“Ljubaznim zahvaljivanjem počeo sam praviti odstupnicu; no, neki su od njih, pod uticajem ko zna čega, zbog te moje uljudnosti postajali sve agresivniji, kao hijene kada osjete slabost i krv.

Mislim da sam upravo tada, u toj ledenoj prostoriji ispunjenoj zadahom smrti, počeo da se liječim od nacionalizma koji je uveliko harao zemljom koja se raspadala. Bilo je to liječenje gorkim i ljutim travama.

A bio sam, kao i mnogi tada, možda snažno kao malo ko zaražen srpstvom. Želio sam da vidim vitezove iz epskih pjesama u svim Srbima. Mada sam se i tada ponekad sablažnjavao pri dodiru s “realnim” srpstvom, kao one 1989. kada na Kosovu polju umalo ne izgubih glavu usprotivivši se grupi pijanih momaka.”

Tako svedoči vladika Grigorije u knjizi Nebeska dvorišta (Laguna, 2022) o vremenu koje je po mnogo čemu ono isto u kojem i danas živimo na poljani zvanoj Srbija. Jer tada, te daleke 1992. godine, raspala se Jugoslavija čiji neki delovi ni posle tri decenije nisu uspeli da se konstituišu u normalna društva. I stvarno, i metaforički, živi se u ruševinama, koje od milja zovemo gradilišta. 

Nebeska dvorišta su roman-memoar, ali i dnevnik svih onih koji su opstali u “godinama opasnog življenja”, ne samo fizički, nego i mentalno, odupreli se reguli da više ne postoje nikakve regule, da je sve dozvoljeno. Jer, zvanična politika bila je demoralisati čestitog građanina, ubediti ga da je odsustvo etike legalna moralna kategorija, i da je to dobitna kombinacija novog doba. To su ta “realna” srpstva koja su svakom ološu nudila indulgencije. “Vitezovi iz epskih pesama” obitavali su u bezimenim, hrabrim pojedincima, koji u sveopštem ludilu raspada nisu odustajali od čoveka u sebi. A tih istinskih heroja bilo je na svim zaraćenim stranama.  

Nebeska dvorišta u podnaslovu imaju odrednicu: Žive slike. Pred čitaocem se smenjuju kadrovi razaranja i propasti u proleće 1992. godine. Ali, istovremeno iz dubina sećanja izranjaju mitski prizori jednog detinjstva i mladosti u arkadijskom prostoru bosanskih planina. Pripovedač, tada student teologije, suočava se sa iskušenjima košmara, kako spoljnjeg, tako i onog unutrašnjeg. Prepliće se istorija sa velikim “I”, i istorija sa malim “i”. A u svom tom galimatijasu, naslućuje se put koji mu je predodređen. On se ne libi da prizna vlastite zablude, da u suočavanju sa samim sobom dođe do pročišćenja, kao kada se penje na vrh planine Karasovine i baca kocku da bi doneo odluku da li da se zamonaši. Odluku, naravno, nije donela kocka, već čitav njegov dotadašnji život, koji će ga konačno dovesti na monaški put.  

Dok pokušava da iz Beograda pomogne ljudima u svom zavičaju, koji se nalaze u okruženju naoružanih paravojski druge konfesije, on je i iskušenik, i ispovednik. Zavičaj je selo Planinica, i planine oko varošice Vareš, a napadači su dojučerašnje komšije s kojima se decenijama živelo u miru. Svakoga časa može doći do sukoba. A kada se to dogodi, počinje drama spašavanja teško ranjenog brata helikopterom JNA. Sve su to ‒ danas znamo – faze zagrevanja za jedan rat u kojem će biti uništeni ne samo zavičaji i mnogi životi, ne samo Bosna, već čitava Jugoslavija. Smenjuju se stranice na kojima se odvija drama jednog društva, svuda vladaju beznađe i haos. Zlo je u punom zamahu, “gospodari nesreće”, tada u ulogama velikih vođa, preuzeli su misiju izbavitelja svojih naciona.  

Knjiga Nebeska dvorišta vladike Grigorija je poema o traženju puta koji vodi u mir sa sobom i sa drugima. Činiti dobro jedini je pouzdani putokaz. U vremenu kada se sa takvih pozicija najčešće dobijaju poruke mržnje i netrpeljivosti, jedan visoki crkveni velikodostojnik predstavlja glas razuma i ljudskosti, glas kojem verujemo.

I za kraj vladika Gigorije:  

“Te moje večeri u kojoj sam se opraštao nisam se samo sjećao, prizivao uspomene, nego sam jasno i čisto vidio živu sliku svog zavičaja, svoje otadžbine koju sad, kad je više nemam, u stvari prvi put imam, sasvim i zauvijek… A najjasnija mi postaje istina da nešto, a možda čak i neko, postaje naš tek kada ga napuštamo, ostavljamo ili gubimo. Otuda je odricanje, u stvari, smisleno, duboko smisleno. Odricanje je zapravo potvrđivanje da odlaziš od nekoga ili od nečega da bi sačuvao ono dobro u sebi i da bi drugoga ili drugo sačuvao od sebe.”

Larcenet & Casanave: Rokamboleskne pustolovine, Fibra 2022.

Nikada se oko jednog stripa nije u nas okupio takav javni interes kao oko “Svagdanje borbe”, francuskog crtača Manua Larceneta. Godina je, čini mi se, bila 2008, a jedna turobna egzistencijska pripovijest, ispričana u krajnje stiliziranom, gotovo karikaturalnim Larcenetovom crtačkom maniru, pokazala je još jednom sumnjičavijem dijelu čitateljstva kako je strip jednako blizu ili daleko od elitne umjetnosti kao i bilo koji drugi narativni, likovni ili izvedbeni žanr. Godinama zatim izlazili su kod Fibre Larcenetovi albumi. U onim hermetičnijim radovima, kakvi su “Blast” i “Brodeckov izvještaj” (nastao po romanu Philippea Claudela), bivao je sam svoj scenarist, dok je u onim drugim, komercijalnijim, narodskijim stripovima, surađivao s drugim piscima. Pritom, kako je Larcenet crtač zadivljujuće transformativne moći, pa se čini da crta iz nekoliko različitih autorskih osobnosti, te iz suprotstavljenih poetika, a čitatelj i gledatelj svejedno će svaki put nepogrešivo prepoznati njegovu liniju, kao i atmosferu kadra i sličice, u ovih petnaestak godina otkako je, zahvaljujući izdavačkom entuzijazmu Marka Šunjića, Manu Larcenet prisutan u Hrvatskoj, čini se kao da je cijeli jedan svemir, s jednom velikom crtačko-scenarističkom korporacijom, protutnjao scenom.

“Rokamboleskne pustolovine”, u Hrvatskoj objavljene svibnja 2022, petodijelni je serijal, nastao između 2002. i 2009, čini scenarij potpisuje Larcenet, koji je i nacrtao tri priče, dok preostale dvije crta Daniel Casanave, još jedan ozbiljan majstor stripa. Casanave se s Larcenetom našao oko izraženog zajedničkog interesa za književnost, ali ne za puke adaptacije književnih djela, nego za povezivanje različitih narativnih žanrova i strategija, te za prodor crteža u bit književne rečenice i same misli o književnosti.

“Rokamboleskne pustolovine” reinterpretiraju, na lud i urnebesan način, neka klasična književna djela i umjetničke biografije. Priča o Sigmundu Freudu govori o njegovu putu preko Amerike, upoznavanju novoga svijeta i psihoanaliziranju jednog psa. Priča o Vincentu van Goghu kreće od pretpostavke da Van Gogh nije umro 1890, nego se radilo o zavjeri tajnih službi, koje su ga unajmile da radi za njih. U možda najgenijalnijoj priči u ovom albumu, koju Larcenet crta s vrhunaca svoga talenta i umjetničkih moći, Van Gogh je veteran Velikog rata, koji putujući po crti fronta s jednim salonskim generalom pokušava da za guzonje u pozadini ispripovijeda, tojest nacrta istinu o tome što je rat. Treća priča, koju je nacrtao Casanave, pripovijeda depresiju i gubitak životnog smisla u Atile Hunskog, nakon što je sa svojim trupama osvojio svijet i postao besmrtan. Larcenet i Casanave pripovijedaju o depresiji besmrtnosti. Četvrta priča je o kapitalizmu, o ostarjelom Robinu Hoodu, koji boluje od alzhajmerove bolesti, sa starcem Tarzanom u sporednoj ulozi. Peta, s Casanaveom kao crtačem, posvećena je mitu o Neznanom junaku, nastalom nakon Velikoga rata, kada je bilo toliko mnogo mrtvih, a tako malo identificiranih.  Pod spomenikom Neznanom junaku sahranjen je jedan neidentificirani, ali će na to mjesto dolaziti svi oni kojima su na duši ostali njihovi neotkriveni i nepokopani mrtvi. Larcenet i Casanave pripovijedaju o tom jednom koji je predstavljao sve.

“Rokamboleskne pustolovine” vrlo su duhovita, gorka i intelektualna, strašna i zaigrana pripovijest za odrasle. O dvadesetom stoljeću, o našemu dobu i našim životima, o našim junacima, ali na način koji je, zapravo, moguć samo u stripu. Ono što Larcenet želi postići nemoguće je u književnosti s jedne strane, ali i u filmu s druge strane. Strip pruža tu mogućnost da se do poante stiže kraćim putem, strip je vječno mlad, u stripu ne postoje opća mjesta, a što je najvažnije, s majstorom crtačem strip se slobodno koristi širokim poljem karikature, koje podrazumijeva cijelu jednu lakrdijašku tradiciju naših kultura, te ponešto od onih plićaka ljudske naravi, za koje je književnost preozbiljna, dok su na filmu tako potrošene i upropaštene stoljetnim trivijalizacijama.

Osim što nas je počastila ovim stripovskim remek-djelom, Fibra se potrudila i oko prijevoda. Genijalno je taj posao obavila Andrea Bagović, u okolnostima koje su ovaj put baš bile delikatne. Ono što radi i što pripovijeda Larcenet katkad nije tražilo prijevod, nego reinterpretaciju u drugoj kulturi. Apsurdistički vic ne može se prevesti riječima, nego se prevodi posve novim apsurdističkim vicem. Na 169. stranici Robin Hood i mali John peku na ražnju turista kojeg su ulovili u Šervudskoj šumi. Takvo je vrijeme, upropašten je svijet, pa se čovjek mora hraniti onim što nađe: Bloody hell!, poviče mali John, zagorio mi turist! I Bog zna da zgorjeli turist ne valja! Onda se jače osjeća gorčina uredskog zaposlenika. 

I to je jedna od velikih Larcenetovih tema: gorčina uredskog zaposlenika. Gorčina Franza Kafke.

