Imam brata od strica
On je četnik
Imam brata od ujaka
On je isto četnik
O tome se u familiji
Nikad nije diskutovalo
Tako da ne znam
Da li je to normalno
Ili je velika sramota.

Od brata od strica majka
Profesorka je harmonike
Svira Pjacolu
A Pjacola je
Libertango!
Libertango!!
Libertangooooo!!!
Milva sa bujnom
Crvenom kosom
Strina je jedna
Izdašno krupna žena
Nosi nakit od keramike
Veoma avangardan
Ne znam gde je moj brat
U svemu tome našao
Gnezdo za četnike
Možda imam predrasude
Da četnici ne vole tango. 

Drugi brat
Od maminog brata sin
I on je četnik
Njegovo je utemeljenje
U navijačkim strastima
Mrzeo drugi tim
Posle drugo sve
Uključujući i prezir
Prema civilnim žrtvama rata
Druge nacije i vere
Mamina majka
Uvek priča o tome
Kako je strašno
Kad u selo dođu četnici
Pokupe svu hranu
I ponašaju se kao stoka
Moj je brat postao četnik
A da o tome
Nikada nismo pričali.

Ja sam dakle
Izrod
Ja sam levičar
Pomalo konzervativan
Ne razumem
Ekološke pokrete
Ne razumem ni koncept
Grete Tunberg
Imam neke crte socijaliste
Možda i komuniste
Ja sam protiv svakog rata
Protiv svakog nasilja i straha
Sumnjičav sam prema demokratiji
I slobodnim izborima
I slobodnim medijima
Sve to kontroliše Amerika
Podržavam pravo žena na abortus
Kao i pravo na eutanaziju
Ne razumem monarhiju
I ljude koji žude za njom
Oni su jednako naivni
Kao i oni
Što veruju da ih hrana
Označena sa organik
Vodi putem večnog života
Mislim da sam progresivan
Eto
Odbijam da stupim
U istopolni brak
Čemu reprodukcija
Opresivnih matrica
Religija je opijum za narod
Seksualna revolucija nije završena
Volim eksperimentalno pozorište
Savremeni ples i poeziju
Imam prijatelje umetnike
Ne spavam sa vojnicima
Kako to nalažu
Španske antiratne feministkinje
I feminista sam
Sve znam da radim u kući
I ja sam
Najveće govno u familiji
Iako su mi sva braća četnici.

Cijela je Jugoslavija bila sretna kada se saznalo da će se Zimska olimpijada 1984. održati u Sarajevu. Ali postojao je jedan problem, uvijek postoji barem jedan. Sarajevo je magičan grad, okružen planinama i brdima, s lijepim kvartovima u austrougarskom i otomanskom stilu, ali nema veliku i čistu rijeku. U samom Predsjedništvu SFRJ danima se vijećalo šta da se učini po ovom pitanju i nakon tri dana i tri noći sjednica iza zatvorenih vrata donesena je odluka: Sarajevo i Bosanski Novi će zamijeniti rijeke. Miljacka će u Novi, a Una u Sarajevo. Bio sam mlad, ali se dobro sjećam pogrebne atmosfere koja je zavladala u gradu tih dana. Dobro, ima i Miljacka svojih čari, ima kaskade, lijepe mostove, bogatu istoriju, ali plitka je i zagađena. Ne može se brate porediti s Unom.

Šta sa lađama, pitali su se vlasnici nadaleko čuvenih unskih lađa? Kako ploviti po tako plitkoj rijeci? Ribari su mrkla čela zamišljali pecanje u rijeci u kojoj nema mladica nego poneki klen, mren, možda koja zalutala pastrmka iz gornjeg toka. Ne okupi se ni jato zekica oko starog kruha kad ga baciš u vodu.

Novljani su znali da nemaju izbora nego povinovati se naređenju koje dolazi iz samog Predsjedništva. No, odlučiše ne baciti koplje u trnje prije bitke, pa se najmudriji i oni koji se nešto pitaju zatvoriše u Begovu kafanu. Vijećali su tri dana i tri noći iza zatvorenih vrata.

Elem, dođe i prođe Olimpijada, a gradovi ne zamijeniše rijeke. Govorkalo se da je sam drug Tito zaustavio razmjenu pošto se u Novom ribareći i kupajući se na Uni često odmarao od teških državničkih poslova. Ali nije to. Iza zatvorenih vrata Begove kafane donesena je odluka da probrana grupica iskusnih kartaroša ode u Sarajevo i namami nekoga iz Predsjedništva BiH na partiju. Dvojica će igrati, a jos dvojica  biti u rezervi, za svaki slučaj. Govorkalo se da je i moj stari bio među njima, ali nikad nisam zasigurno saznao da li je. Kad god bih se izokola pokušao dotaći te teme, on bi povukao dubok dim iz vječno goreće cigarete i dublje zaronio u široke listove Oslobođenja. Kako su uspjeli, ko god u toj grupici probranih bio, kako su uopšte došli do samoga vrha i namamili Branka Mikulića i Raifa Dizdarevića na partiju bridža, nikada nisam saznao. Raif i Branko su gubili i svoje i pare iz republičkih fondova dok konačno jedan od dvojice Novljana koji su igrali u istoriji Bosanskog Novog najvažniju partiju bridža ne predloži da igraju u razmjenu rijeka. Ako Novljani pobijede, Una ostaje u Novom, ako izgube, eto je Sarajevu nek se njome krasi tokom Olimpijade (a znali su svi da Unu ni poslije Olimpijade Sarajevo neće vratiti Novom). Igrali su košulja natopljenih znojem, cigar za cigarom, fildžan za fildžanom crne kafe. Jer kako se vratiti u Novi i reći: “Ode naša rijeka”, a kako izaći pred najviše funkcionere SFRJ i reći: “Mi izgubili rijeku, ništa od olimpijske rijeke Une.”

I pobijediše Novljani. A kako i ne bi, malo je ko imao toliko kartaroškog treninga za koji se toliko toga žrtvovalo – posao, porodični život, ljubavne veze – kao Novljani iz Begove kafane. Kako su se Raif i Branko sačuvali samo Bog zna. U Novom smo samo otpuhnuli sa olakšanjem, probudili se iz ružnog sna i izašli pecati, vozati se lađama, ili barem odigrati partiju bridža na keju uz rijeku.

A onda je neprijatelj rekao da u grad može ući tko god hoće, ali da više neće izaći nitko.

I tu se on, koji je živio na drugome kraju svijeta, o ratu odavno nije ni mislio, niti je na televiziji pratio vijesti iz domovine, sjetio oca.

I kupio je željezničku kartu kojom se vraća u rodni grad.

Znao je da otac živi u staračkom domu, da s drugom ženom nije imao djece, ona je umrla prije početka rata, i da je rasprodao svu imovinu.

Jedan drugome nisu pisali ni telefonirali.

Da su se nekim slučajem sreli na ulici, ne bi se ni prepoznali.

Tuđini, kao što samo otac i sin jedan drugome mogu biti.

I sad se on vlakom vozi preko pola svijeta, vraća se u rodni grad, koji malo-pomalo umire, onako kako ga neprijatelj steže za vrat, svjestan da će i on umrijeti skupa s njim.

Ali najednom, nakon što ga od svoje osamnaeste nije vidio, on želi da vidi oca.

Bez njega sve je pusto, bez oca, jedinoga još živog od njegove obitelji, kao da je prošlost provalija u koju se i sam ruši.

Otac će mu reći što je ranije bilo. Vratit će mu tle pod nogama, i onda će biti lakše. Za dalje on će već nešto smisliti.

U staračkom domu govore mu da je stari dementan. Ne zna više ništa. Ni sebe ne poznaje.

Dolazi u njegovu sobu.

Izgovara ime.

Otac, sitna glava na golemom pernatom jastuku, koja samo što se u tom perju ne uguši. Zadrhte mu usne, suze poteku.

Šuti, ni riječi da izusti.

Sjeća me se!, pomišlja.

Mama, mama moja!, izgovori otac.

Ustaje poražen s očeve postelje, ostavlja njegova hladna, ispucalim kapilarima prekrivena stopala, i odlazi. Bježi!

Mama, mama moja!, viče za njim otac.

On se ne sjeća da su se tako, kad je bio sasvim mali dječak, njih dvojica igrali. Mame više nije bilo, i on je za utjehu tati bio mama.

Sjetit će se toga sutradan, pa će usprkos velikom granatiraju otići u dom. Ulice će biti krvave i puste. 

Ali on trči, nije ga briga za život, jer se sjetio da ga se otac sjetio.

Tamo mu kažu da je rano jutros umro.

I da je zazivao mamu. 

U povodu 20. obljetnice smrti profesora i urednika dr. Jožeta Pogačnika

DOPISIVANJE PREVODITELJA S UREDNIKOM 

     Sveučilišni profesor i akademik dr. Jože Pogačnik, slovenist, književni povjesničar i teoretičar, rođen je 14. ožujka 1933. u Kovoru kraj Tržiča (Slovenija), a umro je 18. kolovoza 2002. u Rijeci. Studij slavistike završio je 1958. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Doktorirao je 1963. temom o Josipu Stritaru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1959. do 1971.  bio asistent za slovensku književnost. Od 1971. do 1981. predavao je najprije kao izvanredni, a potom redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je član uređivačkog odbora (dr. Milorad Živančević, dr. Jože Pogačnik i dr. Miroslav Rankov) biblioteke Slovenačka književnost u izdanju Matice srpske. Od 1981. do 1991. predavao je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, a od 1991. do umirovljenja 1995. na Pedagoškom fakultetu u Mariboru. Predavao je također na mnogim europskim i američkim sveučilištima. Glavno područje njegova interesa bila je slovenska književnost od najstarijih razdoblja do suvremenosti, hrvatska književnost te komparatistika, prije svega južnoslavenskih književnosti. Objavljivao je na slovenskom, hrvatskom, srpskom, njemačkom i engleskom jeziku. Napisao je brojna djela: Teze i sinteze (1976), Parametri i paralele (1978), Na raskrižjima povijesti (1981), Norme i forme (1981), Diferencije i indiferencije (1989), Starija slovenska književnost (1990), Tragovi u vremenu (2001) i dr.

     Moja tijesna prevoditeljska suradnja s dr. Pogačnikom započela je u travnju 1977., kad sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu posjetio dr. Ivana Cesara (1936-1993), profesora na katedri za slovenistiku, koji mi je spomenuo mogućnost suradnje s  urednikom biblioteke izabranih djela slovenske književnosti kod Matice srpske. I ta je suradnja potrajala punih trinaest godina, sve do rujna 1990.

*****

Beograd, 11. 4. 1977.

     Poštovani druže Pogačnik!

     Ne znam koliko Vam je moje ime poznato. Nadam se da Vam je prof. dr. Ivan Cesar pričao o meni. Rođen sam u Hrvatskom zagorju, poeziju i prozu objavljujem od 1969., i to na hrvatskom i slovenskom jeziku. Prva pjesnička zbirka izašla mi je kod Matice hrvatske u Zagrebu 1971., a druga kod Mladinske knjige u Ljubljani 1974. Treća je ove godine najavljena kod nakladnika Obzorja u Mariboru, ali urednik Herman Vogel javio mi je prije nekoliko dana da će zbog nedostatka financijskih sredstava izlazak biti odgođen za narednu godinu. Slovensku poeziju prevodim od 1972. Tada sam za Slavka Mihalića, odnosno za Društvo književnika Hrvatske preveo izabrane pjesme Franceta Balantiča, Jožeta Udoviča, Vene Taufera, Saše Vegri, Nade Gaborovič, Vladimira Gajšeka i Francija Zagoričnika. Za knjigu Pjesme o hrvatsko-slovenskim seljačkim bunama preveo sam 1974. nekoliko srednjovjekovnih balada Janeza Menarta, te pjesme Antona Aškerca i Alojza Gradnika. Prošle jeseni preveo sam za Treći program Radio Zagreba  izbor novijih pjesama Daneta Zajca i Gregora Strniše. U najnovijem broju časopisa Bagdala iz Kruševca objavljeni su moji prijevodi slovenskih pjesnika Toneta Pavčeka i Aleksandra Peršolje. Za Radio Zagreb preveo sam radiodramu Gregora Strniše Dugina krila, a za Univerzitet umetnosti u Beogradu Kreftov tekst o filmskom scenariju. Vjerujem da ćete se glede prevođenja moći pouzdati u mene.  

     U Beogradu živim od 1975. Prije toga živio sam nekoliko godina u Ljubljani, Münchenu i Zagrebu. Ove godine završavam studij filozofije na beogradskom Filozofskom fakultetu. Glede zaposlenja koje bi mi odgovaralo ne vidim zasad nikakvu mogućnost.

     Bit ću Vam od srca zahvalan, ako se u što kraćem roku uspijemo konkretno dogovoriti glede prevođenja. Molim Vas da mi javite koji dan bih Vas mogao osobno posjetiti u Novom Sadu. Nikad nisam bio u glavnom gradu Vojvodine. Do skorog susreta srdačan pozdrav.

Novi Sad, 16. 4. 1977.

     Poštovani gospodine Bagola!

     Dobro da ste se javili. Nedostaje nam prevoditelja, unatoč činjenici da izlazimo prilično sporo. U pravu ste, bilo bi dobro da osobno dođete u Novi Sad. Mogli bismo u miru popričati, a potom bih Vas odveo u Maticu srpsku  koja jedina sklapa ugovore, ne obazirući se – ponekad – na moje želje.  Ovdje ću biti do 30. aprila, a onda opet poslije 20. maja. Možete se najaviti i telefonski, ako nema kakvih izvanrednih situacija, doma sam svakog dana poslije 19 sati.

     Veselim se susretu, budući da vas barem donekle (po pjesmama) već poznajem.

     Uz iskrene pozdrave, Vaš Jože Pogačnik

Beograd, 24. 4. 1977.

     Poštovani gospodine Pogačnik!

     Šaljem Vam izbor prijevoda, kako smo se dogovorili. Vjerujem da će Komisija za jezik biti s njima zadovoljna te neće biti nikakvih problema glede potpisivanja ugovora. Ujedno Vam šaljem objavljen prijevod Kermaunerova eseja  i pjesmu Ive Svetine, koje možete pokazati Komisiji. Privatno Vam šaljem na uvid dva prijevoda Zajca i Taufera. Molim da ih sačuvate do našeg ponovnog susreta. Dakle, Jurčič, Murn i Kette dolaze u obzir.

