Raširenih ruku dočekuju,
jelima nude, ima vina i rakije.
Zastavama mašu, pjesme pjevaju,
grle se, u kolu cupkaju podvriskuju osmjehuju.

Lijepi su to običaji, dragi domaćini, strašni ratnici.

Zbog povišenog šećera u krvi liječnica mi je propisala svakodnevnu šetnju u trajanju od najmanje 45 minuta. To je otprilike više od deset tisuća koraka; ne bih ni znala da je toliko da nije aplikacije na mobitelu koja to broji za mene. Neprestano me podsjeća kada treba popiti vodu, uraditi vježbe disanja. Ništa od tog ne činim. Dovoljno je što šetam i činim to svakodnevno, premda još uvijek nevoljko i mrsko. Šetam po naselju, mirno, sigurno i spokojno. Znam da nikog ne poznajem i da nitko ne poznaje mene. Jedina osoba koju bih mogla sresti susjeda je Đurđa i njen pas Maksi, ali njih dvoje vidim i po nekoliko puta u danu u dvorištu kuće. Razmjenjujemo poruke na facebooku, pazi neke moje biljke i podsjeća me, kao prava zagrebačka umirovljenica, koji su proizvodi na akciji i gdje se isplati ići kupiti jaja. 

Kad dođem kući; ne znam je li ovo ispravno – jer više ne znam gdje mi je kuća, ne brojim koliko koraka napravim. Ni ne pomislim na šetnju u trajanju od 45 minuta, a navečer, kad se spustim u krevet, ne provjeravam koliko sam koraka napravila. Kad sam u Bosni, ne znam za vrijeme, a još manje za broj prijeđenih kilometara. Osvijestila sam to sinoć, posve slučajno, valjda sve tako važne stvari i osvijestimo nesvjesno, ne nadajući se i ne razmatrajući ih, da mi nikada nije palo na pamet brojati i pregledavati aplikaciju i njen zbroj kada sam u Bosni. Možda se ovdje korak drugačije računa? Možda ovdje te moje sumanute šetnje od kojih mi gotovo pa život ovisi ovdje dokazuju da ovdje postoji neki drugi ritam, neka druga inercija kretanja, ponašanja? Možda čak i ritam srca. 

Kada šetam u Zagrebu, točno znam koliko je vremena potrebno da bih došla od okretišta na Savskom mostu do Jarunskog jezera i obratno. Krećem se staloženo, relativno brzim korakom osvajam prostor, skretanja i povremeni odmor ne dolaze u obzir jer je ovo terapija – liječnika terapiju koju slijepo slijedim da bih svojoj gušterači, kako kaže liječnica, olakšala život. 

U Bosni, pak, prostor osvaja mene. I to tako jako i intenzivno da ne postojim ova ja – sada i ovdje, nego samo prošlost i sjećanja. Kad mislim o tom kako me ulice, zgrade, rupe na cesti, zatvoreni ugostiteljski i trgovački objekti, izlozi oblijepljenim plakatima političkih stranaka, usisaju, sjetim se usisivača marke Končar koji su imali moji baka i djed. Držali su ga u špajizu i uvijek je, nekim čudom, uspijevao stajati uspravno. Bio je duguljast i tamnoplav, ni nalik ovim današnjim usisivačima. Sjetim se kako bih usisavala baki stan i čistila i praznila vrećicu, a onda tako osvježenim usisivačem vukla prašinu, dlake, mrvice, ostatke pepela iz tepiha. Končarev usisavač je bio toliko jak da je jednom dignuo komadiće parketa na ulazu u bakinu sobu. Istina, parket je bio star i suh, no svejedno. Njegova je snaga činila da sve što smeta, što se nalazi na putu, a mimo je njegove volje i osjećaja, nestane. 

Ispred bakine zgrade u Ulici Ivana Meštrovića u prizemlju je nekad bio kafić “GS”. Ne radi već godinama. Sjećam se da sam tamo znala ući i tražiti čašu vode. Od kafića su ostale samo betonske žardinjere napunjene vrećicama smeća. 

Ispred “GS-a” je i danas rupa u trotoaru. Jedno pristojno, oveće udubljenje u koje sam, kao djevojčica, lijevala vodu i igrala se “mora”. Donijela bih barbike, one bi plivale i ronile, a potom bi se, na betonskim zidićima na koje bih prostrla komad stare ponjave, sunčale. U tu rupu mi je jedne jeseni upala najveća kutija salvetica koje sam ikad skupila u životu. U lokvi su plutale salvetice crvene boje s tamnim makovima i žutim obrubom. Tu rupu kao tinejdžerica nisam ni primjećivala – savladala bih je dubokim martinkama. Bila sam veća i snažnija od nje. Rupa u trotoaru me za vrijeme studentskih dana živcirala – kofer bi, natrpan knjigama, koji bih ionako jedva vukla, zapeo i trebala mi je dodatna snaga da ga izvučem iz rupe. Na njegovom dnu su i danas fleke nastale zapadanjem u rupu punu kiše. Tragovi. 

Sada mi je ta rupa poput nekog bunara sjećanja. Kada se zagledam u nju, u te betonske naslage, u njenu teksturu, kad gledam bore koje je dobila, postajem posve nemoćna pred njenom snagom, veličinom, pred onim što svjedoči. Vraća me tamo odakle bih najradije pobjegla, zbližava me s onima koje prezirem, one kojih se panično plašim ponovno dovodi pred mene i kao da im govori “sad je, sad je napadnite, vaša je, samo vaša, nema nikog, nitko neće vidjeti”, podsjeća me na one kojih više nema i koje ću tek u smrti ponovno sresti. Ta me rupa navela da, iako se na hrvatskom kaže kufer, promijenim u kofer. Nikad u životu nisam rekla ni napisala kufer, to nije moja riječ. Iako su nas u školi tako učili. Ta rupa čini da ne zaboravim vlastiti jezik. Da ne zaboravim sebe. Rupa pamti. Pamti za mene. 

Bješe li to u petoj ili šestoj epizodi nove sezone “Krune” kada unuk William svojoj baki, engleskoj kraljici, govori da bi trebala nabaviti novi televizor. Slika na onom starom, tko zna kada kupljenom, titra, sniježi i poskače. Osim što je ekran tog televizora jedva za kakvu činovničku garsonijeru, a ne za kraljevski dvorac, osim što je aparat na izdisaju, on ni ne obavlja sve funkcije modernog televizora. Unuk baki objašnjava da mora nabaviti novi televizor i satelitsku antenu, pa da gleda stotinu programa, a ne jedan jedini, BBC-jev. Ona se, kao i svako starovremensko čeljade, posve prirodno opire iskušenjima modernog doba, ne zanima je tih stotinu programa, čini joj se kao da bi izdala nešto važno u svome životu ako bi prestala gledati BBC. Izdala bi vlastiti imperij i vjeru kojoj je ona vrhovni svjetovni i vjerski poglavar. Iznevjerila bi običaje.

Ali i nešto drugo muči kraljicu Elizabetu, nešto čega, vjerojatno, nisu svjesni ni sami autori “Krune”, ali što je, pomalo i nehotice, prikazano u seriji. U tom zastrašujućem porodičnom i dinastičkom bogatstvu, u tom bogatstvu stečenom na muci i stradanju generacija svojih podanika, u toj tradiciji čiji je materijalni ekvivalent mnogo veći od njezinoga stvarnog kulturnog i civilizacijskog sadržaja, kraljica Elizabeta je, kao i njezin muž, Williamov deda Filip, samo tipični izdanak svoje generacije. One europske generacije koja je prethodila samoposlugama, robnim kućama i trgovačkim centrima, masovnoj proizvodnji svega i svačega, zasnovanoj na perfidnoj ucjeni kupaca lošom kvalitetom proizvoda – odavno su izmišljene savršene ženske čarape, ali ih se ne proizvodi da ne propadne industrija ženskih čarapa – ili neprestanom transformacijom potrošačke pripovijesti u kojoj pojedini proizvod sudjeluje, koja onda od potrošača zahtijeva kupovinu sve novijih i novijih modela. Baki Elizabeti neshvatljivo je ono što je unuku Williamu podrazumijeva: da novi modeli televizora nude potencijalno veći broj programa, kvalitetniji ton, sliku, prirodnije boje… Njoj je neshvatljivo da se i novi televizijski program proizvodi da bi bio emitiran na novim aparatima. Na starima on loše izgleda. Čak i program BBC-ja.

Iako ima sve novce ovoga svijeta, baka Elizabeta opire se kupnji novog televizora. Unuku je njezin otpor smiješan. Osim što mu je smiješno da ona odbija nešto što je očigledno bolje – jer novo je nužno bolje od starog – smiješno mu je njezino neshvaćanje svijeta u kojem živi. U tom svijetu, malom je Williamu jasno, jer se u tom svijetu i rodio, pa onaj prethodni ne poznaje, stari televizor ne vrijedi ništa već nekoliko godina pošto je bio kupljen kao novi. Televizori se mijenjaju, jer se mijenjaju dizajnerske mode, iz sezone u sezonu unapređuje se kvalitet slike, ali se mijenjaju i zato što na starom televizoru često i nije moguće pratiti nove programe. Tako je projektiran današnji svijet. Televizor je postao lakopotrošna roba, kao što je, zapravo, lakopotrošna roba i svaki drugi proizvod modernog doba. Tradicija i trajnost ne znače više ništa. U svakom porodičnom domu, kao i u svakom osobnom potrošačkom životu, vrijede samo najnoviji proizvodi. Vrijede samo predmeti koji su stvoreni u aktualnoj proizvodnoj sezoni. Tako se stvaraju iluzija industrijskog rasta, iluzija gospodarskog napretka, iluzija povećanja BDP-a, iluzija stalnoga čovječanskog rasta i napretka…

I naravno, već će u sljedećoj epizodi “Krune” baka nabaviti novi televizor (ali dovoljno mali i diskretan…), na krovove dvorca bit će postavljene satelitske antene (ali tako da ostanu pogledu nevidljive…), i Kruna će neosjetno preći iz jedne u drugu epohu čovjekova potrošačkog svakodnevlja, te iz jedne u drugu epohu svjetskog kapitalizma i ljudskog srljanja u napredak. Velika je to tema, o kojoj se malo piše i govori, a o kojoj sam najljepše i najnadahnutije retke pronašao u knjigama američkoga ekonomista srpske i jugoslavenske zavičajnosti Branka Milanovića. Na kraju, o toj temi, zapravo, nisu govorili, niti su je se sjetili, ni autori “Krune”. Pripovijest o televizoru poslužila im je za nešto posve drugo, ali im se, eto, potkrala još jedna pripovijest, o kojoj, možda ništa ni ne znaju. Biva to u romanima dobrih romanopisaca, kao i u ozbiljnim epskim televizijskim serijama: nije ispripovijedano samo ono o čemu se htjelo pripovijedati, nego je ispripovijedano i koješta od onoga što se pripovijeda mimo htijenja samog pripovjedača. Zato postoje dobri egzeketi i tumači svetih i profanih tekstova, koji vam ponekad znaju ispričati priču koja poput ponornice poteče ispod priče kakvu ste sami pročitali ili čuli.

