U pjesničkom fragmentu  „Otac i matematika“ Glorije Lujanović,
koji sam pročitao na Ajfelovom mostu
— dakle, kod Jergovića —
ima epizoda s očevim profesorom matematike 

“Meni je matematiku predavao jedan
Ne mogu se sad sjetiti prezimena
Najviša ocjena je bila trojka
On govorio Bog zna za pet
Ja za četiri vi možete samo za tri“ 

Volim Glorijine pjesme i Ajfelov most
— ovaj dio izbriši, reći će da se uvlačiš
ko donji veš među guzove 

Kad sam došao u srednju
o njemu su rekli identičnu stvar
Imao je brkove
Od moždanog udara usporen hod i ružan rukopis 

Šaputalo se da je skrivio smrt učenice
Zaključio joj jedinicu, a ona s prozora,
lastom,
otišla u smrt
Tad ga prekinulo i dugo se oporavljao od posljedica
— informacija nije provjerena, šta ako širiš laž? 

Ko bi takvom dozvolio da se vrati u školu?
Odgovore nam slijeganjem ramenima,
pa mu oborenih glava odemo na čas
— ovaj dio dođe kao kritika na školstvo, možda nije pametno ostaviti?

Govorio bi:
Lutke moje, za one koji znaju matematiku
Glavonje, za nas koji ne znamo 

Jednom sam jedini u razredu riješio zadatak
Nikom nije bilo jasno kako
Ti si prepisao, ali od koga, kad niko ne zna?
Dao mi tricu, jedinu iz matematike koju sam dobio u srednjoj
Ona četvorka sa maturskog se ne računa
Tad sam prepisao
— rekoše li za Sokrata da je kvario mladež? 

Mi završavali drugi razred, on radni vijek
Kupili mu dvije flaše vina
On zabravi vrata kabineta
Pa izvadi iz radnog stola plastične čaše
Svima po dva gutljaja
Mi malo popili, a on zapjevao
„Nazdravite drugovi
Sa mnom i sa tugom
Otišla je voljena
U zagrljaj drugom“
— šta će biti ako ga sretnu na ulici?
pošalju poruku o napisanom?
možda mu prirediš neugodu? 

Nije to prvi put da sam pio crno vino
Ogadilo mi se još u šestom osnovne
Slavila se Nova
Otac se veselio pivom
Meni dao izbor, pij šta hoćeš
A ja zagalamio hoću samo krv Božiju
Do ponoći ispraznim flašu
Odem do komšije ispod
Ispijem pet piva, ko da pijem vodu
A on me, zadivljen mojim cugom,
odvede prekoputa do svog buraza
Da vidiš kako mali pije, ko veliki
I tu sam s njima ostao do jutra, sve smo popili iz špajza
Kući se vratim, zaspim
Probudi me stomak tjeranjem do klozeta na grljenje wc šolje
Vodili smo ljubav satima
— o ovom dijelu razmisli, treba li tako pisati o sebi?
šta će drugi reći?
kakav čovjek može iz toga izaći? 

Ma, šta te briga
Nek misle da si proklet, a oni sveci
Ti samo zapisuješ bez straha
i redovno maštom preuveličavaš stvari
Oni čitaju, komentarišu i smiju se koliko su tvoja iskustva
plitka naspram njihovih, skrivenih 

I znaj,
skoro,
svaka svetost je prikrivena prljavost

U vrijeme Nine Pavića i Europapress Holdinga, početkom novoga milenija, u Hrvatskoj su utemeljene književne nagrade koje financiraju i dodjeljuju privatne kompanije, tvrtke, korporacije. Takve su, primjerice, bile nagrade Jutarnjeg lista za književnost i publicistiku, koje su trajno ugašene nakon što je te novine i tvrtku koja ih je izdavala preuzela odvjetnička tvrtka Marijana Hanžekovića. Po uzoru na Jutarnji list zatim su izniknule ponešto modificirane nagrade VBZ-a, tportala te konačno i Nagrada Fric. Našlo se tu i povijesnih suputnika, poput jednokratne književne nagrade obitelji takozvanih Frankopana, čiji su utemeljitelji, valjda, bili procijenili da će im književna nagrada podići ugled u Hrvatskoj. Na jednak način, privatnim novcem anonimnog donatora, financiran je i petogodišnji ciklus Nagrade Mirko Kovač, koja je zatim ugašena, jer njezini pokretači nisu pronašli novoga privatnog financijera, a hrvatska država ne samo da ovu nagradu nije sufinancirala, nego je ubirala porez na nagradu.

Razlika između spomenutih, te možda i još poneke nagrade koja se financira privatnim novcem, i nagrada koje dodjeljuju država, grad ili kulturne institucije na proračunu države i/ili grada, u tome je što privatne nagrade nisu izraz kulturnih politika. Ako na njih imate neke prigovore, možete ih uputiti članovima njihovih žirija, poimence. Također, njihov ugled isključivo se tiče žirija, dok kompanije ili tvrtke koje organiziraju ili financiraju nagradu mogu, a i ne moraju, biti posredni baštinici dobrog glasa neke nagrade. Loš glas u ovom slučaju tiče se uvijek i samo žirija.

Državne i gradske nagrade, kao i nagrade institucija koje su na državnom i gradskom proračunu, uvijek su posredan izraz kulturnih politika. Njihovi žiriji, koliko god nezavisno djelovali, transmisija su kulturnih politika i želja svojih osnivača. To tako jest već i stoga što se Nagrada Vladimir Nazor, recimo, financira, između ostalog, i od poreza na Nagradu Mirko Kovač. Slijedom ove logike, dobitnici Nagrade Vladimir Nazor ili Nagrade grada Zagreba oslobođeni su poreza na financijski dio nagrade. Dok će dobitnik Nagrade Fric, ili Nagrade tportala, ili Nagrade VBZ-a, platiti puni iznos poreza, baš kao da se države i njezinih kulturnih politika ove nagrade nimalo ne tiču.

Zato bi bilo mudro da se bavimo samo nagradama koje su izraz kulturnih politika. Ovoga kasnog proljeća pale su dvije, neočekivano znakovite. Krećemo obrnutom kronologijom, od drugododijeljene. Uz izravan prijenos na programima HRT-a i uz popriličnu javnu pompu predzadnjeg je dana proljeća u Zagrebu dodjeljivana Nagrada Vladimir Nazor. Premda se nagrada dodjeljuje po očitom uzoru na onu slovensku, veću i značajniju, nagradu koja nosi ime Franceta Prešerna, i primaju je, za životno djelo te za rad iz protekle godine, umjetnici iz različitih domena, temeljni i najvažniji Nazor je onaj koji se dodjeljuje za književnost.

Nagrada je ove godine dodijeljena proznom i dramskom piscu, čuvenom televizijskom scenaristu Hrvoju Hitrecu. Ali teško može ostati neprimijećeno i da je Hitrec jedan od osnivača i praosnivača HDZ-a, koji je sudjelovao još na onoj čuvenoj tribini od 28. veljače 1989, kada je predstavljen “Prednacrt programske osnove” stranke koja je i danas na vlasti, a čija članica, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, Hrvoju Hitrecu dodjeljuje Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Premda je Hitrec nesumnjivo značajan hrvatski književnik, jedan od najznačajnijih u svojoj generaciji, on je ujedno i među najaktivnijim čuvarima vječnoga utemeljiteljskog ognja HDZ-a, tako da je pomalo upitno što sve jest njegovo životno djelo i čemu se zapravo nagrada dodjeljuje. Otpočetka, on se od Tuđmana i od dijela osnivača svoje stranke razlikovao po načinu na koji je tretirao hrvatsko antifašističko partizansko naslijeđe. “Tito je bio zločinac, na svim rang-listama 20. stoljeća nalazi se na izvrsnom desetom mjestu”, reći će Hitrec u intervjuu za Večernji list početkom veljače 2020, i teško da će mu na tim riječima itko iz njegova političko-ideološkog kruga išta prigovoriti. Pa ni ministrica Nina Obuljen Koržinek. Prividni je, međutim, paradoks u tome što Hitrec prima nagradu koja nosi ime Titova ratnog veterana, političkog i književnog agitatora, i prvog predsjednika Titove antifašističke Hrvatske, Vladimira Nazora. Jest da je Nazor pritom i hrvatski pjesnik, ali ako je Tito deseti najveći zločinac u povijesti, nije li i Nazor barem za vješala?

Zapravo, nije. Zato što Ministarstvo kulture RH kontinuirano vodi takvu kulturnu i praktičnu politiku – od koje se odustalo samo u kratkom mandatu Zlatka Hasanbegovića, koji je nastojao zaoštriti stvari – čiji je cilj da se ne samo s Vladimira Nazora, nego recimo i s Miroslava Krleže, saperu njihovo partizanstvo, jugoslavenstvo, komunizam, i da ih se, između ostaloga i preko nagrada koje nose njihova imena, te pisaca kojima se te nagrade dodjeljuju, posmrtno prevede na drugu stranu. Barem među nacionaliste iz našega doba i među hadezeovce, ako ne i među one koji su im za života bili smrtni neprijatelji. 

Ako se pogleda tko su sve književni dobitnici Nagrade za životno djelo Vladimir Nazor, lako će se primijetiti da su svi, ili skoro svi, dio nekoga desnoga građanskog i kulturnog kanona, što znači da su ljudi iz jedne i jedine stranke, ili pripadaju institucijama u koje su rukopoloženi milošću stranke. Nije svaki od njih opredijeljeni desničar, ali nijedan desničarima nije mrzak. Takav je, dakle, bonton Nagrade za životno djelo Vladimir Nazor, za oblast književnosti. Nagrade za film, likovnu umjetnost, glazbu, kazalište, koje nose Nazorovo ime, mogu dobiti i oni koji su izvan desnog kanona. Naprosto, te nagrade su manje važne, jer su suštinski manje Nazorove, koji je bio pisac i pjesnik, kao što su i oni njegovi posvećeni nagrađenici.

Dok se Nazorova nagrada dodjeljuje na dan njegove smrti, Nagrada grada Zagreba dodjeljuje se dvadesetak dana ranije, dana 31. svibnja, kada mjesni katolici slave Dan Majke Božje od Kamenitih vrata. Slično koncipirana kao i Nazorova, čini mi se da je prati i približan novčani iznos. Kako je država oslobodila svoje laureate plaćanja poreza na iznose nagrada koje se dodjeljuju iz poreza, riječ je o financijski najizdašnijim književnim nagradama u Hrvata. U iznosu koji dobitniku i nakon plaćanja poreza i prireza ostaje izdašnija je samo Nagrada VBZ-a. 

