Neobično je da se još nitko nije pozabavio stručnom spremom i obrazovnom strukturom osuđenih ratnih zločinaca iz naših ratova u devedesetima. Ali ako bismo se bavili samo medijski najmarkantnijim slučajevima, haškim osuđenicima i zlikovcima koji su obilježili epohu, među njima bi se, redom prethodno visokoobrazovanim građanima socijalističke Jugoslavije, najviše našlo doktoranata s vojnih akademija i liječnika, u pravilu specijalista, s respektabilnim stažom u struci. Među osuđenim ratnim zločincima moglo se naći i učitelja, nastavnika i sveučilišnih profesora, pokoji inženjer, politolog, novinar (istina, nijedan koji je ostavio ikakvog traga u većim novinama ili na radiju i televiziji), ali ne mogu se sjetiti, niti u arhivima pronaći, nijednoga ratnog zločinca koji je prethodno bio sudac ili, recimo, advokat. U kolektivnoj predodžbi i narodnom vjerovanju advokatima je u naravi službe da budu hladni, proračunati, amoralni i u biti bešćutni, dok su liječnici samopožrtvovni humanisti, spremni da pomognu svakom čovjeku, pa i onom koji im je osobni neprijatelj. Liječništvo, uostalom, i nije služba ni struka. Liječništvo je, poput svećeništva, misija i poziv. Samo što liječnički poziv nije od Boga, nego je poziv od ljudi. Koji je onda razlog da su liječnici postajali ratnim zločincima, dok advokati, recimo, nisu?

Zdravstvo, za razliku od sudstva, vojske ili policije, nije zasnovano, pa ni podložno političkim uvjerenjima. Dobar internist je po istim kriterijima dobar u Švedskoj i u Sjevernoj Koreji. Nema od politike udaljenijih ljudskih umijeća od liječništva i glazbe. Zdravstvo je hijerarhijski strukturirano kao što su, istina na malo drukčije načine, hijerarhijski strukturirani sudstvo, vojska i policija. Ali, za razliku od suda, kasarne ili zatvora, hijerarhijska struktura ambulante, klinike, bolnice nikad nije piramidalna, niti je neosporiva, ultimativna. Svaki je liječnik sam pred pacijentom, ali pacijent u njemu ne vidi samo liječnika, nego cijelu ambulantu, kliniku, bolnicu, društvo i domovinu, te na kraju dragoga Boga. Što je bolest teža, to su očekivanja od njega veća, i on je veći. Liječnik u očima pacijenta, a onda i cijeloga društva (koje ima refleks kolektivnog pacijenta), nije dio strukture ni hijerarhije, nego je u sebi sabrao svu strukturu i hijerarhiju zdravstvenog sustava. U svakom je liječniku domovina, i svaki je liječnik sva svjetska i ljudska medicina. Iz toga pomalo proizlazi i zaključak da hijerarhija u zdravstvu, u ambulanti, klinici i bolnici, a onda i u najširem sustavu javnoga zdravstva u Hrvatskoj, ima više veze s politikom zdravstva ili s politikom općenito, nego s liječnicima i njihovim radom (ili neradom). Ali s druge strane, ništa u toj mjeri ne otežava posao stručnim, požrtvovnim i moralnim liječnicima, kao loša, bolesna, manijakalna hijerarhija zdravstvenih ustanova. Ministar obrane, to je dokazano ne samo u Hrvatskoj, može biti idiot, katkad je čak i poželjno da bude idiot, može biti intelektualno i moralno insuficijentan, politički i ljudski beznačajan, može biti u svakom pogledu nesposoban, može biti kriminalac i patološki tip, svega se toga u Hrvatskoj i po Europi znalo steći u osobi ministra obrane, ali ako je ministar zdravstva ništarija ili idiot – kao što je u Hrvatskoj češće bio, nego što to nije bio – on čini posrednu i neposrednu štetu i posljednjem vrijednom seoskom liječniku, kao i posljednjem konzumentu i klijentu javnoga zdravstva. To je tako, bez obzira na to što zdravstvena hijerarhija, za razliku od vojne ili policijske, nije ultimativna ni neosporiva. A smisao famozne reforme zdravstva uvijek je bio samo jedan: da idiot ili ništarija ne postane ministar, i da idioti ili ništarije ne postavljaju iste takve na ravnateljska mjesta u zdravstvu.

U članstvu Hrvatske, prije toga Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti tradicionalno je brojno liječničko članstvo. Razred za medicinske znanosti HAZU ima deset odbora, od Odbora za alergologiju, kliničku imunologiju i biološke preparate do Odbora za orofacijalne bolesti i Odbora za tumore, i respektabilan broj redovitih i dopisnih članova, te članova suradnika. Drukčije nije ni u drugim akademijama nauka i umjetnosti koje postoje u zemljama bivše Jugoslavije. Ako bismo uspoređivali njihovo članstvo iz književnih i umjetničkih redova, ili među znanstvenicima iz prirodnih znanosti, s članovima koji će se podičiti vlastitim dosezima u medicinskim znanostima, mogli bismo doći do neobičnog, možda i zabrinjavajućeg zaključka da se cvijet naše pameti sav dao u medicinu, da je sva naša tradicija liječnička, te da je cjelokupna naša kultura, u najširem smislu te riječi, znanstveno, stilski i žanrovski klasificirana i podijeljena na liječnike i na pacijente. Zanimljivo je, međutim, da bi se među čuvenim našim  akademicima medicinarima, uz svjetski priznate istraživače i znanstvenike, uvijek našao i značajan broj isto tako čuvenih ordinarijusa, ili liječnika iz kliničke prakse, koji se nisu ni stizali baviti ozbiljnom znanošću, jer su imali previše posla s pacijentima. Nesumnjivo da je za svaku pohvalu bila njihova požrtvovnost, ali na koji način su postali akademici?

Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan: njihov značaj je iz jedne sfere transferiran u drugu, do koje naš svijet zapravo više drži. Čuveni liječnici mnogo su nam u životu važniji od čuvenih znanstvenika. Do praktičara držimo više nego do teoretičara. A kako su akademije znanosti u pravilu sastavljene od nekoga starijeg svijeta, zgodno je uza se imati moćan konzilij. A pritom nije ni neobično, ni netipično. Jer svako formalno ili neformalno društvo, svaka obitelj i svaki pojedinac u Hrvatskoj, kao i u svim zemljama bivše Jugoslavije, ima svoga liječnika i svoje liječnike. Ne bi bilo pretjerano reći da je najniža prečaga na društvenoj ljestvici, ona ispod koje su parije, beskućnici i neki socijalno likvidiran svijet, upravo ta na kojoj su ljudi koji imaju mobitele, i u mobitelima ime tog jednog liječnika kojeg će nazvati kad ih nešto zaboli. Naravno, preko reda, mimo ambulantnog vremena i mimo famoznih lista i rasporeda proizvedenih iz hijerarhije Ministarstva zdravstva. Nitko se tome ne čudi, nitko se protiv toga ne bori, jer ne samo da je to dio tradicije koja u nas postoji otkako je struje, vode i telefona, i otkako je službena medicina nadvladala mjesne vračeve i nadriliječnike, nego su takav položaj i takva društvena uloga liječnika u životu zajednice među najvažnijim razlozima što neke mlade žene i muškarci odlaze na studij medicine i prolaze sav taj dugotrajni i složeni proces intelektualnih i operativnih priprema za zaređenje u specijaliste ovoga ili onoga.