No, vratimo se baki Elizabeti i unuku Williamu. Moj djed Franjo Rejc od Elizabete je bio dvadeset i devet godina stariji, dok sam ja, njegov unuk, od Williama šesnaest godina stariji. Ali bez obzira na to, reprezentativni smo predstavnici istih epoha: Elizabeta i Franjo predstavljaju epohu u kojoj su bili važni kvaliteta, trajnost i tradicija u svakodnevnom potrošaštvu, dok William i ja živimo u vrijeme pomahnitale proizvodnje, koja od ljudi zahtijeva da svake sezone kupuju sve novo. Pritom, još nešto je važno napomenuti: kao što Elizabeta i njezin unuk u različitim generacijama zauzimaju identične položaje na klasnoj i statusnoj ljestvici, slučaj je htio i da Franjo i ja imamo skoro identična mjesta na klasnoj i statusnoj ljestvici. Samo što su njih dvoje monarsi, a Franjo i ja smo takozvana srednja klasa. Biti monarh 1939, ili 1945, ili 1953, godine u kojoj je Elizabeta postala kraljica, i biti monarh 2022, kada je William bakinom smrću uzdignut u princa od Walesa, u statusno-materijalnom smislu je, uglavnom, isto. Ali pripadati srednjoj klasi 1939, ili 1945, ili 1972, kada se moj djed Franjo opraštao od ovoga naopakog svijeta, i 2022, kada je od njegove smrti prošlo već pola stoljeća, toliko je različito da bi zavrijedilo knjigu. Onakvu kakvu bi mogao napisati genijalni Branko Milanović, ili onakvu kakvu bih sam mogao napisati pišući roman ili romanesknu reportažu. Ali zanimljivo je u svemu to što Elizabeta i Franjo, te William i ja, na vrlo sličan način doživljavamo stvari, i svo četvero smo karakteristična djeca svojih epoha.

Moj djed Franjo Rejc bio je željezničar i željezničarski činovnik, s priznatom visokom stručnom spremom. Imao je dobru plaću, imao je obrazovanu ženu, koja nikad nije bila formalno zaposlena, a rodila mu je troje djece. Stanovali su u unajmljenom stanu, u privatnoj zgradi, podignutoj za iznajmljivanje, koja je bila vlasništvo supruge sarajevskog novinskog magnata i njezine sestre. Nakon što je nakon 1945. zgrada nacionalizirana, Franjo Rejc dobio je “stanarsko pravo” na svoj stan. A onda se, pred kraj života, već kao umirovljenik, 1969. seli na Sepetarevac, u zamjenski stan, koji mu je ponudio Energoinvest, tvrtka koja je upravo bila otkupila zgradu u kojoj je Franjo živio. Kada Franjo umre, mi ćemo naslijediti “stanarsko pravo”, a kada socijalizam propadne i Jugoslavije nestane, po strašnoj opsadi Sarajeva Franjina će kći, moja majka Javorka, otkupiti taj stan. Takva je, dakle, bila Franjina priča o stanovanju.

Moja će biti jednostavnija: stan na šesnaestom katu nebodera u Zapruđu kupit ću krajem 2003. za svoje novce. Ali to ne znači da sam u tom trenutku bio stvarno imućniji nego što je Franjo bio u mojim godinama. Bilo mi je trideset i sedam, koliko je bilo i Franji godine 1934, kada je već neko vrijeme s obitelji živio u tom unajmljenom stanu, u zgradi gospođe Hajm i njezine sestre. Temeljna razlika bila je što za razliku od Franje neću imati djece, i što se u Franjinoj epohi rentijerstvo smatralo temeljem stambenog zbrinjavanja srednje klase u velikim gradovima, dok će u mojoj epohi srednja klasa tražiti načine da kupi stan, jer je sa socijalizmom rentijerstvo uništeno, a život u podstanarskim stanovima bio je tako loš i nesiguran da je podstanarstvo postalo sudbinom i simbolom nižih klasa. Nismo mi, kao što to poneki neuki ekonomist ili politički manipulant žele reći, opsjednuti posjedovanjem stambenih prostora, niti među Hrvatima i inim bivšim Jugoslavenima vlada nekretninski fetišizam, nego su naše zemlje na takav način nesređene, a vlasti u njima divlje su i divljačke, da građanin može sigurno živjeti samo u prostoru koji mu crno na bijelo i pripada. Naravno da to nije dobro i da se na takav način stvara poveliko sasvim nefunkcionalno, da ne kažemo i beskorisno društveno i privatno bogatstvo. S kojim katkad i bogati ljudi žive u siromaštvu, jedva spajajući kraj s krajem. 

Moj djed Franjo Rejc nikada, ni u jednoj zemljišnoj knjizi ovoga svijeta, na sebe nije imao upisanu nijednu nekretninu, nikakav komadić zemlje. Niti je ikada išta od zemlje i nekretnina naslijedio. Po tome, bio je idealni stanovnik grada, građanin u punom smislu riječi, određen samo svojom profesijom, društvenim položajem, talentom i životnim elanom. U osnovi, bio je upravo ono što sam danas i ja, ali u neko drugo vrijeme, pod nekim drugim društvenim i povijesnim uvjetima.

Neki bi rekli da je bio nepraktičan čovjek. Kao što bi i za mene neki rekli da sam nepraktičan. Nije bio previše obuzet materijalnim prosperitetom, nego se fanatično bavio onim što ga je stvarno zanimalo. Mimo posla, na kojem je bio nezamjenjiv i toliko uspješan da je uvijek i svugdje ostajao duboko ispod onog što su nagovještavali njegov prirodni dar, marljivost i obrazovanje, bio je obuzeti čitatelj, proučavatelj svega i svačega, gospodar silnih beskorisnih znanja, te veliki pčelar. Svoje košnice, svoje rojeve pčela imao je četrdesetak kilometara od stana, ali je kao željezničar imao besplatnu voznu kartu, pa ih je bez troškova mogao obilaziti od proljeća sve do kasne jeseni. Bio je vladar cijele jedne pčelarske civilizacije, s pčelarskom bibliotekom od nekoliko desetina naslova na nekoliko svjetskih jezika. Mimo toga bio je genijalan igrač preferansa. Strani jezici sami su se upisivali u njegov um. Neobičan čovjek, sa životom kroz koji su prolazile tolike pripovijesti epohe u kojoj je živo. Neke po njegovoj volji, druge, uglavnom tragične, voljom velike povijesti ili čovjekove sudbine.

Moj djed Franjo Rejc bio je u materijalnom pogledu vrlo skroman čovjek, ali je volio neke skupe stvari. Asket u hrani i piću, volio je sirotinjska jela iz svoga tolminskog, travničkog i zeničkog djetinjstva, heljdina kaša bila mu je najveća čast. Od alkohola je cijeloga života bježao, bježeći tako od svog pijanog oca i onoga što je nastajalo iz njegovih pijanstava. Ali je volio skupa sredstva za pisanje, nalivpera, olovke, kvalitetan papir za pisma, dobre blokove, bilježnice, oštrila, bugačice i fino izrađena drvena držala u koja se bugačica umetala… Nalivpera je tokom radnoga vijeka imao tri. Montblancov Meisterstück, prvi vrijedan predmet koji je u životu posjedovao. Bio je mladi željezničar, tek mu se rodio drugi sin, kad ga je krajem dvadesetih donio s puta u Beč, gdje je išao ženinim rođacima, ali s glavnim zadatkom da kupi nalivpero. Godinama kasnije netko od prijatelja mu je poklonio dva rezervna zlatna perca za Meisterstück. Prvi je put mijenjao perce 1943, nekoliko mjeseci prije nego što će mu poginuti stariji sin. Ne znam što je bilo s drugim percem. I ne znam gdje je na kraju završilo to Franjino nalivpero. A kako je došao do drugog pera, Parkera, model 51, već sam pisao. To pero, koje je meni kanio ostaviti u nasljedstvo, izgubio je, ili mu ga je netko ukrao, za penzionerske šetnje od Drvenika do Zaostroga. Treće pero, jedan od onih karakterističnih zeleno-crnih Pelikana, dobio je u znak zahvalnosti, kada je napuštao hotel Poštu, gdje po umirovljenju honorarno vodio knjigovodstvo. Bilo mu je dosadno, pa je u penziji izučio za knjigovođu… Imao je, dakle, samo tri nalivpera za cijeloga svoga vijeka (Ne računajući neke bezvezne pisaljke, koje bi mu pred smrt darivali za nove godine i rođendane, znajući da Franjo voli pisati, ali on ih nikad nije koristio…)

Premda, za razliku od mene, nije bio profesionalni pisac, moj djed Franjo Rejc pisao je mnogo: dnevnik u kojem bi ukratko navodio što se kojeg dana zbilo, pčelarski dnevnik, u kojem je bilježio aktivnosti pčelinjih rojeva (ove njegove dnevnike pomalo sam koristio za knjigu “Rod”, te pisma i dopisnice, koje bi, po više njih tjedno, slao prijateljima i rođacima u mnoge krajeve zemlje i svijeta. Većinu toga u životu napisao je tim jednim Meisterstückom, s kojim je bio veoma pažljiv. Briga oko nalivpera i kupovina uvijek iste plave tinte od uvijek istog proizvođača podrazumijevala je neke komplicirane rituale, koje nemam sad vremena opisivati.

Otkad sam počeo objavljivati, koristio sam tri naslijeđena pisaća stroja – sva tri majčina – i barem sedamnaest stolnih i prijenosnih računala. Kažem, barem sedamnaest, jer je toliko onih kojih sam se uspio sjetiti, ne računajući redakcijske kompjutore na kojima sam nekad dosta pisao. Od njih sedamnaest samo jedan je laptop stvarno pregorio, crklo mu je nešto u stroju, dok sam ostale mijenjao jer je takav bio imperativ napretka. Softverske transformacije svijeta nalažu čovjeku da neprestano kupuje nove strojeve. Jedino što sam, pišući mnogo, uspijevao potrošiti tipkovnice. Recimo od tri Maca, kupljena u proteklih pet-šest godina – najstarijim od njih sad se služi Ana – na dva sam već morao mijenjati tipkovnicu. Većina znakova bi se prebrisala, ali se tipkovnica mijenja tek nakon što mali prst moje lijeve ruke, namijenjen udaranju slova A, sasvim istanji i probije plastičnu tipku. Na Appleovim prijenosnim računalima ta vrsta popravke vrlo je skupa, košta koliko i kupovina solidnog laptopa nekoga drugog proizvođača, jer se time korisnika motivira da kupi novi stroj. Dakle, za ono što je moj djed za života obavio jednim Montblancovim klasičnim nalivperom – naravno, prilično skupim i u njegovo, i u naše vrijeme – meni je do sada trebalo sedamnaest kompjutora, čija cijena, ipak, daleko nadmašuje jedan Meisterstück. Zanimljivo je tu i još nešto: premda su i tipke na pisaćem stroju bile plastične, one se nikad ne bi izlizale. Pisaći stroj još uvijek je pripadao onoj prethodnoj, Elizabetinoj i Franjinoj eri. I da nismo kompjutorizirani, ja bih danas još uvijek pisao na jednoj od one tri naslijeđene majčine pisaće mašine, jer bih vjerovao da mi ona donosi sreću, jer sam tako navikao i jer nova pisaća mašina ne bi mogla biti ništa bolja od stare. Ako je tako, čovjek se onda zapita od čega je nekad živjela industrija pisaćih mašina? I zašto je za industriju kompjutorske tehnike toliko važno da nas primora da svake dvije-tri godine kupujemo novi stroj? Razlog je u nezajažljivoj i samouništavajućom proždrljivosti liberalnog kapitalizma.

