostio rođaku onaj grozni gest. Naježim se kad se toga sjetim. Kao što sam sada naježene kože gledao u pokrivenu Sonju i s užasom pratio kako se čaršav kod njenih usta nadima u ritmu disanja. Primakao sam ruku i osjetio topli dah – duboko je disala. Konačno je zaspala, i ona je umorna, bilo mi je lakše. Ne znam kada sam i gdje legao, ali sam se u kasno poslijepodne probudio na kauču u dnevnoj sobi, zgrčen i promrzao. Mijenjao se moj život, drastično se mijenjao, ali ni približno onako kako sam želio i zamišljao. Dobio sam sustanara, a izgleda da gubim sve ostalo. I Verica je bila moj sustanar u sobi hotelskog personala.

        Tih sam dana bio sam u dvokrevetnoj sobi jer sam iz nje upravo izbacio kolegu, konobara Ćazima, koji je volio da ga ljeti zovu Čak. On je svake noći, najčešće u veselom društvu postarijih gošći, dolazio u sobu duboko poslije ponoći. Budio me, uznemiravao, kvario mi odmor, a i provocirao moje prirodne  prohtjeve koje sam do tada, strogom  disciplinom, uspješno suzbijao.  Ili rad ili provod – oboje nije moglo. Onda je u moju sobu doselila servirka Verica, tek pristigla iz Zrenjanina. Došle su njih tri i moja nova cimerka bila je višak u dvokrevetnoj sobi do moje. U šali su me pitale izdajem li dotadašnji Čakov krevet i ja sam mrtav ozbiljan rekao da slobodno može da dođe bilo koja od njih. Smijale su se iznenađene, a poslije večere pred vratima, s torbom u ruci, stajala je najmršavija i najnježnija – Verica. Zašto ne, nisam se mnogo premišljao, što fali cimerki? Svakako će neko doseliti u slobodan krevet, znao sam, pa je bolje da to bude smjerna, čestita djevojka, nego opet neki dripac, kakvi su bili i oni prije Čaka. 

      Odmah sam se, koliko se moglo, prilagodio sustanarki. Znao sam kada uveče dolazi u sobu i nastojao da sam tada već u svom krevetu, pokriven i s navučenom pidžamom. Bilo je prilično toplo, ali nisam htio biti razgolićen i nepristojan pred njom, jer noću sam se ponekad znao otkriti. Ujutro sam izlazio koji minut prije njenog buđenja, oslobađao joj sobu i kupatilo i naš je odnos savršeno funkcionisao. Bila je tiha i uredna i imala je puno razumijevanja za neophodnost noćnog odmora. Nije spavala koliko i ja, ali se trudila da bude nečujna i da mi ne smeta. Poštovanje je bilo obostrano, a to je jak temelj za kvalitetan međuljudski odnos. A onda mi je prehladila bešika i morao sam nekoliko puta u toku noći ustajati da mokrim. Teturajući se u polumraku moj pogled je slučajno zalutao put kreveta u kome je spavala Verica i ja sam istog trenutka ostao ukočen na sred sobe. Bila je bez pokrivača i odjeće na sebi. Ništa, gola, skroz… Mirno je disala i njene male grudi su se nadimale, a pri dnu ravnog trbuha, između dva koštana grebena, bilo je tamno, tamnije od noći, crnje čak i od moje bruke što tako stojim i nepristojno buljim. Onda je moja moć samodiscipline nadvladala taj trenutak neoprostive slabosti i ja sam se odgegao u krevet. Nisam više oka sklopio i jedva sam čekao da svane. No, sljedeće noći probudio sam se u isto vrijeme, zazvonio je neki unutrašnji budilnik i pogledao sam u moju cimerku. Opet je mirno spavala, opet nije imala ništa na sebi, osim jednog kraja pokrivača kojim je omotala bedra i ja opet nisam mogao da zaspim. Ni sjutradan raditi kako sam naučio. Bio sam pospan i smušen, a Verica je bila vesela, orna i ljubazna. 

       Kada sam treće noći ustao i, stojeći na tri koraka od nje, upijao je očima, lagano se promeškoljila i prije nego što sam uspio da se sklonim, pružila je ruku prema meni i tiho izustila da priđem, da dođem do nje. Pokazao sam da moram u kupatilo, tamo sam krenuo, zato sam i ustao. Zaključao sam vrata za sobom, sjeo na ivicu kade i rekao sebi da moram  hitno da se smirim. Udahnuo sam nekoliko puta zaredom najdublje što sam mogao, popio malo vode, podigao donji dio pidžame, a na gornjem zakopčao sva dugmad i vratio se u sobu. Tamo je kraj uključene stone lampe ležala polugola Verica i gledala u mene. Opet je pružila ruke i pozvala me da priđem. Krenuo sam kao u magnovanju, a ona je, pomičući se da mi u krevetu napravi mjesta, dodala da skinem pidžamu, jer što će mi po ovoj sparini. Poslušno sam je svukao i ostao samo u donjim gaćama. Pogledom je pokazala da skinem i to. Strgao sam ih sa sebe, muškarac sam, nema tu stida kad se nađeš u takvoj situaciji, razumijete, nema odstupanja. Jednom i to mora da se desi, rekao sam sebi,  priroda je nazaustavljiva, ne može se protiv nje. A onda je moje uši zaparao smijeh. Oštar, prodoran, hladan kao nož. Verica me gledala, drhtala je od smijeha i nije se mogla zaustaviti. Ja sam stajao pred njom go, gaće su me, zarozane ispod koljena, sputavale da se pomaknem, a njen smijeh je razdirao svaku poru moje bijele neosunčane kože. Pokazala je, napokon, prstom u moje međunožje koje se, zaista, avetinjski bijelilo pri svijetlu neonske lampe. Da, bio sam pažljivo izbrijan svuda po tijelu, to sam radio od kad sam zadlakavio. Užasavao sam se dlaka, one su nečiste. Samo ne znam što bi to nekome bilo toliko smiješno  da ne može stati iako to istinski želi. A Verica je htjela da prestane, vidjelo se, željela je da se smiri. Znala je da nije lijepo to što čini, osjetio sam to, i ja sam se, čim sam shvatio njenu želju, pokrenuo i prišao da joj pomognem. Stavio sam dlan na njena usta i nisam odmah uspio. Onda sam pritisnuo i drugom šakom i bilo je bolje. Smijeh se više nije čuo, ali još uvijek nije bilo posve tiho. Pa sam je nastavio držati snažno i odlučno dok glasovi nisu napokon zamrli. Ali je Verica mlatila rukama, nogom je udarala u zid i njeno malo tijelo se uspinjalo u krevetu i pravilo most, kao mi nekada na fiskulturi. A to mi je školi bilo najodvratnije jer je nastavnik tada podmetao ruke ispod moga tijela pomažuči mi da se izvijem u pravilan luk, a ja nisam želio da me bilo ko dotiče. Od dodira su dolazile sve bolesti ovoga svijeta, mama mi je o tome vazda kazivala. Ona je sve o svemu znala, u sve se razumjela.

