Najkrupniji mjesec jedva sam stigao vidjeti nad Ukrajinom svečera 11. kolovoza. Dizao se iznad brežuljaka, približen, golem. Stvarao je dojam začudnosti, tišine, smirenosti.

Tako nije bilo za onoga tko se zatekao u rovu: efekt reflektora koji obasjava pa olakšava pogodak u metu. Na um su mi uz podsmijeh došli Leopradijevi stihovi: „Što to radiš, mjeseče, na nebu, reci mi što radiš?“ (1) Odgovor bi bio da ratu drži svijeću.

Ukrajina u kolovozu je prelijepa: zelena, valovita, praćena oblacima koji putuju na istok. Težaci beru listove duhana, rode na banderama s novim potomstvom.

Giacinto i ja išli smo istovariti furgon na mjestu gdje navraćaju snabdijevati se izbjeglice smješteni u obližnjoj školi. Dolaze s istoka, iz Donjecka, iz područja borbenih djelovanja.

U redovima po pet ulaze za svakodnevnu opskrbu. Žene, pokoje dijete u naručju, starci. Ne osvrću se na nas. U drugom su vremenu, u vremenu koje ih je pretvorilo u putnike i prosjake.

U vremenu su u kojem nema stanica, ni isteka. Kad bi i minula vatrena djelovanja, neće se moći vratiti, spriječit će ih u tome razaranje. Spriječit će ih u tome vojna osvajanja.

Protjecanje njihova vremena nije iščekivanje, ne znači približavanje isteku kazne.

Stigli su gazeći snijeg, sad su tu u šlapama, u sjeni trnjina već sazrelih plodova.

Zemlja okreće kotač svojih godišnjih doba, oni pak ostaju zaustavljeni i daleko od mjesta koje su zvali dom.

Pitamo što bi poslužilo da donesemo sljedeći put. Ispisujemo popis. Vraćamo se putem kojim smo došli. Ukrajina u kolovozu je prelijepa.

—————

(1) Inače prijevod cijele ove Leopardijeve pjesme baštinimo od Frane Alfirevića: „Što radiš, mjeseče, ti, na nebu, što radiš, ti, na nebu / reci mi, šutljivi mjeseče?“ – prim. prev. 

Preveo Tvrtko Klarić

za Selvedina Avdića

Evo trnim nad slikom egzekucije
Federika Garsija Lorke –

Streljački stroj
Od dva je vojnika
Sa suđenikom pred zidom

Lorka je u bijeloj košulji
i podvijenih rukava
Recituje

S pesnicom dignutom uvis

Kad se povuče
Linija pod lenjirom
Dužinom streljačke cijevi –

Putanjom metka jasno
Vidi se da dželat
Ne nišani
U srce:

On cilja vatrena pjesnikova usta

(2020)

Završno 19. poglavlje romana u nastajanju “Uskrsnuće živih”

Nemir natopljen radošću osjećali smo toga dana oboje i nakon povratka u stan iza trinaest sati. Povratak života čija je puna stvarnost bila pod neljudskom kontrolom misterioznog moćnika zvanog virus slavili smo i jedno i drugo, svatko na svoj način. Od kuhinjskog prozora otvorenog na kant dolazili su do nas glavni stimulansi: glasovi žitelja našeg dijela grada koji su do tog dana bili zamrznuti. Kako su se množili i ojačavali, oni su i naš nemir i njegovu radost dizali na stupanj ekskluzivnosti. Tako je bilo i dok smo u blagovaonici pripremali ručak i dok smo ručali, i dok smo zajednički u kuhinji prali suđe. Samo nakratko smo se odvojili od tog uzavrelog vanjskog svijeta koji se oglasio i prije satnice mlađarije koja je počinjala u četrnaest sati. Bilo je prerano poći na popodnevni odmor, smirili smo se kraj prozora odškrinuta na kant koji je Marija Magdalena odmah otvorila širom, i  uskliknula:

– Eto, to je to! To smo tako dugo čekali, ta nam je sloboda strašno nedostajala. I nama starcima  kao i mlađariji.

– Zašto je „to“ bilo ugašeno i tko „ga“ je ugasio? Zašto smo bili kažnjeni, tko nas je kaznio? Čovjek ili netko moćniji od njega?

– Sve dok je trajalo, to sam se i ja pitala. 

– Je li to samo korona iz Wuhana gasila našu normalnu svakodnevicu, tko je to još bio s njom? 

– I mene je to mučilo, ali nisam pred tobom htjela glasno. Gušila sve u sebi, i nadala se… 

– I konačno dočekali uskrsnuću živih! – nisam mogao da se ponovno ne oglasim. 

– Konačno. Vratila mi se nada, optimizam okrilatio… 

– Samo što ne poletim. 

– Tvoje svakodnevne boravke u starim knjigama dosad sam stalno prešućivala. One tvoje snove sam tumačila kao bijeg u vrijeme kada je tek počinjao život. Kao strah da ga virus ne ugasi. Prognani iz Raja su ga tako lijepo tek počeli razvijati. S normalnim ljudskim grijehom.

– Uskrsnuće živih tražio sam i u njihovom grijehu – opet sam je glasno dopunio i zanijemio. 

Od širom otvorenog prozora smo, kasnije, oboje, šutke, više minuta promatrali raskošne scene života u parku. Zastajao nam je dah, nismo vjerovali.    

– Bože dragi, kakav se sve to život tako brzo već vratio na pješačke staze i igrališta – kliknuli smo opet gotovo u jedan glas. 

– A svi smo proteklih dana u lockdownu zapravo bili mrtvi, tek smo se danas vratili u žive – ponovio sam istu misao malo poslije. 

Razgorijevao se taj život svim jezičcima svog plamena, sve do 20:00 sati trajao je u svojoj najjačoj vatri. Bilo je to neopisivo i euforično. Pravo uskrsnuće živih. Svi uzrasti, i muško i žensko, najmlađi, tek prohodali, dvogodišnjaci i dvogodišnjakinje, stariji od njih, i od osamnaestogodišnjaka, u pokretu, na klasičnim i električnim romobilima, u kolicima, s loptama, na biciklima raznih tipova i boja, s jednim ili s oba roditelja, svi s raznim torbicama na  leđima. S najmlađim su bile i žene u crnom, u jilbabu šireg kroja do poda i khimarom, pokrivalom za glavu. Sloboda. Slavlje života. Pravo uskrsnuće živih. Zaista.

– Sudeći po tome kako je ova mlađarija odjevena i što vozi – rekla mi je Marija Magdalena – nema u ovom našem kvartu baš tako velike sirotinje. Kao da šverc, izgleda, nije uopće bio samrznut. Kao da su krajputaši i u lockdownu bili na svojim destinacijama u stranim zemljama.

– I ima i nema sirotinje u našem kvartu. Ali, dobro se snalazi. Osobito u preprodaji tuđeg, uvoznog, pod domaće. U švercu. Umnožili se drogeri, kradljivci, napasnici svake vrste… Čula si valjda i Seju i Pipu…

Razni glasovi ljudi i životinja zapljuskivali su nas sa svih strana. U eksploziji radosti bilo je i tužnih misli: hoćemo li se ikad više vratiti životu koji smo ostavili u svojoj najbližoj prošlosti, svakodnevici bez pravila i kazni za puko kretanje ljudskog tijela u prostoru? Nije li tužno i razmišljati o tome, postavljati pitanje a ne znati odgovor? Uzaludno iščekivati neko novo stvaranje svijeta, stalno biti u onom koji mu je prethodio. 

Neprijatelj čiji je temeljni zadatak bio to novo stvaranje još nije bio ni poznat ni pobijeđen. Sve o njemu još nismo znali, njegove slabosti bile su naša enigma. Hoće li ih otkriti i poraziti vakcina koju su danonoćno ispitivali mnogi svjetski laboratoriji, i to je bilo nepoznato. Sve skuplji je taj neprijatelj bio čovjeku kojemu je on rušio bivši svijet, nastao nakon progona iz Rajskog vrta u Edenu radi grijeha. Podmukao je i žilav bio taj njegov novi smrtni protivnik. Pričalo se da će ojačati čim dođu hladniji dani, vrućine ga uopće neće ubiti kako se u početku govorilo. 

– Preskočimo popodnevni odmor – predložio sam Mariji Magdaleni – hajdemo i nas dvoje vani! 

– Iako smo svoju satnicu već potrošili. Od devet do trinaest sati – opomenula me je Marija Magdalena. 

– Znam. Hajdemo na rizik kao neki dan. Možda nas neprijatelj uskoro opet zaključa u stanu, na tv su jučer govorili da je jači i od vrućina koje će brzo proći. 

– Imaš pravo. Popit ćemo kavu kod Sanele u BFAZI, i nazad. 

– U krevete.

Brzo smo se našli s djecom i omladinom na glavnoj šetnici, sklanjali smo se jedni drugima bez riječi. Vrilo je i dalje na svim dijelovima parka, na igralištima, zelenim površinama, šetnicama. Svi uzrasti i rodovi su se miješali na njima, svi njihovi glasovi zvonili su u prostoru. Nastojali smo se iz njih čim prije isključiti, ali stalno nas je netko usporavao na putu. 