Moj djed Franjo Rejc volio je kvalitetna odijela, kapute i košulje. U našoj kući riječ konfekcija izgovarala se s prizvukom prijezira. Konfekcijska roba bila je za konfekcijske ljude, za puku sirotinju i za one koji ne drže do sebe. Franjo je cijeloga svog radnog vijeka imao po dva odijela: jedno je bilo svečano, a drugo je bilo svakodnevno. Svečano odijelo njegov je krojač šio od najkvalitetnijeg štofa koji se mogao naći. Tu se čak i o dugmadi vodilo računa. Franjo nije podnosio plastičnu. Svakodnevno odijelo bilo je iznošeno, svečano odijelo, koje bi takvim bilo proglašavano nakon što bi se nakon pet godina šilo novo odijelo za Franju. Prije Drugoga svjetskog rata triput je nabavljao štof i išao kod krojača. Posljednji put baš na vrijeme: u veljači 1941. Odijelo je bilo dovršeno kada je već počeo rat. Šnajderaj je u ono vrijeme bio ozbiljna struka. Do sljedećeg novog odijela morao je protutnjati rat, a nakon toga i godine oskudice i siromaštva. Sljedeći put Franjo Rejc odijelo je šio s proljeća 1955. Taj, kao i drugi podaci ove vrste, mogu se pronaći u njegovim dnevnicima. Tamo su i cijene štofa i krojačevih “ruku”. Ako sam dobro provjerio usporedne podatke, 1941. Franjino odijelo koštalo je dvije i pol činovničke plaće. To je strašno mnogo. Moralo se u kući štedjeti za njegova odijela, ali nitko nikad oko toga nije postavljao pitanja. Naprosto, to mu je pripadalo. Prije penzije, još jednom je, početkom šezdesetih, šio novo odijelo. 

Ukupno, dakle, moj djed Franjo Rejc poživio je svoj radni vijek u pet novih odijela. Mimo njih možda je imao hlače za po kući ili neku svoju pčelarsku odoru, koju bi mu Olga sašila od platna za rolete, i to je, uz pidžame, bilo sve. Uz odijela imao je i najviše tri šivane bijele košulje od najfinijega pamučnog ili svilenog tkanja. I naravno, zimski kaput, čuveni krombi. Kroz život prošao je sa samo dva šivana krombi kaputa, od teškog sivog vunenog sukna. Svaki je trajao po dvadeset godina. Drugi sam naslijedio, i nosio ga sve do opsade Sarajeva 1992. Naslijedio sam i jednu, nitko ne zna koliko staru, svilenu košulju. Ta košulja bila je najlakše i najugodnije tkanje koje mi je u životu na ramena palo. Žalim što je nisam bolje čuvao i što mi nije do danas dotrajala. A mogla je.

Otkako sam počeo zarađivati, kupio sam četrdesetak kaputa, računajući i kojekakve zimske i skijaške jakne. A broj traperica i različitih drugih hlača, kao i sakoa, ne mogu ni približno izračunati. Pritom, bilo je vremena kada su se traperice na meni raspadale: ili bi se izlizale između nogu, ili bi se prošupljile na koljenima. Vjerojatno ih nisam pazio i čuvao onako kako je Franjo Rejc čuvao i pazio svoja dva odijela, svakodnevno i svečano, ali zar ne bi trebalo biti da su traperice čvršće od osjetljivog i delikatno tankog vunenog štofa? Ovog trenutka po ormarima imam četrdesetak košulja, kupovanih u raznim razdobljima u proteklih dvadesetak godina. Nijedna od tih košulja nije kao ona jedna njegova svilena. Nikada nisam nosio šivanu košulju. Svaki put na ovo pomislim kad u Beogradu prolazim pokraj radionice za šivanje košulja. Skoro sva moja odjeća nakon drugog se pranja pretvara u bezvrijednu staru krpu, koja na meni izgleda jadno. Drugi, pogotovu moji bližnji, to tako ne vide, ali ja se tako osjećam. Pa gledam njega na fotografijama iz 1943, prije nego što će mu stradati sin: elegantan i gospodstven kao Ivo Andrić, kao neki anđeo kojemu je svaki trenutak života na Zemlji do u detalje isplaniran. Zahvaljujući toj eleganciji upoznavao se s ljudima, započinjao prijateljstva, sam određivao vlastiti društveni kontekst. Moj djed umio je izbjegavati ološ. A ja sam svako malo trijebio svoj život od ološa, poput majmuna koji se uzaludno pokušava očistiti od ušiju. To je i zato što nisam bio elegantan, nisam imao tu svilenu bijelu košulju…

Imao je u životu dva džepna sata. Ali onaj do kojeg je držao, službeni željezničarski, koji su Državne željeznice naručivale od švicarskog Zenitha, bio je savršen. Naslijedio sam ga, za razliku od Parkerova nalivpera, u mladosti sam ga nosio, ali danas ga samo čuvam. U osnovi, nedostojan sam sata u koji je bilo uloženo toliko brige. Franjo Rejc navijao ga je svakoga jutra u sedam sati, jer sat, da bi sačuvao preciznost, treba navijati uvijek u isto vrijeme. Svake treće godine, uvijek u rujnu, nosio je sat uraru na redovito čišćenje. I tako kroz život, uz svijest da precizno vrijeme mjeri samo taj sat, i da u životu postoji još samo radio, s vremenom koje je mjera svih tačnih vremena.

U životu sam dobio ili kupio dvadesetak ručnih satova, i nijedan nije dostojan tog jednog Franjinog. Dugo sam sanjao o tome da jednom kupim Zenithov novi sat, pa da se prema njemu odnosim kao moj djed prema svom Zenithu. Ali osim što bi to bilo bezumno skupo, moj karakter bi ostao isti, i što je mnogo gore, epoha bi ostala ista. I još nešto: kada bi se sabrale cijene svih mojih satova, od kojih većina još uvijek leži po kojekakvim ladicama i policama mojih domova, bilo bi dovoljno novca za Zenithov pilotski sat. Upravo onaj koji sam poželio za sebe. Ali nemoguće je tako razmišljati, jer to je protiv logike epohe, koja opstaje na trošenju novca ni za što, i na stalnom kupovanju onoga što bi se trebalo kupiti samo nekoliko puta u životu. Ili samo jednom.

Moj djed nije bio bogat čovjek, ali i da je kojim slučajem bio, vjerujem da bi za života sašio upravo onoliko odijela koliko ih je i nosio. Imao bi dva sata, tri nalivpera i jedan zimski kaput, koji će nositi sljedećih dvadeset godina. Osim što mu ne bi na um palo da bi mogao kupiti nešto više od toga, mislio bi, kao što je i mislio, da je rasipan čovjek. Jer pišeš samo s jednim nalivperom, ne možeš pisati s tri odjednom. U tome se nije razlikovao od kraljice Elizabete, koja je bila nevjerojatno bogata žena. Ali i ona je htjela samo jedan televizor, i jedan brod, koji je doživljavala kao jedini svoj dom, jer su sve drugo bili dvorci oko čijeg se uređenja nije mogla pozabaviti. Bili su dio kraljevstva, pripadali su dinastiji, nisu pripadali njoj.

Možemo se rugati kraljičinom bogatstvu, ali ona je živjela i trošila u skladu s prirodom i civilizacijom, dok mi trošimo samoubilački. Na štetu prirode i civilizacije. Moj djed Franjo Rejc za vrijeme rata nije mogao pošteno nahraniti svoju obitelj i sebe, u našem se domu sve do početka pedesetih nije znalo za kocku šećera niti za bijelo brašno, ali se išlo na koncerte i u kazalište, kupovale su se knjige. To se moralo, jer se bilo kulturnim čovjekom. A jesti se mogla i krumpirova čorba, jesti se mogla i ajnpren juha, jesti se mogao i grenadirmarš… U kući Franje Rejca ionako se i u bolja vremena meso jelo jednom tjedno, i to se smatralo bogatstvom. Ali nikada nije bilo vremena kad se ne bi išlo u kino, zato što za kino nema novca. Nije to bilo vrijeme siromaštva, nego vrijeme samoodrživog razvoja.

Baka Elizabeta bila je zaprepaštena kad joj je unuk William rekao da uz pomoć satelitske antene i daljinskog upravljača možeš birati između stotine programa. Ali kakav je izbor između stotine programa ako ni na jednom, osim na BBC-ju, ničega nema? Iz perspektive unuka, Williama kao i mene, izbor se sastoji u mogućnosti biranja, a ne u sadržaju programa. I to je, naravno, loše. To je jako loše.

Tko je čitao knjige iz moga porodičnog ciklusa, zna da televizor nije mogao u našu kuću prije smrti Franje Rejca. Kao mali dječak morao sam u Drveniku ići po susjedstvu da bih gledao “Naše malo misto”. Moj djed držao je do radija, ali televizor nije podnosio. Zašto gledati u to? I još da me u rođenoj kući uznemiravaju ta lica, te slike? Filmovi? Pa idi u kino i gledaj film? Na televizoru film izgleda jadno. Na televizoru moraš gledati filmove zbog kojih ne bi išao u kino. Čitaj knjige! Bleji kroz prozor! Kroz prozor se više toga vidi nego kroz televizor… Dugo sam bio zgrožen isključivošću svoga djeda, i skoro da me je nakon njegove smrti moglo utješiti to što sam napokon imao televizor. Danas vjerujem da je bio u pravu. Kasno, sine Williame, veoma je kasno za sve!

Proboj marokanskih nogometaša do polufinala svjetskog prvenstva praćen je – izvješćivali su mediji – frenetičnim oduševljenjem širom arapskoga i muslimanskog svijeta, kako i spada. Neizostavan detalj u tim slavljima bile su palestinske zastave, čime se izražavala masovna podrška tom nesretnom narodu, kojemu se krvavi Dvadeseti vijek nesmiljeno produžuje i u Dvadesetprvi, bez realnih izgleda za promjenu, za poboljšanje.

Svačija je muka jedinstvena, ničija se muka ne smije relativizirati („niko ničijega vaja ne zna do kraja“ – govorila je moja baka). Tragedija Palestinaca nije manja zato što u svijetu – odvratnom svijetu krvi i bespravlja i unebovapijuće nejednakosti – ima na desetine ljudskih grupa i naroda u sličnom položaju, na svima kontinentima. Ne smijem ih nabrajati, jer nisam dovoljno upućen, a izostaviti samo jedan od tih naroda bilo bi ravno zločinu.

