Iz zbirke priča “Inšallah, Madona, inšallah”

Ne daj ti bože Ivana Zavišinog sna, govorilo se još za onih vremena. Ili ne do bog Ivana Zavišinog sna. A kasnije, ako bi velika i neobjašnjiva nevolja spopala čovjeka, reklo bi se da mu je to od Ivana Zavišinog sna. Na kraju se više nije znalo ni tko je Ivan Zavišin, ni što bi riječ sna zapravo značila. Ali tko ju izgovori i tko osjeti onaj trenutak kada se jezik zgrbi između s i n, a grlu je tijesno da izbaci a, dobro je znao kada se na Ivana Zavišina valja pozvati i prirediti tu malu igru glasova koja najprije može opisati nesreće od kojih se ne umire, ali koje čovjeka ne prođu sve do smrti. 

Ivan Zavišin bio je posljednji živi izdanak bogate primoštenske loze čiji se grb još uvijek može vidjeti na pročeljima gradskih kuća koje su im nekada pripadale, a danas su uglavnom bez krovova, u nekadašnjim salonima rastu grmovi kupine, po spavaćim sobama se natjeravaju mačke i svake veljače se deru i zavijaju, tako da narod u noćima bez mjeseca vjeruje da se to čuju duhovi mrtvih gospodara. Zapomažu didovi Zavišinih pod mukama strašnim turskim, čuju se galioti s mletačkih lađa dok voda prodire u utrobu broda i zveče lanci jednom prikovani i zakovani zavazda, gore na lomači babe Zavišinih, vještice na visokoj nozi, kosti pucaju slugama koji su pomiješali kvasinu i vino, niz skaline se kotrljaju novorođeni kopilani i božemiprosti šta sve ljudima u noćima kad zavijaju mačke na um neće pasti.

Pet je takvih kuća, svaka je jednako propala jer je Zavišinih iz generacije u generaciju bivalo sve manje, ali kuće se nikad nisu prodavale. Sramota je prodati, jer prodaju samo oni koji nemaju. A Zavišini su uvijek imali pa bi im bilo draže da se krovovi profundaju i da im se u profundama razraste svijet zbog kojega će cijeli grad strahovati kad u veljači oblaci zaklone mjesec, a mačke započnu svoj ljubavni pir. Nakon što je umro Ivanov otac, a za njim stric i tetka, počelo je propadanje još dvije kuće. Čekao se dan kada će potonuti još dva krova i bogatstvo Zavišinih se svesti na posljednju, najmanju od svih kuća u kojoj je Ivan živio sam, jer se nikada nije oženio.

Dolazili su mu ljudi iz Zadra i Šibenika da kupe dok se još ima šta kupovati, on bi ih primio, pogostio i saslušao, ali čim bi mu rekli koliko nude, Ivan Zavišin bi govorio da novca ima dovoljno za još dva života, pa ako mu nekako uspiju srediti da ih od svetoga Petra dobije, dat će im kuće besplatno. Ljudi bi se samo zgledali i odlazili bez pozdrava. Nakon što su mu kupci prestali obilaziti dom, Ivan je od lokalnog čudaka dorastao u opasnu budalu koje se valja čuvati. Iako nikoga nije ni ružno pogledao, a kamoli da bi učinio neko zlo, bila su dovoljna zavijanja mačaka u profundama, ti glasovi duhova Zavišinih, pa da ljudi počnu zazirati i od toga da se Ivanu nađu u mislima. Povjerovali su da on traži načina kako bi došao do ta dva života, koliko mu je nedostajalo da do kraja potroši obiteljsko bogatstvo.

U vrijeme kada za Ivana Zavišinog više nitko nije želio čuti i kada su ljudi već išli obilaznim putevima samo da ne prođu pokraj njegove kuće, pet profundi i dvije koje će to tek postati, a njegovo se ime ne bi spominjalo niti u najbezazlenijim razgovorima, u to je vrijeme na otoku Susku jedna žena rodila sina i dala mu po očevoj želji ime Aladin. Takvoga imena nikada nije bilo u ovim krajevima, ali nikome nije bilo za čudo. Pomorci svakoga vraga donose doma, sablje iz Damaska, nargile iz Kaira, sekstante iz Manile, svakakve boleštine s raznih strana, pa zašto ne bi i to ime. A pop koji je dijete krstio rekao je da je uzalud što će ga u crkvenim knjigama upisati kao Karla ako će ga mater i otac drukčije zvati. I tako se na Sudnji dan ne raspoznajemo po zemaljskim imenima, nego po glini od koje smo bili načinjeni.

Četrdeset dana nakon Aladinova rođenja otac se neočekivano pojavio doma. Ubio sam čovjeka, rekao je, i morao sam bježati s broda. Sigurno me traže i sigurno će me naći ako jako daleko ne pobjegnem. Samo sina da vidim. Ako me i ne upamti, neka mu moj biljeg ostane.

Kraj dječakova uzglavlja ostavio je finski nož. Oštrica je tako jako bljesnula pod svjetlom petrolejke da se učinilo kao da su se u maloj sirotinjskoj kući zapalila tri svjetionika s Rta dobre nade. Nije vidio suze na ženinim obrazima. Zato što nju nije ni pogledao. Samo je zurio u dječaka, pokušavajući mu na licu prepoznati odrasle crte, one po kojima se nalazi sličnost između oca i sina, ali nije ih našao jer se te crte pojave u vrijeme kada se ljudsko mladunče počinje sjećati. A do toga je još trebalo proći vremena.

Otišao je razočaran jer na Aladinu nije ostavio biljega. Ili se samo činilo da nije.

Mater je nož spremila na vrh kredenca, da se dječaku ne svidi kad malo poodraste. Nije ju brinula oštrica, vjerojatno bi njome osvjetljavala dom da je živjela sama, ali crne slutnje obuzimale su je zbog tri recke urezane u dršku od ružina drveta. Njezin čovjek nije samo jednom ubio, nego je to učinio još dvaput, s guštom i da se ne zaboravi. Morao je imati i drugi nož kojim bi ubilježio zločine prvoga, a daj bože da i na toj držali nije bilo mrtvih.

Znala je da se više neće vratiti i željela je da ga se ne sjeća. Odlučila je da dječaku nikada ne govori o ocu.

Ali uzalud, čim je progovorio, Aladin je već sricao njegovo ime. Moj ćaća je mornar, rekao je dok je još pišao u gaće. Još se nesigurno gegao po dvoru kada je već znao imena otoka u Sjevernome moru. Ne bi to ni bilo neobično da je Aladin sve to imao od koga čuti. Ali niti mu je ona, ili bilo tko drugi, rekla kako se zove otac, niti je mogao znati da je bio mornar. Imena otoka mater je znala jer ih je jednom davno, dok je još vjerovala u blagoslov njihova braka, od muža naučila za zimskih noći bez svijeće i petroleja. Dječak je to znao a da mu se ne kaže.

Pomislila je da možda govori u snu. Da nesreća ne bi dalje rasla i da Aladin njezinom krivnjom ne primi očevo zlo, svake bi noći pred spavanje u usta stavljala sirovi krumpir, a preko bi vezivala maramu da ga u snu ne ispljune. Tako je bila sigurna da neće govoriti ono što ne treba.

Gdje je nož? pitao je jednog dana Aladin. U tom času kao da joj se pod svakim kičmenim pršljenom razdrobila ledena tuča. Nema noža, rekla je. Kako nema? začudio se Aladin. Otac ga je za mene ostavio. Nisi ga čuvala?

U očima mu nije bilo ljutnje. Izgledao je kao razočarano dijete koje čak neće ni zaplakati. Nikada nije plakao. Bio je miran, tih i poslušan, po svemu bolji od ostale otočke djece. Ništa, osim imena otoka u Sjevernom moru, u vezi sa njim nije budilo zebnju. Majka se popela na stolicu i dohvatila finski nož. Aladin je uzeo krpu i obrisao oštricu. Lijep nož, rekao je. S njime se može otvoriti živa školjka.

Sutra je to i pokušao, čuo se kratak krik, kao da je galeb, ili se žena okliznula pred gustjernom, a zatim se pojavio na vratima s razrezanim dlanom. Od korijena kažiprsta se dijagonalno pružao zijev iz kojeg je liptila krv. Kao da je pokušao prepraviti liniju života. Mater mu je obložila šaku krpama, stegnula mu ruku u mišici, ali krv se nije zaustavljala. Eto ti finski nož, govorila je da mu izmami suze. Tad bi joj bilo lakše. Nije zaplakao.

Ljudi pomagajte, umire mi dite, razletjela se mater po mjestu. Narod je bježao u kuće, žene su sklanjale poglede ustranu, muški bi triput zaveslali prema pučini. Nije dobro naći se blizu kad umire dijete. Mlada je duša žilava i lako se može dogoditi da se u smrtnome času preseli u tuđe tijelo. A tad nastaje borba koja se obično zove ludilom. Dvije duše bore se oko jednoga tijela, ali kako je starosjedilačku nemoguće izbaciti van, jer koliko god bila slaba u vlastitom se nalazi gnijezdu, tako s ludim čovjekom najčešće umiru ili odlaze dvije duše, pa bi i žalost trebala biti dvostruka. Obično nije tako, ali i to samo govori kako onima koji na zemlji ostaju nije toliko stalo zbog izgubljene duše koliko ih plaši što više neće biti tijela na koje su se navikli. No, to je već druga priča koja je ovdje važna samo toliko da se zna zašto je narod bježao od Aladinove matere. Drukčije bi bilo da je samo rekla kako je dijete razrezalo dlan i krv neće da stane.

Ovako su jedini koji su željeli pomoći bila trojica stranaca čija je brodica s jednim jedrom već desetak dana bila usidrena u luci. Govorili su nekim neobičnim jezikom koji bi uhu na pedesetak koraka bio čisti venecijanski, pet-šest koraka zatim razumio ga je svatko tko je natucao španjolski, već na dvadesetom koraku bio je to sicilijanski, a kad bi se čovjek našao pred njima, ne bi više razumio ništa, taman da je u uhu imao sve jezike babilonske. Zato se u mjestu govorilo da su stigli iz Misira, jer misirski nitko nikada nije čuo, a i odjeća im je bila takva da se činilo kako dolaze iz krajeva gdje dalmatinska noga nikada nije stala. Bili su ogrnuti crnim mantijama koje su podsjećale na popovske, ali su se od njih razlikovale po tome što su sezale do poda i nije bilo jasno kako ih skidaju sa sebe jer su okovratnici, bez ijednog puceta, bili sasvim pripijeni uz vrat. Na mantijama je bio samo prorez za desnu ruku, dok je ljevica uvijek bila sakrivena. Što god su radili, na brodu ili izvan njega, činili su to jednom rukom, pa se činilo da lijevu niti nemaju.

Pošli su s materom do kuće. Jedan je uzeo krenu, tanju i od kose i od najsitnijih dlačica na dječjim prstima, drugi je ponio iglu. Treći nije prestajao brbljati na nerazumljivom jeziku. Ona bi mu nešto govorila, a on je važno klimao glavom i nastavljao. Očito da je sve razumio.

Dok je jedan držao ruku, drugi je zašivao dječakov dlan, a treći je između kažiprsta i palca držao kraj konca. Aladin je bio miran i stresao se poput psa kad se skloni od kiše tek kada je nakon posljednjega šava valjalo zategnuti krenu.

Na odlasku mater im je umjesto plaće ponudila komad kruha. Nisu uzeli, ali da je znala venecijanski i da je stajala pedeset koraka dalje, razumjela bi da će joj crni ljudi ponovo navratiti.

Ivan Zavišin nikada nije nogom kročio na brod, niti je ušao u more. Nije u životu ni prst umočio, provjerio je li zbilja slano i je li kamenje pod vodom glatko kao što se priča i jesu li opasna kliješta rakova. U djetinjstvu mu je bilo zabranjeno primaknuti se obali i to je bila jedina zabrana koju je od oca i majke doživio. Ali i jedini očigledni vanjski znak plemstva Zavišinih. Nikada stupiti na brodsku palubu, nikada se na spuštati do mora, nikada ne pogledati, a kamoli dodirnuti mrežu ili udicu. More je pokora sirotinje bez imena i koljena, a njima po kojima se pamte sve slavne prošlosti grada, ne jedna nego barem sedam prošlosti, dato je da pored mora žive i da ga ne primjećuju. Kada bi puhnulo jugo i miris mora se proširio Primoštenom, Zavišinima se dizao želudac na povraćanje. To je također bio znak plemstva. U djetinjstvu je Ivan hinio tu muku i imitirao odrasle koji bi tih dana iz sebe izbacivali sve što bi pojeli, a kada je odrastao, zbilja nije mogao zaustaviti želudac pred mirisom mora.

Otoci su Zavišinima bili ono što su za ostale ljude zvijezde i druga nebeska tijela. Mjesta nedokučive čežnje i tajni u kojima najradije boravi ljudska fantazija i gdje se svake noći otputi svijetla strana duše. Da se može preskočiti more, ili da su čovjeku data krila, nestalo bi raja. Sirotinja bi stigla do zvijezda, a plemstvo bi pošlo na otoke. Ta čežnja istovremeno je tako jaka i slijepa da su neprimijećeni ostali svi oni koji su možda došli sa zvijezda, kao što Zavišini nikada nisu sreli niti jednog Bodula. A da i jesu i da su kojim slučajem ušli u razgovor s takvim čovjekom, malo je vjerojatno da bi mu povjerovali kako je došao s otoka.

Nakon što više nitko nije zalazio u kaletu s profundama, dvorima koje će to postati i kućom u kojoj je živio Ivan Zavišin, on se polako počeo odvikavati od ljudi. U prvo vrijeme još je i dočekivao seljake iz zaleđa, koji su mu donosili janjetinu, sir, krumpir i sol, a onda im je počeo ostavljati dukat ispod kućnoga praga. Oni bi svakoga petka podigli kamen, uzeli zlatnik i ispred vrata ostavljali robu. Dvaput bi zazvonili kravljom klepetušom, Ivan bi pričekao pet minuta da odu, a onda bi uzeo namirnice. Tako je najbolje. Nakon što dovoljno dugo ne vidiš ljudske oči i ne čuješ govor, počinje ti se činiti da ih nema i da je ovaj svijet načinjen samo za tebe. Ne postoji bolji način da se ostvari besmrtnost. Kad nestane svih drugih ljudi, tvoja smrt gubi svoj razlog.

Dok su tri crna čovjeka zašivala Aladinov dlan, Ivan Zavišin već je bio siguran da je ostao sam na svijetu. A one noći pred zoru kada su se crni ljudi uvukli u kamenu kućicu u kojoj je spavala žena s krumpirom u ustima i povezom preko njih, Ivan Zavišin već je bio čvrst u namjeri da zaboravi ljudski jezik.

Tri su je ruke iznijele van, tiho da se dječak ne probudi, a ona ih je gledala razrogačenim crnim očima i nije mogla kriknuti niti se pomaknuti. Ruke su joj visile poput mrtvih borovih grana koje je salomila bura, ali se još nisu stigle osušiti.

Dječak se probudio sam. Vani su ga dočekali ljudski pogledi koje nije mogao prepoznati. Dobri i bogobojazni su ga gledali s prezirom i povlačili se pred njim u kuće, oni koje je već čuo da psuju Boga gledali su ga s mržnjom, a ruke bi prekrižili na prsima ili ih zavlačili u džepove dlanovima mijeseći muda i pazeći da se ne ubodu na koju udicu. Oni, pak, koji su trebali voditi računa da ta dva svijeta, onaj koji vjeruje i drugi koji psuje, žive u miru i skladu, vikali su da je kurva pobjegla s Misircima, a kopile je ostavila njima. Kuje ostavljaju govna ispred domova poštenog svijeta i trebalo bi platiti šibenskim lovcima da naprave hajku i očiste otok. Boj se dana kada će crkve vonjati na friškinu, jer neće biti dosta tamjana. Tako su vikali, a Aladin se sljedećega jutra zavukao u koču, uronio među skuše, morsku travulju i hlapove, i pobjegao s otoka.

Sa sobom je ponio samo finski nož i odlučio je pronaći oca. Nije znao šta više želi: da spasu majku od crnih ljudi i vrate se sa njom doma ili da se osvete ljudima. I dobrima, i onima koji to nisu, a najviše čuvarima zemaljskog i nebeskog mira.

Kada je iskočio van s isukanim nožem, prekriven ribljim krljuštima, s kosom od morske trave i sa sedam rakova koji su se u predsmrtnom strahu uhvatili za njegovo meso, ribari su povjerovali da je pred njima sam vrag. Ili barem vražji šegrt zadužen za ribarske posle. Nisu se stigli ni prekrižiti, a Aladin je već bježao preko rive, ispuštajući krikove od kojih je i ošamućenoj ribljoj čeljadi dolazilo da zauvijek sklopi oči pred strahotama ovoga svijeta. Poznatim, ali i onima koje tek valja doživjeti.

Aladin je vjerovao kako svijet nije puno veći od Suska, a zatekao se u Primoštenu koji je bio ogromniji ne samo od svijeta, nego i od onoga što se u snovima dalo zamisliti i što se uvijek čini puno većim i širim od svega što budne oči gledaju. A gdje je Sjeverno more i gdje su otoci, gdje je Misir u koji su crni ljudi odveli mater, gdje je sve što je znao, a da nije znao kako? 

Trčao je po gradu dok su ga noge nosile, ljudi su bježali od njega i on je bježao od njih. Stezao je nož bolnim dlanom, jer je znao da bez njega ne može izaći pred oca. Kada ga jednom ipak pronađe. Na kraju je samo poželio otpočinuti, ali gdje god bi se okrenuo, izmilili bi oni koji ga se plaše. Na kraju se našao u pustoj kaleti, među profundama, ispred kuće čija su se vrata činila odavno zatvorenim.

Legao je pod solar, glavu položio na kameni prag i spustio nož kraj sebe. Oštrica mu je davala svjetlo sve dok sunce nije zašlo, a tada je Aladina progutao mrak.

Bila je to posljednja noć Ivana Zavišina. Nakon nje pripadat će mu samo vrijeme koje provede budan.

Pred zoru se trgnuo iza sna, skočio je iz postelje i sjurio se niza skaline. Nije stigao ni cipele navući, niti se ogrnuti, a ni pomisliti što ga to goni dolje. Otključao je sve tri brave na vratima, sunuo van, sapleo se i pao. Zanebesalo mu se kada je vrhom brade udario u kamen kojim je popločan solar. Mjesečeva bjelina prelazila je u rumen, Ivanu se učinilo da kamen gori. Pokušao je ustati, ali su mu se noge ponovo zaplele. Okrenuo se onako ležećki i našao se licem u lice s dječakom. On ga je iznenađeno gledao i strašno je zaudarao na ribu i more. Ivan se jedva suzdržao da ne povrati, progutao je ono što mu se diglo do grla, ali dječak nije ni trepnuo. To ga je iznenadilo, uputio mu je grimasu, to je bilo lakše nego progovoriti, ali dječak je gledao jednako iznenađeno. Tada je Ivan Zavišin prvi puta pomislio da ga to gledaju mrtve oči.

Sjedio je leđima okrenut Aladinu i pokušavao razmišljati o tome što sad mora učiniti. Ali je u glavi bio zid sačinjen od nerazumnog osjećaja, misli koja mu se vraćala koliko god od nje bježao, da se probudio kasno i da je morao doći ranije, dok je dječak još bio živ. Bio je kriv, ali nije znao zašto.