      Čuo sam lupanje na vratima, glasove, vidio sam ruke, noge, mlatila je kosa i onda sam sjedio na svom krevetu ogrnut čaršavom, kao i Verica u svom. Oko nje su bile njene drugarice, kvasile joj lice, milovale ruke, donosile vodu. Oči su joj bile velike i gledale su negdje visoko, a tamne usne su nešto nerazgovjetno mrmljale. Rukama je stiskala grlo i neprestano treperila prstima. Ja sam se izvinjavao njenim drugaricama što smo ih probudili i branio se da sam sve učinio da spriječim buku, jer znam što znači vrijeme odmora, znam da se mora rano ustati, ali je Verica izgubila kontrolu. Molio sam ih da nam oproste i uvjeravao ih da ćemo ubuduće Verica i ja biti tihi. Otišle su iz sobe sve tri ne gledajući u mene, a sjutradan je moja cimerka iznenada došla u sobu, bez riječi pokupila stvari i iste večeri otputovala kući. I nije se nikada vratila. Upravnik hotela nije htio da sluša priču njenih drugarica koje su pominjale njeno modro grlo i iskolačene oči, jer se nije usred avgusta želio baviti takvim banalnostima. Usput je dodao da djevojčure zbog toga, zbog takvih stvari s muškarcima i dolaze na more. Nije valjda zbog posla, nasmijao se prevrćući očima. Bilo mi je krivo što tako govori, jer Verica nije bila takva. Ona je bila smjerna, pristojna i vrijedna cura, ali, eto, nekontrolisani smijeh bio je njena slabost.

          I sada, nakon skoro dvadeset godina, opet taj smijeh i opet iz kreveta i opet od moje, gotovo, drage. Sonja se nije neprestano smijala, ne, znao je proteći skoro cijeli dan bez njenog glasa, ali čim bih ušao u sobu i krenuo put nje, počinjalo je isprva tiho šištanje, zatim jednolično hroptanje, da bi mojim dodirom sobu ispunio smijeh od koga su podrhtavale zavjese. Izlazio sam iz sobe žurno i ubrzo se počeo miriti sa svime što mi se događa, ubijeđen da je to moja ljubavna sreća, da mi je sudbina toliko udijelila. Vratio sam se svojoj svakodnevici, spremanju, čišćenju i pranju. Odlazio sam, kao i obično, svaki dan na obližnje groblje da posjetim roditelje. Trava iznad njih bila je besprijekorno uredna, čista i podšišana. Jedino nikako nisam uspijevao da se oslobodim korova kojeg što sam više čupao, to ga je više bilo. Grobar mi je predložio, kad mi te neželjene travke baš toliko smetaju, da se poslužim pesticidima. Zgrozio sam se tolikom neosjetljivošću za tuđe osjećaje: ja da moje roditelje posipam otrovom, ja, njihov sin za ponos?! Sin koji nikada u svoja usta nije smio da unese bilo koju zaprašenu voćku, za koga je postojao posebni, ograđeni dio bašte u kome je majka rukama trijebila insekte i sin koji je poslije prskanja voćnjaka ostajao po petnaest dana zaključan u kući, dok se sve ne pročisti i spere. Taj sin da svoje roditelje truje?! Strašno bi bilo da na svu tu brigu i pažnju uzvratim bezdušnim trovanjem.

        U rano popodne, odmah poslije ručka, uzeo sam, tek da nešto činim, svoje bijele konobarske košulje koje su uredno poređane visile u ormaru. Htio sam ih još jednom prebrojati – a znao sam tačno koliko ih ima –  i vidjeti da ih nije slučajno dotakao moljac i da li su sva dugmad na svom mjestu. I dobro sam učinio što sam pogledao jer već na prvoj koju sam dohvatio jedno dugme samo što nije spalo. Uzeo sam iglu i konac, sjeo sladeći se kao gurman nad pečenom jagnjećom glavom i taman što sam htio udjenuti konac u iglu, iz Sonjine sobe čulo se lupanje prozora. Uletio sam u sobu u kojoj je kao jedro lebdjela zavjesa ispunjena iznenadnim jakim vjetrom, a raskriljena okna su lupala. Stao sam koljenom na krevet u kome se Sonja mazno protezala i istegao se da dohvatim žaluzinu, a lijeva ruka, iz koje nisam ispuštao iglu, slučajno je dotakla Sonju. Ona je najednom poskočila, zabacila glavu unazad, a noge i ruke su se trzajući u trenutku uzdigle i ispravile, pa se lagano lelujajući vratile na postelju. Gledao sam užasnut kako odjednom splašnjava pod pokrivačem, čuo sam tanki pisak i ona je pred mojim očima postajala sve mršavija, tanja, ravnija, lijepila se već za postelju. Dohvatio sam joj ruku, želio da joj pomognem, ali ona je bila mlitava i sparušena, hladna i klizava na mom ispruženom dlanu. Gasnule su joj oči, nestajala usta, duša je napuštala njeno tijelo. Opet sam se sjetio majke i opet me zaparala oštra bol. I ona je ovako, sa ovog istog mjesta, otišla. Odlazila je, zapravo, danima, kretala pa se vraćala, neumorno šapćući moje ime i tražeći moju ruku. Bio sam stalno uz nju, bio spreman da joj ispunim sve želje, ali ih ona nije imala. U stvari jeste, ali je meni trebalo dosta vremena da je razumijem. Shvatio sam, napokon, da ona hoće da joj pomognem da ode, da ne može sama. I što mi je drugo preostalo nego da učinim sve da joj uslišim želju, da joj bude lijepo, lakše, da bude spokojna. Zašto su me, ako ćemo pravo, rodili, odgojili, pazili i njegovali, ako im to, bar malim, ne uzvratim? Je li tako? Perjani je jastuk lak i nježan, a sinovljeva ruka blaga i mila i majka je blažena i sretna otišla.