Ali, gledajući marokanske navijače kako s razvijenim palestinskim zastavama proslavljaju pobjede i plasman svojih nogometaša, kako ne pomisliti na drugi jedan narod, koji također već pola stoljeća čeka slobodu – porobljen od Maroka.

Tko se još sjeća Saharaca (Sahrawi, Sahrui, Hassaniya – ili kako ih se već sve ne naziva), naroda Zapadne Sahare (nekada Španjolske Sahare), arapskoga, muslimanskog, čiji teritorij je nakon odstupa Španjolske 1975. godine Maroko u „zelenom maršu“ okupirao zajedno sa susjednom Mauretanijom, koja se ubrzo povukla. U međuvremenu Kraljevina Maroko, meka holivudske filmografije i miljenica Zapada, uspjela je osigurati svoje pravo na Zapadnu Saharu kod najjačih – u Washingtonu. Obećani referendum o samoodređenju naroda Zapadne Sahare, o statusu njegove polupriznate Saharske Arapske Demokratske Republike (SADR) i njezina teritorija, do danas nije proveden.

Dotle: Maroko je smjerom sjever-jug duž cijele zemlje izgradio zid, neobično „neprimijećen“ od svjetske javnosti, dug 2.700 km i dodatno utvrđen minskim poljima, kojim je razdvaja i od gerilskih akcija fronta POLISARIO, danas umrtvljenog, štiti širi zapadni, atlantski dio zemlje, kojim vlada i u kojemu eksploatira bogata nalazišta fosfata. S druge, istočne strane zida je pustoš, slabo naseljena, kojom vlada POLISARIO, s podrškom Alžira. Saharci, koji su pristalice POLISARIJA i SADR-a, tavore u tom dijelu zemlje, ili su izbjeglički rasijani po svijetu, ili lagerovani u prekograničnim izbjegličkim kampovima. Oko 125.000 ima ih samo oko alžirskih gradova Tindouf i Rabouni u logorima Laayoune, Ausserd, Boujdour, Smara, Dakhla (svi nazivi po imenima gradova pod marokanskom okupacijom).

U svojim starim papirima, bijednim ostacima ostataka, pronalazim zapis iz 4. novembra godine 1975. Tu piše: „Španjolska Sahara očekuje marš Marokanaca. Čija je – to nitko ne zna, ni Međunarodni sud u Haagu. Treba je dekolonizirati – od koga, kome? Trista hiljada Marokanaca marširalo je u Španjolsku Saharu, a sad se vraća. Kralj Hasan je naredio marš, a sad naređuje povratak, jer ‘stvari su na putu da se riješe drukčijim načinom’. Onih trista hiljada – kao lutke!” Zapisujući taj lapidarni nadnevak, nisam mogao ni slutiti da će biti bolno aktualan i danas, nakon pola stoljeća, za mnoge cijeli ljudski vijek.

Od tada do danas doista jesu „stvari riješene drukčijim načinom“: to za Maroko znači da uživa sve benefite jednoga ciničnoga fait accomplija. Za Saharce stvari nisu riješene nikako i tko zna hoće li biti ikada, dok generacije trunu u pijesku izbjegličkih kampova.

Dok su promicale televizijske slike masovnoga slavlja marokanskih i ostalih navijača s palestinskim zastavama koje su se vihorile nad njihovim glavama, pitao sam se: hoće li se itko sjetiti Saharaca i njihove sudbine. Od palestinske zastave njihova se razlikuje samo po amblemu polumjeseca sa zvijezdom, upisanom u središnje, bijelo polje.

https://www.ivanlovrenovic.com/clanci/sarajevski-dnevnik/ivan-lovrenovic-saharci-u-pijesku-izbjeglickih-kampova

Dok je na glavnome zagrebačkom trgu trajala karnevaleskna domoljubna priredba dočeka nacionalnih junaka, građani koje doista zanima nogomet gledali su izravni prijenos finala Svjetskog prvenstva u Kataru. I tako su se, zahvaljujući sretnoj satnici zrakoplovnog prometa, konačno razdvojila dva različita društvena procesa: navijačko slavlje kao misterij hrvatskoga nacionalnog zajedništva, i završnica najvećega nogometnog natjecanja na svijetu, koja se odigrava svake četiri godine i jedno je od najvažnijih vrela nogometnih pripovijesti. U prvom procesu sudjeluje jedna društvena skupina, u drugom druga društvena skupina. Dogodilo se da je hrvatska reprezentacija dobro i sretno nastupila u Kataru, pa je pobijedila Kanadu i Maroko, odigrala neriješeno s Marokom i Belgijom, te nakon neriješenih rezultata u produžecima u izvođenju jedanaesteraca nadmašila je Japan i Brazil, osvojila treće mjesto i stvorila povod za slavlje i priredbu. Oni koji će u tom slavlju sudjelovati, veseliti se i mahati zastavama, izdržali su junački desetak sati pred televizijskim ekranima na kojima su se odvile utakmice hrvatske reprezentacije, i time su simbolički ostvarili pravo na sudjelovanje u misteriju zajedništva. Ali nogomet ih ustvari ne zanima. Oni koje zanima, rekli smo, gledali su utakmicu između Argentine i Francuske. I bili su pomalo sumnjivi ekstatičnoj slavljeničkoj ekipi i HRT-ovom komesarijatu za navijaštvo i domoljublje, jer su umjesto slavlja izabrali utakmicu. Što je, opet, zanimljiv paradoks: pred Svjetskim prvenstvom u nogometu sumnjivi su oni koje zanima nogomet. Slavimo uspjeh hrvatskih junaka, ali nogomet nas, ako uspjeh izostane, zapravo ne zanima. U svakom slučaju, imperativ je da na svjetskim prvenstvima u nogometu karneval domoljublja treba biti važniji od nogometa. Na Prvom programu HRT-a trajao je prijenos slavlja, skupa s emisijom “Katara”, koja se, kao, iz dana u dan bavila utakmicama Svjetskog prvenstva u Kataru, a na Drugom je programu, mimogredno i sporedno, poput emisije namijenjene inovjercima i nacionalnim manjinama, trajao prijenos utakmice Argentina – Francuska. I doista je dobro što je sretan slučaj priredio da tako bude, i da se nogomet napokon odvoji od onoga što nogomet naprosto nije i što nam svih ovih godina i desetljeća kvari sudjelovanje u igri, gledanje utakmica, pripovijedanje i razgovor o njima, stvaranje neke privatne nogometne mitologije, razumijevanje nogometa kao univerzalnog jezika. Toliko sam puta u proteklih pedesetak godina zažalio što je ova igra postala planetarno toliko raširena, inficirana zlim politikama i prljavim novcima, pa nam zaklanjaju pogled na igru.

Utakmica je započela, i onda punih osamdeset minuta potrajala u potpunoj, skoro demonstrativnoj nemoći Francuza. Argentina se poigravala s njima, poput mačke koja je ulovila miša i sada se poigrava s njim. A miš ošamućen, glavinja naokolo, htio bi da pobjegne, ali ga ona poklopi šapom, pa ga grabi čeljustima i drži ga tako, sasvim podložnog svojoj volji, dok promatrač sa strane čeka kada će nastupiti lako predvidljiv kraj, onaj koji se ponavlja već stotinama tisuća godina, još otkako je prva mačka ulovila prvog miša, ili nešto kraće od toga, otkako je prva Argentina ščepala na prepad prvu Francusku. U tih osamdeset minuta koliko je to trajalo Argentinci su poveli iz jedanaesterca, nakon čega su Francuzi nemoćno i jalovo, nogu olovnih, umornih od preduge velike povijesti, pokušali nekako napasti, da bi onda, usred tog njihovog pokušaja, Argentinci sunuli naprijed, izvevši vjerojatno najljepšu i najbržu akciju na Svjetskom prvenstvu, koja je naravno započela od Messija, i u tri poteza nesretnog su Huga Llorisa ostavili samog i nezaštićenog pred Angelom di Marijom, Juventusovim veteranom, koji prima loptu od Mac Alistera, i zabija za 2:0. Dogodilo se to u 36. minuti, Didier Deschamps shvatio je da brod tone, odmah je zamijenio dvojicu igrača, i to onih koji su mu iznijeli ovo prvenstvo, Dembéléa i Girouda, nadajući se, makar očajnički, da će uvođenjem Kolo Muanija i Thurama i promjenom ravnoteže u svojoj ekipi nekim čudom iz ravnoteže izbaciti protivnika. Nije se, međutim, dogodilo ništa, osim što je mačka prepustila mišu igru, ali tako da nesretniku ne pruži niti najmanju priliku da klisne u svoju rupu. Francuzi do duboko u drugo poluvrijeme nisu uputili nijedan udarac na gol, a kad su ga napokon i uputili, to je bilo tako bezopasno, gotovo tužno. Govorilo se često za ovih katarskih tjedana, pa su to ponavljali i neki pametni ljudi, da Francuzi igraju onoliko koliko im treba, i da su ta duga razdoblja njihove besplodne i mrtve igre dio neke više zamisli, nekog velikog šampionskog plana. Sada su, protiv Messija, Di Marije i drugova vodili upravo takvu, mrtvu i besplodnu igru, a gubili su 2:0, i sve nam je govorilo da je jedno ružnjikavo i malo dosadno finale Svjetskog prvenstva bilo razriješeno. Kylian Mbappé, mali čarobnjak, Harry Potter nogometa u dvadesetima, kojega sam, zaneseno pripovijedajući svoju nogometnu pripovijest, najavio kao sljedećega “najvećeg svih vremena”, koji će naslijediti staroga, koji se u prvih pet utakmica nijednom nije ni nasmiješio, nego je igrao kao da ga muči neka duševna bol, neka kostobolja duše, taj moj Mbappé bio je neprisutan, nemoćan i nevidljiv. Tumarao je igralištem kao ja, kada sam za vrijeme Filmskog festivala u Puli 1982. izgubio ličnu kartu. Činilo mi se da sam izgubivši kartu izgubio sebe, i tu više ne mogu ostati. A nisam znao kako bih se bez lične karte vratio u Sarajevo. Šta ako u vlaku naiđe milicioner, kao što često i nailazi, pa mi zatraži ličnu kartu?

A onda je došla ta osamdeseta minuta. I sve se promijenilo u trenutku kada me je pokojni Aco Štaka, sarajevski filmski kritičar, dozvao negdje kod Đardina: Mali, mali, vikao je za mnom, jer mi se nije mogao sjetiti imena. Okrenuo sam se, a on je u ruci držao moju ličnu kartu. Ugledao ju je, baš on od svih nekoliko tisuća ljudi, na onom šljunku usred Arene. Pa mu nije bilo teško da se sagne! Otad, kad ugledam na ulici nečiju izgubljenu rukavicu, uvijek me malo zapeče savjest ako je ne podignem i ne ostavim na vidnom mjestu, da je nađe onaj koji ju je gubio. Hvala vam, čika Aco, zahvaljivao sam mu, i gotovo da sam se rasplakao, jer se tog trenutka za mene nastavio život.