Ovogodišnja Nagrada grada Zagreba, prva koju posve samostalno dodjeljuje ekološka lijevo-aktivistička stranačko-politička skupina Možemo, metaforični je prikaz jedne nove kulturne politike, ali i izvanredna prigoda za usporedbu kako to izgleda kada književne nagrade financirane javnim novcem dodjeljuju bogoljubni desničari, a kako je kada priznanja književnicima upućuju oko prirode skrbni lijevi.

Nagradu grada Zagreba je za književnost dobila Ivana Bodrožić. Vrlo istaknuta prozaistica i pjesnikinja, oko čijeg sam se romanesknog autobiografskog prvijenca “Hotel Zagorje” i sam krajnje ekstatično izrazio u podužem članku usred jednih naših novina, po čijim se romanima igraju kazališne predstave, te je među nekolicinom najznačajnijih književnih imena svoje generacije. Pritom, vrlo je aktivistički angažirana i otvorena, pa je prije nekoliko mjeseci nasred pozornice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu udarila po Nagradi Fric, jer da se ne dodjeljuje ženama, i po Miroslavu Krleži, jer da su mu ženski likovi podcjenjivački i stereotipni, uglavnom nikakvi. Istodobno, međutim, pred parlamentarne izbore u srpnju 2020. snimila je predizborni spot, u kojemu je građane pozvala da glasaju za listu broj 3, iza koje se, gle te čudne koincidencije, nalazila platforma Možemo, dakle upravo ona ekološka lijevo-aktivistička stranačko-politička skupina koja će joj dodijeliti Nagradu grada Zagreba. Sljedeće godine, pred gradske izbore održane u svibnju 2021, ponovo je snimila predizborni spot, naglasivši da Zagrepčani prvi put imaju priliku za pravu promjenu. Tomislav Tomašević je, veli Bodrožić, kandidat “koji razumije vrijeme u kojem živi”. Tomislav Tomašević je, kaže ona, “inkluzivan prema svim građanima grada Zagreba”. Tomislav Tomašević Ivani je Bodrožić uručio Nagradu grada Zagreba.

Kao pisac i čitatelj lako bih branio književni i estetski rezon obiju nagrada. Ali bih prethodno morao povjerovati da je Hrvoje Hitrec nagrađen kao književnik, a ne kao osnivač i ognjeni aktivist HDZ-a, te da je Ivana Bodrožić nagrađena kao književnica – premda se upravo tako predstavlja u oba možemaška spota, a ne kao ognjena aktivistica platforme Možemo. Zanimljivo je i da su titulari obje nagrade – pod titularima ne mislimo na Nazora i grad Zagreb, nego na političke opcije koje ih trenutno predstavljaju – odabrali upravo Hitreca i Bodrožićku da im se zahvaljuju u ime svih dobitnika. Oboje su, na neki način, istovremeno govorili u ime onih koji su ih nagradili i u ime onih koji su nagrađeni. Kao da nagradu dodjeljuju samima sebi, ili kao da smo u 1948, pa su književni nagrađenici sasvim stopljeni s političkim idejama u ime kojih ih Partija nagrađuje. Nikakvog tu estetskog rezona nema, ni u jednom, ni u drugom slučaju. Pritom, dok je Hitrec u svom govoru još i bio pisac, Bodrožić je održala govor o fosilnim gorivima i klimatskim promjenama, u čemu bi, možda, i bilo nekog smisla da je nagrađuju Crodux i Lukoil, ali kako nagradu prima od grada Zagreba, njezin govor može biti shvaćen jedino kao prilog političkoj platformi koja Zagrebom vlada. Poslušajte, recimo, ovo: “Jedino relevantno političko pitanje današnjice koje nadilazi sve dosadašnje fikcionalne, primitivne podjele u smislu nacije, rase, roda, kulture, jedino čemu se svi trebamo posvetiti jest osvještavanje da su klimatske promjene tu, da je eksponencijalni rast zagađenja, izumiranja vrsta, uništavanja okoliša brz i nepredvidiv, i da ove loše vijesti trebamo proširiti svima kako bi se trgnuli i počeli djelovati.” A onda i pokroviteljski zaključak, nakon kojeg će se gradonačelniku Senfu i njegovim majonezicama orositi oči od silnog ganuća: “Na kraju, žao mi je ako sam učinila da se ne osjećate baš dobro u ovom svečanom trenutku, ali to je jedini način da nešto i poduzmete, vi i mi zajedno, kako bi pripremili djecu i sebe za budućnost kakvu je oblikovala naša neodgovorna prošlost.” Zvuči kao ono vrijeme kada su pjesnici, čija imena danas ne pamtimo, ispunjeni lirskom zabrinutošću apelirali na policiju da pokaže veću budnost u nadzoru nad građanima.

Razlika između Hitrecovog nastupa i nastupa Ivane Bodrožić u tome je što Hitrec, skupa s desnim književnim kanonom, nastupa već tridesetak godina, dok je Možemo, kako kaže Bodrožić, “prvi put prilika za pravu promjenu”. Ta prava promjena je, sudeći po onome što se dogodilo, “primitivne podjele u smislu nacije, rase, roda, kulture”, zamijeniti širenjem “loših vijesti” o klimatskim promjenama i fosilnim gorivima, kao “jedinim relevantnim političkim pitanjem današnjice”. Zanimljivo je, uočljivo je i to da Bodrožić svoje “jedino relevantno političko pitanje” nadređuje “fikciji”, premda se, mislilo se, kao i Hrvoje Hitrec, ona prvenstveno bavi fikcijom. Ali to je ta žrtva koju pisac polaže na oltar velikih ideja. Hitrec žrtvuje književnost zarad Hrvatske i hrvatskoga naroda, upozoravajući u naslovu jednoga nedavnog intervjua: “Lutamo, još smo jednom nogom u Jugoslaviji”, a Bodrožićka književnost i ostale fikcije – među kojima je začudo spomenula i: rod iliti Hitrecovim jezikom spol – žrtvovala borbi protiv fosilnih goriva i klimatskih promjena. Iz Hitrecove perspektive, život je ugrožen Jugoslavijom, velikosrpskom ekspanzijom, neumrlim duhom desetoga najvećeg zločinca u povijesti Josipa Broza Tita. Iz Bodrožićkine perspektive, život je ugrožen ispušnim plinovima. Oboje vjeruju da je krajnji čas, te da možda nije vrijeme za fikciju. Oboje su nagrađeni nagradama koje se financiraju javnim novcem. Oboje bez ostatka i bez potrebe za isticanjem osobne autonomije izražavaju političke stavove onih koji su pobjedama na političkim izborima uzurpirali i stranački zloupotrijebili smisao i sadržaj književnih nagrada.

Ali, vratimo se još jednom na to: kako je moguće da je rod Ivani Bodrožić najednom postao fikcija? Pa nije li upravo u ime roda, s pozornice HNK likvidirala i Krležu, i nagradu koja se ne dodjeljuje ženama? Istini za volju, ne dodjeljuje se ta nagrada, kao ni bilo koja druga privatno financirana nagrada u Hrvatskoj, ni muškarcima, nego se dodjeljuje knjigama i osobama koje su te knjige napisale, bez obzira na “fikcionalne, primitivne podjele u smislu nacije, rase, roda, kulture”. Ili se, to će biti najvjerojatnije, dodjeljuju u skladu s estetskim, moralnim i socijalnim kapacitetima članova žirija. Što je, ipak, manje zlo nego kada se književne nagrade dodjeljuju stranačkim veteranima i aktivistima. Ili da budemo rodno korektni: veterankama i aktivistkinjama.

Bosnik ili Botnik? Ma, biće da je bocal… Bar pjesnik Miro Petrović tako veli. A ono što Miro veli, to je tako, bezbeli. Pa pisca u toj problematici i dumanju čak i glava zaboli. Eto, tako bih počeo da pišem o novoj knjizi Almina Kaplana pod naslovom “Kućni ljudi” koja je izašla iz štampe u izdavaštu Buybooka, u edijici Dnevnik koji uređuje književnik Semezdin Mehmedinović. Kakva je to knjiga, pitate se vi… I ko danas na književnoj sceni na prostoru Jugoslavije piše dnevnike. Pa eto, piše ih Almin Kaplan, pišu i još neki, i probao sam te neke malo i da pročitam, no od toga njihovog pisanja nema selameta. I sad bi oni “alternativni” na književnoj pozornici pomislili, kao što već mišljahu i govorahu, pa o čem to piše u dnevniku onaj dosadni Kaplan koji u svojim sporim pjesmama, pričama i romanima pripovijeda o nekakvim hercegovačkim suhozidićima i gasulhanama? Gajbicama i paprikama? Piše upravo o tome, samo drukčije, jer je Almin Kaplan sjajan pisac pa će na istu temu, a vjerovali ili ne to je njegova tema jer je živi i voli o njoj pisati, napisati uvek drukčiji i novi rukopis, uvek savršen i bez slovca viška. U ovoj knjizi od četiristotinjak stranica Kaplan, čiji književni rad poznajem kao svoju biblioteku, ispisao je verovatno najbitniju knjigu njegovog dosadašnjeg književnog opusa i to kroz formu dnevnika. Dodao bih da je knjiga poezije “Bukara” do ovoga trenutka nosila tu titulu u Kaplanovom opusu, ali “Kućni ljudi” su je u mojim osećanjima na toj poziciji upravo zamenili. Pisac ispisuje svakodnevni život u Rivininama kraj Stoca, na Dubravskoj visoravni… Te odlaske u Mostar gde radi i ponekad obavlja veće kupovine u marketima ili u nekoj od sjemenarni. Kaplan kuva, trči, sadi svoje začinske biljke, vaspitava sinove, sa ženom gleda filmove, sluša muziku  i pije dobrog vina iz Međugorja. I to tako kuva da vam dok čitate pripremu obroka voda na usta pođe. A sve to piše kroz boje, pre svega bakar i mjed. Prevukao je Kaplan filter preko svojih reči i rečenica, pa onda kroz njegov dnevnik čitate ni više ni manje nego hercegovačku sepiju. Čitate brazde koje čekaju da se uzoru. A upravo u zemljanim brazdama raste književnost Almina Kaplana koju on vrlo pažljivo prvo freza, pa tek onda seje i zaliva. U tim njegovim zapisima shvatate kako funkcioniše život jednog pisca… Dok vozi, on sluša muziku koju sluša Mirsada, jedna od junakinja njegovog novog romana u nastajanju. On čita, prepravlja i dopisuje svoje stare knjige i o svemu tom piše pa se pomalo i nervira. A nervira se Almin često, jer je čovek ters. Najviše ga nerviraju gusenice, a komšija Miro veli da će to brat njegove pokojne žene koji se zove Dane molitvom rešiti? Šta će na to pisac? On će na to zašutjeti. A onda, piše Kaplan i o tome kako je kroz odnos sa svojim roditeljima formatiran u čoveka kakav je sada, piše o knjigama koje čita dok piše… I dok čitam ovaj dnevnik, shvatam da ga uzimam kao medikament, da me smiruje i u velikoj meri leči. Postajem ovisnik toga štiva. Zašto? Zato jer nama ljudima u gradovima život curi iz dlana kao pesak kada ga zahvatiš na plaži u onim trenucima melanholične sunčane razbibrige… Eto tako nam prolaze dani i baš kada neko pomisli da bi bilo zanimljivo čitati jedan takav dnevnik, gradski dnevnik, stresem se od muke jer bi u njemu stalo samo brujanje tramvaja, buka, nervoza i frka. I gradska patetika. Dok u Rivinama dani traju duže i ima se šta u njima zapaziti, čuti, pa onda vala i zapisati.
Hoćete li pročitati knjigu posle ovoga moga takozvanog  prikaza? Briga me, pravo da vam kažem. Ionako sam ga pisao samo zato što sam osetio potrebu da o toj knjizi ostavim pisanog traga. Ali bolje bi vam bilo da je pročitate, pogotovi vi, ljudi iz gradova. Pogotovo vi kućni ljudi!