       Tek sam se sjutradan opet primakao Sonjinom krevetu i nje gotovo i nije bilo. Ni smijeha, ništa. Onda sam se nenadano osmjehnuo ja, pa se začuđen zagledao u ogledalo. Jeste, neki neobjašnjivi osmjeh igrao je na mojim usnama, nesviklim na tako jeftino rasipanje emocija. Uozbiljio sam se, prišao i jednim odlučnim pokretom iščupao Sonju iz kreveta. Trebalo je iznijeti iz kuće, baciti što brže i što dalje, izgubiti je zauvijek. Ona nije bila dobar izbor, nisam sa njom našao sreću, niti bih je našao. Nismo mi bili jedno za drugo, vidjelo se to odmah, nisu nam se podudarili karakteri. Napolje iz moje kuće, stajao sam pobjedonosno nad njom, gubi se odvratni stvore! Ali, baciti je u kantu ovakvu kakva je ne dolazi u obzir, jer uvijek neko čeprka po smeću, a ja ne mogu dozvoliti da se neko razvlači sa njom po naselju. Toliko poštovanja prema Sonji ostalo je u meni. Ipak smo u jednom razdoblju dijelili život. Kakav – takav. Uzeo sam makaze i stao je rezati na male parčiće, pa se opet sjetio očeve škrinje i njegovog noža za kalemljenje. Bio je oštar poput brijača i bešumno je klizio preko Sonjine kože. Podmetnuo sam pod nju kuhinjsku dasku za sječenje i onda odmjerenim, preciznim rezovima izvlačio potpuno iste trake plastičnog omotača njenog tijela, boje svijetle tunjevine. Ako zanemarim boju, te su me tanke niti podsjetile na mamine rezance, koje je sama spremala za moju supu. Kupovne makarone imale su svakojake štetne sastojke, a ja sam morao jesti zdravu hranu da vječito budem zdrav. 

       Danas sam, iako s određenom nelagodom, opet ušao u onaj dućan, ali sada mnogo odvažniji i spremniji za sve što me tamo može dočekati. No, bez razloga sam strepio jer sam iza banka zatekao iskusnu, otmenu damu koja je znala svoj posao. Rekao sam da ne želim smijeh i ona je odmah shvatila o čemu se radi. U sekundi je, ne trepnuvši, procijenila da je za mene idealna Sweet Honey, preslatka plavuša s napućenim, ali zatvorenim usnama. Evo je sada stoji u prtljažniku iznad moje glave i klati se u ritmu treskanja voza. Ako bude naglog kočenja može se desiti da se moj slatki medić nađe u krilu torokave gospođe što mi sjedi preko puta. A večeras će Hani – već sam uzbuđen – biti u mojoj kući, u mome naručju. Imam nekakav neodređen, ali vrlo jak osjećaj da ćemo se izuzetno slagati, da je ovo sjajan spoj i da će nam ići sve kako poželimo.

      Ne može čovjek sam, društveno je biće, mora imati nekoga kraj sebe. Cijelo popodne pjevušim onaj stari pjesmuljak koji govori da svako mora imat nekog. 

      A imam ja i iglu, mnogo njih, na stoliću kraj kreveta.  

U maloj ulici na Bistriku koja se kao korito presahle rijeke provlači između načičkanih mahalskih kuća, žuti se i kuća Ram Jašara, koji je davnih dana iz kosovskog gradića Junika došao u Sarajevo. Na velikom žutom zidu njegove kuće, kao nakrivo zalijepljena markica, stoji broj sedam.

U uskoj sobici odmah do ulaznih vrata, na uskom vojničkom krevetu, svakoga dana od šest sati poslije podne pa do šest ujutro preleži Galjan Pašić, zvani Maljan.

– Galjane, Maljane – dobacivala su za njim mahalska djeca. 

Nije mu slučajno dat nadimak Maljan: od malog prsta na nozi pa do kose na glavi zarastao je u bujne crne malje. 

Prošlo je ravno šest mjeseci kako je ostavio selo Giljevicu, smješteno pokraj bistre krivudave Vape. Niklo tu na beskrajnoj pešterskoj visoravni, sa bijelim šiljavim krovovima, sa tri strane okruženo klečjem i brezama, dočekuje i ispraća surove pešterske zime, kao što se dočekuje i ispraća nemio gost, koji znao zasjesti pod prozorima pa nikad da ode. 

Ovo je vrijeme kada se dolje ispod sela žute strništa. Zna to dobro Galjan: tu je prvi put, još kao dječak, mahnuo kosom a za njim se stali naslagati jedri otkosi ječma. I tako godinama.

Nedjelja je, neradni dan. Napolju neumoljivo pada kiša. Nošena vjetrom, često zapljusne prozorska stakla. Niotkud ne dolazi graja mahalske djece. Niz oluk zveči voda. Veliki kuhinjski sat bije iz stare vitrine: tik, tak, tik, tak…

Galjan zabio glavu u mek jastuk. Pred očima mu majka – nosi mu kajmak u kalici. Sestra Fana pepelom pere štruglju. Babo na kladi šilji kolac.

Oktobar, najljepši mjesec na Pešteri; vode su čiste i hladne, a na Kujovoj česmi, svakoga dana s akšamom, toči vodu lijepa Nafija, kćerka čuvenog Arslanage Bibića iz zaseoka Jevreče. Danima je Galjan sjedio skriven u kamenjaru, nedaleko od vode, i netremice pratio svaki njen pokret. 