E, u osamdesetoj se minuti dogodilo upravo to. Kolo Muani se probija po lijevoj strani, uludo navaljuje i nije izgledno da će od toga biti velike fajde, jer je ekipa i dalje u rasulu, premda se čini da su svi na svojim položajima. To je možda i temeljni problem šematizma nogometne igre u vremena koja su uslijedila po prolasku postmoderne: ekipa se nalazi u rasulu, premda formacijski raspored naoko savršeno funkcionira, ali kao da to nisu više isti oni igrači, ili kao da su izgubili jezik međusobne komunikacije. I dok tako Kolo Muani očajnički nadire, stari i skoro nepogrešivi Nicolas Otamendi, stoper koji ne samo da dobro igra lopte, nego umije cijelu utakmicu odigrati na rubu žutog kartona, a da ga ne dobije, povlači protivnika, jednom, pa dvaput i treći put. Ne pokušava ga rušiti, jer zapravo i nema nekoga velikog razloga da ga sruši, nego ga pokušava dovesti u stanje u kojem više neće biti u stanju da kontrolira loptu, koja mu se ionako vrlo nesigurno migolji među nogama. To Otamendi inače savršeno dobro radi. Ali Kolo Muani tad je već u kaznenom prostoru, i prepušta se posljednjem takvom potezanju za rame, i pada. Bio bi to jedanaesterac za svakog suca, a kamoli neće za Szymona Marciniaka, koji je u prvom poluvremenu pokazao da će biti lak na penalu, kada je sudio faul na Di Mariji…

Ako je samo nekoliko trenutaka ranije nekoga povukla znatiželja, pa je prebacio na Prvi program, da vidi kako teče slavlje na Jelačić placu, ili ako ga je nužda pritjerala u zahod gdje će se rasteretiti od svega onog što ga bespotrebno opterećuje, ili ako je na neke druge izvannogometne aktivnosti potrošio tri, najviše četiri minute vremena, dogodit će mu se ne samo to da u uglu ekrana piše da je rezultat 2:2, nego i nešto mnogo začudnije od toga: na ekranu vidi dva tima u dresovima od maloprije, vidi i da su to isti oni ljudi, ali najednom niti je to ista igra, niti su isti igrači. To je jedna od najljepših, te na neki način i najteže objašnjivih, posve opčinjavajućih karakteristika nogometne igre, možda upravo ona radi koje uporno i krajnje fokusirano gledaš i najdosadniju utakmicu, u nadi, katkad i u strepnji, da će se dogoditi taj veliki dramaturški preokret, i da će se, na kraju svih krajeva, onaj miš pretvoriti u goropad koja će progutati nesretnu mačku koja se prethodno poigravala njime. Dvaput sam u životu intervjuirao Tomislava Ivića. Samo zbog toga putovao sam u Split. Među nekim običnim dnevno-nogometnim pitanjima bila su i ta neka koja su se ticala epistemologije i metafizike nogometne igre. Pitao sam ga što se to dogodi u osamdesetoj minuti utakmice između Argentine i Francuske. Postoje tri odgovora, rekao je. I onda je dugo izlagao prva dva, crtkajući kemijskom po velikoj bilježnici za matematiku. A treći odgovor?, upitao sam. Nitko ne zna kako se to dogodi!, slegnuo je ramenima šjor Ivan. Ali kada se dogodi, možeš moliti Boga da se dogodilo tvojim, a ne njihovim igračima.

Sljedećih desetak minuta do kraja utakmice, a zatim i u produžecima, Francuska se posve preobrazila, i tek tad započinje veliko nadmetanje mladoga sa starim nogometnim bogom. A u tom nadmetanju ne bi se moglo reći da je jedan bio bolji od drugoga. Bilo je to kao u onoj pjesmi o Kraljeviću Marku i Musi Kesedžiji, u kojoj će Marko kroz suze izreći bit svakoga ovakvog boja i svake ovakve utakmice: “Jaoj mene do boga miloga,/ đe pogubih od sebe boljega!” Mogla je Francuska u devedeset minuta zabiti treći gol i pobijediti. Ali nije! Mogla je dobiti Argentince u nastavcima. Ali nije ni to! Nakon što je Messi zabio za 3:2, Mbappé je, opet iz penala, izjednačio. I to bi nadmetanje trajalo sedam dana i sedam noći, sve dok junaci ne popadaju po zelenoj travi, da nije pravila po kojem je svakoj utakmici nakon 120 minuta kraj. Što se dogodilo pri izvođenju jedanaesteraca, već je u ovim pripovijestima podrobno opisano.

Ni jednoga trenutka ne sumnjam da je slavlje, koje se za to vrijeme odvijalo na trgu, bilo veličanstveno. I nikad ga neće zaboraviti ni oni koji su u njemu sudjelovali, ni oni u čiju je čast slavlje priređeno. Možda su to bili katarzični trenuci za hrvatski narod. U karnevalu su golemi potencijali katarze. I ne bih se šalio s tim. Ali meni je bilo finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Jedino u povijesti usred kojeg je jednoga jutra, između dviju utakmica polufinala, počeo propadivati snijeg. Taj snijeg sam gledao kroz svoj prozor, misleći da je život kratak i da se ovakvo što ne propušta. 

Dovršili smo naš skroman objed,
pjevamo – Tihu noć.
Naša su srca čista i spremna
Isus može doć!

Dječaci su naši nemirni, bučni
al ne čujem ih ja,
na trepavice snijeg mi pada,
u oknu svijeća sja.

Poznati zvuk nam ispunja sobu,
to zove Sveti Duh,
ne štedeć` zvonâ narod poziva,
dušama nudi kruh.

Sva čeljad oblači tople kapute
nazire zvijezde se trak,
domaćin svoju baklju pali,
svjetlošću razgoni mrak.

Prateći zvijezdu, sve selo žuri,
s bakljama, prteći snijeg,
na poklon djetetu u štalici,
spuštaju se niz brijeg.

Kao rijeka se slijevaju baklje,
svjetlost nam srca grije,
i svim na zemlji, mir, veselje,
pjevamo kao prije.

Sve glasnija je pjesma
i radost poznatih lica,
pjevaju prognani, sužnji,
glasom najljepših ptica.

Padaju zidovi sobe,
pjesma nas nosi u zrak
gdje grad se naš sa svijetom spaja,
isti slijedeći trak.

Čim je završila utakmica, mimo svih svojih običaja gasim televizor i prije nego što ću uzeti knjigu – ponovo čitam “Oklopni bataljon” Josefa Škvoreckog – kao za vraga grabim kompjutor, da nakratko provjerim je li svijet na svom mjestu, i tamo vidim: umro je portir Ivo. Izvana gruhaju topovski udari, grmi zabranjena pirotehnika, negdje od Jakuševca čuju se rafali, zvuče kao pravi, možda i jesu pravi; po nalogu povijesnog trenutka slavi narod veliku pobjedu nad Marokom, a u toj pucnjavi, kao i u svakoj drugoj, čuje se samo smrt. Smisao svakog je pucnja da ubije, i nikad se nije pucalo da se nije ubijalo ili da se nije prisjećalo kakvog ubijanja. Po nogometnoj pobjedi, međutim, puca se ne bi li se nogomet kao najsavršenija metafora rata unaprijedio sve do smrti. Pa mi je onda čudno i strašno kada se puca u času dok do mene stiže vijest da je umro portir Ivo. U mom ludom srcu to proizvodi osjećaj, koji razumom nikako ne uspijevam otkloniti, da ga je jedan od ovih pucnjeva ubio. Jer tako je bilo u Ivinim i mojim krajevima: dok si iz mraka slušao kako vani grme topovi i minobacači, i rafali se spuštaju niz limene oluke kuća, znao si da u tim trenucima umiru ljudi. Ne volim kada umiru ljudi, zato ne slavim pucnjavom.

Sklapam kompjutor, sklanjam Škvoreckog, večeras nam komedija neće pomoći, i osjećam kako mi se neumitno i nepopravljivo utakmica koju sam gledao naknadno mijenja i preobražava u skladu s time što je umro portir Ivo. Tako je s nogometom. Svaki trenutak igre dobiva novo tumačenje, prevodi se na drugi jezik. Pier Paolo Pasolini je, slaveći igru, primijetio da je nogomet jedan cjelovit jezik, sa svojom sintaksom, leksikom i gramatikom. Taj jezik, kao i ovaj jezik, nudi moć sporazumijevanja, komunikacije među ljudima koji ga razumiju. Ali nogometu, kao ni ovom jeziku, smisao nije u sporazumijevanju, niti bi, kao ni ovaj jezik, mogao nastati samo zbog sporazumijevanja, jer ono onda ne bi nadilazilo mukanje krava i njakanje magaradi. Smisao je u imaginiranju, u onome iz čega u međusobnim odnosima nastaju riječi, smisao jezika je u književnosti. Pasolini je, naglasivši da se ne radi o vrijednosnim kategorijama, govorio da postoji nogometna proza i nogometna poezija. Proza je načelno vezana za europske timove, poezija za latinoameričke. Mnogo je na svijetu navijača, zadrtih ljudi, gnjevne publike. Manje je igrača, još manje velikih nogometaša. Najmanje je, čini mi se, onih koji umiju gledati nogomet, razumjeti taj jezik, tumačiti njime sebe i svoj život. Ili ga, barem, razumjeti instinktivno.

Najljepši trenutak utakmice između Hrvatske i Maroka, u kojoj su se, kao što to biva u utakmicama za treće mjesto, suočila dva razočarana svijeta, zbio se u sedmoj minuti, kada je Perišić jednu nabačenu loptu glavom prebacio na Gvardiola, i on ju je, opet glavom, poslao u mrežu. Naoko jednostavno, onako kako će se to zbiti u igri u kojoj postoji koreografski red, u nogometnom plesu na koji protivnik više ne može odgovoriti, jer je ples najednom prebrz. Lopta je brža od najbržeg igrača, rekao je genijalni trener.

Ali ja sad, gledajući taj gol iza spuštenih vijeđa, pa ga ponavljajući na utišanom kompjutoru, vidim u njemu sve ono što nisam mogao vidjeti dok sam ga u izravnome prijenosu gledao po prvi put, ne znajući tada još uvijek da je umro portir Ivo. Vidim gol njegovom očima, dolje na porti, na onom smiješnom elektronskom videozidu, postavljenom tu davno, da impresionira posjetitelje i poslovne partnere, i mogu čuti riječi koje Ivo nad postignutim golom izgovara. Kratko i suzdržano radovanje, pa opis onoga što se dogodilo, koncizan i uglavnom netačan, kao što tačni ni točni nisu ti pučki opisi nogometne igre, svejedno izgovaraju li ih obični ljudi svojim jezikom, ili neuki nogometni treneri, kićenim stranim riječima. Zatim slijedi dugi šaljivi solilokvij, u kojemu bi Ivo talentom koji mu je namrijeo njegov izgubljeni zavičaj ovladao društvom što se tu na porti zateklo i situacijom u kojoj su se zajedno našli: gledanjem utakmice za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Tu je, vidim ga, Woltov dostavljač, tu je i vozač u firmi, bivši atletičar, i još neka dvojica za koje ne znam koji su. Bez obzira na to što je utakmica, povremeno promaknu i neki novinari, fotografi, urednici. Među njima je, vidim, još mrtvih.