     Moj prvi susret s Vama i razgledavanje Novog Sada ostaju mi u vrlo lijepom sjećanju. Ako ćete narednih tjedana dolaziti u Beograd, bit će mi uistinu drago popričati s vama uz kavu ili čašu piva. Srdačan pozdrav

Novi Sad, 29. 5. 1977.  

     Dragi gospodine Bagola!

     U petak sam se vratio kući. Bio sam u Austriji, Zapadnoj Njemačkoj i Mađarskoj. Držao sam predavanja, susreo nekoliko zanimljivih ljudi te obavio nekoliko interesantnih razgovora. Takva putovanja uvijek su dobra, prije svega zbog mentalne higijene.

     Matica će Vam poslati ugovor za Jurčiča. Kad to završite, sklapat će dalje ugovore s Vama. Vjerojatno Vas nakon toga čeka poezija.

     Trebalo bi prevesti sljedeća djela Josipa Jurčiča : „Jesenja noć među slovenačkim lovcima na puhove“; „Manastirski žolnir“; „Kći gradskog sudije“; „Teleće pečenje“; „Između dve stolice“ i „Lepa Vida“. Ovi tekstovi bit će Vam, po mom mišljenju, dovoljni za ljetne praznike. Ukoliko bi bilo kakvih nejasnoća, ja sam ovdje do 8. jula.

     Nadam se da sam Vam izašao u susret, kako ste i očekivali, a istovremeno želim da naša suradnja ostane trajna.

     Želim Vam sve najljepše, mnogo uspjeha, ukoliko pripremate kakav ispit. 

     Srdačan pozdrav, Vaš Jože Pogačnik

  Beograd, 3. 6. 1977.

     Dragi gospodine Pogačnik, 

     Vaše pismo neobično me obradovalo, a još više ugovor kojeg sam jutros primio i potpisao.  U njemu nije naveden Susjedov sin, znači li to da ste se odlučili za stari prijevod? Ja ću svakako nastojati da to što prije prevedem. Vjerujem da će biti sve u redu i da će naša suradnja bivati sve čvršća i trajnija.

     Preda mnom su ovog mjeseca tri ispita. Ovih dana preveo sam  izbor pjesama Vene Taufera i Milana Jesiha za zagrebački list Oko. Jučer je u tom listu objavljen moj osvrt na Šljivarićev tekst „Panorama novije slovenske proze“. Osvrt s podnaslovom „Užasnuće nad tekstom koji nagrđuje svijetlu tradiciju zagrebačke slovenistike“ prilažem uz pismo. Možda će Vas iznenaditi, budući da Vam o tome nisam ništa pričao, ali moram priznati da sam se dosta dvoumio oko objavljivanja. Sada je stvar u javnosti. Molim Vas, pročitajte i javite mi Vaše mišljenje. Istina, ne plašim se Šljivarićeve reakcije, ali ipak sam početnik u polemičkom načinu pisanja, zato će mi svaka Vaša primjedba biti dragocjena. Unaprijed zahvaljujem i srdačno vas pozdravljam.

Novi Sad, 6. 6. 1977.

     Dragi gospodine Bagola!

     Danas sam primio Vaše pismo i izrezak iz Oka. Hvala za oboje! Mislim da ste se angažirali u stvari koja zavrjeđuje svu pozornost, budući da se radi o žalosnoj izraslini nekog mentaliteta i nekog ponašanja. Vašim konstatacijama nema se što dodati, jer su točne, a Vaše misli vođene unutarnjom koherentnošću.

     Drago mi je da ste od Matice srpske primili ugovor. I ja se nadam da ćete mi u ovom poslu biti od velike pomoć i da ćete zadovoljavajuće obaviti nešto što dosad nikome nije uspjelo. Između ostalog, mogu Vam otkriti jedan plan u kojem itekako računam s Vama. Radi se o ogromnoj knjizi proze i poezije, koja će kod Matice srpske izaći pod naslovom Začinjavci, a radi se o slovenskim tekstovima od Brižinskih spomenika do Linharta. Ako ništa drugo, to Vas sigurno čeka najesen.

     Pripovijetka Susjedov sin nije navedena u ugovoru zato što ne znamo hoće li biti uvrštena u knjigu. To ovisi o opsegu slovenskih tekstova, a osim toga i od kvalitete prijevoda koji već postoji. Dakle, o tome ćemo više znati kad Vaš rukopis bude dogotovljen.

     Ovdje ostajem do 10. jula, potom me do kraja augusta neće biti. Ukoliko bi bilo nešto nužno, javite se ranije, a za svaki slučaj šaljem Vam i adresu na kojoj ću provoditi godišnji odmor (Heliodor Gamulin, Jelsa, otok Hvar).

     Sjetio sam se: Vi studirate filozofiju, a ja već više od mjesec dana tragam za Hegelovom Estetikom (III. dio, o poeziji) na njemačkom, jer bih morao iz nje nešto citirati. Možete li je možda posuditi na Vašem seminaru; vraćam za dva dana. Novi Sad je ipak, sve u svemu, duhovna provincija.

     Moram Vam vratiti tekstove koje ste poslali „na ispit“. Učinit ću to odmah kad ih dobijem od Matice. Želim Vam puno uspjeha na ispitima, Vaš Jože Pogačnik

Novi Sad, 21. 6. 1977.   

     Dragi kolega!

     Šaljem Vam gradivo koje ste poslali za Maticu srpsku. Nadam se da ništa ne fali. U posebnom paketu vraćam Vam Estetiku u kojoj sam našao ono što mi je trebalo. Iskreno zahvaljujem na usluzi.

     Jedva čekam  odlazak na godišnji odmor. Iza mene je dosta čudna akademska godina i htio bih je što prije „potopiti“ u moru.

     Javite se, radujem se svakom Vašem pismu. Srdačno, Vaš Jože Pogačnik

Beograd, 29. 6. 1977.

     Dragi gospodine Pogačnik!

     Srdačno zahvaljujem za oba Vaša pisma. U međuvremenu Vam nisam pisao  iz jednostavnog razloga – ispitna gnjavaža! Položio sam sva tri namjeravana ispita, najesen me čekaju preostala tri i diplomski. Ovih dana bavio sam se poslom kojeg najmanje volim – selidbom. Napuštam sobicu u Zahumskoj. Stvari ću ostaviti kod poznanika do septembra. A dotle namjeravam živjeti na obiteljskom imanju u Hrvatskom zagorju, odlaziti na kupanje u Rogašku Slatinu ili Krapinske Toplice. Nadam se da će mi ovo ljeto biti jedno od mirnijih i sigurnijih, jer će me Jurčič stalno pratiti, a Nietzsche me tjerati na razmišljanje o vrlo laskavoj, ali nimalo lakoj temi za diplomsku radnju iz estetike „Suvremena dekadencija pjesničke umjetnosti“. Tako sam se otprilike dogovorio s prof. Draganom M. Jeremićem. Zar nije lijepo pisati radnju kod profesora koji je ujedno predsjednik Udruženja književnika?! U majskom broju Savremenika objavljen mi je duži dnevničko-meditativni tekst pod naslovom Traganje za samim sobom  na kojem mi je prof. Jeremić otvoreno čestitao. Vjerujem da će tekst biti i Vama zanimljiv, pogotovo zato što se odnosi na moj dvogodišnji boravak u Ljubljani. Ako ćete u augustu navraćati koji dan u Zagreb, neka Vam ne bude teško s Vašom porodicom produžiti sedamdesetak kilometara do mene u Hum na Sutli. Meni i mojima bilo bi zaista drago, a vjerujem da bi i za Vas bio to još jedan doživljaj više u bezbrižnim ljetnim mjesecima. Želim Vam mirno, nasmijano more i doviđenja u Hrvatskom zagorju!

Novi Sad, 19. 9. 1977. 

     Dragi kolega!

     Kad ćete donijeti Jurčiča, volio bih da se sretnemo. U Matici će pripremiti ugovor za prijevod knjige koja će biti antologija starije slovenske književnosti (Začinjavci) i kojoj ste kao prevoditelj dorasli jedino Vi. Bit će Vam potrebna pomoć, stoga bismo trebali o mnogim stvarima popričati i dogovoriti se. 

     U Novom Sadu bit ću do kraja septembra, a onda opet od 10. listopada. Toliko na znanje.

     Obilje sreće i lijep pozdrav, Vaš Jože Pogačnik

Beograd, 27. 9. 1977.

     Poštovani gospodine Pogačnik!

     Primio sam Vašu razglednicu u Zagorju, kao i pismo ovdje u Beogradu. Jurčiča ovih dana pretipkavam, tako da ću u Novi Sad doći iza 10. oktobra. Nazvat ću Vas prethodno telefonom.

Začinjavaca se baš previše ne veselim, čak ih se pomalo i plašim. Zato bih volio da se sretnemo i popričamo. Srdačan pozdrav, sretan put i doviđenja u Novom Sadu!

Beograd, 9. 12. 1977.

     Dragi Profesore,

     svojim dolaskom u Zagorje učinili ste mi neobično zadovoljstvo, a nadam se da je i za Vas bio to svojevrstan doživljaj. Mojima kod kuće također je bilo veoma drago i žele da se opet nađemo zajedno za prvomajske praznike, kad se zagorski brežuljci mogu doživjeti u mirisnoj svježini bujnog zelenila.

     Na povratku u Beograd svratio sam kod prof. Cesara koji mi reče da ste se iz Zagorja  sretno vratili, da osim startnog zastoja niste imali nikakvih neprilika.

     Ja sam ovih dana potpuno zaokupljen Nietzscheom. Čitam i razmišljam, pomalo se ljutim na njega, pomalo na samog sebe, a najviše na činjenicu životno odgojne determiniranosti po kojoj može pojedinac u najboljem slučaju postati jedino buntovnikom i samoosuđenikom. Koliko god se veselim pisanju diplomske radnje, toliko se i plašim profesorskog nerazumijevanja, jer moj pristup fenomenu umjetnosti u mnogome se razilazi s katedarskom filozofijom. Učim i mučim se u stvari sam sa sobom, oduvijek sam tako radio, o čemu donekle svjedoči i proza u Savremeniku. Nadam se da ste je uspjeli pročitati? Priznajem da mi je itekako stalo do Vašeg suda o njoj. Molim Vas da podsjetite i g. Aleksandra Tišmu na moj tekst Sam svoja opomena  koji sam mu poslao za Letopis Matice srpske. 

Novi Sad, 3. 1. 1978.

     Dragi kolega!

     Uz dosadašnje šaljem još nekoliko novih tekstova za knjigu Začinjavci. Naime, ponovnim pregledom uvidio sam da im je mjesto u knjizi. Stoga Vas molim da ih prevedete zajedno s ranije poslanim tekstovima. Originale čuvajte, jer do nekih fotokopija nije baš lako doći. Kad sve prevedete, pošaljite mi tekst da ga uredim. Stoga nemojte prijevod paginirati.

     Vaše sam pismo primio i mogu reći da me obradovalo. Nisam odmah odgovorio, jer sam bio na putu, ali i doma sam bio jako zauzet, a istovremeno sam nastojao prikupiti sve tekstove koje Vam šaljem. To mi je pošlo za rukom tek na Staru godinu.

     Posjet u Vrbišnici ostao mi je u lijepoj uspomeni. Volim seljake, i sam vučem porijeklo iz takve okoline. Svaki susret sa seoskim žiteljima vraća mi barem malo životne snage.

     Glede Vaših dnevničkih zapisa u Savremeniku moram priznati da sam ih s velikim zanimanjem pročitao. U njima dolazi jasno do izražaja činjenica da se hvatate u koštac s nečim nepoznatim i sudbonosnim, što zapisima daje osobno, ali istovremeno i sveopće značenje. Vama je literatura  itekako ozbiljna duhovna i moralna operacija, zato vjerujem u Vaš razvoj i želim Vam ugodne okolnosti.

     Gdje namjeravate provesti semestralne praznike? Mi se pripremamo na vremenski dug tečaj civilne zaštite koji će nam uzeti mnogo vremena i živaca, a ujedno i ono malo slobode koja nam je preostala.

     Sve najljepše i srdačan pozdrav, Vaš Jože Pogačnik

Beograd, 13. 6. 2018.

     Dragi Profesore!

     Moj boravak u Beogradu bliži se kraju. Za nekoliko dana polažem završni dio diplomskog ispita. Krajem mjeseca odlazim u Zagreb i po svoj prilici zaposlit ću se u svojoj općini, u Samoupravnoj interesnoj zajednicu (SIZ) za kulturu. Tako barem zasad stvari stoje. Nedavno sam primio pismo od predsjednika općine koji mi javlja da sam im itekako potreban. Bit će to, ako ništa drugo, iskustvo više u životnom probijanju i očuvanju samog sebe.

     Na Začinjavce nisam zaboravio. Preveo sam Linhartov Dan veselja ili Matiček se ženi, ali moram priznati da tekstovi nisu nimalo zahvalni i da mi je žao što sam potpisao ugovor po tako niskoj cijeni. Nije isto dobiti 10 dinara po stihu za jednog srednjovjekovnog i jednog suvremenog pjesnika. Molim Vas da to napomenete ljudima iz Matice. Nadam se da ću unatoč poteškoćama rukopis u cijelosti prevesti do septembra. Preko ljeta bit ću kod kuće u Zagorju i bilo bi mi drago da se opet vidimo. Srdačan pozdrav!

Novi Sad, 18. 6. 1978.

     Dragi kolega!

     Prije svega: već Vam unaprijed čestitam na uspješnom završetku studija. Vjerujem da će to za Vas biti samo nastavak rada kojim ste se i dosad bavili.

     Mislim da za sam početak radno mjesto u SIZ-u nije za odbaciti. Na svim drugim radnim mjestima mnogo je teže. Kao prevoditelj imat ćete relativnu samostalnost, a vjerojatno i dovoljno vremena za sebe.

     Matica srpska plaća po tarifi koja je važeća nakon predaje rukopisa. Stoga postoji mogućnost revizije ugovora. Vaši razlozi su utemeljeni i ja ću ih svakako poduprijeti. Nejasna mjesta sam pojasnio i šaljem ih u prilogu. Vjerojatno će se pokoja nejasnoća naći i u preostalim tekstovima.