Nigdje, kao u američkom pravnom sustavu – s kojim smo upoznati uglavnom preko holivudskih filmova – povijest nije nedvosmislena i jasna učiteljica života. Pa kad američki Vrhovni sud ukine presudu iz 1973, koja je bila presedan na osnovu kojeg se sudilo, to biva put onim američkim državama u kojima su na vlasti republikanski ekstremisti da zabrane pobačaj. Kako je takvih država, možda, i pola od pedeset, i kako se ukida jedno čovjekovo pravo, jedno pravo žene, koje je postojalo pola stoljeća, i u tom je vremenu postalo civilizacijska i tradicijska stečevina, pa je velikom broju žena, ali i muškaraca, nezamislivo da ono bude ukinuto, odlukom Vrhovnoga suda Sjedinjenih Američkih Država ta zemlja dovedena je u stanje tihoga, tinjajućeg građanskog rata. Pred bitkama toga rata, “koje nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene”, kako bi to rekao jedan vrhovni sudac naših života, ne nalaze se samo Sjedinjene Američke Države, nego i onaj dio svijeta koji se, posljedicom opće globalizacije, američkim modama, Nato intervencijama i dobrim demokratskim marketingom, povinovao američkim pravnim, političkim i kulturnim presedanima, i postao američkom konfekcijskom kopijom. Umjesto da pravo na pobačaj, kao i brojna druga ljudska prava, pa tako i etničku, vjersku i rasnu ravnopravnost, branimo kao pitanja vlastitih svjetonazora, sloboda i tradicija, često smo se štitili Amerikom kao pokrovom i strehom. A onda je nestalo Amerike, i našli smo se pod golim nebom.

Pravo na pobačaj je, suštinski gledano, pravo na vlastito tijelo i na potpuni fizički integritet. Mogu li Država, Crkva, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država ili centrala vladajuće stranke, raspolagati našim utrobama? U muškom slučaju to znači jedno, u ženskom drugo. U muškom slučaju institucije raspolažu našim tijelima, udovima i utrobama kada nas mobiliziraju i šalju u rat. U ženskom, koji je brutalniji, potpuno iste institucije, uz tek neznatne modifikacije, raspolažu onim tkivom, onim ljudskim mesom, koje počinje rasti u ženskoj utrobi, a nije tumor, dobroćudni ili zloćudni. U oba slučaja postoji emocionalna i moralna senzacija, kolektivni ushit i povijesno, te književno i umjetničko bodrenje muškarca i žene da svoja tijela podijele sa zajednicom. Muškarci ginu kao ratni heroji, uvjereni da je u tome smisao njihova postojanja, jer Država, i u toj državi dom, ulica, kvart i grad, veći su i važniji od njihova pojedinačnog života. Žene ne ginu: one rađaju, tako što njihova tijela i utrobe rastu u druga tijela i utrobe. Za njih to je smisao postojanja. Država, Crkva, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država ili centrala vladajuće stranke očekuju da upravo to bude smisao života svakome muškarcu i svakoj ženi. Drukčiji stavovi, ili drukčiji smislovi života, ponegdje se toleriraju, tako što ih se štiti kao manjinsko mišljenje i kao izuzetak od pravila, ali zapravo ne postoje zemlja ni zajednica koje ne bi veličale muško ratno junaštvo i žensku majčinsku požrtvovnost. Ustupanje vlastitoga tijela potrebama društva.

Pobačaj je uvijek izuzetak. Kao što je dezerterstvo, dopušteno ili nedopušteno, uvijek izuzetak. Smisla i biti tog izuzetka možemo tek donekle postati svjesni ako se uživimo u nešto što je zapravo nezamislivo. Pogotovu u muškom slučaju. Kako je to kad ti u utrobi raste nešto što je u vlasti i vlasništvu Države, Crkve, Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država, centrale vladajuće stranke i najgorega ološa zemlje u kojoj živiš? Može li se zamisliti išta strašnije u čovjekovu životu nego da mu u trbuhu raste nešto što bi svojim smatrali doktor Ćorušić, doktorica Markić i Damir Smrtić, urednik njihova televizijskog dnevnika? To je, s društvenog gledišta, priča o pobačaju i njegovoj zabrani.

Pobačaj nije izum đavolskog i izopačenog dvadesetog stoljeća, kako to zagovornici takozvanog života tvrde. Pobačaj postoji onoliko dugo koliko postoji društvo, dakle nekoliko tisuća godina. Samo što je sve do posljednje trećine dvadesetoga stoljeća pobačaj bio potencijalno smrtonosan. Zato što se provodio mimo medicinskih procedura, izvan bolnica i ambulanti, tako što bi nesretne žene, uz nečiju pomoć, iz svojih utroba same čupale, pletaćim iglama probadale, sastrugavale ono što im nije pripadalo i s čime se po svojoj slobodnoj volji nisu mogle pomiriti. Ono što je učinio Vrhovni sud SAD-a, i što čine razne reakcionarne ili vjerskofundamentalističke vlasti po svijetu ograničavajući ili zabranjujući prethodno već legalizirane pobačaje, nikad i nigdje neće značiti rađanje više sretne ili nesretne djece, niti promjenu društvene, kulturne ili političke klime u pojedinoj zemlji. Posvuda to znači samo jedno: pobačaj će opet biti smrtonosan. Ako ne po tijelo žene koja pobaci, onda barem po njezinu dušu. Kako je to izgledalo u Sjedinjenim Američkim Državama vrijedi pročitati u priči “Ugriz tigra”, iz knjige Lucije Berlin “Priručnik za spremačice”. Objavljena prije pet godina kod OceanMora i u odličnom prijevodu Vere Balen-Heidl, ova knjiga moćnija je od svakoga političkog programa i od bilo kakve svjetonazorski intonirane propovijedi. Svi ozbiljni web portali, sve ozbiljne hrvatske novine – a takvih jedva i da ima – dobro bi učinili kada bi, naravno uz dopuštenje izdavača, pretiskali “Ugriz tigra”, i na taj način ženama i muškarcima pokazali o čemu govorimo kada govorimo o ilegalnom pobačaju u Americi.

Priča o pobačaju je, baš kao i priča o majčinstvu, samo s neke suprotne strane, i ženska i muška priča. Jednako kao ni u priči o majčinstvu, žene i muškarci nisu u njoj antagonisti, nisu protivnici. Moglo bi se to ovako reći: pobačaj je, kao i majčinstvo, jednako ženska i muška stvar, ali o kojoj uvijek i isključivo odlučuje žena. Naprosto, radi se o njezinom, a ne o njegovom tijelu. Dok je tradicionalno ili biološki shvaćeno očinstvo, bez obzira na onaj jedan nužan fizički čin, ipak samo metafizička činjenica, tradicionalno majčinstvo je i fizička i metafizička činjenica. Dok sam s pokojnim ocem povezan tek u duhu svetome i u otrovanom i čemernom genu jergovićevskom, sa svojom ludom pokojnom materom ista sam kost, isto meso. Njezino falšno materinstvo mnogo je veća i snažnija priča od njegova plahog i neuspjelog očinstva. Njezinog abortusa, pak, on se pred smrt vjerojatno nije više ni sjećao. Ona taj abortus, po svemu legalan, do smrti svoje sigurno nije zaboravila.

Ali krivo je, sektaški krivo, te glupavo i nedostojno misliti i zastupati da su u pripovijesti o pobačaju, o odluci Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država, i tihoga građanskog rata, na jednoj strani zli muškarci, a na drugoj ponižene i drugotne žene. Premda ukidanje povijesnog presedana iz 1973, u slučaju Jane Roe protiv Henryja Wadea, američke žene čini drugotnim u odnosu na muškarce, jer dovodi u pitanje njihovo pravo da same odlučuju o svojoj utrobi, niti su ovu odluku donijeli samo muškarci, niti je ona donesena u korist muškaraca, pa čak i u korist nekoga imaginarnog patrijarhata. Formalno gledano, Vrhovni sud glasao je 6:3. Šestero sudaca koje su imenovali ekstremistički republikanski predsjednici George W. Bush i Donald Trump bili su za put prema zabrani pobačaja, troje sudaca koje su imenovali demokratski predsjednici Clinton i Obama bili su za očuvanje civilizacijske stečevine i generacijske tradicije. U rasno-etničkom pogledu, na obje strane vlada gotovo jednako šarenilo. U vjerskom smislu, bez obzira na Afroamerikanca Clarencea Thomasa, koji američki Ustav čita i tumači upravo onom metodom kojom saudijski vehabitski poglavice čitaju i tumače Kuran, također postoji raznolikost na obje strane. I što je naročito važno: među demokratskim braniteljima prava na pobačaj u Vrhovnome sudu dvije su žene, Sonia Sotomayor i Elena Kagan, ali žena je i Trumpova sutkinja Amy Coney Barrett, koja je, kao najmlađi sudac Vrhovnoga suda, bila za put prema zabrani pobačaja. Bilo bi glupavo i nedostojno to previđati, ili zastupati mišljenje da su jedne žene manje žene od drugih žena.