Za socijalizma u Jugoslaviji je stvoren impresivan zdravstveni sustav. Sagrađene su bolnice, vjerojatno i prekomjeran broj bolnica, u svakome glavnom gradu bivših republika i obje pokrajine utemeljeni su medicinski fakulteti, koji će kasnije biti otvarani i u nekim manjim gradovima, uz njih i mimo njih nastajali su medicinski znanstveni instituti, stvoren je sustav koji je obrazovao, obučavao i odgajao čitavu armiju liječnika. I premda je takvo, socijalističko zdravstvo bilo i bogato, i veoma skupo, te je na njega odlazio veliki dio stvorenoga društvenog bogatstva, što je istovremeno siromašilo zajednicu i podizalo razinu života, oduvijek je vladalo pravilo da se zdravstveni sustav razvijao nejednako, asimetrično i u osnovi groteskno. Sarajevo je, recimo, šezdesetih i početkom sedamdesetih imalo jedan od najšire zapasanih bolničkih krugova u ovom dijelu Europe, s nizom bolnica zidanih u habsburška i u socijalistička vremena, a nešto kasnije će dobiti i raskošnu vojnu bolnicu. Međutim, dok je Očna klinika, iliti Oftalmologija, bila čuvena u svijetu, pa se iz svih dijelova Europe u Sarajevo dolazilo na operacije i liječenje oka, pojedine klinike, ili pojedini dijelovi zdravstvenog sustava – recimo famozna hitna pomoć, kojekakve internističke ambulantne službe, ili, recimo, ginekologija, znali su biti na razini kakve zaostale afričke zemlje, čije su vlasti u potpunom neredu. Žene su nakon najjednostavnijih ginekoloških zahvata umirale od sepse po improviziranim posteljama na bolničkim hodnicima, dok je nekoliko stotina metara dalje najsuvremenijim, prvi put primjenjivanim metodama slijepome vraćan vid. Kako je to bilo moguće? Vrlo jednostavno: Očnom je klinikom upravljao čuveni doktor Vladimir Čavka. Bio je tu autokratski vladar, učitelj, glavni liječnik i osoba oko koje se upravljao cijeli sustav. Pa premda Očna klinika nije bila ništa bogatija od drugih bolnica – štoviše, nalazila se u trošnijoj zgradi, a opremu je Čavka nabavljao u inozemstvu, ili naručivao da mu se specijalno izrađuje u domaćim tvornicama, za neke u osnovi sitne novce – bila je, kako se tada govorilo, “bolja nego da je u Njemačkoj”. 

A to je, zapravo, posvuda bilo prevlađujuće načelo funkcioniranje svake bolnice, klinike ili ambulante u vrijeme socijalizma, pa će tako ostati i do danas: dobre segmente sustava stvarali su dobri, ili veliki liječnici, dok su loši ostajali loši zato što se ne bi našlo onog jednog velikog autokrata da ga učini dobrim. Klinika nije ni demokratska ni samoupravna ustanova. Na klinici i u liječenju uvijek odlučuje samo jedan čovjek. Liječnički konziliji ne odlučuju većinom glasova, nego glavni liječnik odlučuje sam, na osnovu onog što mu je, eventualno, predložio konzilij. Problem socijalističkog javnog zdravstva, koje je zatim samo preuzeto od postsocijalističkih političkih struktura, u tome je što zapravo nikad nije ni postojalo kao sustav.

U tom preuzimanju učinjeno je nekoliko važnih promjena, uglavnom na štetu javnog zdravstvenog sustava. Ili iluzije o javnom zdravstvenom sustavu. Potpuno je i do krajnjih granica liberalizirana mogućnost privatne prakse, ali to je učinjeno na takav način da je privatna praksa, da su privatne ambulante, klinike, bolnice urasle u javnozdravstveni sustav i da često na njemu parazitiraju, da ga troše, umjesto da ga nadopunjuju. Recimo, zbog čega je dopušteno da liječnici zaposleni u javnoj bolnici imaju svoje privatne ordinacije? Zato što, reći će oni dobrohotniji, javno zdravstvo nema dovoljno novca da plati najbolje liječnike da ovi ne bi prebjegli u privatnika. Manje dobrohotni će primijetiti da je upravo to nepresušno izvorište i rudnik čudovišne korupcije i isisavanja novca za javno zdravstvo i njegova prelijevanja u privatne džepove. Razina zdravstvene zaštite građana ne samo da se na taj način smanjila, nego se mora plaćati i ono što se ne bi smjelo plaćati.

Druga, još mnogo kobnija i štetnija promjena, koja je stigla 1990, jest totalna politizacija zdravstva. Do te nulte godine naše demokracije liječnici ne samo da nisu morali biti članovi one jedne i jedine Partije da bi napredovali u struci i u bolničkom sustavu, nego se, do određene mjere, nije baš najbolje ni gledalo na preveliki njihov društveno-politički angažman. Ravnatelji bolnica često nisu bili članovi SKJ, među čuvenim liječnicima bilo je vjernika, pa čak i “narodnih neprijatelja”. Maloprije spomenuti Vladimir Čavka, jedan od značajnijih svjetskih oftalmologa svoje generacije, imao je vrlo, vrlo sumnjivu ratnu prošlost. Inače, Čavka je još jedna velika bosanska i hrvatska biografska priča. Rođen u Orašju, gimnaziju pohađao u Vinkovcima, medicinu studirao u Beču, oftalmologiju je specijalizirao u Zagrebu, kod oca hrvatske okulistike i utemeljitelja zagrebačke Očne klinike Alberta Botterija. U Zagrebu je 1935. konstruirao korneorefleksometar, važnu alatku u proučavanju konjunktivalnog i kornealnog refleksa (refleksa treptaja), što je važan znanstveni, ali i ilustrativan biografski podatak: osim što je bio veliki liječnik i čudovišno karizmatična osoba, Čavka je imao i taj neki tehnički talent za stalno majstorisanje i izmišljanje novih sprava i instrumenata koji su mu trebali u njegovom poslu. Bio je poput nekog ludog bosanskog Leonarda da Vincija. E, i takvog su ga 1940. povukli u Beograd, za voditelja Očnog odjela Državne bolnice, i tamo je Čavka, ne imavši baš nikakvog talenta za politiku, a ni moralnog osjećaja u uvjetima okupacije, potpisao Apel srpskom narodu, koji su sastavile kvislinške vlasti i naokolo ga intelektualcima nudile na potpis. Jedni su potpisali, drugi nisu. Bilo ih je koji su morali potpisati, bilo ih je koji su se mogli izvući. Čavka nije morao potpisati, ali eto… Taj potpis, i još ponešto iz tog vremena, pratilo ga je kroz život. Ali nije mu naštetilo da se već 1946. nađe među osnivačima Medicinskog fakulteta u Sarajevu, da postane bosanskohercegovački akademik i da do kraja života u Sarajevu i u Beogradu – i to paralelno – stvara svoje veliko životno djelo, koje bi se, biblijskim govorom rečeno, moglo svesti na to da je slijepima vraćao vid. A mene je liječio od strabizma. Plašio sam ga se kao crnog đavla…

Priča o doktoru Čavki mogla bi biti priča o boljim dijelovima jugoslavenskoga i postjugoslavenskog javnog zdravstva. U Zagrebu ta je priča još mnogo raskošnija nego u Sarajevu, i mogli bismo preko barem desetak velikih liječničkih biografija ispisati povijest dobrih i uspješnih zagrebačkih medicinskih ustanova, bolnica, klinika. Ali i u Splitu, čije je zdravstvo (poprilično zasluženo) došlo na zao glas u vrijeme pandemije covida-19, a onda početkom kolovoza 2022, nakon institucionalnog ubojstva novinara Vladimira Matijanića, bilo je u socijalistička vremena, pa ih je tako i danas, čuvenih liječnika i još čuvenijih zdravstvenih ustanova. Recimo, spominjalo se, u obranu časti splitskih liječnika, tamošnju Onkologiju, a nema baš nikakve sumnje da u Splitu i okolici ima dobrih i požrtvovnih liječnika po domovima zdravlja, pa i da ima sjajnih domova zdravlja za koje bi njihovi klijenti i pacijenti rekli da na svijetu nema boljih. Međutim, činjenica da su neke druge zdravstvene ustanove ubile Vladimira Matijanića ne biva tim ništa manja, a ni manje sistemska.

