Četiri godine u gornjogradskoj gimnaziji na Katarininom trgu, u zidinama drevne isusovačke škole-tvrđave iznad Strossmayerova šetališta, s pogledom na krovove Donjega grada, na zamišljene prekosavske daljine. Valjalo je nekako isposlovati da ga se preko reda upiše u tu gimnaziju, da ne bi morao ići u neku od dalekih donjogradskih. Zadržalo mu se u mutnome sjećanju kako, pun stida i ustezanja, ide s ujakom kod uglednoga profesora Turčina na stan u Kamenitoj ulici, odmah do one najstarije ljekarne na broju 9, uz koju ide legenda da je u njoj radio i praunuk Dantea Alighierija. Je li se tražila kakva protuusluga, ili je sve bila stvar dobre volje – nije bilo njegovo da zna.

Muke prilagođavanja – njegovoga novoj sredini, nove sredine njemu, egzotu. Ošišan do kože, jer je u V. vladalo strogo pravilo, čak i za svršene maturante niže realne gimnazije, da se na kraju školske godine ne može preuzeti svjedodžba ako đak po nju ne dođe svježe ošišan na nulu. (Običaj koji je preostao iz ranih poslijeratnih godina, kada je služio sprečavanju zaraza, ušljivosti, pa pretrajao kao omiljeno represivno iživljavanje.) Od svega što govore dječaci i djevojčice oko njega, ne razumije skoro ništa, u zemlju bi propao kada se baš njemu obraćaju pokušavajući ga uključiti, a sam rijetko progovara, jer kad progovori svojim bosanskim naglascima i turskimrječnikom, oni se među sobom zglédaju u čuđenju i nerazumijevanju. U razredu uspio se skutriti u zadnju klupu, pokušavajući biti neprimjetan, a kad bi ga koji od profesora ipak prozvao, šutio bi: lakše mu je bilo zaraditi lošu ocjenu nego progovoriti. Poništen izvana, uvučen u se, nije žalio: tȍ snažnije javljao mu se osjećaj da, držeći se tako, ne pristaje na izdaju, ostaje vjeran sebi i svojima – svemu onome iz čega je došao ovamo, u novo i tuđe, a ta vjernost nema cijenu. Potrajalo je to dva-tri mjeseca. I gle, neprilagodljivost pokazala je dobru stranu: ispalo je na kraju, a da ni sam nije znao kako, da su se naviknuli na njega takvog kakav je, čak im je sve to njegovo čudnopostalo drago i traženo. S učenjem ionako nije imao nikakvih teškoća. Tako, škola mu se iz prvobitne tjeskobe i muke, neprimjetno pretvarala u slast, u spas izlaska iz nevesele kućne atmosfere.

Život na Gornjem gradu: cijeli jedan njegov davno potonuli život, kao pomalo istrzan i nagrizen njemi film što ga je u stanju pokrenuti pred unutarnjim vidom začudno živo. Stare familije s prezimenima hrvatskim, njemačkim, madžarskim, češkim, talijanskim, srpskim, a s jednakom starovremskom gradskom kulturom. „Lju᾿m ruke!“, „Kistihand!“, „Kezi čokolom!“ Dugačka žuta prizemna stanica milicije u Opatičkoj, kamo ga je vodila majka kada se, valjda šestogodišnjak, za jedne posjete rođacima iskrao da nađe izlog s olovnim vojnicima na dnu Duge ulice, koji je spazio kad su dolazili s kolodvora, i čijem se magnetizmu nije mogao oteti. Svi su se isprepadali, majka prijavila miliciji nestanak djeteta, a ono se na vratima stana pojavilo sámo, kada se nagledalo olovnih vojnika. Nagledalo, sasvim pomireno s time da je gledanje sve njegovo imanje. Prepao se dječijim strahom, a ima li strašnijega straha od dječijeg, da ga čeka zatvor, pa kad se sve svršilo na tome da je majka potpisala neki papir a milicioner mu se nasmiješio i pomilovao po glavi, i njih dvoje izašli slobodni na osunčanu Opatičku, nije bilo sretnijega stvora.

Brzo je upoznao svu topografiju toga malenog gnijezda iznad velikoga grada. Najprije idući svaki dan u školu i iz škole. Jedanput Opatičkom produži ispod Sabora, Habdelićevom, preko Jezuitskoga trga na kojemu je fontana sa snažnom brončanom skulpturom. Često ju je zagledao, isprva sa strahom: ona zmijurina, koju atletskim rukama davi goli Zlosretni ribar dok iz njezinih razjapljenih usta skače mlaz vode, kao da će se svaki čas oteti i jurnuti trgom. Nije tada znao, nije mogao znati, povijest skulpture: da je ovdje postavljena godine 1912, da ju je 1906. u Rimu izradio za Balkansku izložbu u Londonu 1907. veliki srpski kipar Simeon Roksandić rođen u Majskim Poljanama kod Gline, da mu je pogrešno javljeno e je brod koji je skulpturu nosio u London potonuo pa je majstor izradio novi odljev, te su se na kraju dobila dva jednaka rada. Drugi stoji u Beogradu na Kalemegdanu.

Može malo i promijeniti put: niz Opatičku pa desno uz kratku ulicu 29. X. 1918, čiji naziv tada nikomu ništa nije govorio, a on mu je značenje prvi put otkrio kasnije, čitajući Krležu: na taj dan je u hrvatskom Saboru na Markovu trgu donesena odluka o raskidu svih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom i proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koju su činile južnoslavenske zemlje iz sastava upravo izdahnule Monarhije, a novoproglašena država živjela je svega trideset i tri dana do utapanja u prvu jugoslavensku državu pod krunom Karađorđevića.

Ima i varijantu da iz Opatičke s gornje strane skrene lijevo u Demetrovu, iz nje u Basaričekovu, pa na Markov trg. Katkad se na Markov trg ne može ni iz jedne od prilaznih uličica. Pun je golemih milicijskih BMW motorkotača s velikim cilindrima izbačenim postrance, kojima se divio, tu su i dugi mercedesi. Dvaput ili triput vidio je, kao priviđenje, crni rolls-royce s JNA tablicom. Znalo se: to je Tito u Saboru. Po ionako tihom Gornjem gradu spustila bi se dodatna utiha. Za jednoga Titova dolaska u Zagreb, bili su svi iz škole vođeni niz stube kraj Uspinjače da na Ilici prave oduševljeni učenički špalir kada naiđe glavna kolona. Dijeljene su im male zastavice kojima će se mahati. Dok se to na Ilici spremalo, pod druga kola jednoga od zadnjih tramvaja poslije kojega će promet biti zaustavljen, u gužvi koja je nastala, jedan učenik je gurnut, pregažen i odmah umro. Vlasnik uspomena sjeća se kako su na iličkim trotoarima stajali prestravljeni i pogruženi, sve dok kolona s najdražim gostom nije prošla. Vratili su se na Katarinin trg u školu, bez puno razgovora. I profesori su bili šutljivi. Preostala nastava bila je održana bezvoljno, s pola snage.

U Basaričekovoj starinska je gostionica „Pod starim krovovima“, gdje dolaze pjesnici i boemi, a on će u nju zalaziti tek mnogo kasnije, kao student, kad više ne bude stanovnik Gornjega grada. Odmah do nje mala je pošta, u koju je stotine puta vukao teške kartonske kuverte s povećanim fotografijama koje su se slale pouzećem na adrese diljem Hrvatske i Bosne. Bio je to posao na crno, kojim je ujak pojačavao kućni prihod. Zasnivao se na cijeloj suradničkoj mreži: putnici su tkali po terenu, skupljali narudžbe i originale fotografija te periodično donosili u Opatičku (vjenčanje, rođenje djeteta, služba u JNA, dragi pokojnik itd). Jedni su majstori u Zagrebu fotografije povećavali (cca 30 x 50 cm), pravili prve printe, crne ili kolor, drugi ih docrtavali, dotjerivali, retuširali, treći lakirali, a u čudesnoj knjigovežničkoj radionici Šušnjić na dnu Duge ulice sučelice s Krvavim Mostom gotove slike su se kaširale na kartone, sušile i prešale. Dolazio je po njih – ušao bi na prednja vrata, s ulice, izlazio s teškim paketom pod rukom na stražnji ulaz, koji je vodio u duboki haustor, a ovaj na ulicu. Služila je knjigovežnica ujaku i za druge poslove. Preko nje išli su iz V. paketi dragocjene perajice (svinjske dlake za izradu četaka i kistova, u to predplastično doba državni monopol, kao duhan), koji su onda prosljeđivani u Austriju. Iz Austrije dolazili su komadi mazije tražene marke Styria, koje su naručivali kovači iz V.

Kod kuće je slijedio mučan i spor posao – sparivanje: prostrtima po cijelome podu u velikoj kuhinji, svakoj slici trebalo je pronaći njezinu narudžbenicu s adresom i original. Sve se to zatim pakiralo u velike kuverte, vezalo unakrst kanafom, pečatilo crvenim pečatnim voskom, ispisivale adrese, lijepile crvene trokutaste naljepnice za pouzeće, te nosilo na poštu, uvijek po tridesetak komada.

Slike su najčešće bile groteskne: na osnovi loših, malenih i nejasnih fotografija pravila su se povećanja, lica docrtavala i „uljepšavala“, te rezultat najčešće nije bio ni nalik stvarnim ljudima. Poseban „žanr“ bila je tzv. vjenčanica: od dviju malih neuglednih fotografija za lične dokumente, majstori crtači sastavljali su bračne drugove, povećavali, „odijevali“ ih u vjenčano ruho, naslanjali jedno na drugo te tako pravili uspomenu s vjenčanja. A posve morbidno ispadale su slike fizionomija pokojnika slikanih na odru. Rijetko se je tko bunio. Reklamacije su stizale uglavnom kada bi kome greškom bile poslane tuđe slike.

Od toga mrskog i dosadnog posla nije bilo boljega načina da upozna Zagreb. Pamti neka od imena kojima je trebalo nositi slike u pojedinim fazama izrade.  Gospodin Rupčić, crtač, živio je u Draškovićevoj nadomak Vlaške. On i gospođa mu imali su svijetao lijepo uređen stan na prvom katu, dočekivali su ga ljubazno, nudili kolačem, sokom. Bilo mu je to lijepo i ugodno, ali je sve nadjačavao stid i strah od nespretnosti. Gospođa Edita, retušerka, stanovala je u ulici 8. maja na južnoj strani, između Kazališta i Preradovićeve, ne zna više tačno na kojem ulazu. Krupna, bujne plave kose, možda blajhane, dočekivala ga je u polumračnom stanu s vječno upaljenom cigaretom, u kućnoj haljini nemarno svezanoj oko pasa. Je li je se više bojao, ili ga je više privlačila – teško mu je bilo odrediti. U uličici što s Mlinarske ulazi na Gupčevu Zvijezdu, u velikoj kući okruženoj visokim drvećem stanovale su dvije sestre kojima je valjalo nositi slike kada je gospođa Edita bila zauzeta drugim poslovima. Njihovo prezime je zaboravio, a i njih se sjeća samo po strahu koji je trebalo savladavati dok noću ide k njima. Kroz Jurjevsku je još miran; draga, uspavana Jurjevska, koju nosi u bajkovitom sjećanju iz nekoga dolaska s bakom u Zagreb dok još nije bio pošao u školu. Bilo je ljeto, sjajno, zlatno, pod visokim nebom, i njega su vodili Jurjevskom, pokraj crkvice sv. Jurja i maloga groblja, na izlet do Cmroka, do njegovih valovitih livada, činilo mu se beskrajnih.