I tako, mogao bih dalje opisivati cijelu ovu utakmicu s Marokom, koja se odigrala dok se Ivo hladio u zamrzivaču prosekture i usput vedro ćaskao s anđelima iznad Bosanske Posavine. Hoće li biti kiše, momci?, upitao bi ih, lascivno se smijuljeći njihovoj anđeoskoj golotinji. Portir Ivo bio je portir u objektima Europapress Holdinga, čini mi se još od vremena prije nego što će Nino Pavić pokrenuti dnevne novine. Sjećam ga se s tri porte, još od vremena kada bih tamo samo kod nekoga navraćao, ne planirajući da ikad za ovu tvrtku pišem. Nabijen, kompaktan, ćust, srednjega rasta a ponekad i oniži, to je do raspoloženja; plav k’o palačinak, pa onda samo malo tamniji, očiju svijetlih i vrlo svijetle duše. U odijelu, pristojno krojenom, košulje čiste, s kravatom, da ima tko dočekivati goste, a ne da pomisle da su stigli na nemjesto. Naglaska vrlo izrazitog, za nijansu preglasan. Samo kada je nešto povjerljivo u pitanju, ili kad razgovara s osobitim gostima, portir Ivo progovara vrlo tiho, ali dovoljno čujno, i naglasak mu je umiven zagrebački.

Onaj tko je Ivu zaposlio na porti, dobro je znao svoj posao. Nisam se raspitivao tko je to bio, ali sigurno se radi o jednom od najboljih kadrovskih poteza u povijesti kompanije. Kada Bosanca zaposliš na porti ili na šalteru, možeš biti siguran da se tu neće tek tako prolaziti. Tvrda će biti granica između van i unutra. Bosanski će portir svojim držanjem stvoriti savršenu iluziju, kakvu neće proizvesti ni najmaštovitiji marketinški ured, o važnosti, tajnosti i sadržajnosti onoga što on čuva. Gledao sam mlade novinare i novinarke, pa i one iskusnije, koje bi portir Ivo doveo na rub suza, ne puštajući ih unutra jer su zaboravili karticu. A onda bi, osjetivši trenutak, ipak popustio, uz prijekore u kojima je prisutna bila neka starinska pedagogija. Kao da im govori: jednom ćete me se sjetiti i biti mi zahvalni!

U dobra vremena bila je to velika zagrebačka firma. Institucija jedne fluentne i još uvijek relativno prisutne kulture i njezina identiteta. Premda su tu radili ljudi sa svih strana, i bilo je dobre čeljadi, ali i svjetskih probisvijeta, bitangi i varalica skupljenih s koca i konopca, bio je ovdje Zagreb na nekim svojim posttuđmanovskim vrhuncima. Ivo je, u kulturološkom pogledu manjinac, tu bio reprezentativna pojava. Premda je bio Hrvat, pa još malo više od toga, jasno je osjećao što mu u unutarnjem dizajnu fali i što ga čini manjim od njih. Ne, nije se radilo o tome što je portir, time je bila savršeno pogođena njegova radna i profesionalna ambicija. Taj posao radio je najbolje od sviju. Bio je, međutim, Bosanac. Vječni autsajder na vjetrometini povijesti i propuhu porte. U komunikaciji i pripovijedanju to mu je bila prednost, u svemu drugom mana.

Navijač Hajduka u Dinamovoj utvrdi. To je, otprilike, da se u nekoliko riječi kaže, bilo Ivino bosanstvo. Navijač Hajduka na Gvozdu na kojem je umjesto Miroslava Krleže rezignirano stolovao Tomislav Židak. Jednom sam, ustvari dvaput, prisustvovao kratkim njihovim razgovorima, navijačkim dvobojima. Židak je poštovao portira Ivu. Općenito, Židak je poštovao ljude. Umio je štošta od njih da ukrade. Po tome bio je pravi pisac. Lopovi naokolo kradu stvari, dok pisci kradu riječi, rečenice, tuđe živote.

Kada je Hajduk posljednji put postao prvak, bilo je to davno, negdje u vrijeme kada se apostol Pavle spremao na put u Rim, da sređuje neke vjerske dogme, portir Ivo zid je iznad svog pulta ukrasio povelikom Hajdukovom zastavom. Svi su morali proći, čak je i Pavić prošao, premda je on inače stizao direktno iz garaže, rekao je daj, skini to! Ali Ivo nije skinuo zastavu. A sad je, ipak, umro.

Nogomet ne postoji izvan života koje mjerimo nogometom. Sama za sebe, ta igra bila bi kao i svaka druga igra, od one prve koja se zvala Čovječe ne ljuti se, i pomoću koje su nas, kao djecu, navikavali na poraze, i na smrt, taj krajnji poraz, do igara i sportova koji se igraju na sve strane svijeta. Ali unutar života, nogomet postaje jezik kojim interpretiramo sam život. I živote onih s kojima smo živjeli i sporazumijevali se nogometom. Ispod onoga što gledamo oko sebe, što čujemo i što nam se događa, ispod naših domova i zgrada, ispod gradova i zemalja u kojima živimo, ispod ovoga svijeta postoji još jedan isti takav metaforični svijet, u kojemu se događa sve ono što se događa gore, ali na drukčiji način, bezazlenije i lakše, na neki način i ljepše, jer u tom metaforičnom svijetu ni jedna smrt nije zaključna. Eto, taj svijet ispod našeg svijeta je nogomet. I zato je meni važno Svjetsko prvenstvo, a ne zato što bi mi bilo silno stalo tko će biti prvi, a tko treći. Pomalo me i strah kad god je drugima stalo.

Ubrzo je Maroko izjednačio. Ivo bi lako prihvatio i to razočaranje. Takav čovjek. I ne bi bio iznenađen kada u 42. minuti Livaja pokupi onu loptu i ostavi je Oršiću, kao da mu, pred izlazak u noć, ostavlja ključeve auta. Vijest o Ivinoj bolesti nosio sam dugo, i nisam je nikome prenio. Onih dana kada se Marko Livaja, sredinom veljače 2021, vratio u Hajduk, i kada se u prve dvije-tri utakmice vidjelo tko se to vratio, pomišljao sam na sve one ljude iz mojih života, uglavnom pokojne, i na ponekog živog, kojima se Livaja vratio u Hajduk. Vjera je metafora, i križ je metafora, i liturgija je metafora, ali od tih je metafora sastavljen naš privatni i zajednički metaforični svemir. Od vjerskih je metafora dijelom i jezik kojim govorimo. I pripovijesti tog jezika. Livaja se u Hajduk vratio kao mesija. Kada pomislim na 42. minutu i Oršićev gol, zaplakao bih za portirom Ivom. Eto, to je nogomet.

Kad umru, ljudi odlaze u raj. Svi, bez izuzetka. Nema čistilišta. U pakao se ne ide, u paklu se jest. Kad umru, ljudi više nema, ili odlaze u raj. Samo Bosanci ne odlaze u raj. Kada umru Bosanci, idu u Bosnu. Upravo onu koje više nema, ali oni tamo idu kad umru. I onda se na jednom mjestu na tom putu, kao da se u znaku X prekriže dva pješačka prelaza, ljudi koji idu u raj susretnu s Bosancima koji odlaze u Bosnu. Oni im mahnu. 

I dan i noć u kalupu
Nit mjeseca, niti sunca
Noć se plaha ugnijezdila
Pod kalupom – zrno puca.

Je li kalup vražje sjeme
Za priploda odvojeno,
Je li kalup čedo kletve  –
U crn kamen zatvoreno.

Iz kamena voda kapa
I kalup se uglas smije
Ko pod kalup nije stao –
Hamajliju u džep krije.

U snovima med i mlijeko
I pčela se zorom diže
U ušima rez makaza –
Čoban crnu ovcu striže.

Opet kalup negdje čeka
Kad u akšam putem kreneš
Opet kalup za vrat skače
Raspamećen ko bez glave
Uz tijelo se svoje penješ.

I sve kalup do kalupa
Ko da razboj negdje bije
Pišti sjeme neproniklo
U kalupu što se krije.

Najkraća utakmica u povijesti svjetskih prvenstava u nogometu odigrana je 21. studenog 1973, na Stadionu National u Santiagu. Bio je to drugi, odlučujući susret kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj između domaćina Čilea i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Prva utakmica, odigrana na Lenjinovom stadionu u Moskvi, završila je rezultatom 0:0. Nakon što je austrijski sudac Erich Linemayr označio početak, čileanskom kapetanu Franciscu Segundu Valdés Muñozu, zvanom Chamaco, veznom igraču i graditelju igre iz kluba Coco Colo, u kojemu je nastupala većina čileanskih reprezentativaca, trebalo je prema jednim izvorima 28, a prema drugim cijelih trideset sekundi da nakon revijalnih dodavanja sa suigračima ušeta u gol. U tom je trenutku sudac Linemayr označio kraj, jer na igralištu Stadiona National nije bilo sovjetskih igrača da povedu loptu s centra. Pred petnaest tisuća ljudi s, navodno, kupljenim ulaznicama, koji su se nalazili na tribinama, bila su samo jedanaestorica čileanskih nogometaša. Bilo je dogovoreno da Chamaco to obavi. Vjerojatno je kao kapetan morao preuzeti tu odgovornost. U nogometnim kronikama piše da je Chamaco odigrao 52 utakmice za reprezentaciju. Ovo je bio jedan od devet njegovih golova, jedini kojemu se nije radovao. Nije dizao ruke u zrak, to je najviše što je mogao učiniti.

Kada reporteri u trenucima kad zamre igra iznose kojekakve bizarne podatke iz povijesti svjetskih prvenstava, najkraću utakmicu nikad ne spominju. Kad funkcioneri FIFA-e, predvođeni Švicarcem Giannijem Infantinom, na svečanim govorima po međunarodnim priredbama promoviraju antirasistički nogometni marketing, ne sjete se nikad najkraće utakmice u povijesti. Neće se te utakmice sjetiti ni oni koji se s pravom groze nad time što se ovo Svjetsko prvenstvo igra u Kataru, zemlji čijim vođama nisu na srcu ljuska prava, na stadionima koji su podignuti na leševima svojih graditelja. Utakmicu koja je tog dana igrana na Stadionu National u Santiagu neće, začudo, spominjati ni oni koji, možda s pravom, misle da bismo zbog svega onog što prati ovu igru trebali odustati od gledanja nogometa, jer nijedna igra nije vrijedna mržnje, ljudskih patnji ni smrti, koje prate nogomet. Pobrojat će sva zla FIFA-e, ali se ove utakmice neće sjetiti. Pobrojat će i sve pravednike, koji su se tom zlu kroz povijest suprotstavili, ali igrače SSSR-a ni njihov nogometni savez, koji su odbili 21. studenog 1973. igrati na Stadionu National u Santiagu, i molili su FIFA-u da se utakmica igra na neutralnom terenu, ili na bilo kojem drugom stadionu u Čileu, nikada neće spominjati. Jer ne mogu se Sovjeti ni komunisti, čak ni danas, toliko godina nakon pada komunizma, spominjati po dobru. 