I opet su dva uzročnika koja su vodila ubojstvu. Prvi i manje fatalan: loša, korupcijom obilježena privatizacija zdravstva vodi tomu da se umire od onih malih, komunalno prisutnih, lako prenosivih ili epidemijski prisutnih bolesti, kojima se privatno zdravstvo zapravo i ne bavi, jer se njihovo liječenje ne može skupo naplatiti i jer su one temeljni razlog postojanja bilo kakvog javnog zdravstva. I drugi, posve fatalan, pretvaranje zdravstvenih ustanova u utvrde vladajuće stranke i političko ucjenjivanje građana njihovim zdravljem, koje je na čelo svih javnih splitskih zdravstvenih ustanova, kao i većine zdravstvenih ustanova u državi, dovelo poslušne članove HDZ-a, nužno vodi ubojstvu pacijenta. Kako ne postoji privatna hitna pomoć, u stranačkoj hitnoj pomoći u Splitu mogu se utaboriti stručno najnesposobniji, ali stranci najodaniji ljudi. Samo što to nije samo u Splitu tako. Isto će biti u svakom zakutku Hrvatske, gdje god Stranka kadrovira u zdravstvenim ustanovama i dokle god dopire moć moralno i emocionalno zabrinjavajuće petrificirane, te intelektualno insuficijentne osobe ministra Vilija Beroša. Odnos liječnika prema smrti velika je društvena, antropološka, književna tema. Dok dobri liječnici žive sa svakim svojim preminulim čovjekom, bez obzira na to jesu li doista sve učinili da smrt odgode i nakratko odagnaju, loši liječnici će, kao i loši oficiri, živote svojih pacijenata ili vojnika unaprijed odagnati od svoje savjesti, a njihova smrt će im ići u rok službe. Ministru Viliju Berošu zastrašujući broj prekomjernih smrti ide u rok službe. Smrt Vladimira Matijanića posebno je uznemirujuća, jer je njegov slučaj u najvećoj mjeri dokumentiran. Dobar liječnik se od lošeg liječnika razlikuje i po tome što neće sudjelovati u prikrivanju ubojstva. Ili u prikrivanju smrti izazvane lošim i nestručnim postupanjem medicinskih službi. Dobar liječnik neće podnijeti to da mu je pacijent umro jer su njegovi kolege slavili državni praznik ili vjerski blagdan.

Ali nije istina da javno zdravstvo u Hrvatskoj ne funkcionira. Nije istina da se sustav raspao. Javno zdravstvo funkcionira asimetrično i povremeno groteskno. Pojedini njegovi segmenti savršeno rade, zahvaljujući znanju, savjesti i požrtvovnosti svih zaposlenih. Koji obično bivaju vođeni ponekim karizmatičnim pojedincem. Tamo gdje sustava nema, niti ga je ikad bilo, sve je zasnovano na karizmatičnom pojedincu. I vrlo je nekorektno svih ovih dana ružno govoriti, misliti ili pisati o liječnicima i medicinskim sestrama. Pa čak i onima koji su članovi stranke. Pa čak i ako su članovi vječnog HDZ-a. I među takvima ima velikih, karizmatičnih liječnika. Problem je u političkom, a ne u bolničkom sustavu. I problem je, naravno, u lošoj tradiciji, u tome što svi imamo svoje liječnike, i što svi živimo, liječimo se, bolujemo i ozdravljamo uglavnom mimo procedura. Nitko nikad ovdje nije vjerovao u proceduru. A na proceduri opstaje ili se urušava svaki veliki sustav. Onaj zdravstveni nije mogao biti u pravom smislu riječi stvoren čak ni u vrijeme socijalizma, upravo zato što je cijeli narod bio korumpiran. I htio je liječnika mimo procedure. Korupcija počinje kad se prehladiš, pa nazoveš prijatelja liječnika, i on te uputi da piješ paracetamole s puno tekućine. Već to je, na žalost, čin korupcije. I od tog bezazlenog prijateljskog telefonskog poziva vodi zavojit i kompliciran put do liječnika ratnih zločinaca, do liječnika bezdušnih političara, ekstremističkih ideologa i prigovarača savjesti, kojima je mnogo više stalo do jedne zametnute jajne stanice, nego do živoga čovjeka koji ne može disati. Ali naravno, smisao nije u tome da ne nazovete tog famoznog prijatelja liječnika, pa čak nije ni u tome da se ne služite vezama i vezicama pri ostvarivanju boljeg statusa pred ustanovama javnog zdravstva. Smisao je samo u tome da imate svijest o onome što činite i da liječnike ne optužujete za nešto za što ste sami krivi.

U danima pandemije covida-19, kada je ministarstvo Vilija Beroša vuklo neke katastrofalne poteze i kada je korupcija postala državno propisan način funkcioniranja zdravstva, a onda i u vrijeme ubojstva Vladimira Matijanića, javili su se glasovi onih koji kažu da ćemo svi na kraju morati kod liječnika, te da je upravo to razlog da ne govorimo protiv njih i njihove struke. Osim što je primitivno, ovakvo viđenje stvari je i potpuno krivo. Opet su dvije vrste liječnika: jedni vam neće pomoći, ili će vas ubiti kao Matijanića, čak i ako govorite sve najljepše o njima, njihovom poslu, stranci i vođi. Oni su naprosto loši liječnici. Drugi će vam, pak, spašavati život čak i ako vas privatno preziru, čak i ako su vam u životu neprijatelji, čak i ako vjeruju u sve što je suprotno onom u što vjerujete vi. Oni su naprosto dobri liječnici. I pritom ne moraju biti dobri ljudi. Kao što ni loši liječnici nisu nužno loši ljudi. Samo su promašili profesiju. Ili poziv. Kao što se nekim svećenicima pričinilo da su čuli Božji poziv, tako se i nekim liječnicima pričinilo da su čuli Ljudski poziv. Nije pretjerano reći da je i jedne i druge zazvao neki dokon i opak vrag.

A za reformu zdravstva, o kojoj svi tako rado govore, morala bi se reformirati svijest svakog građanina Hrvatske, tako da svaki, onako kako je to učinio Vladimir Matijanić, u trenucima bolesti naziva obiteljskog liječnika ili hitnu pomoć, a ne nekoga svog dobrog i pouzdanog prijatelja. To, osim što je nemoguće, u hrvatskom je slučaju i potencijalno smrtonosno.

Selo Župa, na samoj granici Hercegovine i Crne Gore, 2001. godina.

U maloj kamenoj džamiji koja je silno oštećena u toku rata, sjede dva jedina preostala čovjeka muslimanske vjeroispovijesti toga pograničnog seoceta… Gledaju u Knjigu, i nadaju se da će baš u njoj naći rješenje za svoju novonastalu situaciju. Naime, iz pravca Crne Gore, preko planine Bijele gore, vukovi su počeli svakodnevno ulaziti u selo, čitav bi se čopor okupio i po vascijelu noć zavijao na dvije kuće u selu u kojima su živjela baš ta dva čovjeka islamske vjere. Još je čudnije bilo to što su te dvije kuće bile na suprotnim stranama sela, pa se taj golemi vučji čopor dijelio na dva manja te bi jedni odlazili do jedne, a drugi do druge kuće. Jedina pomoć mogla je doći od stasitog Marka Vukovića iz sela Petrovići u Crnoj Gori, kažu da se on u te stvari najbolje razumio između ostalog i zbog njegovog prezimena koje ga je srodilo sa vukovima, ali je bilo teško otići do njega jer je granica sa SR Jugoslavijom u čijem je sastavu Crna Gora bila, bila strogo čuvana i malobrojni su je mogli proći tu kod mjesta Klobuk u hercegovačkom kršu. Razni su pokušavali preći i ući u tu crnu zemlju Jugoslaviju čije se ime te 2001. godine na sagorjelim ratnim gredama klackalo.