Kad u Mlinarsku skreće desno kod spomenika Lisinskom, počne rasti panika. Noć je, jesenski vjetar nailazi na mahove, nabacuje sitnu kišu, ulica se otegnula, pusta, slabo osvijetljena, od jedne do druge žmirkave ulične svjetliljke vlada tama, ni auto da naiđe. Tih godina po gradu su se pojavljivale grupice mladih divljaka, obično s jednim predvodnikom, smjelijim, jačim, koji su napadali slabije. Jatili su se oko kino-dvorana gdje su se redovito stvarali dugi kaotični redovi ispred blagajni, pravili gužvu, džeparili, švercali ulaznicama. Njega su jedanput usred bijela dana na polovici Duge ulice dok je nosio paket iz knjigovežnice presreli, jedno vrijeme oblijetali oko njega s kojekakvim prijetnjama i uvredama. Onda je u jednom trenutku preda nj iskočio glavni, opalio ga šakom u bradu, i oni su se razbježali. Uspio je zadržati paket da ne padne na tle, boljelo ga je gadno, kasnije se na mjestu udarca pojavila kvrga i modrica a on je naknadno shvatio da udarac nije bio golom šakom, nego je to junačina na njemu isprobavao ono podmuklo huligansko oružje – metalni bokser. Shvatio je da može biti zadovoljan jer je udarac očito mogao biti mnogo jači i opasniji. Valjda ni sam frajer nije bio baš preodlučan.

Pamti jednu mokru olujnu noć, kada je hitno trebalo uručiti sliku napravljenu po reklamaciji, koja je bila poslana ali se vratila jer primatelj nije nađen na adresi u nekoj bosanskoj vukojebini, a sad je u Zagrebu, radi na izgradnji novoga mosta preko Save, i prijeti da će prijaviti. Prava avantura bila je najprije uopće doći do gradilišta, a onda se spustiti sa ceste do same obale gdje su u blatu stajale radničke barake. Valjalo je po klizavim daskama pruženim na prilazima barakama ići od jedne do druge, pa u svakoj pitati za vlasnika slike. Bojao se, naravno, i što će ga snaći kada ga pronađe. Našao ga je u trećoj baraci, čovjek je zapravo bio dobričina, i sve se dobro svršilo. Od tada, kad god se vozi preko Mosta slobode sjeti se toga noćnog zbitija.

Gospodin Novačić, koji je radio printe, stanovao je u mračnom potkrovlju u Martićevoj. Dugačak, sijed i pogrbljen, mučaljiv, bio je samac i čudak,  zazirao od svega. Ali sasvim je drukčiji kada ga viđa na Špici, gdje se u grupicama vječno raspravlja o nogometu. Tu se sav preobrazi i žestoko pada u vatru kada mu tkogod rekne nešto loše o Dinamu. Vlasnik uspomena je i sam tada bio vruć dinamovac, to je ponio kao poputbinu iz V., gdje se prema navijanju jasno znalo tko je koje vjere i naroda: premoćna većina navija za Crvenu Zvezdu i Partizan, Dinamo i Sarajevo imaju svaki svoju manjinsku grupu, poneki se rijedak hajdukovac nađe među svima. Išao bi na utakmice u Maksimir, kada su oko stadiona s istočne strane stražarili milicioneri na konjima da se ne bi upadalo preko zida, pa je s divljenjem gledao kako se vještiji momci zaskoče konju na sapi, odatle na zid, i preko njega prebace na tribine. Nađi ga, onda, ako možeš! Bilo je to zlatno doba Dinama s velikim igračima: Jerković, Irović, Lipošinović, Crnković, Matuš, Benko, Čonč, nešto kasnije doći će sjajno krilo Ilijas Pašić iz sarajevskoga Željezničara, koji se nije naigrao – strašnim udarcem nogom u glavu igrač Hajduka Bego uništio mu je zdravlje i karijeru.

Navijački počeo se pomalo prelamati na bosansku stranu prisluškujući žustrim debatama na Špici, u kojima čarobni stari pripovjedač Havala, Bosanac, musliman, Zagrepčane obanđijava pričom koju uvijek nekako navodi na bosanski mlin. Nije njima to zazorno, jer Havala suvereno i znalački vlada sjećanjem na endehazijsku plejadu igrača zagrebačkoga Građanskog, a sve začinjava vješto doziranim sentimentalnim aluzijama na to doba. Njihova imena i nadimke izgovara familijarno: Mara Wölfl, Meho (Miroslav) Brozović, Glaser, Cimermančić, Jazbinšek, Pleše, i o njihovim potezima, golovima i utakmicama priča tako živo i plastično, da se njegovim željnim slušaocima ni u snu nije mogla javiti pomisao da bi to moglo biti i izmišljeno. Osmjelio se vlasnik uspomena jedanput i javio mu se, kao Bosanac i zemljak, stari ga je odmah uzeo pod svoje, bez patroniziranja, kao ravnopravnoga. Imponiralo mu je i nije se opirao, premda je nazirao crtu majstorskoga manipuliranja. Manje poznati od nogometaša, tih su se godina na Špici, na svome stalnom mjestu ispred Singera, mogli vidjeti neki iz fantastične generacije rukometaša banjalučkoga Borca koji su studirali u Zagrebu, s velikim Jerolimom Karadžom, valjda najvećim evropskim pivotom Dvadesetoga vijeka, kasnije uglednim zagrebačkim kardiologom. S njima u društvu često je i Gordan Irović, hrabar i stasit golman Dinama, koji nije imao petlju da nastupa u rodnom Mostaru protiv Veleža iz kojega je došao u Zagreb.

Nogomet nije bio samo stvar navijanja, on se i živio. U razredu je bilo vrlo darovitih dječaka, a jedno vrijeme s njima je u klupama sjedio Mladen W., momak koji je već sa šesnaest profesionalno igrao za klub Zagreb u Kranjčevićevoj ulici. Igralo se kad god se moglo – malom gumenom lopticom na praznom prostoru između Hidrometeorološkog zavoda i Popova tornja kad bi se dogodilo da nekoga sata u školi nema, zatim na travnjaku stare Mladosti na Savi, na igralištima iza Dramske akademije i gimnazije u Klaićevoj ulici. U Klaićevoj imali su protekciju, jer je tu kućepazitelj bio otac njihova druga Mire K., odličnoga centarhalfa i graditelja igre. Zdravko L. bio je vješto i brzonogo krilo, a dolazio je u školu iz nekoga tada dalekoga naselja preko Save, pa ga je vlasnik uspomena u šali zvao Balkancem. Ivica G. mogao je po daru biti pravi nogometaš da po karakteru nije bio sitan prevarant, Željko Ž. bio je tih i lukav strijelac, Nino B. siguran golman, a kada bi i Mladen imao vremena da s njima zaigra, bio je to pravi, puni nogomet.

Ogromna novina u doživljaju nogometa došla je s televizijom. Prvo iskustvo bilo je uz svjetsko prvenstvo u Švedskoj u junu godine 1958. Na prvi kat u Opatičkoj, u dvoranu neke od mjesnih društveno-političkih organizacija, unesen je prvi televizor. Dvorana bi se dupkom ispunila, te bi se s velikim uzbuđenjem gledali najveći svjetski timovi i nogometaši. Igre su doista bile vrhunske, golova puno, među igračima svi najbolji. Šveđani Green i Liedholm, bez strašnoga golgetera Nordahla iz kasnije čuvenoga milanskog trojca Gre-No-Li, jer je ovaj nešto ranije otišao u profesionalce u Italiju a švedski zakon dopuštao je igru u reprezentaciji samo amaterima, pa Skoglund, Hamrin, Simonson. Nijemci Seeler, F. Walter, Rahn, onaj ubitačni Helmut Rahn koji je Nijemcima donio pobjedu na prvenstvu u Švicarskoj 1954. a Jugoslaviju izbacio s ovoga.  Francuzi Kopa, Fontaine s nenadmašnih 13 golova na samo šest utakmica. Čeh Masopust, Madžari Grosics, Hidegkuti, Bozsik, Budai iz one nebeske ekipe s Puskàsom i Kocsisem od prije četiri godine, kakva se sigurno neće pojaviti dok je nogometa, a koja se rasula po zapadnoevropskim klubovima nakon što su sovjetski tenkovi zatrli madžarsku revoluciju 1956. Rusi Jašin, valjda najveći golman uopće, Netto, Ivanov. Englezi, dva Bobbyja, Robson i Charlton, Austrijanac Happel. Naši:  Beara – Veliki Vladimir, Zebec, Boškov, Milutinović. Moćnu utakmicu odigrali su Francuska i Njemačka za treće mjesto. Francuzi su je dobili sa 6:3 a četiri gola dao je nezaustavljivi Fontaine, marokanski pied-noir, rođen u Marakešu od oca Francuza i majke Španjolke.

A iznad svega, i iznad svih – Brazil. Kvintet koji se od tada pamti i izgovara kao jedno ime: Garincha Vavá Didi Pelé Zagalo. Ali, opet, taj jedan: Pelé! Edson Arantes do Nascimento, još nepunoljetan dječak, koji igra nogomet kao što najveći virtuoz svira violinu, klavir. Nema tegobe, nema grča, sve mu ide lako, lopta mu je poslušna kao da je vezana uza nj, kretnje munjevite i nepredvidljive, tečne ali u nekom sinkopiranom ritmu koji protivnik naprosto ne može uhvatiti nego se i bez dodira slomi. I što je za početnika naročito rijetko, ne gubi se taj dječak u svojim magičnim driblinzima i bravurama, sve su one usmjerene jednom cilju: dati gol, ili ako to ne možeš, poslužiti suigrača koji može. Takvi su bili i rezultati: u polufinalu Brazil – Francuska 5:2, golovi: Vavá i Didi po jedan, Pelé tri, po jedan Fontaine i Piantoni, u finalu Brazil – Švedska 5:2, golovi: Zagalo jedan, Pelé i Vavá po dva, Liedholm i Simonson po jedan.