Već je bio dan kada je konačno ustao, spustio dlan na čelo koje još nije bilo sasvim hladno, pa srednjakom i palcem sklopio dječakove oči. Ugledao je nož, lijep, kakav nikada nije vidio. Uzeo ga je u ruku, ali na oštrici nije bilo nijedne kapi krvi. Znači dječak nije ubijen. Njegovu smrt nitko neće ponijeti na duši. 

Zakopao je tijelo u najstarijoj od pet profundi, prastričevoj kući koja se urušila prije više od pedeset godina, i dugo se mislio hoće li nož položiti kraj dječaka. Ali je shvatio da bi to bilo ružno. Ako već ne može biti sahranjen onako kako se sahranjuju ljudi, a ne može jer bi u tom slučaju Ivan Zavišin morao razgovarati s mještanima i objašnjavati im šta se dogodilo, tada je bolje da ne bude pokopan s nožem, kao ubojica. Pomislio je i to da bi zbog mrtvoga dječaka možda trebao prekinuti svoju šutnju, ali tko bi ga saslušao ako ga svi smatraju ludim i prokletim?

A možda bi i tako učinio Ivan Zavišin, samo da je znao što će mu se događati sljedeće noći.

Za san je već u snu znao da nije njegov. Sklupčao se ispred tuđih dvora i stao dozivati oca. Gledao je prema moru, u crtu od koje počinje nebo, jer je znao da je on tamo iza. Tako je, dozivajući ga, zaspao u svome snu i ponovo usnio da je ispred tuđih dvora i da doziva oca. Dok god se nije probudio, Ivan je tonuo iz sna u san, stalno sanjajući isto, vječito tuđi san.

Bilo je to prve noći, a tko zna koliko je noći proteklo prije nego što je grad saznao za muku čovjeka s kojim nitko nije govorio, niti ga je itko viđao, jer u kaletu s profundama, dvije kuće koje će to postati i jednom u kojoj živi posljednji plemenitaš Zavišinih, ljudska noga već dugo nije kročila. A niti će dok god Ivan ne umre u svome snu, dok god se ne profundaju i zadnji krovovi i dok god se svaki kamen od kojega su kuće bile načinjene ne pretvori u prah. Do tada će barka sa crnim ljudima već doploviti do Misira, a narod će u nevoljama ponavljati: Sačuvaj te bože Ivana Zavišinog sna. I vazda će grlu biti tijesno prije no što jezik skupi svoja dva glasa.

Express, 27. 01. 2023.

Razgovarala Ena Katarina Haler

Miljenka Jergovića nije potrebno posebno predstavljati, no važno je istaknuti – pisac, kolumnist i književni kritičar postao je 6. dobitnik književne nagrade “Fric” za zbirku priča “Trojica za Kartal” objavljenu 2022. godine u izdanju naklade Bodoni unutar Frakture. Nagrađene priče povratak su njegovom Sarajevu, gdje se pisac rodio 1966. godine, onom ratnom Sarajevu iz kojega je otišao devedesetih i ponajviše, njegovoj zbirci priča iz tog vremena “Sarajevski Marlboro”, koja ga je odmah po objavljivanju uvrstila u sam vrh naše književnosti. Svi romani, pripovijetke, poezija, eseji, a i jedan dramski tekst što su uslijedili, kao i prijevodi na više od dvadeset jezika, to su samo potvrdili. U velikom razgovoru, ispričao nam je kako je nastajala zbirka “Trojica za Kartal”, zašto se vratio svom Sarajevu, zašto mu se i inače vraća i iz njega odlazi, kako gleda na svoju poziciju u književnosti te književnost kao takvu – kanonsku, suvremenu, narodnu… onu koju je vrijedno čitati i koju vrijedi stvarati.

Express: Vaša nagrađena zbirka priča “Trojica za Kartal” je kako piše i ispod samog naslova, “Sarajevski Marlboro remastered” – povratak Sarajevu kojeg ste opisali prije trideset godina, povratak tom svijetu i ljudima, na neki način Vašem osobnom i književnom ishodištu. Na kraju zbirke stoji bilješka kako Vas je na pisanje potaknula, gotovo i nagovorila, Vaša poljska prevoditeljica. No od jedne nove priče koju je namjeravala uvrstiti u poljsko izdanje “Sarajevskog Marlbora”, nastalo je na kraju njih dvadeset i devet, paralelna, a samostalna zbirka. Jednu priču moguće je napisati na nagovor, čak i nekoliko, no za njih dvadeset i devet ipak je potreban jedan posve osoban i jak impuls. Što Vas je to nagnalo da se ponovno vratite toj temi, ratnom Sarajevu i svom odrastanju nakon tolikog vremenskog odmaka?

Zapravo, rekao bih da je u ovom slučaju obrnuto: teško je napisati jednu, ili nekoliko priča u duhu neke knjige. To je moguće samo ako se uspije rekonstruirati cijela knjiga. A rekonstruirati zapravo znači i napisati. Ne bi bilo teško napisati priču, bilo kakvu, na bilo koju temu. Pa čak i na neku od tema “Sarajevskog Marlbora”. Ali nije to bio cilj, niti bih takvo što pristao raditi. Cilj je napisati priču iz “Sarajevskog Marlbora”. Ponoviti, dakle, istu stvar iz nekoga drugog i drukčijeg sebe. To je, na neki način, slično čitanju iste knjige nakon nekog određenog vremena. Recimo, ako nakon deset godina pročitate “Mobyja Dicka”, spominjem taj veliki roman koji bi doista svatko trebao čitati barem triput u životu, vidjet ćete da je to neka druga knjiga. A po načinu na koji se knjiga u tih deset godina promijenila čitatelj više saznaje o sebi i svojim mijenama, nego po bilo kakvoj drugoj introspekciji.

Čitanje knjige koje smo već čitali je nešto kao auto-psihoanaliza. Ponovno pisanje vlastite knjige je, pretpostavljam, korak, ili nekoliko koraka dalje. Ono o čemu pišem u “Sarajevskom Marlboru” tiče se, vjerojatno, najvažnijih događaja u mom životu. Zapravo, nečega čime je život podijeljen na dva dijela, koji nikad više neće postati cjelina. Mene je taj rat definirao u ljudskom i emocionalnom smislu. Da nije bilo rata, bio bih netko drugi. Osim toga, taj rat definirao je moj odnos prema gradu u kojem sam se rodio. Da nije bilo rata, Sarajevo me se ne bi ticalo. Zašto bi me se u normalnim okolnostima ticao rodni grad? I, da konačno odgovorim na vaše pitanje: ne samo da bih se jednom vratio toj temi, nego je sve što inače radim vraćanje toj temi. Drukčije bi bilo samo kada bih naumio odustati, ili kako to ljudi glupo kažu – okrenuti novi list u životu. Pa onda postati netko drugi. Ali ja ne želim postati netko drugi. Zato sam pisac, ali zato sam i čitalac. Nedostojno je okrenuti novi list u životu. Promijeniti naglasak, prilagoditi se i preobraziti, postati čovjek po mjeri nečijeg tuđeg života…

Od 1994. godine, kada je “Sarajevski Marlboro” objavljen do danas napisali ste na desetke knjiga, mahom prepoznatih kako bi se reklo ‘i od čitatelja i od struke’ – u svakom slučaju radi se o velikom i vrijednom opusu, a ipak Vas nerijetko i dalje prvo povezuju s tom zbirkom s početka karijere. U trenutku objavljivanja zbirke, bili ste u svojim dvadesetim godinama, što je malo za ‘književne godine’ i rijetkost je da tako mlad autor već ulazi u kanon. Kako danas gledate na tu knjigu i sve što Vam je kasnije donijela? Kako se Vaš odnos promijenio i prema konkretnoj zbirci, ali i valorizaciji vlastite književnosti u javnosti u ovom razdoblju od “Marlbora” do “Kartala”?

Ne doživljavam ono što nazivate” valorizacijom vlastite književnosti u javnosti”. Ne uspijevam povjerovati da takvo što na ozbiljan način postoji. Uglavnom osjećam neko neprijateljstvo i izoliranost. U najgoroj sam tuđini čim pomislim na sebe u kontekstu naše kulture i književnosti. Na kraju krajeva, o tome je uzaludno i misliti. Ali kako o sebi mislim dok, recimo, čitam “Sarajevski Marlboro”? To je strašno zanimljivo pitanje. Te priče pisao sam od vremena kada nisam navršio dvadeset i šestu, do nenavršenih dvadeset i osam. Pisao sam ih živeći unutar opsade Sarajeva i malo po izlasku iz grada. Vrijeme tih priča poteklo je gotovo usporedo s onim što se zbivalo u stvarnosti. Autor tih priča, od mene današnjega dvostruko mlađi, bio je jednako pametan ili glup kao ovaj ja, i na jednak način je bio u stanju istovremeno kontrolirati razvoj priče i dopuštati joj da se sama slobodno odvije. Imao je o pisanju jednaku svijest kakvu ima i ovaj ja. Što mi je vrlo zanimljivo, jer mi se istovremeno čini da sam u životu tad bio blesav, nezreo, vrlo histeričan i nepametan. Bio sam neki prilično jadnjikav i pretenciozan dečkić u to vrijeme. Ali sam pišući bio ono što ću i danas biti. Nije važno koliko je to dobro, ili nije dobro. Važna je ta za mene zapanjujuća dovršenost i definiranost. Ona me onda vraća u neka još ranija vremena, mnogo prije “Sarajevskog Marlbora”, i mnogo prije nego što ću postati pisac, u vremena kada sam imao pet ili deset godina. Čini mi se, naime, da sam i tada bio isti kao i sad, samo mi je nedostajalo iskustva, bio sam uplašeniji jer je sve bilo novo, i još uvijek nisam imao načina da ispisujem svoje priče, da ih prenosim na papir, da ih pretvaram u tekst. Ali već tad je sve u glavi postojalo. I pred polazak u školu bio sam u mnogo zdravijem i ispravnijem stanju nego danas. Pred polazak u školu moja imaginacija je bila moćna kao atomski reaktor. Škola je to sustavno uništavala. Ne mislim da sam tu poseban. Svaki je čovjek čudo od djeteta, dok god je dijete. Pisanje je, pored ostalog, pokušaj ostvarivanja onoga što nije moglo biti ostvareno u djetinjstvu. Dakle, nisu za mene mlade godine bile dvadesete, nego neke mnogo ranije. A što se kanona tiče, Norman Mailer svoj je čuveni roman “Goli i mrtvi” objavio kad mu je bilo dvadeset i pet, Grass je “Limeni bubanj” objavio s trideset i dvije. Volim te dvije knjige, a volim i mladost ljudi koji su ih napisali. Je li neprilično što su tako mladi ušli u kanone svjetske književnosti? To samo znači da su dovoljno rano imali darovitih čitatelja.

Kad smo kod kanona, ne mogu zaobići pitanje o tome, odnosno izrazu “suvremeni klasik” koji se često može naći i uz Vaše ime. Kakav odnos imate prema tome i što je po Vama potrebno da bi se djelo ili autor mogli podvesti pod tu kategoriju?

Na takve oblike tituliranja kakva je “suvremeni klasik” uz moje ćete ime naići uglavnom izvan hrvatskog medijskog, akademskog, komunikacijskog prostora. Doživljavam ih s nužnom nelagodom, kao i svaku vrlo općenitu pohvalu ili pogrdu. U Hrvatskoj me tituliraju, označavaju, prozivaju na neke drukčije načine, prema čemu, opet, imam neki drugi odnos. Taj odnos se, gotovo u pravilu, svodi na podcjenjivanje, odbacivanje, ili na pokušaj da me se postavi u istu ravan s bilo kime tko u Hrvatskoj pokušava biti pisac. Ne mogu se osjećati prisutnim u takvom kontekstu, pa onda samom sebi stvaram kontekst. Izmišljam neku svoju književnost, stvaram njezine biblioteke, imaginiram pisce i njihove knjige, gradim svijet od knjiga i lego kockica… A što se tiče samog pojma “suvremeni klasik”, on bi, zapravo, trebao značiti nešto sasvim drugo. Za početak, “suvremeni klasik” može biti, ali obično nije, pisac koji biološki obitava u našem biološkom vremenu. Primjerice, meni je prva i posljednja asocijacija na pojam “suvremenog klasika” Anton Pavlovič Čehov. Veoma mlad pisac, jedan od najmlađih! A biološki je već poprilično dugo odsutan sa svijeta. Čehov uopće ne pripada tradiciji, niti je začetnik neke nove tradicije. On je naprosto suvremen, kao što je naprosto i klasik. Jedna od, zacijelo, formativno najvažnijih knjiga u mojoj generaciji, danas fatalno zaboravljena, nosi naslov “Šekspir naš savremenik”. Autor Jan Kott, srpskohrvatski prijevod genijalnog srpskog prevoditelja s poljskog Petra Vujičića. Već iz samoga naslova štošta se da zaključiti i shvatiti, a tek iz knjige… Inače, Jan Kott, veliki pisac, teatrolog, genijalan tumač književnosti i teatra, autor je nekoliko meni najdražih knjiga u životu (inače, svatko tko čita, čini mi se, ima čitavu biblioteku tih najdražih knjiga u životu), među kojima su i “Bajke za Lidusju”, čudesno lijepa i pametna knjižica-slikovnica, koju je Kott napisao za svoju unuku. Pisanje je umjetnost, pisanje je oblik redovništva, ali pisanje je, pored toga, i zanat. Svatko tko se smatra piscem trebao bi moći pisati namjenske tekstove za svoje bližnje. Od unuka do djedova.

Pisanjem se bavite profesionalno već dugi niz godina, ono Vam je primarna i jedina struka, u punom smislu ste pisac. Djelujete i kao javna osoba na kulturnoj sceni, često izravno govorite i pišete o društvenim i političkim aktualnostima. Smatrate li svoj osobni društveni angažman i nastup dijelom i Vaše književnosti ili da se ovako izrazim – možemo li djela suvremenih klasika čitati i bez konteksta osobe? I je li po Vama nužno za pisca da ima svoj glas u javnosti?

To što mi je pisanje primarna i jedina svrha, jer sve što sam formalno mogao biti u meni je odavno zakržljalo, ozbiljna je mana i nedostatak. Viktor Šklovski u “Tehnici spisateljskog zanata”, valjda i najboljem priručniku ikad objavljenom – a objavljen je u neka mračna sovjetska i staljinska doba – odgovara početnike da se upuštaju u profesionalno bavljenje pisanjem, i govori im da bi svakako, prije i mimo pisanja, trebalo imati neku ozbiljnu profesiju, neki konkretni zanat. I onda krivo pomisliš da to Šklovski radi da bi ljude odgovorio od ozbiljnog pisanja. Ali ne, upravo suprotno, on odmah zatim kaže da je ta druga, ustvari prva profesija, piscu potrebna da bi neprestano iz nje mogao izvlačiti teme, interese, zaplete… Treba pisati o načinu nekog rada! Treba pisati o alatu! Treba pisati o avanturama izgradnje kuće ili popravka sata! Na žalost, ja sam tu promašio stvari u životu, pa nisam postao urar, zidar, liječnik… I to mi ponekad mnogo nedostaje. Nemojte da vam ovo zvuči drsko pokroviteljski, ali nipošto ne zapostavljajte arhitekturu! Moglo bi se ispostaviti da je ta struka kojom ste formalno ovladali najdragocjenija sporedna pretpostavka vaše književnosti. A što se tiče glasa pisca u javnosti, i pitanja je li društveni angažman dio moje književnosti, nisam više siguran što bih na to odgovorio. U neko drugo vrijeme glas u javnosti bio je element književnoga života pisca, ali i važna stavka života cijele jedne književnosti. Je li to danas tako? Načini na koje se interpretiraju moje intervencije u zbilju, ili moji stavovi o politici i svakodnevici, ozbiljno škode recepciji mojih knjiga. Škode tako što mnogi ljudi unaprijed imaju odnos prema onome što u tim knjigama piše. A u njima piše nešto što zaista nema nikakve veze s mojim intervencijama o zbilji, kao ni o tome što ja mislim o Tuđmanu i HDZ-u, ili tko mi je manje simpatičan Plenković ili Milanović. A opet, s druge strane, nije me briga ako samome sebi pravim štetu, jer to je moj život, to je moj način rada i sudjelovanja u stvarnosti. Ne želim biti direktor marketinga svoje književnosti, niti me u krajnjoj liniji briga što mnogi ljudi kojima se ne sviđa što mislim o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, ulasku u Šengen ili britanskom princu Harryju, iz čistog revolta nikada neće pročitati nijedno slovo nijedne moje knjige. A što se tiče same osobe pisca, možemo li nečije knjige čitati ne misleći o tome kakav je u životu onaj koji ih je napisao, staro je to i neodgovorivo pitanje. Ja razumijem i privatno volim sve svoje pisce. I drago mi je što ih nikad nisam upoznao. Recimo, ne znam kako bih podnio saznanje da Čehov, možda, nije bio dobar čovjek. A možda stvarno nije.

Ono o čemu često govorite je i Vaš odnos prema rodnom Sarajevu, koje je svakako glavni lik ove zbirke. Poznato je da ste otišli u nezavidnim okolnostima, kao i da se s jednakim osjećajem vraćate, kada odlučite tamo otići. O Sarajevu se pisalo puno, pisat će se i dalje, ali jedan “Marlboro” ili “Trojica za Kartal” teško da će se ponoviti. Kako se postavljate danas prema tom gradu, kako ste se postavili u trenutku pisanja “Trojice za Kartal” – gledate li na njega kao na nešto svoje, na prostor na koji rođenjem imate puno pravo ili je osjećaj bliži prodiranju u nešto strano?

Za odgovor na ovako postavljeno pitanje vjerojatno bi bila potrebna studija od tristotinjak stranica, čiji bi zaključak bio da odgovora nema. Postoji Sarajevo iz mog djetinjstva: sanjam ga, i to obično nisu ugodni snovi, jer ni djetinjstvo nije ugodno doba. Postoji Sarajevo iz dnevnog diskursa: to je, u iskustvu pismenijeg dijela svijeta, daleko najčuveniji i u općoj kulturi čovječanstva najprisutniji pojam potekao iz ovog dijela Europe; po tom Sarajevu se za nas uopće i zna, a o njemu mogu razgovarati, i razgovaraju, svi malo obrazovaniji, obavješteniji i pametniji ljudi u Zagrebu, kao i u Parizu, Berlinu ili bilo kojem drugom gradu. O ovom Sarajevu ponekad nešto kažem, ali uglavnom šutim, jer mi se čini da sam svoje odavno rekao. Postoji i ono treće Sarajevo: stvarni, živi grad iz 2023. godine, sa svojim komunalnim, socijalnim i svim drugim problemima, sa svojim gradskim temama i životnim ritmom. Ovim Sarajevom se ne bavim, a nemam potrebu, niti obavezu, objašnjavati zašto se njime ne bavim. Postoji, međutim, četvrto, meni najvažnije Sarajevo: ono Sarajevo koje sam napisao ne samo u “Sarajevskom Marlboru” i “Trojici za Kartal”, nego i u knjigama “Otac”, “Rod”, “Selidba”, “Sarajevo, plan grada”, “Freelander”, “Doboši noći”, “Herkul”, “Hauzmajstor Šulc”, i to ću Sarajevo, pretpostavljam, ispisivati i dalje, dok god je u meni zdravlja i sabranosti. To moje Sarajevo pripada imaginaciji, stvoreno je iz imaginacije, premda sam koješta preuzeo iz stvarnosti, premda sam pisao o stvarnim ljudima, bližnjima i onima koji mi nisu bili bližnji, premda se imaginarna slika grada djelomično preklapa sa slikom jednoga stvarnog mjesta i njegova vremena. Na to moje Sarajevo jedino ja imam pravo. Ja i svaki moj čitalac i čitatelj. A druga Sarajeva nešto su drugo. Ako me pitate za moj privatni odnos sa stvarnim gradom, on je vrlo bolan. Dio je moje psihopatologije i fiziologije. Izraslina na duši. Patetično da se izrazim.