U Sanelinoj BFAZI zatekli smo neočekivanu sliku: gotovo svi stolovi bili su zauzeti. Za jednim su bila i dva policajca, pred njima su bile povelike porcije pizze. Na prisutne osobe oko sebe nisu ni obraćali pažnju, bile su to, uglavnom, starije osobe, naših godina, čija je satnica bila gurnuta u prošlost, i dalje pod ključem ublaženih mjera, kao i nas dvoje. Svi su bili bez maski i rukavica, primio nas je u društvo bračni par ispod suncobrana. Lejla nam je brzo donijela dvije kave, brzo smo ih popili i brzo smo krenuli nazad, u stan. Plašile su nas gužve gdje god smo se zadržavali, strepili smo da nas netko ne zarazi, ipak, najveća sigurnost bila je u našem stanu. Vraćali smo se sporim korakom, usput, s Marijom Magdalenom sam razmijenio tek nekoliko rečenica, o tome kako su se i naši vršnjaci opustili, ne samo djeca u parku, kako na sve to i policija žmiri na oba oka.  

– Prokleti čovjek, kuka kad ga netko za njegovo dobro čuva u stanu kao u krletci – promrmljala je Marija Magdalena u hodu –  kuka kad ga iz nje pusti na slobodu. 

–  Ne vodi nas ovo  opuštanje nikakvom dobru – podržao sam Mariju Magdalenu.  

Doista, sunčani petak kao da je digao na noge sav stariji svijet u trgovine, pojedinci su iz njih izlazili i s dvije-tri pune vrećice samo u jednoj ruci, odmorili smo se nakratko i kod Jasmine preko puta Zelene pijace. Ispod suncobrana kod nje su i toga dana bili isti gosti, uglavnom, stariji muškarci, pričalice, ispičuture i pobjegulje od supruga. I oni spremni na kazne, odlučni da se bez straha usidre u svoje uobičajene dnevne navike. 

Vraćajući se u stan, s obje strane puta vidjeli smo ulične prodavače, odmaknuti od njih, na više mjesta bili su i migranti. U rukama su im bili paketići Violetinih papirnatih maramica,  prodavali su ih prolaznicima pozdravljajući ih sa Selam alejkum. 

Od bračnog para ispod suncobrana u BFAZI saslušali smo priču o napadu dvojice migranata na Vilsonovom šetalištu, oduzeli su nekoj djevojci mobitel i tašnu. U centru grada, u kojem nismo bili otkad je počela korona, ispričali su nam bračni supružnici, ima ih mnogo više, slični napadi se umnožavaju, u Blažuju, Velikoj Kladuši i Bihaću je najkritičnije. Ulaze i u stanove, kradu voće i povrće iz vrtova, međusobno se obračunavaju golim rukama i noževima. 

– Što je s ovim svijetom? – upitala me je Marija Magdalena kad smo ušli u stan i kad je spustila svoje tijelo u trosjed u dnevnom boravku. – I s tim jadnicima putuje taj opaki virus, što s njim, što s migrantima, svijet koji smo sve dojučer poznavali bit će izmijenjen i zaboravljen. 

– Jednako me brine i jedno i drugo – odgovorio sam zabrinutoj Mariji Magdaleni. – Vjerski terorizam, mržnja, netrpeljivost, glad u Africi… Opaki virus sve je slično potisnuo, nevidljiv ulazi u sve zemlje svijeta, pustoši po svim kontinentima… Demon… Migranti pošto-poto iz Bosne žele u Hrvatsku, odatle u Europu. U Bosnu su stigli iz Srbije, u Srbiju iz Grčke i Turske… Koliko je među njima i terorista, to još nitko ne zna… Jadnika i nevoljnika je najviše. Moram priznati da me oni i uznemiravaju i rastužuju. 

– Užas. Kad god izađemo odavde, vratimo se puni mračnih priča, onda ih ovdje ojačamo i onim iz medija. 

– Hajdemo onda o nečemu ljepšem – predložio sam Mariji Magdaleni. – Umoran sam od današnjeg izlaska. Ljekovit izlazak i ljekovit umor. Sad sam baš zreo za popodnevni odmor u krevetu. 

– Ako ćeš o uzroku te vrste današnjeg umora, onda je to nešto gore, a ne ljepše. Jedva sam čekala da uđem u stan i da svoje noge odmorim. Bole me koljena, svi mišići nogu. Suze mi oči od maske, još se nisam vratila normalnom disanju. 

– Nešto mi od toga miriše i na simptome rospije koja čeka hladnije vrijeme da se do dna raspojasa. Kahpija je sve goropadnija. 

– Hajdemo i nju preskočiti! Iako se nekako čudno osjećam, nekako nesigurno i nejasno. Hajdemo o nečemu drugom.

– Hajdemo mi u naše popodnevne loge. U krevete. 

– Strah je svugdje i u svakom. I u krevetima.

Da, strah?! Kad smo se prvi put nakon lockdowna našli među svijetom, bili smo preplašeni. Hoće li nas netko zaraziti, uopće, smijemo li se tom svijetu približiti, u njega stopiti? Što je u njemu dozvoljeno, a što nije? Što drugom moramo dopustiti, što sebi uskratiti? Kakav odnos uspostaviti s drugim? Jedva smo čekali da se tih kušnja oslobodimo ulaskom u svoj stan, u svoj lockdownski brlog. 

Svi dani ljeta protekli su u prilagodbi novoj svakodnevici ublaženih mjera protiv korone. U njoj je bilo tek ponešto od njezinih starih sadržaja, previše je bilo novih koje su umnožavale neugodna iščekivanja. Uzdrmana je bila ekonomska moć i najvećih u svijetu. 

Turizam najekskluzivnijih središta bio je na koljenima, siromaštvo  ojačano na svim kontinentima. Čovjek je bio preplašen na svim meridijanima. Tražio je sigurnije zemlje za život. Život je teturao, smrt je podizala svoju glavu. Bože, što je smrt? Samo obična promjena? Bez ikakvih sadržaja, bez grijeha i straha? Oholost protivnika života bila je sve izrazitija. Preplitala se i s ironijom i s cinizmom branitelja slobode po svaku cijenu. Sa zahtjevima da se ukinu sve mjere izoštrene u svim državama svijeta. Švedski model isticali su i zagovornici strogih pravila ponašanja. 

Što su se više sabirali i objedinjavali simptomi bolesti, to su se sve manje znale njezine slabe točke. Najmanje obaviješteni najžešće su branili slobodu. U njoj je bila stvarnost koju smo znali, nju je čovjek do sada do detalja i objasnio i opisao. To je bilo njegovo najveće blago, sve što se predviđalo kao zamjena bilo je čovjekov protivnik i rušitelj njegovih osvojenih saznanja. 

Obavezna maska u zatvorenom, obavezno rastojanje, što češće provjetravanje prostora boravka, obavezna maska i rukavice…  Doista, kako živjeti bez poljupca, bez stiska ruke i zagrljaja? Kako ljubiti i biti ljubljen bez dodira kože ljubavnika i ljubavnice, bez bliskosti tijela sa smokvinim listom, u ljepoti golotinje, rađanja, putovanja bez ikakvih zabrana… Kako se ponovno vratiti uhodanom životu brušenom stoljećima za čovjeka čije se vrijednosti uma i srca prenose u sva vremena…

Rana jesen zaprijetila je novim ograničenjima, razbuktavala se velika opasnost, razgovaralo se i o novom lockdownu u mnogim zemljama Europe i svijeta. Neke su već bile zatvorene, migranti su pokušavali ući u njih i silom, teroristi su ponovno ubijali u Nici i Parizu, u Beču, stradali su nevini na raznim mjestima pa i u bogomoljama. Jednoj starici odsječena je glava u crkvi. Ima li i nasilje svoj rok trajanja?

Ako mene i Mariju Magdalenu lockdown ponovno zatvori u stan, imamo svog anđela, s njim smo se povremeno susretali, kad je dolazio s posla preko invalidskog mostića razgovarali smo o svemu što se dešavalo u našem naselju, gradu i državi… Nije imao vremena da nam češće dolazi, uvijek je žurio svojoj obitelji, sinovima i supruzi. Jednog je tjedna odlazio na posao ujutro, drugoga popodne. 

Većina tih naših razgovora završavala je tvrdnjom da će život i na najteže pitanje jedini znati odgovoriti na pravi način. U njemu je sva čovjekova moć ma tko mu prijetio nestankom. Korona će kao samoubojica jednoga dana morati odigrati svoju glavnu ulogu, ubiti samu sebe, pustiti druge da žive kako to sami odluče. Novi Adam i Eva, Adem i Hava, moraju nastaviti svoje djelo ljudskog grijeha. S njim smo samo ljudi, ništa više od toga. I ništa manje od toga.

Bila je nedjelja, Dan Svih svetih. Nismo mogli do groba bake i majke Marije Magdalene, mjesto groba svog oca ubijenog u Drugom svjetskom ratu Marija Magdalena nije nikad saznala. Zapalili smo kandila u stanu, na balkonu, i za njega i za moje roditelje, za moga brata, njegovu suprugu i starijeg sina, i moju stariju sestru. Vratili smo se s balkona u veliku sobu u kojoj smo se pomolili za sve naše umrle. Sve smo to ponovili i u ponedjeljak, i na Dušni dan. 

Od ranog jutra toga dana Marija Magdalena je počela povremeno kašljucati, temperatura joj je bila nešto malo povišena. Dok smo ručali, žalila mi se da uopće ne osjeća što jede, ni mirisa ni okusa na jeziku od jedva sažvakane hrane. 

– Ma, to su samo tvoje sugestije. Zapamtila si simptome korone, a danas je dan mrtvih, stalno pričamo o našim umrlim, pokrenut je u tebi strah… 

– I jest. U pravu si. Ali, strah me je da ipak nije nešto gore. 