Nikada više nije vlasnik uspomena pred televizorom doživio takvoga nogometnog i uopće gledateljskog uzbuđenja kao tada na prvome katu u Opatičkoj pred malenim crno-bijelim aparatom, naprežući oči iz sedmoga, devetoga, kojega li reda stolica. Poslije svake odgledane utakmice, dok silazi u svoju svakodnevnicu, u svoj zatajeni, dvostruki život, sa svakom drvenom stepenicom toga starog zavojitog stubišta sve ga jače obuzima neiskaziva tuga. Prvi joj je oblik – gašenje želje za odlascima na lokalne utakmice, početak navijačkoga hlađenja. Isprva mu je teško da to samomu sebi prizna. Prelomit će se to konačno, kao staklo, u povratku s jedne utakmice na koju se natjerao da ode. Pokazat će se – njegove zadnje. Još dok je trajala, iznenađivala ga je sve veća ravnodušnost, čak i odbojnost koja je u njemu rasla prema svemu oko njega. Ne sjeća se tko je gostovao na Maksimiru, ne sjeća se ni rezultata. Bila je sunčana nedjelja, izašao je sa stadiona, na tramvajskoj stanici stvorila se ogromna gužva, jedanaestice su dolazile i prolazile, za ulazak vodile su se prave bitke. Odustao je, i krenuo pješke. Dug je to put, valjda tri kilometra, ne manje, kasnit će kući, zna da će mu biti zamjereno, a odjednom mu je svejedno. Pred njim se otvorila Maksimirska cesta, jedan je u masi drugih koji pješače, kasno je poslijepodne i sunce je nisko na zapadu, oteščalo, njegov sjaj već prelazi u rȕmēn i rasipa se po svoj Maksimirskoj. Sudaraju mu se osjećaji. Sićušan je i beznačajan u toj ogromnosti prostora i mase oko njega s kojom se kreće, pod suncem koje svima sja jednako, u isti mah dosad nepoznatim intenzitetom osjeća sam sebe, vlastitu jedinstvenost, a sve što osjeća prožeto je nostalgijom unaprijed, i slatkom i bolnom, za svijetom koji mu je nedostupan, za širokim prospektima i perspektivama, za trgovima i zelenim drvoredima velikih imaginarnih gradova svijeta. Kojih? Pojma nema, nije još bio ni u jednom, samo mu se javljaju imena: Buenos Aires, Barcelona, Lisabon… Pa nije ni to, sve je to varka uma, zamjena za ono nešto što mu izmiče, a žestoko i duboko osjeća kako cijelim sobom žudi za tim, i da je ta žudnja od sada s njime zauvijek, neispunjiva.

Od Markova do Katarininog trga ulica je Ćirilometodska. U njoj je župna  crkva grkokatoličke župe svetih Ćirila i Metoda, sa slikama dvojice slavenskih apostola iznad portala. Unišla je u njegov obzor kao nešto za ovo mjesto neobično, stao bi koji put pod slikama i imenima svetaca ispisanim u staroj crkvenoj ćirilici, ali nitko se njome nije bavio, kraj nje se prolazilo kao da je nema. Preko puta crkve, na uglu, glasovita je gostionica „Fanika“, uvijek puna. Prostrana, s prozorima na Katarinin trg, s jakom i krepkom domaćom kuhinjom, ugodna kako su samo znale biti ugodne te stare restauracije sa čvrstim a laganim drvenim  stolicama i stolovima zastrtim kariranim stolnjacima. Nekoliko mjeseci u četvrtom razredu ručavao je kod „Fanike“ na bonove. Nekad zajedno s ponekim od profesora koji su bili samci. Gazdarica, uvijek u brzini, oštra i poslovna, bez velike priče, brzo ga je „posvojila“ i ugađala mu nenapadno. Okus njezinih palačinki s marmeladom dugo je pamtio.

Crkva svetoga Marka, amblemska zagrebačka crkva s jedinstvenim šarenim krovom i grbovima po njemu, jezivo mjesto ispred nje u sred trga na kojemu je, po legendi i po Šenoi, mučen, okrunjen užarenom krunom i smaknut seljački kralj Gubec. U tu crkvu odlazi na misu svake nedjelje, a taj ritual je za školsko društvo skriven, osim za nekoliko djevojčica iz razreda koje viđa u crkvi. U školi, to su stvari o kojima se ne govori. Ali od nekoga vremena poslije prvoga razreda crkva mu postaje zamorna, sve mu jasnije biva da tu dolazi samo po dužnosti i po rutini. Sve odbojnija mu je unutrašnjost ove crkve – monumetalna, kameno hladna, tamna. Ne pomažu Meštrović i Kljaković i njihova umjetnost. U njoj mu je kao u grobnici. Nikad ne ulazi dublje, službu uvijek prestoji pokraj samih vrata, kao spreman na bijeg, prvi izlazi i brzo zamiče preko trga. Ničega u njemu tu više nema od otajstvenoga i smjernog katolicizma djetinjstva. Onda su starinski rituali, što su se svaki sa svojim napjevima i inscenacijama smjenjivali kroz godinu, u njemu dizali uzbuđenje do žestoke unutarnje potresenosti: Zdravo tilo Isusovo, … / Zdrav od meda slađi kruše / kim se hrane virne duše; o Božiću: U se vrime godišća / mir se svitu navišća, u Velikom tjednu: pjevane Muke Isusove, Stala majka pd raspelom / pod raspetim sina tijelom / zaplakala gorki plač i moćna, razorna tužaljka: Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ražalostih tebe / odgovori meni. / Puče moj, ja tebe izvedoh iz sužanjstva zemlje Egipta, / a ti mene uvede svezana u Jeruzalem, Spasitelja svita. / Puče moj, ja rad tebe potopih Farauna u crveno more, / a ti mene prida nepravednim sucim da me umore. / Puče moj, ja tebi sjedinih s tilom dušu, / a ti mene za šibanje priveza kamenitu stupu. / Puče moj, ja za tebe pripravih raj nebeski, / a ti meni na ramena postavi križ priteški. / Puče moj, ja tebe napojih vodom iz studenca kamenita, / a ti mene u žeđi napoji gorkom žučju, i octom. / Puče moj, ja tebi nasadih vinograd lipi, i slatki, / a ti meni donese i vrati plod prigorki. / Puče, stvorenje moje, u čem dakle, ožalostih tebe? / Zli puče, zašto ne poznaš mene? Sve to sada osjeća samo toplom i dragom uspomenom. Prelamanje neko vrijeme još traje, s grižnjama i samoispitivanjem: vjerujem li zaista, ili samo meha­nički opslužujem zadano i naučeno? Potom, ubrzo, prestaje opsluživanje, prestaju i grižnje. Sazrijeva misao: sposobnost vjerovanja, sposobnost za istinsku, tvrdu vjeru predrazumska je, ona je najprije stvar dara, kao muzika, kao umjetnost uopće. Ili ga imaš, ili ga nemaš. Majka toga dara ima u izobilju, njezina vjera je to jača i djelatnija, što je život većim gubitcima tuče. Ako ga on i jest imao nekad, slab je bio i izvjetrio je, ostalo je samo tanko sjećanje na nj, meko, katkad podsmješljivo, katkad ranjivo i nostalgično. Vjeru je zamijenila vedra skep­sa, udomaćilo se lako mirenje s gubitkom, a ostala je sklonost i potreba za duhovnim. Ostala je i zakleta vjernost svijetu iz kojega je niknuo, i sretna i fatalna.

Nema ih u razredu mnogo s Gornjega grada. Iz pitome Mletačke ulice, još uvijek kao zamrznute u nekom davnom dobu, matematički genij Krešo Š., s kojim se profesor, zaboravivši na ostatak razreda, zna izgubiti tragajući na ploči za najelegantnijim rješenjem problema. Manja K. iz ulice 29. X. 1918., s nekom stalnom sjetom u očima, malo kineski ukošenim. Nevenka P. iz djevojačkog internata u Opatičkoj na broju 14, skromna, draga. Nataša P. iz Visoke ulice, srdačna i srčana drugarica, njezini su gornja socijalistička klasa. Ivan P. iz Matoševe ulice, pametan i razmažen, ciničan bonvivan, do škole su mu tri koraka, pa zato uvijek kasni, nerazbuđen. Željka E. s Griča, samozatajna i pomalo troma, prerano izrasla.  Mile B. nije s Gornjega grada, dolazi u školu sa strane Medveščaka, iz Vinkovićeve ulice, ustrči uza sto Felbingerovih stuba, dozove iz dvorišta u Opatičkoj Jablanovića ugovorenim zviždukom, pa zajedno idu do škole. Otac mu je priznat likovni umjetnik, majka profesorica muzike, u njihovom domu punom svjetla svira se klavir, tu će vlasnik uspomena s velikih ploča zaneseno slušati, i to prvo slušanje zauvijek zapamtiti, Beethovenov prvi i peti klavirski i treći violinski koncert. Sve je za njega u toj kući bilo iz drugoga, višeg svijeta. Bio je zahvalan što ga u njoj primaju kao jednakoga. Tu je upoznao Bubu B., Milinu rodicu, toplu djevojčicu. Za živa oca, diplomata, u djetinjstvu je bila po školama u inozemstvu, najduže u Aleksandriji, gdje se zarana otkrilo da je neobično podatan medij za jezike: već sa šesnaest govorila je glavne evropske jezike tečno, bez akcenta. Ni Mustafa R. nije živio na Gornjem gradu, u školu je dolazio iz podaleke Vinogradske ulice. Zbližili su se po bosanskoj crti – njegovi su bili od Stoca i od Bugojna, odavno nastanjeni u Zagrebu.

Razredno društvo bilo je iz porodica različitih po mnogo čemu: imovno, socijalno, kulturno, politički. Od tih razlika, najprimjetnija je bila imovna: u oblačenju, u školskom priboru, ličnim predmetima, u držanju. Po povratku s ferija neki nisu imali o čemu pričati, ili su mislili da nemaju o čemu pričati, nego su slušali one druge, što su zimi odlazili s punom opremom na skijanje u Kranjsku Goru, a ljeto provodili na moru, u vlastitim kućama ili u drugim izdvojenim i udobnim objektima. Doduše, malo je bilo onih bez iskustva s morem jer su za ljetovanje na moru postojali i skromniji socijalni aranžmani. Josipa Jablanovića mimoilazilo je:  vidio ga je i nakratko probao prvi put u životu u osamnaestoj godini, i nikad se na nj nije naviknuo. Njega je zarobila planina. S ranim djetinjim iskustvom knjige, na babinoj sećiji, potrbuške, s dlanovima čvrsto pritisnutim uz uši, povezalo mu se kasnije iskustvo bosanske planine: i uz knjigu i u planini njegovo mrtvosvezano ja oslobodi se tako što zaboravi na sebe, tako što postane sve oko sebe. Tada iščili svaka strepnja, i on je miran, dobar i jak. Kad mu je, kasnije, književnost postala poziv, s tim dožvljajem povezao mu se Česmički: Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam…

Razlike: mora biti da jesu stvarale nezadovoljstva i osjećaj uskraćenosti, što je u njihovoj osjetljivoj dobi bilo neizbježno, ali ništa od toga nije izbijalo na površinu. U školske političke organizacije bilo je uključeno tek troje-četvoro; jedan naročito borbeno. Nitko od drugih nije imao volje ni motiva da im se pridruži, niti ih je tko na to nagovarao. Od četiri ponuđene teme za pismeni rad na maturalnom ispitu, samo se troje od njih tridesetpetoro odlučilo za onu pod naslovom Kako zamišljam socijalistički odgojenog čovjeka. Prema vani, vladala je opća nepolitičnost. Nisu naročitoga odjeka među njima imale ni prve studentske demonstracije u Zagrebu čiji su zloslutni huk iz Frankopanske ulice osluškivali s prozora gimnazije u kasnu jesen Pedesetdevete, a koje je milicija brutalno razbila usmrtivši pri tome jednu studenticu. (Uostalom, taj događaj ostao je neupamćen i u općoj memoriji Zagreba.)