Vaš prilog u majskom broju Letopisa Matice srpske pod naslovom Sam svoja opomena pročitao sam odmah po izlasku. Po svojoj otvorenosti, dubini i načinu pisanja radi se o izvanrednoj prozi. Isplatilo bi se Vaše dnevničke zapise kao zaokruženo djelo, ako je ikako moguće, objaviti u knjizi.

     Zanima me jeste li voljni pisati recenzije o literarno teoretskim i literarno povijesnim djelima. Mislim prije svega na literarno teoretska djela. Vi imate iza sebe Teološki i Filozofski fakultet i temeljitu literarnu naobrazbu, zato Vas smatram idealnim za nešto takvo. Naime, preuzeo sam rubriku Ocjene u beogradskom časopisu za nauku o književnosti Književna istorija i tragam za suradnicima.

     Poslije 9. jula bit ću opet u Jelsi na Hvaru. Bude li nešto potrebno, pišite mi na hvarsku adresu. U Zagrebu ću se zadržati nekoliko dana početkom jeseni, kad će se ondje održavati Međunarodni slavistički kongres. Možda bismo se tada mogli naći negdje na kavi i malo popričati. Želim Vam ugodno ljeto i puno pozdrava Vama i Vašima, odani Jože Pogačnik

Novi Sad, 3. 10. 1978.

     Dragi kolega,

     Prilikom našeg susreta u Zagrebu rekli ste da ćete završiti s prevođenjem do kraja septembra. Budući da postoji neka mogućnost da knjiga ide u tisak, molim Vas da mi javite u kojoj fazi su prevedeni tekstovi.

     Kako inače? Tu i tamo pročitam pokoji Vaš tekst u književnim listovima i časopisima.

     Sve najbolje i srdačan pozdrav, Vaš Jože Pogačnik

Hum na Sutli, 30. 10. 1978.

     Dragi Uredniče!

     Šaljem Vam prevedene tekstove slovenačkih začinjavaca. Budući da prilikom sklapanja ugovora nisam znao za srednjovjekovnu težinu pojedinih tekstova te sam pristao na uobičajene cijene od 8 dinara po stihu i 800 dinara po autorskom tabaku, to Vas sada, nakon višemjesečnog mukotrpnog rada, najiskrenije i prevodilački odgovorno molim za naknadnu povišicu honorara barem za 50%. Većina izvornih tekstova pisana je na starim slovenskim dijalektima, od Prekmurja do Slovenskog primorja. Nedavno sam na simpoziju prevodilaca Jugoslavije u Novom Mestu pročitao svoj referat o poteškoćama takvog prevođenja. Zaista smatram da imam pravo na povišicu i da će mi ona biti odobrena. Rukopis sadrži ukupno 1.318 stihova i 11 autorskih tabaka proznih i dramskih tekstova. Hvala unaprijed i srdačan pozdrav!

Novi Sad, 18. 2. 1979.    

     Dragi Božo!

     Vaša obavijest o vjenčanju zaista me obradovala. Zacijelo je istina da dva čovjeka, ako su se doista našli, mogu lakše ovladavati poteškoćama ovog svijeta koji svakim danom postaje sve složeniji i zamršeniji. Želim od sveg srca da Vaš izbor bude pravi te ćete u novoj „etapi“ s još većim zanosom raditi i na području kulture kojoj ste već dali višestruk doprinos. Neposredno uoči vjenčanja želim Vama i Vašoj izabranici mnogo sreće, unutarnjeg zadovoljstva i obilje zdravih zajedničkih godina. Mladoženji i mladenki (a i trećem članu…) čestitam, neka vam nebo bude milostivo, kako bi to rekao pjesnik.

     Iz Matice su mi javili da Vam je honorar konačno uplaćen. A vjerojatno su Vam poslali i ugovor za prevođenje Kettea i Murna. Nadam se da ja tako, budući da im zbog mojih razočaranja – više ne vjerujem.

     Za vrijeme semestralnih praznika bio sam u Zagrebu, ali samo jednu subotu i nedjelju. Imao sam puno posla, zato nisam ni bio na pravom odmoru. Uistinu sam umoran i sve manje želim ostati ovdje. Moj astrološki znak bit će u naredne tri godini u lošoj poziciji. No, bez obzira na sve: pripremam knjigu rasprava i studija za beogradsku Prosvetu. Urednica Svetlana Velmar Janković najavila mi je izlazak knjige početkom 1980. 

Sve najljepše i srdačan pozdrav, Vaš Jože Pogačnik  

Hum na Sutli, 1. 4. 1979.

     Dragi Profesore!

     Hvala na čestitkama i dobrim željama. U mom životu zaista se posljednjih mjeseci mnogo toga promijenilo. Ne mogu reći da sam se već u potpunosti privikao na brak, ali srcem znam da nisam pogriješio. Suprugu Branku upoznao sam ljeti 1974. godine, dakle, imao sam dovoljno vremena za unutarnje odvagivanje. Moram priznati da sam kod nje naišao na ono što mi je najviše nedostajalo – nepatvorenu radost življenja.

     Ako Vam je ikako moguće, pozivamo Vas da dođete za Prvi maj kod nas. Priredit ćemo neke vrste piknik, i to na otvorenom, ispod ogromne stoljetne kruške tepke, ako bude lijepo vrijeme.

     Prije četrnaest dana primio sam od Matice srpske rukopise Kettea i Murna, zajedno s ugovorom. Ovog puta znatno su podigli cijene, tako da sam zaista s veseljem potpisao ugovor i nadam se da ću već krajem ove godine završiti s prevođenjem, iako je po ugovoru rok do kraja 1980.

     Potkraj januara bio sam u Beogradu. Predao sam u Prosveti (urednicima Vidosavu Stevanoviću i Svetlani Velmar-Janković) konačnu verziju rukopisa Traganje za samim sobom. S nestrpljenjem očekujem od njih ugovor, premda mi je Vidosav rekao da se nemam čega plašiti, jer program najavljen u Politici u principu se ostvaruje. U Beograd ću opet sredinom maja, do tada će lektorica završiti s lektoriranjem te ćemo rukopis još jednom  zajedno pregledati.

     Danas šaljem Matici srpskoj  rukopis svoje pjesničke zbirke pod naslovom Nijednog đavla među nama. Ne znam tko uređuje suvremenu poeziju. Ako Vam nije teško, molim Vas da se raspitate i pobliže upoznate  urednika sa mnom. Ukoliko bi rukopis bio prihvaćen, bilo bi mi veoma drago kad biste Vi napisali predgovor. 

     U Ljubljanu sam također poslao rukopis svoje druge zbirke na slovenskom jeziku pod naslovom Ogenj onkraj jezika. Ali kod Mladinske knjige postoje slabi izgledi, javio mi je neki dan urednik Mušič. Ne znam, možda ću još raditi na tom rukopisu te ga poslati Državnoj založbi Slovenije.

Kako Vi? Javite se i dođite u Zagorje!

Novi Sad, 15. 4. 1979.  

     Dragi kolega!

     Odgovaram tek danas, jer sam htio provjeriti što je s Vašom pošiljkom Matici srpskoj. Moram reći da nisam baš ništa saznao. Pitao sam Tišmu i direktora Rankova, nijedan mi o pošiljci nije znao ništa odgovoriti. Najvjerojatnije nije bilo poslano na ime osobe, nego na instituciju, a takvih pošiljaka imaju na tone, zato se pribojavam da nije možda pošiljka završila u hrpi papira koje nitko ne čita. Javite mi kome i kako ste to poslali, da mogu nastaviti s raspitivanjem.

     Radujem me vijest da ste dobili Kettea i Murna (konačno!), a zanima me jesu li Vam poslali i popratnu studiju o Ketteu (kod Murna se radi o prijevodu cijele knjige – pjesama i pogovora). Datum koji stoji u ugovoru nije dobar, knjiga mora već početkom jeseni 1980. u tisak. Zato se Vi držite svog roka.

     Začinjavci izlaze već ove godine. U prijevodu je bilo jako puno „zapadne varijante“, ali je lektura sve to nekako uredila, iako kod pjesama to ponekad nije nimalo lako.

     Kod nas doma nije baš sve kako bi trebalo biti. Žena već od Nove godine naovamo boluje, bila je nekoliko tjedana čak u zagrebačkoj bolnici. Morala bi zamijeniti podneblje, ali svaki plan selidbe dosad se izjalovio.  Ljudi i svijet su okrutni, bezobzirni, a prije svega obijesni.

     Za prvomajske praznike neću moći nikud putovati. Dolaze nam neki gosti, imam još poprilično „dugova“ koje bih trebao napisati do konca juna, a poprilično sam i umoran. Iako bih volio, neću se moći odazvati Vašem pikniku. Oprostite, još jednom vam želim – osim lijepa vremena – na tom ponovnom „ženidbenom slavlju“ – sve najbolje i najljepše.

     Profesor Cesar je u međuvremenu vjerojatno već predao svoju doktorsku disertaciju. Dosta se namučio i meni se čini da gubi živce. Žao mi ga je, jer je čist i pošten dečko, ali će u onoj sredini propasti. Htio bih mu na svaki način pomoći, samo ne znam kako i u čemu.

     Ako dođe do tiskanja zbirke, vrlo rado ću napisati nekoliko popratnih stranica. Vaša pozivnica pričinja mi veliku čast,  stoga utoliko više želim da s pripremanjem „fešte“ imate sreće. Vama i vašoj supruzi sve najljepše u danima ovog i narednih proljeća, Vaš Jože Pogačnik

Novi Sad, 2. 7. 1979.

     Dragi kolega!

     Pitanje Vaše pjesničke zbirke nije se pomaklo s mrtve točke. Urednik je očito nakon mog propitkivanja iščeprkao iz pristigle pošte Vašu pošiljku te Vam vrlo paušalno odgovorio. Matica srpska je, unatoč drukčijim deklaracijama, nacionalistička i zatvorena izdavačka kuća, u koju je pristup vrlo težak. Ljudi u njoj nemaju nimalo poslovnog duha, a trpe te sve dok si im potreban. O tome bi se mogao napisati roman i često puta mi je žao što ga nisam u stanju napisati. Otvoreno ću Vam reći, nemojte od Matice srpske ništa očekivati.

     Nakladnika u Ljubljani poznajem tek letimično. Radio sam za njih nešto malo, dok je još bio živ pokojni Winkler, s ostalima ništa. Profil te izdavačke kuće ima svoj izvor u prvim riječima kratice DZS (Državna založba Slovenije), što ga je uspjela zadržati unatoč samoupravljanju. Nakladništvu i knjizi općenito ne obećavaju se nimalo povoljna vremena.

     Općenito sam u posljednje vrijeme prilično pesimističan; moj prirođeni optimizam sada mi više ne pomaže redovito. Potkraj mjeseca odlazim na Hvar. Nadam se da ću ondje, u dodiru s prirodom i seljacima, živjeti mnogo normalnije.

     Vama i gospođi srdačan pozdrav, Vaš Jože Pogačnik

Novi Sad, 27. 8. 1979.

     Dragi kolega Božidar!

     Među poštom koja me čekala na povratku s godišnjeg odmora bila je i Vaša razglednica. To me podsjetilo da bih Vam zapravo trebao napisati nekoliko rečenica, jer Vam već dugo nisam pisao.

     Proživio sam mjesec i pol u Jelsi na Hvaru. Bio sam izvan fakultetskih problema, spojio sam se sa zemljom, obrađivao je i ubirao plodove, susretao sam se s ljudima, razgovor s njima bio je jednostavan i svaki put vrlo realan. Da mi nema tog ventila svakog ljeta, teško bih podnosio breme akademske godine. U tom pogledu imam sreću što sam na otoku našao obitelj u kojoj se osjećam kao kod kuće, a i oni me prihvaćaju kao člana svoje obitelji.

     U Novom Sadu dočekalo me puno posla. U tijeku je preseljenje iz stare u novu zgradu, a imat ću i dosta ispita. Osim toga zimski semestar ispunjen je brojnim simpozijima, predavanjima i gostovanjima, što dakako zahtijeva mnogo rada i gubljenja živaca. 

     Početkom oktobra bit ću dan ili dva u Zagrebu, ali za posjet Zagorju nažalost neće biti vremena.

     Drago mi je da Kette i Murn dozrijevaju. Za nekoliko tjedana ugledat će svjetlo dana Začinjavci. Danas sam obavio zadnju reviziju, sviđaju mi se i sami tekstovi i Vaš prijevod. Ostvarili ste doista značajno i veliko djelo. Nadam se da ste kod Murna i sami uvidjeli što bi još trebalo prevesti. Ako se dobro sjećam, radi se o tekstovima iz edicije Kondor. Tekst Dušana Pirjevca  dolazi na početak, i to pod naslovom „Uvod u poimanje Murnove poezije“. Toliko na znanje i ravnanje, da ne bude suvišnog posla. S prijevodom ne treba odugovlačiti. Još danas mogu Ti poslati jednu ili dvije nove knjige za prevođenje. Ako si spreman, mogu Ti po jednu knjigu slati svake godine.

     Kako s Tvojim rukopisom kod Prosvete. Stabilizacijske mjere opet su pogodile prije svega kulturu, stoga je ogroman broj restrikcija. Moja knjiga je kod njih u programu za iduću godinu, ali bojim se da neće izaći, unatoč suprotnim tvrdnjama.

     Uostalom, ovih se dana intenzivno pripremam za odlazak u SAD. Tamo ću šest mjeseci predavati na njihovom III. stupnju. Bit će puno posla, ali veselim se novom iskustvu.

     Kad nađete slobodnog vremena i volje, javite se. Volim da mi se javite, jer ste čovjek kojemu vjerujem. Uz najiskreniji pozdrav, Vaš Jože Pogačnik

  Novi Sad,  10. 1. 1980. 

     Dragi kolega!

     Od Vas mi nema glasa, što ne mogu sebi protumačiti. Zar ste se posve posvetili poslu u tvornici ili je nešto drugo posrijedi? Pišem Vam, jer bih se htio s Vama dogovoriti glede nekih stvari:

1. Zanima me dokle ste stigli s prevođenjem Kettea i Murna. Uskoro bih Vam mogao poslati „na prevođenje“ novu knjigu.
2. Ovih dana dobit ću uvodnu studiju za Jurčiča. Poslat ću Vam da je prevedete, jer prakticiramo da jednu knjigu, po mogućnosti, u cijelosti prevede jedan prevoditelj.
3. U Zagrebu sam kod Matice hrvatske preuzeo neki posao, gdje će mi Vaša pomoć biti dragocjena. Opširnije ću Vam to pojasniti kad pohvatam sve niti. Zasad bih Vas jedino zamolio da mi one tri pjesme od Modrinjaka u Začinjavcima  „okrenete“ na hrvatski.
4. Vaša knjiga u Prosveti će, kako vidim, izaći ove godine.