Politikin zabavnik

Vjerojatno najbolje novine namijenjene školskoj djeci koje su ikada izlazile u Hrvatskoj ili u zemljama koje su obuhvaćale Hrvatsku. (Pritom, nisam daleko od toga niti da Europsku Uniju smatram tek jednom od tih zemalja.) Sedamdesetih smo se preko Politikinog zabavnika uvodili u strip, u historiografiju i znanost, te u književnost i u znanstvenu fantastiku. Recimo, kroz rubriku “Batine koje se pamte” moglo se naučiti što je autobiografska, a onda i autofikcijska proza. Obratite pažnju na to koliko su drukčija bila vremena: možemo li zamisliti današnju djecu da ih roditelji i rodbina mlate? I da priče o takvim batinama poslije čitaju u novinama? Pa što rade socijalni radnici, gdje su lajfstajl kolumnistice? Kroz Politikin zabavnik upoznali smo se s Hogarom, Popajem, Ripom Kirbyjem, Flashom Gordonom, Mandrakom, Fantomom… Ali i s Dikanom i njegovim stricem Vukojem, u stripu o starim Slavenima.

Moj dom, radna knjiga za upoznavanje prirode i društva u prvom razredu osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb 1971.

Već dvadeset godina uzaludno pokušavam nabaviti primjerak ove knjige, iz koje sam učio i kojom sam se služio u sezoni 1972/73, kao učenik prvog razreda osnovne škole u Gornjoj Vali. Osim što je, bez značajnije konkurencije, “Moj dom” najutjecajniji udžbenik u mom životu, svojom me je začudnošću, ilustracijama i dizajnom trajno obilježio. Knjigu je crtala Danica Rusjan, i ona je u ta antistripovska vremena zapravo bila nacrtana kao strip. Pokušajmo zamisliti tadašnje hrvatsko školstvo: bez obzira na tada vladajuću pedagošku predrasudu po kojoj strip kvari dječju maštu jer crtežom prikazuje ono što bi, kao, trebalo biti zamišljeno u glavi kao posljedica čitanja književnog teksta, u Zagrebu se tiska udžbenik, tojest udžbenička radna knjiga, koja je zapravo strip. U pokušajima da nabavim “Moj dom” dolazio sam do nekih ranijih i kasnijih verzija ove knjige, na kojima su radili drugi autori i ilustratori, ali nikad i do ovog remek-djelca gospođe Danice Rusjan. Tako koristim i ovu prirodu da vas zamolim, ako netko ima…

Rano je poslijepodne kad Beisa govori: Što bih voljela da ti sad ideš sa mnom pa da popijemo kafu i ja razvučem pitu … 

Upoznale smo se tog dopodneva.

Zahvaljujem, odbijam, ne mogu napustiti ljude s kojima sam, i one kojima sam došla, ne bi bilo pošteno od mene.

Morala mi je dva sata ranije u blokić napisati svoje ime a da bih ga upamtila. Nisam nikoga upoznala tko bi se odazivao na isto ime. Možda je, u širem društvu životâ, imena bilo, al’ ga nisam čula.

(U monografiji Ismeta Smailovića „Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini“, koju je objavio Institut za jezik i književnost u Sarajevu 1977. godine, nalazim: rijetko ime značenja izaslanica, zastupnica; poslanik.)

Prvi put u Bihaću, usred marta.

Avantura. 

Vrijeme Ramazana, toliko znam. O običajima manje. 

Iz vreline auta bez klime najprije kava uz Unu, samo me to zanima. Kasnije ćemo druge teme i poslove. Nekoliko dana unapred radujem se susretu sa Unom. Društvo bi u hladovinu terase, ja bih isključivo na dio odakle vidim rijeku. Zasjenjenih terasa ima posvuda, i tamo odakle smo krenuli, i kuda smo prolazili, i gdje ćemo se vratiti. Une u Bihaću, tih trenutaka, najbliže baš na ovom mjestu. Nemamo vremena do bliže Une na mjestima koja su dalje. 

Oslonjeni o kamenu ogradu, pregovaramo o razdvajanju.

Na terasi restauracije i kafea Paviljon. 

Kad se društvo povuklo u unutrašnjost na rashlađivanje, prilazi mi žena koju sam vidjela skrajnutim pogledom desnog oka nekoliko metara dalje, u paraleli, i ona bila naslonjena na Ogradu pogleda. Nudi mjesto, ona i brat svaki čas odlaze – je l’ u hladu – jeste – hvala, ja neću – odakle ste – s kraja svijeta koji normalno živi – bila sam nedavno, vidjela što je potres ostavio – ah, malo ste vidjeli jer ste bili u rubnom dijelu, za taj mi ne računamo da ga je kovitlac podzemlja uopće dodirnuo.

Oni moji naručili kave u kretanju prema rashlađivanju, konobar stiže:

Ramazan je, vrijeme darivanja, dozvolite da vas počastim kafom … govori neznana.

Moj prvi susret sa Bihaćem.

Predugačka bi priča bila i nikome zanimljivo kazivanje bi bilo o razlogu i povodu dolaska u Bihać. Od tri moguća pravca: preko Velike Kladuše i Cazina, ili preko Dvora na Uni, Bosanskog Novog i dviju Krupa, one koja je imenom označena: na Uni i druge imena: Bosanska, opredjeljujem se za najduži, preko Slunja, Grabovca na ulazu u Plitvička jezera i graničnog prelaza Izačić. Na ovome me ne prati ni jedna rijeka. Izbjegavam tugu rijeke koju su ljudi iskoristili za podjelu, razdvajanje, ograničavanje, usmjeravanje. Osjetim njenu žalost u svakom kamičku preko koga zasvjetluca. Najradije bi sve putnike namjernike razvodnila u kapljice i neprimjetno ih dotekla do mjesta kome su se uputili. Onda i ondje da iz kapljice izađe čovjek. 

Spomenuti ili ne moja bihaćka imena? Kako tko želi! Enisa, Neira, Šura, Mirela, Šeherezada, Dino, Husnija, Vesna, Džehva … 

Svi sljedeći susreti sa Bihaćem toga prvog susreta.

Onda me, u prvom kilometru povratka, sačekuju – datulje. Urme, hurme, datule. Pakovanje od pola kilograma. Četrdeset i osam komada, nije mi bilo teško kasnije prebrojiti. Čitam da su četiri dnevno dovoljne za sve blagodati koje daju. Dvanaest dana. Nemam za dalje. Nigdje u blizini takve ne mogu kupiti. A da nije bilo vrijeme Ramazana u koje ranim poslijepodnevom stigoh na obalu Une u Bihaću, vjerojatno ni danas ne bih znala za radost bogatstva datulja. Tada i tamo, bilo ih u zdjelicama na svakom stolu za koji smo zasjeli nešto prigristi, nepce osjetilo da takve nikad nije probalo, velike, sočne, mesnate, uho čuje: hrana bogova. Ubrzo panika, kako ću do nove kutije, bar pet-šest, da sam osigurana dva-tri mjeseca. Najbliže su na samo 40-ak kilometara, ali preko granice, granice koja je izmišljena da nâs, s obje strane, razbolijeva, ne liječi, sakati, stanjuje nam nerve, čini nas lošijima nego što zaistinski, po prirodi, jesmo. 

A do Bihaća samo 130 kilometara, najdužom trasom. Rani polazak, kasni povratak, onda kad je noć najkraća. Neću odjednom moći sve, pa, za drugi put planiram: pita i kafa kod Beise i nekoliko kutija datulja za povratak. Kad se isprazne, po nove ću u Grad Une. 

I za taj treći put već je sve dogovoreno. Glavni organizator jednog budućeg dana bit će Hrvoje. Onaj koji o koncertu braće Teofilović održanom 27. lipnja/juna u zagrebačkoj Močvari piše na Ajfelovom mostu: 

Zahvalni su, a to uvijek daju do znanja, i publici koja ih, kako sam iskusio više puta, ne samo pažljivo sluša i gleda nego i doživljava u punini njihovih namjera i izvedbi. Tako bijaše i ljetnog zagrebačkog ponedjeljka kad su se, osjećah tako, otvorili i nebo i zemlja te se prisavska livada kraj Močvare pretvorila u ćilim koji nas je uzdigao u vas duh, pa smo s visina mogli doživjeti ono što filozofi-estetičari nazivaju uzvišenim…

Predaleko je Bihać od zagrebačke livade, a opet, eto ih zajedno, umivenih i poprskanih savskim i unskim kapima. Nevidljivima, u fluidnoj izmaglici koja se u ljetno praskozorje rasteže duž obala i ledina.  

Hrvoje je rođen i do polaska na studij završio je najbolje škole u Bihaću. (O „najbolje“ zaključujem kao vrlo strogi kritičar svake forme objavljenog teksta; u Hrvojevom nijedno slovo pogrešno; zato ova rečenica u čast Hrvojevih učitelja, nastavnika i profesora u bihaćkoj osnovnoj školi i gimnaziji.) Kad u vlastitim emocijama nadahnutom doživljaju glasova braće Teofilović piše o tananoj prozirnoj čvrstoj kopreni zajedništva koja natkriljuje sve koji ih slušaju, nebitno „uživo“ ili „tehnički“, podsjeća nas na najviši stupanj ljudskosti, štonobi i u njegovom i u mom kraju rekli: „duševno“ je napisano. Vrednije od „duševnoga“ ne može. To je i toplo i razumljivo, i iskreno i jasno, i nježno i snažno, i kritički i zapitano, i pošteno i objektivno, nadasve sa sigurnošću i vjerom u doživljaj prenijet u svaku napisanu riječ. 

Spominjanje određenog imena, nepoznate osobe, a poznate samo po napisanim i pročitanim riječima, vrijedi više od svake nagrade umreženih umreženima, dogovarane u prostorima politike s istomišljenicima. Tu je čast doktor filozofije ukazao nepoznatoj meni, uz dvadeset-trideset drugih imena književnosti, u mini-eseju o braći Teofilović.

Zahvalila sam Hrvoju na imenu J. K., i to preko mail-adrese koju sam našla na Googleu. Ništa neću privatno i poznanstvom. Stižu dvije fotografije onoga Paviljona u kome me prva osoba s kojom sam u Bihaću progovorila počastila kavom. Slike su to Paviljona o kojima mi je Hrvoje rekao: To je Paviljon moje bake, onaj otprije Drugog svjetskog rata, a koji je nastao na mjestu austrougarskog paviljona namijenjenog muzičkim i drugim priredbama. 

A jednom kad se zajedno zateknemo u Bihaću, nudim “turističku turu” po uglavnom nevidljivom Bihaću, piše Hrvoje.

Najprije sam mislila da ću ponovo u Bihać zbog Beise i gole, proste, obične i jednostavne spoznaje da bi uopće netko nepoznat razvlačio pitu meni i zbog mene. Kakav dar!

Onda ih je stiglo još!

Uzdarje od mene: urme razasute u Unu.

Bilo je to prije nekoliko godina, više se i ne sjećam tačno, jer mi se sve čini da je bilo juče. Pred kućom Saliha Zahira, moga komšije, zaustavi se jedan dječak. I ništa nije bilo čudno što se baš tu zaustavio, počesto tu poneko zastane. U Salihovoj avliji radoznalo oko uvijek ima šta pogledati.