Svi oni su ratna djeca, rođena Četrdesetdruge i Četrdesettreće, skoro svi u Hrvatskoj, većina u Zagrebu, tek dvoje-troje drugdje, u Bosni, u Srbiji, svi narodnosti hrvatske (kako se pisalo u školskim dokumentima), samo je jedna učenica narodnosti crnogorske. O roditeljima nekolicine zna se da su bili u partizanima ili aktivno pomagali, za druge da su istaknuti komunisti, na važnim položajima. O tome se i govori, to je za ponos, tu se nema što tajiti ni skrivati. O roditeljima velike većine drugih nema se što govoriti, o njima se ne zna mnogo, zapravo ništa. Što su im radili očevi i matere, stričevi i ujaci za vrijeme rata i Endehazije, kada su se rađala ova njihova djeca – o tome među njima vlada režim šutnje, potpune i nenarušive. Osmoroma od njih tridesetpetoro uz ime oca u Glavnoj knjizi završnog ispita školske 1960/61. godine stoji da je pokojni. Kada, gdje, od kakve smrti, vlastite ili nanesene ljudskom rukom, čijom – ne govori se, ne zna se. Sve to, kao suhe podatke, onaj koji sastavlja ovu povijest pronalazi godinama kasnije, kada već ni neka od djece nisu u životu. Sjeća se da je za Dunju K., s bujnom plavom kosom, uvijek pomalo smetenu, jedanput čuo rumor, gotovo neizrečen, tek nagoviješten, o nekoj jakoj obiteljskoj muci. S novim vremenom, s novim mogućnostima pristupa cijeloj toj podzemnoj, paralelnoj povijesti ljudi i obitelji, nakon što već odavno ne zna ništa o svojoj nekadašnjoj kolegici Dunji K., pronalazi nešto podatka o toj muci. Židovska obitelj, otac i dva strica ustaše, stariji stric važna figura u pokretu i u državnoj službi. Četrdesetpete bježi iz Hrvatske u Austriju, pa u Italiju, potom u Chile, umire u Santiago de Chile 1955. Mlađega strica braća zaposle Četrdesetprve kao vozača jednoga od ustaških ministara. U kolovozu sukobi se s njemačkim oficirima u Pick baru na Jelačićevom trgu. Dvojicu ubije, jednoga rani. Sutradan na zagrebačkom prijekom sudu bude osuđen na smrt i strijeljan na Dotršćini. Otac – ustaša-povratnik kao i stariji stric – za Endehazije vojni opskrbnik i poduzetnik, uhapšen Četrdesetpete i osuđen na petnaest godina i konfiskaciju imovine, oslobođen 1955.

S kakvim sve mornim kućnim uspomenama i dnevnim brigama zbog njih, sličnima njegovim, dolaze u školu neki njegovi drugovi i drugarice, Josip Jablanović u to doba nema pojma. Moralo ih je biti, i bile su svježe, tȁ, od rata bilo je prošlo tek nešto više od deset godina. Za onoga koji sastavlja ovu povijest, i koji bi da ta bude što potpunija i življa, posao je na granici iluzornoga – potonuo je taj svijet, generacija je svoje odživjela u šutnji a da nikada ni s kim nije imao priliku razmijeniti ni jednu jedinu ljudsku riječ.

https://www.ivanlovrenovic.com/clanci/zapisi/ivan-lovrenovic-zivot-na-gornjem-gradu

Podvig se zbio krajem mjeseca maja, nježnije bi bilo reći svibnja, kad neprijatelj, tradicionalno, pojačava granatiranja, i sije smrt po opsađenom gradu, kao žito u svježe uzorane njive. Naši diverzanti vratili su se iz neprijateljskog glavnog grada s porodicom. Porodicu sačinjavaju otac, tridesetpetogodišnjak, zaposlen u institutu za fizikalna istraživanja, mati, tri godine starija gimnazijska nastavnica neprijateljskog jezika, i dvoje djece: dvanaestogodišnji dječak i petogodišnja djevojčica.

Nasred glavnoga trga, tamo gdje je stajala brončana pjesnikova statua, koja je prve godine rata pretopljena u topovske cijevi, zidari su zamijesili malter i započeli izgradnju kamenog bunkera, kupolaste građevine bez prozora i vrata, iz koje su, na četiri strane svijeta, izvirivale četiri žive zazidane glave.

Prema istoku gledao je otac.

Prema zapadu bila je zazidana mati.

Sin je gledao na sjever, u planine.

Kći je bila postavljena prema jugu.

Zazidani su tako, vrlo precizno, da nisu mogli uvući glave u bunker. Mogli su biti samo u tom jednom položaju u kojem su i zazidani, goli, položeni svatko na svoju kamenu ploču.

Građanima je rečeno da ih mogu hraniti. Mogu im davati vode. A oni neka postupaju po vlastitim osjećajima i po savjesti. Ali neka imaju na umu, rečeno je, da je ova porodica živjela mirnim građanskim životom u glavnome neprijateljskom gradu, onom iz kojeg stižu sve naredbe o granatiranju našega grada, o ispaljivanju sve većih i većih raketa na nas, o našem iznurivanju glađu i strahom, o zabrani da se u naš opsađeni grad uveze i jedno zrno soli… Ljudi neka imaju na umu da su otac kojem u oči tuče prvo jutarnje sunce, majka koja gleda u zalazak, i to dvoje djece, svako sa svoje strane, slični tolikim očevima, materama i djeci u našem gradu. Samo što su oni živjeli mirno i sigurno. Možda su na televiziji gledali vijesti o napadima na našu zemlju, i slušali laži o tome kako ne ubija neprijatelj naše žene i djecu, nego mi ubijamo njihove žene i djecu. Možda su čuli i povjerovali da ne opsađuje neprijatelj naš glavni grad, nego mi opsađujemo njegov glavni grad. I bez obzira na to što nikada nisu čuli eksploziju granate, nikada se raketa nije zabila u njihov park, u njihov neboder, u njihov parlament, u veliku stambenu zgradu u njihovom gradu, oni su možda povjerovali da je to istina. Možda su nas zamrzili, jer mi opsađujemo njihov glavni grad. A možda i nisu. To danas, kada su njih četvero tu, nije ni važno.

Ovaj muž, rečeno je, bio je odan svojoj ženi i dobar otac svoje djece. Bavio se zemljinom gravitacijom. Bavio se privlačnom moći planeta i promjenama koje se događaju tokom milijuna godina. Svakoga trenutka sve slabija je zemljina gravitacijska snaga. Ili možda nije? Time se on bavio.

Ova žena, kazano je, u mladosti igrala je odbojku. Tada je posjetila i naš glavni grad, igrala protiv naših odbojkašica. Možda je šetala trgom na kojemu je stajala brončana statua pjesnika patuljastog rasta, koji je pisao sage i epove posvećene bratstvu našem i sestrinstvu s neprijateljem. Možda mu je položila cvijetak pred noge, rečeno je, a možda ga je, za sreću, pomilovala po rasporku.

A djeca, djeca su kao sva djeca, osim što su za razliku od tisuća naše djece živa i što su, sve dok ih naši junaci nisu pohvatali, živjela mirnim i običnim dječjim životom. Dječak je išao u muzičku školu, učio je svirati violinu. Obavještajni izvori saznali su da nije bio naročito darovit, ali se trudio. Bilo mu je stalo. Nije htio razočarati ujaka, čuvenoga neprijateljskog violinista, koji putuje po svijetu i širi neprijateljsku istinu o našem ratu. Djevojčica je premalena da bi se bilo što o njoj znalo.

Djevojčica već drugi dan bez prestanka plače.

Mati je doziva i tješi.

Otac recitira poeziju naših pjesnika. Misli da će nas time uvjeriti u svoju ispravnost, ali ne zna da nam je potreban baš takav, nevin, nedužan, ispravan. 

Samo nas takav može utješiti i umiriti.

Dječak ne govori ništa. Odbija hranu i vodu.

Tako prolaze drugi i treći dan.

Zabavljeni građevinom na glavnome trgu pomalo i zaboravljamo na granate koje ne prestaju padati. 

Važno je preživjeti, sada kad je neprijateljska porodica tu. 

Objavljeno u osječkom Glasu Slavonije

Ne bi trebalo odveć lako i odveć brzo pristajati na ono što nam se čini očiglednim. Na vest o smrti Daria Grgića, na primer. Pre svega, to nije moguće. Ima ljudi koji ne umeju da umru, a on je – to smo oduvek znali – jedan od tih. Zbog toga vest o smrti Daria Grgića treba da glasi drugačije (kako ne bismo pali u iskušenje da u nju poverujemo): Grga je odlučio da se malo odmori od svih nas, čak i od onih koje voli najviše na svetu. Dođe tako čoveku. Možda to jeste malo sebično – premda nisam upoznao nesebičnijeg čoveka – ali nije strašno zato što znamo da ćemo se, pre ili kasnije, ponovo sresti. 

Ove reči nisu tek uteha. 

Grga je postao deo nas u tolikoj meri da čak i ako bismo poželeli da ga se oslobodimo to više ne bismo mogli. (Niti bi on, sve i da hoće, mogao da se oslobodi nas. Sad je kasno za to. Sam je kriv.) Grga je nešto poput uljeza: ako ga jednom pustiš u sebe, ako ga udahneš, nosiš ga do kraja života. I tu ne pomaže ništa. Kada nas koji ga volimo, jednoga dana, ne bude bilo, on će i dalje biti tu.

Dobri duh hrvatske književne kritike, dobri duh Osijeka, čovek koji je voleo knjige – nikada neću izbaciti iz glave prizor kada u jednoj beogradskoj knjižari halapljivo grabi knjigu s police, prelistava je, onda mi upućuje očajnički pogled (jer zna da, svemu uprkos, neće moći da ponese baš sve knjige koje mu dođu pod ruku) i vraća je ne mesto, a onda grabi sledeću knjigu (ne uzima je nego je baš grabi), prelistava je, zadržava se na nekim stranicama dok mu (doslovno) po čelu izbijaju graške znoja, potom mi upućuje pogled narkomana koji je sebi upravo ubrizgao heroin direktno u venu i knjigu stavlja na gomilu koju će odneti kao plen – Grga je, kao retko ko, umeo da sažme svoje iskustvo življenja i čitanja (za njega je to, ionako, bilo isto) i da ga saopšti bez nepotrebnog okolišanja. Tako je i pisao. Bez suvišnih pokreta. Pa kao što smo nekoć napeto gledali Hitchcockove filmove kako nam ne bi promakla scena u kojoj se pojavljuje sam Hitchcock, tako smo Grgine tekstove čitali s naglašenom pažnjom očekujući onu rečenicu koju niko drugi na svetu ne bi mogao da napiše osim njega, onu rečenicu-šifru koja bi nam otvorila knjigu sveta. I pronalazili smo je, tu rečenicu koju niko drugi do njega ne bi umeo da napiše, tu rečenicu koja bi otključavala naš pogled (čineći ga prodornijim) i naše iskustvo (čineći ga razumljivijim i nama samima). Jednostavnije rečeno: u njegovom prisustvu (ili nemogućem odsustvu) svet je postajao boljim nego što jeste. Ili makar podnošljivijim. Ove reči kojima svome prijatelju želim ugodan put i čvrst san, ne bi vredele ništa da ih, prevladavajući kretensku mušku stidljivost, nisam izgovorio i njemu u lice. Tada bismo se obojica stideli i obojica bismo, po malo, bili radosni. 