Nakon što je Chamaco zabio taj gol, a sudac je zbog nemogućnosti nastavka prekinuo utakmicu, FIFA je kaznila Sovjete tako što je meč registrirala rezultatom 2:0. Inače, ovaj događaj bio je povod da Međunarodna nogometna organizacija promijeni neka od do tada važećih pravila po kojima su se odigravale utakmice. Prema nekim budućim pravilima meč bi bio registriran 3:0, i ne bi bilo potrebno da se odigra tih tridesetak sekundi koje su ušle u povijest igre. Dovoljno će biti da se administrativno ustanovi da se jedna od dvije ekipe nije pojavila na igralištu petnaest minuta nakon zakazanog početka utakmice.

Čileanski su nogometaši putovali u Njemačku na Svjetsko prvenstvo. Ždrijeb ih je svrstao u skupinu broj 1, u kojoj su još bile Savezna Republika Njemačka, Demokratska Republika Njemačka i Australija. Izgubili su od Zapadnih Nijemaca, remizirali s Istočnima i s Australijom, te su nestali sa Svjetskog prvenstva i sa savjesti bezbrižnijeg ostatka svijeta. O onom što se dogodilo neće se ozbiljnije raspravljati sljedećih pola stoljeća. Premda je velika i po svemu atraktivna tema najkraće utakmice u povijesti svjetskih prvenstava ili kvalifikacija za svjetska prvenstva, ona nikada neće postati književna niti filmska tema. Europska književna i filmska tema, naravno! Jer ponešto od onoga što se prije i oko ove utakmice zbivalo opisivali su latinoamerički pisci. Recimo i Roberto Bolaño u romanu “Čile noću”. Ali nitko samu utakmicu. Razlog tome vrlo je jednostavan. Koliko god neki veliki pisci voljeli nogomet, neki su ga igrali, neki su mu pisali romane, eseje, pjesme, nijedan od pisaca nije se mogao zateći na toj avetinjskoj utakmici. Ustvari, budimo izravni: nijedan pisac nije živ napustio Estadio Nacional u Santiagu. Bar nije te jeseni 1973.

Događaji koji su svemu ovom prethodili dobro su, međutim, opisani u historiografiji, književnosti i na filmu. Oni započinju kada pod inspiracijom Sjedinjenih Američkih Država, te u suorganizaciji CIA-e i savjetnika za nacionalnu sigurnost i državnoga tajnika Henryja Kissingera, biva 11. rujna 1973. proveden državni udar, kojim na vlast dolazi vojna hunta generala Augusta Pinocheta. Kako je demokratski izabrana socijalistička vlast imala široku platformu podrške, širom Čilea formiraju se sabirni i trijažni centri, kao i klasični koncentracijski logori, u čijem radu sudjeluju i pojedini odbjegli nacionalsocijalistički njemački veterani, od kojih je dio bio skriven na nižim položajima u vojnim, obavještajnim i policijskim službama, a dio ih je do vojnog udara anonimno boravio u Coloniji Digninad, tobožnjoj kršćanskoj komuni, koju je vodio luteranski pastor i nacistički veteran Paul Schäfer. Najveći koncentracijski logor u Čileu, ustanovljen već u tjednu državnog udara, bio je Stadion National. U sljedeća dva mjeseca, skoro do sredine studenog, kroz stadion će proći oko četrdeset tisuća ljudi. Na igralištu i tribinama zatočeni su muškarci. Žene su držane u svlačionicama, na hodnicima i u stadionskim zgradama. Ispitivanje se provodilo na velodromu, a mučenja i likvidacije posvuda naokolo. Od sedam tisuća ljudi, koliko ih je, po procjeni Crvenog križa, bilo jednoga od dana drugog tjedna logora, tristotinjak bili su stranci. Nikada, zapravo, nije precizno utvrđeno koliko je ljudi ubijeno u dva mjeseca na Stadionu National i oko njega, niti koliko je ubijeno stranaca. Costa Gavras će u filmu “Nestali” prikazati priču o smaknuću dvojice američkih novinara. Okrutnost hunte, kao ni činjenica da je nasilje bilo masovno, javno i u suorganizaciji s onima koji su došli s iskustvom Drugoga svjetskog rata, nisu proizašli ni iz kaosa, a ni iz Pinochetovih političkih uvjerenja. Bili su dio ideje, Kissingerove ideje, koja se nije mogla provesti drukčije nego ovako. Demokracija se ne odbacuje uz ruže i šampanjac, čak ni kada se odbacuje u ime demokracije i antikomunističke paranoje.

Među ubijenima postoje, međutim, oni za koje će se dobro znati, jer nisu mogli ostati anonimni i nevidljivi. Victor Jara bio je profesor, kazališni redatelj i autor, pjesnik, gitarist i čuveni latinoamerički kantautor. Naravno i da je bio komunist. Tako je moralo biti u pričama iz ovoga vremena. Uhvatili su ga dok je išao na svoj fakultet i doveli na stadion. Tu su ga mučili, drobili su mu šake kundacima pušaka, a onda su, da bi se narugali Victoru Jari pred tisućama logoraša, donosili gitaru i nutkali ga da svira. Trebalo ga je najprije poniziti, pa ga tek onda ubiti. Jara je, međutim, koliko je još mogao, zapjevao “Venceremos”, Allendeovu predizbornu pjesmu. “Rastrgnut ćemo tisuću lanaca, pobijedit ćemo, pobijedit ćemo, mi ćemo pobijediti fašizam…”, pjevao je Victor Jara, a onda su ga konačno ustrijelili. Njegovo tijelo bačeno je negdje u okolici stadiona, tako da ga prestravljeni ljudi mogu obilaziti i gledati…

Sovjetski nogometni savez je tražio od FIFA-e da promijeni mjesto odigravanja utakmice, na što su Pinochetovi ljudi zaprijetili da će tužiti međunarodnu nogometnu organizaciju za štetu koju će imati zbog navodno prodanih karata. Sovjeti su uputili dopis u kojem stoji da je Stadion National koncentracijski logor, mučilište. Tamo se ne može igrati naprosto zato što se na igralištu zbiva nešto drugo. FIFA je poslala delegaciju da provjeri navode. Za to vrijeme logoraši su sklonjeni s tribina, ali dio njih ostao je na igralištu. Gosti iz Züricha gledali su na neku drugu stranu. Podrazumijevalo se da će organizator to očistiti do početka utakmice. To bili su ljudi. Istina, komunisti, po izvještajima CIA-e i američkoga državnog sekretara.

U govoru Henryja Kissingera, koji će, doživi li 27. svibanj 2023, proslaviti stoti rođendan, i danas se, kažu, čuje njegov njemački naglasak. Židov, rodom iz bavarskog grada Fürtha, jedan od najuspješnijih i najmoćnijih diplomata našeg doba, od svoga se američkog društva zavazda razlikovao po tome što je veliki ljubitelj i poznavatelj soccera. Kao desetogodišnji dječak bježao je na utakmice svog kluba, koji se danas zove Greuther Fürth, i igra u drugoj Bundesligi. Kažu, a ja im mogu i vjerovati, da se Kissinger desetljećima svakog ponedjeljka osim o prilikama u svijetu informirao kako je jučer igrao njegov Fürth. Sasvim je moguće da je tako. Okrutni ljudi često vole nogomet. A priča, kad bi se mogla ispričati, pokazala bi kad su i zašto postali okrutni. Kissinger je, kažu, išao na utakmice Fürtha još dugo nakon što je Židovima bio zabranjen ulazak na stadion. Sve dok se nisu spašavali bijegom iz Njemačke. Ali jedno je, recimo, provjereno: pokušavši nekako raskraviti ledenoga poljskog vođu Edwarda Giereka, pa ga pridobiti za neku svoju stvar ili mu iznuditi stav o nečemu, Henry Kissinger rekao je da bi Poljska sigurno dobila Saveznu Republiku Njemačku tog 3. srpnja 1974, i da bi se plasirala u finale Svjetskog prvenstva, samo da nije padala ta očajna kiša i da frankfurtsko igralište nije bilo tako blatnjavo. Gierek se kažu osmjehnuo.

Te jeseni, godine 1973. krenuo sam u Osnovnu školu Silvije Strahimir Kranjčević, na Mejtašu. Prvi razred završio sam u Drveniku, bio sam ustreptao i izgubljen, govorio sam drukčijim jezikom od onoga koji se govorio u Sarajevu. Moj naglasak fatalno se razlikovao. I bio sam upravo onako uočljiv kao što uočljivim biva svaka pridošlica, migrant, tuđin. Djeca su bila okrutna, a ja sam bio slab. Ili možda nisam bio toliko slab, koliko sam bio nezainteresiran za život među njima. Samo sam čekao da se završi škola i da idem kući. Moj svijet bio je takav da mi oni nisu trebali. I danas, nakon što su mnogi krugovi već zatvoreni i u koječemu se vraćamo na početak, moj svijet je takav da mi oni nisu potrebni. Samo što oni više nisu moji razredni drugovi i drugarice, nego su to neka druga velika djeca s kojom bih trebao biti u zajednici. Trajala je ta muka s mojom pretjeranom uočljivošću sve negdje do početka prosinca 1973, sve do onih teških sarajevskih decembarskih magli, kad smog već štipa pluća i tek će prvi debeli snijeg pročistiti zrak. Ne sjećam se je li snijeg već pao kada su se u školi pojavila dvojica sitnih crnokosih dječaka, budućih školskih drugova, koji nisu znali ni riječi našega jezika. Mali Čileanci, pristigli s materama, čiji su očevi zauvijek ostali na nekom Kissingerovom stadionu, spasili su me od daljeg stranstvovanja. 

Ne može čovjek programirati sjećanja. Većinu ovoga ćemo zaboraviti, a pamtit ćemo neke nevažne događaje u životu, sitne pojedinosti, budalaštine, i među njima tek nešto veliko i važno, od čega zastaje dah i u čemu je bit onoga što smo proživjeli. Tako je i s knjigama koje smo čitali i filmovima koje smo gledali, a nije drukčije ni s nogometnim utakmicama i svjetskim nogometnim prvenstvima. Samo što razlika, ipak, postoji: na osnovu upamćene replike, rečenice kojom započinje roman, atmosfere, načina na koji je opisan susret dvoje ljudi, moguće je po sjećanju rekonstruirati neke velike i važne filmove, romane, pripovijetke. U onome što čovjeka zatravi, često postoji ključ sjećanja na ono za što mu se čini da je zaboravio. Tako i u nogometu: kad među svim tim nevažnim, a po nevolji upamćenim pojedinostima, izbije nešto što je drukčije i izuzetno, i što izmiče uobičajenoj logici igre, nešto što ćemo upravo zbog toga i zapamtiti, u tome će biti ključ sjećanja na zaboravljeno. Malo-pomalo, i čovjek se prisjeti cijele utakmice. Ili mu se čini da se prisjetio, jer mašta i služi tome da imamo čime ispuniti goleme rupe nastale od zaborava, koje su uvijek neusporedivo veće od sitnog veza sjećanja. I onda biva mnogo više onog što smo izmaštali, nego onog čega se zbilja sjećamo. A ono čega se sjećamo, u pravilu i nije sjećanje, nego se to sjećamo da smo se toga sjećali. I opet u tom posredovanju mašta biva važnija, jer samo se maštom može sjećati sjećanja na nešto.