     Profesor Ivan Cesar javio mi se za Novu godinu. Opet se nalazi u silnim poteškoćama. Unatoč činjenici da sam svašta doživio, takve stvari ipak ne mogu posve razumjeti.

     Želim Vam uspješan rad i srdačno Vas pozdravljam, Vaš Jože Pogačnik

Novi Sad, 14. 2. 1980.

     Dragi kolega!

     Srdačno Vas molim za malu uslugu. Za Maticu srpsku preveli ste Jurčičevu karakternu novelu Teleće pečenje. Biste li mi tijekom marta pripremili hrvatsku verziju, od drugog pasusa nadalje („Kao svi penzionisani vojnici…“)?  U ljetnim mjesecima bit će više posla, pripremat ću slovensku poeziju, naravno da računam na vašu pomoć.

     Od profesora Ivana Goluba primio sam ovih dana knjigu. U popratnom pismu spominje da ste se vas dvojica nedavno srela i spominjala me. Lijepo da me se netko još sjeti u ovom čudnom vremenu.

     Nadam se da Vaša curica lijepo napreduje. A kako napreduju Kette i Murn? Volio bih Vas opet uskoro negdje sresti, ali do susreta vjerojatno neće tako brzo doći.

     Sve najljepše uz srdačan pozdrav, Vaš Jože Pogačnik

Novi Sad, 24. 2. 1980.

     Dragi kolega!

     Vi ste zaista sjajan suradnik! Zahvaljujem se na „pošiljci Jurčiča“, koja je bila brza i dobra. Glede autorskih prava ne morate se bojati. Čim predam kompletno gradivo, svaki će suradnik dobiti odgovor, a ispod prijevoda u knjizi bit će navedeno ime prevoditelja.

     Radi se o antologiji slovenske proze (novele) koja bi trebala biti pripremljena slično kao što je prije jednog desetljeća izgledala edicija 100 djela jugoslavenske književnosti (uvod o piscu i izabranom djelu te prijevod). Trebala bi biti gotova do 1. maja, a privlačna je i stoga što će vjerojatno biti ponovljenih izdanja. Takve „skraćene“ stvari sada se rado kupuju. Priprema se također antologija slovenskog pjesništva koja bi trebala biti dovršena do sredine jeseni. Tu će mi Vaše usluge biti itekako potrebne, iako je mnogo toga već prevedeno. Nemam još detaljan popis, zato Vam ne mogu reći koje bi pjesme mogle doći u obzir.

     No, nipošto ne želim usporavati prevođenje  Kettea i Murna s kojima računam iduće godine (tu nisam predvidio nikakvu rezervu). Ako ste spremni, mogli biste prevesti još tri ili četiri novele (približno 40 tipkanih stranica), uglavnom iz 19. stoljeća, za antologiju slovenske proze. Javite mi i odmah Vam šaljem knjige s označenim stranicama.

     Uvjeravam Vas da mi je često žao što nismo bliže jedan drugome. Život je ovdje, općenito uzevši, nemoguć. Spašava me rad  i priprema za odlazak u Ameriku, kamo ću otputovati najprije u maju, a za duže vrijeme potkraj godine. Jedva čekam šesti mjesec, kad prestaje poplava sastanaka i drugih sličnih zbivanja na fakultetu.

     Nekih drugih mogućnosti za objavljivanje slovenskih djela na srpskohrvatskom, osim spomenutih edicija kod Matice srpske i Matice hrvatske, trenutno nema. Izdavaštvo je u sadašnjem trenutku na psu, pitanje je koliko će knjiga izaći, a još više kakve će biti.

     Vama i obitelji lijep pozdrav, Vaš Jože Pogačnik

Novi Sad, 31. 3. 1980.

     Dragi kolega!

     Nisam Vam odmah odgovorio, jer sam proživljavao teške trenutke. Najprije mi je umro otac, a tjedan dana kasnije još i stric. I jedna i druga smrt jako me pogodila, tako da se još uvijek nisam oporavio.

     Šaljem Vam  još tekst Rudija Šelige. To je zadnje za što Vas molim da mi učinite u vezi s antologijom slovenske novele. Poslije ljetnih praznika radit ću na pjesničkoj antologiji. Naravno da računam na Vašu suradnju.

     No, nipošto nemojte odugovlačiti s prevođenjem Kettea i Murna. 

     Želim Vam ljepše proljetne dane od mojih i srdačno Vas pozdravljam, Vaš Jože Pogačnik

Novi Sad, 24. 5. 1980.

     Dragi kolega!

     Molim Vas da mi, ako je moguće, što prije pošaljete preveden tekst Rudija Šelige. Htio bih tu stvar završiti prije ljetnih praznika.

     Upravo sam se vratio iz SAD-a. Zanimljiva država, ali za Europejca teška.

     Poželio sam Vas vidjeti, ali ne nazirem mogućnost za to.

     Vama i obitelji srdačan pozdrav, Vaš Jože Pogačnik

Novi Sad, 4. 9. 1980.

     Dragi kolega!

     Molim Vas da mi javite dokle ste stigli s prevođenjem Murna i Kettea (ali i popratne studije o Jurčuču). Sve bih trebao što prije imati kod sebe, jer moramo do decembra pripremiti pet sljedećih knjiga za tisak. Nadam se da me nećete iznevjeriti.

     Prije deset dana vratili smo se s godišnjeg odmora. Sada već radim punom parom.

     Kako Vi živite? Srdačan pozdrav, Vaš Jože Pogačnik

Novi Sad, 23. 6. 1981.

     Dragi kolega!

     Vraćam Vam kopije prijevoda slovenskih pjesnika koje nisam uzeo u obzir. Sada je izbor napokon sređen i narednih dana ga šaljem u Zagreb. Bilo je mnogo otežavajućih okolnosti: broj autora, tekstovi već ranije objavljeni ne dolaze u obzir, ograničen broj prijevoda itd. Vaša pomoć bila mi je dragocjena, uvrstio sam čak 20 tekstova Vaših prijevoda (tu su i čitavi ciklusi). Bude li sve u redu, knjiga bi iduće godine trebala izaći.

     Nažalost, glede Jurčiča nemam baš dobrih vijesti. Bio je već u programu za ovu godinu, ali uspostavilo se da je potrebna temeljita srpska redakcija. Očito ste se previše žurili s prevođenjem: prijevod je previše „hrvatski“, a ima u njemu i slovenskih sintaktičkih konstrukcija. U Matici srpskoj bili su jako ljuti, najviše optužbi išlo je na moj račun, zato što sam Vas ja angažirao. Ali sve će se to srediti.

     Želim Vam ugodan godišnji odmor, Vaš Jože Pogačnik

Novi Sad, 24. 8. 1981.

     Dragi kolega!

     Pišem Vam po nalogu Matice srpske. Radi se, kao što naslućujete, o Vašim prijevodima Jurčiča, Kettea i Murna. Vaši prijevodi su, po mišljenju odgovornih za jezik, previše „hrvatski“; lektor ih ne može popraviti, jer se ne radi samo o leksici, već o rečeničnoj konstrukciji. Stoga Vas mole da načinite „srpsku“ redakciju, koliko je to u Vašoj moći. Predlažem da jednog dana, kojeg ćete prethodno najaviti, dođete u Novi Sad, da se dogovorimo. U ovom obliku prijevodi ne mogu u tisak. Kako je moguće da se nešto takvo dogodilo, budući da su Začinjavci u tom pogledu bili skoro sasvim korektni. Ukoliko se Vi tog posla ne mislite prihvatiti, moramo sve iznova prevesti.

     Nemojte se ljutiti, ni meni nije nimalo lako, zato što sam Vas forsirao, a sada dobivam po nosu. Zato Vas molim da prihvatite dodatni posao i obavite sve onako kako će biti najbolje.

     Od 1. oktobra bit ću u Osijeku. Napokon ću se maknuti opet u Hrvatsku. Ne znam još hoću li se odmah preseliti, ali bez obzira na to htio bih te stvari srediti prije svog odlaska. Zato ću Vam biti zahvalan na brzom odgovoru.

     Sve najbolje i srdačan pozdrav, Vaš Jože Pogačnik

Hum na Sutli, 27. 8. 1981.

     Dragi Profesore!

     Vaše posljednje pismo, pisano po  nalogu Matice srpske, duboko me pogodilo. Priznajem da moji prijevodi Jurčiča, Kettea i Murna nisu baš na visini istočne varijante hrvatskosrpskog jezika, ali moram također priznati da sam prilikom prevođenja uložio najveći mogući napor da zapadnu varijantu jezika (koja mi je mnogo bliža) zamijenim istočnom. Svaki moj daljnji zahvat u dotjerivanju tih prijevoda bio bi sada uzaludan, budući da već pune tri godine živim u Hrvatskom zagorju i ne stignem gotovo ništa raditi na usavršavanju istočne varijante hrvatskosrpskog jezika.

     Ne slažem se i nipošto ne mogu dijeliti mišljenje „odgovornih za jezik kod MS“ da su moji prijevodi previše „hrvatski“ te ih lektor ne može dotjerati i učiniti „srpsku“ redakciju. Takvo mišljenje je zaista pretjerano. I zato se s pravom pribojavam i pitam: ne prelazi li takvo mišljenje okvire jezika i ne poprima li neke druge dimenzije?…, što me kao prevoditelja, pjesnika i pisca koji piše na hrvatskom i slovenskom jeziku istinski vrijeđa i boli.

     Prevođenjem se bavim od 1972. godine. Prevodio sam književna djela za Radio Beograd, za Univerzitet umetnosti u Beogradu, za brojne časopise u Beogradu, i svi su uglavnom bili zadovoljni mojim prijevodima. Zanimljivo da sam na temelju prevedenih djela Jurčiča bio 1978. primljen u Udruženje književnih prevodilaca Srbije, a sada mi „odgovorni za jezik“ predbacuju da je to previše „hrvatska“ verzija. Nije li to višak „jezikobrižništva“?  Ili je posrijedi gnjev srpskog dušegrizništva?! 

     Prijevodi Kettea i Murna po mom dubokom uvjerenju nimalo ne zaostaju za Začinjavcima, i tek je tu i tamo možda potreban kakav manji lektorski zahvat. 

     Žao mi je što moja suradnja s Maticom srpskom završava u takvom  podcjenjivačkom tonu od strane „odgovornih za jezik“. Uz najbolju volju ne mogu više surađivati s tom izdavačkom kućom, pa čak i pod cijenu brisanja mog imena  i prezimena u dotičnim knjigama.

     Vama, dragi Profesore, želim puno uspjeha i stvaralačkog zadovoljstva u Osijeku. Nadam se da ćemo barem u prevođenju na „hrvatsku varijantu“ i dalje dobro surađivati.

     Srdačan pozdrav i sve najbolje!

Novi Sad, 21. 9. 1981.

     Dragi Božo,

     iz pisma vidim da Vas je moje priopćenje prilično pogodilo. Razumije se, imate pravo biti povrijeđeni, međutim stvari se tek u rijetkim slučajevima mogu promijeniti. Meni je također već odavno žao što sam se uopće latio uredničke suradnje s Maticom srpskom, ali sada mi valja ustrajati, sve dok neće izaći kompletna biblioteka.

     Uostalom: pronašao sam dobro rješenje. Uvjerio sam prof. Milorada Živančevića da pregleda oba rukopisa, redigira i učini ih zrelima za tisak. On se toga prihvatio i – sudeći po prvim utiscima – nadam se da će biti sve u redu. Jedan redaktor je – poslije lektora – rukopis vratio pod izgovorom da se ne može dotjerati, zato mi je susretljivost kolege Živančevića utoliko draža. Molim Vas da tu činjenicu prihvatite i Vi. Bilo bi vrlo neugodno, ukoliko bi MS sada zahtijevala da joj vratite honorar itd. Stoga budite mirni, valja nam spasiti sve što se spasiti može.  

     Obilje sreće Vama i obitelji uz srdačan pozdrav, Vaš Jože Pogačnik 

*****

     S prof. dr. Pogačnikom nastavio sam surađivati. U travnju 1981. zamolio me da mu na hrvatski prevedem dvije pjesme Dragotina Kettea: Moj Bog i Na trgu. U kolovozu 1983. poslao sam mu svoju zbirku U ime pračovjeka. Čestitao mi je i napisao sljedeće: 

     „U svojoj zbirci razotkrili ste se kao zreo pjesnik koji ima svijetu što reći. Danas je, nažalost, književna situacija takva da se tek rijetki pojedinci mogu domoći prave estetske vrijednosti, ali ja i dalje vjerujem (kojeg li optimizma!) u budućnost koja neće biti tako isprazna i banalna. Vaš prijevod Jurčića, Kettea i Murna ipak će do kraja ove godine izaći kod Matice srpske. Znam da Vam podsjećanje na to nije ugodno, ali na kraju krajeva to je također – Vaš rad. Idućih dana putujem u Sovjetski savez. Nisam još bio u toj zemlji, zato me prvi susret utoliko više zanima.“

     U rujnu 1990. poslao sam mu fotomonografiju tiskanu u povodu 130. obljetnice tvornice stakla Straža u Humu na Sutli i svoju pjesničku zbirku Staklo u nama. Zahvalio se na pošiljkama i popratio ih s nekoliko rečenica: 

     „Rado se sjećam naših susreta i razgovora. Volio bih da se jednom prilikom opet sretnemo. Drago mi je da radite i da se niste predali tzv. ‘provinciji’. Uz srdačan pozdrav i najbolje želje, Vaš Jože Pogačnik.“

     I to je bio kraj naše suradnje. Više se nismo sreli, premda je od 1991. do umirovljenja 1995. predavao na Pedagoškom fakultetu u Mariboru. U novinama sam pročitao da je 1997. bio izabran za redovitog člana Slovenske akademije znanosti i umjetnosti,  ali vijest o njegovoj smrti 16. kolovoza 2002. nije doprla do mene te nisam bio na Mirogoju da prisustvujem posljednjem ispraćaju jednog od ponajboljih i meni najdražih urednika. 