I još nešto, možda i važnije od svega. Grga je bio slobodan čovek koji je odbijao paktove s huljama, čuvajući svoju slobodu za one koje voli. Zbog svega ovoga i nije morao baš sada da se povuče, ali ako je tome već tako, ako je baš sada otišao na putovanje, onda ćemo (a kako drugačije?) i to razumeti kao čin slobode i nužnosti. Neće nas zbuniti to što se u jednom od mogućih svetova sloboda i nužnost potiru, što u tom svetu – do kojeg Grgi i nije bilo previše stalo – sloboda odbacuje nužnost, a nužnost uništava slobodu. To nije tačno. Grga je to znao. Zbog toga je živeo nužnost slobode. 

Grga, majstore, čast mi je što si me smatrao prijateljem. A sada se odmori.  

Nedokazna mi smo čeljad, pa ništa nećemo naučiti ni osjetiti, ali svejedno valja reći da je golemi katarzični potencijal u aferi s djecom iz Konga i njihovim zlosretnim usvojiteljima. Primjerice, u pokušaju da se cijela stvar pod svaku cijenu okrene na našu stranu, pa da se u svemu vidi nešto dobro i plemenito, neprestano se po medijima i na društvenim mrežama može čuti kako su kongoanska djeca, ali i općenito djeca u velikom dijelu Afrike, izložena kojekakvim pogibeljima, životnim nevoljama i stradanjima ukoliko ih ne adoptiraju plemeniti Europljani i Amerikanci. Naglašava se da je Kongo “nefunkcionalna država”, da vladaju bezakonje, posljedice dugotrajnog građanskog rata, jad, bijeda i beznađe. Općenito, prilike u bivšem Zairu su strašne, a nisu mnogo bolje ni drugdje u Africi, gdje god je dekolonizacija provedena tako što su kolonizatori jednostavno otišli, ne ostavljajući domaćem svijetu ništa, osim svojih nelogično iscrtanih međudržavnih granica i oružja da se za te granice bori…

Sve je to, naravno, tako i nikako drukčije, ali zar vam se ne učini da je neprimjereno išta od toga spominjati uz priču o djeci? Ili općenito uz priče o čovjekovu životu i njegovoj sudbini, te o mogućnosti da se sretno proživi život u takvoj Africi? Djeci treba naći roditelje ako su već ostala bez njih. A ti roditelji, u idealnom slučaju, trebaju biti iz njihovog sela, grada ili pokrajine, te sasvim iznimno, ako baš ne može drukčije, iz nekog dalekog svijeta, iz Europe ili Amerike. Ili, recimo, iz Hrvatske. Argument da je u negdje u Africi građanski rat, da je država nefunkcionalna, da vlada opći nered, glad, bijeda i beznađe, nikako ne može biti argument za odvođenje djece iz Afrike. Ideja da će netko sretnije odrastati u Švedskoj nego u Kongu već je sama po sebi sumnjiva. Ali je još slijepa i gluha za to da svako dijete, bilo ono švedsko ili kongoansko, ima pravo nasljeđivanja kulture, tradicije, vjere, jezika… Ništa od toga nije pod moranje, osim što svakome to pravo mora biti zajamčeno.

Djeca su budući odrasli ljudi. Ali ne postoji ništa što je pravo odraslih, a da smije biti zatajeno, prešućeno, uskraćeno djeci. Odrasli iz Afrike zovu se migranti. Oni očajnički, zajedno sa svojom djecom, pokušavaju preploviti Mediteran i naseliti se u Europi. Pritom ginu, utapaju se i umiru, kao u nekom građanskom ratu, jer ih Europljani ne žele. Naprimjer, Belgija radikalno je neraspoložena prema tim ljudima, a istovremeno je u Belgiji toliko rašireno usvajanje djece iz centralne Afrike da je stvorena mreža ilegalnih institucija, otmičara crne djece i njihovih preprodavača, koji se bogate na trgovini afričkom djecom. U čemu je razlika između odraslih, koji su u Europi toliko neželjeni, da pred našim očima ginu u tisućama i desetinama tisuća, a da ih na europskim granicama već godinama na očigled kamera prebija i ponižava hrvatska ili madžarska policija, i njihove djece, koja od istoga tog hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova dobijaju bianko državljanstva?

Razlika je u sjećanjima. Djeca iz Afrike željena su u Hrvatskoj, kao i u Belgiji, zato što će njihovi roditelji u njihove duše i srca upisivati sebe, svoju kulturu, svoja životna iskustva, svjetonazor i vjeru, a njihove izgubljene majke i očevi neželjeni su, još i više u Hrvatskoj nego u Belgiji, zato što oni sa sobom iz Afrike donose svoja sjećanja, kulturu, životna iskustva i vjeru. Oni ovdje neće biti ničija djeca, i mi smatramo da se ne možemo upisivati u njihove duše i srca. Ili to ne želimo. Ljudi na Zapadu do u tančine su razradili legendu o plemenitosti roditeljstva, o majčinskim i očinskim osjećajima, i o požrtvovnosti roditelja prema njihovoj djeci. I pritom su vrlo lucidno primijetili kako između biološkog i adoptivnog ili posvojiteljskog roditeljstva nikakve emocionalne ni duhovne razlike nema: isti su to osjećaji, isti su čak i instinkti. Pritom su ljudi na Zapadu odbili primijetiti da iza svakog roditeljstva stoji dubok osobni i privatni razlog, koji sa zajednicom baš i nema veze. U tom upisivanju sebe u duše i srca drugoga ljudskog bića, makar ono bilo i vaše dijete, postoji vrlo izražena egoistična crta. Opasno je kad čovjek nje nije svjestan.

Osim što su ponekad nekome roditelji, ljudi su, isto tako, ponekad nekome braća i sestre. I kao što postoje majčinski ili očinski osjećaji, koje ljudi utažuju bez obzira na to imaju li mogućnost biološkog produženja vrste, tako zacijelo postoje bratski i sestrinski osjećaji. Možda su manje društveno naglašeni od roditeljskih osjećaja, možda je i njihova biološka uvjetovanost slabije izražena, ali to što je netko nekome brat ili sestra nije daleko od toga što je netko nekome otac ili majka. Kako to da su mnogi od nas poželjeli da u Africi pronađu sina ili kćer, a ne čuje se da je itko iz Afrike poželio brata ili sestru, ili, bolje rečeno, da je među ljudima koje je sigurno vidio kako tumaraju s one strane istočnih hrvatskih graničnih prelaza prepoznao svoga nerođenog brata. Kao što mnogi od nas ne mogu imati svoju biološku djecu, ili je imaju, ali bi ipak željeli jednoga sina ili kćer iz Afrike, tako mnogi od nas nemaju braće ni sestara, ali svejedno ne požele brata ni sestru iz Afrike. Kako to?

Pa tako što u braću i sestre ne upisujemo sebe, kao što sebe upisujemo u svoju djecu. Braću i sestre prihvaćamo onakve kakvi jesu, a sinove i kćeri sami stvaramo. Ustvari, imamo iluziju da ih stvaramo, pa nas onda poraduje kad netko kaže da naša rođena i nerođena djeca baš sliče na nas. I ne treba imati nimalo sumnje u to: usvojena djeca iz Afrike u Belgiji kao i u Hrvatskoj sliče na svoje roditelje. To je nešto što se nikako ne može dobiti od nerođene braće i sestara. Zato ih i ne želimo. Zato nam je nekako i jednostavnije da se utope u Mediteranu, nego da ih smatramo svojima. Naravno, važno je da ne vidimo to njihovo utapanje. Kao što je važno i da nikada ne stvorimo svijest o tome da se s tim ljudima utopilo naslijeđe, kultura i vjera djece u koju smo namjerili upisati vlastito naslijeđe kulturu i vjeru. Naše crne djece iz Afrike, kao i naše bijele djece iz trbuha. 

Naš rasizam sastoji se u tome što nemamo svijest o tom naslijeđu, kulturi i vjeri, koje dugujemo djeci rođenoj u Africi. Naš rasizam se sastoji u tome što isti ministar Davor Božinović potpisuje bianco državljanstva crnoj afričkoj djeci i naređuje, opravdava ili svojim autoritetom pokriva nasilje koje Hrvatska policija provodi nad njihovim biološkim i kulturološkim očevima. Pa, barem da smo razdvojili nadležnosti na različita ministarstva! Naš rasizam sastoji se u tome što smo majčinski i očinski nedužno spremni upisivati sebe u svoju djecu, i pritom ne shvaćati da u toj djeci postoji i nešto što je izvan nas, nešto što sasvim sigurno nismo mi. Ta djeca imaju pravo da ne budu mi. Ovo se, naravno, odnosi na usvojenu djecu iz Afrike, ali se odnosi i na usvojenu djecu općenito, kao što se odnosi i na rođenu našu djecu. Rasizam nikad nije određen samo bojom kože.

Ideja da će afrička djeca biti sretnija u Belgiji i Hrvatskoj, nego u Kongu i Africi je rasistička. Rasističko je svako spominjanje afričke nesreće kao argumenta za izvoz djece iz Afrike i za njihovo adoptiranje po bijelim europama. Tako su, s istim bezdušnim rasističkim argumentom, pokušali 1992. i 1993. odvoditi djecu iz Doma Ljubica Ivezić u Sarajevu. Bol i gnjev koji smo tada osjećali bol je i gnjev Konga. Kao što je i tadašnje nerazumijevanje nekih dobrih i pitomih ljudi iz Europe potpuno jednako današnjem nerazumijevanju. Djeci i odraslima u Africi pomaže se samo tako što se popravljaju kvarovi koje su Europljani za sobom ostavili u toj Africi. I tako što ih se prihvaća kada nam dolaze iz Afrike.

Građanke i građani Hrvatske koji su danas u zambijskom zatvoru samo su željeli imati svoju djecu. Blesavi, budalasti i lakomisleni, taman onoliko koliko i svi drugi koji požele imati djecu. Način na koji su pokušali postati majke i očevi nije problematičan. Ali način na koji su u tome sudjelovale različite službe Republike Hrvatske duboko je problematičan, možda je kriminalan, a sasvim sigurno je krajnje licemjeran. Majkama i očevima u zambijskom zatvoru dužni smo kao građani i kao društvo pomoći. A nakon toga ozbiljno porazgovarati o svemu, o svojim roditeljskim osjećajima i svojoj djeci, kao i o svojoj braći i sestrama. Jedno bez drugoga ne ide. Svijet u kojem postoji usvojiteljsko roditeljstvo, ali nema pobratimstva i posestrimstva, svijet je trgovine djecom.

Ulomak iz veće cjeline

često će se sjetiti da je moguće stajati na zemlji čvrsto i pustiti da zemlja živi kroz njih.
često će se sjetiti da su korita žive zemlje.
često će se sjetiti svojih tijela jer je tekla kroz njih svijetla rijeka
i utapala sve koji su htjeli umrijeti. ta je rijeka žarko željela njihovim žednim tijelima
proteći ispod mosta kao ispod duge. neki tako postanu starci, a neki djeca.
u rijeci se otvore grotla da u njima vrije vrijeme ili mlada voda.
svako se tijelo samo od sebe sjeti kojeg je soja i samo se posadi u zemlju da tamo klija.
tijelo je klica i iskrica. mostu preko rijeke nekad poskočica.
pustiš li da te nosi, bit će ti čun i česma.
čučni u svoj čun.
neka te puni česma. 

shvaćaš li?

starci pale prskalice koje nose djeca.