Danima su tako dva čovjeka tražila odgovore u Knjizi, no takođe su preko komšija mještana, hercegovačkih Srba, pokušali da dopru do toga insana po imenu Marko Vuković iz Petrovića u Crnoj Gori. Jedan im je komšija, Srbin, rekao da se Marko može dozvati preko Bilećkog jezera  u oblačne i kijametske dane. Uslišiće vam molbe kreštave ptice i gromovi. Prenijeće poruke vukovima da dozovu Vukovića. Drugi su pak govorili da se tim vukovima što zavijaju ispred kuće treba šaputati tri puta Marko, Marko, Marko. I tako puta trideset i tri puta, tj. ukupno devedeset i devet puta, koliko je imena Boga velikoga.

A jedan od tih mještana je rekao da su vukovi oni sami, njihove komšije, koji bi da dovrše nedovršeni posao u ratu, pa zato izazivaju bijes i buku u kara-tamnim noćima. Da se dva čovjeka uplaše.

Sve su ih poslušali ljudi iz džamije, dva insana tužna ali vijesti o Marku iz SR Jugoslavije nije bilo.

Jednoga dana, na vrata džamije pokuca neko tri puta dok su oni zikr činili i na sedždu padali…

Jednoga dana, niko ne zna kako, došao je Marko.

Tri čovjeka su sjedila u džamiji čineći Sveto Trojstvo.

Jedan je govorio, a dva čovjeka su slušala.

Predvodio je namaz, kao sami Mehdi. Mehdi ili Marko, kao da je bitno. Mihrab su mu prepustili.

Poslije namaza vukovi više nijesu dolazili u Župu. Nestale su kuće od ona dva čovjeka kao da ih je neko gumicom sa papira izbrisao.

Nestali su i njih dvojica. Govore da su nekim čudnim činom postali Vukovići i da žive u Bijeloj gori. U akšam, govore mještani Župe, sa Bijele gore se spuste nadomak sela i glasno zavijaju tražeći grdne odgovore.

Ostala je samo ona stara kamena džamija na granici sa SR Jugoslavijom.

I u njoj nad Knjigom začitan Mehdi ili Marko.

“Asfalt je bio vlažan od jutrošnjeg pljuska, ali je sjalo sunce i sve naokolo je mirisalo, kao što ljeti u ovom gradu zamiriše nakon kiše. Vidiš, eto ti i rime, pomislila je, rastjerujući nelagodu: zamiriše nakon kiše.”

Ona je učiteljica, kazuje nam naslov priče iz koje sam prepisao prethodne rečenice. Grad je Sarajevo, vrijeme je prvo ratno ljeto u njemu. Čitatelju brzo postane jasno da dvojica što je sprovode Učiteljicu vode nekamo da je ubiju, iako to pisac nigdje neće reći tako prosto i grubo. “Ispred je išao crni, visoki. Njega je znala. Prije rata je stajao tamo ispred samoposluge kod Svetog Ante, pušio i pio pivo iz flaše. Ponekad bi ljudima utovarivao ćumur u podrume. Danguba, ali dobroćudna. Znao je pozdraviti.

Sad ide i ne osvrće se. Puščana cijev mu u udara o gajku na opasaču, pa se sa svakim drugim korakom čuje taj čudni metalni zvuk. Mimo njega ništa. Samo zvuk njihovih tenisica na mokrom asfaltu. I tapkanje njenih papuča.”

Glas nepoznatog i nepristranog pripovjedača stapa se i prepliće s mislima Učiteljice. Neće joj reći ime. Spomenut će neka druga, njenih nekadašnjih kolegica, tek toliko da shvati, onaj tko već nije, ili onaj tko bi radije da ne shvati, da ona nije ni Mejra ni Rasema ni Katica. A nije zapravo ni iz onog trećeg entiteta i treće vjere. Njena su Nebesa, priča pisac, ili to priča ona sama, vazda bila pusta.

“Kada su došli bili su strogi. Nisu joj dopustili da obuje poštene cipele, nego tako u papučama. Valjda su se uplašili. I njima je ovo sve novo. Svakome je novo, uzdahnula je, zabrinuta za nevolju svijeta.”

Jednu stranicu kasnije, u priči koja ih ima jedva sedam…

“Pod nogama joj je sve strmije. Asfalt sve suhlji. Skoro se neće ni vidjeti da je bila kiša. Kada se osvrne, a nešto je tjera da se osvrće često, vidi kako se u mukloj tišini isparava grad. Njezin grad, tu se rodila i tu je ostala. Mogli su otići, ali eto nisu. On sad počiva na Barama. Sreća, pa nije doživio ovaj rat. Ne bi on to mogao. Srce bi mu puklo.”

Postoji neki omjer, poput zlatnog reza, koliko je pristojno vlastitu kolumnu puniti tuđom pričom. Samo zato uplićem i svoje prepričavanje u glas pripovjedača, misli Učiteljice i ono nekoliko riječi koje razmijeni s onom dvojicom što je vode. U tišini između pripovjedač pred nama prebire po njenim mislima. Pa prepričava njen strah za vrijeme granatiranja i kako bi tog straha nestajalo “čim bi granatiranje predugo trajalo, ili čim bi zvuk eksplozija postajao sve bliži i bliži, i čim bi začula zvuk stakla koje se negdje osipa”. Tada bi u njoj nastupio neki mir. “I neki osjećaj da je sa svijetom sve u najboljem redu, jer da se na kraju uvijek provodi pravda. A ona je, eto, nekim slučajem dio te pravde i tog namirenja svakog zla.”

Može li priča o ratu, o zločinu, o smrti biti lijepa? Može. A kod velikog pisca i mora, da bi i rat, i zločin, i smrt, baš zato što su tako lijepo opisani, bili još strašniji. Kao na kraju ove priče i puta, kada onaj crni visoki sprijeda kaže malom, mlađem, plavokosom i ljepšem straga: “Hajde!”

“Dobro da će on, pomislila je sretna. Mogao je to učiniti i ovaj neljubazni. Osjećaj sreće sasvim joj je preplavio misli, tako da više nije bilo njenih raspadnutih gaća, koje bi sad netko mogao vidjeti na njoj mrtvoj. Na njoj koja više ne može iznenada rukom spustiti podignutu suknju.

To je već bilo nakon još jednog dalekog pucnja, koji se čuo za tog mirnoga ljetnog dana.”

Zgađen bukom svijeta, rastužen uzastopnim, tragičnim i besmislenim smrtima dragih ljudi, zgrožen kad vidim kako se i žrtve ratova i umrli prijatelji graktanjem o njima mogu ubijati opet, i opet, i opet… zaželio sam se dobrih starih lijepih priča. Pa neka je i u svakoj od njih barem jedna velika nesreća i tuga. A u ovima jest.

Budalasta je ta pomisao da lijepa priča zavodi red, smisao i mir u izneređeni i zaraćeni svijet. Budalasta i nemoćna, baš kao i jedna od posljednjih misli Učiteljice da će njena smrt, nekim slučajem, postati dio izvršenja neke velike pravde i “namirenja svakog zla”. A možda se pisac namjerno poigrao fluidnim značenjem riječi namiriti. Možda se to samo meni tako čini ili je možda samo moja želja da to baš tako piše, ali “namiriti zlo” ovdje čujem kao kad seljaci kažu da treba namiriti blago. Nahraniti stoku. Namiriti i još jednim životom nahraniti svežderuće zlo, a ne bilo koga bilo s kim izmiriti.