Tihi građanski rat, koji sada slijedi u Sjedinjenim Američkim Državama i u svijetu, neće se voditi prema rodnoj ili spolnoj crti podjele. Pobačaj je danas mnogo više zajednička stvar nego što je bio u vrijeme u kojem su se žene, uz pomoć progresivnih muškaraca, borile za legalizaciju. Stoga je pomalo tragikomično kada po hrvatskom mrežovlju čitamo naslove poput: “Žene bi, nakon odluke Vrhovnog suda SAD-a, mogle ući u oružani sukob s ostatkom svijeta. Takav smo otpor već vidjeli”. Osim što se na taj način svjesno promašuje bit stvari, poprište bitke seli se tamo gdje bitke nikako ne može biti. Ali nije to čudno, jer je ovakvu vrstu pozicioniranja u hrvatski javni prostor uvela ženska momčad koja se na scenu izašla pod plaštom i paskom Kolinde Grabar Kitanović, čija je erotiziranost muškim politikama Donalda Trumpa već legendarna.

I na kraju, još nešto vrijedi naglasiti: pobačaj, kao ni pravo na slobodu riječi, pravo na Republiku, na rasnu i etničku ravnopravnost, danas nikako ne pripada inventaru podjele na ljevicu i desnicu. Protiv su ekstremne politike, koje se danas uglavnom deklariraju kao desne, ali ni u ovom slučaju ne moraju biti samo desne.

Ako Matvej u bilo koje doba
Dođe u rodni grad
Mostar

I tamo
U aleji mladosti
Ne zatekne i svoj dom –

U bilo koje doba dana i noći
Neka navrati i legne
Ovdje kraj mene:

Zauvijek
Moja i slobodna
I dvojna i komotna –

Od pruća
Zajedničkih riječi:
Ova je pjesma i njegova kuća

(2022)

U to davno doba, dok svijetom još nisu vladali ljudi, živio je u našoj zemlji neobičan i ponosan narod divova koji su sami sebe nazivali Džidovi. Živjeli su mirno i među njima kavga, zavist i mržnja nisu bili poznati, a srdačnost i dobrodušnost cijenili su kao najdragocjeniji posjed. Među njima takvim svojom plemenitošću isticao se Demil i ovo je priča o njegovom slavnom i pomalo zaboravljenom životu. Sve se odigralo ovako. 

Sedam je godina snijeg neprekidno padao, a kada se osme konačno otopio, visoravan je bila napuštena i pusta. Čak su i smrtonosne stijene Prokletija izgubile na svojoj oštrini i cijela se visoravan doimala oblom i okruglom. Kuda god bi čovječje oko uputilo pogled, jedino je moglo vidjeti sablasno tihu prazninu. Samo je iz jedne kamene kućice, dopola ukopane u zemlju, i dalje prema nebu sukljao bijeli dim života. Obori koji su opasali kuću bili su prazni, iscijepanog drvlja više nije bilo u drvaru i da jedan golem, žut i olinjao pas nije neprekidno lajao, čovjek bi pomislio kako u kući niko ne živi. 

U toj su kući sklupčani u jednom uglu otac Studen i sinovi Livor i Jasen čekali da se majka Danica probudi iz predsmrtne agonije, a ona, u porodiljnim mukama, više nije razabirala ništa s ovog svijeta i tihi jecaji njenih sinova više nisu u njoj mogli pokrenuti nikakvu emociju. Trzala je rukama, grčila se od bola, vrištala probadana nekim onozemaljskim mukama, a kada bi se primirila. buncala je izgovarajući neke nesuvisle riječi. Jedanaestog dana od trenutka kada se strovalila u neizdržive muke njeno mršavo tijelo s velikim stomakom oslobodi se tereta i kućom se razmili plač tek rođenog djeteta. Otac i braća priskočiše da pomognu nesretnici, ali od gladnog dječijeg zapomaganja nisu mogli čuti šta im je umiruća pokušavala reći. 

Dugo je tog dana Studen razmišljao kakvo ime da nadije sinu, a kada pade noć, i on onemoćao leže na postelju od sušenih koža u mislima je vidio svoju pokojnu suprugu, ali mladu, onakvu kakva je bila kad ju je prvi put ugledao na planinskom obronku, veselu, razigranu i nasmijanu. Nakon punih osam godina Studen je prospavao mirnu noć, spokojnu i okrepljujuću, a kada se probudio, bio je dobrog raspoloženja. Bacio je pogled po unutrašnjosti kuće zaustavljajući misli na krčagu s vodom i vješto naoštrenoj sjekiri. Ustajući, osjeti neku mladalačku snagu u svojim rukama i nogama i onako obeznanjen i lišen svakog srama prekorači kućni prag i tamo u dvorištu, koje se protezalo do linije neba, zateče ga neobičan prizor. Onaj mališan kojem nije mogao smisliti imena halapljivo je dojio sisu olinjale kučke, nabujalu od materinskog mlijeka, bremenitu životom i snagom. Taj ga prizor zateče i on ne znajući za sebe, a ganut tim savezom životinje i djeteta, mahinalno reče: „Živi sine, Demile.“

Život na pustoj visoravni bio je surov i grub, i dok su Demilova starija braća, krupni i snažni dječaci, vrijeme provodili pomažući ocu u svakodnevnom poslu, Demil je odrastao igrajući se sa životinjama. Još kao nejače naučio je razumijevati značenje psećeg laveža, a kako je vrijeme prolazilo, i ostali glasovi prirode prestajali su mu biti tajna. Do uzrasta kada je već mogao bez nadzora starije braće hodati planinom, Demil je savladao sve jezike svog zavičaja, a znanja o svijetu sticao je u razgovorima sa životinjama koje je sretao. Medvjed i vuk su ga podučavali hrabrosti i visprenosti, soko i orao su mu pričali o granicama svijeta, zmija o tome kakav je osjećaj biti bez razloga omražen i proganjan, a lisica mu je objašnjavala da je najrazboritije nastojati svaki sukob razriješiti razgovorom. Vrijeme je prolazilo i Demil je postajao krupniji i jači, a onda se jednog proljeća pred ocem i braćom ukaza kao odrastao i stasit mladić. Duga, valovita kosa padala mu je preko cijelih leđa dodirujući svojim vrhovima posljednji pršljen na tijelu, ruke su mu bile vitke i mišićave, lice blago i pristalo, golobrado, a oči svijetlozelene i praštavo bljeskave. 

Kad je počeo pomagati ocu i braći u svakodnevnim poslovima, Demil je osjetio da je napokon ravnopravan tim muškarcima, ali ne prođe mnogo vremena i on primijeti da najteže poslove, one s kojima su se braća posebno mučila, on obavlja s neviđenom lakoćom. Bio je u stanju podići i balvan i donijeti ga na ramenu iz šume pred kuću, mogao je samo jednim udarcem topuzom raspolutiti najveću i najtvrđu stijenu u polju, bio je u stanju jednom rukom uhvatiti najkrupnijeg bika za rogove i povaliti ga na zemlju. I radio je Demil sve to ne primjećujući da je to snaga neprirodna za njegovu vrstu, snaga kojom njegov otac i dva starija brata nisu bili obdareni. A divovi njegovog plemena bili su iznimno jaki i bili su u stanju bez mnogo napora podići ljudsku kuću od kamena i baciti je niz ledinu. Samo, to su radili rijetko, jer su u to davno doba divovi živjeli u miru s ljudima nastojeći u svakoj prilici, svojom snagom i mudrošću, biti na usluzi ljudskom rodu.

Početkom jednog ljeta, kada su mladići bili već dobro opečeni suncem, nešto se pokrenu u Studenovoj duši i on odluči napustiti visoravan. Već je nekoliko godina pobolijevao od melankolije i nerijetko je noću znao jecati od tuge dozivajući svoju umrlu suprugu Danicu. Izlazio bi onda u kućnu avliju i dugo gledao zvijezdu na nebu pokušavajući njenim posredstvom govoriti sa svojom ženom. Kada je te godine miris divlje lipe razmilio širokom poljanom na kojoj su mladići napajali stoku, Studen, ostario i pomalo onemoćao, obznani djeci kako je došlo vrijeme da se pokrenu i ostave taj krajolik da zjapi prazan. Dok je gledao kako se djeca međusobno pogledaju u nevjerici, stari Studen, sijed i pogrbljen, samo reče kako je došlo vrijeme da i posljednji Džidi napuste visoravan.

Na put su krenuli ponijevši samo ono najnužnije, četiri Džida na konjima, nekoliko magaraca natovarenih stvarima i oružjem, dvije krave i čopor nedavno okoćene štenadi sa crno bijelom kujom, koja je trčala na začelju kolone. Mladići su jahali oborene glave ne usuđujući se pitati čemu ovaj nagli pokret, ali negdje duboko u sebi osjećali su da njihov otac ima dobar razlog što napušta dom koji je podigao vlastitim rukama. Studen je jahao privezan za svog konja popijevajući bajalice za sretan put i krijući od djece da je u snovima vidio zastrašujući znamen buduće nesreće. Usnio je kako je došao kraj vremena Džida i u istom je snu vidio kako strijele odapete sa lukova ljudi ubijaju posljednjeg diva. Nije sebi htio priznati kako je naslutio kraj svojoj vrsti i zato se dao u besmislen bijeg od neizbježne sudbine.

Već je trećeg dana putovanja Studen toliko klonuo snagom da su ga sinovi bili primorani naizmjenično pridržavati u raskošno izrezbarenom sedlu, a kada četvrtog dana pregaziše Drinu i dospješe do nekog proplanka zaraslog u mlade četinare, starac naredi sinovima da ga skinu sa konja i polegnu na mjesto gdje je zemlja bila najtvrđa. Satima je onda gledao u nebo potpuno nepomičan, nijem i sablasno odsutan mislima, nesposoban da čuje tihe vapaje svoje djece, a kada lagani vjetar stade meškariti vrhove vitkih stabala, ta čudesna i jednostavna igra prirode izmami na njegovo ogrubljelo lice blag osmijeh. Tada progovori nekim potpuno nepoznatim glasom, pisukutavim, dječijim:

„Djeco, ne zaustavljajte se nigdje. Zaboravite predjele vašeg djetinjstva, jer tamo za naš rod više nema sreće ni života. Pomažite ljudima, nemojte im se suprotstavljati, ali dobro znajte da je njihova sreća sudbinski povezana s našim nestankom. Šta god činili od onoga što je namijenjeno da bude ne možete pobjeći. I živite sa radošću u srcima, jer bijes, očaj i mržnja mogu samo da vas učine nesretnim. Budite pravdoljubljivi, slijedite istinu i ako treba žrtvujte sve što posjedujete, čak i život, da se očuva harmonija pravde.“

Nakon tih riječi još je dugo ležao otvorenih očiju, gledajući nebo i vrhove vitkih borića, ali potpuno nijem, a onda okrenu glavu u pravcu iz kojeg su došli i u pogledu mu djeca primijetiše čežnju i sjetu. Onda otpuhnu duboko i teško i činilo se da je tim odbacivanjem zraka iz širokih džidovskih pleća odbacio sve ovozemaljske terete od sebe, a posljednje s čim se rastavio bila je duša, čista i srebrenkasto-bijela. Dok se odvajala od Studenovog tijela i hrlila nepoznatim nebeskim prostranstvima njegovi su je sinovi posmatrali s ljubavlju i strahopoštovanjem znajući kako će već sa sljedećim jutrom biti sami u neprijateljskom svijetu. 