***

pršte od radosti razasuta rebra ruža
maleni čamci veselja za ljubavnike
koji si prilaze spremni kao baršun
da omota trubu. tako je pisala pjesnikinja
i plakala. zapravo, ona je pisala, a plakale
su bijele stranice i njihove oči čupavih
činčila. baršun je prigušio usnik u srcu
trube, a kutija se oko nje ukočila i čekala
da prođe.

prolazile su gospođe u bundama.
gospoda su u revere zatakla pupoljak prepucija.

pjesnikinja se ispeglala u kičmi i sjedila uspravno
dok su na njenim kandelabrima blještale bijele uštirkane
košulje i kravate. ponekad joj se suknja omotala
oko hlača i glumila kožu. pjesnikinja u kožnim
hlačama! prsluci kože su se raspukli i otkrili
ah!
oči čornije
u srcu rusije
razasuta rebra ruža
i čašku glatkice
tamnih tonova.

ne liči na trubu
ta rascjepljena tama
osim ako u njoj ne čuči
čudo.

maleni čamci veselja koji si prilaze
kao ljubavnici koji se radosno
ne prepoznaju.

čavao struže kožu

a oni

se predaju u stihu bijelome što ih okružuje
i tako rascjepljene u hiatusu hrani
maglom mekom

kao krzno.

u kutiji se nakuplja krv
i meso raste iz grla trube.

pjesma se upravo rodila iz oguljenog daha
i primila u svoja usta tanko

tijelo.

***

tijelo se raspalo
tijelo se rascvalo
i posijalo poljem

polje je bilo meko
dušek za dušu
i pero

što je poletjelo
imalo je tijelo
i pero

za brisanje prašine

***

tanka su slova u glasu
i šuplja. kroz njih se
lako prođe
pa ih nije teško
uvjeriti da ih
nema.

nema slova.
nema glasa.

samo sova huče
na grani koja se nadvila
nad prolaz.

***

prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove

i tragove koje njihove gusjenice
ostavljaju na koži žive žene.

***

nosile su vrećicu jada
kad ih je susrela nada.

spavat će u hotelu!

noćas će gnijezdo sviti u hotelskom krevetu
i izliti sve ribice koje su putem snjele
na tople jastuke
da se bacakaju
u perju

sigurne?

bijele.

***

jastuk se rascvjetao
pod glavom i nastalo je sunce.
suncokreti su se raspametili
u njihovim glavama.

sunce!

okretale su se njihove glave
i oči njihovih maloljetnih kćeri.
i sva sreća da je tako.
i sva sreća da je tako

jako sunce blještalo

da nisu vidjele bajonete
koje u svakom ratu vade vojnici
kad ženama režu život
u krvožilnom sustavu

koji treba da se stvori
u drhtaju ranjivoga roga.

žene će kasnije pokupiti
sav izmet rata
tapkajući krvave u mraku
rukama krpama

i omotati se oko vimena krava.
razumjet će ih blagost mlijeka
tako svinute u sebi da se
same od sebe

ponovno rode.

darovat će im umet gnoja
za sve što na zemlji
iz rogatoga
raste.

***

sigurno će se spustiti u rovove
i ranjeni nasadi:
čime ćete nahraniti djecu?

glad kad razjapi usta
rovovi su nedonoščad
na grudima majki

miserere

mitraljezi

miserere

***

Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo, Fraktura, Zaprešić 2020.

Nije mi ovo mrsko često ponavljati: Anka Žagar je za mene najveća i najostvarenija pjesnikinja u hrvatskoj pjesničkoj povijesti, i jedno od desetak najvažnijih imena hrvatske poezije nakon Drugoga svjetskog rata. Pjesnikinja govora i govornih riječi, intimnoga ludizma, igre i onoga arhajskog, prvotnoga lirizma ostala je, poput recimo i Ivana Slamniga, savršeno neutjecajna, ne ostavljajući traga na onima koji joj talentom nisu dostojni. Njezin, kao ni Slamnigov način, nisu dopuštali sljedbenike među diletantima. Vjerojatno zato što Ankina, kao ni Slamnigova forma, koliko god upečatljiva, nije zadirala u bit njihova pjesništva. A jezik njihov, i Žagarkin, i Ivanov, nemoguće je dekodirati, pa nanovo reproducirati.

Evelina Rudan (Pula 1971.) iz pjesničkog je susjedstva Anke Žagar. Njezine knjige mogu uz Ankine. Mogu i uz Slamnigove. Premda je Evelina drukčija, ali drukčijost njezina po svojoj je samorodnosti i iščašenosti njihovoj veoma bliska. Profesorica na zagrebačkoj kroatistici, što je samo po sebi i nesimpatično, i kontraproduktivno, i nije baš najava ozbiljnijega književnog i pjesničkog talenta, ona je, opet kao i Ivan, kao i Žagar, protuakademska, kontrapoetska, antiparnasovska pojava. Poezija Eveline Rudan kao da nije pisana na bijelom papiru, niti bijelom kompjutorskom ekranu, nego na potpornim stupovima zagrebačkih gradskih mostova, po konobama napuštenih istarskih kuća i ruševina, ili na papiru odbačenom, potrošnom, u svakom pogledu mimogrednom. Njezino pjesništvo jedan je usporedni svijet, neovisan od svijeta u kojem živimo, jednako kao i od svijeta poezije i književnosti. Ali iz svih tih, i još nekih drugih svjetova, crpi resurse, uzima materijal, ruje i rudari sirovine, i onda ih, te sirovine, često predstavlja u najizvornijemu njihovom obliku. Pritom, jezikom ona se vrlo široko i obuhvatno služi. I kao što često biva, jezična širina podrazumijeva prividno usku lokalizaciju, ulazak u dijalekt, u govor neke malene i što malenije zajednice, u stvaranje nekoga najstriktnijeg idiolekta, kojim govori i piše samo Evelina, ali u njega mogu prodrijeti i u njemu se kretati svi čitatelji koji doista razumiju zajednički nam materinji jezik, izvan i mimo svih njegovih vojno-policijskih jezikoslovnih standardizacija, nominacija i nominalizacija.

“Smiljko i ja si mahnemo”, s podnaslovom “balada na mahove”, ustvari neka je vrsta čudnovate poeme, fragmentarnog romana u stihovima, koji je izašao u svibnju 2020, u vrijeme onoga najsnažnijega epidemijskog zanosa, kad nismo izlazili iz kuće, za sve smo imali vremena, i bili smo pod dojmom da nam se zbiva nešto izuzetno. Knjigu sam čitao u lokdaunu, u kućnom zatvoru, i odmah sam nešto o njoj kanio napisati. Makar za sebe, da bih pamtio. Ali onda se oko Smiljka koješta počelo događati, raskokodakao se HRT-ov kokošinjac, namudrovala se magarad po novinama i časopisima, Evelinu Rudan zasule su nagrade, Smiljko je na zor akademiziran i uklopljen u idiotarije hrvatske pjesničke epohe, kao svojevrsni nastavak poetike kvorumovskog semantičkog konkretizma, tog uspaljenog slijepog crijeva svih naših pjesničkih antitalenata s kraja osamdesetih… I tako sam odlučio odšutjeti, nadajući se da je to način da ostanem neprimijećen. Tojest da neprimijećenim odstane moj gnjev. Zašto gnjev? Razgnjevi čovjeka nečitanje koje se nudi kao način čitanja.

Ovako to mjestimično ide: “smiljko i ja si mahnemo/ spod te zgrade od strojarskega/ spred te zgrade od filozofskega/ sve je cito i zima steže po petah/ sve je mirno i tići stoje po granah/ o, zrmana, o zrmana/ ča tako nujna pasivaš/ zdol te mi zgrade bele/ štufa san zasvin i posvin/ s nikega skupa san, šu, dojdi doli/ već je doli smiljko, s kega skupa/ postkolonijalnega skupa…” I nastavlja se sve tako, i teče u čuda govorna i jezična, kroz razgovor i brbljariju, u nekom ludilu sasvim džojsovskom pulskom, kroz neku običnost, svakodnevnost pulsko-zagrebačku, kao u snu, a sve veoma budno, prisutno i, sve u svemu, genijalno na način tako slobodan, tako nepapirnat, tako protupjesnički, na način takav da čitalac i čitatelj gorko zažali što mu Evelina Rudan i “Smiljko i ja si mahnemo” nisu došli kad mu je bilo sedamnaest i kad je sve ovo započinjao, pa da im se uhvati za repove i poleti.

Eto, takva je to knjiga. Morate je pročitati, a onda sve ovo zaboraviti.

Ali čemu bijes na filofaksiste?

Da, bijes, ali ne samo na kroatiste nego i na komparatiste i ostale iste, koji s te akademske adrese, te s visine za koju umišljaju da im ona pruža, nastoje aktivno svojom poezijom, prozom i esejistikom participirati u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Uz malobrojne izuzetke, riječ je o slabije nadarenoj čeljadi, koji neprikladnom celomudrenošću, pompoznošću i uz jeftin učiteljski marketing, zalaze u stvaralačku sferu i veselo po njoj harače i tumaraju. Ne bi tu bilo problema da su pritom oposlili svoja akademska posla, kao i da su se kao profesori na ozbiljan način bavili književnošću i jezikom. Poput oficira u JNA, oni autoritetom oficirskih činova nastoje ovladati kantinom i vojničkim slobodnim vremenom.

I tko je taj smiljko?

Ovo su se glasno pitale sve te bezbrojne karoline lisak vidović po HRT-ovim intelektualnim mrijestilištima do kojih je doprla knjiga Eveline Rudan. Tko je smiljko jednako je lucidno pitati se kao i tko je Antuntun, tko je Petar Pan. I žive li u televizoru maleni ljudići, koji izgledaju i sve rade kao mi koji smo izvan televizora? A smiljka malim slovom pišemo zato što u baladi na mahove nema velikih slova, i što čitalac ustvari nema pojma je li smiljku ime Smiljko, ili je smiljko zato što je smiljko.

Ne, ostaće ovako, kako kažemo,
Treba da se nas pita, nema promjene,
Tamo gdje se desila, mimo nas,
U vremenu nama mrske vlasti,
Ma kako se ona zvala i prezivala,
Vratiće se, kao da nije ni postojalo
To vrijeme, disali smo i nismo,
Čekajući da se raziđe oblak
Ponad naših glava i tijela
Ponad naših duša, patničkih,
Sada smo odahnuli, sve vraćamo,
Ništa nismo zaboravili, grumen
Leda u nama prenijećemo njima,
Ili vama, da vas ne titulišemo,
Neka je to bilo prije mnogo
I mnogo godina, decenija,
Šta to znači za ukupno vrijeme,
Sada smo svoji na svome, radosni,
Što više nema nama mrskih
Promjena i običaja, na koljenima
Molimo se Gospodu da nas usliša,
Zamrzni sve, da ostane ovako
Do kraja vremena, do kraja svega. 

Vaš Ranko Risojević

Borivoje Adašević: Iz spiskova prećutanih stvari, Akademska knjiga, Novi Sad 2018.