Od te, dakle, budalaste misli o dobroj, lijepoj i velikoj umjetnosti koja u sva zla ovog svijeta unosi red i smisao, ja ne odustajem. Predugo sam u njoj ustrajao da bih sada vjeru mijenjao. A čitava zbirka priča “Trojica za Kartal” Miljenka Jergovića samo me utvrđuje u toj vjeri. Da, baš vjeri, jer to nije ni empirijski dokazivo znanje, a još manje, neka se komparatisti ne uvrijede, znanost.

Tvrde korice “Trojice za Kartal” dobar su mi dio ljeta bile dobar štit od besmisla i banalnosti prostote, korova koji buja i za najvećih suša. Zavrnuo sam uši mnogim stranicama, označavajući najbriljantnije trenutke Jergovićeva pripovijedanja da ih s vama u ovoj dugo zamišljanoj kolumni podijelim. Ali, kao kost u grlu i ljubav u srcu ostala mi je i čitavo vrijeme u pameti stajala ova priča koju vam prepričavam, a u njoj osobito jedan trenutak koji sam kao najveću književnu i ljudsku dragocjenost sačuvao za kraj. Ono kad Učiteljica misli o svom čovjeku, koji srećom već leži na Barama, i o njenoj naknadnoj spoznaji zašto se njemu zapravo nikada nije odlazilo iz Sarajeva.

“Nije njemu bilo do njene djece, nego do Želje. Svake druge nedjelje bi pješke krenuo na Grbavicu, na utakmicu. Nosio tu značku vazda u reveru. Ostala na kaputu i kad je umro. Ona je skinula da vidi što je ispod. A ispod mrvice, trunje, vrijeme. Život.”

Jedno je zamisliti Učiteljicu i njenog čovjeka sa značkom Želje vazda na reveru i pričom ih učiniti dijelom našeg života. Ali, trenutak u kojem ona, nakon njegove smrti, skida značku da vidi što je ispod… Eh, taj trenutak je za mene onaj koji pisca i pripovjedača čini uistinu velikim. Kao i čovjeka koji ima dar da tako nešto napiše, i onog koji ima dar da mu se te rečenice zabodu u dušu.

Stvaran, velik, jedinstven i neponovljiv život, a tako krhak poput mrvica, trunja i prohujalog vremena, to je ono iza politike, iza ratova, iza vijesti, ispod amblema na rukavima i značaka na reverima. Trebalo se sjetiti tamo pogledati. U mojoj vjeri većeg nema.

P.S.  Za Mislava. 

***

Objavljeno u Večernjem listu 20. 8. 2022.

Znam gdje sam bio i što sam radio u osam ujutro, u ponedjeljak 9. srpnja 1979. godine. Sjedio sam u zastavi 750 SE (reg. SA 128-299), na klupi iza suvozačkog sjedala, boljelo me je grlo, šutio sam strepeći od morske bolesti i od majčine nervozne vike, uvjeren već neko vrijeme da neću još dugo živjeti. Naime, bili su mi već duže od mjesec dana vidno otečeni limfni čvorovi na vratu, pa sam na osnovu već usvojenih medicinskih znanja, onoga što sam pročitao u enciklopediji ili onoga što bih saznavao iz slučajno prisluhnutih liječničkih razgovora, zaključio da imam leukemiju ili limfom. Živio sam, dakle, po vlastitoj procjeni, posljednje mjesece života, uspijevajući od majke i None sakriti da su mi po vratu poiskakali zlokobni lješnjakići ljudske prolaznosti. Oca, srećom, nisam sreo u tih mjesec dana, jer od njega bih teško mogao sakriti svoju boljku. On je, naime, doktor za leukemije.

Probudile su me u šest, jer je prema sinoćnjem majčinom planu polazak trebao biti već u sedam. Ali u sedam smo Nona i ja spremni stajali kod vrata od stana, Nona je u jednoj ruci držala ključeve, u drugoj neseser s lijekovima i ostalim potrepštinama za ne daj Bože, ali majka je još uvijek bila u banji. U životima naše obitelji nikada nitko nije zaozbiljno izgovorio riječi kao što su kupaonica ili kupatilo. Kod nas je to bila banja. Dakle, ona već punih četrdeset i pet minuta nije izlazila iz banje. Mnogi su razlozi koji živo čeljade mogu zadržati na tom mjestu, pogotovu što je u stanu na Sepetarevcu u sklopu banje bio i zahod, ali majka nije tamo boravila ni iz jednog od tih razloga. Sjedila je na zaklopljenoj zahodskoj školjki i pušila. Bila je sva izvan sebe, bilo joj je trideset i sedam, skoro dvadeset manje nego meni danas, bila je rastavljena, imala je trinaestogodišnjeg sina i sedamdesetčetverogodišnju majku, koja se zapravo o svemu i o svima brinula, i trebala je poduzeti nešto što još nije nikad u životu. Trebala je, kao što to rade druge žene i muškarci, potrpati obitelj u auto i krenuti prema moru. Mjesecima je to svima najavljivala, najviše Noni i meni, a sad užasnuta sjedi u banji, puši cigaretu za cigaretom (filter Milde Sorte), spremna da ubije svakog tko bi joj se usudio reći da je sjedila na zaklopljenoj zahodskoj školjki i pušila, dok smo je nas dvoje čekali kao da sudjelujemo u nekom eksperimentu.

U petnaest do osam je u oblaku dima izašla banje, pa smo sve troje izašli iz stana. Nona je zaključala gornju pa donju bravu. Ja sam za nama povukao teška kapijska vrata. Mogu i sad čuti njihov zvuk. Sve stvari za put sinoć su bile spakirane u fiću. Bilo je to najsigurnije jamstvo, i za nju i za nas dvoje, da ćemo jutros ipak krenuti. Fićo je bio parkiran pod prozorom komšinice Milenke, na strmini kakva je iz ravničarskih zagrebačkih perspektiva vjerojatno nezamisliva. Ugurala me je, nervozno govoreći nešto o mojoj nezahvalnosti i Noninom bolesnom srcu, na zadnje sjedalo, na takozvanu klupu, uz brdašce uglavnom njezinih stvari, bez kojih neće moći na moru. Nastojala je da ponese cijelu sebe, a u njezinom slučaju bilo je to mnogo. Uz rasute živote ide gomila stvari, gomila mrtvih predmeta. Zatim je namjestila sjedalo, imaš li mjesta?, bilo je to više retoričko pitanje, pa je Noni rekla da sjedne. Koljenima sam dodirivao Nonino sjedalo, ali lagao bih ako bih rekao da nisam imao mjesta. Zastava 750 bila je prostran auto. Fićo je bio prostran auto, pogotovu ako je nas bilo samo troje. Ali i da nas je bilo četvero, da nas je čak bilo i petero, mogli smo mirno krenuti prema moru, svatko sa svojom prtljagom. Bili smo takvi i toliki ljudi, i tih su dimenzija bile naše torbe, vrećice, cekeri… Kufera – kako smo mi zvali kofere – u fići nije moglo biti. Kuferi putuju samo željeznicom i avionom. Kufer se ne nosi na godišnji odmor. S njime se odlazi u selidbu.

Kasnije ću, živeći po autima, shvatiti koliko je fićin prtljažnik bio neobično raspoređen. Kako je motor bio odostrag, naprijed je, uz rezervnu gumu, dizalicu i ostali obavezni alat, bilo podosta mjesta za prtljagu, ali isključivo u rasutom obliku. Torbe, vrećice i cekeri, ali sve vrlo usko, ne šire od dvadesetak do dvadeset pet centimetara, moglo je stati u prostor između naslona stražnjeg sjedala i motora. Četveročlane i petočlane obitelji na krov bi namontirale rešetku, koja se kod nas zvala roštilj, na koju bi se mogli pričvrstiti čak i kuferi, dok smo mi tročlani pokraj sebe na stražnjem sjedalu imali mjesta za sve mrtve predmete krajnje inhibirane egzistencije moje majke, te za sve što smo sa sobom ponijeli Nona i ja. I da budem baš do kraja pošten: u fiću je stala i gomila mojih knjiga, uključujući i upravo kupljena prva dva toma Opće enciklopedije Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda, koje sam kanio proučiti u Maloj Dubi, prije nego što mi nastupi smrtni čas naslućen tim čvorićima po vratu, na koje sam se stalo podsjećao potajno ih dodirujući vrhovima prstiju.