– Ne bih rekao. Malo prije ti je temperatura bila gotovo normalna. 

– 37,3. 

– Bi li bilo pametno snimiti pluća? Da odemo s Pipom u njegovom autu do Vrazove u centar grada?

– Nipošto. U centar grada, ni u Vrazovu, ni na Koševo, nipošto. Tamo je stradao dr. Batić. Jadna njegova Adna. Nikud. 

– U naš Dom zdravlja? 

– I u njemu se mogu od nekog zaraziti. 

–Ipak razmisli. I dalje kašlješ. To mi se ne dopada. Nimalo.

– Neću i neću.

Krenuo sam s Marijom Magdalenom na popodnevni odmor u spavaću sobu s tim njezinim strahom. Nikako nisam mogao da se od njega otrgnem, sanjao sam da je zaražena i da je i u našem gradu ponovno uveden lockdown. 

Netko nam je kucao na vrata, da ne probudim usnulu Mariju Magdalenu, na prstima sam, u snu, napustio svoj krevet, na prstima sam došao do vrata i otvorio ih. Bio je Sejo. Anđeo. Zamolio sam ga da ne govori preglasno, Marija Magdalena spava. 

– Na Trgu se okupljaju neki naši Alipašinci. Pobuna protiv novog lockdowna – prošaptao je. 

– Pa, rečeno je da novog lockdowna neće biti.

– Badava. Naš svijet ponekad djeluje i za svaki slučaj. Unaprijed. Nekoliko policajaca već održava red na Trgu. 

– Ne miriše mi to na dobro. I moja Marija Magdalena kao da ima neke simptome… Strah me korone.

– Ne brinite, ja ću vam opet sve… što god vam zatreba… Toga što se tiče, budite i dalje mirni. Ostanite, onda, u kući, u masi je teško biti na rastojanju.

Susjed Sejo me je napustio. 

Samo što sam se vratio u krevet, netko je opet bio na vratima. Fata i Mara. 

– Hajdemo na Trg – prva je progovorila Fata. – Neće mene više nikakva samoizolacija zatvarati ni gore, na mom spratu, a, bogme,  ni „gore“. Prerano je za mene „gore“. Za mene je i samoizolacija, to jest, lockdown,  smrt. Za mene je život moje „Čistilište“, u dvorištu. Samo dolje. 

– Meni je, vala, svejedno. Ja sam u samoizolaciji i kad nije po naredbi vlastite slobode i životnog stila. Samovoljno. Ali, eto, da ne budem sama, pridružit ću se našemu svijetu na Trgu – rekla mi je Mara.  

I jedna i druga su mi svoje riječi poslale šapatom, kao i Sejo. Marija Magdalena je, srećom, i dalje tvrdo spavala. Ja sam kraj nje bio u nekakvom polusnu. I kraj nje i na Trgu. Raspolućen i nesiguran i u jednoj i u drugoj ulozi. Gotovo svi protivnici  lockdowna tražili su da govorim. Dugo vremena sam odbijao, masku sam stalno dizao gore, prekrivao njome cijeli nos, nastojao sam je održati tik ispod obrva. Strah me je bilo blizine s okupljenim stanovnicima naselja, previše je među njima bilo onih koji su uporno zahtijevali da im, kad sam im se već pridružio, nešto ipak kažem. 

Odbijao sam. Ako progovorim, morat ću reći da sam Mariju Magdalenu ostavio u krevetu jer je zaražena, odmah će svi zaključiti da sam s njom vjerojatno i ja u istom stanju. O čemu, onda, da govorim, koga da branim? O dokazima da je samoizolacija naš jedini spas, o slobodi u vrijeme pandemije kao o apsurdu? Jer, možda sam kapljicama svog daha upravo ja zarazio Mariju Magdalenu, možda tim kapljicama već ugrožavam sve pred kojima sam najglasnije odbijao takvu svoju ulogu, jer su u mojoj blizini… ne! Ne! 

Osjećao sam se raspetim i izgubljenim. Kao da su mi takvi zahtjevi u mozgu zabijali čavle slične onim u Isusovim probodenim rukama. Bilo mi je mučno, svi oko mene i svi udaljeniji od mene na platou Trga čekali su moju riječ strpljivo, među njima sam otkrio i vjerske dostojanstvenike – jednog hodžu, jednog popa, jednog svećenika petrovca i jednog predstavnika Židovske zajednice s kîpom na glavi. Fata i Mara su bile u mojoj blizini, obje su mi davale znak da počnem. 

– Zbilja smo mi ljudi veliki kažnjenici. Kroz vrijeme u kojem postojimo stalno se za nešto iskupljujemo. Kroz vrijeme koje nam je dodijeljeno stalno se branimo od raznih boleščina… Nekad od Antoninske kuge, pa Justinijanove kuge, Crne smrti, Velikih boginja, Španjolske gripe, Hiva (Side), tuberkuloze, ebole, malarije, danas Covida -19. Kažnjavamo li to na taj način sami sebe, ili nas kažnjava netko drugi. Prokleto je cinično ako smo na Zemlji samo zato da bi nam se mogli bilježiti razni prijestupi, kazne, dodjeljivati kušnje, vrednovati grijesi. Stručnjaci tvrde da je „priroda najveći bioterorist.“ A čija je priroda? Naša. Što joj to mi danas činimo da nam se sada sveti? Što smo joj to mi oduzeli pa je postala tako opaka? Zašto je uništavamo? Znamo li svi kako je bilo na početku svijeta, kako to opisuju sve svete knjige, a kako je danas? Tek sam započeo listati stranice i naše stvarnosti s koronom. Zašto nam ona danas ruši svijet koji je tek stvoren, on je tako mlad i lijep. Nije uopće star, tek je počeo da se razvija. Još nije ni adolescent. Koje je pravo ime tog rušitelja naše tako mlade povijesti?

Nevidljivi govornik derao se u masi okupljenih Alipašinaca: 

– Nemoj nam tako o prirodi, nemoj nam tako ni o čovjeku! Govori nam o koroni!

– To i činim. 

– Pričaj nam o koroni i  o Aci. Znaš li ti ko je Aco? 

– Kako da ne znam. Ma, tko ne zna Acu. Jedan od braće s Trga ZAVNOBiH-a, raznih zanatlija, njihov odmetnik, usamljenik, individualac, od ranog jutra do kasne večeri s ispruženom rukom pred vratima Mercatora. Mrk, nepredvidiv, često i ratnički sučeljen s onima koji se nakratko pred njim zadrže s uvredama. Stalno sam sa sobom u nekoj nerazumljivoj priči na nepoznatom jeziku. Njegov govor je mumlanje, rasutih glasova u prostoru bez ikakvog značenja i smisla. Nezadovoljstvo iskazuje neartikuliranom vikom, samo mu je psovka razumljiva, ti mater tad ponavlja više puta, u ljutnji mu je samo drhtaj cijelog tijela jasan… 

– Uh, uh! Skrati čovječe! Zašto korona zaobilazi Acu koji joj od prvog dana prkosi ispred Mercatora bez maske? 

– To se i ja pitam. Pipo me je nedavno obavijestio da je i proljetnu hladnoću i ljetnu pripeku proveo na istom „radnom mjestu“… da ga je i policija zaobilazila… Da životinjski urliče kad mu je ispružena ruka prazna, kad od nje svi bježe, pa i policija. 

 – Kako to da njemu korona ne može ništa, a dr. Batića je usmrtila na svirep način? 

– To se i ja se pitam. 

– Što o tome kažu te tvoje svete knjige? 

– I sve i ništa. Ne mogu da dokučim ni sve ni ništa. Ni mrvu njihova sadržaja. Iako je u njima sve naše blago, koliko i u svim našim povijestima. Iz njih je sve poteklo, a naše je. I dobro i zlo. I jedno i drugo stanuje u nama i u prirodi. Mi smo najpouzdaniji čuvari svega što je u prirodi. Mi smo u njoj samo Božji dah. Savladat ćemo njime koronu koja nam također dolazi iz nje. Ako je korona čovjekova greška, je li kineska, ili američka, saznat ćemo, kad-tad, mi ćemo je uništiti. Čovjek je gospodar i svega ljudskog i svega neljudskog… Svega svetog i svega grešnog… Kako je ljudsko u sebi razvio, tako će to i uništiti, kako je griješio, tako će to i otkloniti. Spaliti. I poslije spaljivanja ostat će život, on je neuništiv, sam se obnavlja, sam uništava sve svoje neprijatelje. Svako je njegovo obnavljanje njegovo uskrsnuće namijenjeno živim. On je ono što ne znamo što je smrt. Onaj koji ga je razvio na Zemlji nije mu odredio vrijeme, dodijelio mu je i uskrsnuće mrtvih da bi trajao i trajao… Nagradio ga je, dakle, i uskrsnućem mrtvih. Tako mu je produžio život. To je njegova obnova. Mjere Kriznog štaba, svih prvih dana ja sam namjerno kršio. Bio sam njihov protivnik od prvoga dana. Od dana kada su počele kolati priče o Sudnjemu danu i Božjoj kazni čitam samo svete knjige. Ma, o kakvoj je ovdje kazni riječ? Bog je ljubav, ljubavi je strana svaka kazna. Bog je milosrđe, naučili su me tome još kao ministranta u mojoj Tramošnici…

– Slabo su te naučili. Pričaš nam bajke umjesto o koroni i novom lockdownu. Kao da je korona za tebe mačji kašalj. 

– Ona je vrlo opasna. I kao sredstvo i kao bolest. S njom se danas vješto i manipulira.