Cijelu su noć tri brata pjevala pogrebne bajalice slažući teško kamenje na netom iskopanu raku u koju su položili očišćeno očevo tijelo i najdragocjenije Studenove stvari, a kad je osvanuo novi dan, bez mnogo pitanja i dvoumljenja, podigli su raštrkane stvari i krenuli u potragu za svijetom o kojem nisu znali ništa, čak niti gdje se nalazi i kako izgleda.

Sedmog dana putovanja izbiše na nekakvu kaldrmisanu cestu i nakon samo jednog kilometra nađoše se na raskrsnici bez ikakvih oznaka. Tu stadoše i zapodjenuše diskusiju ne znajući kojim pravcem da krenu. Od oca nisu dobili nikakva uputstva i bili su prepušteni sposobnostima vlastitog rasuđivanja. Ali, što su više iznosili argumente pojašnjavajući razloge svojih tvrdnji to su mišljenja trojice braće bila sve udaljenija. Zapravo, Livor i Jasen su bili ubijeđeni da se mora krenuti na jednu stranu, a Demil da bi bilo bolje uputiti se u suprotnom smjeru. Tri su dana, na tom mjestu, tri brata pokušavala naći zajednički jezik, a kada svanu zora četvrtog donesoše odluku da svako slijedi sopstvene zamisli. Kratko se pozdraviše, muški suzdržano, a onda dvojica starijih divova odoše u smjeru za koji su vjerovali da vodi do zemlje gdje će naći smiraj i spokoj. Demil ih je gledao kako nestaju na obzoru susprežući tugu i bijes, a kada njihovih silueta nestade, s nekim se neznanim bolom uputi u pravcu iz kojeg je dolazilo sunce ubijeđen da treba slijediti njegovu nevidljivu putanju kako bi se stiglo do mjesta na koje se bez svog pristanka uputio.

Dugo je Demil jahao kroz neviđenu pustaru trpeći žeđ i glad, a kada mu je konj lipsao nastavio je hodati noseći na leđima golem teret. Po najvećoj omorini je nastojao naći neki hlad najčešće se zavlačeći pod zakržljale krošnje divljeg žbunja. Uobičajio je hodati samo noću, a hodajući gledao je sjajne zvijezde na nebu zamišljajući lica svog oca i braće, koreći svoju tvrdoglavost koja ga je ubijedila da se rastane s njima. U tim noćima ispunjenim samoćom zabavljao ga je jedino zvuk suđa koje je zveckalo na njegovim leđima i Demil je zamišljao da su to zvuci instrumenata. Zamišljao je sebe i braću kako se pršću vodom u ledenom planinskom potoku punom neuhvatljivih brzaka i te su slike održavale živom snagu njegovog duha. Hodao je ne znajući šta je svrha njegovog putovanja i što se više odmicao na tom putu to je smisao cijele pustolovine bio nejasniji i Demil je često obarao glavu nastojeći od zvjezdanog neba sakriti svoj strah i svoje razočarenje. Nedostajao mu je otac i patio je za braćom često se zabrinuto pitajući gdje su sada Livor i Jasen kudeći svoju neukrotivu narav. Predbacivao je sebi što nikada nije braći rekao koliko ih voli i u stanju potpunog očaja, okružen samo sablasnom pustinjom samoće, znao je zazivati njihova imena i neutješno ridati. Suze su bile teške, krupne i bremenite životom, a na svakom mjestu gdje su uspjele, kližući s njegovog lica, pasti na zemlju porađale su izvor iz kojeg je isticala pitka voda. 

Što je duže hodao, to je pejsaž koji je okruživao Demila postajao divlji i nepristupačan, a kada shvati nakon mjeseci besciljnog tumaranja, da uopšte ne zna gdje se nalazi, odluči hodati s crnim povezom zavezanim preko očiju. Shvatio je da mu stvarnost izmiče ispred očiju i da što trezvenije pokušava sagledati svijet to su mu prikaze iz njegovih nemirnih snoviđenja postajale očitije; otvorenih očiju i zagledan u daljinu bio je u stanju vidjeti samo izmaštan svijet, a tek je crnilo koje se nalazilo iza debelog poveza omogućavalo da osjeti stvarnost života kojim se kretao. U tom samonametnutom mraku Demil napokon prepozna znakove za koje je odmah znao da će ga odvesti izvan pustare, a kada nakon nekoliko dana hodanja osjeti kako mu hladan vjetar upliće svoje prste u nepočešljanu bradu, skide povez i ne bi nimalo iznenađen kada oko sebe vidje gustu bukovu šumu svu obraslu u divlju paprat. 

Iz te je šume Demil izašao sa jednom idejom, duboko usađenom u njegovom biću, ali nejasnom i zagonetnom. Rovarila je ona u njegovom srcu pokrećući potoke tihe boli koju je zadržavao u sebi nemoćan da joj se odupre, da odbaci tog crva koji je prekidao njegov san, a budnog ga tjerao u očaj. Kada osjeti prve pahulje na svom licu Demil odluči da se utabori na jednom mjestu koje mu se činilo pogodno za logoravanja. Odloži tešku opremu na zemlju, a sam sjede na jedan ovelik kamen i nasloni se leđima na visoko hrastovo drvo. Kao da je slušao tužno Demilovo srce, snijeg odmah poče jače padati i ne prođe dugo a snježni smetovi prekriše Demila i da iz dvije rupe u tom nanosu nije izlazio zrak njegovih teških otpuha nijedno živo biće ne bi znalo da pod tim snijegom sjedi Demil, div koji je s ocem i dvojicom braće krenuo pronaći neko nepoznato mjesto a sada usamljen pokušava sabrati svoje razbježale misli. O čemu je Demil razmišljao zatrpan snijegom nisu mogle naslutiti ni rijetke ptice koje su nadlijetale visoki hrast, a čak su i glodari mogli primijetiti da se snijeg, na mjestu gdje je sjedio, dizao i spuštao, cijele zime, tjeran težinom divovih onespokojavajućih misli.

Proljeće je došlo naglo i bez najave, silovito, donoseći raskravljajuću toplotu, a prvo što se ukazalo ispod otopljenog snijega bila je uspavana Demilova pojava. Obrastao u gustu, čekinjavu bradu, duge i masne kose, Demil je okolinu gledao nekim dječijim, radoznalim, pogledom. Sve mu je bilo novo i nepoznato, srce mu je bilo ispunjeno obnovljenom životnom snagom a kada se počeo oružati spreman da krene na put odisao je odlučnošću i samouvjerenošću. Iako nije znao gdje treba ići i koji je cilj njegovog putovanja, slutio je da će uskoro sve njegove neodoumice biti razriješene i on, pouzdajući se u tajnu silu svemira, smjerno krenu prema tom mjestu koje čak ni u snovima nije mogao vidjeti. 

Hodao je dugo prije nego je stigao u predio sav obrastao u neko nisko žbunjevito raslinje i tu na jednom jedva živom potoku opra ruke, osvježi lice i potkresa bradu. Dok je satirao skoreni znoj i prljavštinu sa ramena i grudi o jednu granu, tik do njega, sleti mlad kos. Demil ga pogleda i pomalo sažaljivo reče kako je na ovoj vrućini neprijatno imati crno perje. Tada mu se kos, na njegovo zaprepaštenje, obrati:

„Demile, ti lutaš ovim prostranstvima tražeći smisao života, tražeći mjesto gdje ćeš, dozvoli mi da se izrazim jednom ptičijom metaforom, da saviješ gnijezdo. I lutaš, tumaraš ovim pustarama bez jasnog cilja, zbunjen si, ponekad i uplašen. Ni na jedno pitanje koje pritišće tvoje srce nemaš odgovora, a ljuti te što čak i naporno razmišljanje ne donosi toliko željene odgovore. Sve su tvoje želje upućene nebu tražile samo jedno – da dobiješ jasan odgovor na pitanje koja je svrha tvog života. I evo, sada, dobijaš odgovor na to pitanje. Idi, dole na jug i pomozi ljudima da podignu kuće i tvrđavu, pomozi im svojom snagom i svojom mudrošću i džidovskim savezom s prirodom, koji su sklopio davno, pomozi da ukrote divlje vode i pripitome divlje životinje.“

Prije nego je zbunjeni Demil uspio išta reći, kos se vinu u nebo i nestade krijući se negdje iza zasljepljujućih sunčevih zraka. Uzbuđeni div nije časio ni trenutka i grabeći nasumično netom raspakovane stvari uputi se u pravcu za koji je mislio da je jug, tražiti ljude da im pomogne svojom snagom i svim ostalim vještinama koje je posjedovao. 

Nije dugo putovao kada ugleda jedno oveće naselje u kojem su ljudi živjeli u oskudnim kućama napravljenim od blata i trstike. Kada ugledaše Demila, razbježaše se tražeći utočište u jarugama i čestarima, ali kada vidješe da je div počeo odvaljivati velike komade stijena i slagati ih tako da tvore bedem, polako se počeše vraćati u svoju naseobinu. Danima je i mjesecima Demil podizao dugački zid, dvije kule osmatračnice i tvrđavu a kada je završio s radovima, iskopa jarak i u njega usmjeri dio rijeke koja je proticala tik uz građevinu. Tada su ljudi već bili navikli na Demila i njegovu dobrodušnost i nije mogao proći niti jedan dan, a da on nekim savjetom ne pomogne ljudima. Pokazao im je kako se krote konji, kako da naprave plug i u njega upregnu volove, objasnio im je kako da koriste vodu za mljevenje žita, kako da tope željezo i od njega kale svakojako oruđe. Radio je Demil požrtvovano i što se više naprezao, to je osjećaj ispunjenosti i svrhovitosti života jače strujao njegovim krvotokom, a uspomena na roditeljski dom, oca i braću sve je više blijedila. 