U posljednjih dvadesetak godina, otkako je propusna postala granica između Hrvatske i Srbije, te između hrvatske i srpske kulture i književnosti, ponekad bi se dogodilo da poneka srpska pjesnikinja, pjesnik ili prozni pisac budu otkriveni od ovdašnjega sve zapuštenijeg čitateljstva. Češća su bila otkrića u suprotnom smjeru: veća, moćnija i čitateljski uščuvanija srpska publika otkrila je neke važne hrvatske pisce i poneku spisateljicu, i u tome se, logično, više držala estetskih kriterija nego publika njihove matične književnosti. Primjer takvog, i u Hrvatskoj otkrivenog srpskog pisca recimo je Srđan Valjarević. Ovakva otkrića važna su ne samo zato što šire kulturno-spoznajno polje naših književnosti, nego i zato što šire stilske okvire pisaca druge književnosti. Tako, Srđan Valjarević širi okvire hrvatske književnosti.

Borivoje Adašević ne samo da je nepoznato ime hrvatskome čitateljstvu, nego ni u Srbiji, na žalost, nije za života prepoznat kao jedan od darovitijih i ostvarenijih njezinih pisaca u novome stoljeću. Rodio se 1974, iznenada umro 15. siječnja 2019, živio je u Požegi (nekad: Užička Požega), u dubokoj srbijanskoj provinciji, za sobom je ostavio dva romana i dvije knjige priča. Kultiviranog stila i izraza, rano sazreli, dovršeni pisac od prve svoje knjige, apartan ne samo unutar svoje književne generacije, Adašević se razvijao, pisao i živio gotovo mimo vremena. Ili se njegovo vrijeme razlikovalo od vremena zajednice. Bio je kišovac, a njegova veza s poetikom Danila Kiša ne samo da je bila krajnje osviještena i lišena potrebe da se bude nalik velikom uzoru, nego je na neki nenametljiv, skroman i samozatajan način bila nastavak njegova djela. U Adaševiću Kiš je našao svoga tumača, suparnika u igri, nerođenoga sina svoje književnosti…

Ali zašto je on baš tako važan hrvatskom čitatelju, a onda i hrvatskoj književnosti? Iz razloga neobičnog i neočekivanog: roman “Iz spiskova prećutanihstvari”, koji je novosadska Akademska knjiga objavila 2018. godine, ustvari je Adaševićeva hrvatska knjiga. Znalo je toga biti, premda veoma rijetko, u vrijeme Jugoslavije: da hrvatski pisac napiše srpsku ili srpski pisac hrvatsku knjigu. Ali po raspadu, ovo jedinstven je slučaj. I još je riječ o piscu koji pripada postjugoslavenskoj generaciji. Na kraju Jugoslavije Adašević još nije bio ni punoljetan.

Dijelovi romana “Iz spiskova prećutanih stvari” pisani su na hrvatskom. I to vrlo pažljivo, bez grešaka i stilsko-jezičnih pretjerivanja koja se dogode kad naš čovjek povjeruje da na onom drugom jeziku može i pisati ukoliko ga kao čitatelj razumije jednako dobro kao i svoj prvi jezik. Adašević je hrvatskim vladao toliko dobro da su njegove rečenice u tom jeziku bile jednako lijepe i gipke kao i kad bi ih pisao u srpskom.

Ali nije ovdje samo do jezika, niti je Adašević iz neke ekscentričnosti svoj roman pisao u dva jezika. Tema je, naime, hrvatska, i pripovijest se većim dijelom zbiva u Hrvatskoj. Dijelom se tiče našega vremena, dijelom Jugoslavije i Golog otoka, a dijelom, logično, i Drugoga svjetskog rata. U posveti romana “Iz spiskova prećutanih stvari”, nenaglašen i neimenovan, ali životom svojim, djelom i likom, predstavljen je Alfred Pal, čuveni zagrebački grafički dizajner, dvostruki stradalnik i jedna od najzanimljivijih umjetničkih, javnih i intelektualnih figura suvremene Hrvatske. Adašević, koji Pala nije stigao upoznati, napisao je svoj roman o Palu. Svakako biste ga trebali pročitati.

Evo malo Adaševićeva stila: “Otok je na pola puta između rapske obale i kopna. Kao kroz dim škije promalja se čista i svetla linija mramora, istesana grubim sečivom prirode, jednom stranom stremeći ka nebu, a drugom ka utrobi zemlje. U vrela letnja podneva zraci sunca padaju na taj otok i odbijajući se od njega lome se, rasprskavaju i krune okolnim morem, plavim kao krv hobotnice. (…) Logor beše sagrađen na mestu ovčijih torova, a logoraše u njega uguraše na isti način kao i životinje. Otkad ljudski um pamti, biva tako da sve što je priroda stvorila i kao začudnu lepotu svetu poklonila da po njoj razgoni stada, to je čovek u svojoj strasti bio kadar razoriti i dovesti do obesmišljenja.”

Jedva malo dalje, na drugom mjestu, drugim povodom, poteče ovako: “Onaj koji je polomio grobnu ploču pisca Vladana Desnice i razbacao njegove kosti po ruševini bogomolje, porinuo je ruke i u živo tijelo svoga materinjeg jezika, čupajući otud kosti i kralješke iz kralježnice. Pisac nema druge domovine osim jezika, koji je stariji i od onoga što smrtni nazivaju svojom domajom, a njegov je zadatak plodove velikog jezičkog genija unijeti u materinju melodiju, obogatiti je i ponovo je učiniti svježom. Tako raste i razgranava se živi jezički organizam, pobjeđujući nova vremena i zapreke. Pitanje je, poslije svakog ovakvog nedjela, koliko te prečnice postaju nepremostive za buduće naraštaje, jer se ovim brišu sjećanje i svijest o kulturnom blagu. Imam dovoljno godina i iskustva da znam da bog ne postoji. Postoji samo kriva predodžba o njemu, koja se nasljeđuje i dalje prenosi kao kutni dio tradicije što ulazi u golemi korpus pučke kulture. Njezino sjeme, posijano u davnini, do naših dana dopratio je jezik. Kroz tisućljeće ili dva, jedino što će ostati od našeg svijeta bit će ono što je zapisano o njemu, što i mi danas, gledajući unatrag u povijest ma kojeg naroda, zovemo njegovom kulturom, a općenito civilizacijom. Neće biti ni naših tijela, ni kostiju, već će dokaz da smo boravili na nekom mjestu biti pisana svjedodžba o nama, a opće je mjesto da zapis ne bi bio moguć bez postojanja jezika i pismenosti.”

Tako je pisao Borivoje Adašević. Njegov roman nije doživio laude ni u matičnoj književnosti, premda su ga dobronamjerni hvalili. Bivajući sasvim u jeziku, Adašević kao da je ostao na ničijoj zemlji. Moj pisac, dostojan Danila Kiša.

Andreas Sam 

Upisivao je Adašević u svoju knjigu brojne posvete, ali ona glavna upisana je kroz lik pripovjedača, koji je došao na odsluženje vojnog roka, i izgovara tekst zakletve: “Ja, reći ću, i moj će se glas sliti u gromoglasni vavilonski metež izgovorenih imena, Andreas Sam, zaklinjem se čašću i životom, da ću braniti Saveznu Republiku Jugoslaviju…” Andreas Sam glavni je lik Kišovih “Ranih jada”, on je sam Kiš, u porodičnoj mitologiji njegove književnosti.

Antikvarijat Biblos

Ne može se govoriti da je imao sreće čovjek koji je živio kratko kao Adašević. Ali pisac je imao sreće s izdavačem kakva je novosadska Akademska knjiga, a onda i s mjestom gdje se u Zagrebu mogu kupiti njezina izdanja. Antikvarijat Biblos, kod Danijela Glavana, jedna je od ostvarenijih zagrebačkih kulturnih institucija, mjesto borgesovsko i kišovsko. Ako sam vas zainteresirao za Adaševića, otiđite u Biblos, upitajte za gospodina Glavana, i neka vam on kaže ima li Adaševića. Ako nema roman “Iz spiskova prećutanih stvari”, sigurno će ga naručiti.

Bilo bi genijalno kada bi čovjek mogao odvojiti barem jednu godinu života za potpunu pasivu. Prekinuti kontakte sa znancima, drugovanja s prijateljima svesti na minimum minimuma, napustiti obične poslove kojima se bavi, pa onda samo sjesti negdje sa strane i promatrati. A bilo bi idealno kada bi tijekom ovog uzdržavanja taj čovjek živio u kući, kada bi ta kuća imala vrt s nekoliko voćaka i pokojim cvijetom, da može motriti kako sve to od proljeća prema jeseni polako raste i sahne. Da može gledati i prema unutra i prema van. Ovi redci u svjetlu današnje ekonomske situacije zvuče cinično: mnogi su ostali bez znanaca ostavši bez posla, a i prijatelji u suvremenom plošnom poimanju te vrste odnosa nestanu kada vam se stanji lisnica, tako da danas doista mnogom građaninu Hrvatske ni ne preostaje ništa drugo nego da sjedne na klupicu i motri kako trava raste. Samo, u takvim je okolnostima to nemoguća zadaća. Mi mislimo na svjestan izbor: jednom je potrebno podvući crtu, povod za podvlačenje crte može biti bilo što, a samo onaj tko je već mijenjao dušinu košuljicu zna koliko je bitno izmaknuti se, stati, i onda što je mirnije moguće gledati ove jednostavne domaće stvari oko sebe. Prvo što ćete tada osjetiti možda bi bilo zgodno i točno nazvati približavanjem prisutnosti.

Bio mi je bratić, najstariji sin mamine starije sestre, i bio je prvi unuk u obitelji, onaj kojemu se najsvježije radovalo. Imam ispred sebe požutjelu fotografiju na kojoj su tetak, tetka, on i njegova tri godine mlađa, već tada smrknuta sestrica. Na fotografiji mu je oko pet godina. Tetak i tetka, mladi, još im preko usana nisu prešle one gorke kriške, koje svima, bez iznimke, skupe usta. Život je velemajstor u skupljanju usta, i svima ih stisne, samo mu treba dati vremena. On gleda ustranu, a umišljam si kako bi čak i netko emocionalno nezainteresiran morao primijetiti da taj dječak ima vrlo inteligentne oči. Pogleda uperenog negdje udesno, kao da ga iza fotografa nešto zabavlja, prema gore, stidljivo i istovremeno samosvjesno, doimao se kao neobično starmalo dijete koje bi vam već tada moglo reći nešto što je teško čuti na pokretnoj vrpci govorne ponude svijeta, u takozvanom koterijskom čavrljanju, babilonskoj zbrci koja se od one biblijske razlikuje jer je ova naša nastala u okvirima i granicama jednog jezika.