– Narode, ovaj čovjek bunca. Možda ne može da se odvoji od nekog ružnog sna, možda se u njega tek spušta. 

– Ma, pusti čovjeka da govori. Zamolili smo ga da govori. 

– Vidjeli ste neki dan kako je život buknuo. Rascvjetao se čim su mjere ukinute za starije i mlade. Virus ga bio umrtvio, sloboda ga probudila. Ona je čovjekovo uskrsnuće, alat protiv svega nečovječnog… Virus je i alatka vlastodržaca, svih moćnih, za manipulaciju nemoćnim. 

– Ma, nemoj nam tim jezikom, prijatelju! – opominjao me je nečiji glas s platoa na kojemu je sve vrilo. – I ne prešućuj  Darwina! Kad si o prirodi kao o bioteroristi, reci nam nešto  i o Darwinu! Nemoj nam stalno o svetim knjigama i svecima. 

Gubio sam glasove prisutnih na Trgu. Vidio sam sve koji su govorili, bilo ih je mnogo, ali nisam razabirao ničije riječi. Iznenada, kao da je netko nevidljiv na platou pokrenuo suho lišće, rasuto s grana raznovrsnog drveća, ono je u zraku šuštalo i pištalo, zavijalo i prijetilo. Vrtjelo je i mene u toj masi ljudskih tjelesa čiji su pokreti imali jedno jedino značenje, odbijanje onoga što sam izgovorio, bili su protivni onome što ih je okupilo.   

– Mi nećemo ponovno u krletku lockdowna, prijatelju – napokon sam razabrao riječi nekoga tko mi je bio najbliži. – U krletkama smo proljetos već bili, prijatelju, u njima smo zaboravili i hodati, i misliti, i osjećati, čovječe… 

– Ukinut nam je rizik, jarane! Neće ga biti ni u drugom lockdownu. U ratu si s rizikom na vlastitu odgovornost i ti mogao kud hoćeš, pa što ti bude. Više nemamo takvog rizika. Fali nam taj rizik – pridružio se tom muškom glasu i glas neke žene. Nije bio ni Marin ni Fatin, obje su u mene zurile s izrazom čuđenja na licu, kao da su još uvijek od mene iščekivale nešto što nitko osim mene nije znao bolje.

– Riziku koji vam nedostaje – branio sam se – pravo je ime sloboda. Sloboda je bogatstvo, ali ona je i rizik.

 – Kad si već o nama, ljudima, reci nam nešto i o majmunima! Zašto i oni ne boluju od korone?

Vjerski dostojanstvenici su se prvo dugo sašaptavali, onda su se  grohotom nasmijali. 

– Zabilježen je covid i kod nekih majmuna – odgovorio sam muškom glasu koji se do mene jedva probio kroz nerazumljive šuštave i pištave glasove. 

– Laže. Ne dajte mu da dalje govori, može nas kapljicama svog govora i zaraziti. Ostavio je u krevetu zaraženu ženu, sigurno je zaražen i on. Vratit će nam opet svojim govorom ono mrko nebo i pustu zemlju iz svog prvog sna s ovoga Trga. Što sve neće izmisliti pisac poput njega. Sve je on to izmislio, kao što nam je netko izmislio i koronu. U nekom laboratoriju. Nisu mrko nebo i pusta zemlja na našem Trgu nikad ni bili. Nema u našem naselju nikakve korone. Samo se po njemu šunja strah od smrti koja je slična onoj dr. Batića. Prenosiš taj strah i na nas. Prestani!

Uplašio sam se da me ne pretuku, strah nisam smio iskazati, s platoa nisam smio ni bježati. 

– Tražili ste da vam govorim, a stalno me ometate. Neka vam, onda, govore vjerski velikodostojnici. Ili policajci.

– A što će vjerski velikodostojnici ovdje? Nije ih bilo dok se ti nisi pojavio. Policija je bila, njoj smo ovaj skup uredno prijavili.

– Ali, ja sam ih ovdje s vama zatekao! Ne i policiju. 

Ponašao sam se kao da govornika u masi okupljenih nisam ni vidio ni čuo, s pogledom sam pobjegao vjerskim velikodostojnicima koji su se ispred mene sjajno zabavljali. Čas su se previjali u struku, čas su se tapšali i grohotom smijali. 

– Sve vas razumijem – ipak sam uzvratio govorniku u skupu, ali i smijehu vjerskih dostojanstvenika. – Sve sam vam rekao. Tko ne razumije, ne mogu mu pomoći. Opet smo protjerani iz vrta slobode, iako iz tog vrta nismo pojeli ono zabranjeno voće iz Edena. Kroz vrijeme u kojemu stradamo, samo zato što nam je na početku stvaranja svijeta dodijeljena kazna zbog zagriza jedne voćke, izgubili smo otpornost na razne bolesti, s njom i na razbibrigu. Jer je sloboda i nemjerljivo opuštanje, nisam li u pravu?

– Ako smo u punoj slobodi, onda si u pravu. Ali, nemoj nam ni o tome više, jarane! – opet se javio isti glas čiji se vlasnik nalazio iza Mare i Fate, nijemih, skamenjenih. 

– A o čemu ću drugo? 

– O novom lockdownu. Kako se u njemu ponašati, kako pobijediti virus? 

– Mnogo ti mene pitaš, to nije znao ni onaj epidemiolog.  

– Pa je zato i umro… 

– Bože, što ću ja na ovom skupu – zavapio sam očajnički. – Kako sam na njega zalutao?

I opet je ojačao smijeh vjerskih velikodostojanstvenika. Zavladao je festival raznobojnog jesenskog uvelog lišća u zraku, sudara riječi koje su istovremeno izgovarali svi okupljeni. Ojačala je kulminacija zvukova orkestra u kojemu su razna glazbala bila s nepoznatim dirigentom na Trgu. Pa, kad je tako, nema bježanja, nema nikakvog odstupanja, i ja ću po svome, hrabrio sam samog sebe, zaboravljajući da sam u krevetu ostavio bolesnu Mariju Magdalenu, koja me je, možda probuđena, već tražila po stanu. Kao da je već i hodala blagovaonicom idući u našu spavaću sobu, kao da je već vrištala u saznanju da sam je ostavio samu u postelji. Izgovorit ću tom svijetu ono što sam samo ja znao da se nalazi u raznim dimenzijama, možda ću jedino na taj način rastjerati i svirače i njihova dirigenta i vratiti se svojoj Mariji Magdaleni što prije. Odmah. 

Skupljao sam oči, nisam mogao da povjerujem, plato je bio potpuno prazan. Jesam li na njemu ili u stanu, opet nisam mogao odrediti. Pokušavao sam saznati iz kojeg prostora, iz koje dimenzije, iz kojega vremena sve to stvaram sam sebi. U mnogim je dimenzijama bilo ono što sam izgovorio, u njima su moje riječi i dalje šuštale i pištale kao jesensko lišće, kao raštimana glazbala. Mrkom nebu i pustom platou moje riječi su govorile i o mojim i sarajevskim ratnim danima Marije Magdalene,  o snu s početka ove priče kojom sam zagovarao uskrsnuće živih, njihovo spasenje od progonstva, patnje, boli, tuge, očaja, izgubljenosti, sjećanja, tuđine… Kao da me je ta moja riječ bila konačno od zla potpuno odvojila, u samu sebe uvezala. U svemu i u ničemu. U stvarnosti i iza nje. U iskustvu i iznad njega. U metafizici i mistici postojanja. U snu i izvan njega. Nisam mogao još ništa zaključiti sa sigurnošću.

Sve snažnije sam čuo glas s početnih stranica ove priče. Nisam vidio nikoga kome je on pripadao. Vidio sam opet mrtvo nebo i praznu zemlju. „I Sunce će okusiti smrt“ širio se nečiji glas, kao da je pripadao hodži iz skupine vjerskih dostojanstvenika. Doista, što je smrt?Je li nam to baš hodža najavljivao Sudnji dan? Papa Franjo je početkom listopada dvije tisuće i dvadesete godine u svojoj enciklici općeljudskog zajedništva vjernika i nevjernika „Fratelli tutti“ zapisao da “pandemija nije Božja kazna, to je zbilja koja vapi i buni se”. Više od dvije tisuće godina u Edenu nema prvog čovjeka i prve žene, ni na zemlji ih izgleda više neće biti, ni s grijehom niti bez grijeha.

I, napokon, Spasenje. Naglo sam se u krevetu probudio, odmah sam provjerio je li Marija Magdalena sa mnom u sobi. Protežući se, izgovarala je sanjivim glasom: 

– Baš mi je u snu bilo lijepo s tobom. Da me nisi drmnuo rukom, ostala bih u nekom vrtu u kojemu je tepih uvelog lišća. Vjetar ga raznosio na sve strane.

– Sanjao sam strašan san, Marija Magdalena. U njemu sam čuo i tvoje stope, prvo u blagovaonici, onda i u ovoj sobi. I onaj glas s početka ove priče.  

– I glas? Zar opet?

– Sanjao sam da smo ponovno u lockdownu. Da sam te zaraženu ostavio samu u krevetu…  

– Znači, nisi ni čuo kad sam ustajala. A meni se činilo da ćeš i ti brzo za mnom… Osjetila sam strašnu glad, dugo sam žvakala  hranu u kuhinji… Nisam te dočekala. Kao mjesečar, vratila sam se u krevet na prstima, a imala sam dojam da moji koraci odjekuju u prostoru, i da će te probuditi. A kad sam se vratila, ti si nešto mrmljao, nisi, eto, ni čuo da sam ustajala… 

– Govorio sam protivnicima lockdowna na platou, ali bunili su se protiv svega što sam im rekao, iako su zahtijevali da govorim…

– Nisam niti jednu tvoju riječ iz tvog mrmljanja razabrala.