Trinaest je godina Demil služio svojom snagom i oštroumnošću ljudima gledajući kako, njemu na očigled, odbacuju bijedu i počinju sticati posjed kojim su se mogli dičiti. Ali, ono što prostodušni div nije mogao vidjeti bio je uznemirujući rast oholosti, zavisti i mržnje u njihovim srcima. I napokon, kada se odbiše od siromaštva, do neraspoznatljivosti, zaboraviše okus neimaštine, bljutav poput razmekšanog blata, svoju podmuklost usmjeriše prema Demilu. U noći ljetne ravnodnevnice, kada se Demil odmarao od cjelodnevnog rada, grupa njih se iskupi na zaravni ispod koje je ležao i bez ikakvog upozorenja počeše bacati kamenice na njega i osorno ga psovati. Isprva zbunjen, Demil je pokušavao razgovarati s ljudima i ustanoviti šta je razlog njihove netrpeljivosti, ali što je on više pokušavao biti racionalan, to je njihov bijes postajao žešći i neukrotljiviji. Naposljetku, vidjevši da s ljudima ne može razgovarati i da je njihova mržnja toliko očigledna i neutaživa, shrvan od tuge, Demil odluči da napusti tvrđavu koju je izgradio. Odlazeći nije se osvrtao oko sebe, posmatrao je odsjaj mjeseca na riječnoj površini i slušao bijesne povike mržnje koji su ga ispraćali.

Lutao je Demil danima ne mogavši sebi objasniti otkud je dolazila ta iznenadna mržnja, ali koliko god ga boljeli uboji od kamenica i strijela, nije htio prihvatiti istinu kako je za njegov progon kriva mržnja tog nezahvalnog soja. Tražio je Demil, i pronalazio, bezbroj opravdanja za ponašanje ljudi ubjeđujući sebe kako je mržnja bila u srcima nekolicine, a da su ostali, naivni i lakovjerni, slijedili bukače ne postavljajući suvišna pitanja. Pokušao se sjetiti čime je mogao izazvati njihovo neprijateljstvo i u tom naprezanju uma odjednom bi se sjetio kako se jednom prilikom, uz sami zid, grubom riječju obratio nekom radniku pomagaču, ili bi se prisjetio kako je halapljivo pio bunarsku vodu ostavljajući tesare žedne da čekaju svoj red, ili kako je u kasno proljeće nemilice i proždrljivo jeo mladi luk i stelju, ne vodeći računa da i među ljudima ima gladnih i iznurenih radom. Da, mislio je Demil u sebi, to su bili razlozi njihove ljutnje i s pravom su zahtijevali da napustim njihovu naseobinu, a nikako neka nerazumljiva mržnja potekla iz niskih pobuda i rasplamsalih strasti. Hodao je kao prije toliko godina, sasvim sam, nepreglednom pustarom okrivljujući sebe zbog nesreće koja ga je zadesila i žaleći ljude koji su morali sve ove godine da trpe njegovu plahovitu narav. Čvrsto ubijeđen u svoju krivicu nije mogao suzdržati neraspoloženje koje se poput bolesti počelo širiti njegovom dušom, a od te obamrlosti i tijelo mu je malaksalo i na jednoj uzvisini, prekrivenoj bodljikavim sitnim rastinjem, Demil položi svoje tijelo moleći veliko sunce da mu otrgne dušu iz grudi, jer toliki je bio sram koji je, kao ubode insekata, osjećao u svakoj dlaci svog tijela. Zario je glavu u šake stideći se svojih prijestupa i grijeha zazivajući po prvi put nakon toliko godina svog davno umrlog oca. U tom očajanju sjeti se i svoje izgubljene braće i tada poče nekontrolirano plakati ispuštajući iz njedara grlene glasove nesreće. 

Plakao bi tako Demil do kraja vremena ili do trenutka svoje smrti da mu se, vjerovatno uznemirena njegovim jecajima, ne obrati zmija koja je živjela na toj uzvisini ispod jednog kamena do pola ukopanog u rahloj i suhoj zemlji. Bez ikakvog okolišanja zmija reče Demilu:

„Džide, čudim se uopšte da te vidim, jer koliko ja znam, tvoja vrsta već je od davno nestala i ti bi mogao biti čak i posljednji div koji hoda zemljom. Znam dobro i ko si, jer nikada prije nije živio Džid koji je svojom snagom služio na dobrobit ljudima i po tome si jedinstven u svojoj vrsti“, tu zmija zastade na tren, a onda nastavi govoriti istim piskutavim i pronicljivim glasom, “i po tome što si vjerovatno posljednji od svoje vrste, a da to uopšte ne znaš.“

Na ovom mjestu Demil podiže glavu iz grubih šaka, zaraslih u skorene žuljeve, nadvi se svojim tijelom nad zmiju i glavu primače njenim dubokim i oštrim očima.

„Šta pričaš zmijo? Kakve su to besmislice? Narod Džida velik je, mnogobrojan i neuništiv. Samo su od mog pokojnog oca Studena potekla trojica i ja, tamo negde“, na tom mjestu Demil rukom pokaza prema horizontu, „imam dvojicu braće, koji, vjerovatno, baš kao i ja lutaju zemljom tražeći postojbinu o kojoj ništa ne znaju, ni gdje se nalazi, ni kako izgleda, ni kako doći do nje.“

Zmija ga je pažljivo slušala, a kada Demil završi, izvi svoje tijelo nekoliko puta i ispruži ga do svoje pune dužine, a onda trbuha izloženog suncu progovori s neskrivenom gorčinom.

„Demile, tvoja braća Livor i Jasen mrtvi su odavno, njih su ubili ljudi. Umrli su nevini, bezgrješni, a bili su krivi samo zato što su bili Džidi i zato što se ljudi nerazumno boje vaše veličine i vaše nezemaljske snage. Ubijeni su na prevaru, gnusno, a njihova tijela su raskomadana i poslana u sve tvrđave u kojima žive ljudi i kojima vladaju njihovi knezovi, da budu opomena svim onima koji bi željeli obnoviti stare zakone i živjeti u slozi sa džinima, vilama i životinjama.“

Zmija na tom mjestu bijesno prosikta i u tom nerazumljivom zvuku Demil je osjetio prijekor i srčano izgovorenu kletvu. 

„I nas zmije su ljudi ocrnili. Proganjaju nas i ubijaju na svakom koraku. Ali, nije vrijeme ni mjesto da pričam o svojim mukama niti da gledam kako padaš u očaj. Moram ti reći da ako želiš dokučiti smisao života i prekinuti sva lutanja, ne smiješ očajavati provodeći vrijeme u žalovanju za ubijenom braćom. Nego, pohiti do Pavlovca na Borču. Progazi četinarsku šumu i kada ugledaš utvrđeni zamak obrati se narodu Lutorana i povedi ih u zbjeg. Ne učiniš li tako, ljudska mržnja zatrat će i njihvo postojanje. Vodi ih do planine Oštrelj i tamo pod bijelom stijenom podigni im novu postojbinu.“

Preneražen onim što je čuo, Demil nije oklijevao nego skoči na noge i bez pozdrava poče trčati prema Borču. Razmišljao je o onome što mu je zmija rekla i nije nalazio riječi kojima bi opisao ono što je osjećao. Trčao je ne zaustavljajući se, danju i noću, a pod njegovim teškim koracima zemlja se tresla, a drveće ponizno povijalo. Tugovao je za braćom nijemo i samo bi ponekad lice iskrivio u bolan grč kojim je nastojao suspregnuti suze i plač. Kada se primakao planini i osjetio kako zrak postaje hladniji, osjeti da mu se mišići u rukama i nogama pune nekom novom snagom. Od tog osjećaja postade još odlučniji i s nekim fanatičnim ubjeđenjem da će zakasniti i da će ga ljudi preduhitriti, poče se uspinjati prema utvrđenom gradu Pavlovcu. Tek kada se približi zidinama obraslim u šiblje, stade da odahne, ali samo na čas, a kada uhvati zraka odvali kapiju i utrča u dvorište zamka. Taj neobični narod, koji je govorio ljudima nerazumljivim jezikom i koji se hranio samo biljem i mlijekom domaćih životinja, bio je bezazlen i krotak. Demilu je dugo vremena trebalo da ih ubijedi kako su svi znameni nadolazeće nesreće već vidljivi i da učestale patrole ljudi i posjete njihovih trgovaca nisu slučajnost već dio jednog strašnog nauma. Tri je dana i tri noći Demil ubjeđivao Lutorane da se pokrenu i slijede ga u dobrovoljnom egzodusu i na koncu, kada se poče pomaljati zora četvrtog dana, otpor Lutorana se slomi i oni doniješe odluku da sele iz svoje domovine.

Uplašeni možda i više Demilovom pojavom nego spoznajom o nadolazećoj izdaji ljudi Lutorani ponesoše svoje dragocjenosti u pletenim vrećama, a dok su izlazili iz kapije i silazili niz oštru planinsku strminu, ridali su proklinjući sudbinu namijenjenu njihovom naraštaju. Cijela je planina brujala od njihovog plača, a lelek se mogao čuti sve do udaljenih planina juga. Postojbinu su napustili u velikoj koloni slijedeći Demila koji je, noseći u rukama ogromni buzdovan, hodao na čelu spreman usmrtiti svakoga ko se usudi spriječiti kolonu u napredovanju. Oni, Lutorani, jahali su iza njega na ovcama, jarcima i kozama, a oko njih su skakale raspuštene kokoši i vrzmali se unezvijereni psi. I tako su, zbijeni jedni uz druge i drhteći od straha, slijedili Demila, ćutke, svjesni valjda da je ovo posljednje putovanje na koje su se otisnuli i da iza ovog zbjega jedini put po kojem mogu hoditi jeste onaj koji vodi u mračne tajne zagrobnog života.

Pod Oštreljom bili su toliko iznureni da nisu imali snage čak ni gledati Demila kako lomi ogromne stijene i od njih zida tvrđavu na samom vrhu planine. Tek kada je završio i dao im znak, Lutorani unesoše u svoj novi dom stvari koje su nosili preko cijelog poznatog svijeta. A kada zatvoriše kapiju i sa zidina pogledaše Demila, shrva ih neka neopisiva tuga. Osjećali su se nezaštićenim i usamljenim, znali su da su odbačeni od svijeta i ljudi, slutili su da je cijeli ovaj put bio uzaludan i besmislen. Žalili su za Demilom, jer nisu mogli ne vidjeti nesreću u njegovim dubokim i pitomim očima. Znali su da odlazi i da će ih ostaviti same i da će na tom, kako su naslutili, posljednjem životnom putovanju potražiti ubice svoje braće, a pronaći će jezu, bijedu i smrt. Ispratiše ga pjesmama tužbalicama i grajom iskrenog uzbuđenja, a on Demil, dok je odlazio, osvrtao se gledajući grad koji je izgradio i narod kojemu je stvorio dom.