Zamislite zemlju gledanu odozgor. Jedan letimični panoramski snimak pokazao bi nam da se oni nalaze u Požeškoj kotlini, u Požegi, tada Slavonskoj Požegi, gradiću okruženom planinama, koji čak i u samom središtu ima brdašce, a i inače je sav prosut po brijezima i padinama gorja koje ga okružuje. Kao da su nekom džinu ispale kockice koje su se nemarno rasule po okolini, pa su to sad kuće koje nastavaju ljudi. Pjesnik Boro Pavlović napisao je: Ja volim taj kraj/Taj raj. Ne znam čemu prije da se naklonim, pjesnikovoj bolno jednostavnoj ljubavnoj izjavi, toj orahovoj ljusci u koju je smještena Požega, njenoj ljepoti, ili ljepoti kraja u kojemu se zbiva ova minula priča. Usnimak je načinjen davno, prije više od četiri desetljeća, prometovalo se malo, veće distance prevaljivale su se takozvanim šinobusima, a konjska je zaprega spadala među obavezne, tipične prizore. Mi putujemo kroz vrijeme: naredna slika pokazuje dva momka, jedan je u ranim dvadesetim, drugi je na samom kraju osnovne škole. Iako stalno ističemo kako slike navodno govore više od tisuću riječi, sada kada ovo pišem znam da bih dao sve slike koje imam za nekoliko tada izgovorenih riječi. Na kraju će, doista, ostati samo riječ, danas kada nas znanost poučava da je na početku bio jedan veliki fleš što je slikao bezdane, sa svima nama embrionalnima u njemu. Fotografija, dakle, prikazuje dva mlada čovjeka kako stoje na samom ulazu u veliki, pravi život, no mi bismo u ime točnosti morali reći da obojica imaju onaj izgubljeni pogled kakav mogu imati samo oni povlašteni nesretnici koji znaju da je odrastanje jedan veliki izgon iz kraljevstva djetinjstva.

Rodbinske veze su, naravno, besmislene. Sve što nije ožareno duhovnom bliskošću drugorazrednog je značaja. I što je čovjek na svome putu dalje odmakao sve je manje oko njega statista koji su ga okruživali u djetinjstvu: ono što se ističe kao pravilo sretna je iznimka. Harmoničan odnos prema gore i prema dolje, spram roditelja i spram djece. Da ne govorim o prijateljima iz osnovne škole! Jednostavno smo se rasuli kao živa, ma koliko bila mala posuda u kojoj smo se zatekli. No to nam se rasipanje događa i u vlastitom dvorištu. Čitao sam svojedobno uspomene jednog značajnog pisca, nekoga za koga se ne bi moglo reći kako je u duhovnom smislu zakržljao, i smijao sam se kada se žalio na svoju djecu: kao da su vragu ispali iz torbe, jadao se ovaj, po iskazima brojnih svjedoka, inače tolerantni i susretljivi čovjek. Vjerojatno se toj stranjskosti koju je moguće osjetiti u blizini svoje krvi ne treba previše čuditi: genetski, sve je to statistika i sve su to bačene kocke s bezbrojem mogućnosti. I svaki će iole mudar čovjek prestati inzistirati na razumijevanju u okruženju s kojim ga ne povezuju one okom neprimjetne, duhovne niti. Lako je moguće u nekakvoj nategnutoj gnostičkoj tradiciji pomisliti da nam je dom dan samo da bismo u kontrastu spram iluzija koje smo u vezi s njime gajili snažnije osjetili posvemašnju izgubljenost. Bog bi onda bio zli demijurg koji nam na vašarištu života prodaje šarene laže, i umjesto ljubavi daje licitarska srca puna povratnih očekivanja i kompliciranih uloga što ih, odreda, valja ispuniti da bi se moglo ostati u pripadajućoj obiteljskoj ergeli.

Jedna od najgroznijih riječi je: razočaranje. Raz-očarati. Biti osiromašen ni manje ni više nego za očaranost. Strašna riječ, čije smo dubinsko značenje osjetili svi na svojoj koži. Sve odjednom bude lišeno svoje čarolijske dimenzije, i život se počne runiti, gubeći svoju pozlatu. Svijet se odjednom sklopi kao školjka i uskrati vam sve svoje radosti. Vi znate da je unutra u oklopu onaj vječni bal, veliki krešendo proslave života, vi vidite da cvjeta cvijeće i da se oko vas roje dokazi vječne ljubavi, ali vi više ne znate onu jednu jedinu riječ koja može nagnati školjku da se otvori, vama je postalo nedostupno ono kako. Inače, sve je ostalo isto, sve je na broju, jedino što se ne zlati iznutra, kao što se sjećate da se zlatilo. Nekako, što sam stariji, sve sam uvjereniji da je ovo stanje sljepila za svjetlo koje svijetli iz dana, iz stvari, iz ljudi, iz knjiga, da je to nestajanje osjećaja za ove brojne svjetlosti zapravo živa smrt. I da su to nekada ljudi znali, da je moguće biti živ a biti mrtav, što smo mi, kao i gomilu toga ostaloga, u današnja brza, površna vremena jednostavno potisnuli i zaboravili. Pa onda nekako po osobitom dobru pamtimo one koji su nam donosili svjetlo, ili nam pomogli uočiti žarenje iz svijeta, žarenje čijem je uočavanju skoro sve od čega je sastavljen normalan život gotovo nepremostiva prepreka.

I na koncu, taj moj bratić, koji je u međuvremenu u mojim sjećanjima poprimio mitske razmjere, koji je gotovo pa lik u smislu u kojemu se u književnosti pojavljuje lik, i koji je od mladih dana predano radio na pojačavanju onog nutarnjeg svjetla što ga se svi sjećamo i što ga nazivljemo sviješću, a pojačavao ga je takvim intenzitetom da je njegova svjetlost, njegovo oduševljenje tom svjetlošću, njegov mir što ipak ima i tračaka svjetlosti u ovolikim količinama mraka, mogao prelaziti i na druge. Uvijek sam žalio što ne piše. Sve do prije koju godinu. A onda mi se učinilo da je on uspio od života napraviti Djelo, da je uspio transmutirati riječi u življenje koje nije puki stav, koje ni na jednoj točci nije opozicionarenje, za koje ne možemo reći da je predaja, koje je u svojoj ukupnosti jedno veliko, nesezonsko, cjeloživotno povlačenje od svijeta i sjedenje u vrtu i puštanje golubova, bez ambicija, osim težnje za još više mira, bez jala, osim osjećaja da je strašan ovaj rasplet čovječje sudbine na Zemlji. Naravno da će suvremenom ironičaru što se ne usuđuje odživjeti ni jedan odgovor, koji iz činjenice da zna brojna pitanja krivo zaključuje da je nemoguće znati sve, ovako opisan čovjek izgledati kao puko hipostaziranje mutnih mističkih poriva, kao nešto što nema niti može imati utemeljenja u stvarnome životu. Stvar je u tome da postoje ljudi koji sve mogu osjetiti. I mi to znamo. Ako ikada, to je u trenutku u kojemu izdamo sebe. Tada znamo sve i to u svim pravcima. Tada sve predosjetimo. Onako kako životinje osjećaju potrese – unaprijed, kod ljudi i unazad, s nekom mutnom neuropatskom uspomenom gena na sve bivše razorne potrese, sa dušinim kracima prosutim oko sebe onako kako su se onom džinu kada je prolazio Požegom iz ruku malarmeovski prosule kocke, pa sad u tim kockama stanuju ljudi. E, jedan ne stanuje više u svojoj kocki. Po njega je prije nekoliko tjedana došao onaj najozbiljniji gost, kojega je moj bratić već dugo čekao na vratima, imam dojam da se za taj susret spremao od najranije mladosti, što ni mrvice nije oduzimalo smislu koji ga je – barem tada – nadahnjivao. Mi putujemo kroz vrijeme i onda prestanemo putovati. Kontrolor nas skine sa šinobusa koji ide unazad, u prošlost, u vrijeme koje se zlati, gdje jedemo kruh koji se sjaji, i gdje je općenito više svjetla nego u ovoj tami koja se skuplja oko stvari i pojava. Požeško gorje, gdje svako brdo izgleda kao govedo, gdje se svaki proplanak doimlje kao debeli prostrti tepih, u svoju je utrobu primilo nesvakidašnjeg sustanara. Ja znam da on u ovome času nekome prenosi vrlo važnu poruku.

Jasmin (Jasminum officinale)

Jasmin je cvijet iz bakine priče. Kako je odrastala uz obalu Drave često me plašila mučnim pričama o mutnoj vodi, nepredvidljivim virovima i utapljanjima. U šetnjama Osijekom pri posjetama rodbini zurila bih u tu snažnu vodu i u glavi nabrajala utopljenike iz njenih priča, bratiće i prijatelje.

Najupečatljivija ostala mi je u mašti slika utapljanja njene prijateljice. Dijete je nestalo, tražili su ga nekoliko dana i zatim pronašli napuhani leš na obali. Uznemireni, seljani su požurili tamo, a među njima i moja baka. Istovremeno uplašena i znatiželjna ponijela je grančicu jasmina da njome prikrije smrad raspadanja i približila se mrtvoj prijateljici. Užasnuta brzo je uzmaknula, no miris jasmina zauvijek ju je podsjećao na smrad trupla s kojim se u tren intenzivno izmješao. 

Zbog njene priče i za mene je jasmin ostao cvijet smrti. Gotovo da sam se začudila kada sam godinama kasnije prvi puta osjetila njegov slatki miris i vidjela nježni cvijet. No stvarnost je nedovoljna da iz moje glave izbriše sliku mrtve djevojčice promatranu preko jasminove mirisne grančice.

Lubenica (Citrullus lanatus)

Kao i svako dijete veselila sam se suboti kada su se lubenice pojavile na daruvarskoj pijaci. Tata bi birao, osluškivao kako zvone pri kucanju po zelenoj kori, a zatim tražio da mu za konačnu potvrdu izrežu jedan trokut da vidi je li zrela. Crveno meso bi provirilo, meni potekle sline, a čovjek ga je vratio u lubenicu kao čep. Trebalo je čakati povratak kući i zatim uživanje u slatkoći.

Za posjet teti tata pokušava odabrati lubenicu bez vađenja čepa kako ne bi curila po autobusu put Končanice. Vozimo se, ja nestrpljivo čekam da stignemo i raspolovimo lubenicu. A onda razočarenje, usprkos šupljem zvuku kucanja lubenica je nezrela, njeno bljutavo meso ima tek nježno rozu boju. Teta pokušava spasiti stvar kuhanjem kompota od lubenice koji ispada totalni fijasko. 

Sestra i ja uslijed želje za lubenicama odlučujemo posaditi ih u svom dijelu vrta. Lani smo sačuvale sjeme i sada ga stavljamo u žutulju koja je preostala na gradilištu nakon planiranja terena. Od mnoštva sjemenki niču samo dvije, polako se šire zapličući uokolo svoje vitice. Redovno ih zalijevamo i veselimo se prvoj zelenoj loptici. Ona raste sporo, gotovo neprimjetno. Već je kraj ljeta a lubenica je veličine teniske loptice. Dolazi jesen, a lubenica ostaje nedozrela i neubrana. Nikada u životu nisam je uspjela uzgojiti. Stoga me još više vesele piramide lubenica koje danas mogu naći u svakoj trgovini.

Kukurijek (Helleborus odorus)

Za neki praznik ili njen rođendan svi nosimo drugarici poklone. Neki čokolade, neki kavu, što su im već roditelji pripremili i zamotali. Ja donosim malenu zdjelicu napravljenu od plastelina i u njoj pričvršćen cvijet kukurijeka. Moj poklon, jedini koji nije kupljen izaziva glasan podsmijeh razreda. Učiteljica ih stišava i pita: „Tko je ovo donio?“. Sramežljivo dižem ruku, očekujući neki ukor, no ona mi zahvaljuje, pohvaljuje moj trud. I pamtim tu lekciju čitav život, sjetim se kada god u proljeće ugledam prvi zeleni cvijet kukurijeka: bitniji je trud.