– Govorio sam im da smo u svim vremenima progonjeni bez razloga i kažnjavani bez razloga. Moje riječi su ih otjerale s Trga, kao vjetar lišće. 

– Ništa nisam čula… Pa, bio si u krevetu, otkud ti na Trgu, čovječe? 

– U snu, Marija Magdalena. Govorio sam im o slobodi, ženo. Zbog nje smo sami sebe kroz povijest i kažnjavali i progonili.

Marija Magdalena se opet protegnula, jednom je i zijevnula, onda je sanjivim glasom izgovorila: 

– Čim sam se u kuhinji dobro najela, vratila sam se u krevet. Na prstima. Ti si prestao mrmljati. 

– Je li to znači da nisi zaražena?

– Izgleda da nisam. Izgleda da si dobro procijenio: dan mrtvih, strah…

– I onaj glas s početka priče na platou mi se stalno smijao. Netko je jednom rekao: „I Sunce će okusiti smrt“. Kao da je hodža…

Marija Magdalena je ponovila zijevanje. Kad je s usta odmakla ruku, upitala je:

– I što ti je još govorio taj glas s početka priče? 

– Ništa nije govorio. Samo mi se smijao i smijao. Zajedno s onim vjerskim dostojanstvenicima stalno mi se smijao i smijao. 

– Neće se smijati, budi siguran, neće se smijati ako se i u njima korona nastani. 

– Zar bi mogla? 

– Ona je i u Svemiru i na Zemlji, dragi moj Adame. Budi siguran. Udruženi pothvat. 

– I meni se čini da jest. Ali, nisam siguran čiji je? 

–  Ne znaš čiji je? Iako si mi neki dan rekao da je papa Franjo u svojoj enciklici napisao da “pandemija nije Božja kazna, to je zbilja koja vapi i buni se”. Ne znaš čiji je?   

– Još nisam siguran. U pravo si se vrijeme te enciklike sjetila, draga Eva. A kad sam ti je ono spomenuo? 

– Čim je objavljena, još početkom listopada. A prije nje, u onaj san o stvaranju svijeta, prvog čovjeka i prve žene, gurnuo te je i strah od nečega sličnog.  

– I to si dobro zaključila. Još me taj strah ne pušta na miru. Tko nas je preselio u pakao korone? Zašto nas je smjestio u njezinu luđačku kuću? Virus je samo nejaki ubojica povijesti. Povijest s koronom nije mrtva. Mlada je. Još nije ni adolescent, draga moja Eva.. 

– Sve je u enciklici, dragi moj Adame. Spavaj! Daleko je zora.

Nadali smo se da će nam ona biti tajno oružje.

Ni muško je, ni žensko. Ili je i jedno, i drugo. Nitko to ne zna. Niti zna čija je, kad je, ni odakle stigla.

Živi u kući, lijepoj, vrlo urednoj, u centru grada. Ali u susjedstvu, prozori svih okolnih zgrada okrenuti su na neku drugu stranu. U nju ne gledaju ni oni najmanji zahodski prozori.

Jer onaj tko slučajno u grdobu pogleda, obnevidi na tri, četiri, a ima ih i koji nisu vidjeli i po deset dana. A nakon što bi progledali, nisu znali, jer se nisu mogli sjetiti što su to tako strašno vidjeli. Ne bi se sjećali ni da su nešto vidjeli. 

Svaki je upamtio samo da je tako prolazeći stajala na terasi, nakon ručka istresala mrvice od kruha, ili se slučajno pojavila na prozoru, pa je i pozdravila, izgovorila riječ-dvije, prije nego što bi svega pred očima i iza očiju najednom nestalo.

Grdoba! 

Ljudi su se plašili grdobe. Jer nitko u miru nije imao ta tri, četiri, možda i deset dana da ih provede tako izvan sebe pošto je u nju pogledao.

Neprijatelj kada je napao, dok su još samo bombardirali grad, prije nego što će krenuti valovi neprijateljskog pješaštva, načelnik je iznio plan da negdje na predmnijevanu glavnu crtu neprijateljskog napredovanja izvedemo grdobu.

Neprijateljska vojska će obnevidjeti. A na našoj je vojsci kolike će obnevidjele pobiti, kolike će zarobiti, kolikima će, da zastraše neprijatelja, oči iskopati, i takve ih poslati nazad.

Pred grdobom životinje su s uma silazile. Mačke bi zapomagale kao mala nemušta djeca. Psi bi ljudskim plačem zaplakali, mravi bi žurno napuštali mravinjake i bježali u svoju sitnu, čovjeku nedohvatljivu i tajnu nigdinu.

Uzalud ih je pokušavala zadržati.

Grdoba!

Ni muško je, ni žensko je, ako već nije i muško, i žensko, i ako čovjek ne obnevidi od previše toga što bi se imalo za vidjeti, a što oči čovjeka, mrava ni mačke nikako ne mogu da obuhvate pogledom i prihvate dubinom oka.

Nadali smo se da će nam ona biti tajno oružje, a onda je naš plan propao.

Načelnik bi da pošalje delegaciju grdobi. Jednoga slijepog mladića, pjesnika i profesora njemačkog jezika i književnosti, i dvojicu svojih majora, najhrabrijih ljudi u vojsci, koji bi preko očiju  nosili naočala od neprozirnog crnog baršuna.

Pođoše tako grdobi. Slijepi pjesnik, germanist, ljubitelj Goethea, vrhovima prstiju naokolo gleda i vidi što vide i ljudi zdravih očiju, pa vodi majore s baršunskim naočalama kroz koje se ništa ne vidi, sve do grdobine kapije.

Tamo pozvoni.

Otvori se kapija, izvolite, molim lijepo, grdoba im se obraća, vodi ih u kuću, nudi sokom od ruža, nudi pivom, rakijom, neka sjednu, sad će ona, i dok odlazi po posluženje, slijepac će tiho majorima:

Prijatna neka osoba! Baš nekako lijepa!

Na što njih dvojicu stiže sumnja, pa jedan, onaj hrabriji od dvojice najhrabrijih, podiže naočale od baršuna upravo kada se grdoba vraćala sa srebrenim poslužavnikom na kojem su piva i sok od ruže za pjesnika.

A oko grdobe se uvija, kao baletan igra, zaljubljeno se zalijeće, jedan pogolem šišmiš.

I tu major umjesto da obnevidi, zagleda se u dvoje zaljubljenih pa mu se sasma nenadano razmekša i razblaži njegova vojnička pamet.

I bi jasno da je tajno oružje pošlo u propast.

Iako su to bili najgori dani početka rata, pucalo je sa svih strana, odsvuda je po ljudima sipao oganj užarenog gvožđa, i strah je u nama bio silan, strah od patnje, smrti i od onoga nakon smrti, ipak je svatko gledao kako da iz kuće izađe i kako da se, pravdajući se drugim poslovima, odlaskom po vodu, odlaskom po kruh, nekako prikuči grdobinoj kući i da u grdobu pogleda, a ne obnevidi.

I ne samo što nitko nije više od tog pogleda obnevidio, nego neka dragost čovjeka hvata dok tako gleda dvoje zaljubljenih. Šišmiš se zaljubio u grdobu, a u što se grdoba zaljubila to ne znamo, niti je na nama to znati.

Nitko to neće reći, sramota je, nije patriotski, ali milije je čovjeku gledati njih dvoje tako, nego da pred našim tajnim oružjem obnevidi sva neprijateljska vojska i da im svima naše bolničarke kašikom za sladoled oba oka iskopaju, i da ostave na svaku tisuću vojnika oko samo po jednom, koji će ih tako slijepe odvesti nazad kući.

Milija je nekad patnja. 

Nije nimalo nevažan podatak da je Leonardo da Vinci rođen kao izvanbračno i po strogim crkvenim pravilima nezakonito dijete. Ta je danas pomalo bizarna i smiješna biografska činjenica sudbonosno odredila život najvećeg slikara ljudske povijesti i jednog od najvećih umova koje je čovječanstvo upoznalo. Jer, da je bio „legitiman“ sin svog oca, Leonardo bi vjerovatno bio primoran slijediti stroga cehovska pravila kasnog srednjeg vijeka i cijeli život provesti radeći kao javni bilježnik i notar, što je bilo zanimanje njegovog oca.

Ali stjecajem, za njega i čovječanstvo, sretnih okolnosti, Leonardo je živio u vremenu kada nezakoniti sinovi nisu bili predmet odbacivanja, a onemogućen da slijedi očev put javnog djelatnika dobio je obrazovanje u jednoj od najpoznatijih slikarsko-kiparskh radionica svog vremena, znanje koje će se pokazati kao historijski važno. Rođen u mjestu Vinci, odrastao u Firenzi, Leonardo će, kako to govore sve važnije biografije njegovog života, reputaciju svjetski poznatog i priznatog umjetnika steći u susjednom Milanu pod patronstvom bogate i uticajne porodice Sforza. Već u Milanu Leonardo se isticao ne samo svojim slikarskim umijećem nego još i više načinom života i razmišljanjem o svijetu i stvarnosti.