Salih ima zlatne ruke, tako se govori u komšiluku, od stotinu je zanata i uvijek nešto tu majstoriše: s drvetom, s kamenom, s željezom… Poznat i nepoznat zastane, pogleda, pa nastavi svojim putem. Poneko od njih i zasjedne; tu su često i dokoličari iz komšiluka koji ne znaju šta bi sa sobom, pa ih eto Salihu. A Salih još i dobričina; poredao nekoliko stolica, jednu klupicu i sto ispred nje – da se ima gdje sjesti i ponešto popiti. Imaju tu i nekakve trupine i na njih se poneko spusti. Jedna metalna štanga, ne duža od podlaktice, visi na zidu šupe u kojoj mu je alat i još bogapitaj šta sve u njoj ima. Ako mu navrati neko ko odavno nije – majstor Salih skida onu štangu i njom triput udari u nekakav komad lima koji visi na grani šljive oko koje se on, majstorišući, povazdan vrti i bez čijeg hlada teško da bi izdržao vrelinu ljetnjeg dana. Ne prođe dugo, a otud, na ulaznim vratima kuće, pojavi se žena mu Šemsija, omalenog rasta i snopasta, ali hitra kao vreteno, pa kada iskorači iz kuće, u onom prvom koraku preko praga – okrene se nazuvajući papuče okrenute prema pragu, a s njom i onaj poslažavnik na kojemu su džezva, šareni fildžani, bokalčić loze, nekoliko rakijskih čaša, čačkalice, te narezani sudžuk i sir. Spusti poslužavnik na drveni stočić, uljudno pozdravi pridošlog, Upita ga za zdravlje i familiju pa se vrati svojim kućnim poslovima.

Takva je to žena –  vazda u poslu; i kad sjedne nešto radi.

Ovaj dječak koji se toga dana zaustavio u Salihovoj avliji bio je posve drugačiji od ostale djece koja bi zastajala tu, pogledivala i nastavljala dalje svojim putem. Prvo, dječak je imao na sebi iznošeno odijelo, pocijepane cipele i, što je posebno padalo u oči, bio je neočešljan. Nije govorio čisto; krenuo je da pozdravi, a ispalo je da je nešto sebi smrsio u bradu i ponovo podigao pogled, razgledajući kuće pred kojima je stajao. Neka duboka praznina u pogledu, nekakva čežnja izbijala je iz njegovih očiju. Zaboljelo me; u onom odijelu sam mogao biti ja, ti, ili neko naš najrođeniji, neko koga volimo. U tom trenutku, prvo što mi je palo na pamet bilo je – šta bih mu mogao dati i da li išta ima da mu mogu pružiti a da bi ga bar za trenutak obradovalo i vratilo mu radost u prazan izbezumljen pogled.

Salih pođe prema njemu, teška koraka. Očito, i on ga je žalio. A onda je naišla komšinica Mejrema:

– Cvrčak, šta ćeš ovdje? I ko te je pustio kroz kapiju!? 

Cvrčak nije odgovarao. Umjesto toga, uhvatio je glavu šakama i zaplakao. Dugo je jecao, a mi pokraj njega stajali kao okamenjeni i čekali da prestane. Nije prestajao, njegov jecaj je bio sve jači i jedva da smo čuli Mejremu kada je rekla da je dijete iz obližnjeg doma, da se iskralo vaspitačima i najvjerovatnije prošlo kroz žičanu ogradu. Sada je na slobodi. Sjedi tu i jeca. Sve jače jeca… Dođoše još poneko, zaustavi se i jedan prolaznik, pa još jedan, a Cvrčak i dalje bolno jeca. I nije samo jecao, petama istrošenih cipela parao je zemlju praveći brazde u koje su kapale njegove suze.

I svi mi tu oko njeg i ljudi koji su se zaustavljali – prestajali smo biti ljudi i pretvarali se u hladno kamenje koje okružuje dječaka koji plače. 

Bilo je predvečerje, cestom pored kuće, velikim brzinama promicala su vozila i ne znajući da je tu ispred nas dječak koji svoju nesreću izliva u brazde koje je izorao sopstvenim petama. Dvije crne ptice sletjele su na na žicu iznad nas i one, obarajući kljunove, motrile su u nijemu gomilu koju je prosijecao bolan jecaj dječaka za kojega nam reče Mejrema da se zove Cvrčak i da je iz jednog dalekog malog grada. Reče da je kao novorođenče nađen u haustoru zgrade blizu rijeke i da se od tada seli iz doma u dom, noseći sa sobom i svoju tihu bolest koja ga je lagano razjedala. 

Došli su i odveli ga, i nije više sjedio na onom trupcu, ali je i dalje jecalo. Onaj trupac na kojem je sjedio dječak – nastavio je da plače. Do kasno u noć čulo se kako odliježu jecaji onoga trupca na kojemu je sedio dječak po imenu Cvrčak iz obližnjeg doma za nezbrinutu djecu. Budili su me često i ja sam izvirivao kroz prozor, očekujući da ga ugledam, ali – nije ga bilo, samo je onaj trupac neutješno jecao. Naselje je spavalo mrtvim snom. Osim onog trupca koji je plakao, čulo se neujednačeno hrkanje Bajaze Krnja čija je kuća bila na dvadesetak koraka od naše.

Sjutra sam otišao blizu doma i kroz žičanu ogradu pokušavao da među mnogo djece koja su hodala između bijelih zgrada ugledam i Cvrčka. Nisam ga vidio. Nikada više nije došao do naših kuća, a kada smo upitali komšinicu Mejremu, šta je bilo sa Cvrčkom, ona je odmahnula rukom i zaplakala. Sve nam je bilo jasno i nikad je više nismo pitali. 

Kunem vam se – onaj trupac na kojem je sjedio dječak iz doma i dalje jeca.

Dječak je stajao na ravnom krovu škole i netremice zurio u mjesec.

To je radio svake večeri otkako je prohodao. Nije govorio, nikoga nikad nije pogledao u oči, sklanjao se, bježao, hitar poput lasice. Samo kada bi ga na prevaru ulovili, pretvarao se u neku drugu, bijesnu žensku zvijer, grizao je i grebao, vrišteći oslobađao se svakog zagrljaja.

U večeri napada prvi metak, ispaljen iz avionskog mitraljeza, prošao mu je kroz grudi.

Iz grudi je izletio kanarinac, i onda je bježeći od pucnjave uletio u očevu sobu.

Otac, zvonar tornja sa satom, udovac, gledao je sve to. Dječaka koji se ruši, razdvojen na dva dijela, poput prelomljene trske, i pticu u koju se stvorio, pa pobjegao k njemu u sobu.

Umjesto da ode na krov, da grli ono čega više nema, otac je trčao u sobu, da mu se sin ne izbezumi kad vidi da ga nema.

Ptica je stajala na rubu police s knjigama i pjevala. Ozareno je gledao sina. Prvi put je govorio. I njemu se tad, usred velikog napada na predgrađe, prvi put činilo da može umrijeti, onako kako umiru i drugi očevi, jer će njegov sin poći u život, onako kako polaze i drugi sinovi.

Nakon što je predgrađe osvojeno, stanovnici poubijani i protjerani, promijenjeno je pravilo o vremenu. U predgrađu bilo je sat više nego u opsađenom gradu. 

Zvonara, rođenjem stranca, nisu ubili ni potjerali. Oca ubijenog dječaka nije nužno ubijati. Osim toga, trebao im je netko tko će zvoniti i zvonjavom pokazivati onima u gradu da ovo vrijeme teče mimo onoga vremena.

On je, međutim, htio otići. Uvijek se nađe netko tko će zvoniti. A on je star, neće još dugo.

Možeš ići, rekli su mu, ako ostaviš pticu.

Stanislav Asejev, U izolaciji (2018)

Njemačka slavistika se Ukrajinom bavila tek na margini. Njemačka je slavistika, zapravo, rusistika. Njemačka je slavistika bila rusistika. Hoće li se nešto promijeniti, ostaje da se vidi – makar se stječe dojam da se nešto doista i mijenja. Njemačka se ukrajinistika sastoji od dvije katedre. Obje su smještene na nekadašnjem istoku, obje su prilično skromno opremljene. Karakteristika je jedne (bila?) posipanje pepelom po glavi. Ukrajinci (a šef je katedre Ukrajinac) su nacionalisti, oni pokušavaju u postimperijalnom maniru kolonizirati Donbas, a pri tome se služe strategijom prikrivanja. Svoje vlastite imperijalne težnje prerušavaju u navodnu borbu protiv velikoruskog kolonijalizma. Literatura koja nastaje u kontekstu rata u Donbasu i aneksije Krima protežirana je, od strane države, djelatnost koja je, u najboljem slučaju, sofisticirana propaganda. Roman će mi Dubasevič (tako se zove ukrajinista iz Greifswalda) oprostiti ova pojednostavljivanja, pogotovo što mu ona neće doći do očiju i ušiju. Ali ono što je signifikantno jest da se njegov glas, i glasovi onih okupljenih u malu skupinu oko njega, od 24.2. sve rjeđe čuje, a sve se više pažnje (čak i u slavističkim krugovima) pridaje Andriju Portnovu, onom drugom ukrajinisti koji je, po profesiji, više povjesničar nego znanstvenik koji se bavi književnošću. Portnov rado pripovijeda anegdotu kako ga je, prije gostujućeg predavanja kolega iz Švicarske koji ga je pozvao predstavio riječima: Ovo je Ukrajinac koji nije nacionalista. Toliko o slavistici na njemačkom govornom području. Pametnima dosta!

Zašto ovakav uvod? Zato što ću danas pisati o jednoj od knjiga u čijem je središtu upravo rat u Donbasu, koja, štoviše, nije fikcionalna, već su u njoj skupljene reportaže iz te „oslobođene“ ukrajinske provincije pisane od 2015. do 2017. Njemačka je velika zemlja. Zahvaljujući toj kulturalnoj činjenici u njoj će se naći ljudi koji će biti i sposobni i kvalificirani da predstavljaju i kulture prinuđene da život provode u nišama, prikrivene od reflektora javnosti. Tek kada se kataklizmičkim događajem fokus pažnje usmjeri na njih, ti iskreni posrednici/iskrene posrednice pokazuju koliko je njihova ambasadorska uloga valjana. Ovaj, već drugi, uvod prekratko predstavlja Claudiju Dathe, neumornu prevoditeljicu ukrajinske književnosti s ruskog i ukrajinskog zahvaljujući kojoj smo stekli uvid u briljantnu (i britku) knjigu reportaža Stanislava Asejeva U izolaciji. Od Claudije njemačka je publika dobila puno više informacija o Ukrajini nego od onih za koje bi se po logici stvari moralo pretpostaviti da su za kolanje informacija zaduženi – njemačkih, naime, slavista/slavistica. Claudia je, tako, pored Žadana, Maljarčuk i inih u naše živote uvela stradalački lik Stanislava Asejeva.