Pjesma “Zečiji krici” objavljena je usred ratne zime, koji tjedan nakon nove 1993. godine. u knjizi “Himmel Comando”. Knjiga je tiskana na skupom monografskom papiru, koji je bio neupotrebljiv za bilo kakve ratne publikacije, u štampariji Oslobođenja, stotinjak metara od prve borbene linije. Izdavač: Svjetlost. Pamtim da mi je izlazak ove knjige pružio veliku radost i kratkotrajnu vrlo opasnu iluziju da me zbog nje neće geler ni metak. Kasnije, za ledenih februarskih dana, kada je grad već bio hermetički zatvoren i stizale su vijesti o padu braniteljskih položaja na Igmanu, knjiga se činila kao donekle utješan dovršetak života. Bilo mi je dvadeset i šest, i to je bila moja treća knjiga. Sve tri: knjige pjesama.

Ne pamtim kada sam napisao “Zečije krike”. Moglo je to biti bilo kad, od kraja marta do početka oktobra 1992, kada sam pisao pjesme iz “Himmel Comando”. Pjesma govori o jednom vrlo upečatljivom iskustvu iz djetinjstva, dijelom stvarnom, a dijelom snovitom. Zečevi plaču kao djeca. Na vratima zečinjaka vazda se sušila poneka razapeta zečija koža. Dodir mrtvoga zečijeg krzna je poput utjehe u ratu.

Zečiji krici

U podrumu drvenog poda
Svake bi subote klao zečeve
Njihov glas sličio je čovjeku kojeg nakon godina šutnje
Uhvati nepodnošljiv očaj
Međutim brzo bi utihnuli
Mnogo prije svinja
I mnogo čistije
Na vratima je ostajala razapeta koža
Zakucana ekserima, za koju sam mislio
Da pogled na nju vrijeđa krista
Nedjeljni ručak bio je pun krikova
Iznenadne mučnine i pljuski preko stola
Od kojih bi zveckali tanjuri
A ponos bujao za dugu budućnost
Dok nisam uspio izbjeći klanje zečeva
Utopljen u druge zvukove, sirene, lišće
Bušilice za beton, krvotok, tupe udarce
O cjepanicu kojim u filmovima sinhroniziraju
Pucanje lubanje
Sve to lako podnosim odvojen već
Od naslijeđenih rituala
Uznemiren još
Pred drvenim podom, negdje između dasaka
Slila se sva ta krv, krici zečijeg straha
I ne znam šta je postalo od njih

Onog časa kada je u ponedjeljak s nastavnicom biologije kročila u naše odjeljenje sedmo jedan, svi dječaci su se nepovratno zaljubili u nju. Osim mene kome se to desilo još u subotu, kada sam je prvi put vidio. Kada sam njoj i njenom ocu pomagao da smjeste stvari u baba Milicinu sobicu. 

Doselili su iz glavnog grada i dočekao ih je samo naš nastavnik likovnog koji je njenog oca znao još sa studija. Našao im je sobu u najbližem komšiluku moje babe, kod baba Milice koja nije imala nikakvu penziju i živjela je od izdavanja dva mala golubarnika, kako je voljela reći. Prethodni stanari su joj pobjegli s tri neplaćene kirije, pa je novi podstanar morao da joj izbroji svaku paru prije no što priviri u sobu. Mene je bilo malo stid kada je stala na prag i rekla da bez soldi nema ni koraka naprijed, a nastavnik likovnog se grdno ljutio. No, Beograđanin se samo slatko smijao i platio. Dao je i preko traženog i teatralno zakoračio u sobu baš kao da ulazi u dvorsku odaju. 

– Samo je važno da prozor gleda na more i da jugo lupa o okna – veselo je rekao.

– A lupaće, ne boj se, bar ti toga ovdje neće falit. Svega ostalog hoće, vidjećeš, no ti, valjda,  znaš što činiš  – s neskrivenim prijekorom uzvratio mu je kolega ovdašnji.

Mala Beograđanka je izgubljeno gledala oko sebe, u niski plafon, u oguljene zidove, u rasklimani pod. Bojažljivo je ušla u sobu, grčevito držeći u rukama ogromnu torbu, ne znajući što bi s njom. Gurali smo se po skučenom prostoru između dva kreveta i ormara, a ja se petljao u želji da im pomognem, da budem dobar domaćin. 

Dva sata ranije, od kad sam od moje babe načuo da u komšiluk stižu novi stanari, a od nastavnika likovnog da je djevojčica mojih godina, čekao sam ih. Ona će učiti u našoj školi, rekao je nastavnik, a njen će otac predavati likovno u srednjoj – sve je on već sredio. 

Čim sam je ugledao kako izlazi iz crnog taksija barske registracije, znao sam da su sve moje dotadašnje velike ljubavi u tom trenutku kliznule koju skalu niže na ljestvici značaja u mom životu. Sve je izdvajalo od djevojčica koje sam poznavao: hod uspravnog ždrijebeta, vrat vitkog labuda, usta boje trešnje, oči crne višnje… te sam noći napisao pjesmu, koja mi se skockala odmah tu kod taksija. I njeno ime Isidora niko do tada nije znao. Osim mene, opet, koji sam nekoliko dana ranije u titogradskoj Nami, kupio najnoviju singl ploču Radeta Vučkovića ‘Tako je plakala Isidora’, što je  postajala veliki hit. A ja sam, zapravo, kada me otac vodio kod kožnog ljekara zbog nekih fleka po rukama, tražio prodavnicu ‘Jugotona’ i najnovijeg Mikija Jevremovića sa ‘Ako jednom sretneš Mariju’, ali te ploče nigdje nije bilo. Sve se rasprodalo za tri dana, a “Isidora’ je tek bila stigla i rekli su mi da je strašna, pa sam kupio nju.

I u moj razred je stigla Isidora, Dora, Dorica, bijela, tanka, nježna, lakonoga, što je sve djevojčice užasno nervirala s crvenom maramom na glavi. Baš onom koju smo svi dječaci zadivljeno gledali i koja je još više isticala njenu svijetlu put. Na školskoj fotografiji tog septembra blještalo je samo njeno bijelo lice među crnpurastim osmijesima poslijeljetnjih cigančića.

Sjela je do mene, radosna što me vidi poznatog, iako smo kod baba Milice progovorili tek koju riječ. Bio sam ponosan, srećan i ustreptao, ali je i teško breme odgovornosti i dokazivanja palo na moja mršava pleća, što ih je majka često zabrinuto premjeravala očima i pokušavala da ih popravi odvratnim, gorkim beviplexom i jajetom mućenim sa šećerom. Sada sam cijelom društvu morao pokazati i dokazati da sam dorastao i izazovu velegradske cure i nije bilo vitamina i sirupa koje ne bih na iskap popio samo da uspijem. No, znao sam, nisam bio baš toliko naivan – Popaj sa svojim spanaćem bio je samo crtani lik i čarobnog napitka za moju muku u trgovini nije bilo.

Bilo je kasno ljeto i bilo je nepodnošljivo sjediti u školi, a plaža je bila odmah tu i more je bilo toplije nego ikad. Bježali smo sa časova, svi mi dječaci i samo dvije djevojčice. Jedna od njih uvijek je bila Dora, nije joj trebalo dva puta reći. Nagovarao sam je da plivamo do Gepa, hrabrio je da to nije mnogo, samo neka me prati… i bila je na Gepu prije mene. Dosadilo joj je da me čeka, zezala me, smijala mi se, nudila da mi pomogne, da me spasi da se ne udavim. Uspravila bi se, zatim, i mirno, kao sa stolice, skočila u more sa najviše stijene, do koje ja još nisam bio stig’o. Na glavu… Hodao sam po ivici starogradskog bedema, suvih usta i drhtavih nogu, ne usuđujući se da pogledam u ponor i Dora se divila mojoj hrabrosti. Onda se lako kao mačka uspela na taj isti bedem i plesala, lebdjela, letjela nad oštrim stijenama o koje se razbijalo more. Brinuo sam, strepio i bio do kraja siguran: niko na svijetu nije bio zaljubljeniji od mene!

Utrčala je u učionicu, prišla mi i usplahireno rekla da ništa ne pitam, samo da skinem svoju crvenu majicu, okrenula je leđa i s njih hitro strgla svoju bijelu. Zbunjen, navlačio sam je na svoje tjelo, a ona je već sjedila u klupi u mojoj novoj crvenoj ‚Alhos’ majici, što mi je ujna donijela iz Sarajeva.

S razrednim starješinom među nas je polulud, izbezumljen od ljutnje, uletio Profesor, naš omiljeni lik sa plaže. Po cijeli dan je taj penzionisani profesor, Dorin sugrađanin, ležao na pijesku, na svom ogromnom dušeku visokom kao dva obična i sunčao svoja isto tako ogromna muda što su kuljala iz gaća na sve strane. Uživali smo da mu izdušujemo dušek i bili smo se jako izvještili prikradanju i nečujnom vađenju čepa. Profesor bi najednom potonuo, našao bi se na tvrdom pijesku, a predstava što je zatim slijedila uljepšavala je kraj našeg ljeta. 

Dora je vidjela da je za nama stigao do škole i čula da traži ‚onoga u crvenoj majici’, onoga što ga najviše nervira i da kazuje direktoru da je ‚banda’ ušla baš u ‚onu’ učionicu. Sada nas je zagledao kao njemački SS oficir beogradske ilegalce u ‚Otpisanim’, išao od jednog do drugog dječaka i uzimao mu mjeru. Stao je preda mnom, gledao me, njuškao, mirisao i samo sam čekao da me kao lav oliže svojim velikim, rapavim jezikom, ali je ipak pošao dalje. I odmah se vratio i opet me zagledao, škiljio očima i nervozno promrmljao da baš ličim, ali nemam crvenu majicu! Urlik trijumfa i oduševljenja prolomio se školom i bližom okolinom kada je Profesor neobavljena posla napuštao razred. Razredni starješina nas je samo pokosio očima i prosiktao da će nam on pokazati naše majice. I crvene i bijele.

Isidora je bila junak škole, svi su se dječaci dodatno – ako je to ikako bilo moguće – u nju zaljubili, a i djevojčice su je, konačno, prihvatile. U njenoj majici, u klupi do nje, sjedio je dječak što je tog kasnog oktobarskog ljeta bio najzaljubljenije biće na planeti Zemlji, koja je ravnodušno pičila svemirom, vrteći se neumorno, kao blesava…

– Ovi su ti moji stanari, čini mi se, malo ćaknuti – pričala je baba Milica mojoj babi, a moje naćuljene antene hvatale svaku riječ – on ti ustane u devet zora i ide da se banja u more, a ova se mala po dva sata nešto peči i maše rukama i nogama pred ogledalom. Navije onu muziku što je puštaju na televiziji kad umre neki glavar, pa ti u nekakvoj mrčo suknjici sve mlati i vrti nogama. Otac joj dođe mokar i pokupi one svoje drangulije i ide u borove da šara neke đavole. A kad god ih pitam o ženi, majci, ima li je, đe je, bježe i vrdaju, prave se gluvi i obrću priču.

Znao sam, pričala mi je Dora, da je u Beogradu išla u baletsku školu, ali nije pominjala da i ovdje vježba i to još u zoru. Sad sam shvatio zašto se svijetlo u njenoj sobi rano gasi – otac i ona su najranije ustajali, ali i prvi odlazili na spavanje. 

Riješio sam da je na Bibinom rođendanu konačno poljubim. Plesaćemo i neko će, kao i uvijek, zamračiti prozore i ja tu priliku ne smijem propustiti, jer nisam više mogao da živim u toj i takvoj neizvjesnosti: da li mi je cura ili nije?  Svi su mislili da jeste, ponekad bih to pomislio i ja, ali bi tek poljubac, pravi, bio pečat koji bi za vazda ovjerio da smo nešto mnogo više od običnih školskih drugara. Ponio sam sobom, osim poklona, i ploču s pjesmom o Isidori, a ‚Mariju’ i  ‘Romanu’ imala je Biba, pa je zabava slobodno mogla da počne. Majka joj je pošla u komšiluk, a otac u lov i kuća je cijela bila naša. Došlo je sedam dječaka i devet djevojčica, ali se meni napunila soba tek kad je u nju stupila Dorica. Bila je u maloj baletskoj suknjici, a kosa joj je bila vezana velikom, bijelom mašnom što je ličila na sniježnog leptira. Ozračila je zatamnjenu sobu, upalilo se svijetlo ili su to samo zasijale naše oči, ne znam više, ali je u trenu nestao mrak, to ljubljeno tajanstvo mraka, koje smo željeli, koje smo sanjali, koje je mamilo, kojeg smo se bojali…

Biba je neprestalo trčala po kući i s peškirom razgrtala miris duvanskog dima, vina i piva, (‘ubiće me majka’) što su pod džemperima unesena. Pio sam Rubinov Royal, poluslatko dezertno vino – pisalo je na etiketi, i u sebe sam, stresajući se, žurno nalio prvu čašu. Druga je bila laka i slatka, preslatka, pa sam se čudio što piše da je to vino poluslatko, kad je bilo sasvim slatko. I primamljivo, i neodoljivo, i plavilo me toplinom, i rušilo mi granice, i otvaralo mi prozore, i mutilo mi vidik…

Gledao sam Isidoru kako igra, kako leti po sobi ne dodirujući tle, kao da je pod njenim nogama nevidljiva paukova mreža ili je nose anđeoska krila što ih moje oči ne mogu vidjeti, ali znao sam, bio siguran: samo anđeli mogu tako!

Već sam se duboko topio u vinu, a na mom krhkom ramenu razlila se Isidora. Plesali smo, Rade je pjevao o njenom plaču ‘kad smo se rastali tamo na obali mora’ i moje su usne dotakle njen obraz. Bio je vlažan i slan. Trgao sam se iznenađen i sreo njene uplakane oči. Pogledala me tužno – nisam ni pomišljao da i ona to može – krenula je nešto da kaže, zagrcnula se, briznula u plač i istrčala iz sobe. Bio sam zbunjen, smuvan od vina i njenog mirisa, a ljut i uvrijeđen što me tako pred svima napustila. Čuo sam zlurado podsmjehivanje društva koje nije znalo što od sebe čini, prateći nas dvoje.