“Sarajevski Marlboro” ste pisali dok je rat još trajao, grad opisan tamo postojao je istovremeno i u stvarnosti i u Vašoj knjizi. “Trojica za Kartal” vraća nas u isti trenutak, no nastaje s odmakom, naknadnim znanjem i o završetku rata i svemu što će se nakon toga dogoditi. Ipak priče djeluju potpuno uronjene u sjećanje, nema pretenzije da se progovara s nekom naknadnom pameću; dok ju čitamo, uvjereni smo da znamo koliko i ljudi u njoj. No Vi ste ju pisali s daleko širim uvidom, bilo je vremena za refleksiju na sva ta sjećanja. Je li se ipak neizbježno i ovo današnje Sarajevo na neki način upisalo u knjigu?

Ne, nije. Ali možda jest način na koji je protjecalo vrijeme. Ono društveno i ono intimno vrijeme. Recimo, netko će primijetiti da se u “Trojici za Kartal”, u priči “Učiteljica”, bavim takozvanim našim zločinima, tojest zločinima pripadnika većine nad pripadnicom manjine. Ali u “Sarajevskom Marlboru” je priča “Krađa”, koja se bavi istom stvari, na jednako otvoren način, u vrijeme kada su se takvi zločini događali i kada je o njima, intimno govoreći, bilo drukčije misliti usred jada, bijede i straha u kojima je sam čovjek u gradu pod opsadom živio. Razlika između dvije priče je, možda, u tome što u “Trojici za Kartal” postoje širina u pripovjednoj tehnici i u vremenskom zahvatu. U prvoj knjizi priče kao da leže na grudima i pritišću svom težinom, u drugoj knjizi priče su sav svijet. Prva knjiga je optimistična, druga je pesimistična. Prva knjiga iz emocionalnog je registra nekog djetinjeg očaja, druga je knjiga iz registra prikrivene rezignacije. Zanimljiva je ta unutarnja vedrina u čovjeku koja postoji 1992, dok se sve to događa i dok ne može znati hoće li iz toga izaći živ, s obje noge i ruke, i s relativno zdravom pameću. Nakon što vrijeme prođe, te vedrine nestaje.

Napisali ste u neku ruku optužnicu, no i ljubavno pismo Sarajevu, onom koje “kao veliki bijeli brod na jedrima bezbrojnih čaršafa, šlifera, jastučnica, golemih muških i ženskih gaća, onoga najstarijega našeg svijeta, i svečanih damastnih stolnjaka, rasprostrtih po avlijama i baščama u svim njegovima mahalama plovi prema svojoj dalekoj luci”. Sarajevu kojeg, jasno je, više takvog nema. Može li se ova zbirka čitati nostalgično i ima li uopće mjesta nostalgiji na ovim prostorima, kada promatramo degradaciju koja se dogodila od vremena koje opisujete u knjizi do danas?

Optužnicu? Možda malo preteška riječ. Ali ljubavno pismo, svakako. Možda bih, umjesto optužnice, to nazvao pismom gorkog mirenja. To bi moglo: s jedne strane pismo gorkog mirenja, s druge strane ljubavno pismo Sarajevu. Sve u svemu: ljubavna rezignacija. Paradoks, kontradikcija… O nostalgiji kada je riječ, toj velikoj temi naših životnih propadanja, mislim da je svaka nostalgija posljedica optimizma u sjećanju. Jednostavno, skloni smo zaboravljati loše događaje, brisati negativne emocije, uljepšavati vlastiti život sjećanjima. Da nije tog optimizma u sjećanju, bilo bi nepodnošljivo. Ne bi se moglo živjeti. E, ali optimizam u sjećanju proizvodi fatamorganu iz koje onda nastaje nostalgija. Fatamorganu sjećanja na prošlost, u kojoj sve izgleda nekako bolje, ispunjenije i, naravno, smislenije. U biti, nostalgija je fantomska bol za vremenima kojih se sjećamo, ali kojih zapravo nikad nije bilo. Tako da čovjek vrlo oprezno treba upravljati svojom nostalgijom. S jedne strane, užitak je ta “žal za mladost”, koju tako genijalno opisuje Bora Stanković, i vrijedi se katkad tom osjećaju prepustiti, kao užitku u kakvom opijatu, ali uvijek sa sviješću da je riječ o iluziji, samoobmani. Istina je da nama danas, možda, jest jako loše, ali nam nikad nije bilo bolje. Kao što je istina i da u povijesnom smislu nikad nije bilo boljih vremena od ovih danas, jer nikad kao pojedinci nismo bili ovako zaštićeni, siti, napojeni, naspavani, i, što mi se ponekad čini skoro najvažnijim, nikad nam u povijesti nije bilo manje hladno.

Miroslav Krleža, kojem je posvećena nagrada “Fric” bio je svakako zagrebački pisac, koji je ujedno obilježio kulturu grada (i daleko šire naravno), ali je i grad bio duboko upisan u njega. Iz Sarajeva ste otišli prije mnogo godina, živite u Zagrebu i kako pišete u posljednjoj priči u “Kartalu”, tek kada ste ga vidjeli krhkog tijekom potresa, zavoljeli ste ga kao što ste prije trideset godina voljeli Sarajevo. Nije upitno da Vas je grad obilježio, naposljetku to je neizbježno, no i Vi ste u svojim knjigama stvorili jedno paralelno Sarajevo, koje kao niti išta drugo u književnosti, ne može biti istovjetno onom stvarnom. Imate li tu svijest dok pišete, da grad u Vašem tekstu može biti možda malo bolji nego što je? I smatrate li se u ikojem pogledu sarajevskim ili zagrebačkim piscem – imate li uopće potrebu za takvom pripadnosti?

Gradovi postoje onoliko i onako koliko su i kako napisani. Tako ih najbolje poznajemo. A možda ih jedino tako i poznajemo. Čak i one gradove u kojima živimo. Čak i u njima tražimo ono što je o njima napisano. Pokušavamo u stvarnosti pronaći nešto od onog što postoji u tekstu. Pa tako, živeći u Sarajevu, a pogotovu kasnije, kada bih dolazio u Sarajevo, tražio sam, a reći ću i nalazio, u životu grada ono što su napisali Ivo Andrić, Isak Samokovlija, Nedžad Ibrišimović, Anđelko Vuletić, Dario Džamonja – da nabrojim samo neke među piscima koji su imali, svaki po jedno svoje napisano Sarajevo. Po njima je, a ne po svome mjestu u općoj kulturi čovječanstva, Sarajevo zbilja veliki, veliki grad. Zbog njih i njihove pripovijesti grada uostalom ima i smisla putovati u Sarajevo. Zagreb je, naravno, drukčiji. Zagreb su napisali Miroslav Krleža, Josip Horvat, u dnevniku “Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943.- 1945.”, Ivan Kušan u nizu romana za mlade, ponegdje Antun Gustav Matoš, ponegdje Ujević i Šimić, Simo Mraović u romanu “Konstantin Bogobojazni”, Ivan Lovrenović u romanu “U sjeni fantoma”, koji zasad postoji samo u beogradskom izdanju… Oba grada su, u takozvanoj stvarnosti, istovremeno i bolji, i gori od svojih književnih persona. Pritom, ja vjerujem da su originali u književnosti, dok je takozvana stvarnost bolja ili lošija kopija. Nikako nije obrnuto. Stvarno Sarajevo napisao je Ivo Andrić u brojnim svojim pripovijetkama i u nedovršenom romanu “Omerpaša Latas”, i to je original. Život je bolja ili lošija kopija književnosti. Život je privid, pripovijest je istina. A što se moje pripadnosti tiče, sarajevske ili zagrebačke, nikad vam ja nisam bio osobit pripadnik. Ali rat i preseljenje s pratećim neprilagođavanjem učinili su od mene savršenog nepripadnika. Dakle, nisam vam ja sarajevski, ali istovremeno nisam ni zagrebački. Ja sam ničiji, premda su to moji gradovi. Zato se trudim biti vrlo ažuran u birokratskom i formalnom reguliranju svog građanstva. Najuredniji sam u produžavanju dokumenata, u plaćanju poreza, u zadovoljenju svih administrativnih pretpostavki svoga postojanja. Takav sam upravo zato što znam koliko malo pripadam onome što pripada meni.

Ovom ste zbirkom nakon trideset godina zatvorili jedan krug, možda i otvorili time neku novu etapu svog stvaralaštva. Neću Vas pitati o čemu razmišljate sljedećem, dogodio se u međuvremenu i “Imaginarni prijatelj”, no mislite li iz ove pozicije da ste sada rekli sve što ste trebali o ratnom Sarajevu ili postoji mogućnost da se ponovno nekad vratite toj temi? I zašto je uopće nužno pisanjem se vraćati prošlosti, pogotovo ratnim traumama – što je česta tema naših književnosti? Svakako da tu postoji namjera da ne ponavljamo iste stvari u budućnosti, no je li ovo društvo spremno i sposobno to usvojiti?

Načelno govoreći, mi se bavimo sjećanjima, traumama i prošlošću. To je književnost. A to je u velikoj mjeri i ukupna umjetnost. Drukčije niti ne može biti, jer mi smo, kao bića, sačinjeni od onoga čega se sjećamo. Sačinjeni smo, dakle, od prošlosti. Fantomske ili relativno autentično upamćene ili dokumentirane. Ništa osim prošlosti, trauma i sjećanja niti nemamo, osim strepnje pred budućnošću i onoga najvažnijeg, po čemu se i razlikujemo od robota i ostalih zvijeri: imaginacije. Ona nas, naša imaginacija, jedina štiti da ne ponavljamo uvijek iste nesreće i da ne živimo neprestano kao u “Beskrajnom danu”, ponavljajući ono što nam se već bezbroj puta dogodilo. Kakva je u svemu tome uloga društva? To više ne znam. Nekad sam, vjerujem, znao. Mislio sam da je društvo ona ljudska zajednica koja se od čopora razlikuje po tome što teži pripitomljavanju svih naših pojedinačnih memorija, trauma i imaginacija. Ali danas mi se čini da ljudi koji ništa ne čitaju, ili ne čitaju dobru beletristiku, a koji ne samo da većinski čine društvo, nego o društvu odlučuju, nisu u stanju ništa imaginirati i nikoga pripitomljavati ili tješiti. Čini mi se da društvo danas podjaruje, razgnjevljuje i u neprestanoj agresiji vodi pojedince, umjesto da čini obrnuto. Nacija je u Hrvatskoj i u susjednim zemljama, a sve više i širom Europe, skupina ujedinjene mržnje i gnjeva. Što je i prirodno kad vidite tko joj se, naciji, stavlja na čelo. Dok slušate Andreja Plenkovića, ili bilo kojeg od njegovih ministara, vi slušate čovjeka koji u tri osnovna glagolska vremena, unutar tri sintaktičke konstrukcije, neprestano varira istih tristotinjak riječi materinjeg jezika. Njemu u hrvatskom više od tih tristo riječi i ne treba. A riječi materinjeg jezika uče se samo na dva načina: tako što sjedite uz ognjište, i netko vam beskrajno dugo pripovijeda narodne priče i zapjeva epske i lirske deseterce, ili tako što čitate dobru književnost, pa vam se riječi tako primaju u pamet. Treći način ne postoji, niti je ikad postojao. Danas, kao što znamo nema više ni ognjišta, ni usmenih pripovjedača i guslara, tako da je dvije trećine stanovništva praktično mutavo. Sama mutavost i nije, međutim, najveći problem. Problem je imaginacija mutavih, imaginacija onih kojima nikad nije ispripovijedana priča i nikad nisu pročitali “Kiklopa” niti “Ježevu kućicu”. Takvi ne umiju miriti zajednicu i ujedinjavati u empatiji sve pojedinačne traume, takvi samo umiju od pojedinačnih nesreća stvarati općenarodni gnjev.

Pristup “remasteriranja”, odnosno ponovnog pisanja vlastitog djela nije uobičajen u književnosti, kao što je to primjerice u glazbi. Postoje li neka djela za koja smatrate da bi trebala ili mogla biti ponovno napisana u ovom trenutku, odnosno da bi drugi pristup nekom djelu donio nešto značajno i vrijedno svijetu kakav je sada?

Remasteriranje postoji, ili je postojalo, u usmenoj narodnoj književnosti. Svaka je predaja remasterirana pripovijest. I to predaju čini silno uzbudljivom, izazovnom, privlačnom… Na neki način, to je ono zbog čega je i čitanje Biblije neusporediv doživljaj. Čitajući taj toliko puta izmijenjen tekst, koji je najprije prenošen od pripovjedača do pripovjedača, koji se krnjio zaboravom i nadograđivao maštom, a zatim je u nizu prijevoda mijenjao značenja, čitatelj se suočava ne samo s ukupnim iskustvom jezika, nego i s najšire zahvaćenom ljudskom imaginacijom. U tekstovima poput onog biblijskog, u njihovom prenošenju, zapisivanju, prenošenju, nadopunjavanju, sudjelovalo je toliko ljudi da oni doista jesu izgovoreni kolektivnim glasom i u njima doista postoji nešto sveto, bez obzira na to čitamo li ih uz dar vjerovanja. I, ti tekstovi su beskonačno remasterirani prije nego što su ovakvi došli u naše knjige. Također, umjetnost bajki i basni je praktično sve do dvadesetog stoljeća, pa ponegdje i kroz dvadeseto stoljeće, bila zasnovana na remasteriranju. Još ćete u dječjim edicijama iz šezdesetih i sedamdesetih naći bajke, basne i narodne pripovijetke za koje negdje na kraju knjige sitnim slovima piše da ih je “ispričao” taj i taj suvremeni dječji pisac. Recimo, meni se to jako sviđa. Zamislite da vam sad izdavač ponudi da napišete za treći osnovne “Ivicu i Maricu”, “Pepeljugu”, “Trnoružicu”. Ili da vam, kao braći Grimm, ponude da nanovo ispričate sve priče iz neke knjige tobože narodnih bajki. Postoji, međutim, i nešto što je meni još mnogo privlačnije. Recimo, nanovo napisati “Idiota”. Ili “Hamleta” napisati kao roman. Ili napisati “Mačku na usijanom limenom krovu”. I sve to, naravno, po sjećanju, bez ponovnog iščitavanja izvornika, tako da pisac ne bude ometen viškovima. Ako već maštamo, čini mi se izazovno svaki stvarno dobar tekst pisati nanovo. Dovršeno i zaključeno je samo ono što je nepopravljivo loše.

MLADEN OLJAČA – MOLITVA ZA MOJU BRAĆU

“Zatrpan sam zemljom. Ne dišem, ne mičem se, ne mislim, nemam sunca i sad mi je dobro. Ne znam da li je potrebno isticati da u boga ne verujem, ali kad su mi prijatelji prekrstili ruke na grudima, ja se nisam bunio, jer su tako prekrštene i ruke moga oca, kad je odlazio, i ruke moga deda, kad je odlazio. To je bila želja moje majke da kao dobar hrišćanin prekrstim ruke na grudima, jer sam, po njenom uverenju, u životu mnogo grešio. Moja majka tvrdo veruje da sam na zemlji mnogo grešio, i da je moja iznenadna smrt usledila kao kazna božja. O tome je ona meni govorila mnogo puta za života, u četiri oka: da bog vidi sve i da je njegova odmazda neizbežna. Razume se, ona nije upotrebljavala reč odmazda već reči iskupljenje greha, našto sam jа prkosio dobro naučenim rečenicama iz bogohulnih knjiga koje sam pomno čitao. Bespomoćna, ona se krstila i uzdisala. Okretala je glavu nebu i molila boga da bude blag i milostiv pri odmeravanju kazne, da svakako uzme u obzir moju lakomislenost i moju ludost…”

Mladen Oljača, “Molitva za moju braću”

Imao sam tri brata stričevića, sva trojica učitelji, oni poslijeratni, što svršiše nešto duži učiteljski kurs i predadoše se do kraja svom pozivu; i još tri brata stričevića, poslijeratne oficire, koji su stepenicu po stepenicu stigli do pukovničkog čina, predajući svoju dušu vođi s čijim su se parolama do kraja poistovjetili. Učitelji su mi bili bliži, iako su smatrali da previše izmišljam i dodajem onome što pišem o savremenosti, kako su to oni tumačili. Ili kako im je poslijeratna pedagogija nalagala. Bili su stariji od mene deset godina. Oficiri su smatrali da sam više socijalista italijanskog tipa, Berlinguerov čovjek, nego istinski komunista, a povremeno su smatrali da bi me trebalo uhapsiti jer to što sam pred njima pričao o potrebi promjena može da govori samo neprijatelj socijalizma. U vrijeme posljednjeg komunističkog vođe, zvanog Slobo, jedan od njih, meni najbliži i najdraži jer smo rođeni u istoj kući, naprosto me je istjerivao iz svog stana na Novom Beogradu zbog mog protivljenja novom Titu. Protivnik svakog kulta ličnosti, prepoznao sam u novom Titu karikaturu prethodnog Vođe i to, bar tu, pred svojim rodom, govorio tako. Nisu to prihvatali. Naročito ne dio porodice koji je bio izbjegao iz Sarajeva u posljednjem ratu, smatrali su da sam ja više kriv za njihovu kalvariju nego što je vladar sa Dedinja. Sve je ovo došlo poslije, mada mi se čini da je vrijeme proletjelo brzinom vjetra.

Ovo je ipak uzgredna priča o meni i jednom od učitelja, Branku, ličnosti, iliti junaku, nekih mojih priča, jedinom koji je čitao to što sam pisao i dao mi sve knjige koje je svojevremeno bio nabavio pokušavajući da završi fakultet, psihologiju, što mu nije polazilo za rukom pošto je već bio preskočio stepenicu srednje škole. Ta završenost zvonila je kao Oljačin lik stvarnošću koja je govorila da se nešto iz mladosti što se propustilo u vrijeme rata, ne može nadoknaditi. Kao da je riječ o dijelu mozga, ili duše, gdje se smjestio vakum, opasan kao crna rupa, kao đavolje boravište.  