Četrdeset i tri godine kasnije, dok ovo pišem pomalo već zaprepašten posljedicama onoga što mogu donijeti beskorisna, ali kalendarski precizno organizirana sjećanja, prilično sam siguran da smo se u osam sati i pet minuta, u ponedjeljak 9. srpnja 1979, već spustili niz Sepetarevac, pa niz Mejtaš i Dalmatinsku ulicu, da smo na skretanju u Titovu ulicu, i da se majka uspaničila u strahu od nailaska tramvaja. Još uvijek tu nema semafora, bit će postavljen nakon što sljedeće godine Tito umre, ali nema ni nekog velikog prometa. Auta je malo, promiču mljekarski i pekarski kamioneti, zagledaju nas policajci iz stojadina, brekću Volkswagenove bube, a sunce se nad dolinom još nije podiglo dovoljno visoko, i nije nas još stigla puna vrelina ljeta. Do toga će proći još dva-tri sata, možda i cijela četiri, koliko će majci biti potrebno da nas, uz česta zaustavljanja, doveze do Mostara. Vozit ćemo se iza šlepera, koji će u nas ispuhivati svoj teški crni dim. Nejaki fićin motor vući će nas uz Ivan planinu, i nikada nikog nećemo preteći. Moja majka u cjelokupnoj svojoj vozačkoj karijeri, koja nije bila naročito intenzivna, ali za koje je, ipak, morala preći barem dvadesetak tisuća kilometara, nikada nikog nije pretekla. Jednom ju je instruktor natjerao u pretjecanje, pa je, pričao nam je to Stevo Bajić, tako se instruktor zvao, vrištala kao Marilyn Monroe u nekakvom filmu, dok je, da se ohrabri, pretjecala traktor, tamo negdje kod Rajlovca. I tako smo se mi vozili prema moru, prema Pločama i Maloj Dubi, a da moja majka ni u jednome trenutku nije vozila brže od sedamdeset na sat.

Putovanje je dugo potrajalo. Ustvari, putovali smo cijeloga tog julskog ponedjeljka, a onda smo tražili kuću gospođe Klare, kod smo imali sedmodnevni polupansion. Toliko je, naime, majci ostalo od godišnjeg odmora, koji je otvorila još posljednjeg ponedjeljka u junu, da bi, kako je isplanirala, prvoga tjedna okrečila i sredila stan, nakon čega ćemo drugoga ponedjeljka na more, u Malu Dubu, kod gospođe Klare. I doista, stan je prvog ponedjeljka bio okrečen, ali nju je u utorak spopala migrena, koja će potrajati danima, odvijati se u nesređenom, da ne kažem uneređenom stanu, i s vremenom pretvoriti u neku krajnje specifičnu majčinsku čamotinju, praćenu tjeskobom koja je bila optužujuća prema cijelom svijetu, ali najviše prema Noni, mome nevidljivom ocu, te na kraju i meni koji sam se tu javljao kao metafora njezina cjeloživotnog stradanja. Ćilimi s podova bili su srolani u frule i bačeni pod nadstrešnicu, stolovi, ormari i regali bili su ispokapani žućkastim i zelenkastim polikolorima, u ono vrijeme vrlo modernim, i sve je bilo naglavce izvrnuto, dok je ona iz dana u dan sve dublje tonula u ono što će četrdesetak godina kasnije postati hit osjećajem svijeta u izumiranju: anksioznost. Ali tada se nekako drukčije to zvalo. Naravno, postojala je mogućnost da nam dođe žena, čini mi se da se tadašnja naša žena zvala Radojka, i da po Noninim uputama stan vrati u stanje prije krečenja. Ali to nije bilo moguće, jer je u tjeskobi, u zaostacima migrene, u dimu Milde Sortea, u postelji nasred tog kaosa bolovala moja nesretna majka, i nož u njezino majčinsko srce donio bi prijedlog da zovnemo ženu i da žena riješi stvari.

Na kraju, stan smo ostavili dignut u zrak, ćilimi su ležali pod nadstrešnicom smotani u frulicu, u kadi su, spremne za pranje, mirovale od duhanskog dima i smoga posivjele zavjese, a mi smo u fići prvi put krenuli na more. Za majku, bio je to veliki doživljaj, sasvim sigurno mnogo veći od onoga što je ostavljala za sobom: došla je do te tačke u svome nesretnom životu kada je i ona, kao toliki njezini kolege s posla, kao žene jake kao zemlja, jedna je bila udovica, druga s dvoje djece i razvedena, vozila svoju obitelj na more. Bilo je to prvi put u njezinom životu, a bit će, odmah ću to reći, i posljednji.

Polaganje vozačkog ispita za nju je bilo ulazak u posljednji veliki pokušaj da postane kao svi drugi ljudi, sve druge žene. Stevo Bajić bio je dobar instruktor, ona je bila savršena učenica. Žalila se da je prestara, bilo joj je trideset i pet, i još je žena, ali on ju je znao obodriti. Junački je, iz trećeg pokušaja (što je za onodobne sarajevske prilike stvarno bilo dobro), položila vozački i stekla dozvolu, nakon čega je slijedio projekt kupovine auta. Morao je to biti fićo, jer sve je drugo za nju bilo preveliko. Uplatila ga je u srpnju, opet taj fatalni juli!, 1978, a samo dva i pol mjeseca kasnije brzojavili su joj – sve važno se još uvijek dojavljivalo telegramima! – da je njezino “vozilo” čeka na “propisanom mjestu” u Pećigradu. U tom mjestu pokraj Cazina, negdje daleko u sjeverozapadnoj Bosni, čiji ću naziv samo tada čuti, ali ga pamtim cijeli život, bilo je stovarište na kojem nas je, tko zna iz kojeg neobičnog i danas zaboravljenog razloga, čekao naš bijeli fićo.

Majka je sišla s uma od nemoćnoga bijesa! Osim što je Pećigrad nakraj svijeta, i što je do Pećigrada, to danas znam, ako se krene sa Sepetarevca, punih petsto kilometara, premda je, krene li se iz Zagreba, samo stočetrdeset. Ali u mom će životu do Zagreba proći četrnaest godina, a majci će Zagreb zauvijek ostati toliko daleko da se danas može reći da je to bio grad s druge strane njezina groba. Osim što je Pećigrad bio petsto kilometara daleko, njoj je bilo nezamislivo da sjedne za upravljač i vozi auto koji je upravo već drugi mjesec otplaćivala, i otplaćivat će ga sljedećih pet godina. Prije nego što provoza našeg fiću, majka će kod Steve Bajića uzeti još dvadesetak dodatnih satova vožnje. Ali ni to joj neće pomoći. Bez obzira na položen vozački ispit, na to što je uvijek i u svemu bila dobra učenica, kao ni na to što se Stevo kleo da je naša Javorka jedan od boljih “kandidata” u njegovoj dvadesetogodišnjoj “instruktorskoj karijeri”, moja majka živjela je i umrla u nekom čudnom otporu prema svim oblicima kretanja, ali najviše prema tome da ona svojim rukama i nogama, te svojom pameću i duhom, pokreće neko vozilo, automobil, kočiju, bicikl.