Ni sam ne znajući šta ga ponese – krenu. Izašao je pred nju i zaustio da joj kaže ono što je danima smišljao samo za nju. 

Ona spusti sudove. U prepunjenom bronzinu prevrtalo se zalazeće sunce. 

Čekala je, ali Galjana izda grlo. Ni riječ nije uspio izgovoriti. Sve što je Nafija čula bio je nerazgovijetan šapat, te ona ponovo zgrabi sudove i nastavi puteljkom prema katunu, gipkajući se u kukovima kao jabukov fildan na vjetru…

Galjan skoči iz kreveta koji zapišta kao ranjenik, pa ponovo sjede na tvrdu ivicu, uhvati glavu među ruke i petom stade cupkati u patos. 

Mrak i tjeskoba. U sobi vonja memla. 

„Proklet je ovaj grad“, razmišlja Galjan. „Kad ulicom idem – žene gledaju u mene kao u čudo, ja gledam u njih ko otkupljivač Sajka u Karajukića Bunarima u debelu jagnjad. Gledamo se, a ne progovaramo.“

Jest jednom jedna dugokosa plavuša nešto mu rekla dok su se mimoilazili na uglu kod samoposluge pod Bistrikom, ali, niti je razumje, niti joj šta odgovori… Kada se okrenuo da još jednom pogleda duge plave kose niz njena ramena – sretoše im se pogledi, te brže-bolje nastavi kud bijaše naumio.

*

Pričalo se u građevinskom preduzeću „Put“ da nikada nijesu imali snažnijeg i boljeg radnika od Pešterca Galjana. Nije se mogao umoriti. Jednoga dana, dok su tovarili cijevi na kamion, priđe mu poslovođa Harun Katica:

– Samo tako – veli mu – pa ću te dogodine poslati na kurs za mašinistu. 

Galjanu umalo ne ispade cijev iz ruku:

– Mašinistu?! 

Poslovođa Harun klimnu glavom i potapša ga po ramenima. – Samo ti radi – veli mu, pa izvadi notes i olovku, nešto pribilježi i ode.

„Vozit ću buldožer ko Džafer iz Pazara kad je probijao put kroz Pešter“, radovao se kao dijete.

Nijesu to više bile teške betonske cijevi, već tanki ljeskovi prutovi koje je Galjan sa još jednim, njemu dobro sličnim – Mato Fršula iz Kiseljaka – s lakoćom nabacivao na kamion.

*

O drvenom klinu na vratima visi njegova mala plava torba „Sport“. To mu je sve što ima u toj sobici i cijeloj kući.

Gazda je nekakav dobar i pošten čovjek. Pekar. Kad naveče dođe s posla, zamiriše pogača. Gazdarica Zahida je mnogo mlađa. Reklo bi se – koliko je od Galjana starija, toliko je mlađa od gazde Rama. A lijepa žena i držeća. Ima, kao jesenje nebo iznad Pešeri, plave oči. I često ga pogleduje. Kad god se Galjan po podne, u povratku s posla, kaldrmisanom ulicom primiče kući pod brojem sedam – sa prozora ga sretaju njene oči.

*

– Kuc, kuc, kuc – začu se na vratima Galjanove sobice. 

On skoči; slutio je čija to ruka kuca, ali ipak upita:  – Ko je? 

– Zahida je – začu se nježan i umilan glas sa druge strane. 

Galjan otvori. 

Tanka haljina pribijala se uz njene nabrekle buti. 

Napolju je stezala noć. Gazda Ram će tek za dva sata s posla. 

Prvo je ona sjela na krevet, a onda i Galjan. Ne usuđujući se da bilo šta progovori, gledao je tamo prema vitrini iz koje je udarao sat.

Čudno mirišu ove varošanke, kao da su im njedra puna kadifa. Na Pešteri kada sretneš djevojku – lijepo zamiriše jomuža.

– Šta ćemo, momak, za kiriju? – zacakliše dva plava oka u čiju je dubinu Galjan propao kao u more. Više nije razmišljao o Giljevici, o toru i ovcama – svuda po njemu bile su Zahidine ruke, nježne i tople.

*

Samo što se gazdarica vratila na sprat neko otvori kapiju. Bio je to gazda Ram. Kao pokošen, spusti se na prvu stepenicu: – Šteta, šteta… – vrtio je glavom i pljuckao ispred sebe. Svuda oko njega širio se miris pečenog hljeba. – Šteta – još jednom ponovi kada se, kao i svaki put kad bi začula kapiju, pomoli njegova Zahida.

– Hajde, bujrum, hadžija – začu se njen umilni glas, mek kao pamuk. 

– Šteta, šteta… – nije prestajao gazda Ram.

– Šta se desilo? – iskorači Zahida na hajat.

– Sada, tu na ulici, sretoh Zaima Šilja, pa mi reče da je danas umro Halim Gobeljić. Znaš, bili smo kao braća. A znao sam, čim sam sinoć sanjao da mi izgorješe i kuća i pekara, neki će golem belaj udariti.

Galjan je slušao u svojoj sobi i ćutao kao zaliven. 

Gazda Ram se peo uza stepenice, pridržavajući se za rukohvat. Za njim je, kao mačka, išla Zahida.

Donijela mu je bokalčić hladne vode i tablete. Iscrpljen i tužan, otišao je u krevet prije nego obično. Još jednom je ponovio: – Šteta… – a onda ga savlada umor.

Njegovo ujednačeno hrkanje spustilo se i do Galjanove sobice, te i on usni.

*

Sutradan, Galjan je ranije došao s posla. 

Na vratima ga, sva uplakana, dočeka Zahida: – Mom jadnom Rami pozlilo. Odvukli su ga na Koševo, nešto je oko srca.

– Štreta – dočeka Galjan i zamače u svoju sobu.

Za njim je ušla i Zahida.