U to vrijeme studirao sam matematiku a čitao gotovo manijački knjige izvan matematičke struke, kao da ću na ispite gdje se sva ta literatura traži. Adler, “Poznavanje čovjeka”, Frojd, “Uvod u psihoanalizu”, Jung, “Psihološki tipovi”. Nudio sam se Branku, kojeg sam volio kao rođenog brata, jer rođenog nisam imao, da ga ispitujem, knjigu po knjigu, ali on je to odbio pokretom ruke, nije htio na to da troši riječi. Da li je bio izašao na neki ispit, nisam znao, tek knjige su ostale meni kao najdraži poklon od njega. I još jedna knjiga, o kojoj je u ovom tekstu, riječ, “Molitva za moju braću”,  “našeg” Mladena Oljače. Branko je toliko volio tu knjigu da je nikom nije posuđivao, da bi je ipak na kraju meni poklonio. Ti si pisac, a Oljača je naš daleki rod, iz Devetaka, s one strane brda, dva sata hoda od Kalendera, treba da ga znaš. I mi smo nekada bili Oljače, pa smo promijenili prezime. Ovo je odličan roman. Mislim da i ti možeš da napišeš nešto slično tome. Slično po snazi, po ljepoti, ne po temi. Pisac ne smije kopirati svoga prethodnika. Tako je govorio Branko, između zalogaja u kući moje strine a njegove majke Stoje, koja nam je za doručak obavezno spremala cicvaricu. Poslije doručka takmičili smo se u poznavanju značenja riječi iz malog “Rječnika stranih riječi”, Bratoljuba Klaića, ako se dobro sjećam. 

Otvorio sam “Molitvu za moju braću”, nasumice, pročitao prvu rečenicu, zapravo naslov poglavlja: “Ide ona i nosi sunce na ramenima”. Dopalo mi se to što sam pročitao. Zašto? Vidio sam u njoj Branka, koji je sjahao s bicikla, a prema njemu ide jedna od onih djevojaka o kojima mi je pričao svoje mladalčke priče. I ne samo mladih i ne samo djevojaka. Zato on voli tu knjigu, pomislio sam. Junak priče nije mogao da odoli lijepoj ženi kao neki moderni Alija Đerzelez. Mislio je da mu svaka pripada, samo ako joj se obrati. 

Ostavimo to za kasnije. Bitno je čitanje. A Počeo sam od prve strane, rečenicu po rečenicu, ispovijest mrtvog čovjeka. To je zaista novina kod nas. Unutrašnji monolog. Ne do kraja proveden, ali dovoljan da bi se odmakao od bardova, bar dvojice koji su pritiskali cijelu generaciju poslijeratnih pisaca, Andrića i Ćopića. Krleža je bio nekako izvan ovog poređenja, do njega ću stići tek kroz eseje, ali o tome kasnije. Priča me je nosila, pročitao sam je više puta, prvo stranicu po stranicu, kasnije dijelove koji su mi se posebno sviđali. Ali u javnosti, ocjene knjige zelenih korica bile su dijametralno suprotne. Čas sam bio zbunjen, čas, opet, sasvim saglasan s tim ocjenama. 

Politički komesar kulture, Mladen Oljača se svojom knjigom ukazao kao disident te kulture. Nisam ništa znao o toj političkoj strani njegove ličnosti, do toga ću doći tek kada se on preseli iz Beograda u Sarajevo, gdje će zastupati neke stavove koji su se malo kome od književnika sviđali. Naprotiv, kao što su ga ignorisali u Beogradu, ovdje je dočekan s još većom ignorancijom, prvo kao neko poslat odozgo, onda kao čovjek koji naizgled jedno govori, drugo piše, a treće radi. Djelimično slično Daviču koji je „pobjegao“ iz Beograda i nakratko se skrasio u Sarajevu, svojim djelovanjem u novoj sredini više je odmogao svojoj literaturi nego što je pomogao sebi. Umjesto da ostane tamo gdje se oglasio i da potvrdi svoj neosporni dar, Oljača je postao poznat rečenicom: „Ko jede ijekavski hljeb ne može pisati i govoriti ekavski“. U to vrijeme nekoliko stotina učitelja čistih ekavaca radilo je u b-h školama. Među njima bilo je čak i Crnogoraca koji su govorili ekavski. Takva im se parola nije mogla svidjeti. Uopšte, sve to komesarsko djelovanje u kulturi, pogotovo u književnosti, već je odudaralo od duha vremena, postajalo anahronizam koji partijski djelatnik ne vidi i ne osjeća. Nisam ni ja bio načisto kojoj bih se privolio strani. Povremeno mi se činilo da su ti tvrdi komunisti više u pravu nego oni koji se polako smekšavaju, puštajući drugoj strani da se oskoli i otvori. Bosna i Hercegovina ipak je djelovala prerigidno. Neprikosnovenog Đuru Pucara Starog, smijenila je trojka, Hamdija Pozderac, Branko Mikulić i Nikola Stojanović. Da bi tri naroda imala svoje predstavnike. Ta struktura prenijela se i na kulturu, pa su ključni ljudi kulture u BiH postali Hasan Grabčanović, Mladen Oljača i Hrvoje Ištuk. To su bili partijski kadrovi koji su djelovali u ime CK (Centralnog komiteta) i vodili računa da sva tri naroda budu jednako zastupljena u svim manifestacijama, izdavačkim uredništvima itd. Tako je bilo i u austrougarsko vrijeme, a zvalo se „bosanski ključ“. Bez tog ključa ne može se ni zaključati ni otključati Bosna i Hercegovina. 

„Molitva za moju braću“ je u godini svoga pojavljivanja bio sigurno najbolji roman sh jezika i zasluživao NIN-ovu nagradu te 1957. godine. Nije je dobio. Nagrađen je Aleksandar Vučo za roman „Mrtve javke“. Oljača nije mogao, jer su tada u žiriju bili ljudi koji su provodili i u kulturi upravo politiku iz koje je ponikao i od koje se kasnije nije mogao da odmakne ni on sam. Umjesto nagrade, slijedili su mnogi sastanci na kojima se on morao da brani od optužbi da sumnja u naš socijalistički put. Dobro, pitali su ga oni iznad njega, odakle onda ubistvo glavnog junaka. Zar je poslijeratno vrijeme bilo toliko loše, da glavni junak, Draško Jaruga, žali za ratom? A Draško Jaruga se u mirnodopskom vremenu premetnuo u čovjeka koga je njegova žena ubila. Prešao je sve granice morala, prokurvao se, nije poštovao nikakav red i zakon. A u osnovi bila je njegova neiživljenost u vremenu kada je svoje najljepše mladalačke godine proveo po šumama i rovovima. Da li se to moglo nadoknaditi?

Tu sam vidio i mog Branka, seoskog učitelja, koji je bio premlad da učestvuje u borbi, ali je poslije rata po direktivama prebacivan iz sela u selo, sve zabačenije od zabačenog.  Pričao mi je o tim mukama, kada je svoju prvu službu imao u muslimanskom selu i gdje se morao javiti njihovom hodži da bi ga narod prihvatio. To je bilo izvjesno poniženje za to selo, da učitelj, Srbin, uči muslimansku djecu. Mi oko Kozare i sa Kozare nismo taj nacionalni ključ shvatali. Tek kasnije sam ga razumio. Tada još ne. Kao i još neke bitne stvari za Bosnu i Hercegovinu koje to nisu za druge republike. U mjestima uz Unu živjeli smo skupa, ne govoreći više o proteklom ratu. Uglavnom nismo imali očeva, ali se nismo pitali na čijoj su strani bili naši očevi. 

Poslije desetak godina uspio je Branko da dobije mjesto vaspitača u đačkom domu, u Bosanskoj Dubici. Tu počinju njegove muke. Zaljubio se u djevojku koja je bila još maloljetna, ili tu negdje, na prelazu u punoljetnost. Niko to u početku nije znao ali je doznala njegova majka Stoja. A ona je bila gora od moralne partijske milicije. Branko je dolazio u Kostajnicu kod nas, moja majka ga je primala, bili smo porodica, a strina Stoja bi čula za to i silazila sa sela sva nabrušena i spremna da djevojku isjecka na komade malom sjekirom koju je krila u torbi. Koji je to samo bio rusvaj, skupljao se narod, neki su zvali i miliciju, ali ovima nije bilo do toga. 

Branko je bio veliki osvajač ženskih srca, njegove bi me priče dugo držale budnim. Život koji je vodio, o čemu ja tada i nisam razmišljao na ovaj način, bio je neka verzija našeg kazanovizma. O studiranju tu nije moglo biti ni govora. Sav je bio rastresen, osjećao je s  vremenom da će ostati seoski učitelj do penzije, što mu se na kraju i desilo. Znao je da se napije, tada nije bio nimalo prijatan. Takav, pijan, već u godinama, vozio je automobil i više puta survavao se s puta u neki jarak. Obično bi se automobil prevrnuo na krov, a on se izvlačio, nagruvan i prljav. Pijan, bio je izvan sebe, gotovo sličan svojoj majci, onako opakoj. A nju je izjedao rak želudca od koga je brzo umrla. Poslije će isto to da se desi i Branku, u godinama kada je mogao da ponešto stvori, potpuno se predao stolariji. Stvorio je svojim rukama sve što je od drveta bilo u njegovom stanu. Divio sam mu se na tome.  

A šta se zbivalo sa Oljačom i njegovim Draškom Jarugom? Poput onog pijetla što prerano kukrikne, pa ga domaćin spremi za ručak, tako je bilo s Oljačom, njegov je junak doveo svoju ženu do potpunog rastrojstva. Prokurvala se i ona. Pratimo dvije priče, mušku i žensku. Smije li se u socijalizmu govoriti o izgubljenoj generaciji? Oljača je „prerano“ napisao svoj roman. S jedne strane dobijao je iskrene pohvale, s druge partijske teške kritike. Kako je ta kritika morala da zagrebe partijsku svijest pravovjernih čuvara NOB-e: „Zar klanja i krvoprolića imaju smisla? Zar je neophodno da moja ruka ubija, ili je njena svrha ovde, u otkrivanju tajni zaspalih devojaka?“ To je već priča o komunističkom moralu? Prvo onom među partizanima, gdje se počesto ubijalo bez bitnog razloga. Draško Jaruga je učestvovao u tim egzekucijama. Ubio je svoju djevojku skojevku, po naredbi kolega. Na to se sada nadovezalo pitanja o moralu utjerivanom u narod. Ali tu su više stradavali bivši skojevci i komunisti nego ljudi izvan Partije. U stvari, Partija je pucala po šavovima. 

Prikazivati to u bilo kom umjetničkom žanru bilo je teško. Partija se brinula za zdravlje naroda, na svoj način, zabranama i kažnjavanjem. Tek će se kasnije ta tema razvijati, prvo na filmu, onda i u literaturi. U biti, riječ je o slobodi čovjeka da raspolaže svojim životom. Partija, kao i crkva, uvijek smatra drugačije – tvoja sloboda je ograničena, ne onim što drugima smeta, nego što partiji smeta. Zato je Oljačin roman, i na tom planu, pored jezika i novog stila, inovativan za svoje vrijeme, a meni značajan jer sam vidio da se i ovdje, u ovom jeziku, može pisati drugačije. Za sve to je i meni trebalo vremena. Oljača je bio prvi koji je razbio moj dječački pogleda na svijet oko mene kojega sam se čvrsto držao i u Partiji, kao mali partijski vijak. 

 Jesam li ja vidio sebe više kao Draška Jarugu, ili kao pravojerne komuniste koji su kritikovali roman kao štetan po partijski moral? Komunista mora biti za uzor, čak i ako mu Partija naredi da bude u streljačkom vodu pred kojim stoji njegova djevojka koja je ne pitajući uzela komadić sapuna. Znamo više takvih priča. Ali ne znamo ko je zaista bio u pravu u ratu. O tome se nije smjelo pričati u miru. Strašna je priča o djevojci koju su optužili za izdaju i osudili na strijeljanje, da bi se pokazalo da su dokazi netačni. Šta da rade? Da o tome ne govore nego da je strijeljaju.Ako su toliki umjetnici između dva svjetska rata sami sebe nazvali „izgubljenom generacijom“ što se to ne bi smjelo primijeniti i na nas? Naprosto, to je prošlost. Zaboravi. Kao i Goli otok. 

Tek kasnije sam doznao da sam pred kraj rata kršten u crkvi, a krstio me je pop partizan. To se tada moglo i na Kozari, dok nije uspostavljena mirnodobska vlast, ali uskoro više ne. Zato Jaruga, mrtav, u svom grobu čuje majku koja mu govori o krštenju i odsustvu popa na sahrani. Oljača je stvorio junaka životnijeg nego što je smio biti u poslijeratnom vremenu. Ali, sam, poput moga brata stričevića, potpukovnika, nije mogao da odmakne od novog Tita. Kako je planuo rat u Bosni i Hercegovini, Oljača se preselio u Banjaluku, gdje je dobio vilu sagrađenu za bivšeg rektora banjalučkog Univerziteta. Odlazio sam do njega na razgovor i šah, sve do pred njegovu smrt, kada sam mu predložio da nas dvojica odemo u Devetake i na Kozaru gdje bismo snimili bar jednu, ako ne i više televizijskih emisija. Prihvatio je i kada sam sve bio spremio njegova supruga je to zabranila. Navodno, slab je poslije operacije. Nisam joj mogao reći da je baš to razlog zašto želim da ostavimo nešto trajno. U stvari, tih dana više smo razgovarali o ratu i o Slobi. Ona je bila sva za Slobu i zabranila je da se Mladen više viđa sa mnom. E moj, Draško Jaruga. Šta od tebe žena uradi! Uskoro je umro. Šta bi napisao s one strane groba? Možda ono što je na kraju napisao u svojoj „Molitvi za moju braću“.

„Slušam govor. Posle svega: govor. Ljudi i ne slute koliko ponekad imaju hrabrosti u ocenama. Smešim se, u grobu. Taj što se oprašta sa mnom veoma je smeo. Hvali me. Znam da nije u pravu, ali mi je drago. Milo mi je. Volim pohvale, makar i u mrtvačkom sanduku. Volim lepe reči koje mi upućuju. Volim laskanja. Uvek sam verovao da sam nešto izuzetno, nešto iznad prosečnog ljudskog stvora. Sad vidim da sam se varao. Milo mi je što mi laskaju. Čovek sam, a čovek voli da čuje o sebi lepu besedu, makar i u grobu.“ 

Napomena

Kada sam napisao prvu verziju teksta kojom sam počeo seriju „Moje knjige“ nije mi do kraja bila jasna koncepcija te serije. Ali vrijeme čini svoje, pisanjem čovjek izbrusi svoje ideje, jer samo pisanjem saznajemo o čemu razmišljamo. Tako je i sa mojim tekstom o romanu Mladena Oljače. Čini mi se da sam ga sada bolje smjestio u njegovo vrijeme, u moje vrijeme odrastanja. Zato ga ponavljam kao da i nije imao tu prvu verziju. 

Novi Zagreb od Zagreba razlikuje se po tome što je novozagrebačka povijest još uvijek kraća od očekivanoga čovjekovog životnog vijeka. Tako tu žive dame i gospoda koja živo pamte vrijeme nastanka ovoga grada. Pamte kako su kopani duboki temelji Jelinekovih tornjeva, pamte melioraciju bara i močvara, izgradnju limenki koja je podsjećala na slaganje lego kockica, pamte kako su im pred očima, dok su sedamdesetih vješali rublje po svojim balkončićima, nicala nova naselja, i pamte kako je novozagrebačka toponomastika, koju su, prema legendi, smišljali u nekakvom bircu pjesnik i njegov kolega, postepeno ulazila u govor i u svijest Novozagrepčana. Novi Zagreb od Zagreba razlikuje se po tome što naši stariji susjedi pamte bulu novozagrebačkog Bele IV, pamte biskupa Duha, najezde Avara i Turaka, i sve ono drugo za što su Zagrepčanima, ili Starozagrepčanima potrebne povijesne knjige i arheologija.

U tom Novom Zagrebu odvajkada, preciznije od vremena njegova nastanka, postoje minijaturni frizerski saloni. U prizemljima nebodera, u adaptiranim prizemnim stanovima limenki, tijesni i skromni, s jednom ili najviše dvije frizerke, haubom koja se odavno ne koristi, ali stoji tu kao znak i totem, sa zrcalima iz Ikee, i s pločom na kojoj je naziv lokala i ime vlasnika. Ta ploča uvijek je malo skrajnuta, budući da to nije pravi dućan, s pravim izlogom i zasebnim ulazom, nego se radi o improvizaciji, koja nikada neće sasvim urasti u prostor i u građevinu, jer projektant jednom davno nije predvidio da tu bude lokal. Novozagrebački se frizerski saloni po tome razlikuju od onih zagrebačkih. A razlikuju se i još po nečemu: tu ne dolaze mušterije iz svih dijelova grada, tu ne friziraju čuvene frizerke, koje umiju umiješati boju bolje nego Tizian i Tiepolo, i kod kojih dolaze estradne zvijezde i Ivica Todorić. Tu, u te novozagrebačke salone, dolazi neki puno ozbiljniji svijet. Gospođa s dvanaestog kata, koja drži do toga da i u devedesetoj dvaput mjesečno dolazi na frizuru. Prodavačice iz periferijskih dućana, svršene studentice pred odlazak na prvi razgovor za posao, radnice kojima je od sveg životnog luksuza ostalo samo to da idu frizeru… Osim toga, većina tih novozagrebačkih frizerskih salona je uniseks. Tu je dolazio, dok se nije upokojio, i gospodin one gospođe s dvanaestog kata. Pa su zajedno, ruku pod ruku, svježe frizirani, dočekivali unuke kad bi im jednom u dvije godine svratili iz bijela svijeta. Novozagrebački saloni važna su mjesta tog grada koji živo pamti svoju mladost i vremena svoga nastajanja: tu se dolazi pred smrt i pred konačno preseljenje u starozagrebački krematorij. Frizeraji su mjesta koja i sirotinji čuvaju iluziju ljepote i mladosti. Iluziju da su gospoda. Zagreb je, Novi, koliko i stari, grad gospode.

Sabina Samardžija hrabra je frizerka iz Sigeta. Njezina hrabrost sastoji se u tome što je javnosti na ravnanje predala informaciju da ju je državna inspekcija kaznila što je pri zaokruživanju cijena u eurima bojenje kose poskupila za devet centi, a žensko šišanje za trideset šest centi. Kažnjena je tako da ukupno plati 3.318,07 eura. Da bi samo svojim “poskupljenjem” zaradila novac u visini propisane kazne, gospođa Sabina morala bi šišati 9216, 86 novozagrebačkih gospođa. Ili bi morala obojati kosu 36.867,4 gospođe. Nešto bi bolje prošla ako bi cjelokupnu cijenu usluge uložila u otplaćivanje duga pravednoj državi, ali ni tada odmjerena kazna ne bi bila u skladu s “prekršajem” ili sa “zlodjelom” koje je gospođa Sabina počinila. Kada kazna za nešto nije u skladu s prekršajem, stvarnim ili fiktivnim (kao što je u ovom slučaju fiktivni), tada je riječ o strategiji žrtvenog ovna, ili strategiji Pedra. Kažnjavajući gospođu Sabinu državna inspektorica, preciznije Andrija Mikulić, ministar Filipović i premijer Plenković služe se metodom karakterističnom za neslobodne države i razbojničke družine: kažnjavaju pojedinca radi tobožnjeg prekršaja, da bi zaštitili razbojnički princip. Mikulić, Filipović, Plenković, njihova družina, kao i mediji koje kontroliraju, nemaju ni načina, a ni želje da kazne one koji su doista iskoristili konverziju za podizanje cijena od po trideset-četrdeset posto, recimo redom sve velike lance prehrambenih trgovina i supermarketa, pa zlostavljaju ljude poput frizerke iz Sigeta. Zlostavljaju nemoćne, uplašene i obeznađene radnike i sitne obrtnike, koji nisu na vrijeme pobjegli u Irsku, Njemačku, kojekuda. I kojima je, pored svega ostalog, stalo do one stare gospođe s dvanaestog kata. Jer ako oni odu u Irsku, što će biti s njom, koju još samo ta frizura drži na životu? Nije lako otići u Irsku ako ovdje ostavljaš nekoga svog. I ako voliš domovinu, jer domovina voli tebe. A domovina ti nije nešto apstraktno, nego tvoj neboder, tvoje limenke, tvoj kvart.