Sjeo sam, dohvatio bocu i bez mjere sipao u suvo grlo i bez lijeka ispolivao novi džemper boje bijele kafe, što ga je mama plela čitav mjesec dana, jer nikako nije znala da uglavi rukave. U zadnji čas stigao sam do dvorišta i izbjegao da nagrdim Bibinu kuću, pa sam se dušom dijelio nad cvijećem njene majke. Povraćao sam sve crveno i mislio da je došao kraj mog kratkog i tužnog života. S mukom sam podigao glavu želeći da glasno ostavim poruku da neću nikakvo cvijeće i patetične govore, nego da me na posljednji put prati samo pjesma o Isidori. Zaustio sam, ali su mi grlo i usta bili odvratno kiseli i riječ nije polazila. Otvaralo mi se lagano pred očima, gledao sam oko sebe i vidio: Isidora je sjedila na klupi ispred mene, gledala u more i tiho plakala. Prišao sam i sjeo do nje, ćutao i molio Boga da nije vidjela kako povraćam.

Sve smo se rijeđe družili poslije nastave, a i u školi je bila nevesela i zamišljena. Bio sam ubijeđen da je to uticaj jeseni i kiše, jer znao sam priču da jugo neke ljude strašno mijenja. A jesen je bila sva siva i mokra i talasi su nas konačno istjerali s plaže.

– Reče li mi ti da ‘oće sobu za godinu dana, a? – ljuto je baba Milica propitivala nastavnika likovnog, k’o siroto malo đače – što je sad ovo, ‘oće da idu i đe ću ja sad usred zime nać druge, a? E, e, boli tebe puno, sito ti je prkno, plata, prodaješ slike, a ja?

Umro sam, disao nisam u babinom predsoblju, samo su mi se uši raširile kao listovi adama što je rastao tu, u četvrtastoj limenoj kanti s etiketom kravljeg sira iz Osijeka.

– Što ću ja, jadan, ko da me neko nešto pitao. Molio me, prijatelji smo i kolege, da mu nađem smještaj, posao i sve sam učinio – u čudu se našao nastavnik. – A, bogami sam znao da će ovako da se završi. Nije mala više mogla da izdrži bez majke, nazvala je telefonom, kazala joj gdje je i sad ona dolazi po nju. Sad, u ove dva dana, a ide i on – što će ovdje sam?! Oni su ti se, Mile moja, ovdje bili sakrili, pobjegli. Mala je po razvodu pripala majci, pa prvi put kad se na nju naljutila rekla je ocu da hoće da bude sa njim. Njemu ti je malo trebalo, ‘em je voli do neba, ‘em je lak u glavu za svakojake blesavluke i stigli su ovdje…

Zakleo bih se da je onaj isti crni taksi iz Bara pred babinu kuću doveo i lijepu, visoku ženu u bundi i tamnim naočarima. Isidora je čekala, potrčala joj je u susret i u njenom zagrljaju ostala, činilo mi se, pola dana. Prišao je i otac, zagrlio ih obje i tako su smiješno spetljani stajali, mrmljali i plakali na sred baba Milicinog dvorišta, a dvije babe, ja i nastavnik sjedili na širokom kamenom pragu i buljili u njih.

Sjutradan je Isidora došla u razred i sa svima se ljubazno pozdravila, a meni je rekla da ćemo se rastati ‘tamo’, kad popodne bude kretala na put. 

Nisam popodne bio ‘tamo’, nisam htio da se rastajem sa njom i nikad poslije nisam vidio Isidoru. Baba mi je sjutradan rekla da sam baš bezobrazan i da je sirota djevojčica plačući ušla u auto, jedva su je ugurali da ne zakasne. Nije htjela da putuje, a da se ne oprosti od mene i mnogo je, baš mnogo, plakala.

Pa što, mislio sam, vrlo važno, plakala pa prestala, čudna mi čuda, sve djevojčice plaču … istrčao sam iz kuće i bez osvrtanja stigao do bedema na kome sam sa Doricom svakodnevno sjedio. Suze su se slivale niz uglačani kamen ravno u more i golim se okom moglo vidjeti – da je samo nekog bilo da to gleda  – kako more narasta, kako nadolazi plima. A moji su naivni drugari, glupani obični, čvrsto vjerovali da plima nastaje usljed uticaja Mjeseca i sličnih budalaština.

Tomislav Zagoda: Fric, ilustrirana biografija Miroslava Krleže, Opus Gradna, Zagreb 2022.

Početkom osamdesetih objavljen je i u nas prijevod čuvene knjige meksičkoga strip crtača, ljevičarskog aktivista i pisca Eduarda Humberta del Río Garcíje, umjetničkim imenom Rius, naslova “Marx za početnike”. Originalno objavljen još 1972, ovaj je nekonvencionalni crtani roman, crtana biografija ili, najbolje bi bilo reći, crtani biografski esej nakon engleskog prijevoda iz 1976. utemeljio cijeli jedan stripovski i publicistički mini žanr polušaljivih, poluozbiljnih, a ustvari vrlo informativnih, u pravilu sjajno crtanih, s dobrim scenarijima, “knjiga za početnike”. Najprije su to bile biografije (Lenjina, Freuda, Nietzschea…), a zatim i tematsko-fenomenološki priručnici komprimiranih znanja o svemu i svačemu. Već od prve knjige, koju je stvorio genijalni i danas pomalo zaboravljeni Rius, ove su sveščice bile vrlo čitane i prisutne među dvjema čitateljskim sortama: ekspertima i potpunim neznalicama. Eksperti su bili zabavljeni crtežom i modalitetima svođenja njihove teme na bit i na najmanje sadržitelje, dok su neznalice stjecale temeljna znanja o nečemu, koja će kasnije, manje ili više uspješno, u svakoj površnijoj raspravi predstavljati kao rezultate dugog i ozbiljnog proučavanja. Čudno je to danas ustvrditi, kada uglavnom nitko ni o čemu ništa ne zna, ali “Marx za početnike” osamdesetih je u Jugoslaviji bio, možda, i najvažniji izvor iz kojeg se nešto saznavalo o Karlu Marxu i o marksizmu.

Nedavno se ugluho na dječjim odjelima opskrbljenijih zagrebačkih knjižara pojavila slikovnica crtača i scenarista Tomislava Zagode, naslova “Fric: ilustrirana biografija Miroslava Krleže”. Premda ovo ne bi mogao biti Krleža za početnike, budući da se autor vrlo malo bavi piščevim djelima, slikovnica pripada Riusovom mini-žanru. Ne samo da mu pripada nego je unutar njega vrlo uzorno načinjena, pa bismo je mogli nasloviti i kao Krležin život za početnike. Jedino što je sasvim krivo, i čega nije trebalo biti, jest da se ova knjiga nađe na odjelu s dječjim slikovnicama. A opet, gdje se i mogla naći, kad u Hrvatskoj gotovo da i ne postoje slikovnice za odrasle, a knjiga nije grafički uređena i prelomljena kao strip, pa da se nađe na odjelu sa stripovima.

Sam Zagoda je, inače, za naše prilike čudan neki svat. Po obrazovanju s jedne je strane akademski slikar, a s druge religolog i filozof, s doktoratom iz književnosti. Zanimljivo je spomenuti temu doktorata: “Humor u slovenskom, bosanskohercegovačkom i hrvatskom romanu u razdoblju tranzicije”. Zaposlen je kao urednik kod naklade Znanje, koja uglavnom tiska visokokomercijalne knjige. Takav, dakle, lik, dobro obrazovan i temeljit, s više važnih talenata, savršen je autor za ovakvu knjigu, o kojoj bi se, e da je imalo ozbiljnosti u živoj hrvatskoj kulturi, ili barem da živimo u manje šarlatanska i idiotska vremena, na sve strane govorilo i pisalo, a Leksikografski zavod Miroslav Krleža, ta danas čuvena besposličarska akademska utvrda, organizirala bi znanstveni simpozij o Zagodinom djelu, na kojem bi autora – sasvim zasluženo! – sahranili skupa s njegovim nedjelom i – još zasluženije! – uskrsnuli bi ga i uzvisili zbog njegova djela. Prvo bi učinili u ime Krležino, jer on bi se nad ovom slikovnicom zgrozio (takav je to, naime, čovjek bio), dok bi drugo učinili u ime Krležina djela, jer je malo što u posljednjih četrdesetak godina, otkako je pošao Bogu na istinu ovaj najznačajniji pisac u povijesti malenih Hrvata, potencijalno tako dobro činilo životu Krležina djela i razlozima da pismena manjina današnjega našeg građanstva uzme čitati.

Ali, eto, nije se dogodilo ništa. Knjiga mi je do ruku došla samo zato što sam njuškao po dječjem odjelu – iz interesa za knjigama, a nikako za djecom! I neće se dogoditi ništa, osim što će, vjerojatno, neko dijete od nepismenih ujni, tetaka i stričeva za rođendan, imendan ili krstitke, za Božić, za Uskrs ili za odličan uspjeh u školi, na dar dobiti ovu knjigu. I možda će se među tom djecom naći i neki dječji genij. Mnogo je to vjerojatnije nego da će se među nepismenom rodbinom naći netko tko bi sam zavirio u ovu slikovnicu…

Šteta, upravo nepovratno šteta, jer su u ovoj knjizi Krležin život, te dijelovi suvremene hrvatske i jugoslavenske povijesti, ispripovijedani ne samo na duhovit, pametan i faktografski (najčešće) prilično vjerodostojan način, nego je pokazano i da se o takozvanim povijesnim kontroverzama može govoriti slobodno, tako što se klizne preko njih ili ih se pretvori u lakopamtljiv geg. U Zagodinoj interpretaciji Krleže povijest poteče kao u američkih komičara u zlatno doba nijemoga filma. Naravno da to nije način da se rješavaju unutarnji lomovi društva i individualne čovjekove duše, niti da se rješavaju odnosi između ustaša i partizana, naseljenih u ljudskim glavama, ali jest način da se te lomove preživi dok se govori o nečemu drugom. Recimo, o životu Miroslava Krleže.

Objavljena u svibnju 2022, ova knjiga će nesumnjivo biti jedan od artefakata godine, iliti kulturnih događaja godine u Hrvatskoj. I, vrlo vjerojatno, najvažnije djelo posvećeno Miroslavu Krleži. Ali sijecite me gdje sam najtanji ako to itko primijeti!

Miroslavljevo jevanđelje – apokrifna verzija

Vjerovali ili ne, ali Leksikografski zavod ipak je surađivao na stripu o Krleži! Istina, bilo je to u prethodnoj epohi, kada duh čuvenih dvoprstih i troprstih ljenjivaca još nije prevladao u ovoj ustanovi, a ni suradnja sa Srbima nije bila na tako lošem glasu kao danas, pa se surađivalo s Kulturnim centrom Beograda na stripu za koji je, prema konceptu Aleksandra Zografa, scenarij radio veliki europski pisac Bora Ćosić, a crtali su Igor Hofbauer, Boris Stanić, Damir Steinfl i Wostok. Dakle, prva liga hrvatskoga i srpskog autorskog, pomalo alternativnog, a pomalo i avangardnog stripa. Premda je stvar bila prigodničarska – jedan beogradski festival posvećen Krleži – nastalo djelo zanimljivo je, vrlo živo i trajno. Vraća nam Krležu u kodu koliko neočekivanom, toliko i dragocjenom, kao jedno od prvih lica naše avangarde.

Bora Ćosić i Krleža

Osim što je od onih rijetkih naših europski relevantnih suvremenih pisaca, Bora Ćosić, koji duhom, djelom i životom doista pripada i srpskoj, i hrvatskoj književnosti, zalazio je u Krležin jezik, persiflirao je njegovu biografiju, govorio iz samog Krleže i impostirao ga kao književnog junaka vlastite proze. Dvije su Ćosićeve Krležine knjige, obje remek-djela, nažalost temeljito nepročitana. Prva, iz 1983, naslova je “Poslovi/ sumnje/ snovi Miroslava Krleže”, a druga je iz 1988, “Doktor Krleža”. Dok se u prvoj pisac drži Krležine biografije, u drugoj je domišlja i izmišlja. I na virtuozan način piše Krležinim jezikom, njegovom rečenicom.

‘„Ma ja zaista ne razumijem što ti to ne daš u oglase?“, čudi se Akac dubokim glasom.

Kasna je jesen Vilsonovo šetalište obojila oker nijansama. U rijetkim trenutcima kada sam ga uspio nagovoriti da malo prohodamo, Akac se ispravio i dodatno izbacio stomak zabacivši ruke za leđa.

„Ma kakvi oglasi…“, odmahujem rukom.

Onda me uvjerava da ama baš svaka roba ima svog kupca i to ilustrira pričom o nevjerojatnim stvarima koje je uspio prodati. Navodno, uključujući i par potpuno izlizanih auto guma. Neki baštovan ih je kupio za vrtnu dekoraciju.

„Ma taj krevet nam već dugo leži u garaži, ko zna u kakvom je stanju…“, i dalje jadikujem pomalo se, ipak, zagrijavajući za njegov prijedlog.

„Kako ti rekoh – uspio sam prodati potpuno ćelave i bezvrijedne auto gume!“, ponavlja mi Akac pažljivo naglašavajući svaku riječ. 

„Okej, staviti ću u oglase…“

„Ma naravno, ništa te ne košta“, zaključuje zadovoljno. „Samo, nemoj stavljati nerealnu cijenu i moraš biti strpljiv.“

U narednim danima sam planirao fotografirati krevet, a onda mu pronašao sliku dok je još bio dio garniture u spavaćoj sobi. Kakva sreća jer puno primamljivije izgleda u tom ambijentu nego umotan u prašnjavi najlon i naslonjen na zid mračne garaže. Oglas sam jednostavno naslovio: ‘Očuvan krevet sa madracem’.

Uskoro se javlja neka starija žena koja u startu zvuči kao ozbiljna mušterija, promišljeno pita stvari koje u oglasu nisam precizirao. Kaže mi da se zove Džemila i dogovaramo se vidjeti naredni dan. 

Sutradan je srećem i izgleda tek malo mlađa od moje majke. Mršava i svijetle kose, dobrodušne crte lica dodatno omekšane odmjerenim osmijehom. Prilično sam uvjeren da upoznajem nekada veliku ljepoticu. Otvaram garažu i pokazujem krevet naslonjen na zid, prolazi kroz kosu nemirnim pokretom dok joj oči zabrinuto lutaju po neuglednom komadu namještaja umotanom u prašnjavi najlon.