Godinama je Demil, nakon toga, lutao svijetom tražeći ubice svoje braće. Četrnaest puta je izbjegao smrt, ostao je bez jednog oka, bez prstiju na obje šake, ali i dalje je pokušavao pronaći ljude koji su ubili njegovu braću. Iz svake ljudske naseobine, kojoj se primakao u toj potrazi, osjetio je neobjašnjivu mržnju i kako je vrijeme prolazilo od tragaoca postao je plijen koji neprekidno bježi i skriva se. Kuda god je išao, vidio je leševe i krv, vidio je koliko je strašna zluradost ljudi i ti su ga prizori krvoprolića proganjali na javi i u snu. A bili su toliko snažni i upečatljivi da su istisli iz njegovog uma slike oca i braće i koliko god napinjao snagu svoje mašte Demil više nije mogao sebi predočiti njihove likove. Razočaran i umoran, primijetio je kako postaje ravnodušan na zbivanja u svijetu, a bol koji je osjećao u grudima i studen koja se uhvatila oko njegovog srca priječili su ga da rijetke trenutke razbibrige krati u razgovoru sa životinjama. Kuda god je prolazio bio je sablasno nijem odbijajući govoriti o onome što ga muči.

Onemoćao i razočaran, sjetan i rastresen, dospio je u toj svojoj potrazi do rijeke Bregave i na mjestu gdje pravi blagi luk, podno Gavranove kule, nađe jedno ugodno mjesto na kojem odluči da se odmori. Nakon mnogo vremena osjeti prijatnost i ugodu, a svježe ubrani plodovi nara i smokve krijepili su njegovu izmučenu dušu i pohabano tijelo. Miris komorača i lavande bio je toliko prijatan i omamljujući da Demil zaspa spokojan, kako dugo nije bio. U tom snu, nakon toliko godina, ugleda svog oca, vidje ga kako pred davno napuštenom kućom siječe osušenu ovčiju kožu, ču majčin sitni pjev kako dopire iz kuće, zamirisa mu u loncu pirjano kozje mlijeko. Pokuša, tu u snu, rukama dohvatiti sve to što mu se pričinjavalo, ali umjesto toga slike nestade i on vidje svoja dva brata Livora i Jasena kako se goli do pasa hrvaju, a svježa zemlja se razlijetala na sve strane svaki put kad bi njihove gole noge pokušale da se ukopaju tražeći u njoj oslonac i ravnotežu. Stiže doviknuti samo: „Braćo!“, kad osjeti bol, prvo u ruci, a zatim u stomaku. Svega nestade i on otvarajući oči vidje žbun nara, shvati da je sve to bio san i posegnu onom rukom koja ga nije boljela za buzdovanom, ali tamo gdje ga je položio više ga nije bilo. Pridiže se onda u neki poluležeći položaj i vidje dva čovjeka kako stoje iznad njega, pokuša nešto izustiti, ali prije nego izgovori barem jednu razgovijetnu riječ, onaj okićeniji zabi koplje u njegove grudi. Osjeti krv na usnama i jeziku, a onda posljednjim trzajem života vidje kako prema njegovoj glavi leti sjekira nakon čega po njemu, i svemu za šta je znao, pade crni mrak uništenja.

Dugo su ta dva čovjeka dijelila plijen svađajući se i prepirući oko svakog predmeta. U veselju od nanijete smrti nisu primijetili kako se sva priroda oko Demilovog trupla rastužila, nisu vidjeli da je voda prestala teći, a ptice prestale pjevati. Te su noći, bezobzirni i neosjetljivi, šenlučili uz vatru, a kada su sljedećeg dana krenuli prema tvrđavi i gradu, nisu se ni osvrnuli prema tijelu ubijenog Džida. 

Usput su sreli nekog čovjeka i nakon što se malo zabaviše s njim rekoše mu da se vraćaju s bojnog polja i da su upravo u velikom megdanu ubili stvorenje koje je gore od svake zamislive nemani. Platiše čovjeku da širi priču o njihovom herojstvu, da uz svaku vatru uz koju se nađe pripovijeda kako su njih dvojica, Marko, nepriznati kraljević velikog dvora, i Đerzelez Alija, ubica stotinu zmajeva, izazvali Džida Demila na megdan pa ga ubili nakon što su mu otuđili koplje, mač i buzdovan, i kako je savladan njihovom hrabrošću preklinjao da ga ne usmrte i kada su se oni smilovali on odnekud iz hlača trgao na njih bodež. Ubiše ga zbog te izdaje i kukavičluka, rekoše, i tu je priču starac širio uz svaku vatru uz koju je sjeo do kraja svog života ubijeđen kako ga je život blagorodio čašću da upozna i objeduje sa dva istinska junaka ljudskoga roda. 

Žica. Žica je ono što se prvo vidi. Proviruje iz snijega, kao se iznad njega uzdižu linije, nizovi, redovi žica. Neke neobične kombinacije, svežnjevi, klupka, cijele konstrukcije te žice koja spaja nebo i zemlju, zabijene u svaki komadićak smrznutog polja, u bijeli pejzaž, u ledeno obzorje. Naizgled ta bodlijkava, krvožedna ograda razvučena uzduž granice izgleda besmislena i nadrealistička… a ipak ti ta žica želi nešto reći… Kaže ti: pazi, prelaziš granicu drugog svijeta… To je smrtno ozbiljan svijet, svijet zapovijedi i pokornosti… Najbolje ti je da radiš što ti se kaže. Najbolje ti je da šutiš. Najbolje ti je da ne postavljaš pitanja. 

Prepisujem ove rečenice iz knjige “Imperij” Ryszarda Kapuścińskog, velikog poljskog novinara, pisca i pjesnika. “Imperij” je jedan od njegovih čudesnih putopisa nastalih majstorskim kontrapunktiranjem žanrova: reportaže, dnevnika, pripovjetke i eseja s obiljem književno-poetskih, povijesnih i filozofskih refleksija.

Zapis o žici nastao je u Zabajkalsku, graničnom prijelazu preko kojeg je Kapuściński 1958. godine, transsibirskom željeznicom iz Kine prvi put ušao u Sovjetski Savez da se po drugi put susretne s ogromnim imperijem koji je, najvećim dijelom, sovjetska Rusija naslijedila od carske. Prvi susret imao je kao sedmogodišnjak, krajem rujna 1939. godine, kada je imperij došao k njemu tako što je Crvena armija okupirala njegov rodni grad Pinsk, na rijeci Pini. U mjesto koje se danas nalazi u Bjelorusiji, s vojskom su ušli i NKVD-ovci, komesari i učitelji novog jezika, nove povijesti i nove ideologije. Te strašno hladne zime mali je Ryszard prvi put čuo i naučio riječ Sibir iz šapata odraslih, dok je drugom djecom potajice osluškivao jauke i jecaje iz zaleđenih vagona iz kojih su vojnici već i prije polaska svakog transporta vadili smrznute leševe.

Jedna od slika iz djetinjstva u Pinsku su i djeca koja čitavu noć, stiskajući se jedna uz drugu, stoje u redu ispred trgovine iz koje se pročulo da će sljedećeg jutra prodavati slatkiše. Međutim, umjesto komadića čitavu ledenu noć sanjanih gradova od čokolade i bombona, mogli su kupiti tek prazne limenke za voćne bombone.

“Ispočetka smo bili silno razočarani i potišteni… Ali kad smo malo detaljnije osmotrili naš plijen, polako nas je oplahnula radost. Na stijenkama tih limenki ostao je naime slatki talog, raznobojne sitne mrvice, gusto inje koje je mirisalo po voću. Mame su u tim limenkama mogle zakuhati vodu i to bi moglo postati slatko, aromatično piće!”

Slične slike neizmjernog jada, bijede i patnje nižu se na stranicama čitave knjige, čiju glavninu čine zapisi s putovanja po Sovjetskom Savezu u godinama njegovog raspadanja na kraju osamdesetih i samom početku devedesetih godina prošlog stoljeća. Putovao je Kapuściński sve do Magadana, sablasnih ostataka metropole najzloglasnijih i najsmrtonosnijih kolimskih logora na dalekom istoku. Na kraju se, kroz Ukrajinu i Bjelorusiju, svjedočeći o uzavrelim zbivanjima Gorbačovljeve glasnosti i perestrojke, družeći se s povjesničarima, piscima, rudarima i seljacima, vratio i u svoj rodni Pinsk. Ali, nije bilo te strahote koja je mogla ubiti vrckavu iskru u bistrom i oštrom oku i pismu sjajnog putopisca.

“A zašto se ti smiješ?”, pitao ga je strogo i sumnjičavo carinik zadužen za pretres putnika tamo u Zabajkalsku.

“Sledio sam se. Vlast je ozbiljna; pri susretu s vlašću osmijeh predstavlja netaktičnost, vodi do potpunog izostanka poštovanja”, napisao je Kapuściński opisujući s ironičnim humorom premetanje prtljage do zadnjih gaća.

“Najgore je s knjigama… Možete nositi kovčeg pun kokaina, a na vrh staviti knjigu. Kokain neće pobuditi nikakvo zanimanje, svi će se carinici kao mahniti baciti na knjigu. A još – ne daj, Bože! – da nosite knjigu na engleskome. Tek tad započinje strka, provjera, listanje, čitanje.”

I još samo jednu sliku da vam prepričam, jednu od mnogih koje će svaki čitatelj ove čudesne i važne knjige zauvijek pamtiti, s istog mjesta i iz istog poglavlja. To je slika carinika koji s jednakim podozrenjem kao i knjige na engleskom istresaju i kroz svoje prste propuštaju svaki gram krupice, istresene na duge stolove iz vreća što ih sa sobom iz Kine kući nose “lokalni, građani Sovjetskog Saveza, mršavi i sitni ljudi, u poderanim dugim kaputima i probušenim valjenkama, oprljeni, kosooki Burjati i Kamčadli, Tunguzi i pripadnici naroda Ainu, Oročani i Korjaki”.

Pedesete su to godine, podsjeća Kapuściński, kada su mlinovi u Kini još bili jako stari i neispravni, pa bi prosijavanje krupice zastalo svaki put kad bi prsti carinika uhvatili neko krupnije, nedovoljno i nepravilno samljeveno pšenično zrno.