Kako svjedoče mnogobrojni zapisi u njegovim dnevničkim bilješkama, Leonardo je u Milano došao sa željom da se porodici Sforza dokaže kao graditelj i inžinjer, a u pismu vojvodi Ludovicu, u kojem je predstavljao svoja znanja i nudio svoje usluge, likovna umijeća nije uopće spomenuo. Pomalo kivan na Medicije, mecene koji su umjetnike, ali ne i njega, obasipali novcem i narudžbama, Leonardo je u darežljivosti okrutnih vladara Milana vidio svoju priliku. Kako piše Walter Isaacson, u posljednjoj velikoj biografiji o Leonardu da Vinciju, slavni umjetnik se na dvoru porodice Sforza bavio najviše organizovanjem javnih priredbi i pozorišnih predstava, aktivnostima u kojima je uživao i kojima je pristupao s mnogo pažnje i entuzijazma.

Nacrti za mnogobrojne neobične sprave i mašine, koje mnogi danas tumače kao sheme za izradu u to vrijeme krajnje neobičnih konstrukcija, Leonardo je projektovao najvjerovatnije kao osnovu za izradu pozorišnih rekvizita. Tako njegove skice i crteže razumijeva Isaacson, ubjedljivo objašnjavajući oduševljenje s kojim je Leonardo radio poslove dvorskog impresarija, poslove zbog kojih je umjetnost slikanja uvijek stavljao u drugi plan. Cijeloga života Leonardo da Vinci se s mnogo više oduševljenja bavio inžinjerskim poslovima sanjajući da svojim tehničkim intervencijama izmijeni izgled poznatog čovječanstva, dok je slikanje smatrao mučnom obavezom nerijetko odustajući od slikarskih poduhvata i ostavljajući započete radove nedovršenim.

Neki od najpoznatijih i najprepoznatljivijih Leonardovih radova nastali su ne kao radovi slikara nego entuzijastičnog inžinjera i zagriženog anatoma. Recimo, Vitrurijev čovjek, slavni crtež u kojem se opisuju i objašnjavaju proporcije ljudskog tijela, nastao je kao potreba da se istakne geometrijska veza između čovjeka i svemira, i cilj stvaranja crteža nije bio da se pokaže likovno umijeće autora nego da se nedvosmisleno jasnom pokaže matematička objašnjivost svijeta. Leonardo da Vinci je tokom cijeloga života ostao pasionirano opsjednut anatomskim istraživanjem ljudskog tijela, obilazeći mrtvačnice i univerzitetske medicinske sale, vršeći komplikovane obdukcije ljudskog tijela.

Ispisujući Leonardovu biografiju, Isaacson je primjetio da je u svojim dnevničkim zapisima slavni umjetnik sa najviše preciznosti i lucidnosti zapisivao svoja zapažanja i otkrića povezana sa anatomijom ljudskog tijela, a njegovi crtački prikazi dijelova ljudskog organizma toliko su perfektni da su i do danas ostali nenadmašni. Isaacson iznosi zapažanje da su Leonardovi anatomsko-medicinski nalazi, njegova eksperimentalna otkrića u shvatanju fiziologije, bila toliko napredna da bi u slučaju objavljivanja uveliko unaprijedili medicinsku nauku. Ali, neodgovoran prema isticanju znanja i posvećen stjecanju znanja zbog samog znanja, uživanja u otkrivanju fizičkih i objektivnih istina svijeta, Leonardo da Vinci je svoja zapažanja samo unosio u privatni dnevnik uskraćujući svijetu svoja znanstvena otkrića.

Sukob sa Michelangelom

Leonardo da Vinci bio je ne samo savremenik nego i blizak saradnik možda najokrutnijih vladara renesansne Italije. Skoro dva desetljeća je bio angažiran na dvoru izuzetno okrutnih i svirepih vladara milanske vojvodske kuće Sforza, bio je ratni inžinjer možda najbrutalnijeg italijanskog vojskovođe Cesara Borgie, a u poodmaklim godinama života svoje usluge arhitekte i impresarija ustupio je moćnicima kuće Medici. O zvjerstvima svojih mecena Leonardo nije ostavio zapaženijeg traga u svojim dnevničkim bilješkama, ali je činjenica da je bio jedan od rijetkih ljudi koji je svojevoljno okončao saradnju sa zloglasnim Cesarom Borgiom.

Izuzetno društven i blage naravi Leonardo da Vinci je bio čovjek sklon druženjima i saradnji, osoba u potpunosti okrenuta javnom i spoljašnjem, i vjerovatno je to bio glavni razlog zašto je slikanje doživljavao kao  neku vrstu tereta. Osim toga, veoma sklon perfekciji u izrazu Leonardo je, kako to tumači Isaacson, radu na slikanju pristupao krajnje studiozno a onda, nemoćan da se odupre čarima društvenog života, neprekidno je odlagao dovršenje svojih slikarskih radova. Većina slika koje se danas pripisuju da Vinciju su, zapravo, nedovršeni radovi, a dva najznačajnija završena rada – Posljednja Večera i Mona Lisa – još za slikarevog života su počela ozbiljno propadati. Najviše zbog njegovih eksperimentalnih slikarskih metoda, jer je bio prvi renesansni slikar koji je tradicionalnu italijansku temperu zamijenio uljem, identičnim koje su u to vrijeme koristili majstori holandskog slikarstva.

Izuzetno kolegijalan i odan, Leonardo da Vinci je, o čemu je ostavio i nekoliko zapisa u svojim dnevničkim bilješkama, animozitet osjećao samo prema jednom slikaru savremeniku. Bio je to Michelangelo Buonarotti, skulptor, arhitekt i slikar, koji je osim po umijeću bio poznat i po svojoj teškoj naravi i konfliktnom karakteru. Uvijek naklonjen svojim cehovskim sapatnicima, Leonardo gotovo nikada nije iznosio negativno mišljenje o kolegama, samo je Michelangelo bio izuzetak i danas znamo da je da Vinci pomalo oholo i s prezirom govorio o njegovom skulptorskom umijeću. Nije poštovao ni Michelangelove tehnike slikarske figuracije i postavljanja perspektive a poznato je da je, zbog zaštite morala, predložio da se glasovitom „Davidu“ prekriju intimni dijelovi tijela, što je firentinski senat prihvatio i prvih deset godina skulptura je bila izložena sa dodanim pokrivalom.

Smrt u Francuskoj

Iako poznat i priznat, Leonardo da Vinci je zbog teškog materijalnog stanja bio primoran napustiti italijansko poluostrvo, a zadnje godine života proveo je kao štićenik francuskog kralja Luja XII. Umro je okružen pažnjom i slavljen kao najveći umjetnik svog vremena iako je njegov slikarski opus bio skroman obimom, a slike koje danas poštujemo kao remek-djela historije umjetnosti još za njegovog života su počele opasno korodirati.

Gotovo do modernog vremena ostao je nepoznat Leonardov inžinjerski i rad na otkrivanju tajni ljudske anatomije i to je segment njegove ličnosti koji se svijetu objelodanio tek otkrivanjem i publikovanjem njegovih dnevničkih bilješki. Iz tih se zapisa jasno može vidjeti da je najveći genij slikarstva, kako ga mnogi historičari umjetnosti atribuiraju, bio nehajan prema svom likovnom umijeću i da je cijeloga života nastojao biti priznati izumitelj i vojni inžinjer, a tek usputno slikar.

Kroz mrak i žbunje
Gdje tu i tamo
Rastu otrovne travke
Jedna promiče zraka svjetla
i dvije zlatne zamahuju ruke.

Čujete li onaj pljusak
Kad njeni dlanovi zahvate vodu
Oni koji ne vole bistrinu
Nek zauvijek odu

U svoje dolove, u svoje drače
Nek puste nas da plivamo
I smijemo se iz vode
Kako znamo.

Rodila zemlja sebi djecu
Rodila sebi zlato
Od čijeg svjetla gine buđ
i bježi u nepoznato.

Razgovarao Zoran Panović
za magazin Karakter, jul-august 2022.

Sticajem okolnosti tvoju poslednju zbirku priča – „Trojica za Kartal“, počeo sam da čitam u Španiji, negde na obali nizbrdo od Alikantea. A pošto je bilo toplo, a na moru sam, otišao sam da overim plažu. I poneo „Trojicu za Kartal“. Ali u momentu, čitajući, uhvatila me neka vrsta nelagode – da li ovo sme biti knjiga za plažu, knjiga koja govori o tragičnim ljudskim sudbinama u opkoljenom Sarajevu. Interesuje me tvoje mišljenje o toj mojoj izvesnoj čitalačkoj nelagodi?

– Pravo da ti kažem, mislim da ta nelagoda nije dobra ni za čitaoca, ni za knjigu. Premda mi je poznata, pa je često u nekim drugim prilikama, u vezi nekih drugih događaja, privatnih i društvenih, i sam znam osjetiti. Ali nemaš ti šta da osjećaš nelagodu dok tu knjigu držiš u rukama ili dok je čitaš na plaži u Alikanteu. Najprije, nije ta knjiga nadležna nad sudbinama opkoljenog Sarajeva, niti ona njima raspolaže. Knjiga je fikcija, ona je zaseban svijet,  kao i svaka druga knjiga. U odnosu na taj svijet ti si kao čitalac jednako slobodan kao i svaki drugi čitalac. Ili si jednako u tu knjigu zatočen. Ali ne zbog onoga što se u Sarajevu 1992. događalo, nego zbog onoga što ta knjiga eventualno jest. Mimo toga, mislim da Sarajevu nikako ne koristi bilo kakva nelagoda te vrste, kao što slijepcu ili invalidu ne koristi eventualna naša nelagoda pred onim što ih od nas razlikuje. Ljudi se, kao ni gradovi, ne smiju sažalijevati. Trebalo bi sa njima živjeti i razumijevati ih u onoj mjeri u kojoj se razumijeva i bilo koga drugog.