Asejev je rođen 1989. u Donjecku. Studirao je filozofiju i teologiju, nakratko se priključio Legiji stranaca, vratio se u rodni grad gdje ga je dočekalo izbijanje rata. Dvije je duge godine pod pseudonimom objavljivao u ukrajinskim medijima kratke reportaže i kolumne da bi ga u ljeto 2017. razotkrili pripadnici oružanih snaga tzv. „Narodne republike Donjeck“, osudili na petnaest godina zatvora zbog špijunaže i deportirali u koncentracioni logor u bivšoj tvornici i kasnijem kulturnom centru Isolazija. (Pretvaranje kulturnog centra u koncentracioni logor lijep je primjer cinizma koji vlada u „narodnim republikama.) U zarobljeništvu je proveo 962 dana, kada je oslobođen u razmjeni. O tome je iskustvu svjedočio u knjizi Svijetli put, knjizi  o kojoj će u ovoj rubrici biti riječi kasnije. Naslov U izolaciji nosi dvostruki semantički naboj. S jedne se strane radi o izolaciji u kojoj se nalazi pobornik ostanka Donjecka u sastavu Ukrajine u neprijateljskoj atmosferi „narodne republike“, s druge se anticipira stvarna Isolazija u kojoj će se autor naći nakon hapšenja. Prva je izolacija na tjeskobni način usporediva s drugom. Radi se o osjećaju usamljenosti unutar obitelji, među prijateljima koji su se našli „na drugoj strani.“ U tome se momentu nalazi epicentar tragedije koja je zahvatila Donbas, koja još uvijek, u daleko nasilnijem obličju, traje i čiji se kraj ne vidi. Pocijepanost društva čiji glavni uzrok Asejev vidi u ruskoj propagandi, ali i u ignorantskom i arogantnom ponašanju centralne vlade u Kijivu, za posljedicu ima i uništenje urbanih struktura i njihovo naseljavanje, doslovno i figurativno, vulgarnim razmetljivcima „nove klase“. 

Upravo zbog fiksiranosti na Donbas U izolaciji ne govori o Rusiji ili o povjesničaru-amateru. Čak se ni o ulozi Igora Girkina (da, naravno, to je onaj isti Strelkov kojega se Bosna tako dobro sjeća) govori vrlo štedljivo. U središtu se pažnje nalazi vladajuća skupina oko Aleksandra Zaharčenka čija je svemoć, ali i opća društvena gnjilež i korupcija, centralna tema Asejevljevih reportaža. Stalno pitanje koje autor postavlja sebi, i čitateljstvu, jest: Tko profitira od situacije u okupiranim područjima (to je njegov termin za označavanje „narodnih republika“)? Odgovor je uvijek isti: nova, samoproklamovana elita kao i njoj podređene kriminalne strukture. Neprestano se opisuju načini na koji takvi elementi pljačkaju vlastiti narod, ali i one, malobrojnije, koji se zbog lojalnosti prema vlastitoj zemlji odlučuju na napuštanje Donbasa i na život u Ukrajini. Oni koji ostaju osuđeni su na život prepun nasilja i na neprekidne talambase propagande iz kojih dopiru glasovi s one strane granice koju valja izbrisati. Čuju se glasovi o Novoj Rusiji, nasljednici Imperija, zemlji koja će se protezati od Harkiva na sjeveru do Odese na jugu. (Ako vas ovo sve podsjeća na liniju Daruvar-Virovitica-Karlobag ili na „biser srpskog mora“ potpuno ste u pravu.) Iza svega se nalazi svemoćna slika Sovjetskog Saveza, čovjeka (uvijek muškarca) koji doprinosi njegovoj obnovi i simbolima koji tog zombija prizivaju u život, na semiotičkoj razini. Staljin, uz njega povjesničar-amater, u hibridnoj mješavini grbovlja gdje se carski orao sreće sa srpom i čekićem, a svime dominira sveprisutna lenta Svetoga Georga (георгиевская ленточка), kao simbol bespogovornog pristajanja uz neoimperijalnu kremaljsku politiku. Statusni je to simbol kojim se prizivaju nepravedno oduzete snaga i slava. On progovara s gotovo svake stranice Asejevljeve knjige, asocijacije koje budi uvlače se pod kožu i izazivaju tihu jezu budeći uspomene za koje smo vjerovali da su pokopane. „Ruski svijet“ jedna je takva zlokobna vizija. No čujmo i autentični glas Stanislava Asejeva: „Paradoks je samo da se ljudi prave kako sve mora biti tako, a to čine tako što društvo navikavaju da su čitavu vječnost duge vožnje od Donjecka do Kijiva, prekidane  beskrajnim kontrolama, hladne noći na poljima, mito i tuče na kontrolnim točkama, smrt vojnika normalna stanja koja se moraju prihvatiti. Možda ovaj rat već dugo ne miriši samo na ‘ruski svijet’ i na krpe za noge iz Burjatije, već i na praline čokoladnoga cara s njegovim nepoštenim poslovima.“ 

Vidimo: Stanislav Asejev ne štedi ukrajinsku elitu i ne oslobađa je njezinog dijela krivice za ono što se zbiva. Burjati su najvjerniji vojnici u redovima onih koji ginu za pomahnitale ideje ogorčenoga revizioniste. No dobro se zna tko se krije iza slike čokoladnoga cara. Svijet postaje sve ružnije i neugodnije mjesto za život. I nema nade da će u skoro vrijeme postati ljepši i ugodniji. Valja nam se pripremiti na trajnu nelagodu – i podijeliti iskustvo s onima koji su je, poput Stanislava Asejeva osjetili na vlastitoj koži.  

Treptavo fluorescentno svjetlo tjera me da žmirim, ali žmirila bih ionako. Preda mnom, na podu bolničkog WC-a koji miriše na krv i sredstvo za dezinfekciju, kleči medicinska sestra kratke crne kose. Briše me gazom među nogama, polijeva jodom, navlači mi uložak od vate i mrežaste gaćice. Brza je i efikasna. Želim joj reći: “Dajte da ja to sama”, ali ne mogu ništa sama. Jedva stojim. Isprva plačem tiho, neugodno mi je pred nepoznatom ženom, onda ona nestane, a težina svega me ponese, zaljulja mi tijelo, čujem se kako ridam. Šavovi me zatežu dok pokušavam doći do daha. Sad plačem od bola i to plakanje razumijem, to plakanje mi je lakše. 

“Izgleda kao tvoj tata,” rekla sam mužu kada su mi, nakon jedanaest sati trudova, položili bebu na prsa. Minijaturna djevojčica s očima starca.  

Sestra mi u WC-u spusti spavaćicu koju sam pridržavala oko struka: “Umorni ste. Zato plačete. Porod vam je kao da ste istrčali maraton bez pripreme. To iscrpi.” Pomiluje me po nozi kao da sam dijete, i ustane. “Idemo, mama?” 

Rekla mi je: “Mama”. Ja sam sada nečija mama. Tamo u sobi čeka me moja kći, smežurana životinjica za koju svi misle da je ljudsko biće. 

Mjesec dana ranije muž je sastavio bijeli krevetić i stol za previjanje. Napunila sam ladice čistim pelenama i vlažnim maramicama, kremama, gazama, mekim ručnicima. Proučila sam popise. Pročitala sam brojne članke o tome što, kako i kada. Nabavili smo sve što jednoj bebi treba. Oko krevetića sam polijepila crno-bijele sličice različitih oblika za stimulaciju mozga. Novorođenče ne razlikuje boje, vidi samo kontraste. U krevetić sam položila poseban jastuk s udubinom po sredini. Da se bebi ne zaleži glava. Ne želimo bebu s plosnatom glavom. Posteljinu i naslijeđenu odjeću oprala sam ekstra blagim deterdžentom za bebe, bez omekšivača, i oprezno složila u ormar. Bebina robica ne smije doticati ostalu odjeću, opranu deterdžentom koji nije za bebe. Pored stola za previjanje postavila sam kantu za pelene. “Tu ubaciš pelenu, zavrtiš ovu ručku, i ništa ne smrdi,” objasnila mi je prijateljica. Onda sam sjela i čekala.

Beba sada leži ovdje, u krevetiću pored mojeg u bolničkoj sobi, stvarna je i živa, a osjećam se kao da sam je izgubila. “Istrčala sam maraton bez pripreme, umorna sam,” ponavljam si mantru, ali znam da plačem i zato što osjećam prazninu u još uvijek napuhnutom trbuhu. Voljela bih da je zauvijek ostala unutra, da smo zauvijek jedno. Dok je bila u meni, znala sam se brinuti za nju. Sada je tu, pored mene, ima ruke, noge, glavu, kosu, lice, oči, sve ima, a ja ništa ne prepoznajem. 

Na krevetu do prozora leži Ruskinja. Ne znam kako se zove. Doji bebu koja još nema imena. Ruskinji je važno da znam kako njezin partner nije njezin muž. 

“On živi u Stuttgartu”, kaže. “Imamo vezu na daljinu. Ustvari se ne znamo baš dobro,” govori. “On će doći sutra.” Beba bez imena plače. Njegova mama ne želi da njegov tata dođe sutra. 

Ako ja ne poznajem svoju bebu, a ja sam njezina mama, ima li ona uopće ikoga na svijetu?

Mislim da spavam i mislim da se budim. Poslijepodne je i opet je, u sobi koju dijelim s Ruskinjom koja mi nije rekla svoje ime i bebom koja nema imena, neka medicinska sestra. Stoji preda mnom, zaklanja mi pogled na prozor, visoka je i široka toliko da se na trenutak uplašim da neće proći kroz vrata. Ali nekako je već ušla, mislim, valjda će istim putem van. Mjeri mi tlak. Brzim potezima zapisuje: broj, kosa crta, broj. Ne govori ništa. Moj tlak mene se ne tiče. Beba spava. Ja tiho plačem jer ne želim biti tu. Ne želim da me dira velika sestra lelujavih nadlaktica, u bijeloj majici kratkih rukava. Ona se pravi da ne vidi i kaže mi, usput, prije nego što ode mjeriti još tlakova, da joj dovedem bebu bilo kad između ponoći i četiri ujutro. 

“Zašto?” pitam. Zašto joj usred noći treba moja beba?

“Moramo je vagati.”

“Navit ću si alarm,” kažem, a ona se iskreno nasmije.

Vrhovi stabala s neba dovlače maglu i mrak. Mute se i prozorsko staklo i moj pogled. 

Pokušavam dojiti. U mraku bolničke sobe sjedim na krevetu u poziciji koja me najmanje boli i držim bebu koja je do prije nekoliko sati bila u meni. Majke iz časopisa smiješe se svojoj djeci na grudima, pokušavam se i ja nasmiješiti, ali ta beba koju držim izgleda mi kao stranac, i ja joj umjesto osmijeha nudim suzdržavanje od plača. To je najviše što joj sada mogu dati. Ruskinja i njezina beba spavaju. Nju ne mogu pitati prepoznaje li svoju bebu. To se nikoga ne može pitati, osjećam. 

Najbolja prijateljica šalje poruku s drugog kraja svijeta. Pita kako sam i kako je beba. Gledam uspavano tjelešce pored sebe. “Jako je ružna. Lice joj je zbrčkano,” odgovaram, a onda osjećam krivnju. “Šalim se,” šaljem još jednu poruku, kao da će to sve popraviti. 

Nepoznata se životinja na mojim prsima bori za život. Stran mi je i odbojan osjećaj njezinih mokrih usta i tvrdog zubnog mesa na osjetljivim bradavicama. Nemam strpljenja za njezine pokušaje da dođe do hrane, nervozna sam, sve radim krivo, sigurno sve radim krivo. Ona plače. Obje smo bespomoćne.

U dva ujutro guram krevetić na gumenim kotačima niz hodnik rodilišta. Velika medicinska sestra podiže bebu, poliježe je na vagu. 

“Izgubila je na kilaži, jeste dojili?”