“Nisam mogao skrenuti pogled s tog prizora. Promatrao sam zadivljeno, zaboravio sam na žicu i uzvisine, zaboravio sam na pse. Pa to su prsti koji bi trebali raditi sa zlatom, brusiti dijamante! Njihovi mikroskopski pokreti, njihovo nježno podrhtavanje, njihova osjetljivost, njihova carinska virtuoznost!”

Ovo su tek uzorci prvoklasnog štofa od slova koje vam dobacujem zato da biste ogladnili za ovom knjigom objavljenom krajem prošle godine u prijevodu Adriana Cvitanovića s poljskog, u nakladi izdavačke kuće Ljevak. Čitanje vijesti o ratu u Ukrajini, vijesti u kojima se vojska poludjelog Putina čas raspada od zastarjelosti i nemoći, a čas otkida nove ukrajinske teritorije i gradove, ionako više nema smisla. Treba čitati knjige poput ove.

“Imperij” nije napisan iz ili zbog mržnje prema svemu ruskom, u prvom redu zato što je Kapuściński veliki pisac koji pisati s takvim pobudama jednostavno ne zna, ne može i neće. “Imperij” se tiče i nas, knjiga govori i o svim današnjim vlastima i svim današnjim bodljikavim žicama na granicama država, logora, ljudskosti i pameti. Dobro je dopuniti “Imperij” i čitanjem knjige “Drugi”, koju je prevela s poljskog Tea Božinović, a također lani ju je objavio zagrebački TIM press. To su predavanja što ih je Kapuściński svojedobno održao u Grazu, Beču i Krakovu, pa ih malo prije smrti 2007. godine objedinio u knjizi. To su knjige napisane da iz njih učimo, bolje vidimo i razumijemo uskomešani svijet oko nas.

Iz mojih krajeva javljaju se pjesnici
Riječi im ogoljele grube strašne

Neke umne glave misle:
Poslije svega, ne bi trebali

A oni, smrti izmakli, znaju:
Moraju, jer još je gore bilo

Samo im najgore teško kazati
A i sramota ih zapomagati

Ne pljujem na zvijezde
Zbog sile gravitacije.
Jer nebesa ne ostavljaju
Ništa nedirnuto.
Bar ne ono što je mrtvo.
I koje nema tri čiste.
Čiji dah
Nevidljiv je
Na površini
Kozmetičkih potrepština

Iz nesesera.

Bez kolekcije bundi od nerca
U ormaru od kaljenog stakla,
Nisam kivan ni na hladnoću,
Iako su beskrajna crta i
Njemački autoput sa tri trake
U jednom smjeru
Ispred mene izbrisani
Gumicom za grafitne olovke.
I autogram na mom srcu
Prekrižen je
Zbog autorove nebeske istrajnosti
Ko odgovor na obrascu
Za nadoknadu štete.

Ja sam simpatičan čovječuljak Lui,
Usvojeno dijete magije geometrije.
I zarobljen sam u kvadratu
Bez izlaza za slučaj nužde
I protivupožarnih stepenica.

(Korozija nagriza lanac ishrane
Jer su moji snovi izgubili moć telekineze.)

Natascha Wodin, Došla je iz Mariupola

Natascha Wodin rođena je 1945. u Njemačkoj, kao dijete prinudnih radnika koji su tokom Drugog svjetskog rata iz Sovjetskog Saveza deportirani kako bi održali u pogonu ekonomiju koja se nalazila pod pritiskom zbog nedostatka radne snage. Njezini su roditelji porijeklom iz Mariupola i to je karika koja će je povezati s Ukrajinom i učiniti, u moderno shvaćenoj komparatistici (i) dijelom njezine književnosti – makar joj ruski bio „materinji“ jezik i makar pisala na njemačkom.

Došla je iz Mariupola u osnovi je roman koji zadovoljava sve kriterije literature sjećanja. U ovoj sam rubrici govorio o Katji Petrovskoj, kao predstavnici toga žanra, unutar multilingvalne i multikulturalne ukrajinske književne zajednice. Spomenuo sam i Mariju Stjepanovu, a u hrvatskoj je književnosti eklatantan primjer takvoga sučeljavanja s vlastitom i obiteljskom prošlošću opus Miljenka Jergovića. Pozadinu radnje romana čini traumatski događaj iz pripovjedačičine povijesti. Njezina je majka 1956. izvršila samoubojstvo. Jedanaestogodišnjakinja je preradu toga iskustva gurala od sebe sve dok, u momentu „prosvjetljenja“, nije osjetila unutarnju potrebu da samu sebe, i vlastita životna zastranjenja, preradi ispisujući životnu povijest one o kojoj jedva da je nešto znala. Uspomene u čijem je posjedu bila, bile su osobne naravi i ticale su se sjećanja na majku koja je postojala kao dio njezinog iskustva, vezanog za različite faze boravka u Njemačkoj. Ono što je bilo prije, za nju je ostalo obavijeno velom tajne. 

To se „prije“ započinje rekonstruirati, sukcesivno od 2013., preko interneta. Pretraga uz pomoć Googlea dat će pripovjedačici elementarnu informaciju koja će je, vremenski, voditi sve dublje u prošlost, ali i, prostorno, na geografske širine s kojima dotada nije mislila uspostavljati vezu. Dramaturški vješto isprepletena priča o rekonstrukciji povijesti majke širi se, da bi obuhvatila slojeve koji se udaljuju od obiteljskih, da bi se opet suzila i fokusirala na obitelj – i njezino, jedinstveno, mjesto u povijesti. Istovremeno, pripovjedačica veoma postepeno, stječući spoznaje o svojemu porijeklu, izlazi iz psihološke klopke u kojoj je bila zarobljena i stječe samosvijest nužnu da sklopi mir sama sa sobom i s onima koji su je doveli u slijepu ulicu trajne patnje i neprerađenoga tugovanja. Neka na margini ostane zabilježeno da je slijepa mrlja ovog iskopavanja vlastite prošlosti figura oca. O njemu se saznaje tek ponešto, na marginama, njegovi bjegovi iz uskog obiteljskog kruga, traganje za mirom u alkoholu, zanemarivanje djece i, pogotovo supruge, diskvalificiraju ga kao figuru koja bi, eventualno, mogla steći pravo na rasvjetljavanje prošlosti u memoarskome pothvatu pripovjedačice.

Tim je više povijest grada, Mariupola, i povijest zemlje, Ukrajine, u kojoj se nalazi započela prodor u središte pažnje. Promatrajući iz te perspektive može se reći da je konstrukcija knjige zasnovana na trima stupovima koji se raspoređuju prema količini i kakvoći informacije koje pripovjedačica skuplja, koje joj postaju dostupne, tokom njezinoga istraživanja. Prva je razina povijest majke, druga obitelji, a treća zemlje. Sve tri se prelijevaju jedna u drugu. Nijedna se ne može u potpunosti shvatiti bez poznavanja preostalih dviju. Dok se povijest majke, i onda dalje, s njom povezane obitelji, rekonstruira uz pomoć internetskih pretraga i ljudi koji se, s velikom dozom entuzijazma, bave upravo takvim poslom (u izvjesnome će smislu ta djelatnost podsjetiti na onu zabranjenog Memoriala), treća će se, povijest Ukrajine u imperijalnome okviru Sovjetskog Saveza, postupno razotkrivati iz, paradoksalno, privatnog dokumenta pronađenog slučajno, godinama nakon nastanka. Riječ je o dnevniku kojega je vodila majčina starija sestra u godinama učvršćivanja revolucionarne vlasti. Tom je dnevniku posvećen drugi dio knjige. Priča o njegovome pronalasku graniči s romantičarskim pripovjednim modelom „pronađenoga rukopisa“, s tim što mu Natascha Wodin svjesno pridaje elemente postmoderne priče o rekonstrukciji prošlosti putem uspomena, fotografija i dokumenata. Ta priča buja, razrasta se, otima se discipliniranju. Položaj jedinke u totalitarnom društvu probija se u njezino središte te na takav način stječe egzemplarnu, čak univerzalnu vrijednost. Teta, prognana na sjever kao „neprijatelj naroda“ po izbijanju rata biva evakuirana u Kazahstan, pri tome uništava pasoš i stvara si novi identitet – koji će joj spasiti život ali je, istovremeno, u potpunosti odvojiti od obitelji, od mlađe sestre.

Kojoj se Natascha Wodin vraća u trećem, posljednjem dijelu knjige. Odlazak na prinudni rad u Njemačku, kojega se može shvatiti kao bijeg u strahu od nadirućih sovjetskih trupa, torture kojima su radnici i radnice tamo izloženi, dolazak savezničkih trupa i oslobađanje te, nakraju, očajnička borba protiv repatrijacije – to su momenti preko kojih se, uz upotrebu dokumenata i svjedočanstava, rekonstruira povijest psihičke propasti majke koja će dovesti i do njezinoga samoubojstva. Tragično se krije u tome što majka slobodnu smrt bira onog trenutka u kojem je egzistencija u Njemačkoj bar djelomično konsolidirana. I kada definitivno napusti obitelj, tada započinje kćerkina borba za samostalnost, za stjecanje vlastitoga identiteta. No ta je borba prikrivena tema ove knjige koja će se nastaviti u romanu u ocu, Negdje u ovoj tami, i u Nastjinim suzama, romanu o ekonomskoj izbjeglici iz Ukrajine početkom dvadeset i prvog stoljeća u čijoj sudbini autorica razaznaje paralele sa sudbinom vlastite majke. Pripovjedačica stoji na njezinome grobu i meditira: „Ne postoji ništa više njezino osim nekoliko crno-bijelih fotografija, jedne obrnute kopije njezinog vjenčanog lista i jedne ikone koju je nekad ponijela iz Ukrajine. Vjerojatno preostatak iz obiteljskoga posjeda koji je slučajem izbjegao eksproprijaciji.“ Došla je iz Mariupola roman je o nestanku multikulturalnosti, o nacionalnoj homogenizaciji, o individualnom i kolektivnom gubitku. Kakav će biti roman o tome gradu napisan nakon proljeća dvije tisuće dvadeset druge? I hoće li uopće biti romana koji će na primjeren način moći opisati apsolutno barbarstvo? Teško je povjerovati u postojanje stvaralačke energije koja bi se suočila s ultimativnom katastrofom. No jasno je da ona nadmašuje sve ono što se Mariupolu desilo u njegovoj dugoj povijesti. Soldateski je kremaljskog povjesničara-amatera pošlo za rukom ono što nisu postigli ni Crvena armija ni Wehrmacht: ultimativno brisanje pamćenja. Ostao je palimpsest.