Čitanje „Trojice za Kartal“ sam završio u avionu na čudnoj liniji – Alikante – Amsterdam – Beograd. Sasvim drugi osećaj od čitanja na plaži. Knjiga mi je pomogla da neutrališem moju latentnu neugodu od letenja. Pomislio sam – pa valjda manja strepnja treba meni da bude u avionu, nego što je bila nekom Sarajliji pod prismotrom snajperiste. Ta strepnja se oseća u tvojim knjigama, ali se čini da je melanholija neka njihova zajednička osobina?

– Ovo je dobro! Knjiga o opsadi Sarajeva spašava te pred strahom od letenja, jer je jedan strah manji od drugog. Ima tu nečega. Često sam i sam neke svoje strepnje i strahove, ponekad još budalastije od tvoje strepnje od letenja avionom, pokušavao raspršiti na neke slične načine. I ponekad bi mi dobro išlo. Premda, čovjek nikad nema potpuno, pa ni dovoljno saznanje o vlastitim strahovima. Nisi u stanju da razgovaraš sa svojim strahom. Recimo, ja se tokom opsade nisam pretjerano plašio granata i snajpera. Ali naravno da bih potrčao kada bi negdje zazujao snajper ili bi se čule eksplozije. Za razliku od mog prijatelja, pisca Ivana Lovrenovića, koji je odbijao da trči. No, ono što bi me natjeralo u trk, i što se može nazvati strahom, nije bilo veće ni dublje od nekih mojih bezveznih i neiskorjenjivih mirnodopskih strahova. Rekao bih čak da je taj strah bio i manji, i plići. Ne razumijem zašto i kako, ali je tako. To znam i po onome što danas sanjam. Recimo, sanjam često da je zadnji dan škole, imam neispravljene jedinice iz matematike i fizike, profesori mi daju još jednu šansu da odgovaram, i ja treba da odgovaram, ali ni o čemu nemam pojma. Budim se u strahu i u vrlo ozbiljnoj nelagodi, pa sam neko vrijeme sretan što je to bio samo san. Ili sanjam da sam u vojsci, sutra se razdužujem, a pokrali mi svu opremu iz kasete. Nikada, ali baš nikada, nisam sanjao ništa strašno iz rata. Zašto i kako? Vjerojatno je to posljedica činjenice što sam te mjesece opsade provodio uz intenzivan osjećaj da se nalazim među svojim ljudima. Pitao sam jednom u Opatiji, za Bejahada, godišnjeg skupa ex-jugoslavenskih Jevreja, koji se godinama održavao na Hvaru ili u Opatiji, jednoga starijeg gospodina, koji je na podlaktici imao tetoviran broj, sanja li ikad logor. Odgovorio mi je da sanja, ali začudo, nikad ružne snove. Premda je to iskustvo neusporedivo strašnije od svih mojih iskustava, nakon toga sam, čini mi se, shvatio zašto ni sam ne sanjam ništa ružno iz opsade Sarajeva.

Koliko je ta melanholija (ukoliko je ima) endemska (sarajevska), a koliko univerzalna, i samo je iznova otkrivaš na drugim mestima?

– To je zanimljivo pitanje, ali nemam odgovor na njega. Mnogo je, čak i među onim pomalo trivijalnim sarajevskim pop pjesmicama, tužnih i melankoličnih molova. Pa onda rani Kusturica, pa onda Dario Džamonja – pisac koji je u Beogradu i u Srbiji uglavnom neotkriven, a u Laguni bi bio ogroman hit, kad bi Laguna njegove sabrane priče objavila – pa onda sva ta čuvena sarajevska tuga iz onih nekih vremena. S tim da je i ta tuga išla uz također čuveni sarajevski humor, Top listu nadrealista i tome slično. Uostalom, Zabranjeno pušenje, Elvis J. Kurtovich i Nju primitivs bili su zasnovani na najhumornijim, najduhovitijim i najtužnijim, najmelankoličnijim pričama, likovima, pjesmama… Nisam siguran koliko svega toga ima u današnjem Sarajevu. Mijenjaju se vremena i gradovi. Dobro je što se mijenjaju.

Ne pišeš fantastiku, čak imam osećaj da i nisi neki njen ljubitelj, ali često kao da si na samoj granici fantastike. Čitajući i „Trojicu za Kartal“ imao sam često osećaj da će neki sarajevski mrtvac da ustane kao zombi? I onaj ubijen u poslednjem ratu, ali i neki sa nekog sarajevskog groblja ubijen u nekom drugom ratu, ili umro u nekim srećnijim sarajevskim vremenima?

– SF nikada nisam volio. S izuzetkom Douglasa Adamsa i još atipičnih nekoliko autora, ništa me iz cijeloga tog žanra nije moglo privući. Ne tiču me se razmatranja daleke budućnosti, utopije, distopije, druge civilizacije, vanzemaljci… Ali onu drugu fantastiku, malo tradicionalniju, borhesovsku, kafkijansku, poovsku, naravno jako volim. Bliske su mi i narodne priče s elementima fantastike, svi ti vampiri, vukodlaci, karakondžule… Uostalom, prava, najradikalnija fantastika proistječe iz suhog realizma i iz onoga što se odvije u čovjekovoj glavi i pred njegovim očima usred nekoga ovakvog mirnog ljetnog dana.

Dok sam kao mlad bio u Titovom Užicu, prilično me fasciniralo Sarajevo s nju primitivsom ili bendovima kao što je Kongres (o kome si pisao). Do rata sam bio samo jednom u Sarajevu na nekoj ekskurziji i to par sati. Drugi put sam bio na promociji knjige o Radomiru Konstatinoviću na kojoj smo se i sreli. I to je sve. Kad sam vremenom shvatio koliko Užice (mentalitet, kotlina, samo manja) liči na Sarajevo, uhvatila me jeza od Sarajeva. Ti si očigledno izgradio jedno svoje literarno Sarajevo, u kome žive i živi i mrtvi, i otišli i došli?

– Ja sam, da tako kažem, izmislio Sarajevo. Cijelog sam ga napisao, i još uvijek ga pišem. Taj grad koji ja ispisujem s istoimenim živim gradom, ovim današnjim ili onim prošlim, ponekad nema nikakve veze. Ili je riječ o uslovnoj vezi. Ili sam ja to svoje Sarajevo napisao posluživši se nekom dalekom slikom i slutnjom stvarnoga grada. Ali čini mi se da jedino tako i može. Književnost ne služi tome da slika stvarnost, niti da bilježi život. Pogotovo je to neuspješno kada je o gradovima riječ. Najbolji književni portreti gradova u pravilu su oni gdje je fikcija mnogo jača od stvarnosti. Recimo, Andrićev “Zeko”, poduža njegova, uglavnom nepravedno podcjenjivana pripovijetka, izvanredan je portret Beograda, možda i jedan od najuspjelijih koje taj grad ima, i posve je bespredmetno raspredati je li taj portret historijski vjerodostojna slika ratnog Beograda. Naravno da nije! Književnost historiji ništa ne duguje, kao što ni stvarnosti ne duguje ništa. I historija, i stvarnost ponešto duguju književnosti. Ni historije, a ni stvarnosti ne bi moglo biti da nije čovjekove potrebe za pričom, da nije same priče, te da nije književnosti. Ono što najviše zbunjuje i fascinira u Darwinovom konceptu evolucije, i što je, zapravo, tajna nad tajnama, jest – svijest u čovjeka. Sve drugo, osim svijesti, da se nekako evolucijski objasniti. Ali otkuda i čemu svijest? Na to pitanje odgovora nema. Iz svijesti se rađa priča i potreba za pričom. Ili je, možda, svijest nastala iz priče i iz potrebe za pričom? To se, također, ne može znati. Ali otud književnost. Koja je, opet, po mom osjećaju stvari ne samo starija od historije, nego je starija i od stvarnosti. Te je stvarnosti i nadređena.

Na kraju čitanja tvog romana „Selidba“ definitvo sam shvatio da tvoju Javorku (majku) poznajem bolje od moje majke Rade. Slično je bilo i posle čitanja tvog „Oca“. Slično i sa tvojim babom i dedom (nona i nono). Koliko treba hrabrosti da se tako otvoreno, introspektivno, piše?

– Dovoljno je shvatiti da će ljudi što si ti otvoreniji biti tim sigurniji da si sve izmislio. Potpuna otvorenost najbolji je način da čovjek zaštiti svoju intimu, jer ljudi povjeruju da je sve to samo priča. Kao što vjerojatno i jest. Jer sve što biva ispričano prestaje biti stvarno i postaje fikcija.

Sanjao sam vodopade u Jajcu, druga Tita u bijelom odijelu kako stoji iznad, na drvenom mostu posebno napravljenom za tu priliku, spreman da održi govor! Osjeti se atmosfera koja je vladala ‘43, tek što je završeno drugo zasjedanje Avnoja.

Mi smo u gomili stajali ispod, na platformi, s pogledima uperenim prema gore. Neko mi šapnu na uho da nas osiguravaju jake partizanske jedinice.

Drug Tito nikako da počne, zato što razglas nije bio dovoljno jak da nadglasa buku vodopada.

A onda je počela padati ribonukleinska kiselina. Nešto kao pljusak, samo što su te vodene kapljice ličile na svjetlucave  kristalne kugle s tri zlatna slova: RNK.