“Pokušala sam, ali ne…”

“Da vidim, kako vi to radite?” Brzom rukom poteže s mene spavaćicu, grabi mi i stišće grudi. Svatko me ovdje dira kada god im dođe, bez najave, bez molbe, nemam više dostojanstva. Gleda me kako pokušavam namjestiti bebu, dok je pokušavam nagovoriti da primi moju bradavicu. Bojim se da beba osjeća da je ne želim blizu. 

“Ne, to nije dobro. Pozovite nekoga da vam pokaže kako dojiti.”

“Možete mi vi pokazati?”

“Ne mogu sad. Svi čekaju, niste jedina žena koja je rodila. Evo vam bočica, dijete vam je gladno, mora jesti.”

Držim bočicu, držim bebu koja ne razumije da mora otvoriti usta. Kako da joj ponudim piti? Velika sestra mi nestrpljivo otima bočicu iz ruke, zabija je mojoj bebi u usta. Želim se požaliti kako je to pregrubo i prenaglo napravila, želim zaštiti bebu, ali nije beba ta koja je povrijeđena. Ona halapljivo guta. Bila je gladna. Ja je nisam uspjela nahraniti. 

Moj muž ujutro dolazi u posjet. Prvo se zajedno divimo bebi, vidi joj prstiće, vidi obraščiće, onda je on malo drži i nosi po sobi dok ja ležim, ali ona spava i uskoro ne znamo što bismo s njom. 

“Pričuvaj ga desetak minuta, moram po pelene do dućana prekoputa,” zamolila me susjeda. Bio je utorak poslijepodne, i baš sam legla poslije ručka, i nije mi se dalo čuvati ničiju bebu. 

“Ne znam kako da ga primim, nisam nikad u životu držala bebu.” Nadala sam se da će reći da ništa onda, uzet će ga ona sa sobom, ipak je to njezino dijete. 

“Pa moraš vježbati,” nasmijala se. “Za nekoliko ćeš tjedana držati svoju.” Smjestila je plavokoso klupko u moje nespretno ispružene ruke, povrh ogromnog trudničkog trbuha, i otišla. Stala sam uz prozor koji je gledao prema dućanu. Nisam se micala. 

“Za nekoliko ću tjedana držati svoju bebu,” shvatila sam. Susjedin je sin zaplakao u mojim smrznutim rukama, zvučao je kao ranjena mačka. Pokušala sam ga malo ljuljati, ali nije mu se to svidjelo, onda smo plakali zajedno. 

Izlazimo na hodnik. Stružem papučama po linoleumu, svaki je korak bolan. Muž me pokušava pridržavati, ali ja sam sada nečija mama, ne mogu ga držati za ruku, imam zadatak, pred sobom guram krevetić u kojem spava životinjica. Provodim muža kroz različite bolničke prostorije. Važno mi je da mu pokažem ono što znam o bolnici jer premalo znam o bebi, pa zajedno razgledavamo mjesto na kojem sam provela ili posljednja dva dana ili cijelu vječnost. 

Tjedan dana prije termina na krevetu slažem odjeću u kojoj ću bebu dovesti kući iz rodilišta. Sva mi se odjeća čini premalena. Nemoguće da će beba biti toliko sitna! Sigurno sam zabunom kupila odjeću za lutku. 

“Ovdje je soba za vaganje beba,” pokazujem lijevo.

“Postoji soba samo za vaganje beba?” Pita moj muž. Njemu je sve to još novo. 

“Da, tu doneseš bebu usred noći da vide dobiva li uredno na težini.”

“Zašto usred noći?”

“Ne znam. Ovdje je soba za izdajanje,” pokazujem desno.

“Što je soba za izdajanje?”

“Tu imaju električne izdajalice. To je mašina na koju se prikačiš i onda ona cijedi mlijeko.”

“Kao da te netko muze?”

“Da, mašina te muze. Ovdje je soba za goste, tu možemo malo sjesti.”

Nekoliko mjeseci prije termina, muž i ja smo otišli na trudnički tečaj. Prije nego što smo krenuli od kuće, raspravljali smo treba li nam bilježnica. Nismo je ponijeli, sve ćemo zapamtiti. Nakon par sati predavanja koje uglavnom nismo slušali, voditeljica je najavila pauzu. Parovi oko nas izvadili su iz ruksaka zapakirane sendviče, posudice sa salatom i boce vode. 

“Vi ste donijeli hranu?” Zbunjeno sam pitala ženu u uskoj trudničkoj haljini koja se pored mene rastezala na prostirci za jogu.

“Pa da, bit ćemo ovdje osam sati danas.”

“Pa da,” ponovila sam zbunjeno. Nije mi ni palo na pamet razmišljati više od sat vremena unaprijed.  

“Hoćeš kavu?” U sobi za goste muž stoji pored aparata za kavu, zajedno s još trojicom novopečenih očeva koji svojim suprugama donose piće u plastičnim čašicama.

“Ne smijem kavu.” 

Stavlja na stol pred mene metalnu šalicu. “Našao sam čaj od mente, to voliš.” Beba se meškolji, uskoro će se probuditi i bit će gladna. Morat ću je opet pokušati dojiti, možda čak tu u sobi za goste, pred svima. 

“Ne smijem čaj od mente,” govorim.

“Zašto ne?”

“Smanjuje produkciju mlijeka.” Glas mi drhti.

“Što ti se pije? Što da ti donesem? Što smiješ piti?” Želi biti koristan.

“Smijem vodu!” Jecam. Beba se budi. Obje glasno plačemo.

U sobi Ruskinja kaže da beba nema imena jer se ona i partner ne mogu dogovoriti. On želi da se dijete zove Tomas, a ona Aleks. 

“Tomas je ime za starca,” kaže. “Ne može nam se dijete tako zvati.”

Kimam glavom s razumijevanjem. Nije lako odabrati pravo ime. To je ime u koje upisuješ sebe i svoja očekivanja za nečiji život. Biraš ime za bebu koja će postati dijete, koja će postati odrasla osoba, koja će postati starac.

“A njemu se ne sviđa Aleks?” pitam.

“Ne, to mu zvuči previše ruski. Nije onda trebao biti s Ruskinjom, jel’ tako?” Gorčina probija iz njezinog grlenog smijeha.

“Kako ćete se dogovoriti?” pitam. Možda će bacati novčić. Možda će igrati par-nepar. Možda će izvlačiti papiriće iz šešira. Možda će jedno od njih popustiti. Starac protiv Rusa.

“Reći ću mu da pristajem da se mali zove Tomas. Onda će se on sigurno osjećati krivim jer se uvijek oko svega osjeća krivim, pa će mi reći da i on pristaje na Aleks, i problem riješen.”

“Kako to misliš?”
“Pa zahvalit ću mu što je prihvatio moj prijedlog.” S osmijehom slegne ramenima, kao da ne razumije što je pitam. Baš sam malena i naivna.   

Ležim u polumraku i razgovaram s mamom na telefon. Ona mi nabraja tko me sve od obitelji i poznanika pozdravlja, svi čestitaju, svi su jako sretni, javi im se, zahvali na čestitkama. Ja ležim petsto kilometara daleko od svih, u njemačkoj bolnici gdje mi je teško izraziti tko sam i kako sam, i osjećam se usamljenije nego ikad prije.

“Jesi kakala?” pita mama.

“Nisam još,” odgovaram.

“Moraš. Moraš kakati prije nego što odeš doma. Pitaj ih da ti daju neke čepiće,” kaže mama, a ja kažem: “Hoću. Pitat ću. Moram ići sada, mama,” i onda plačem.   

Bilo je tri ujutro kad je doktorica rekla da moramo požuriti i uspela se na krevet iznad moje glave. Nagnula se preko mene, mogla sam je namirisati, i deterdžent i sredstvo za dezinfekciju i još neki neodređeni miris, vjerojatno miris nespavanja i brige za druge. Rukama mi je stiskala trbuh, gurala je bebu van, a ja sam ležala mirno jer se nisam mogla pomaknuti. Željela sam ustati, odšetati kući, ajmo zaboraviti da se ovo sve dogodilo, ovo je bila loša ideja, ajmo da nisam nikada bila trudna. Vikali su kako da dišem, kako da tiskam, a sigurno sam sve radila krivo jer moj dah više nije bio moj, moje tijelo nije bilo moje, ni nad čime nisam imala kontrolu, bilo mi je svega dosta, samo sam željela da napokon završi. 

Odjednom sam osjetila olakšanje. Babica je prestala vikati naredbe. Izjavila je da je beba vani. Svi smo zašutjeli, gledali smo golo ljubičasto biće u njezinim rukama, prekriveno krvlju i sluzi, i nakon preduge tišine čula sam se kako pitam je li to i inače ovako, je li ovo sve normalno, ne bi li beba trebala plakati? U tom je trenutku beba odmrznula vrijeme i napokon zaplakala. I ja isto. I muž isto. 

Ležim u polumraku i pokušavam dojiti životinjicu. Na krevetu pored prozora sjede Ruskinja i njezin partner iz Stuttgarta. Njihov sin bez imena leži među njima, duboko diše. Oni nježno šapuću. Uspavljuju me njihovi prigušeni glasovi. Svjetiljka s noćnog ormarića pretvara zid rodilišta u kazalište sjena. Žao mi je što nisam mogao ranije doći, nije važno, jesi umoran od vožnje, nisam, jesi li ti dobro, boli li te što, daj da ti namjestim jastuk, hoćeš da ti donesem malo vode, pogledaj ga kako je savršen, čini mi se da ima tvoj nos, vidi, a čelo je sigurno tvoje. Ona nježno položi dlan na njegovo bedro i gotovo se neprimjetno nagne.

“Znaš, razmišljala sam malo. Ipak bismo ga mogli nazvati Tomas.”

“A da? Ne misliš više da je to ime samo za starca?”

“Ma nije toliko loše, mogla bih se naučiti,” kaže mazno.

“U redu. Onda je Tomas.” Čujem mu osmijeh u glasu, ljubi je u čelo, a onda ljubi i uspavanog Tomasa.

Ona sjedi, smrznuta, a zatim kaže: “A Aleks? O tome nećemo ni pričati?”

Babica je pitala mojeg muža želi li prerezati pupčanu vrpcu. Od početka poroda sjedio je na stolici pored mene i držao me za ruku, ali kada je nastupila panika, gurnuli su ga u kut prostorije, prema podnožju kreveta. Ostao je stajati tamo, naslonjen na metalni ormarić, još uvijek u šoku.

“Gospodine! Želite li prerezati pupčanu vrpcu?” Ponovila je pitanje i već ispružila ruku prema mojem mužu. 

“Pa i ne baš,” promucao je, i ja sam se, iako u bolovima, nasmijala. Iskusna je babica očekivala taj odgovor. U ruke mu je tutnula tupe škare, privukla ga krevetu i rekla: “Bit će vam žao ako to ne napravite.”

“Da, nećeš moći spavati od tuge,” nasmijala sam se.

“Neću moći spavati od šoka zbog svega što sam danas vidio,” nasmijao se i muž. 

Najslađe se nasmijala babica: “Nećete moći spavati više nikad, nijedno od vas.” 