Tako je u Pećigrad po našeg fiću išao barba Dragan. Inžinjer metalurgije, donedavni predstavnik zeničke željezare u Moskvi, svjetski čovjek i šarmer, jedan od onih muškaraca koji umiju nositi najdelikatniji muški odjevni artefakt: maramu, što viri iz košulje, moj ujak živio je posljednju doista sretnu jesen u svom životu. U prosincu te godine u Moskvi će mu poginuti kći, i još jednom će se u našoj velikoj i nesretnoj porodici uskovitlati krivnje i očaji, ali tada još uvijek je bio listopad, on se od duga vremena i da sestri učini uslugu dolinom Vrbasa autobusom vozio prema Bosanskoj krajini, prema Cazinu i prema Pećigradu, premda tom legitimnom kraju poznatoga svijeta, da sjedne u našeg fiću i doveze ga u Sarajevo. Gledao je, dragi moj barba Dragan, u ruj i maglu te posljednje bosanske jeseni, divio se i čudio ljepoti prirode i zemlje u kojoj se rodio, on koji je obišao pola svijeta i svaki zakutak Sovjetskog Saveza nečega ljepšeg i začudnijeg od te doline Vrbasa nigdje nije vidio. I mislio je tada, kao što smo svi mi barem jednom u životu pomislili, kao što je mislila i moja luda i tjeskobna mati, ta rođena nevozačica, kao što su mislili Nono i Nona, da im je dragi Bog, ili rođeni njegov brat Dobri Slučaj, učinio veliku čast time što svojim očima gledaju Bosnu. Svatko od njih na kraju će biti Bosnom proklet. I svi oni leže pod teškom ilovačom moga rodnog sarajevskog groblja.

Kada je barba Dragan dotjerao našeg fiću na Sepetarevac, pitao sam ga, otpočetka malo razočaran, jer sam već onda želio Volkswagenovu bubu: “Kakav je?” “Ko avion!”, slagao je moj dragi ujak, ali nije mi danas mrska ta njegova laž. Uostalom, nisam li je upamtio i nije li u međuvremenu postala istinom? Fićo je prvi put registriran s datumom 1. novembrom. Registarske brojeve svih budućih svojih auta mirno ću zaboravljati. Pamtim samo njegovu: SA 128-299, i registraciju sivog renaulta 4, prvog očevog auta: SA 827-96. I uporno ih ponavljam, jer ako njih zaboravim, nitko me više na svijetu ne može podsjetiti.

Tek danas sam toga do kraja svjestan: otkako je parkiran pod prozorom tete Milenke, pa sve do jutra 9. srpnja sljedeće, 1979. godine, moja žalosna mati spremala se za svoj veliki životni poduhvat, koji je nešto trebao promijeniti u njezinom životu, ali nije promijenio ništa. Proveli smo tih sedam dana u “sobama za izdavanje”, kako su se u ono vrijeme nazivali ovi današnji apartmani, kod gospođe Klare, da bismo se zatim u nedjelju 15. srpnja vraćali u Sarajevo. Majka je vozila jednako sporo, i jednako se, zbog stanja u prometu i zbog svega drugog, ljutila na nas dvoje. Bio sam još nesretniji i uplašeniji nego u ponedjeljak, jer sam se vraćao u Sarajevo gdje ću se, mislio sam, suočiti sa svojom fatalnom bolešću. Već sljedećeg petka doći će otac s alimentacijom, s kovertom koju je uvijek ostavljao ispod male Beethovenove biste na kredenci, pa će se u trenutku zagledati u mene. “Doći ovamo!”, reći će, pa će mi opipavati vrat, pa će se jako uozbiljiti, pa će me pitati boli li me, pa će me pitati koliko je već ovo. A ja ću premirati od straha. Pa ću ići kod njega u bolnicu na vađenje krvi, bez obzira što on uopće više neće djelovati zabrinuto. I krv će pokazati da je sve to bilo ništa. Limfni čvorovi nikada se nisu povukli, samo su izgledali manji, jer sam i dalje rastao. Bartonella henselae, bolest mačjeg ugriza (ili ogreba), pri kojoj se većini djece i mladih limfni otoci povuku nakon nekoliko mjeseci. Ali znaju se nikada ne povući, nego ostaju uspomenom na našeg sepetarevačkog mačka i mačku, kojih već četrdeset godina nema, na oca mog i moju majku, kojih također nema. I na fiću, kojeg isto nema.

Fićo, koji se samo tada spustio do mora, sljedećih je godina uglavnom bio parkiran ispod prozora komšinice Milenke, na ubitačnoj strmini Sepetarevca, naglavce okrenut prema Mejtašu. Ponekad bismo se u njemu vozili na Ilidžu, kod rođaka koji su živjeli u Kasindolskoj ulici, u kući čiju povijest pamte Lado i Regina, pa ju ja ne moram ponavljati. Kod njih smo bili i u nedjelju 4. svibnja 1980, i onda smo se, u istom strateškom rasporedu, vraćali kući. Majka za upravljačem, ja iza None. I dok smo se vozili niz Alipašino polje, uz još uvijek uredne, urbanistički savršeno nanizane armiranobetonske strukture tog novoga Sarajeva, kroz poluotvoren vozački prozor začuli su se vriskovi. Javorka je, tko zna zašto, odmah uključila radio, a zatim se uspaničila, pa je krenula psovati i vikati na nas dvoje, baš kao da smo Nona i ja upravo ubili Tita. Plašila se za sebe, uvijek se moja tužna mati plašila samo za sebe, i da joj kosmos ne učini neku novu nepravdu i ne nanese neki novi bol. Nona je mudro šutjela, a meni se srce uzlupalo od uzbuđenja pred velikom poviješću. Od malih je nogu veća bila moja strepnja pred stradanjima malih, obiteljskih povijesti, nego pred onim što donose općenarodne kataklizme. Čitavi se narodi međusobno zakrve i pokolju, ali najstrašniji su unutarobiteljski ratovi i pokolji. Najstrašnije je kada se s ljetovanja vraćaš u svježe okrečen i naopako izvrnut stan.

Uskoro zatim, sasvim je izgubila interes za fiću. Stajao je tako tu pod prozorom i čekao da položim vozački. Dočekao me je kao što umirući dočeka nekoga bliskog. Bila mu je propala limarija, jedva je prošao tehnički pregled i novu registraciju, ali me vjerno služio punih šest mjeseci. Nakon toga smo fiću, mjesto da ga kao sav normalan svijet odvezemo na neki otpad, odšlepali na Ilidžu, ostavili ga kod rođaka, u dvorištu pokraj kuće u Kasindolskoj, da tamo, već potpuno raspadnut, dočeka rat i godine srpske okupacije. Nakon toga došla je reintegracija Ilidže i onih dijelova Sarajeva koji su činili obruč opsade, te su ostaci limenog krša jedne ljudske i automobilske egzistencije napokon završili na otpadu. Našeg je fiće tako napokon nestalo, premda je u svome kratkom automobilskom životu prešao samo četrdeset tisuća kilometara i samo jednom je bio na moru.

Imao je, po ondašnjoj računici, 27 konjskih snaga. U mladosti, da ga je imao tko potjerati, možda bi na kakvoj blagoj nizbrdici uhvatio brzinu i od sto na sat. Premda mu je bilo ugravirano sto dvadeset. Od najranijeg djetinjstva, pa, eto, sve do danas, pitam se koja je tajna ugraviranih brzina u našim automobilima. Na našem velikom autu – sačuvajmo njegovu diskreciju, jer je još u dječačkim godinama – ugravirano je dvjesto šezdeset. Ne znam koliko bi brzo on mogao, jer ga nisam tjerao ni blizu njegovih granica, pošto su moje mnogo niže postavljene. I ne zanima me to baš previše. Žao mi je, međutim, što našeg fiću nisam smio potjerati više od osamdeset na sat. Plašio sam se da će ga prekinuti. I koliko god da sam ga pokušavao prištedjeti, vrlo brzo ga je i prekinulo. Čekao me je da se pozdravimo.