Ali ne bismo o ovom danas govorili da gospođa Sabina Samardžija nije doista hrabra žena. Prijavivši razbojništvo koje je nad njom počinila inspekcija, prijavivši razbojništvo koje je nad njom počinila država potvarajući je da je ona, Sabina, ta razbojnica, ona je postupila drukčije nego što postupa golema većina građana naše zemlje, a onda i golema većina sitnih poduzetnika, obrtnika, radnika, zanatlija, vlasnika kafića, kuhara i konobara… Oni kad ih država ovlašteno opljačka, kad ih prevari, kad ih ciljano dovede na prosjački štap da bi vazalski pogodovala svim tim lidlovima, konzumima, de-emovima i ostalim kurvinskim briselima, samo skrušeno pognu glavu i odustanu čas prije nego što će oni i njihova djeca početi gladovati. Ali sve dok zbilja ne završe u Irskoj, pa čak i tada, oni neće učiniti ono što je učinila hrabra i čestita gospođa Sabina Samardžija, vlasnica i jedina frizerka u jednom novozagrebačkom uniseks frizeraju. Oni se boje javnosti, oni se plaše države i njezinih institucija, njih su bijednici na položajima u Vladi, Saboru i kojekakvim institucijama, komisijama i inspekcijama uspjeli uvjeriti da su nešto krivi. Gospođu Samardžiju nisu, za razliku od njezinih supatnika i pripadnika iste društvene klase, uspjeli uvjeriti da je kriva, i da je još dobro prošla. Ona je javnim učinila njihovo razbojništvo! I to je, možda, hrabrije nego se, poput Roberta Saviana, poigravati s talijanskom mafijom. Saviana će, možda, netko ubiti, ali će istovremeno na njegovoj strani biti milijuni ljudi. Tko je na strani frizerke iz Sigeta? Sindikat? Poduzetničke udruge? Ne, oni će njezin slučaj samo dalje zloporabiti da bi zaštitili sve te lidlove, konzume i njima slične od tobožnje harange i hajke koju Vlada vodi protiv njih. Hrabra gospođa Samardžija u ovakvoj, bolesnoj i degeneriranoj zajednici postoji samo za mušterije iz svoga frizeraja. Ali ni oni se neće usuditi ništa da kažu. I njih je država, uglavnom bezumnom pljačkom, koja se provodi na legalan i na ilegalan način, uspjela uvjeriti u to da su nešto krivi. Kao što, možda, i jesu krivi, jer je u državi koja se služi ovakvim oblicima razbojništva zakoni tako postavljeni da je sitnim i nezaštićenim pojedincima teško, ili nemoguće, živjeti a da takve zakone ne krše.

Inspekcija Andrije Mikulića neće biti kažnjena zbog provedenog razbojništva nad gospođom Sabinom Samardžijom, niti će gospodin Mikulić napokon biti potjeran s dužnosti. Stvori li se pritisak javnosti i onih malobrojnih doista slobodnih medija, identificira li se javnost s frizerkom iz Sigeta, mikulićevci će velikodušno povući svoju odluku, pa će frizerki samo uputiti upozorenje. Ali razbojništvo time neće biti poništeno. Pogotovu što će se još jednom pokazati da se građanin samo sretnim spletom okolnosti može zaštititi od ove vrste administrativnog nasilja i materijalnog i moralnog pritiska države. Koliko je onih za koje se nikad i ne sazna? Koliko je onih koji nemaju tu vrstu građanske hrabrosti? Pa, zaboga, zar je Hrvatska doista takvo društvo i takva zajednica da je njezinim građankama i građanima potrebno junaštvo Rade Končara da bi u Novom Zagrebu držali frizeraje? Dakle, čak i ako mikulićevci ponište svoju odluku, čak i ako se ministar Filipović osobno ispriča gospođi Sabini i kao osobni znak pažnje pokloni joj fen, čak i ako joj Plenković lično dođe na frizuru – što sve skupa nije baš jako vjerojatno – cilj razbojništva bit će ostvaren. Građani će ostati zastrašeni iluzijom o zakonitosti postupka. Iluzijom o zakonitosti državnog razbojništva.

Poznajem jednog zagrebačkog kestenjara, hrvatskog branitelja, kojemu je istekla dozvola za njegovu minijaturnu kestenjaru pred sam kraj Bandićeva života. Možemaši mu dozvolu ne produžuju, ali on je i njima zahvalan jer ga puštaju da radi ilegalno. Prestravljeno je reagirao na moju ponudu da njegov slučaj iznesem u javnost. Da ga zaštitim, sad ću reći da sam priču o njemu izmislio. Nismo svi hrabri kao gospođa Sabina Samardžija. Jedno je ići na neprijateljske metke, a nešto sasvim drugo je ići na pečate i paragrafe. 

Bađi Burić je predao zahtjev za penziju u četrdeset osmoj godini života, i ponovo postao čovjek-sjenka, kao početkom šezdesetih godina u Beogadu. Opet se vukao po neuglednim stanovima, ali više nije igrao poker nego remi: u sitnu lovu, s penzionerima i propalicama. Izbjegavao je susret sa bivšim kolegama iz Službe, a poslaniku Liberalnog saveza Jablanu, rekao je poluglasno da će na izborima u decembru 1992. glasati za indipendiste, jer vlast se udružila s četnicima protiv kojih se borio njegov otac, i za koje je vjerovao da su za vijek i vjekov nestali s istorijske pozornice.

 Bađi je znao sve trikove kamufliranja, ali niko se živ s biografijom udbaša u vrijeme promjene ideološkog sistema i raspada države, na tako skučenom prostoru od dvije paralelne ulice, nije mogao izgubiti iz vidokruga prijatelja i neprijatelja. Istina, on nije imao lične neprijatelje, jer nikad nije bio pretenciozan niti moćan da bi ga neko čekao na nišan, ali jedne oktobarske noći 1992., na vrata njegovog stana na Dvorskom trgu, kao bez duše je pokucao Pop, debeli kibicer, koji je cijeli život policajcima i krimosima prenosio intrige i sitno se grebao od njih.

“Poslao me Arkan, da te dovedem”, bio je zadihan, blijed u licu.

“Đe je Arkan”, Bađi ga je gledao kao da mu je rekao da ga traži njegov otac Đorđije, koji je poginuo prije skoro pola vijeka.

“U hotelu Crna Gora. Pitao je đe si, i ko bi te mogao dovesti.”

Bađi se namah obradovao ovome glasu, a onda se uplašio. Zašto se sjetio baš njega? Je li možda Komandant, kako su ga zvali njegovi Tigrovi, načuo da Bađi simpatiše separatiste? Prošle su mu kroz glavu mnoge slike iz vremena   komunizma, kad je Arkan  govorio da je jugoslovenski opredijeljen i da je nacionalni Crnogorac. Ali ljudima iz njegovog svijeta nacije i ideologije su samo dekor za ispoljavanje prestiža i moći. Tako je sin komunističkog pukovnika prije godinu dana došao na Badnje veče 1991. – zajedno s probranim Tigrovima, njegovom paravojnom jedinicom –  da zaplaši Cetinjane, zagovornike autokefalnog statusa pravoslavne crkve u Crnoj Gori. S Amfilohijem Radovićem, mitropolitom Srpske pravoslavne crkve, ispred Cetinjskog manastira naložio je  cerovo drvo, koje je  sjećanje na vatru  vitlejemskih pastira, što su je zapalili  u pećini, kad se rodio Isus Hristos, božansko novorođenče.

Arkan je u foajeu ispred hotelskog kazina sjedio na čelu dva spojena stola. Bađi se bio zadihao uz stepenice, iako je kockarnica na prvom spratu, a kad je ugledao komandanta Tigrova, ušeprtljio se kao nekad pred Mujom Kovačevićem. Malo je oklijevao prije nego što je krenuo prema momcima u kožnim jaknama i mladolikom čovjeku u elegantnom Versace sakou sa maramicom u spoljnom džepu. 

“Gde si bre Bađi. Nigde te nema. Pitam gde je Bađi, i niko ne zna. Ko da si u zemlju propao.”

“Penzija Komandante. Duboka ilegala.” Bađiju je samo izletjelo “komandante”, i onda počeo da se smije nekontrolisano, na nervnoj bazi. Za trenutak svi za stolom  instinktivno su pogledali Arkana, čekajući njegovu reakciju: kad se on nasmijao, i ostali su prsnuli u smijeh.

“Dođi Bađulence, nisam mogao doći u Crnu Goru a tebe da ne vidim.” Rekao je to pokroviteljski, kao da mu je u pitanju  mlađi rođak. Bađi je znao da Arkan folira, jer  prošle godine za Badnji dan nije ga se sjetio, a dolazio je još par puta u vezi transporta cigareta za Bosnu i Baranju. Pomislio je da  je “komandant” i sad dobro raspoložen, jer je napravio dobar posao s ovdašnjom ekipom koja ima monopol šverca cigareta. 

“Ajmo Bađi, da bacimo koju”, ustao je i iz džepa izvadio novčanicu od hiljadu maraka i tutnuo je  penzioneru u mesnatu ruku. “Ne volim da mi kriziraš.”

Arkan je pokrivao žetonima srednji sektor ruleta, na isti način kako je to radio Nikola Zeković, i poslije nekoliko udaraca od po desetak hiljada DM Bađi je bio siguran da je neko”namjestio” rulet, jer nije bilo uobičajene  direktora kazina i nervoznog mijenjanja  krupijea za stolom,  kad kockarnica gubi veliki novac. Igra nije trajala više od tri sata, i  Arkana je imao žetona u vrijednosti više od trista hiljada DM. U jednom trenutku  pogledao je na sat, i rekao : “Dosta je igre večeras.” Krenuo je na kasu, zajedno s dva krupijea koji su nosili gomilu žetona od hiljadu DM. Pošto je blagajnik izbrojio žetone i isplatio novac, Arkan se okrenuo prema Bađiju, tutnuo mu još pet smeđih novčanica Deutsche Bundesbak sa potretima braće Grim. Onda se mangupski okrenuo prema kibicerima:

 “Pripazite mi Bađija.”

Bađi se poslije susreta s Arkanom   vratio među žive: vratio se u  svoj jednosobni stan u Budvi, koji je bio prije petnaest godina razmijenio za svoju nekadašnju gasonjeru u Kosovskoj ulici. Na Cetinje je uglavnom boravio u zimskim mjesecima, i već oko Đurđevdana, spuštao se na primorje, čekajući stare krimose koji su u međuvremenu, u vrijeme prvobitne akomulacije postkomunističkog kapitalizma, postali “ugledni biznismeni”, vlasnici hotela, restorana, kazina, noćnih klubova, biznis centara, benzinskih pumpi… Oni su u vrijeme međunarodnih sankcija Srbiji i Crnoj Gori – u kojima su ove republike bile kriminalizovane zbog ratnih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini –  postali dio nove društvene elite koja je s osjećanjem pomiješanog prezira i sažaljenja gledala na  nekadašnje poslodavce iz Druge uprave Državne bezbjednosti. 

O svojim mladenačkim avanturama u ljetnjim baštama restorana opušteno su lamentirali u društvu duplo mlađi pratilja  pušeći tompuse i ispijajući koktele. Imali  su stanove i rezidencije u turističkoj metropoli, a u kazina su išli s vremena na vrijeme, toliko da ih mine želja. Bađija su i dalje gotivili  stari mangupi, jer nije kao murijaš izigravao neku pataricu, i uvijek je imao vremena da ih sasluša, i preokrene na šalu njihove ponekad   potpuno blesave prijedloge u vezi akcija prema političkim emigrantima, stranim špijunima i neprijateljima SFRJ. 

Nije ga napustio smisao za humor ni u penziji: zabavljao je nove “kontroverzne biznismene” svojim slonovskim  pamćenjem, smiješnim anegdotama na račun nekadašnjih šefova Udbe, imitiranjem Milivoja Majke i Vuksana Vrbice, kao cijele galerije kockara, kurvi, drukera i ostalih likova koji su posjećivali divlje kockarnice.

Bađi se  ponovo primakao Službi pošto se krajem devedesetih godina vladajuća politika u Podgorici nakon sukoba sa  Slobodanom Miloševićem distancirala od četničke ideologije. Novi šef republičke Udbe Maraš, koji se dugo godina kalio u saveznoj Udbi, predložio mu je da zamrzne penziju i vrati se u Udbu, jer u neravnopravnom ratu sa Beogradom dragocjeni su stari kadrovi koji poznaju “ulicu”, ali i stare udbaše i saradnike.  Bađi nije prihvatio ni odbio ponudu, jer nije do kraja vjerovao starom udbašu koji je većinu karijere proveo u Beogradu. Na kraju ga je Maraš ubijedio da može  koristiti državi iz drugog plana, da neformalno i dalje održava kontakte s gangsterima koji su  i dalje su u raznim igrama, gdje se preplijeću kriminalno i političko podzemlje i tajne službe. 

Izgledalo je da Bađi Burić ne stari kao drugi insani, kao njegovi mnogo moćniji kolege iz komunističkog vakta koje je pregazilo vrijeme. S  dvadeset godina bio je starmali: barem petnaest godina stariji od svog kalendarskog godišta, a kao šezdesetogodišnjak izgledao je mlađi najmanje dvadeset godina. Mesnato lice mu je i dalje bilo zategnuto, i nijedne bijele dlake nije imao na glavi. Ni njegova  interesovanja se nijesu  mijenjala. Jednako je  bio opčinjen Podzemljem i Službom, kao propali student prava i na pragu starosti, kad većina ljudi vodi za ruku unučiće i prati vremensku prognozu. 

No, ako je Bađi ostao isti kao što je nekad bio, svijet oko njega se neumitno promijenio:   komunizam koji se svakome – i onima mnogo pametnijim od njega – izgledao  tako moćan i zastrašujući nestao je preko noći, bez borbe. S nestankom komunizma mnoge njegove bivše kolege i saradnici kao da su izgubili svrhu svog življenja.  Ovi  ljude-sjenke, bivše pripadnike Službe, koji po navici još svako jutro kupuju Pobjedu, nekadašnji list Socijalističkog saveza radnog naroda Crne Gore, Bađi  je brzo zaboravio, kao i oni njega. Ali, i oni su njega izbjegavali, jer su čuli kako je pobenavio: da otkriva i konstruiše  različite priče  o akcijama Udbe protiv neprijateljske emigracije, čak i u onima slučajevima u kojima nije učestvovao ili ih je čuo iz druge ruke. 

Odavanje tajni za bivše agente – i diplomate – najstrašniji je esnafski zločin: jednak je veleizdaji. Jer, pripadnici tajnih službi su u jednu ruku monasi, posljednji bedem zaštite i očuvanja naroda i države. Iznositi na vidjelo tajne podatke i akcije  skaredno je, skrnavljenje je svete tajne, poput  sveštenika koji  javno iznosi ispovijesti vjernika koji mu je povjerio svoje  grijehe. Ali, šušorenje bivših udbaša o tome da Bađi kompromituje njih i Službu  bilo je samo  djelimično tačno. 

Bađi je uvijek govorio o Službi i kriminalcima, o onim znanim, koji su se mogli redovno čuti u cetinjskim kafanama i budvanskim ljetnjim baštama, ali bi s vremena na vrijeme pomenuo i nepoznata imena koja su misterozno zvučala, poput Stanka Čolaka ili Srećka Šimurine. No, nikad se nije izlanuo  o tome ko je naređivao i izvršavao  udbine specijalne akcije. Nagovještavao je svoju važnu ulogu u obračunu s emigracijom, ali kadgod  bi neko pomenuo egzekutore istaknutih ustaških i četničkih aktivista, na primjer  bivšeg direktora Ine Stjepana Đurekovića – nekolicina kilera Udbe svojevremeno su se   hvalili da su učestvovali u ubistvu emigranta za kojega se kasnije saznalo da je bio agent BND – zaćutao bi, ili prebacio priču na nešto sporedno. 

 Rijetki su bili tipovi iz Službe, poput Vučića Cemovića, koji su Bađija, ovisnika o kocki,   lako čitali, “kao bukvar”.  Cemović se uoči sloma komunizma, raspravljajući o crnogorskim kadrovima Udbe, povjerio saveznom ministru Ćulafiću: “Branko Burić je jedini rođeni obavještajac među našim kadrovima ‘dolje’, i njegova glavna prednost je upravo u nekonvencionalnosti, u tome da se svakome može uvući pod kožu. Ove osobine  ga, istina, s druge strane karijerno limitiraju.”  

Druga Bađijeva osobina, koja je takođe, zavisno od okolnosti, prednost ili mana,  bila je u tome što ga je rijetko ko ozbiljno shvaćao. I on je imao podvojeno osjećanje u vezi tog potcjenjivanja: odgovaralo mu je da ga potcjenjuju kad je pripremao neku lukavost, a opet smatrao je nepravednim što su drugi, sa višim školskim kvalifikacijama, preko lažne ozbiljnosti i moralno-političke podobnosti, stvarali autoritet na račun njegovih postignuća.  

Bađi je sa mnom je bio oprezniji nego s drugim krupijeima u kazinu Maestrala, i nijednom nije pokušao da me uvuče u njegove  spletke povezane sa stalnim igračima i osobljem kazina. On je u stvari zazirao od ulaska u kazino, i neprestano se muvao oko hotelskih barova, terasa, restorana. No, kad smo se ponovo  sreli, poslje dvadeset godina u  kafani Napoli, koji je pored njegovog cetinjskog stana na Dvorskom trgu, shvatio sam da on o meni zna puno više nego što sam pretpostavljao. Rijetko sam svraćao Napoli, jednom sedmično ili jednom u petnaest dana, ali kad sam ušao u kafanu tog aprilskog dana imao sam osjećaj da Bađi –  koji je sjedio  sâm  za malim okruglim stolom pored šanka –  čeka baš mene. Nijesam namjeravao sjesti s njim, ali on je neobično hitro za njegovu težinu ustao  i čvrsto mi stisnuo ruku.

“Izvoli, na piće. Dugo se nijesmo vidjeli. Rekli su mi da ste se nedavno vratili iz Slovenije.” Činilo se da je malo zbunjen. Rekao je “Izvoli”, a onda me persirao.

“Hvala”, sio sam bez razmišljanja. 

I ja sâm sam bio iznenađen. Nije mi ni dlaka na glavi pomislila da ću u Napoliju sresti Bađija Burića, premda sam znao da je  naslijedio stan u bivšoj kući vojvode Gavra Vukovića, koji su poslije rata  proleterske vlasti dodijelile Raduši Burić, udovici  Đorđija Burića. Stan je prethodno bio konfiskovan od  narodnog neprijatelja Eda Bartulovića,  bivšeg načelnika u Zetskoj banovini, koji je u toku rata bio talijanski i njemački sudski tumač.  Sjetio sam se, kao kroz maglu, da sam jednom s majkom srio drugaricu Burić, visoku mršavu ženu u tamnom kostimu s pletenicama svijenim u vijenac oko glave na starinski način. Pitanje je bih li se uopšte sjetio udovice Burić da nije na tako neobično splijetala kosu, i da li bih sedam godina kasnije dok sam kao polumaturant protrčao pored Kuće Vukovića obratio pažnju na posmrtnu plakatu s njenim likom, zakačenu špenadlom na drveni okvir iznad ulaznih vrata. Poslije toga sam više puta mahinalno okretao glavu prema kući na kojoj je cijelu jesen 1974. visila plakata, sve dok je  južni vjetar nije  odnio zajedno sa opalim lišćem prema Kući Matanovića. 