Poliježemo bebu u auto sjedalicu, namještamo joj ruke i noge. Prije izlaska iz rodilišta, medicinska sestra daje nam upute:  “Ovdje vam je vitamin D, potpišite tu, tu i tu, i inicijale tu, i dovedite opet bebu na pregled za tjedan dana.” Pruža mi kutiju tableta, gusto ispisane dokumente, potvrdu da sam rodila, da sad imam bebu, i ilustriranu knjižicu o tome kako se bebu ne smije tresti. 

“Sve najbolje!” Ne gleda nas više.

I to je to? Sad vodimo bebu doma i ostajemo sami s njom? Sad nastavljamo život s bebom, sad smo odgovorni za posve bespomoćno ljudsko biće? Ona se ne zna sama ni okrenuti. Ostaje nepomično ležati gdje god je ostaviš! 

“Ima li još nešto što bismo morali znati?” pitam. Ne želim još kući. 

Medicinska sestra slegne ramenima: “Nemojte tresti bebu.”

Vraćam se u stan s idejom da se vraćam u sigurnost i stabilnost. Muž za mnom unosi auto sjedalicu u kojoj spava životinjica. 

“Što ćemo s bebom?” pita. Ja bih trebala biti autoritet, izašla je iz mene, poznajem je već tri dana, ja sam joj mama. Trebamo li je pustiti da spava, trebamo li odnijeti sjedalicu u spavaću, trebamo li bebu izvaditi iz sjedalice, poleći je u krevetić, na kauč, zamračiti sobu? Okrećem se oko sebe, kao da će se rješenje magično ispisati na jednom od zidova. Beba se budi.

Želim odspavati, pojesti nešto, pogledati film, nazvati prijateljice. “Pokušat ću je opet podojiti,” kažem.

Inzistiram sama odvesti psa u šetnju, trebam osjećaj da je život opet normalan. Jedva uspijevam sići s prvog kata, vučem se puteljkom do kraja zgrade, a onda se naslonim na zid i plačem.

Gledam bebu koja spava u kolicima i zamišljam da puštam kolica iz ruku, da izlijeću na cestu, da auto pokušava zakočiti, ali ne uspijeva. Zamišljam udarac, pucanje plastike i vrisku prolaznika. Stojim na vrhu pokretnih stepenica i zamišljam kako se kolica kotrljaju niz stepenice i udaraju u zid ulaza u podzemnu željeznicu. Držim bebu poslije kupanja i zamišljam kako mi iz ruku pada na pločice u kupaoni. Onda je najnježnije poliježem u krevetić i plačem.

Dojim i mijenjam pelene i zapisujem kada je jela i koliko dugo i kada je kakala i kada je piškila i koliko je spavala i koliko puta i presvlačim se iz pidžame u trenirku i nazad i opet u pidžamu i nazad i čak ni tuširanjem ne mogu isprati miris ukiseljenog mlijeka, znoja, iscrpljenosti, želje za normalnošću. Dani prolaze. Tjedni prolaze.

Bude me težina i napetost u grudima. Otvaram oči i isprva ne razumijem što se događa. Blijedo dnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene rolete i znam da ležim u svojem krevetu, u svojoj sobi, ali sve se čini drukčije. Potraje trenutak prije nego shvatim: ne budim se u bunilu, omotana gladnim plačem. Ovako sam ranije, s udahom i u tišini, započinjala svaki dan. 

Opipljiva tišina. Kako duboki zvuk. Zvuči mi kao podizanje pogleda s izvrsne knjige, kada ništa oko tebe ne postoji. Kao koncentrirano biranje sladoleda. Stajanje ispod mosta nakon što je njime prošao vlak. Gašenje radija poslije kuhanja. Kada svi jedemo bez riječi, a baka kaže: “Znači da vam je fino.” Klupica na trgu u pet ujutro u utorak. Kratka sekunda između javljanja cvrčaka. Drijemanje na livadi u proljeće. Naslanjanje na deblo u gustoj šumi. Terasa kafića prije otvaranja. Prvih pola sata u knjižnici. Glava ispod površine vode. Trenutak prije poljupca.

Moja beba ujednačeno diše u dubokom snu, ručice su joj podignute iznad glave, rukavi bijele pidžame na žute patkice, koju sam odabrala prije nego se rodila, već su joj gotovo prekratki. Primičem lice njezinom vratu i udišem slatkasti miris. Val topline i nježnosti potpuno me potopi i poželim obrazom protrljati njezin mekani obraz, stisnuti njezino maleno tijelo čvrsto uz sebe. Nakon par dugih trenutaka ona se promeškolji, okrene lice prema meni, protegne se uz mrmljanje, i otvori oči. Prepoznajemo se.

U petak, 2. veljače 1968. umire u Zagrebu Ivan Ribar. Sutradan bilježi Krleža u svom dnevniku, u onome njegovom dijelu koji neće ući u pet tomova njegovih dnevnika, objavljenih kod Oslobođenja, u redakciji Anđelka Malinara. A bilježi, uglavnom, samo svoju nelagodu. I neki za nas tadašnje možda neobičan osjećaj povijesnog poraza, koji danas tako dobro razumijemo i osjećamo vlastitom nutrinom, u svakome trenutku. Ta poraženost, u onom trenutku, godine 1968, endemska, vjerojatni je razlog što nadnevak ne ulazi u peti tom Dnevnika, u Sarajevu objavljen 1977. Hrvatskim bi nacionalističkim i katoličkim istjerivačima đavla iz Krležine duše godio nadnevak od 2. veljače, e samo da nisu zaboravili čitati. Evo tog dana, cijelog: “Subota. Telefonira mi Tanjug (Petričević) iz stana žalosti u Demetrovoj 3, da dam izjavu o smrti Ivana Ribara, jer su dali ti i ti i ti. Sustežem se, nemam što da kažem: nula nulissima. Nemam ni jedne jedine ideje u glavi, a sve ono što bih imao reći, takav Petričević i onako ne bi štampao. Pod kupolom Parlamenta u polurasvjeti jedne jedine sijalice, decembra 1945., četiri sablasna komtura od bijelog mramora. U mraku. Prikaze. Karađorđe, Tomislav, Dušan i jedan Slovenac. Polubogovi u hramu, dugi koridor, teška hrastova vrata, utonuli smo u hladne kožnate fotelje, našao sam se u ulozi čovjeka koji moli pardon kod predstavnika suvereniteta za jednu na smrt osuđenu glavu. Kriva adresa. Batali to, druže. Tamo u onom hramu vlada Moša. ‘Gore nebo visoko, dolje more duboko.’ Povratak u Majestic pognute glave. Jedan od naših razgovora ubo je ovog predsjednika Konstituante otrovno. ‘Zaboravili ste, poštovana gospodo, na svoju vlastitu zemlju u Krsmanovićevoj kući.’ Kao da nije razumio, pita me na što mislim, na koju zemlju? Na Hrvatsku, gospodine doktore.”

Ježim se dok ovo čitam, na rubu suza i na rubu nečega što bi u ovom trenutku bilo gore nego da se javno rasplačem, a to gore je da bih sad mogao, u stotinjak stranica dugom rafalu riječi i rečenica, beletrističkim glasom da ispripovijedam što se to decembra 1945, u hladnom i snjegovitom Beogradu, upravo dogodilo. Ne znam kako je putovao do Beograda – vlakom?, službenim autom?, autobusom?, jer avionom ovaj put sigurno nije – a išao je samo po jednom poslu, jednom od najvažnijih u svome životu, da spašava glavu onoga koji ga je u ratu spašavao, doktora Đure Vranešića. Pedeset i dvije su tad Krleži godine, četiri je mlađi nego što sam ja danas, ali se već svih životnih strahova nastrahovao, i na savjesti nosi težak teret. Na neki način, putujući prema Beogradu da išće partizansku, partijsku, ljudsku milost za doktora Vranešića, Krleža na savjesti nosi svoj vlastiti život. I vjerojatno ne zna kako će se iz ovoga živ, mirna srca i zdrave glave izvući.

Tito, s kojim bi se jedinim iz njegove perspektive, pretpostavljam, moglo razgovarati, jer bi on jedini mogao imati razumijevanja za emocionalna previranja i slomove najvećega pisca revolucije, o glavi doktora Vranešića ne može se razgovarati. Jer za tu je vrstu razgovora, za pitanja pojedinačnih ljudskih glava općenito, Tito previsoko. A svi drugi su, na ovaj ili onaj način, prenisko. Naravno da postoje oni koji bi lako spasili doktora Vranešića – koji, da se i to razumijemo, sa stanovišta ne samo revolucionarne pravde, nego i svake antifašističke i antihitlerovske pravde u Europi 1945. uopće nije nevin i nedužan, jer on doista jest, u određenom smislu, njemački ratni konfident – ali s time koji bi Vranešića spasili Krleža još od prije rata nije u dobrim odnosima. S njima se razišao po estetskim pitanjima. A piscima kakav je Krleža, svim pravim piscima, po nalogu sudbine kad tad estetsko pitanje odlučuje o životu i smrti. Ono što je jučer bila estetika, danas je metak u potiljak.

Tako Miroslav Krleža stiže predsjedniku Ustavotvorne skupštine doktoru Ivanu Ribaru. A u njemu, u tom Ribaru, sabralo se više povijesti, velike i male, nego i u jednom suvremeniku. Pridonosio je utemeljenju obiju Jugoslavija, u obje države vodio je sjednice parlamenta, dvaput bio ustavotvorac, gledao je kako ubijaju Radića, za sinovima pošao u partizane, pa ih obojicu izgubio. Karađorđevićevskoj je državi on bio simbolični Hrvat. Titovoj će biti simbolični građanin, građanski političar, Jugoslaven. Ali doći k njemu, bio je iz Krležine perspektive čin očaja. Nije više imao kome ići u Beogradu. Ostali su bili njegovi estetski neistomišljenici. Vrijeđao ih je i ponižavao, kolektivno. Samo se Ribar nije bavio estetikom, ali Ribar nikome, pa ni doktoru Đuri Vranešiću, nije mogao spasiti glavu.

Opisujući ovaj događaj dvadeset i tri godine zatim, sasvim ispunjen grizodušjem, kao da je sve ovo jutros bilo, ili još gore, kao da nikada nije ni prošlo, Krleža svoju savjest nastoji rasteretiti tako što, čini nam se, spaja dva različita događaja. Doktor Ribar mu kaže da ništa ne može pomoći oko osuđenika na smrt, u tome, valjda ako je riječ o osuđenim intelektualcima, pomaže samo riječ druga Moše Pijade, nakon čega Krleža odlazi zgromljen i bez riječi. Čak ako mu je psovka i bila na umu, neće je izgovoriti, već i zbog one puste i naivne misli da bi time mogao dodatno naštetiti onome koga pokušava spasiti. Ima li u životu živa i zdrava čovjeka veće i nepopravljivije štete od smrti?