„To je taj krevet sa slike“, uvjeravam je svjestan da artikl ne izgleda nimalo nalik fotografiji koju je vidjela u oglasima.

„Da li bi mogli malo vidjeti ispod plastike?“

„Naravno…“, odmotavamo ga kao neki ogromni poklon zapakiran u prljavi celofan, gospođa Džemila se naginje i pažljivo njuška madrac nalik lovačkom psu.

„Da vidim je li povukao vlagu“, objašnjava primijetivši da je začuđeno gledam. 

„I? Kako vam se čini?“

„Da li bi malo spustili cijenu?“, odgovara mi pitanjem.

Dajem joj pristojan popust, kako ništa ne govori nastavljajući me pronicljivo zagledati – dodajem da nisam voljan dodatno spuštati cijenu. To, zapravo, nije istina i ako zaprijeti odustajanjem od kupovine, traženi iznos ću umanjiti. Uzvraćam pogled nadajući se da će, u ovoj fazi pregovora, moj blef upaliti. Može li se moj potez pokazati onim što teorija igre naziva optimalnom strategijom?

„Dobro, kupujem!“, poslovno pruža ruku prema meni i rukujemo se čvrstim stiskom.

Pakujem krevet nazad u najlon i pitam kada bi ga mogla preuzeti, kaže da će nazvati kćerku da vidi i onda se malo udaljava od mene. Tiho priča na mobitel s nekim koga umiljato zove: ‘Srećo’ i ‘Zlato’. Valjda kćerka? Ponavlja dimenzije kreveta, spominje se i neki komšija Kula koji ima, nisam uspio čuti, kamion ili kombi. 

„Sve je dogovoreno“, obavještava me zadovoljno. „Tu su za pola sata“. 

Klimam glavom provjeravajući koliko je sati.

„Da možda popijemo kafu? Kafić je odmah tu iza. Da ne stojimo ovdje pred garažom?“, predlažem i ona prihvata moj poziv. 

Naručili smo kafe i uvjeravam gospođu Džemilu da je, koliko znam, krevet zaista dobar. Ona mi kaže da bi voljela promijeniti madrac, ali šta da se radi, možda nekada kasnije. 

„Malo je korišten i mislim da može poslužiti još dugo vremena“, uvjeravam je ozbiljnim glasom. „Već ste ga kupili i nemam vas nikakvog razloga folirati…“

U tom momentu stižu nam kafe i odmah konobaru plaćam da ga poslije ne moram panično tražiti kada kamion zakrči ulicu. Džemila se toliko dugo zahvaljuje na čašćenju kafom da mi postaje neugodno. Kaže da je to lijepa gesta i baš sam velikodušan. Uvjerava me da se na takvim, naizgled, nebitnim sitnicama najbolje vidi nečija širokogrudnost.

„Moja porodica je bila poznata po tome…“, započinje gospođa Džemila.

Nastavlja da nije bilo šanse da gost u njihovoj kući ne bude ponuđen, ne samo kafom i šerbetom kako pristoji, već i ručkom ili večerom. Njeni otac i majka su je tome naučili, a i muževa porodica je bila prilično, što se kaže – džometli. Cijeli život su onda ona i njen rahmetli muž tako postupali, šta su i koliko imali time bi od srca počastili musafire. Nikad im ničega radi toga nije falilo. 

„Vjerujem gospođo Džemila, moja mama je ista“, smijem se. „Priprema carske obroke za svakog majstora koji joj u kuću uđe. Nekada mi se čini da više brine je li radnik dobro jeo nego kako je posao uradio.“

„Eh, zet mi nije takav…“, najednom se oneraspoložila i lice joj se smračilo. „Dolazi po krevet pa ćete ga vidjeti i sami.“

Onda mi tvrdi da u životu veću ciciju nije vidjela, ne može vjerovati kako je njena kćerka sa njim završila.  

„Ne bi te on počastio nečim kada negdje sjednemo…“, otpuhuje podrugljivo. „Ma taj bi ti ako treba i cijeli dan ostao sjediti, sve dok neko drugi konačno ne plati.“

„Svačeg ima…“, priznajem tek da bi nešto rekao.

Džemila nastavlja, da zet nema para, ne bi joj bilo krivo i nikada ne bi riječi rekla. Ali, on radi kao programer i zarađuje ko lud?! Žali se da je ta njegova osobina posebno upečatljiva kada idu negdje van grada, ne kaže se uzalud da čovjeka istinski upoznaš tek putujući sa njim. Kada se zaustave na benzinskoj pumpi, on uvijek sačeka da svi odu u toalet, pa tek onda brzo otrči samo sebi kupiti kolu. 

„Kada nas vidi da prilazimo autu, brže-bolje otvori i otpije kolu, pa tek onda i nas ponudi iz te iste konzerve ili flaše. Računa da će nam se poslije njega gaditi pa nećemo uzeti…“, uzdiše Džemila.

Još jednom ponavlja braneći se, baš kao da je krivim za škrtog zeta, da ni njeni roditelji, a ni ona i njen muž, nikada nisu bili takvi. A nisu, vala, ni kćerku jedinicu tako odgojili. Ne može načuditi kako su oni završili zajedno.

„Suprotnosti se privlače?“, izvaljujem bez razmišljanja jer sam tome, kao po nekom začuđujućem prokletstvu, često sklon doveden u neugodne situacije. 

Taman kada bi mi nešto na to odgovorila, spašava me zvono njenog mobitela. Javlja se i kaže da ekipa koju čekamo upravo stiže. Čujem isprekidano brektanje teretnog vozila, brzim pokretom salijevam preostali gutljaj kafe i krećem prema garaži.

Ispostavlja se da komšija Kula ima povelik kombi u koji može bez problema stati krevet, pa ga, srećom, neće biti potrebno rastavljati. Kada vidim njenu kćerku što izgleda kao mlađa verzija majke, shvaćam da sam ranije bio u pravu i Džemila je zaista bila ljepotica. Zet je, opet, nezanimljiv muškarac koji se rukuje mlitavo i osmjehuje neiskreno. Ili ja to sada, poslije svega što mi je Džemila rekla, samo umišljam?!

Krevet je brzo utovaren i gospođa Džemila mi se, okrenuta prema zetu, dugo, glasno i teatralno zahvaljuje na čašćenju kafom. Onda joj zgodna kćerka počinje kolutati velikim plavim očima i nervozno odmahivati rukom. Ulaze u kombi raspravljajući nešto između sebe pa se na kraju ni ne pozdravljamo. Vozilo je na dodavanje gasa poskočilo i oprezno se uključilo u saobraćaj. Neko vrijeme gledam niz ulicu kao da od njih još uvijek nešto očekujem.

Trebam zaključati garažu, prostor izgleda puno veći kako smo izbacili krevet. Ostala je tamna linija prašine na mjestu gdje je ivica ležaja godinama doticala zid. Kao sedimentni zapis u stijeni, ona će me podsjećati na složene odnose u ekosistemu njegovih novih vlasnika. 

Neobično je da se još nitko nije pozabavio stručnom spremom i obrazovnom strukturom osuđenih ratnih zločinaca iz naših ratova u devedesetima. Ali ako bismo se bavili samo medijski najmarkantnijim slučajevima, haškim osuđenicima i zlikovcima koji su obilježili epohu, među njima bi se, redom prethodno visokoobrazovanim građanima socijalističke Jugoslavije, najviše našlo doktoranata s vojnih akademija i liječnika, u pravilu specijalista, s respektabilnim stažom u struci. Među osuđenim ratnim zločincima moglo se naći i učitelja, nastavnika i sveučilišnih profesora, pokoji inženjer, politolog, novinar (istina, nijedan koji je ostavio ikakvog traga u većim novinama ili na radiju i televiziji), ali ne mogu se sjetiti, niti u arhivima pronaći, nijednoga ratnog zločinca koji je prethodno bio sudac ili, recimo, advokat. U kolektivnoj predodžbi i narodnom vjerovanju advokatima je u naravi službe da budu hladni, proračunati, amoralni i u biti bešćutni, dok su liječnici samopožrtvovni humanisti, spremni da pomognu svakom čovjeku, pa i onom koji im je osobni neprijatelj. Liječništvo, uostalom, i nije služba ni struka. Liječništvo je, poput svećeništva, misija i poziv. Samo što liječnički poziv nije od Boga, nego je poziv od ljudi. Koji je onda razlog da su liječnici postajali ratnim zločincima, dok advokati, recimo, nisu?

Zdravstvo, za razliku od sudstva, vojske ili policije, nije zasnovano, pa ni podložno političkim uvjerenjima. Dobar internist je po istim kriterijima dobar u Švedskoj i u Sjevernoj Koreji. Nema od politike udaljenijih ljudskih umijeća od liječništva i glazbe. Zdravstvo je hijerarhijski strukturirano kao što su, istina na malo drukčije načine, hijerarhijski strukturirani sudstvo, vojska i policija. Ali, za razliku od suda, kasarne ili zatvora, hijerarhijska struktura ambulante, klinike, bolnice nikad nije piramidalna, niti je neosporiva, ultimativna. Svaki je liječnik sam pred pacijentom, ali pacijent u njemu ne vidi samo liječnika, nego cijelu ambulantu, kliniku, bolnicu, društvo i domovinu, te na kraju dragoga Boga. Što je bolest teža, to su očekivanja od njega veća, i on je veći. Liječnik u očima pacijenta, a onda i cijeloga društva (koje ima refleks kolektivnog pacijenta), nije dio strukture ni hijerarhije, nego je u sebi sabrao svu strukturu i hijerarhiju zdravstvenog sustava. U svakom je liječniku domovina, i svaki je liječnik sva svjetska i ljudska medicina. Iz toga pomalo proizlazi i zaključak da hijerarhija u zdravstvu, u ambulanti, klinici i bolnici, a onda i u najširem sustavu javnoga zdravstva u Hrvatskoj, ima više veze s politikom zdravstva ili s politikom općenito, nego s liječnicima i njihovim radom (ili neradom). Ali s druge strane, ništa u toj mjeri ne otežava posao stručnim, požrtvovnim i moralnim liječnicima, kao loša, bolesna, manijakalna hijerarhija zdravstvenih ustanova. Ministar obrane, to je dokazano ne samo u Hrvatskoj, može biti idiot, katkad je čak i poželjno da bude idiot, može biti intelektualno i moralno insuficijentan, politički i ljudski beznačajan, može biti u svakom pogledu nesposoban, može biti kriminalac i patološki tip, svega se toga u Hrvatskoj i po Europi znalo steći u osobi ministra obrane, ali ako je ministar zdravstva ništarija ili idiot – kao što je u Hrvatskoj češće bio, nego što to nije bio – on čini posrednu i neposrednu štetu i posljednjem vrijednom seoskom liječniku, kao i posljednjem konzumentu i klijentu javnoga zdravstva. To je tako, bez obzira na to što zdravstvena hijerarhija, za razliku od vojne ili policijske, nije ultimativna ni neosporiva. A smisao famozne reforme zdravstva uvijek je bio samo jedan: da idiot ili ništarija ne postane ministar, i da idioti ili ništarije ne postavljaju iste takve na ravnateljska mjesta u zdravstvu.

U članstvu Hrvatske, prije toga Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti tradicionalno je brojno liječničko članstvo. Razred za medicinske znanosti HAZU ima deset odbora, od Odbora za alergologiju, kliničku imunologiju i biološke preparate do Odbora za orofacijalne bolesti i Odbora za tumore, i respektabilan broj redovitih i dopisnih članova, te članova suradnika. Drukčije nije ni u drugim akademijama nauka i umjetnosti koje postoje u zemljama bivše Jugoslavije. Ako bismo uspoređivali njihovo članstvo iz književnih i umjetničkih redova, ili među znanstvenicima iz prirodnih znanosti, s članovima koji će se podičiti vlastitim dosezima u medicinskim znanostima, mogli bismo doći do neobičnog, možda i zabrinjavajućeg zaključka da se cvijet naše pameti sav dao u medicinu, da je sva naša tradicija liječnička, te da je cjelokupna naša kultura, u najširem smislu te riječi, znanstveno, stilski i žanrovski klasificirana i podijeljena na liječnike i na pacijente. Zanimljivo je, međutim, da bi se među čuvenim našim  akademicima medicinarima, uz svjetski priznate istraživače i znanstvenike, uvijek našao i značajan broj isto tako čuvenih ordinarijusa, ili liječnika iz kliničke prakse, koji se nisu ni stizali baviti ozbiljnom znanošću, jer su imali previše posla s pacijentima. Nesumnjivo da je za svaku pohvalu bila njihova požrtvovnost, ali na koji način su postali akademici?

Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan: njihov značaj je iz jedne sfere transferiran u drugu, do koje naš svijet zapravo više drži. Čuveni liječnici mnogo su nam u životu važniji od čuvenih znanstvenika. Do praktičara držimo više nego do teoretičara. A kako su akademije znanosti u pravilu sastavljene od nekoga starijeg svijeta, zgodno je uza se imati moćan konzilij. A pritom nije ni neobično, ni netipično. Jer svako formalno ili neformalno društvo, svaka obitelj i svaki pojedinac u Hrvatskoj, kao i u svim zemljama bivše Jugoslavije, ima svoga liječnika i svoje liječnike. Ne bi bilo pretjerano reći da je najniža prečaga na društvenoj ljestvici, ona ispod koje su parije, beskućnici i neki socijalno likvidiran svijet, upravo ta na kojoj su ljudi koji imaju mobitele, i u mobitelima ime tog jednog liječnika kojeg će nazvati kad ih nešto zaboli. Naravno, preko reda, mimo ambulantnog vremena i mimo famoznih lista i rasporeda proizvedenih iz hijerarhije Ministarstva zdravstva. Nitko se tome ne čudi, nitko se protiv toga ne bori, jer ne samo da je to dio tradicije koja u nas postoji otkako je struje, vode i telefona, i otkako je službena medicina nadvladala mjesne vračeve i nadriliječnike, nego su takav položaj i takva društvena uloga liječnika u životu zajednice među najvažnijim razlozima što neke mlade žene i muškarci odlaze na studij medicine i prolaze sav taj dugotrajni i složeni proces intelektualnih i operativnih priprema za zaređenje u specijaliste ovoga ili onoga.