*

Iste noći, negdje ispred zore, umro je Ram Jašar, pekar sa Čaršije. U cijeloj sarajevskoj kotlini nije bilo niti boljeg pekara, niti poštenijeg čovjeka. Ne kažem to zato što ga niko nikada više neće sresti, niti okusiti njegov hljeb. Kažem to istine radi, i hljeba koji smo godinama jeli iz njegovih ruku. 

Sutradan klanjana je dženaza. Skoro sva Čaršija izašla je na Alifakovac. I kada je imam Rahim Kozadra izgovorio: – Da mu Allah džellešanuhu podari lijepi džennet – džemat uglas dočeka: – Amin!

*

Na gornjem spratu kuće pod brojem sedam u maloj ulici na Bistriku, Zahida je danima držala otvorene prozore. 

I dok se na groblju na Alifakovcu polako slijegala Ramina humka, poslije četrdeset dana od njegove smrti, iznad vrata pekare gdje je pisalo Pekarska radnja „Junik“, vl. Ram Jašar, osvanuo je novi natpis: Pekarska radionica „Pešter“, vl. Galjan Pašić.

*

Iste jeseni, kad je umro gazda Ram Jašar, osušio se veliki kesten kojega je davno donio iz Junika i posadio tu, pod svojom kućom na Bistriku. Njegova široka krošnja bila je mali Ramin zavičaj. Pod njom je nerijetko sjedio, pio kahvu, pušio i pogledivao u njene grane kao u ruke koje se spremaju da ga zagrle.                          

*

Prosjak Adem nije bio na Raminoj dženazi, ali je nastavio dolaziti svaki dan u pekaru po svoj somun i bez zahvaljivanja izlaziti iz nje. Smatrao je da mu i dalje pripada ono na što ga bješe navadio pekar Ram. Adem je nekada bio imućan gazda na Čaršiji, ali mu kola okrenula nizbrdo. Za to su krivili konobaricu Rasemu iz kafane „Višegrad“, nju koja ga nije puštala dok zadnju paru ne iscijedi iz njegovog džepa. On nikog nije krivio. Polako bi ušao u pekaru, oslonio štap uz bank i čekao svoj somun. Promicao je Čaršijom pognute glave, ne primjećujući nikoga. Nije želio ni njega bilo ko da primijeti. Išao je naprijed, bez zaustavljanja. Išao ni sam ne znajući kud. Bio je otkinut list kojega je vjetar nosio čaršijskim ulicama. I malo je ko, od onih koji su ga sretali, znao da je taj, sada oronuli starac i siromah, bio jednom pojednom gazda.

*

Jedne večeri dok je padala jaka kiša i u oluku zvečala voda, kao one (večeri) kada je u njegovu sobicu ubasala gazdarica Zahida, Galjan umoran zaspa i usni čudan san: Nastupa noć. Zlati se vedro jesenje nebo nad Giljevicom i vjetar kao konjčić poigrava pešterskim poljima. Svici, razasuti na sve strane, sijevaju kao žarovnice. U barama Brajovog potoka krekeću žabe. U Kačarskim katunima – graja. Pjeva se i svira. Daleko na vidiku, prema Koštan planini, štrče vrhovi visokih breza, kao vojnici pod oružjem. On ide selom. Žuri svojoj kući. Na prozorima izviruju djevojke. Jedna mu trči u zagrljaj. To je Nafija, kćerka čuvenog Arslanage Bibića. (Noć, mjesečina, tišina i topli rumeni obrazi Nafijini. A onda kolo. Sviraju braća Brulići. Razigrani Pešterci savili šareni obruč i podvriskuju. U lijevom ćošku gornje kolibe – đerdek. Titra plamičak na fenjeru kao da namiguje. Sjene poskakuju kolibom kao zečevi. Na, samo za njih prostrtom dušeku, lijepa Nafija ko od majke rođena. Pred kolibom pjevaju djevojke: „Var se, var se, ne prevar se! Noćas će te poljubiti, sutra će te prevariti…“

A onda se san najednom lomi i vraća ga na Bistrik. Zahida se preudala za Hamu sajdžiju, onoga koji je često navraćao u pekaru i svaki put žalio za gazdom Ramom. 

Najednom vidi Zahidu kako leži uz Ramin mezar. 

Prosjak Adem i dalje dolazi po svoj somun. Svaki put u isto vrijeme.

Probudile su ga riječi Nafijine. – Ustaj, danas kopamo temelje za novu kuću!

Galjan otvori oči i brzo ih zatvori. Iznad njegove glave siktala je Zahida:

Diži se! Onako star i bolestan Ram bi već izbacio prvu turu, a ti još spavaš! Hoćeš hljeba s gotova?! E ne može! Ovo je grad! Grad je ovo, Pašiću!

Galjan polako ustade, bez riječi obuče isto ono odijelo u kojem je došao sa Pešteri, prebaci svoju torbu preko ramena i kao svaki putnik namjernik okrenu s konaka. Njegova široka ramena izašla su kroz kapiju i zauvijek zamakla niz usku ulucu na Bistriku.

*

Danima je na vratima Ramine pekare na Čaršiji – svi su je još uvijek tako zvali – visio žuti katanac. Danima je Zahida kao uramljena slika stajala na prozoru i, kao nekada, čekala da se Galjanova kovrdžava kosa pojavi na dnu ulice. 

Nije se pojavljivala. I Zahida se, jednoga predvečerja, vrati u njenu i Raminu sobu, smiješa Ramine tablete i od njih spravi lijek za svoju tugu.

U maloj ulici na Bistriku, u kući pod brojem sedam, što kao nakrivo zalijepljena markica stoji na žutom zidu, nikada više nije zamirisala pogača.

Fotografije treba opisati da bismo znali što se na njima nalazi.