Godinama su  vrata i škure  na prozorima Kuće Vukovića  bile zatvorene, sve do penzionisanja inspektora Burića, nakon Antibirokratske revolucije. Prve dvije penzionerske godine – dok sam još bio na Cetinju –  Bađi se bio zavukao u svoj stan, jer ispred njegovih vrata indipendisti su organizovali antiratne mitinge: pjevali su patriotske  pjesme u slavu Crne Gore  i protiv agresije na Dubrovnik. Bađi je u vrijeme protesta zatvarao škure u pola dana, i pod električnom rasvjetom  u dnevnoj sobi, s Baćom Brnovićem, penzionisanim carinikom, igrao partije šaha u milione devalviranih dinara, za čiju vrijednost se moglo kupiti tek  kutiju drvenih šibica.

U trenutku su nam se se susreli  pogledi. Ispod poluspuštenih kapaka zjenice su mu bile hitre i žive.  ”Jednom policajac vazda policajac”, pomislio sam. Ova izreka se može parafrazirati i za druge esnafe, trgovce, kockare, glumce… ali   atribut “bivši” nigdje nije toliko proskribovan kao u pitanju  pripadnika službi koje čuvaju ustavno uređenje i vladajuću ideologiju. Jer, u psihologiji izvjesnog broja  onih koji su na neki način  ovisni o denunciranju ili su ucijenjeni od svemoćne tajne policije, strah je  pomiješan s gađenjem i osvetoljubivošću.

Bađi  se pravio pomalo rezigniranim i  nostaligičnim. Podsjećao se na vrijeme dok bio mlađi krupije  u Maestralu, na kockare koji  su u međuvremenu umrli,  onda je pomenuo svoj boravak u Portorožu s Nikolom Zekovićem i Doktorom Šarom, koji je kasnije osuđen u Sloveniji na dvije godine zatvora zbog prevare u kazinu. Kazino u Portorožu mu je bio šlagvort   da me propita o  hotelu Park u Novoj Gorici, o Talijanima koji su bili glavna klijentela hotelskog kazina, zakonu o kocki u Deželi. U stvari  zanimalo ga je   zašto sam  toliko dugo ostao u tom malom pograničnom mjestu. Jesam li početkom devedestih otišao iz čista mira  ili sam bio u sukobu s  nekim opasnim krimosom? Je  li tačno da vlasnici kazina iz Nove Gorice   žele preuzeti kockarnicu u Maestralu? Teško se suzdržao da priupita jesam li   posrednik u tom  najavljenom aranžmanu, na kraju  nije mogao izdržati da ne ubaci političku aluziju zašto sam se vratio u Crnu Goru baš 2006. godine, uoči referenduma za nezavisnost.

Pravio sam se da ne razumijem njegova podbadanja, jer nije bio agresivan kao većina ljudi koji izgube nekadašnju moć ili značenje. Posmatrao me je ispod oka, odmjeravao moje reakcije na njegova pitanja, i kad je shvatio da ga čitam kao bukvar, prebacio se na priče o djetinjstvu, o tome da pamti moga đeda, majkinog oca, čovjeka-sjenku, i da je i on bio zaljubljen u Stanislavu, kao i ostali  klinci i pubertetlije Dvorskog trga, od sedam do sedamnaest godina. Pogledao sam ga iznenađeno, jer dok se muvao oko kazina u Miločeru nikad ga nijesam vidio u ženskom društvu, i nijesam bio siguran je li aseksualan ili je neku svoju vezu, recimo, s bivšom krupijejkom ili ocvalom noćnom damom, koja je svojevremeno bila na oku murije, krio u devet jama.

U trenutku, Bađijeva nezgrapna figura cirkuskog medvjeda koja se gegala u hodu djelovala mi je djetinjasto bizarno, kao neka ogromna beba u nadrealnim slikarskim kompozicijama Dada Đurića. Uz to, prostodušni glasni smijeh bivšeg inspektora Udbe bio je anestizirajući i na mene, pa sam se  toliko opustio da sam zaboravio koliko je sati, sve dok nije zazvonio mobilni telefon. Zaboravio sam dogovor s Borilovićem, bibliotekarom  nacionalne biblioteke, s kojim sam bio zakazao sastanak u vezi fotokopije djelova trotomnih memoara Dejana Medakovića, sekretara Srpske akademije nauka i umetnosti, o istoriji njegovih predaka, od kojih je jedan  bio Njegošev sekretar. 

Bađiju Buriću i meni putevi su se mimiolazili   narednih  mjeseci, jer se on i tog  proljeća 2010. po običaju   selio se u svoj budvanski stan, a i kad je svraćao na Cetinje  nije zalazio  u Gradsku kafanu, gdje sam obično  kafenisao. Bivši udbaš je više volio manje lokale, neugledne budžake, gdje nije izložen mnogim pogledima. Poslije odlaska u mirovinu  njegova nelagoda  u  prostoru s mnoštvom ljudi se pojačala, pa je dobio  jednu vrstu agorafobije. Svjestan da svoju gromoradnu tjelesinu ne može učiniti neprimjetnom u mnoštvu nelagoda se pretvarala u jednu vrstu panike koju je s mukom potiskivao. No za Malu Gospođu, malu slavu ili prislužicu Nikovića, koju je majka počitovala i nakon što se udala, i svake godine – krijući od oca –  upalila bi voštanu svijeću i prekrstila se, ponovo se pojavio Bađi na vratima Gradske kafane. U času pomislih da se i stari udbaš u skladu s novim običajima konvertavao iz ateiste u novopečenog vjernika, i da je proslavu Prvog maja zamijenio slavljenjem Božića i krsne slave, kako bi okajao svoju  špijunsku i kockarsku dušu. 

Osmjehnuo sam se njegovom pomalo namještenom blentavom izrazu, koji me je odnekud podsjetio na dane kad je majka, krijući od oca, imala svoj ritual za Gospođindan.  Stanislava  je noć uoči Gospođindana pekla patišpanj a sjutradan   uzimala službeni izlaz iz biblioteke, od deset sati do podne. I  meni je  dopuštala da ne idem u školu, kako bismo zajedno zapalili voštanu svijeću na starom svijećnjaku koji su Nikovići zaplijenili u prvom pohodu na Dubrovnik 1806. godine, u doba rata s Napoleonom, i predavali s koljena na koljeno muškom nasljedniku, cijelih šest pasova, sve do ujaka Mirka. Mirko Niković je i sâm sebe smatrao izrodom glavarske familije, i samovoljno je, bez Stanislavina znanja,  stavio svijećnjak u sestrin baun s njenom ostalom đevojačkom ormom koju je donijela u kuću Roganovića. 

“Ajde, svrati na kafu”, mahnuo sam mu mahinalno.

Nešto me śenjalo da Bađi nije slučajno navratio u Gradsku kafanu, nego da je upravo mene tražio.  Ubrzo nakon što je naručio kafu bilo je jasno da me predosjećaj nije prevario.  Jer poslije kurtoaznog uvoda o turističkoj sezoni, i pitanja više reda radi o tome  jesam li definitivno odustao od krupijejskog posla –  pripomenuo mi je da novi vlasnik kazina u hotelu Avala, Rus iz Moskve, traži iskusnog krupijea supervizora – a pošto sam se pravio blesav, kao  da nijesam čuo što  pita pogledao me značajno. Napravio je dramsku pauzu, kao da provjerava, više sebe nego mene, o smislu onoga što je odlučio da  me pripita.

“Čujem da pišeš roman?”

“ Zagovaram se. U  mirovini sam, kako bi rekli Hrvati.”

“Kad sam to čuo pomislio sam da bih ti mogao pomoći, iako ne znam što ti je tema. Jer su se naši putevi susrijetali, i mnoge stvari bi mogle umrijeti sa mnom, koje su vjerujem veoma  interesantne.”

“Pretpostavljam da znaš puno pikantnih stvari. Ti si bio  na izvoru informacija  Udbe i kriminala. Samo je problem što vi obavještajci, po prirodi stvari, ne otkrivate ono što bi čitaocu bilo najinteresantnije.”

“Ja nemam više obaveze  prema nikome. Država za koju sam radio je nestala, a i većina operativaca i saradnika iz vremena kad sam bio aktivan više nijesu među živima.”

“Tvoje priče bi bile interesantne tabliodima, voditeljima talk showa, piscima  koji se bave radom Udbe, raspadom Jugoslavije, antijugoslovenskom emigracijom, mafijaškim obračunima. Publika ovdje i u Beogradu gladna je takvih pikanterija.”

“To su lešinari. Oni informacije koriste dozirano, manipulišu, kako  odgovara njihovim gazdama.” 

“Udba je stvarala takav milje, koji se izlio u najmalignijem smislu  pošto je ukinuta cenzura Partije.”

“Donekle si u pravu, samo nije to potpuna slika stvari ukoliko ne uzmeš u obzir da se  ovđe   desio trostruki slom koji nije zabilježen u dvadesetm vijeku: raspad države, promjena ideološkog i politilčkog sistema, i unutrašnji rat.”

 Posmatrao me   vrijeme ispod oka ne bi li provalio kakav utisak ostavlja ne mene. Poslije posljednje rečenice  o Udbi i raspadu Jugoslavije primijetio je da sam se trgnuo, i nastavio  da izokola obrazlaže kako su Udbu, po sovjetskom modelu, stvarali bivši  rezidenti i oficiri NKVD-a, Tito, Krajačić i Kopinić. Još je dodao  da su jugoslovenski komunisti vremenom unaprijedili  metode Lenjinovih i Staljinovih službi, na sličan način na koji se sovjetska Čeka koristila iskustvima Ohrane, ruske tajne policije.

Bađijeva upoređenja – u krupnim potezima – koja su karakteristična za Crnogorce, učinila su mi se nategnuta, kao priprema nekog malog lukavstva. Jer mi je upravo    htio mi je staviti do znanja da sam ga možda potcijenio. Smjestio u milje ovdašnjih  operativaca čiji vidici i djelovanje ne sežu dalje od njihovih načelnika, opserviranja Infombirovaca, prisluškivanja kafanskih intriganata i ponavljanja ideoloških mantri o bratstvu-jedinstvu, Titu i Partiji.

 Pomislio sam još da se dugo pripremao za ovaj razgovoro, kako bi me  fascinirao, uhvatio u raskorakui, ne bi li od mene dobio informacije o  nekim obračunima u inostranstvu srpskih i crnogorskih kriminalaca, saradnika srpske i crnogorske Udbe, u kojima je glavni akter bio Miro Niković, moj   rođak po majkinoj liniji. No, ovo sam odmah odbacio, jer  moj brat od ujaka, vuk samotnjak, već dugo nije na radaru službi ni podzemlja. On uostalom više ne razlikuje stvarne od nestvarnih doživljaja, i svaki mjesec dobija depo inekcije za šizofreniju. Prije toga su mu  u milanskom zatvoru elektrošokovima spržili centre za agresivnost i usporili urođenu motoriku:  hitrog i okretnog  “Čakalja” – kako ga je nazvao Miśo Rakunov –  učinili su  usporenim i ukočenim poput robota.

Ovoga puta  sam kardinalno  promašio, jer Bađi je ponovo postao nebitan Službi, a otkačili su ga i njegovi bivši drukeri i saradnici. Malo se pokunjio, pogledao me je nekako dječački, kao učenik koji je opčekivao višu ocjenu od nastavnika. Pomislio  sam da ga je  počelo  kopkati  što  će njim umrijeti mnoge stvari  o  tajnim akcijama Udbe, likvidacijama neprijateljske emigracije. Konačno, i o njegovoj ulozi koju su namjerno ili zbog lakomislenosti većina potcjenjivali. 

Ćutali smo cijela dva minuta, o onda sam pozvao konobara da bih malo zabašurio tešku tišinu. Predložio sam da popijemo po jedno žestoko piće. Ja sam naručio votku a on lozu, i onda je počeo opet  izokola, oprezno,  objašnjavati   da je  jugoslovenska Udba primjenjivala  metode, poput drugih tajnih policija zemalja koje su imale prijetnje terorizmom, Izraela, Turske, Irana. Još je  rekao ono što sam znao  o tehnologiji odlučivanja i odobravanja  za likvidacije neprijateljske emigracije. Na vrhu piramide posebne neformalne strukture bili su   Vladimir Bakarić, Lazar Kolliševski i Stane Dolanc, predsjednici Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka i Predsjedništvo SFRJ. Slušao sam ga, iako sam ove verzije čuo od onih koji su prepričavali izvode iz  emigrantske štampe još osamdesetih godina. A i sami  kriminalci koji su radili za Službu   diskretno su pominjali Stana Dolanca, šefa Službe za zaštitu uistavnog poretka SFRJ, kako bi im rastao  rejting u podzemlju. Štoviše, neki od njih su izmišljali terorističke akcije prema emigrantima i njihovoj imovini vjerujući da su komunizam i Jugoslavija vječni.

 Barem deset udbinih kilera – Beograđana mahom crnogorskog porijekla – podnapiti u kasnim noćnim satima, došaptavali su  svojim pajtašima ili  nagovještavali da su  u Wolfratshausenu, blizu Minhena 1983. ubili emigranta Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora zagrebačke Ine, u štampariji Kunoslava Pratesa, tajnog agenta Udbe. Samo  ubistvo, kako je vrijeme odmicalo, dobijalo je mitske razmjere. Umnožavale su se verzije o ruskoj vatrogasnoj sjekiri kojom je zatučen komunistički direktor, autor više antijugslovenskih pamfleta u emigraciji, njegovoj krvi koja je prskala po plafonu garaže i razlijevala se po štamparskoj presi. Jedni su tvrdili da je likvidaciju izveo Arkan a drugi Giška. Treći su tvrdili da Arkan nije ni bio u štampariji nego da je on sâm proturao priču o svom učešću u ubistvu Đurekovića, i da Njemačka traži od Jugoslavije njegovo izručenje zbog ubistva političkog emigrant, koji je bio čovjek BND, a ne zbog pljačke neke banke, u vrijeme kad on i nije bio u toj državi.

 K tome,  do cetinjskih i budvanskih kafana stigla je priča   da je upravo inspektor Branko Burić, u kazinu Bora Psa, u Minhenu, upoznao Giška i Pratesa, koji je kasnije ubicama dostavio ključ od štamaprije, gdje je bivši direktor jugoslovenske   naftne kompanije trebao štampati još jedan svoj pamflet protiv Tita i komunističke diktature.

“Je li istina da su hrvatska i crnogorska Udba sarađivali u likvidaciji Đurekovića.“  Odlučio sam da mu pokvarim koncepciju  ispipavanja terena, i da ja preuzmem inicijativu.

“Republičke službe su sarađivale u akcijama protiv subverzivnih aktivnosti neprijateljske emigracije, ali akcije  su obično vodile udbe iz matične republike emigranta. Tako su obično Hrvati djelovali prema ustaškoj emigraciji, Srbi su se bavili četnicima a mi smo se uglavnom  infombirovcima.” Ovlažilo mu se čelo, vrpoljio je svoju veliku zadnjicu u stolici.  Očekivao je da ga pitam o njegovoj ulozi u pripremi ubistva hrvatskog emigranta, kojega je bio vrbovao BND. 

Krenuo sam bez uvoda, đonom, kako bih razbio  Bađijevu koncepciju čija je namjera bila da, po uzoru na poznate autore publicističkih knjiga o tajnim službama, poput Vjenceslava Cenčića i Marka Lopušine,   o doajenima špijunskog svijeta i specijalnim akcijama Udbe, koje su imale određeni stepen ideološke pristrasnosti i autocenzure, plasira intrigantne, ali frizirane informacije. Još sam provalio da je pripremio široki uvod, s patinom  ovdašnjeg pripovjedačkog folklora, začinjenog    anegdotama  koje sam već slušao,  u raznim verzijama, od manje ili više talentovanih pričalica u dugim zimskim satima dok su krupijei i konobari nestrpljivo čekali nekog zalutalog igrača. 

Presjekao sam ga, jer sam znao da, s druge strane, lukavi agenti, premazani svim mastima, postanu male  bebe, nesigurni, pa i prestrašeni u susretu s piscima i novinarima, ukoliko im trebaju ispričati nešto o sebi, ili događajima u kojima su i sami bili akteri.  Jer su imali dovoljno prilika da spoznaju koliko je piscima knjiga o tajnim službama i novinarima bulevarske štampe tanka linija između laži, poluistine i istine.  Zato su više voljeli palamuditi – ukoliko nijesu dobili naređenje da nekoga kompromituju – o opštim mjestima, pričama bez glave i repa, bez pominjanja stvarnih imena: saradnji Udbe sa stranim službama, vrbovanju bosova podzemlja,   odnosu doušnika s agenatima i načelnicima Službe,  koje su interesantne  konzumentima žute štampe, prostodušnim i dokonim osobama u frizerskim salonima, na benzinskim pumpama, u  kafanama i penzionerskim klubovima. 

Bađi je brzo ukapirao da me je potcijenio, pozvao je konobara i naručio još jednu rakiju. Malo se se vrpoljio, a onda se sjetio  nečega što bi ga moglo   izvući  iz neprilike:

“Ovdje su na Titovom trgu, prije skoro četrdeset godina, u isto vrijeme bila dva rođaka, dva nasljednika srpskog i talijanskog prijestola, dva unuka od kćerki kralja Nikole.” 

“Interesantno”, rekao sam pomalo ironično.

“Istina, to je bila slučajnost. Jer obojica su  tajno posjetili Cetinje, i imali su sličan motiv. Na  Cetinje ih je dovukla nostalgija,  za svojim majkama. Umberto  Savoia je došao provjeriti majkina sjećanja na djetinjstvo i prvu mladost, a Đorđa Karađorđevića, koji je bio jednom nogom u grobu, vukla su sjećanja na rano djetinjstvo.  Naša crnogorska služba se najednom našla u problemu, jer nam je srpska Udba javila da  Đorđe Karađorđević stiže u Crnu Goru tek pošto je princ ušao u avion za Titograd. Naime, on nije imao stalnu pratnju, pa su Udbu tek kad je čekirao kartu na aerodromu alarmirali dežurni milicioneri da  osamdeset četvorogodišnji starac putuje za Titograd.”

“Ti si ga pratio dok je bio u Crnoj Gori?”

“Ne preuzeo sam ga na Cetinju, kad je izašao iz taksija. Sa distance ga je još pratio inspektor Maslovarić, koji ga je slijedio od titogradskog aerodroma.”

“Koja je to godina?”

“U ljeto sedamdeset prve godine.”

U trenutku mi se upalila lampica da je  priča o dva brata od tetke, jednog koji je vladao Italijom samo trideset tri dana, od devetog maja do dvanaestog juna 1945., zbog čega je dobio nadimak Re di Maggio, i drugog kojega je mlađi brat strpao u ludnicu ima mnogo interesantniju fabulu od već prežvakanih priča o doušnicima i kilerima Udbe, među emigrantima i u podzemlju.