Za socijalizma u Jugoslaviji je stvoren impresivan zdravstveni sustav. Sagrađene su bolnice, vjerojatno i prekomjeran broj bolnica, u svakome glavnom gradu bivših republika i obje pokrajine utemeljeni su medicinski fakulteti, koji će kasnije biti otvarani i u nekim manjim gradovima, uz njih i mimo njih nastajali su medicinski znanstveni instituti, stvoren je sustav koji je obrazovao, obučavao i odgajao čitavu armiju liječnika. I premda je takvo, socijalističko zdravstvo bilo i bogato, i veoma skupo, te je na njega odlazio veliki dio stvorenoga društvenog bogatstva, što je istovremeno siromašilo zajednicu i podizalo razinu života, oduvijek je vladalo pravilo da se zdravstveni sustav razvijao nejednako, asimetrično i u osnovi groteskno. Sarajevo je, recimo, šezdesetih i početkom sedamdesetih imalo jedan od najšire zapasanih bolničkih krugova u ovom dijelu Europe, s nizom bolnica zidanih u habsburška i u socijalistička vremena, a nešto kasnije će dobiti i raskošnu vojnu bolnicu. Međutim, dok je Očna klinika, iliti Oftalmologija, bila čuvena u svijetu, pa se iz svih dijelova Europe u Sarajevo dolazilo na operacije i liječenje oka, pojedine klinike, ili pojedini dijelovi zdravstvenog sustava – recimo famozna hitna pomoć, kojekakve internističke ambulantne službe, ili, recimo, ginekologija, znali su biti na razini kakve zaostale afričke zemlje, čije su vlasti u potpunom neredu. Žene su nakon najjednostavnijih ginekoloških zahvata umirale od sepse po improviziranim posteljama na bolničkim hodnicima, dok je nekoliko stotina metara dalje najsuvremenijim, prvi put primjenjivanim metodama slijepome vraćan vid. Kako je to bilo moguće? Vrlo jednostavno: Očnom je klinikom upravljao čuveni doktor Vladimir Čavka. Bio je tu autokratski vladar, učitelj, glavni liječnik i osoba oko koje se upravljao cijeli sustav. Pa premda Očna klinika nije bila ništa bogatija od drugih bolnica – štoviše, nalazila se u trošnijoj zgradi, a opremu je Čavka nabavljao u inozemstvu, ili naručivao da mu se specijalno izrađuje u domaćim tvornicama, za neke u osnovi sitne novce – bila je, kako se tada govorilo, “bolja nego da je u Njemačkoj”. 

A to je, zapravo, posvuda bilo prevlađujuće načelo funkcioniranje svake bolnice, klinike ili ambulante u vrijeme socijalizma, pa će tako ostati i do danas: dobre segmente sustava stvarali su dobri, ili veliki liječnici, dok su loši ostajali loši zato što se ne bi našlo onog jednog velikog autokrata da ga učini dobrim. Klinika nije ni demokratska ni samoupravna ustanova. Na klinici i u liječenju uvijek odlučuje samo jedan čovjek. Liječnički konziliji ne odlučuju većinom glasova, nego glavni liječnik odlučuje sam, na osnovu onog što mu je, eventualno, predložio konzilij. Problem socijalističkog javnog zdravstva, koje je zatim samo preuzeto od postsocijalističkih političkih struktura, u tome je što zapravo nikad nije ni postojalo kao sustav.

U tom preuzimanju učinjeno je nekoliko važnih promjena, uglavnom na štetu javnog zdravstvenog sustava. Ili iluzije o javnom zdravstvenom sustavu. Potpuno je i do krajnjih granica liberalizirana mogućnost privatne prakse, ali to je učinjeno na takav način da je privatna praksa, da su privatne ambulante, klinike, bolnice urasle u javnozdravstveni sustav i da često na njemu parazitiraju, da ga troše, umjesto da ga nadopunjuju. Recimo, zbog čega je dopušteno da liječnici zaposleni u javnoj bolnici imaju svoje privatne ordinacije? Zato što, reći će oni dobrohotniji, javno zdravstvo nema dovoljno novca da plati najbolje liječnike da ovi ne bi prebjegli u privatnika. Manje dobrohotni će primijetiti da je upravo to nepresušno izvorište i rudnik čudovišne korupcije i isisavanja novca za javno zdravstvo i njegova prelijevanja u privatne džepove. Razina zdravstvene zaštite građana ne samo da se na taj način smanjila, nego se mora plaćati i ono što se ne bi smjelo plaćati.

Druga, još mnogo kobnija i štetnija promjena, koja je stigla 1990, jest totalna politizacija zdravstva. Do te nulte godine naše demokracije liječnici ne samo da nisu morali biti članovi one jedne i jedine Partije da bi napredovali u struci i u bolničkom sustavu, nego se, do određene mjere, nije baš najbolje ni gledalo na preveliki njihov društveno-politički angažman. Ravnatelji bolnica često nisu bili članovi SKJ, među čuvenim liječnicima bilo je vjernika, pa čak i “narodnih neprijatelja”. Maloprije spomenuti Vladimir Čavka, jedan od značajnijih svjetskih oftalmologa svoje generacije, imao je vrlo, vrlo sumnjivu ratnu prošlost. Inače, Čavka je još jedna velika bosanska i hrvatska biografska priča. Rođen u Orašju, gimnaziju pohađao u Vinkovcima, medicinu studirao u Beču, oftalmologiju je specijalizirao u Zagrebu, kod oca hrvatske okulistike i utemeljitelja zagrebačke Očne klinike Alberta Botterija. U Zagrebu je 1935. konstruirao korneorefleksometar, važnu alatku u proučavanju konjunktivalnog i kornealnog refleksa (refleksa treptaja), što je važan znanstveni, ali i ilustrativan biografski podatak: osim što je bio veliki liječnik i čudovišno karizmatična osoba, Čavka je imao i taj neki tehnički talent za stalno majstorisanje i izmišljanje novih sprava i instrumenata koji su mu trebali u njegovom poslu. Bio je poput nekog ludog bosanskog Leonarda da Vincija. E, i takvog su ga 1940. povukli u Beograd, za voditelja Očnog odjela Državne bolnice, i tamo je Čavka, ne imavši baš nikakvog talenta za politiku, a ni moralnog osjećaja u uvjetima okupacije, potpisao Apel srpskom narodu, koji su sastavile kvislinške vlasti i naokolo ga intelektualcima nudile na potpis. Jedni su potpisali, drugi nisu. Bilo ih je koji su morali potpisati, bilo ih je koji su se mogli izvući. Čavka nije morao potpisati, ali eto… Taj potpis, i još ponešto iz tog vremena, pratilo ga je kroz život. Ali nije mu naštetilo da se već 1946. nađe među osnivačima Medicinskog fakulteta u Sarajevu, da postane bosanskohercegovački akademik i da do kraja života u Sarajevu i u Beogradu – i to paralelno – stvara svoje veliko životno djelo, koje bi se, biblijskim govorom rečeno, moglo svesti na to da je slijepima vraćao vid. A mene je liječio od strabizma. Plašio sam ga se kao crnog đavla…

Priča o doktoru Čavki mogla bi biti priča o boljim dijelovima jugoslavenskoga i postjugoslavenskog javnog zdravstva. U Zagrebu ta je priča još mnogo raskošnija nego u Sarajevu, i mogli bismo preko barem desetak velikih liječničkih biografija ispisati povijest dobrih i uspješnih zagrebačkih medicinskih ustanova, bolnica, klinika. Ali i u Splitu, čije je zdravstvo (poprilično zasluženo) došlo na zao glas u vrijeme pandemije covida-19, a onda početkom kolovoza 2022, nakon institucionalnog ubojstva novinara Vladimira Matijanića, bilo je u socijalistička vremena, pa ih je tako i danas, čuvenih liječnika i još čuvenijih zdravstvenih ustanova. Recimo, spominjalo se, u obranu časti splitskih liječnika, tamošnju Onkologiju, a nema baš nikakve sumnje da u Splitu i okolici ima dobrih i požrtvovnih liječnika po domovima zdravlja, pa i da ima sjajnih domova zdravlja za koje bi njihovi klijenti i pacijenti rekli da na svijetu nema boljih. Međutim, činjenica da su neke druge zdravstvene ustanove ubile Vladimira Matijanića ne biva tim ništa manja, a ni manje sistemska.

I opet su dva uzročnika koja su vodila ubojstvu. Prvi i manje fatalan: loša, korupcijom obilježena privatizacija zdravstva vodi tomu da se umire od onih malih, komunalno prisutnih, lako prenosivih ili epidemijski prisutnih bolesti, kojima se privatno zdravstvo zapravo i ne bavi, jer se njihovo liječenje ne može skupo naplatiti i jer su one temeljni razlog postojanja bilo kakvog javnog zdravstva. I drugi, posve fatalan, pretvaranje zdravstvenih ustanova u utvrde vladajuće stranke i političko ucjenjivanje građana njihovim zdravljem, koje je na čelo svih javnih splitskih zdravstvenih ustanova, kao i većine zdravstvenih ustanova u državi, dovelo poslušne članove HDZ-a, nužno vodi ubojstvu pacijenta. Kako ne postoji privatna hitna pomoć, u stranačkoj hitnoj pomoći u Splitu mogu se utaboriti stručno najnesposobniji, ali stranci najodaniji ljudi. Samo što to nije samo u Splitu tako. Isto će biti u svakom zakutku Hrvatske, gdje god Stranka kadrovira u zdravstvenim ustanovama i dokle god dopire moć moralno i emocionalno zabrinjavajuće petrificirane, te intelektualno insuficijentne osobe ministra Vilija Beroša. Odnos liječnika prema smrti velika je društvena, antropološka, književna tema. Dok dobri liječnici žive sa svakim svojim preminulim čovjekom, bez obzira na to jesu li doista sve učinili da smrt odgode i nakratko odagnaju, loši liječnici će, kao i loši oficiri, živote svojih pacijenata ili vojnika unaprijed odagnati od svoje savjesti, a njihova smrt će im ići u rok službe. Ministru Viliju Berošu zastrašujući broj prekomjernih smrti ide u rok službe. Smrt Vladimira Matijanića posebno je uznemirujuća, jer je njegov slučaj u najvećoj mjeri dokumentiran. Dobar liječnik se od lošeg liječnika razlikuje i po tome što neće sudjelovati u prikrivanju ubojstva. Ili u prikrivanju smrti izazvane lošim i nestručnim postupanjem medicinskih službi. Dobar liječnik neće podnijeti to da mu je pacijent umro jer su njegovi kolege slavili državni praznik ili vjerski blagdan.

Ali nije istina da javno zdravstvo u Hrvatskoj ne funkcionira. Nije istina da se sustav raspao. Javno zdravstvo funkcionira asimetrično i povremeno groteskno. Pojedini njegovi segmenti savršeno rade, zahvaljujući znanju, savjesti i požrtvovnosti svih zaposlenih. Koji obično bivaju vođeni ponekim karizmatičnim pojedincem. Tamo gdje sustava nema, niti ga je ikad bilo, sve je zasnovano na karizmatičnom pojedincu. I vrlo je nekorektno svih ovih dana ružno govoriti, misliti ili pisati o liječnicima i medicinskim sestrama. Pa čak i onima koji su članovi stranke. Pa čak i ako su članovi vječnog HDZ-a. I među takvima ima velikih, karizmatičnih liječnika. Problem je u političkom, a ne u bolničkom sustavu. I problem je, naravno, u lošoj tradiciji, u tome što svi imamo svoje liječnike, i što svi živimo, liječimo se, bolujemo i ozdravljamo uglavnom mimo procedura. Nitko nikad ovdje nije vjerovao u proceduru. A na proceduri opstaje ili se urušava svaki veliki sustav. Onaj zdravstveni nije mogao biti u pravom smislu riječi stvoren čak ni u vrijeme socijalizma, upravo zato što je cijeli narod bio korumpiran. I htio je liječnika mimo procedure. Korupcija počinje kad se prehladiš, pa nazoveš prijatelja liječnika, i on te uputi da piješ paracetamole s puno tekućine. Već to je, na žalost, čin korupcije. I od tog bezazlenog prijateljskog telefonskog poziva vodi zavojit i kompliciran put do liječnika ratnih zločinaca, do liječnika bezdušnih političara, ekstremističkih ideologa i prigovarača savjesti, kojima je mnogo više stalo do jedne zametnute jajne stanice, nego do živoga čovjeka koji ne može disati. Ali naravno, smisao nije u tome da ne nazovete tog famoznog prijatelja liječnika, pa čak nije ni u tome da se ne služite vezama i vezicama pri ostvarivanju boljeg statusa pred ustanovama javnog zdravstva. Smisao je samo u tome da imate svijest o onome što činite i da liječnike ne optužujete za nešto za što ste sami krivi.

U danima pandemije covida-19, kada je ministarstvo Vilija Beroša vuklo neke katastrofalne poteze i kada je korupcija postala državno propisan način funkcioniranja zdravstva, a onda i u vrijeme ubojstva Vladimira Matijanića, javili su se glasovi onih koji kažu da ćemo svi na kraju morati kod liječnika, te da je upravo to razlog da ne govorimo protiv njih i njihove struke. Osim što je primitivno, ovakvo viđenje stvari je i potpuno krivo. Opet su dvije vrste liječnika: jedni vam neće pomoći, ili će vas ubiti kao Matijanića, čak i ako govorite sve najljepše o njima, njihovom poslu, stranci i vođi. Oni su naprosto loši liječnici. Drugi će vam, pak, spašavati život čak i ako vas privatno preziru, čak i ako su vam u životu neprijatelji, čak i ako vjeruju u sve što je suprotno onom u što vjerujete vi. Oni su naprosto dobri liječnici. I pritom ne moraju biti dobri ljudi. Kao što ni loši liječnici nisu nužno loši ljudi. Samo su promašili profesiju. Ili poziv. Kao što se nekim svećenicima pričinilo da su čuli Božji poziv, tako se i nekim liječnicima pričinilo da su čuli Ljudski poziv. Nije pretjerano reći da je i jedne i druge zazvao neki dokon i opak vrag.

A za reformu zdravstva, o kojoj svi tako rado govore, morala bi se reformirati svijest svakog građanina Hrvatske, tako da svaki, onako kako je to učinio Vladimir Matijanić, u trenucima bolesti naziva obiteljskog liječnika ili hitnu pomoć, a ne nekoga svog dobrog i pouzdanog prijatelja. To, osim što je nemoguće, u hrvatskom je slučaju i potencijalno smrtonosno.