Na prvoj, snimljenoj u dvorani za službene ceremonijale, ona sjedi s jedne, on s druge strane stola. Njezina je ruka ispružena prema njemu, on je drži, kao da joj izjavljuje ljubav ili kao da je stigla neka loša vijest, pa jedno drugom obećavaju da će usprkos svemu ostati zajedno. Žensko lice vrlo je lijepo i izražajno. Ostavlja dojam izmučenosti, teških briga i ozbiljnog života, kao što to biva na slavenskim i ponekom nordijskom licu svijetle puti, uokvirenom plavom kosom. Njegovo lice bezizražajno je lice muškarca u ratu. Oboje gledaju ravno u objektiv. Dvorana u kojoj se nalaze u kontroliranom je neredu. Na kafe stoliću iza njih, ili na stoliću za baklave, leži nekakav vrlo obiman spis. Na naslonu historicističke sofe, spremne kao za selidbu, dvije su crno-bijele fotografije. Na jednoj je on. Ne vidi se tko je na drugoj. Na zidu je pejzaž, proplanak, nebo i oblačići. Svjetiljka sa sjenilom je uključena. Ona baca jedino vidljivo svjetlo u prostoriji. Ostali izvori svjetla su skriveni. Dvorana je poluzamračena, kao da vlada redukcija struje. Svjetlo i dvije šake, muška i ženska, položene na stol, kao u zavjetu, sugeriraju ritam i smisao zbivanja.

Na drugoj fotografiji opet oboje sjede. Ona na rubu sjedala, on je grli desnicom. Šaka mu djeluje krupno i snažno. Ona je u pripijenoj tamnoj odjeći, haljini možda, ili u odijelu, ne možemo to vidjeti, ali opet vrlo lijepo izgleda. On je, kao i na prethodnoj fotografiji, u vojničkih hlačama i majici američkog marinca. Vrlo je sitan, što manje uočljivim biva jer na obje slike sjede. Ne vidi se gdje je ova fotografija snimljena, ali iz načina na koji je snimljena, iz svjetla, boje, savršene simetrije boja i oblika, izbija duh modnih editorijala. Ovo je slika od dvije slike: na jednoj ona, osviještena modna ikona, ikona stava, Penelopa naših dana, savršeno izvijenog tijela, prelijepih šaka, s licem ukrajinske svetice, iza čije ljepote stoje tisuće mrtvih dječaka, koji su izginuli braneći zemlju, a da nikada nijednu nisu ljubili, žena čija je odjeća savršena i kad je nevidljiva, dok je na drugoj fotografiji, koja kao da je snimljena u dvostrukoj ekspoziciji, on koji izbija iz pozadine, pojavljuje se kao zaštitnik, grli je, prihvaća njezinu noćnu moru kao svoju vlastitu stvarnost…

Na trećoj slici, modno najosvještenijoj, ispred uništenog aviona – donedavno najvećeg na svijetu, na kojemu se vide ukrajinske boje, među vojnicima razbacanim kao da su od kositra, kao da su ugašeni robokapovi, ona jedina je živa, u senzacionalnom plavom kaputu, vrlo jednostavnom, koji naglašava izvanrednu vitkost njezine figure. Ta vitkost na ovako dobroj fotografiji, s ovakvim kontrapunktom u ratnoj scenografiji, nije više samo fizičke naravi. Ta vitkost je metafizička, u njoj se, u toj vitkosti, očitavaju duh i životno iskustvo te žene, njezina briga za bližnje, za domovinu, za ljudskost u svijetu. Ovo je savršena modna fotografija. I kao takva, savršena je laž. Jer svaka je fotografija u svom zaustavljanju, usmrćivanju stvarnosti zapravo laž. Ništa nije kao na slici, premda je sve kao na slici. A laž nad lažima upravo je modna fotografija: na njoj se vidi nemoguć svijet. Kaput sa slike, naime, nikome neće stajati tako lijepo kao što stoji dami na fotografiji. Čak ni njoj u stvarnosti taj kaput ne stoji kao na fotografiji.

Četvrta je fotografija naslovnica magazina Vogue. Na njoj Olena Zelenska sjedi na stubištu ceremonijalnog objekta, uz historicističke stupove od mramora, između kojih je zaštita načinjena od vreća s pijeskom, samouvjereno je nagnuta prema naprijed, podlaktice je položila na stegna, ispreplela je prste, i gleda u objektiv pogledom koji više nije onako ranjiv kao na prethodnim slikama. Snažna i samosvjesna, ona je slika žene novog doba. U svakom vremenu, pri svakoj kolektivnoj tragediji, modni i lajfstajl magazini pronađu po barem jednu takvu ženu novog doba. Rat u Ukrajini prvi je, međutim, rat u ljudskoj povijesti, prvi u produženom našem dvadesetom vijeku, u kojem je vidljivo samo dvoje protagonista: Volodimir Oleksandrovič Zelenski i njegova žena Olena Volodimirivna Zelenska, rođena Kijaško. Svi drugi, uključujući tisuće, stotine tisuća ukrajinskih vojnika, ali i civila, građanki i građana po mrcvarenim gradovima i zaklanim selima, uglavnom savršeno su nevidljivi. U prvih pet mjeseci rata nismo upoznali još nijednog građanina Kijeva ili Harkiva. Zašto? Postoji razlog.

Ove četiri fotografije navele su republikansku političarku, vjernu sljedbenicu Donalda Trumpa, Putinovog prirodnog saveznika i prijatelja, da odnekud iz dubina te strašne američke provincije pravednički zagrmi kako bi odmah trebalo ukinuti Ukrajini svu vojnu pomoć. Jer gledajte samo što oni rade, slikaju se za Vogue! Nisu mnogo bolje bile ni reakcije velikih američkih medija. A i mi smo se, ovdje u Europi, počeli češati, kao da smo iritirani lošim sintetičkim tkaninama naše sasvim ne-vogueovske konfekcije. Nijedna fotografija rata u Ukrajini nije tako uznemirila publiku kao ovaj modno-ratnički editorijal Olene i Volodimira Zelenskih.

I možda je najbolje, kao i uvijek kada je o kolektivnoj nelagodi riječ, da govorimo o vlastitom doživljaju. Kada sam vidio te slike – Ana mi ih je pokazala čim su se pojavile – doživio sam vrlo snažnu senzaciju srama. Onakvog kakav neko skrušeno čeljade, pretpostavljam, osjeti pri pogledu na pornografsku sliku na kojoj se zbiva nešto za što ono nije imalo prethodne svijesti da postoji. Prvo što sam vidio bio je taj kaput. Ali od kaputa više me je iritirao izraz lica te žene. Patnja i zabrinutost ne pokazuju se u modnim editorijalima. Smijeh bi mnogo manje iritirao. I taj njegov čarličaplinovski outfit koji se nikad ne mijenja! Pa kako mu nije neugodno biti u toj krivotvorini vojne uniforme, pored nje koja je tako savršeno izdizajnirana i odjevena?