Nekoliko dana ranije, na času biologije, učili smo o ribonukleinskoj kiselini. 

Zapamtio sam neke nove izraze kao što su geni, kodiranje, dekodiranje i regulacija, te da je molekula dugačka i da prenosi genetske informacije, šta god da je to značilo.

Nisam shvatio skoro ništa, ali predavanje je bilo interesantno jer je nastavnica u bijelom mantilu izgledala kao seks bomba. 

Šteta što se nije takmičila za mis, govorio je Coco, nastavnik fizičkog vaspitanja.

U vrijeme kada se organizovao izbor za Mis Jugoslavije, pričalo se da je urednica žensokg časopisa „Bazar“ za vrijeme svog boravka u Sarajevu primijetila zgodnu srednjoškolku dok je jela boeme u „Palmi“. Da su je kojim slučajem konzervativni roditelji pustili na takmičenje, najvjerovatnije bi se vratila s krunom, ali to sad više nije toliko važno. 

OK. Biologija, drug Tito, RNK, DNK, bijelo odjelo, lijepa nastavnica.

Sve sam to posložio u glavi i zaključio da sa mnom nešto sigurno nije u redu. Za pomoć sam se obratio svom drugu  Samiru, koji je tad bio druga godina medicine.

Vidi, češkao se Samir po glavi, nije to ništa ozbiljno. Snovi su ti potisnute seksualne želje.

Kakve, bolan, seksualne želje, zagalamio sam, sad ti kažem, sanjao sam kako pada RNK i Tita koji ne može da progovori. 

Čekaj, haveru, smiri se. Sad si mi rekao: nastavnica biologije dobra ko džamija, zamalo Mis Juge? Je l’ tako?

Nije čekao da ja kažem da je tako, nego nastavi smireno ali ozbiljnijim tonom ko da je već diplomirao.

Dok spavamo naša savjest oslabi pa je to fantastična prilika da ostvarimo skrivene seksualne želje. U ovom slučaju, ti i nastavnica, kontaš?

Daj, bogati, ne provaljuj se.

Pa sve si sam rekao. Imao si čas kod jako zgodne žene u bijelom mantilu, koja ti je objašnjvala RNK, onda se pojavi Tito u, slušaj ovo, koja koincidencija, u bijelom odijelu, a na vas sve pada RNK. Meni je to prosto ko pasulj. Frojd je zakon.

Na našem spratu su bila tri stana. U sredini je živjela Marija Lendero. S njene desne strane su bili teta Biba i njen sin Sudo, a s njene lijeve strane smo živjeli mi. Mariju Lendero su svi zvali Cica. Teta Cica je živjela s mamom Sofijom koja je obožavala svoju mačku Terezu. Pazili smo jedni druge… to su bila druga vremena. Kako su nam  balkoni bili jedan uz drugi, mogao sam lako preskočiti s našeg na Cicin, pa sa Cicinog na Bibin. Uglavnom sam prelazio sa Cicinog na naš balkon kad bih zaboravio ključ od kuće. Tako jednom prolazim kroz Cicinu dnevnu sobu da bih izašao na njen balkon pa onda preskočio na svoj, kad u regalu ugledah debelu knjigu tvrdog poveza: “Tumačenje snova Sigmunda Frojda”.

Naravno da mi je teta Cica posudila da pročitam i naravno da sam je odmah i pročitao. Bio to moj prvi susret sa naučnom literaturom. 

Shvatio sam onoliko koliko mi je trebalo. Dok sanjamo, nekako prestajemo biti ljudi, jer u snu um spava a nagoni kolo vode – u mom slučaju seksualni. Samir je bio u pravu. 

Malo me uhvatio strah od svega toga. Ako su snovi zaista  potisnute želje, onda je najbolje da ih imamo što manje.
Evo, recimo ja, sanjam uvijek isti san. 

Budi me miris smokava. Odškrinem malo škure i ugledam pasaru privezanu uz rivu, staru i neuglancanu. U daljini modra pučina. Nikad ne isplovim, samo je posmatram kako se ljuljuška na friškom maestralu, daleko od pobješnjelih valova. 

Pola kilometra od glavne saobraćajnice, makadamskim putem, kroz šumarke i uvale, do kuće koju čine kontejneri naslagani jedan na drugi, poput lego kockica. Na velikim prozorima roletne. Vani sunce. Žari. Sjedim u autu, i osmatram. Nigdje žive duše. To mi još više unosi nervozu. Uvijek se na tuđem posjedu osjećam poput uljeza, poput kakvog kriminalca, iako sam tu samo kao dostavljač. I to je očigledno po plavom prsluku koji nosim radi identifikacije. Bit će to zadnja dostava toga dana, i zato s olakšanjem izlazim da otkucam bar kod na paketu. Velikoj kartonskoj kutiji na zadnjem sjedištu. Toga jutra sam je jedva nekako ugurao unutra, ostavljajući prostora za preostalih 45 koji su me čekali u Amazonovom skladištu.

Otkucavši bar kod, zgrabio sam paket objema rukama, ispravio se i ugledao pitbula, nezainteresovanog pogleda kako tromo tetura. U momentu zatečen, a onda instinktivno ispuštam paket i uskačem u auto. Zadnja vrata ostaju otvorena, i tek kad sjednem i otpuhnem, shvatim da džukela, komotno, ako bude htjela, može bez problema ući. Osvrćem se, pogledam na retrovizor, nigdje nikoga. A onda, u hladovini točkova crvenog pikapa, vidim punašni pitbull zaliježe. Gleda me jednako nezainteresovano. U dosadi, ili omori koja je toga dana bila na granici podnošljivosti. 

Sjedim u autu još koji minut, jedan za drugim duboko potežući dimove oporog indijanskog duhana. Zatim se, ohrabren pitbulovom lijenošću, usudim da izađem, zgrabim opet onaj paket, i korak po korak upravim prema kućnim vratima. Paket spustim na stepenice, i dok sve to tako, uredno fotkam po uputama aplikacije, osjetim da mi se nešto češe o noge. Veliki, lijeni, pitbull. Gleda me, ni da trepne, ni da lane, ni da zijevne. Samo gleda, i kao da nešto čeka. 

Govorim mu, ti haman hoćeš da ja tebe pomazim, je li? E pa ne može, jarane, sad kad sam se usro od straha zbog tebe. Smijem se sam sebi, i ovom monologu. Potapšem pitbulla po glavuši, počeškam po vratu, i oko plave ogrlice na kojoj piše “Lucy, god old girl”. 

Upalim auto, i upravim kući, a Lucy se, vidim to kroz prašinu, u retrovizoru opet sakrije u hladovinu, pod točkove crvenog pikapa. Pojačam radio, i prvo na što nabasam je neka lokalna stanica, kojoj pjesmu upravo prekida vanredna vijest. U gradu Chautauqua izvršen napad na Selmana Rušdija. Pisca su hitno prebacili u bolnicu Erie gdje mu pružaju pomoć. Trenutno je u kritičnom stanju. Slušam, a sve ne vjerujem. Ne vjerujem da je Rušdi bio tu, tridesetak minuta od mene, a da to nisam znao. Onda se kudim, što sam se natovario tolikim obavezama da nemam vremena nizašto drugo. Onda mi krivo što mislim na sebe, a čovjek se bori za život. Onda mi ga žao, iako ga nisam znao, niti vidio. Čitao jesam, ali ne knjigu, zbog koje je, pretpostavljam, tolike godine nakon objavljivanja i fasovao. Onda razmišljam o atentatoru. Bojim se da je musliman, ili da barem nosi muslimansko ime. Gnjevan govorim, ma bravo, idiote. Pravo si dobro učinio muslimanima. Sad će nam, pogotovo ako Rušdi ne preživi – a daj Bože da hoće – biti baš veselo.

Onda mi na um padne Chautauqua. Prelijepi staro-američki gradić na obali jezera u kojem uglavnom žive penzioneri, studenti, sezonski predavači i učesnici festivalskih programa. Bilo je to prošle godine, nekad u ovo doba, krajem jula ili početkom augusta, kada smo, onako usput, svratili do Chautauque, da prošetamo i popijemo kahvu. Predvečerje je, i sve je nekako utihnulo. Poneka se sjenka ukaže, pa izgubi u tišini na drugoj strani ulice. U centralnom parku vesela se grupica okupila da svira, pleše i pjeva. Kao da su osamdesete. Kao da su hipiji, i kao da je svuda u svijetu mir i ljubav. Njih dvije im se pridružuju, a ja odlazim u hladovinu knjižare u podrumu. Na policama Chautauqua bookstore mogu se pronaći izdanja svih autora koji su kao predavači gostovali na institutu. Između ostalih, pronalazim posebnu sekciju za muslimanske autore, i među njima knjigu koju sam već mislio naručiti preko Amazona. Autora Mustafe Akyola, simboličnog i za ovu priču važnog naslova, Reopening Muslim Minds: A Return to Reason, Freedom, and Tolerance – Ponovo otvaranje muslimanskih umova; Povratak razumu, slobodi i toleranciji.

za Mila Lasića

Čak i da si postao vrlo opasan
I ubijan prije sudnjih
Dana –

Hudi stih
Neće odagnati
Zemaljske duge patnje  

Niti će tajno uznošenje tvog
Tabuta prosvetliti život
Zavještan muzejima: 

Uz djecu ponoći 

Ostao bez spasitelja
I jednouman kao voda 

Salmane –
Pustinjaški okean si, usamljen 

(2022)