Ionako,  tekst moje  proze, kako je narastao sve više se odvajao od prvobitne zamisli: spontano su se  dopunjavali strvarni i izmaštani događaji  i  likovi, jer odnekud sam neočekivano, iz raznih izvora štampanih ili ispričanih, dobijao  bizarne  detalje koji su nastajućem romanu davali drugačije i potpunije ozračje i karakter. Dugo sam ove naizgledne slučajnosti pripisivao intuiciji  ili spletu događaja,  dok nijesam  pročitao  intervju galeriste Anta Sorića, koji je ispričao jednu anegdotu o svom boravku u Madridu s Antom Topićem Mimarom. Legendarni kolekcionar Mimara, porijeklom  iz Dalmatinske zagore, o čijem životu postoji mnoštvo nepodudarnih mistifilacija, pa i o tome da je bio prijatelj Hitlera i Tita, i jedan od Geringovih kustosa, sa Sorićem je  posjetio jednu antikvarnicu u Madridu. I od svih izloženih artefakata uzeo je jedan zatureni arapski svijećnjak za par desetina dolara. Na svijećnjaku je bio  natpis na arapskom jeziku, koji su odnijeli  jednom arabologu. Naučnik je bio fasciniran artefaktom, i  kazao  kolekcionaru da je kupio pravu dragocjenost, neprocjenjivi raritet. Sorić je euforično kazao Mimari: “Mimara, kako ste to pronašli?”, a Arapin je umjesto kolekcionara odgovorio: “Nije Mimara našao svijećnjak nego je svijećnjak pronašao Mimaru.”

Mimarinog svijećnjaka sam se sjetio poslije druge Bađijeve rečenice o neplaniranom bliskom susretu dvojice  rođaka –  nekadašnjih kraljevskih visočanstava, jednoga kralja i jednog prijestolonasljednika, nesuđenog kralja –  koje je staračka nostalgija, koincidencija, ili neki neosviješteni instinkt, u isto vrijeme dovukla na Dvorski trg. Susret s Bađijem, koji me je pronašao u Gradskoj kafani, povezao sam i  s mojim bratom od ujaka Mirom Nikovićem, čiji je čukunđed bio brat Stane Mirkove, prababe obojice kraljevskih veličanstava. Miro je kao instinktivni anarhista prezirao monarhističku ostavštinu, ali je iz očeve biblioteke, deset godina nakon mog posljednjeg susreta sa penzionisanim udbašem, izvukao  memoare Đorđa Karađorđevića, Istina o mom životu, i poklonio mi ih zagonetno se osmjehujući.

”Ovo će ti biti interesantno.”

No, odložio sam i vjerovatno bih zaboravio memoare “ludog princa”, da mi  Bađi nije povjerio ovu pikanteriju, za koju ranije nijesam znao. Jedva sam   na najgornjoj polici našao knjigu tvrdih korica teget boje sa grbom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, na kojoj je stilizovanim ćiriličnim slovima pisalo ime autora i naslov djela. Poslije samo dvadesetak pročitanih stranica shvatio sam da su memoari nesuđenog srpskog kralja  logički strukturirani, s puno zanimljivih detalja, opisa likova i događaja, koji nijesu upućivali na pomućeno duševno stanje njenog autora. Čitao sam je s velikom koncetracijom, jer su mi se uporedo bistrila sjećanja na razgovor sa penzionisanim udbašem, o   bizarnom događaju ispred Dvora u ljetu 1971. godine.

Bađi je u trenutku osjetio da sam se ulovio na njegov mamac, i odmah je odustao od namjere da me dublje uvede u njegov svijet tajnih službi.  Udbašev hitri um u tren se dekodirao, počeo neočekivanom preciznošću opisivati posjetu bivšeg talijanskog kralja, unuka kralja Nikole, rodnoj kući svoje majke regine Elene. Umberto je posjetu najavio preko diplomatskih kanala, i republička Udba je, poštujući želju ex kralja da dođe anonimno, od javnih poslenika o njegovom boravku obavijestila samo domaćine, Raka Vujoševića, generalnog direktora Narodnog muzeja Crne Gore i Ljuba Kapisodu, upravnika Državnog muzeja, čije je sjedište u bivšem kraljevskom dvoru. Ipak, pripadnici tajne policije nijesu se sjetili da pogledaju dnevne rasporede Montenegro turista, pa su toga desetog juna  dva puna autobusa talijanskih turista došla  u obilazak Biljarde i Dvora kralja Nikola.

Direktor muzeja Vujošević u stopu je pratio bivšega talijanskog kralja, koji je stasom i likom bio na ujčevinu, tačnije na majkinog đeda, naočitoga Petra Vukotića, vojvodu čevskoga, i na taj način je ispunio želju očeve majke Rose  Vercellane, da popravi racu Savoia, čiji je sin Vittorio Emanuele III bio visok samo metar i pedeset osam santimetara. Na vratima bivšeg dvora Ljubo Kapisoda s kratkim kurtoaznim pozdravom pozdravio Umberta i Vujoševića, u kojemu  je pomenuo njegovu majku, đeda, veze Petrovića Njegoša i Savoia. Utoliko je neko v iz grupe Talijana koja je izlazila iz Biljarde, viknuo: “ Questo  e nostro re.”

Umberto je taj čas ušao u Dvor,  pažljivo slušajući kustosa koji je detaljnije nego ostalim posjetiocima na talijanskom jeziku ponavljao svakodnevni recital o porijeklu svih eksponata, oružja, počasnih maršalskih  uniformi kraljka Nikole, umjetničkih slika, portreta krunisanih glava, namještaja. Umberto se posebno zadržao u malom ženskom salonu  tetke Ksenije, u indonežanskom stilu koje je holandski guverner Indonezije Gerard  Nooteboom bio poklonio Mitru Bakiću,  crnogorskom poslaniku u Istambulu.  Sjećao se neobične priče svoje majke o njenoj sestri, muškobanjastoj Kseniji, koja je vozila auto i redovno išla na strelište ispod Đinova brda, na kojemu se okušavala u gađanju pištoljem. Na njene manire nije blagonaklono gledao knjaz Nikola, koji je htio i Kseniju udomiti na nekom od evropskih vladarskih domova. No, Ksenija   je, još od puberteta, s vremena na vrijeme imala napade bijesa, pokazivala je nepoštovanje prema očevom dijelu svoga porijekla, pa je sestrama govorila  na francuskom jeziku, da one fizički ne liče na Petroviće Njegoše, nego na Vukotiće, svoju ujčevinu, koji su za razliku od Nikole i njegovog oca vojvode Mirka,  visoki, sojni, krupnih i lijepih crta lica. Nikola je na Jeleninu sugestiju  odlučio pozvati  bečkoga neurologa Sigmunda Freuda, da pregleda Ksenijino psihičko zdravlje. Regina je prosto pobijesnila kad je čula da joj se sestra odriče slavne njeguiške loze koja je imala i jednog sveca i jednog genijalnog pjesnika, koji bi da je stvarao na nekom velikom evropskom književnom jeziku nadorlio Dantea, Getea i Puškina.

 Još se kraljica povjerila Vittoriju da je sorella, kako  je ironično zvala Kseniju, roditelje i ostale  sestre dovodi do bijesa, zbog imitiranja muškaraca, iako je od svih đevojaka Nikole Mirkova imala najženstveniju glavu. Još mu je rekla da po svemu sudećoi ima  karakterni i hormonalni poremećaj što se moglo uočiti i po geganju u hodu, zbog zakrivljenih nogu  u koljenima, genus valgum, što je naslijedila od oca. Ksenija je postala još nepredvidljivija pošto je iznenada preminula njena najbolja prijateljica Milka Kulišić, kćer načelnika Vrlike i poslanika u Dalmatinskom saboru, s kojom je  učila u Đevojačkom institutu. Lukavi gospodar Nikola predložio je slavnom bečkom neurologu, koji je upravo bio otkrio Edipov kompleks,  da Freud sa Ksenijom u julu 1898. napravi krstarenje do Krfa, kako se ne bi pročulo u Kotoru da knjaževa kćer ima psihičkih problema. Utemeljitelj psihoanalize i crnogorka princeza, koja će dvije decenije poslije u emigraciji biti i sekretar svom ocu, otputovali su jahtom Michel III za poznatu turističku destinacijom, koju je knjaz kupio od Julesa Vernea, autora 20.000 milja pod morem. Knjaz je bio zadovoljan dijagnozom bečkog psihijatra, koji je uzvrdio da njegova najmilija kćer – kojoj je tepao Velika –  nema “mladalačku bolest”, kako se u to vrijeme nazivala šizofrenija, nego je u pitanju kriza identiteta, Doppel Personalitat-double personality. Jer se Freud sâm  u toku dvonedjeljnog druženja na uskoj palubi jahte uvjerio da princeza ima dvije prirode – crnogorske amazonke i umilne  djetinjaste kokete – muško-ženske ambivalencije, koje se iznenada, u času transformišu iz jedne u drugu. Boravak bečkog psihoanalitičara bio je ljekovit za crnogorsku princezu, i ona je više od svih drugih potomaka potonjeg crnogorskog kralja, u godinama pred balkanske i Prvi svjetski rat, uticala na svog oca. Gospodar ju je u potonjim svojim godinama toliko bio osobio, da  joj je tepao Velika, i u jednom trenutku ljutnje na svoje sinove zaprijetio da će promijeniti Ustav i nju imenovati za nasljednicu.

Kralj Umberto je nakon obilaska salona kralja i kraljice, I podužeg zadržavanja pored portreta svoje majke I zajedničke slike familije, na kojoj je i on, kao četvorogodišnjak, spustio se u dvorsku biblioteku, u kojoj su među četiri hiljade knjiga bila i djela njegovog nona na francuskom, talijanskom, španjolskom, ruskom, njemačkom, engleskom i turskom jeziku. Onda je krenuo prema vratima Dvora, i kako je kročio na prag iza ulaznog trijema ugledao veliku grupu talijanskih turista koji su ga ćutke očekivali. Čim su ga primijetili svi su uglas  povikali:

 “Viva re, viva re.”

 Umberto se okrenuo na drugu stranu  pogleda upravljenog prema krovu Biljarde i krenuo  kroz špalir brzim korakom, ne osvrnuvši se nijednom prema masi koja je euforično aplaudirala. Lice mu je bilo više gadljivo ili rezignirano  nego ljuto, jer upravo su ga se ovi isti turisti i njihovi roditelji na referndumu odrekli monarhije prije dvadeset pet godina. Dok se kretao prema službenim kolima Izvršnog vijeća Socijalističke republike Crne Gore, parkiranom između Biljarde i Vladina doma, iz zadnjeg reda mase,  izašao je mršavi starac uspravnih leđa, kakve u starosti imaju samo bivši baletani i aristokrate, i krenuo prema talijanskom gostu. No, samo što je starac koraknuo četvrti korak ispred njega se pojavio dežmenkasti glavati čovjek sa malom kožnom tašnom ispod pazuha.

“Druže Karađorđeviću, ne možete naprijed.“

“Molim”, starac je uvrijeđeno podigao obrve i nakašljao se. “Njegovo veličanostvo Umberto od Savoje je moj bliski rođak. Naše majke su rođene sestre.“

“Žao mi je druže Karađorđeviću, gospodin Savojski je izričito zahtijevao na anonimnosti, i na tome da ga zaštitimo privatnih kontakata.”

Starac s francuskom kapom se skanjivao da još nešto kaže, a onda mu je neočekivano žustro za jednog osamdeset četvorogodišnjaka okrenuo leđa. U trenutku je htio da agentu kaže kako bi ga mogla skupo koštati njegova drskost i nevaspitanje, jer da je znao da će se na Cetinju trefiti sa svojim rođakom, kojega je jedini put vidio kao petogodišnjaka, lično bi  od druga  Tita tražio dozvolu da se sretne s njim. Pomislio je kad bi tom glavatom panduru pripomenuo da ga je njegov komunistički bog  – za razliku od nekadašnjih kraljevskih ministara i generala koji su se bili zakleli na vjernost njegovom bratu Aleksandru –   oslovljavao učtivo, bez imalo  ironije, s “Vaše visočanstvo”, ali se sjetio da bi možda kasnije mogao  imati problema što uzaludno i bez razloga pominje lik i djelo druga Maršala Tita. 

Nije mu mnogo godina, nije ni loša zdravlja, no svejedno mu je liječnik rekao neka se pripremi, neće još dugo. Slutite li vi to raketu, geler, upita ga zbunjen, ne bi li sve okrenuli na šalu. Ali doktor samo obori pogled, udari se stisnutom šakom o grudi, reče srce.

Za srce se nikad ne zna.

U prvi se mah usplahiri, pa pomisli da stari liječnik griješi, ali se ubrzo zatim pomiri. Toliki umiru u ratu, žene, djeca, mladi, jednako umiru kukavice i junaci, pa kako da on sad od svoje obične i mirnodopske smrti stvara silan problem, a ljudima oko sebe muku.

Ništa nije rekao ženi i djeci, neka im to bude iznenađenje. Smrt od srca uvijek je iznenađenje. Tako i u ratu.

Odmah je sutradan namjerio otići ispovjedniku. Njemu da kaže, kao što je pristojno i higijenski, kao što je uostalom i običaj: sve ono što zna, što mu se u životu dogodilo i što je toliko dugo skrivao, a što nikako ne bi smjelo da umre skupa s njim. Čovjek je vlasnik tih materijalnih sitnica, koje se njegovom smrću pretvaraju u drage uspomene njegovim bližnjim, ili u smeće koje što prije valja spaliti ili baciti, ali nije čovjek vlasnik uspomena, sjećanja i doživljaja. Sve to, vrlo podrobno, valja predati na znanje ispovjedniku, on da kasnije vidi što je vrijedno, što je za čuvanje, a što možemo slobodno zaboraviti, mi čija muka ostaje da živi u opsađenom gradu.

Ali kao za vraga, kao da je neprijatelj nešto znao, sutra je započela sezona velikog granatiranja. Možda potraje dan, možda tri, možda i čitavih mjesec dana. Jednom, pete godine rata, granate su tri mjeseca sipale s neba, tako da nismo mogli pomoliti nos iz kuće i iz podruma. Tri mjeseca nismo tada vidjeli bijela dana.

Neće, valjda, opet toliko.

Sjedio je u kuhinji, u odijelu za kancelariju, šešir je držao pred sobom na stolu, preko podlaktice mu je visio kišobran. Žena ga je u čudu gledala. Djeca su mu se igrala oko nogu. Čekam, rekao je, čim prestane pucnjava da požurim u ured! Podigla je obrve, pa ga još jednom osmotrila, kao rentgenskim pogledom razabrala mu je sve životne laži, možda je našao drugu, možda se kocka, možda će u prvu kafanu… Ne, ne, odmahivao je onom rukom, tako da mu je kišobranska drška kliznula niz podlakticu, moram u kancelariju, važno je.

Srce bi mu povremeno ustreperilo poput leptira. Uhvatio bi se tad za grudi, da ga zaustavi, da mu ne pobjegne, sve misleći da se negdje unutra u njemu osipa šareni prah s leptirovih krila.

Srećom granate su padale samo dva dana. I nije tresnula nijedna raketa.

Čim se utišalo, istrčao je van i odjurio poput mladića. Ispovjednik, visok i snažan čovjek, u crnom, savršeno čistom odijelu, na kojem je nije razaznavala nijedna trunka prašine, ustao je od stola i pružio mu ruku. Ruka mu je bila topla i golema. Kao tri ruke običnog čovjeka. Dok su se rukovali, prsti mu se pružiše skoro sve do njegova lakta.

Pa su sjeli, svatko sa svoje strane stola. Njegova stolica je škripala, čulo se iz nje samrtno drvo hrasta, dok je ispovjednikova stolica nakon sjedanja mukom zamuknula. Kao da njezino drvo nikad nije bilo živo.

Ispovjednik je otvorio bilježnicu, veliku, trgovačku, s crvenom crtom koja se spušta niz desnu četvrtinu stranice, kliknuo je kemijskom olovkom, običnom predratnom, reklamnom. Njega je to pomalo razočaralo. Očekivao je nalivpero.

Rekao mu je ono što mu se činilo važnim.

Ispovjednik je sve zapisao: dva i pol reda.

I, što dalje?, pitao je.

Ostalo je nevažno, poneki sitni strah, radost, otplaćeni krediti, podmireni dugovi…

Ispovjednik je, nadnesen nad bilježnicu, podigao obrve i uzdahnuo.

Srce, kažete?

Srce.

Pa kud u ratu srce?

Eto.

I samo ovo, na kraju.

Slegnuo je ramenima. Pa se sjetio žene. Možda ju je, makar zaobilazno, trebao upitati. Sigurno bi se sjetila još nečega.

A ja, vidite, mnogo teže, mnogo gore, za tri ovakve sveske…

Ah, ote mu se, pa kako?

Ako me ubije, reče ispovjednik, ili ako me kao vas presiječe srce, u gadnoj ću nevolji biti. Izdajnik, a ne ispovjednik! Nemam se kome ispovjediti nego sebi. To činim svakoga dana, premda je uludo. Ispovijedam se onome tko umire skupa sa mnom. A to je glupo i nekorisno.

Da, reče, baš nekorisno!

U to ispovjednik okrenu svoju bilježnicu pa je gurnu prema njegovoj strani stola. I kliknu kemijskom, da mu je pruži takvu, ugašenu, isključenu.

Pa da on u sljedećem trenutku klikne.

I da tako postane ispovjednik, kojemu srce više nijednom ne zatreperi poput leptira.

S tapeta lisnatog motri jesen na okno jevrejsko,
Golicaju ga granama arijska stabla obnagla;
Reklo bi se prazan je, ali mrak je oko špijunsko,
U večeri grobno tihoj, podobu pjesme obnaša

da smiruje osmjehom međ’ trzajem boli i boli
Čovjeka samrtnoga sa koferom spremnim za pute;
Pustite da progledam, njegovi drski su oboli
sve što vidim iz Varšave, svjetlima horskim goruće:

Siluete uskrsnutog grada – fenjerska tajanstva,
Klavikordi med’jevalni tipaka mrtvački b’jelih,
Vino od trešnje i zvižduci i hohoti p’janstava,
Ne mogu da ne blenu, okno jedno kad ih prostr’jeli

bakrenom bojom zore – kino platnom koje žmirka
crno-b’jele mirijade na stanici maloj Treblinka.

Zamišljam svoj bruh. Izgleda kao veliki korijen neoguljenog đumbira koji me žulja u desnoj preponi. Osjetim svaku kvrgu te drvenaste proklete stvari koja iznutra iritira moje tijelo. 

Zamišljam kamen u svom desnom bubregu. Pod utjecajem ljekara i njihovih asocijacija, izgleda kao glatko zrno biserno bijele riže. Znam i osjećam da nije takvo; 

da je nepravilno, oštro, crno, ali u bolovima čekam da ga krvavo izmokrim.

Nepodnošljiva je vrućina i salijevam hladnu vodu u svoje suho tijelo. Zamišljam svoje ždrijelo i jednjak: podsjećaju me na velike komade junećeg mesa koje viđam u mesarama. Zamišljam kako te suhe zidove mesa koji vode do mog želuca natapa voda. Vidim kako meso postaje tamnije, crvena boja intenzivnija, ali potom se suši i dobiva prvobitnu boju. Potrebno mi je još vode. Potrebno mi je još boje. 