Poslije sam, međutim, shvatio da je problem u nečemu drugom. Meni, kao i priglupoj američkoj republikanki, smeta što su se Volodimir i Olena, to dvoje jedinih prepoznatljivih lica rata u Ukrajini, fotografirali u modnom editorijalu. To nam djeluje kao izdaja i prevara. Kao što prosjak mora biti odrpan i prljav, jer nitko neće udijeliti nekome tko se upravo okupao i obukao najskromniju, ali ipak čistu i pokrpanu odjeću, tako predsjednik napadnute zemlje i njegova supruga moraju izgledati kao da su u smrtnoj opasnosti. Ustvari, oni uopće ne smiju voditi računa o tome kako izgledaju. A ovdje je njezina frizura još uvredljivija od njezina savršenog kaputa. I u potpunoj je opreci s tim mučeničkim izrazom lica. Kao da je u svakom tom prolasku fen-četke kroz kosu stradalo po nekoliko stotina nevinih ukrajinskih dječaka, pokošenih sada ne više samo ruskim rafalima, nego i potezima frizera, koji se pojavio u trenutku kad friziranju nije vrijeme ni mjesto.

Promatrač tuđe nesreće je cinik. Čak i kada je prividno empatičan, čak i kad ne može da spava od tog silnog stradanja, i kad stradalniku šalje bogatu pomoć u hrani, lijekovima, higijenskim ulošcima i topovskoj municiji, i tada promatrač tuđe nesreće pomalo je cinik. Valjalo bi imati svijesti o tom cinizmu. Jer doista, cinično je očekivati od Olene Zelenske da bude ružna, raščupana i podbuhla, jer njezina zemlja nečuveno stradava i jer su upravo u ovom trenutku tolike ukrajinske žene sa stanovišta Voguea i sa stanovišta sviju nas, empatičnih zapadnih cinika, ružne, raščupane i podbuhle. Drukčije, naime, ne mogu biti po skloništima i podrumima, u podzemnim željezničkim stanicama i u skloništima, gdje se pokušavaju zakloniti pred ruskim napadima. Ružnim, raščupanim i podbuhlim čini ih, naravno, i to što žive u svijetu bez budućnosti, što čekaju hoće li im se sinovi, braća i očevi živi vratiti s linije, ili će umjesto njih stići sms-poruka, koja danas zamjenjuje telegrame koje je nekada slalo Ministarstvo obrane, glavni stožer, informativna služba, u kojima piše da je netko njihov hrabro i junački žrtvovao svoj život obrani domovine. Razlika je, međutim, u vrednovanju te činjenice. Naime, dok je za Vogue ružnoća, raščupanost i podbuhlost ratnih žrtava apsolutna diskvalificirajuća stvar, jer u svijetu Vogue estetike i etike ružnoće i raščupanosti ne smije biti, u svijetu empatičnih cinika ne smije biti Olene Zelenske koja sebi dopušta da ne bude ružna dok njezina zemlja strada. Problem je, međutim, što su upravo empatični cinici publika Voguea. A onda i što je zapadna civilizacija danas civilizacija Voguea. Zašto u ovih pet mjeseci rata nismo vidjeli nijednoga mrtvog Ukrajinca? Čak ni mrtvoga Rusa? Zašto nismo vidjeli nijedno gelerima granata ili rafalom izmasakrirano ukrajinsko dijete? Takvo prikazivanje rata je po svršetku rata u Bosni i Hercegovini strogo zabranjeno. I nema medija koji će prekršiti zabranu. Objašnjenje: na taj se način čuva dostojanstvo žrtve. Dostojanstvo duha koji je pribivao u onome izmasakriranom djetetu. Ili to, možda, baš i nije tako? Možda se tim sakrivanjem leševa, sakrivanjem ljudskih rana i krvi, pa čak i suza ljudskih, uspijeva sačuvati unutarnji mir i izvjesna emocionalna distanciranost građana naših zemalja u njihovom odnosu prema ratu u Ukrajini? Meni se, naime, čini da je upravo o tome riječ. Jer ništa rat u Bosni i Hercegovini nije na takav način moglo učiniti ratom svakoga onog čovjeka koji je na Zapadu taj rat gledao na svom televizijskom ekranu, kao sve te slike krvi, kasapljenja, mrcvaranje, ubijanja. Ništa kao prizori snimljenog masakra nije tako angažirao Amerikance i Europljane na reakciju. Da nije bilo tih slika i da nije bilo nekih hrabrih fotografa i snimatelja, koji su radili za velike agencije i televizijske kuće, žrtava bi nesumnjivo bilo mnogo više. Za mir i prestanak ubijanja ljudi u Bosni više su učinile fotografije Rona Haviva, nego mirovne snage Ujedinjenih naroda. 

Ali takve slike iz Ukrajine ne dolaze. One su naprosto zabranjene. Pa zašto onda tako zazorno i uznemirujuće djeluju opisane fotografije za Vogue, na kojima su Olena i Volodimir Zelenski? Vjerojatno zato što te slike prikazuju neku skrivenu istinu. Uznemirujuće su samo fotografije koje prikazuju istinu. Većina drugih prikazuju laž, jer fotografija je, ponovimo to, medij koji je laž doveo do savršenstva. Fotografija je gotovo uvijek slika laži koja izgleda kao istina.