Ali istovremeno on spaja jedan drugi razgovor, mi ne znamo koji, ni kad je razgovaran, u kojem je izgovorio tu otrovnu rečenicu, na koju se u dnevniku poziva: “Zaboravili ste, poštovana gospodo, na svoju zemlju u Krsmanovićevoj kući.” Ivan Ribar tad ne razumije što mu Krleža govori, na kakvu to sad zemlju misli? “Na Hrvatsku, gospodine doktore.” Pojašnjava pisac. A dobronamjernom čitatelju, koji, opet, ne razumije što je to Krsmanovićeva kuća, vrijedi pojasniti da je to jedna lijepa historicistička katnica, na adresi Terazije 34, u kojoj je 1. decembra 1918. potpisan osnivački akt Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Dok 2. ožujka 1968. upisuje u dnevnik sav svoj jad i životnu nemoć, a s njima ono najgore – duboko uznemirenu savjest, Miroslav Krleža dobro je držeći sedamdesetčetverogodišnjak. Dok Jozi Petričeviću, čuvenom Tanjugovom novinaru, prijatelju i biografu obitelji Ribar, autoru knjige “Lolo”, monografije o Ivi Loli Ribaru, rasprodane u tko zna koliko primjeraka na svim jezicima naroda i narodnosti Jugoslavije, tipičnome partijskome žurnalističkom mitomanu, izvrdava i ne daje izjavu povodom smrti doktora Ivana Ribara, Krleža u svom dnevniku pokojnika ispraća gorkom lukavošću, spajajući, ali tako da sasvim ne srastu, dva različita razgovora. Njegova ushićenog čitatelja to dvostruko gane. S jedne strane, Krleža je u tom postupku naš suvremenik: poput kakvog novinara sabah cajtunga, koji se po nalogu advokatske kancelarije obračunava s predsjednikovicom, jer se pobunila u školi svoga sina protiv “mlade profesorice”, on od dvije istinite tvrdnje montira cijelu jednu laž. Ali s druge strane, u tom iznevjeravanju onoga što se stvarno zbilo, najdublja je istina cijele situacije. U kojoj je, istina, doktor Ivan Ribar sasvim sporedan lik. Antun Nalis visoke jugokomunističke politike 1945.

Kada Krleža u decembru 1945 – koji će nepismeni njegovi potomci imperativno nazivati prosincem, prepuštajući decembra Srbima – slučaj Đure Vranešića namjerno brka s Hrvatskom, sravnjujući svoj unutarnji užas s pitanjima naroda, a ne tek glave jednoga njemu važnog narodnog pripadnika, on govori istinu. Jer Hrvatska u tom trenutku doista jest Đuro Vranešić, čija se glava malo-pomalo već odvaja od tijela. I njegova smrt, koja se Beograda baš nimalo ne tiče, njegova smrt koja se nekoga novog društva iz Krsmanovićeve kuće baš nimalo ne tiče, pitanje je Hrvatske, njezinog stradanja i svih njezinih smrti. Ta okolnost izbit će na površinu, i već će je svi biti svjesni, početkom devedesetih, kada Krleže više ne bude, a kada svi oni nestali mrtvi i pobijeni 1945. u ime komunizma, Jugoslavije, pa i elementarne ljudske pravde, postaju Hrvatska. O kojoj se, eto, ni časa nije mislilo u Krsmanovićevoj kući. (Pritom, istine radi, one povijesne, ali i one intimne, obiteljske, koja se od čovjeka do čovjeka različito prikazuje, sličan problem sa svojim pobijenima iz 1944. i 1945. imaju i Srbi, naročito Beograđani.)

Krleža je u dnevničkoj natuknici od 2. ožujka 1968, tojest onome njezinom dijelu kojega nema u petom tomu sarajevskog Oslobođenja, mrtvome Ivanu Ribaru pretovario makar djelić svoje olovne savjesti. Dnevniku je rekao ono što nije mogao reći Ribaru živome, a što pogotovu nije mogao reći Jozi Petričeviću kada mu je zaiskao izjavu. I najednom nam, dok ovu bilješku čitamo, na um pada ova đavolska pomisao: možda je svojom očajničkom intervencijom Krleža doktora Vranešića koštao glave? Možda bi ga, ipak, na kraju poštedjeli, kao niže rangiranu salonsku pojavu s prijema njemačkih glavešina po ustaškome Zagrebu, koja nikome izravno nije učinila nikakvo zlo, a nekima je, recimo drugu Krleži, spasila glavu? Ali čak i ako nije tako, bilo je u toj likvidaciji Đure Vranešića, obavljenoj 14. siječnja 1946, po prethodnoj smrtnoj presudi, surove i vrlo osviještene demonstracije pred piscem Miroslavom Krležom. Nisu drugovi njemu na taj način pokazali koliko im vrijedi glava doktora Vranešića, nego su mu pokazali koliko im vrijedi njegova, Krležina glava. Tako je, upravo na srpsku Novu godinu 1946, završio sukob na književnoj ljevici. Možda je Krleža pobijedio u pitanjima estetike i književnosti. Po pitanjima čovjekova života i smrti nesumnjivo je pobijedila Partija. Koja su pitanja važnija Krleži, dok se “pognute glave” vraća prema Majesticu? O tome bih u stotinjak kartica beletrističke proze, rafalno izložene, htio nešto reći. Ali neću.

Vlaho Bogišić – kojeg će, da ne zaboravimo, ološ i nedžaset, razasran oko vile Arko u Zagrebu, nazivati Jergovićevim šogorom, priredio je i sklopio knjigu “Hiljadu devetsto šezdesete: Fragmenti dnevnika”, čije dvije trećine čini izbor iz dnevničkih natuknica petog toma Krležinih Dnevnika objavljenih u izdanju Oslobođenja, a trećina su dijarističke bilješke iz zaostavštine, te dokumentarno-esejistički, reportažni i putopisni tekstovi, također iz zaostavštine, koji čine mogući kontekst dnevnika, ili su mu stilsko-tematski srodni. Lijep bi to posao bio, na svaki način koristan i čitateljski uzbudljiv, da nije nedostatka za koji Bogišić nije izravno odgovoran. Ili je za njega suodgovoran, zajedno sa svima onima, a mogla bi se od takvih načiniti solidna divizija (recimo Đavolja divizija, koju smo 1943. zakasnili poslati na Staljingrad, da pruži odlučan hrvatski prinos europskoj sigurnosti i suradnji…), koji već dobrih četrdeset godina žive od Miroslava Krleže, a da mu nisu u stanju objaviti ni cjelovita djela. (Koja nisu toliko obimna koliko nepismena čeljad misli.) Naime, ima li smisla raditi izbore iz Krležine dijaristike, a ovo je već drugi u posljednje tri i pol godine (prvi je objavljen kod Sandorfa, pod naslovom “Zagreb 1942.”), ako u Hrvatskoj nikad nije objavljeno ni ono petotomno dijarističko izdanje što ga je Krleža autorizirao? Ima li smisla širiti dnevnike onim što prethodno nije objavljeno, ukoliko dnevnika, barem što se tiče hrvatske kulture i književnosti, nije ni bilo? Na posljednje pitanje moguće je odgovoriti na dva načina. Principijelno gledano: nema to nikakvog smisla. Ali kao čitatelj koji bi sve principe pogazio za novi Krležin tekst i kontekst: naravno da ima smisla. Drugi odgovor je, naravno, važniji. Principijelni su samo grobari.

Bogišić je dnevničke natuknice koje je birao iz sarajevskog izdanja opremio posebnim naslovima, što ih pomalo čini autonomnim prozno-esejističkim tekstovima. Onome tko ih je prethodno čitao iz sarajevskog izdanja ti međunaslovi unutar dnevnika djeluju relaksirajuće. U samom naslovu knjige ostala je riječ na koju je nepismeni hrvatluk strateški alergičan, ali je riječ iz Krležine perspektive ispravna. Hiljada nije isto što i tisuća, premda u tehničkome smislu hiljada znači isto što i tisuća. Ali književnost je, kao i zdravo i slobodno ljudsko govorenje, mnogo više od tehniciranja jezikom, mnogo više od mašinbravarije po jeziku.

O knjizi “Hiljadu devetsto šezdesete: Fragmenti dnevnika”, o barem još dvadesetak fragmenata, natuknica ili cjelovitih tekstova u nju uvrštenih, pisao bih rado, ako bi bilo interesa. Knjiga je izašla u izdanju Frakturinog brend-mezimčeta, nazvanog Bodoni, u veoma lijepom tipografskom dizajnerskom rješenju Ivana Stanišića, u kutiji koja knjigu zatvara, jula 2022, koji nazivamo srpnjem, premda još ponegdje oko nas cvatu lipe.

**

Da, zaboravila sam da vam kažem,
zvala me sestra iz Brjanska,
s kojom posle Krima ne govorim,
ona je tada načisto skrenula.
Nazvala me i rekla
da je nestao Vasiljok,
njihov sin,
vojničić,
poslednji put im se javio
Iz Volnovahe.
Eno, sad kuka,
preklinje da ga nađemo,
nada se da je zarobljen.
Kažem joj:
– Nema više Volnovahe,
A ona meni: nađi ga,
makar iz zemlje iskopaj.

**

Došla je na radio u suzama,
stiskajući u ruci papirić.
Emisija je bila o izbeglicama.
Nekim čudom prebegla je u Češku
iz Krivog Roga.
S druge strane stakla,
pored producenta,
čekale su je dve devojčice.
Nasuo sam joj vode u kartonsku čašu.
Snimanje je kasnilo, zbog suza.
Pokazala mi je papirić.
Dao joj ga je neki Čeh,
kad je čuo kako na stanici
razgovara s decom na ruskom.
Na papiriću, nejednakim slovima,
pisalo je:
„Đubre rusko“.

**

Bilo je četiri ili pet sati,
već je svitalo,
između prve i druge granate
zarila sam se u njegovo telo.
Ono beše toplo,
s tragovima mojih usana.
Klelo se, telo,
da se nikad neće ohladiti,
ali ja sam znala da laže,
i slagalo je,
i da će me njegova žena
prokleti,
jer između prve
i druge granate
nije grlio nju. 

**

Znate šta, pane Igore,
sve sam vam lepo ispričala,
i kako su gruvale ruske bombe,
i kako je mače poludelo,
i kako sam, odlazeći, ljubila ikone,
kako su deca pakovala igračke,
a ja ih vadila,
jer se kofer nije mogao zakopčati.
A tu emisiju slušali su naši susedi
i napisali mi da i lopovi slušaju radio,
pa su upali u moju kuću
i odneli ikone,
tako da vam hvala na svemu,
ali više me ovde videti nećete. 

***

Off the Record

* * 

Да, забыла рассказать вам,
что звонила сестра из Брянска,
мы после Крыма не разговаривали,
она тогда сдурела.
Так вот, позвонила и сказала,
что Василёк пропал,
это ихний сын.
он солдатик,
последний раз связывался
с ними из Волновахи.
Так она теперь рыдает,
просит найти его,
надеется, что в плену.
Я ей говорю:
– Нет больше Волновахи,
А она: найди,
хоть из-под земли.

**

Она пришла на радио в слезах,
сжимая в ладони записку.
Передача была о беженцах.
Она чудом вырвалась в Чехию
из Кривого Рога.
За стеклом в студии
рядом с продюсером
её ждали две девочки.
Я налил ей воды в бумажный стакан.
Из-за слёз никак не могли начать запись.
Она показала мне записку.
Какой-то чех дал ей эту записку,
услышав, что она на остановке
говорит с детьми по-русски.
В записке корявыми буквами
было написано:
«Русская мразь».