Jedino je u starim novinama i u mašti sačuvano sve što je zbilja bilo važno, a mi smo zaboravili. I u književnosti, naravno, u romanima i u poeziji, a pomalo i u jeziku, u riječima, tim mrtvim metaforama, sačuvana su sjećanja koja onda čine našu svijest i tvore naše porodične i društvene povijesti. Usred svega toga slabo je i nesigurno sve ono što nam je u glavi. Ali od toga slabog i nesigurnog započinju i ove pripovijesti. A s njima i svaki razgovor o nogometu.

Recimo, od ovoga prvenstva, a svaku sam njegovu utakmicu vidio, pa ću, Bože zdravlja i sreće, gledati i dvije preostale, ostat će mi, mimo onog na što me podsjećaju ove pripovijesti, u kojima je uz Svjetsko prvenstvo u Kataru ispripovijedana i jedna privatna nogometna povijest, a s njom i jedan život, nekoliko trenutaka iz 69. minute utakmice između Hrvatske i Argentine, koji stanu u jedan ne pretjerano dug filmski kadar, u kojem stari Lionel Messi, trideset i pet mu je godina i u dobi je kada su trojica najslavnijih njegovih prethodnika, Pelé, Cruijff i Maradona, odavno batalili igranje ozbiljnog nogometa, pretrčava s loptom u nogama i nadigrava svoga skoro petnaest godina mlađeg suparnika Joška Gvardiola. Mladić za glavu viši i snažniji od njega hvata ga za rame, pokušava ga držati, pokušava mu narušiti ravnotežu, ali Messi se kreće dalje, nezaustavljiv, sonetno usklađen s gravitacijskim silama, u harmoniji s onim silama koji njegove suparnike vuku k zemlji ili izbacuju iz putanje, bježi Gvardiolu, a zatim upućuje loptu, koju dočekuje netko mlađi… U pripovijesti je već zapisano i tko je to bio, pamtit će stare novine, pisat će u knjigama, ali moje sjećanje vjerojatno će se završiti prije nego što lopta do njega dođe. Gola se evo ni sad skoro više ne sjećam. I vjerujem da neću biti jedini u ovakvom sjećanju. Većina ljudi u Hrvatskoj, koje zaista zanima nogomet i koji bi pratili sve utakmice svjetskog prvenstva i da Hrvatske nema na njemu, kao i većina takvih istih u susjednim zemljama, kojima je i ovo svjetsko prvenstvo upečatljivo zbog Hrvatske, pamtit će tu scenu. Sve ili skoro sve drugo će zaboraviti, ali ovo će pamtiti!

Je li Joško Gvardiol u nevolji što ćemo ga pamtiti po bitci koju je izgubio? A ne, recimo, po onih nekoliko čudesnih obrambenih intervencija iz utakmice s Belgijom, kojima je svoju reprezentaciju odveo ravno u sljedeći krug. Bilo je i drugih na ovom Svjetskom prvenstvu, ali ni za koga, osim za Gvardiola, ne bismo rekli da bez njega Hrvatske ne bi bilo u osmini finala. Pa čak ni za Ivana Perišića. Pa čak ni za nacionalno božanstvo Luku Modrića. Ne bismo to rekli ni za Dominika Livakovića, jer možda bi sve ono do jedanaesteraca obranio i netko drugi. Ali da nije bilo Joška Gvardiola protiv Belgije, Hrvatska bi izgubila tu utakmicu. Pa je li onda loše, je li nepravedno što mu onaj Messijev prodor nikad nećemo zaboraviti? Nepravedno nije, jer Mnemnozina nije obdarena moralnim kriterijima, i ne zaboravljamo po etičkim diktatima. Ali nije ni nepravedno: vjerojatno ne bismo ni pamtili da je za Messijem dokaskala kakva stoperska raga, kakvom su Gvardiola vidjeli, a mi to, valjda zbog nedostatka vlastitih nadahnuća, prenosimo, autori zlobnih britanskih tabloida, nego je od Messija stradao i uz njega se polomio jedan dobar, vrlo darovit i čestit igrač. Dobrih i darovitih još i biva, ali čestitih je danas malo. Kasnije su mu u studiju HRT-a prigovarali, prigovarao je, čini mi se, onaj bivši golman Crvene zvezde i Dinama, znat ćete sami koji, kojemu se ne može osporiti dobronamjernost i stručnost, da je plaćao danak neiskustvu (tako glasi jedna od najstarijih naših jezičnih fraza u nogometu), jer nije na vrijeme rušio Messija. Nisam siguran da se u tom slučaju talijanskom sucu Orsatu, uz onaj dosuđeni jedanaesterac ne bi prigovarao i crveni karton Gvardiolu. Jer to bi rušenje u ovom slučaju drukčije teško prošlo. Čim je Messi primio loptu, nakon drugog je koraka sve već bilo gotovo. Nije ga se drukčije moglo zaustaviti.

Utakmicu protiv Argentine Gvardiol u cjelini nije odigrao dobro. Svakako ne onako kako je igrao u prethodnim utakmicama. Ali i da je bilo drukčije, ili da je Zlatko Dalić umjesto njega protiv Argentine postavio staroga Domagoja Vidu, pa da je malo ispremiješao obranu, sve bi bilo isto, ili bi bilo još malo gore. A ne bi u toj 69. minuti bilo značajno drukčije ni da je Joško Gvardiol igrao utakmicu života. Iako su golovi u nogometu uvijek izuzetak od igre a ne njezin krajnji ishod, iako golovi nisu nužnost, nego uvijek predstavljaju neki poremećaj, rezultat su nečije pogreške, gotovo u pravilu nedostatka intuicije i imaginacije, sposobnosti braniča da predvidi što će napadač u sljedećem trenutku učiniti, postoje situacije i postoje golovi koji su poput onih genijalnih rečenica usred velikih romana. Takvi golovi ne nastaju protivno savršenoj logici igre, ali ni protiv te logike. Oni su veći od same igre. Ne moraju to ni biti golovi. Može to biti i onaj dribling marokanskog nogometaša, kada portugalski branič odleti u stranu, a da Marokanac nije ni dodirnuo loptu. To je nogomet kakvog nema bez Messija, ali u istoj ga toj sceni nema ni bez Joška Gvardiola. 

Mene je to njegovo stradanje iz 69. minute podsjetilo na jedan posve drukčiji stoperski posrtaj. Bilo je to 19. prosinca, u Pireju, u Grčkoj pod vladavinom pukovničke vojne hunte, Jugoslavija je igrala posljednju utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, i bila joj je potrebna pobjeda od tri gola razlike. Već u petnaestoj minuti bilo je 2:0 za goste, a onda su počele nevolje. Nakon što su Grci smanjili rezultat zbio se jedan od najbizarnijih golova koji sam vidio – opisujem ga po sjećanju, jer jedino taj gol ne nalazim na internetu – Josip Katalinski, čuveni centarhalf sarajevskog Željezničara, nakanio je golmanu Enveru Mariću vratiti loptu. Marić je bio negdje oko jedanaesterca, Katalinski je u mom vrlo, vrlo nesigurnom sjećanju bio malo izvan kaznenog prostora, i malo prejako raspalio je po lopti… Šut je za jednoga od boljih vratara našega  nogometnog svijeta naprosto bio neobranjiv. Katalinski je, dakle, izjednačio u ime Grka, Jugoslavija se našla na rubu nogometne propasti, premda je bila nadomak velikog trijumfa, a trebalo je biti odigrano cijelo drugo poluvrijeme. I tada se, u tom drugom poluvremenu, događa još jedan veliki obrat, dramaturški i psihološki: najprije je dvadesetogodišnji Ivica Šurjak vraća u vodstvo, da bi Stanislav Karasi u posljednjim sekundama utakmice zabio za 4:2. Kako su Jugoslavija i Španjolska nakon toga imali istu gol-razliku, prvi 7:4, drugi 8:5, jer tada su pravila bila takva da je mjera bio samo odnos između broja danih i broja primljenih golova, a nije se brojalo tko je dao više, ako je i primio jednako toliko više, 13. veljače 1974. u Frankfurtu igrala se majstorica za plasman na Svjetsko prvenstvo. (U današnje vrijeme lijepa riječ majstorica zamijenjena je ružnom riječju doigravanje…) U trinaestoj, neki tvrde i četrnaestoj minuti te utakmice, Josip Katalinski zabija jedini gol na utakmici, ali sada ne svome golmanu Enveru Mariću, nego onome koji se punim imenom zvao José Ángel Iribar Kortajarena. I taj gol bio je spektakularan: prvi šut glavom Iribar je briljantnim refleksom obranio, ali onda je Katalinski u nekom čudnom padu, a padao je na leđa, nogom zahvatio loptu i zabio je ravno u rašlje. Bio je to trenutak nogometne besmrtnosti, još jedan od onih koji su upisani u povijest jugoslavenske svakodnevice i u mitologiju zajednice. Skoro devetnaest godina nakon te utakmice, u neku strašnu sarajevsku zimu, dočekivao sam, pri njegovom izlasku s okupirane Ilidže, velikog Josipa Katalinskog. Bio je u nekoj čudnoj vučjoj bundi, bez ičega u rukama i u džepovima, nosio je svu svoju veličinu sa sobom i u sebi. I velik je bio u tom trenutku najvećega svog stradanja, nakon što je već bio sahranio brata, ubijenog u tom ratu.

A čovjek kojemu je tog 13. veljače 1974. antijunak iz utakmice s Grčkom zabio onakav gol, čuveni Iribar, osamnaest je godina karijere branio za jedan jedini klub, Athletic iz Bilbaoa. Bio je Baskijac, u španjolskom je nogometu imao nadimak El Chopo, ili Topola. Ostao je upamćen i po tome što je 5. prosinca 1976, prije utakmice s Real Sociedadom, zajedno s kapetanom protivničke ekipe Inaxiom Kortabarria Abarrategijem, također svjesnim Baskijcem, na sredinu igrališta iznio ikurrinu, još uvijek zabranjenu baskijsku zastavu. Fašistički vođa Francisco Franco mrtav je bio tek godinu dana, i to je bilo prvo javno prikazivanje ikurrine. Nakon ovoga Iribar nikad više nije branio za reprezentaciju. Nisu ga više htjeli. Otprilike na takav je način započela duga i krvava sezona baskijskog terorizma i državnog nasilja nad Baskijcima po Španjolskoj. I tu je nogomet metafora života i društva: Iribara, kao ni Baske, nisu htjeli, ali oni su svejedno bili tu. Možda je moglo biti drukčije. Ne pitajte manjine i pojedinca zašto nije bilo. Pitajte većinu.

Joško Gvardiol, taj pristojni mladić, bolji i s riječima od većine naših nogometaša, postradao je u duelu s Messijem onako kako je Josip Katalinski postradao u Pireju. Dobri stoperi uvijek će imati sreće. Katalinskog je spasio Karasi, a Gvardiolov gubitak u dvoboju nije značio ništa jer je utakmica već bila izgubljena.