Moguća je istina da fotografije Olene i Volodimira Zelenskog, na kojima to dvoje ljudi izgledaju onako kako bi izgledali mnogi naši predsjednici i njihove žene, e da ih je naumio fotografirati neki dobar modni fotograf, predstavljaju jedinu opoziciju slikama krvi i razorenih ljudskih tijela, kakve su ranije dolazile iz ratom zahvaćenih zemalja. Dakle, ako ste preosjetljivi na jedno, onda biste trebali pokušati s drugim. I na kraju možete ustanoviti što vas više uznemirava: prizori masakriranih ljudi iz Buče – koji su snimljeni, ali nikad nisu pokazani – ili slike Olene i Volodimira Zelenskog – koji ovdje ne mogu biti pokazane, jer se moraju poštovati autorska prava? U načelu, trebala bi biti strašnija slika mrtvog djeteta od slike plavog kaputa na savršeno izvijenom i fragilnom tijelu jedne prekrasne žene. Koja, možda, i nije tako prekrasna, nego je samo majstorski snimljena. Ali može biti i obrnuto. Može lako biti da nam pri pogledu na fotografije iz Voguea najviše smeta upravo to što gledajući to dvoje ljudi zapravo vidimo sebe u zrcalu. Kao što lako može biti da nam čist, uredan i lijep prosjak nimalo nije mio, jer u njemu vidimo sebe i izglednu priliku da se nađemo na njegovom mjestu.

A onda dolazimo do onoga što je, zapravo, najzanimljivije: slike za Vogue snimila je Annie Leibovitz, jedan od nesumnjivo važnijih fotografa u povijesti, fotografkinja koja ne samo da ima pojam o angažiranoj fotografiji, nego ga je u velikoj mjeri i stvarala. A postoji i nešto još važnije: kao što je svojim fotografijama upravo intervenirala u rat u Ukrajini, pa je ta intervencija izazvala tako masovno zgražanje, Annie Leibovitz je prije skoro trideset godina na sličan način intervenirala u ratu u Bosni i Hercegovini. S fotografskom je kamerom doputovala u Sarajevo, pomalo i iz posve privatnih razloga, da obiđe svoju vrlo blisku prijateljicu Susan Sontag i da se uvjeri što ona radi u Sarajevu: je li to okašnjela fantazija jedne odavno istekle mladosti ili je živa i krvava, intelektualno upečatljiva stvarnost? U Sarajevu snimila je nekoliko vrlo lijepih Susaninih fotografija, poput one iz srušene Vijećnice, na kojima mi je oduvijek smetalo što obje na tim slikama, i umjetnica i njezin model, djeluju kao ratne turistkinje. A to uistinu nisu bile. Ali sve drugo što je u Sarajevu snimila i što smo kasnije mogli vidjeti – jer sve njezine sarajevske snimke naravno da nismo vidjeli – bilo je ozbiljno, potresno i vrlo istinito. 

Podsjetit ću vas na samo dvije fotografije. Na jednoj, koja je snimljena nasred Titove, tamo ispred ugašene Vječne vatre, gledamo dvoje kako se ljube. Ili on, nekom nježnom gestom, nju obujmljuje, od neba je štiti odakle stiže svako zlo, i poljubio bi je, a ona poluobamrla u nekom behutu krajem oka ugleda da ih Annie Leibovitz snima. Ulica je pusta, tek negdje u dubini vidi se auto koji se kreće u krivom smjeru – samo u ratu Titova bila je dvosmjerna ulica – ali sa svih strana, tamo iza njih dvoje, nadiru ljudi, na biciklima guraju kanistere s vodom, ili na onim kolicima za tržnicu. Svi koriste relativno mirno popodne za najvažniji posao građanina u opsađenom gradu, da odu po vodu, da kući donesu što više vode, dok se njih dvoje, eto, ljube. Ta oholost, taj osjećaj ljubavničke besmrtnosti i neranjivosti, i misao da ne postoji ništa na svijetu važnije od ovog trenutka, ono je što je Annie Leibovitz snimila na toj svojoj sarajevskoj slici. Tu je baš sve što treba biti, i više je na toj fotografiji žive stvarnosti i istine o jednome ratu, nego što će je biti u satima i satima snimljenih televizijskih priloga. Napokon, onome koji doista zna gledati, više je na toj fotografiji Sarajeva, rata i opsade, nego što je u svim ikad snimljenim slikama raskomadanih ljudskih tijela. Osim što je istinita, ova slika neka je vrsta manifesta ratne fotografije. Nema na njoj mrtvih, nema oružja, nema čak ni vojnika. A rat je, rat je, rat je…

Na drugoj slici vidimo poni bicikl položen na asfaltu, i oko njega taman, zamrljan trag. Sve sarajevske fotografije Annie Leibovitz su crno-bijele, pa tako i ova, ali gledatelj zna da je taj tamni trag, taj polukrug na asfaltu, unutar kojeg je još jedan malo svjetliji polukrug, da je to krv. I gledatelj u svojoj glavi stvara sliku koja je, za razliku od fotografije, u boji. On ne zna što se dogodilo. Ali nešto mu govori da se u životu jednog čovjeka upravo dogodilo sve. To je snimila Annie Leibovitz, ne snimivši ama baš ništa što bi bilo indiskretno. Ako već nije i sam pogled preživjeloga dovoljno indiskretan. Ta posrednost slike, koja pokazuje nešto što se ne može vidjeti, ali za što znamo da se dogodilo, a čemu je Annie Leibovitz u Sarajevu prisustvovala, stvara kod gledatelja vrlo čudan osjećaj da je i sam bio tamo gdje je bila i ona. Veća je njegova prisutnost na toj slici, nego na slikama masakriranih ljudskih tijela.

Kada je snimala svoje sarajevske fotografije, Annie Leibovitz imala je četrdeset i četiri godine. Upravo onoliko koliko Olena i Volodimir Zelenski imaju u trenutku u kojem snima svoje kijevske fotografije. Na sarajevskim slikama Annie Leibovitz nema državnika, političara, mučenika ni njihovih žena. Uglavnom sve samo neki privatan svijet. Mladi ljudi, građani. Većinu sam poznavao. Neke i danas poznajem. Raspuhana prašina jedne propuštene gradske mladosti.

Nešto se promijenilo u tih tridesetak godina koliko je proteklo od sarajevskih do kijevskih fotografija. Ne vjerujem da se promjena dogodila u estetici i doživljaju svijeta Annie Leibovitz. Nešto se zbilo sa svijetom.