Zamišljam korijen osmice koju treba izvaditi iz gornje vilice. Izgleda poput malih kljova ili kuka, šta li su već, koje viđam na ženskim ogrlicama od drveta ili slonove kosti. Podsjeća me na oštre rožnate kandže divljih zvijeri koje će kidati moju vilicu dok ih zubar bude drobio i čupao u isto vrijeme.  

Zamišljam transaminaze, te mistične jetrene enzime koji su ponekad povišeni u mojoj krvi. Izgledaju poput gustih naftnih mrlja koje plutaju na površini krvi, a iznad njih grakću galebovi, ti bijeli lešinari.

Zamišljam svoju unutarnju krv. Ne onu iz prsta koja poteče kada se porežem na konzervu: ova je crna, vrela i gusta, a kad se prospe, zamagljuje vid i izaziva mučninu. 

Zamišljam svoje kosti koje se vrte oko svoje ose i drobe hrskavicu dok imam visoku temperaturu. Tražim položaj koji će ih smiriti, koji će im goditi dok se uvrću kao da će same iz sebe iscijediti znoj. 

Zamišljam svoj pankreas. Zelene je boje. Zamišljam jetru, oblika je Sjeverne Amerike. O srcu ne razmišljam mnogo, jer sam vidio njegove slike. I stvarne i one simboličke. 

Zamišljam čak i svoje misli. Izgledaju poput slova u najobičnijem fontu. Ograničene u riječima i rečenicama.  

Razmišljam o sebi. Tu sam unutra, odmah iza očiju kroz koje posmatram svijet, te se slijevam niz grlo do stisnutih grudi. Tu sam, ne znam da li je to duša ili nešto drugo, ali znam da sam tu, samo što ne mogu da zamislim oblik. Kojeg li sam ja oblika?

I onda se gledam u ogledalu. Prepoznajem lice, ali ne vidim sebe. 

Kada duže gledam sopstveno lice u ogledalu, pokušavajući da vidim iza njega, da prepoznam sebe, u tijelu ispred ogledala, u meni, u sebi kojeg ne vidim, stvara se užasavajuća nelagoda, poput one koju izaziva pucanje kosti. I onda odustanem. 

Zamišljam svoje sitne bolesti, svoju unutrašnjost, svoje organe; dajem im oblik i osobine, dajem im teksturu, vlažnost i miris. Zamišljam čak i apstraktne misli, koje su ništa više nego riječi, ali ne mogu da zamislim sebe. 

Znam da nisam nijedna od tih ćelija, da nisam hrskavica, kost, da nisam meso, da nisam tijelo koje vidim u ogledalu. 

Tu sam, znam da sam tu, ali ne mogu da zamislim kako izgledam. 

Olja Runjić, Lancunom preko glave, Buybook, Zagreb-Sarajevo 2018.

Zatečena ni tamo ni ‘vamo, pomalo kao i njezina autorica, knjiga pjesama “Lancunom preko glave” ugluho je prošla u dvije do tri zemlje. Objavljena u Sarajevu kosa crta Zagrebu, od autorice Šibenčanke koja ustvari prebiva u Beču, knjiga je odnikle i odnikud, premda govori upravo o ukorijenjenosti. Govori o stalnom osjećaju, koji je i čitatelju dobro poznat, da nikad nisi tamo odakle jesi. Kamo god odeš, napustio si mjesto kojem pripadaš. Pokušaš li se vratiti, eto te tamo gdje te s povratkom još više nema…

U prvoj pjesmi, pomalo autopoetičkoj i životno-programskoj, naslova “Mogli smo ostati u malim gradovima”, idu stihovi: “nježno bi recitirali telefonski imenik gdje su danas/ svi ti ljudi što su razmicali nosevima uštirkane zavjese”. Moguće ih je, s obzirom na Oljinu ortografiju, a možda i s obzirom na život, čitati na dva načina. Kao izjavnu rečenicu, koja kaže da su u starom telefonskom imeniku (jer novi i ne postoji, pa je svaki telefonski imenik stari) svi ti ljudi, ili kao pitanje, koje slijedi iz čitanja telefonskog imenika: gdje su svi ti ljudi? I jedno, i drugo, naime, funkcionira. Ali ono što je za pjesmu važno je slika: “svi ti ljudi što su razmicali nosevima uštirkane zavjese”. U gradovima koje smo napustili, tamo gdje nas više nema, u vremenu u koje se više ne možemo vratiti vidjeli bismo, osvrnuvši se iznenada, kako se pomiču zavjese na prozorima s kojih nas gledaju. U tim gradovima nosevima bismo razmicali zavjese da vidimo što se zbiva na ulici. A kada bi se netko iznenada osvrnuo, bježali bismo nazad, u nadi da smo ostali neviđeni. Po sebi smo znali da se zavjese razmiču nosevima. A bile su uštirkane, jer je to bilo u vrijeme kada je uštirkano bilo sve. Danas nema onoga tko bi znao što je štirak: tvar načinjena od krumpirova, pšeničnog ili rižinog škroba, koja čuva čvrstinu oprane robe.

Ova slika je važna zato što sadrži nešto što je, racionalno gledajući, trebalo ostati neprimijećeno. Ako je i primijećeno, nije trebalo biti upamćeno. Jer ne postoji nikakav životni razlog ni smisao u pamćenju situacije u kojoj nosom razmičeš zavjese, kao što ih i drugi u neko vrijeme tako razmiču. I upravo u tome što nema racionalnog razloga da se takvo što primijeti ni upamti golema je emocionalna i evokativna obuhvatnost ove slike. U nju staje sve, putem nje svega se sjetiš. Pa i toga da su se zavjese nosom razmicale da ih se ne bi prljalo i zamašćivalo rukama. I da bi promatrač sačuvao svoju nevidljivost.

Knjiga Olje Runjić puna je ovakvih slika. Nabrajanje temeljna je njezina pjesnička, retorička, emocionalna gesta, nabrajanje i sakupljanje. A Eliotov je objektivni korelativ, gdje mrtve stvari, lica i događaji odigravaju uloge osjećanja, te ih prizivaju tako neizgovorena, izvela je do krajnosti. Njezina knjiga skladište je slika koje ne bi smjele biti zaboravljene, jer bi se u tom slučaju Olja našla izgubljena u svijetu u svijetu u kojem je ni tamo ni ‘vamo.

Zatim se, pretpostavljam da je to sad u Beču, jer su se zavjese nosevima pomicale u Šibeniku, pojave djeca iz doma za osobe s Downovim sindromom. U toj pjesmi Olja će imati izražen problem s riječima. I zapravo će o tome pjesma i biti: o problemu s riječima. Najprije, to ustvari nije dom za osobe s Downovim sindromom, ali ustanova je “zlokobna riječ u kojoj stanuju/ ljudi zarad anomalije kromosoma”. Zatim, prijateljica iz Zagreba, inače defektologinja, zove ih daunići, “kao da su igračke iz kinder jaja dijelovi lego kockica/ ili blagdanske puslice od bjelanjaka/ koje se nisu digle pri pečenju”, zato Olja, kaže to u pjesmi, nikad ne govori daunići, “ali pomislim na to/ uvijek kad ih sretnem”.

Ovdje slika nije nastala iz sjećanja. I nije to slika, nije prizor, nego je kontraprizor. Buneći se protiv deminutiva, te protupoetske nevolje zagrebačkih govora, kojom se često izrekne nešto što je suprotno onome što se željelo reći, Olja nervozno učini korak više, nastavi započetu frazu i stvori krajnje začudnu sliku. Kaže da djeca s Downovim sindromom nisu igračke, ni “blagdanske puslice od bjelanjka”, i umjesto da se tu zaustavi, doda: “koje se nisu digle pri pečenju”. Tad slika se otme svojoj autorici, pa kaže nešto što ona nije htjela reći, negaciju pretvara u potvrdu, i biva čudo. Iako je rekla da djeca s Downom nisu puslice od bjelanjaka, ispada da ona to, produženjem fraze jesu. Jer ljudi su, sugerira Olja, “blagdanske puslice od bjelanjaka”, a ta djeca su “blagdanske puslice od bjelanjaka/ koje se nisu digle pri pečenju”. Poigravajući se jezikom pjesnikinja dopusti jeziku da se poigra njome.

Olja Runjić u ovoj pjesmi piše o defektu jezika, koji nije u stanju opisati jedan svijet drukčije nego da u njemu vidi defekt. Na neki način je bolje bilo kada se za tu djecu govorilo da su – defektna. Jer tad nije postojala svijest o uvredljivosti riječi, o nepravdi koju ona čini nekim ljudima. I onda se, prekoračivanjem njezina stvarnog smisla, moglo govoriti tako da se nešto i kaže. U vrijeme kada su defektne zamijenili daunići, ta je prilika izgubljena. Politički je korektno postalo šutjeti.

U ovoj pjesmi, naslova “Abortirana pjesma”, nosiva dva stiha glase: “oni veselo mašu pingvinima/ u najstarijem europskom zoološkom vrtu”. Za tobožnje normalne činjenica je da se radi o najstarijem europskom zoološkom vrtu. Oni koji tu činjenicu ne percipiraju, niti ih se ona ikako tiče, “veselo mašu pingvinima”. Pjesnikinja je tu da bez riječi konstatira opreku i neprelaznu razliku između jedne i druge strane. Iz perspektive njezina čitatelja nije jad u tome što djeca s Downovim sindromom nikada neće postati svjesna da je ovo najstariji europski zoološki vrt, nego je jad u tome što mi nećemo biti kao oni, pa da veselo mašemo pingvinima. Pjesnici su oni koji veselo mašu pingvinima.

I što je zanimljivo, u “Abortiranoj pjesmi” nigdje ne stoji da je riječ o djeci. Ustvari, Olja Runjić možda piše o odraslima s Downovim sindromom, ali čitatelj vidi djecu? Je li čitateljeva greška poput greške prijateljice koja govori o daunićima?

Pjevanje i pripovijedanje

U svojim se pjesmama Olja Runjić služi pripovjednim strategijama. Piše ih onako kako se pišu pripovijetke, premda ne stvara čvrste narativne strukture. Ona pjevajući pripovijeda, na način koji je jedinstven u malenim našim književnostima, ali nikako nije jedinstven u životu. Dalmatinska žena, koja se po nekoj potrebi ili nevolji zatekla u vlaku, na željezničkom kolodvoru ili na aerodromu, koja prodaje zelen ili smokve na tržnici, koja je anesteziolog i pripovijeda pacijentima dok ih spušta u san, i u stanju je ispripovijedati na krajnje kriptičan način cijeli svoj život, služeći se do kraja i dosljedno strategijom objektivnog korelativa. U toj diskretnoj indiskretnosti ljepota je ženskog Mediterana. I pjesništva s darom.

Dalmacijo mati

Dario Džamonja, pisac koji ima tu posmrtnu nevolju da ga voli prekoviše onih koji su ga zaobilazili dok je bio živ, napisao je mnogo velikih malih priča, koje su ovom čitatelju obilježile život i odrastanje. U jednoj, neću reći u kojoj, umjesto dugo najavljene smrti stiže ona nenajavljena. Umire netko tko nije trebao umrijeti. U pjesmi “Dalmacijo mati”, u mrtvačnici, žali se otac, nad mrtvom majkom. Višestruko istinita, velika mala pjesma. Kao Džamonja.

Gotovo svaki dan vraća me temi starosti nemoćnoj da „gospodari“ sama sobom i svojim imetkom. Za održavanje velikog stana urednim kao nekad više nemamo snage, iscrpljeni i oboljeli oboje, bez bliže rodbine u blizini. Svi u novim državama, zabavljeni sami sobom, ne možeš ih zamijeniti bilo s kim koga i ne zanima s kakvim si mukama svoj imetak stjecao. To uznemirava i mene, ali odbacujem sva rješenja koja bi mogla biti pogubna za oboje. Otkad je odvjetnik u stanu saslušao tu našu priču i svojim oštrim pogledima ocijenio stanje u njemu, predložio ugovor o doživotnom izdržavanju, ona stalno o tome.  

– Čula sam jučer pred liftom razgovor majke i kćerke. Bila s okom i uhom kroz špijunku s njima nekoliko minuta, lift negdje zapeo, dugo ga čekale. Bože, mama, što mi svaki dan kvocaš s tim ugovorom: Kad ćemo ga potpisati ti i ja o doživotnom izdržavanju. Čemu žurba, odgovara joj kćer. Nervozna je, pocupkuje, pritiska dugme za poziv lifta. Saznala sam da ima još jednu kćer, stariju, s dvoje djece, mlađa je još uvijek neudana. 

–  Nešto slično pročitao sam jučer na jednom portalu, dogodilo se u mojoj Posavini. 

– Stvarno? Eh, što bih dala da je moj vid bar kao tvoj koji je također istrošen. 

– Odmah sam rekao: Nikakav ugovor ni sa svojim, ni s poznatim, ni s nepoznatim. Ostani u svome domu, svoj na svome, pa što ti bude! 

– Meni takav ugovor u razgovoru spomenu i neka stanarka s kata na hodniku.  

– Ni za živu glavu! 

– Štoooo?  

– Priča s portala me opominje da to ne činim. A žalosna je i potresna ta priča… Nipošto! Kad roditeljicu rođeno dijete iznevjerava i s ugovorom, kako će ugovoru ostati vjeran tko to nije? 

– Ma, i mene baš to nešto žulja.

  – Majka se oslonila na mlađu kćer i sklopila s njom ugovor o doživotnom izdržavanju. Dogovorila s njom da je vodi ljekaru kad god zatreba, da je diže iz kreveta, da joj kuha ručak, nabavlja sve što treba. Dobro je potrajalo dvije godine, onda se dogovor raspao. Majka ostala bez ičega, kćerka joj sve proćerdala i okrenula joj leđa. 

– Pa, to je okrutno, baš neljudski. 

– Sreća je da mi, ni s tvoje ni s moje strane, nemamo nikog bližnjeg zainteresiranoga za potpis takvog papira. 

– A i to je, brate, žalosno. 

– Ugovorom je bilo dogovoreno da ta jadna majka ostane u svom stanu, da neće u Dom za starije osobe, hoće da umre u svom stanu. Kad se dogovor raspao, kćer je majci preporučila Doma za starije i nemoćne osobe, smrt sirotice bez nje u blizini. Sad su na sudu.

– Boožžeeee!

Sličan razgovor, velim, vodimo  svaki dan. Dojadilo. Od jučer izbjegavam objašnjenja koja stalno traži. Zašto ne pristajem ni na kakve ugovore neka to sama dokučiti. Ponekad je sažaljevam, starci to zaslužuju, a njihovo društvo smo odavno oboje. Nemoćni da usisamo trosoban stan, oslobodimo namještaj od prašine koja u Sarajevo posljednjih godina stiže čak iz Afrike. Otkako se već drugu godinu ne mičemo iz stana, sve nam nabavlja dobri Ismet iz ulice Nerkeza Smailagića, zvani Pipo, povremeno je u toj ulozi i Sejo, susjed iz prizemlja. Vitrinama u mojoj radnoj sobi koje jedva trpe teret brojnih knjiga odavno ne prilazim, nemam snage da ih jednu po jednu, kao nekad, čestito obrišem, i one su prašnjave. Paučina i prašina svugdje, na parketu, ormarima pretrpanim garderobom i posteljinom, ona to i ne vidi, mene kraj ormara noge drže uspravnim tek koji minut, odmah klecaju. Snaga iz njih davno istekla. Ispod kreveta u spavaćoj sobi ne smijem ni zaviriti, na prozorima je staklo umazano, zidovi su s crnilom od centralnog grijanja. Kad smo ih ono zadnji put krečili? Na svim mjestima susret s bubašvabama koji joj prešućujem. Nalazim ih u kuhinji, sudoperu, u ladicama ormara kad mijenjam presvlaku. Njihov sitni izmet je rasut i u kupatilu, tko zna, možda je u njemu i njihovo buduće potomstvo. Dvoje staraca, stan zapušten, neusisan mjesecima, nitko neće ni za novac…

Kako ona iz dana u dan nastavlja produbljivati tu svoju temu, tako ja od nje bježim. Čim joj se vratim, ostavim je na kauču, krenem prvo do kuhinje, zaustavim se kod frižidera u njoj, odatle do svoje radne sobe, biblioteke, pa u blagovaonicu… Iz frižidera obično uzmem kolač, bilo što za prežvakat, jedem u hodu, žvačem ga i u svojoj radnoj sobi. Na policama vitrine koja pokriva cijeli zapadni zid, od poda do stropa, uvijek tražim neku svoju knjigu, da saznam u kakvom je stanju, vraćam se s njom u blagovaonicu na čijem su velikom stolu već tanjuri i pribor za ručak. To je ona pripremila čim je izašla iz kreveta, tako navikla. Premoren od hodanja, napokon sam opet uz nju. Iznenađen, da ne preplašim neočekivane goste, spuštam tijelo u velikoj sobi na stolicu za odmor polako. Dok to činim, pogled i dalje držim na vođi gostiju, uljezima iz tek napuštenih prostora. Trznem se kao od ružnog sna, riječ zaustavim u grlu. Ne mogu da prihvatim takvu drskost, taj neumjesni marš tih sitnih stvorenja. Krupan, udomaćen, u društvu svojih nekoliko drugara, baraba, bez žurbe na parketu, na njemu su svi kao njegovi budući vlasnici … Iz godine u godinu ih je sve više; otkud su došli? Smješkam se od muke, cijedim kroz zube:

 – Sve mi se čini, draga moja ženo, da smo i nas dvoje davnih dana već potpisali taj ugovor. 

– Kako to misliš? 

– Tako. 

Šutnja. U šutnji sam opet zakovan kao u škrinju, vratila me u nju ta iznenađujuća drskost uljeza. Ipak prvi progovaram:

– Sve što mislimo da je stečeno za života samo naše, varamo se, draga moja ženo. 

Njoj je i dalje takav moj govor zbunjujući. 

– Nije mi to posve jasno – ponavlja više puta. Nekad lucidna, u svemu samostalna i sigurna, sada ovisna o meni u svemu i u malo izvrnutom razgovoru.

– Onda ti ne mogu pomoći. Pametna si, visoko obrazovana, sve znaš što i ja. 

Ona već grca.

– Ponovi, molim te. Što me stalno ostavljaš bez jasnog odgovora. Nisam više što sam nekad bila. Stara sam i zbunjena… 

Razumijem njezine muke, ali ne popuštam. Moramo oboje očvrsnuti, pred nama su još teži starački dani. Neka se potrudi, neka i to shvati! Pa mi je, onda, mnogo žao, smetnuo sam s uma da je poluslijepa. Da ne vidi one barabe na parketu kao njegove buduće gospodare. Pratim kamo će te barabe, hoće li pod trosjed, na kojem se ona svakodnevno popodne odmara… Ona već plače, kao malo dijete glasno, od žalosti što ne može samostalno da dokuči značenja mog jezika. I barabe su preplašene tim plačem, bježe pod trosjed, za tren s parketa nestaju ti potpisnici našeg ugovora, za koje je on, kao važni papir, imaginaran, ipak moćan ma gdje da jesu. A velik je naš stan, i kao da je već i njihov, nije samo naš. M smo u njemu tek privremeno, poluživi, s mnogo papira, s malo doživotne sigurnosti. Eto, to je ta starost, to je ta još jedna priča o našemu imetku.