**

Четыре было или пять,
уже брезжило,
и между первым взрывом и вторым
я зарылась в его тело.
Оно было тёплым,
со следами моих губ,
и оно, тело, обещало,
что никогда не остынет,
но я знала, что оно обманывает,
и оно обмануло,
и что его жена
проклянёт меня,
потому что между первым
и вторым взрывом
он обнимал не её.

**

Знаете что, пан Игорь,
я всё вам широ рассказала,
и как руськi бухали бомбы,
и как котёнок з’їхав з глузду,
и как целовала иконы на прощанье,
а дети собирали игрушки,
и я их выкидывала,
потому что чемодан лопался,
так вот, соседи слушали передачу
и написали, что воры
тоже слушают радио,
и что пришли в мою хату
и унесли иконы,
так что спасибо вам за внимание,
и больше до вас ни ногой.

Igor Pomerancev (Игорь Померанцев; 1948, Saratov, SSSR), ruski pesnik, prozni pisac, esejista i novinar. Studirao je na Univerzitetu u Černovcima (Ukrajina). U leto 1976. biva uhapšen i optužen za posedovanje „antisovjetske“ literature, slušanje „neprijateljskih“ radio-stanica i veze sa strancima.
Dve godine kasnije emigrira u Nemačku, a zatim u Veliku Britaniju.
Od 1980. bavi se radijskim novinarstvom, najpre na BBC-ju, a potom na radiju „Slobodna Evropa“ gde je godinama uređivao i vodio emisiju „Iznad barijera“.
7. marta 2022. počinje da vodi „Humanitarni koridor“, emisiju u kojoj razgovara sa izbeglicama iz Ukrajine, volonterima, psiholozima.
Autor je nekolicine radio-drama, više knjiga poezije i proze među kojima su: Альбы и серенады (1985), По шкале Бофорта (1997), News (1998), Почему стрекозы (1999), Красное сухое (2000), Радио «С», Служебная лирика (2007), КГБ и другие стихи (2010), Czernowitz. Черновцы. Чернівці (2012), Поздний сбор (2013), Вы меня слышите?(2018).
Dobitnik je nagrade „Petar Vjazemski“ književnog almanaha „Urbi“. Živi u Pragu i Londonu.  

Prevela i priredila Nada Petković

Tamo, za neke ljude, davne 1998/99 godine objavljena je, po prvi put, moja priča naslova M.Š..

Priču su objavili vlasnici oglasnika PINK koji je izlazio u Mostaru, a ja ugledao njihov natječaj za kratku priču. Budući da su izlazili jednom mjesečno, onda je u konkurenciji bilo dvanaest priča, i dodjeljivale su se nagrade u novčanom iznosu, sada se ne sjećam kolikom.

Bavio sam se pisanjem poezije, do tada, jer me Kimeta Tarabar, nastavnica ondašnjeg sh/hs jezika u osnovnoj školi, kada sam joj donio na literarnu sekciju priču o mom djedu, pomnožila s nulom.

Moju fascinaciju djedom pokušao sam opisati na jednom i pol listu papira, jer djed je bio ljudeskara od dva metra, uvijek u odijelu, sa šeširom, prava lafčina, a onda se razbolio, smršavio, strah je bilo pogledati u njega. Zadnji susret s djedom bio je u dobojskoj bolnici, gdje je i umro. Umro je čovjek koji nikada na mene nije zagalamio, koji mi je uvijek kupovao lizala, koji je mojim roditeljima govorio:

– Ovaj mali će vam jebat mater. Sve konta i sve zna.

Danima sam poslije njegove smrti plakao, sam u sobi, da me nitko ne vidi. Otišla je moja podrška, moja autoritet i moja, iskrena, dječja ljubav prema tom čovjeku. Njemu sam bio posvetio, tu priču, koju sam donio na literarnu sekciju, pokazao je nastavnici Kimeti, ona je samo površno pogledala:

– Što će ti ovo? Kome još trebaju tužne priče? Nosi mi to! – da sam mogao, opalio bih je šakom po nosu. Povukao sam se kao mali psić kad gospodar galami na njega.

Od tada sam se ostavio pisanja priča, da bih tek, nakon više od dvadeset godina, napisao M.Š.

Kada je priča objavljena u oglasniku, preko reda, jer poslije su mi rekli kako je prije moje priče pristiglo njih desetak, te da nisam bio na redu za objavljivanje do iduće godine, ali su je vlasnici oglasnika prepoznali kao dobru i osvježavajuću za to vrijeme. Nekako je priča dospjela i do Radija Herceg-Bosne odakle su me pozvali u emisiju o kulturi. Emisija se, tada, emitirala nakon večernjeg dnevnika u 21 sat pa do 22 sata, a nakon toga se puštala glazba do ponoći. Međutim, emisija sa mnom, kao gostom, trajala je do 23 sata, iz jednostavnog razloga što je bilo telefonskih poziva slušatelja iz cijele BiH, ili barem s područja do kojih je dopirao signal Radija HB. Opušteno, uz pomoć priče M.Š., koja je potakla diskusiju i pozive, onda malo mojih stihova, malo nekog iskustva iz struke socijalnog radnika, razgovor je tekao, ni osjetio nisam protok vremena, voditeljica nije htjela kvariti ugođaj ni slušateljima ni meni. Poslije emisije mi je rekla da dugo prije mene nije bilo tako opuštene i dobre emisije i da će još, neko vrijeme, potrajati da se to ponovi.

Oglasnik PINK se ugasio nakon još jednog broja, proglašenje najbolje priče nije obavljeno, tako da je propao moj pokušaj uzeti neki novac na natječaju. Žena me zezala poslije kako sam ja za to kriv, jer da ja nisam poslao svoju priču, netko bi drugi dobio lovu.

Na neki čudan način, priču koja je lokalnog karaktera, koja obrađuje jedan moj životni događaj, jednu priču koju sam napisao za jednu noć, proslijedio sam u Zenicu, časopisu KRIJESNICA koji je izdavala ili hatica Hrvatska ili HKD Napredak, više se ne sjećam.

Ljudi u Zenici su objavili tu moju priču u jednom od svojih narednih brojeva, a da me nisu o tome obavijestili. Pokojnog brata su u Zenici pitali:

– Jel’ ti onaj Tomislav nešto u rodu? Dobra mu ona priča.

– Da, tako mi se zove brat. Koja priča? Kakva, gdje ste to vidjeli? – brat pojma nije imao da sam i napisao, a još manje da je objavljena.

Išao je po gradu i na jednom kiosku ugledao KRIJESNICU i kupio dva primjerka. Više ih nije ni bilo, tada, na tom kiosku. Jedan primjerak je dao našoj mami, a jedan je, po autobusu, poslao meni u Mostar.

Mati je priču pročitala, i mati k’o mati, odmah me pozvala telefonom:

– A, je li, klipane majkin, je li ono stvarno onako bilo? – suvišno je govoriti kako je poznavala M.Š., kako je s njom pila kavu, kako joj je M.Š. gledala u fildžan, kako su znale skupa zapaliti po cigaretu, jednostavno družiti se.

– Sve ti je ono fikcija – lagao sam majci, nisam htio da se nervira radi osoba koje više nisu među živima

Kontaktirao sam odgovorne u časopisu jer sam na prvom mjestu htio preuzeti još nekoliko primjeraka časopisa, naravno i uredno ih platiti, ali i da se raspitam za autorski honorar, jer priča je časopisu objavljena na pet stranica, a informacije koje sam imao su bile da se stranica plaća oko pedeset maraka.

– Kod nas autori koji prvi put objave svoje radove, ne dobivaju honorar, tek kasnije je to moguće.- dobio sam odgovor.

Naravno, časopisa više nema, a drugo objavljivanje mojih poslanih pjesama i priča nije se dogodilo. Moja žena me i tada zezala:

– Ne šalji više nikome! Vidiš da se gase, nakon tebe.

I hajde sada, prošlo je nekih 4-5 godina od tih događanja, kada sam s mojim bratom, sada pokojnim, šetao, jedne prilike Zenicom i susreo susjedu Ešefu, iz istog onog dvorišta o kojem sam pisao u priči M.Š.

– Dobar dan teta Ešefa. Kako ste? Kako su Fado i Nećko? – to su bili njezini sinovi s kojima sam skupa odrastao, s kojima sam igrao nogomet i sve druge igre u dvorištu, a ja pitam sretan što je vidim, nakon puno godina.

Ona me samo pogledala, onako, ispod oka i rekla:

– Ne prićam više s tobom – zabezeknut stanem i vidim da misli ozbiljno.

– Što teta Ešefa? Što sam vam uradio? Pa nismo se vidjeli ima sto godina. 

– Ne prićam s tobom – ponavlja ona i nastavlja – Što mene nisi metno u onu priću?

– Koju, pobogu? –  ja i dalje ne shvaćam.

– Što se praviš budala? Znaš ti dobro koju. M.Š., eto koju. – zinem i ostanem bez teksta.

Kako da objasnim teti Ešefi da ona nije bila dio tog događaja i te priče, ili kako ona kaže, priće. Bila je dio mog djetinjstva, kao i njezini sinovi, ali oni mogu biti dio neke nove priče, nikako M.Š. Ona je, već, nestala iz mog vidokruga, bez da mi je dala mogućnost objasniti joj poantu.

Stajala je tako priča kod mene sve dok je nisam poslao u časopis MOTRIŠTA Matice hrvatske Mostar, gdje je, također, objavljena. Postavljao sam je i na moj facebook profil. Davao sam je ljudima u mom okruženju na čitanje i pažljivo sam slušao primjedbe koje su imali, i pozitivne i negativne.

Priča je imala svoj život, lagan, ograničen, ali, ipak, čitana, što je, na koncu, i cilj svakoga tko nešto literarno stvara.

A onda, desi se preokret. Pošaljem je, i to dva puta, uvaženom književniku Miljenku Jergoviću da, ako želi i može, objavi priču na svom blogu Ajfelov most, naravno, ako zadovolji njegove standarde i koncepciju bloga. Tada se događa preokret. 

Priča ne samo da je objavljena, nego se i uvaženi Miljenko potrudio napisati par pohvalnih riječi o priči i autoru. Ubrzo zatim objavljena je i priča WINETOU. Počeli su se na Jergovićevoj facebook stranici javljati ljudi koji su pročitali priče, posebice M.Š., meni nepoznati, davati lajkove i pozitivno je komentirati, da sam bio iznenađen. Ali i razočaran.

Vidio sam tamo komentare i ljudi, iz mog okruženja, koje me poznaju osobno (Miljenka Jergovića ne poznajem osobno, samo preko romana i knjiga koje objavio, ne svih, naravno). Nekima sam, možda, i davao moje priče na čitanje, ali nisu našli za vrijedno dati mi komentar, izreći svoje mišljenje ili sugestije na moj rad. Onda, najednom, prateći Miljenkove portale i facebook imaju što reći. Te poznaju me, te dobar sam, te dobre su priče.

Shvaćam to kao potrebu ljudi da im netko poznat, moćan, s iskustvom, potvrdi ili negira stav koji već imaju.

U svakom slučaju hvala svima koji su objavili bilo koju moju napisanu riječ, ali i onima koji imali dovoljno vremena i strpljenja sve to i pročitati. Idemo dalje.