Četrdeset i koju godinu kasnije, polovicom srpnja 2022, preko Slovenije vozio sam prema moru. Pošli smo u fiatu 500, našem drugom, malom, autu, i dok sam malo prije skretanja za Tolmin preticao kolonu šlepera i pospanih srednjoeuropskih turista na putu u neizvjesnost turističkog ljeta, na um mi je palo da upravo sad dovršavam jedan vrlo širok i obuhvatan krug, započet u osam ujutro, 9. srpnja 1979. Opet sam u bijelom fići, sa svojom novom, dvočlanom obitelji. Iz Zagreba, svoga drugog zavičaja, vozimo se na more. Mogli smo krenuti i s onim velikim autom, ali zbog nečeg nam se nije dalo. Postojao je neki razlog. A ja pretpostavljam da je taj razlog upravo u ovome: danas dovršavamo priču, tako što ponavljamo njezine najvažnije dijelove, i tako što još jednom prolazimo kroz neka davna iskušenja. Pogledam na brzinomjer, dok pretječem malo kršim prometna pravila, neosjetno smo pojurili sto četrdeset i pet kilometara na sat. Fićo može i brže, neka ostane u diskreciji koliko brže, ali svakako mnogo brže nego što je mogao davni njegov prethodnik za prvoga putovanja u fići na more. Osjećam koliko je unutra šire nego što je prvi put bilo, i koliko veći je prostor koji išću i traže naša tijela za sebe. Razmišljam o stvarima koje smo ponijeli sa sobom, potrpali ih u prtljažnik, koji je tamo gdje je za prošlog putovanja bio motor, smjestili ih iza naših sjedala, tamo gdje su prošli put bile moje noge. Među tim stvarima, osim knjiga, gotovo da nema više ničega što je moja majka kao nasušne činjenice svoga života nosila na prvo i posljednje svoje ljetovanje s autom. Osim što se naši životi razlikuju, moj i njezin, Anin i njezin, nastupila su i druga vremena. Nas dvoje smo, barem nam se tako čini, imućniji nego što smo bili Nona, majka i ja, ali nam je svijet u kojem živimo mnogo više tuđ. Ova zemlja koju vidim kroz prozor, pogotovu Tolmin iza onog tamo putokaza, Tolmin u kojem nisam nikad bio, bila je njezina u najpotpunijem smislu te riječi. Koliko god bila šenuta, pomaknuta i drukčija u svojoj nevolji, majka je gospodarila ovim svijetom, svakom stopom 255.804 četvorna kilometra Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, i svake njezine federalne jedinice zasebno. Naše više ništa nije, osim onoga što je stvarno naše. Osim tih opterećujućih grobova, u kojima svi oni počivaju. I još onom jednom u kojem počiva prvi fićo, koji za života nije prešao više od četrdeset tisuća kilometara. Kakav kratak put, kako dugo, beskonačno dugo čekanje u mjestu, truljenje i propadanje! Pa me tako uhvati sreća što se krećemo, i što ćemo upravo svratiti u Trst, šetati rivom, zagledati izloge, kupovati hranu, slikati se na Ponte Rossu, živjeti i trajati na ovom mjestu, a zatim bez ikakvog žaljenja, bez imalo čežnje za izgubljenim svijetom, nastaviti prema Puli. Tamo je jedan veliki stan, u kojem su, u tami persijana i visokih habsburških stropova, sačuvane stvari sa Sepetarevca, i ona Nonina i Nonetova bračna soba, kvalitetan namještaj jednoga mrtvog svijeta.

Dizajner je fiću nacrtao i uobličio, vajao ga kao dragi Bog među dlanovima, po uzoru na fiat 500 i 600, po uzoru na auto koji ja pamtim kao zastavu 750. Novi auto prema starom odnosi se kao što se odnose sjećanja prema nekoj prošloj zbilji. Sjećanja redizajniraju stvarnost, zato su uvijek od stvarnosti ugodnija. Dok se sjećam i dok poput autističnog djeteta – što na neki način i jesam – pamtim svaki datum, sat i detalj jednog putovanja, premda ovdje zapisujem samo kratki pregled, neobaveznu skicu, moje sjećanje redizajnira taj događaj. Ja u svome sjećanju, recimo, znam da nemam leukemiju ni limfom, i da ću živjeti sljedećih četrdeset godina, e da bih se vozio u redizajniranom fići, u automobilčiću uspomeni, koja je mnogo stvarnija od onoga što se zbilja dogodilo. U vožnji prinosim ruku vratu, tražim i nalazim otečene limfne čvorove, još jednu uspomenu na našu davnu mačku i njezinog davnog sina, pa prelazim dlanom po vratu, kao da masiram vratne žile, kao da sam se ukočio, onako kako sam jednom davno vidio da rade očevi dok voze automobil.

U Puli lako se parkiramo na strmini iza rampe. S prvim fićom ne bi to na ovaj način bilo moguće. Ni u prvom životu. Danas je sve mnogo bolje, tehnologija je napredovala, svijet je u svojoj mehanici i fizici gotovo pa savršen. Nije savršeno samo ono što toj mehanici izmiče. Gledam ovu šaku i mislim trenutak-dva na majku iz čije je utrobe i ta šaka izniknula. Ta strepnja, tjeskoba i ludost, ta nesposobnost da se stvarno zavoli svijet koji ti je povjeren, sve to sam danas ja. Brige me na čas oslobađa samo to što ja, za razliku od nje, vozim. Toliko brzo da mi fićo katkad izmakne, pa prekorači sva ograničenja brzine. I onda ga moram usporavati, jer ne želim imati previše posla s ljudima. Naročito onim nepoznatim.

Jurij Andruhovič, Mali leksikon intimnih gradova. Autonomni udžbenik geopoetike i kozmopolitike. 2011

Evo nas, opet, kod Andruhoviča. Knjiga o kojoj ću danas govoriti još jedan je dokaz postmodernoga kvaliteta njegova stvaralaštva. Iz naslova bi se moglo zaključiti (naravno pogrešno) da je riječ o putopisima. Već podnaslov nudi ironični odmak od zamke koju postavlja paratekstualno uvođenje u tekst. Jer: što je doista „autonomni udžbenik? I: ako je oznaka geopoetika od početka dvije tisućitih manje ili više uvriježena u topografski usmjerenoj znanosti o književnosti, kozmopolitika je nedvojbeni neologizam koji svoj izvornik, kozmopolitizam, destabilizira i ironijski subvertira. Grčka će etimologija u doslovnome prijevodu kozmopolitu prevesti kao građanina svijeta. Izvornik, dakle, ne smjera na sekundarno, izvedeno, značenje – politika, već na primarno – πολίτης, (polítes), građanin. Andruhovič cilja na politiku koja bi se trebala projicirati na cjelokupnost nama dostupnoga svijeta, ali pri tome vrh svoje ironije usmjerava na figuru kozmopolite, građanina svijeta, koji je u Sovjetskom Savezu obasut pogrdama i koji se, nakon pada željezne zavjese, pokušava, između ostalog, i osvojenom/stečenom slobodom kretanja, otrgnuti uskome korzetu što mu ga je nametnulo totalitarno društvo. U sličnome se pravcu kreće i oznaka „autonomni udžbenik“ kojom se ukazuje i na drukčiji potencijal, „neautonomni tj. heteronomni udžbenik“, udžbenik koji je ovisan o drugome (ἕτερος, opet smo kod Grka) i njegovim zakonima (νόμος). Slobodno, dakle, učenje suprotstavljeno neslobodnom.  

Paradoks je, uz ironiju, druga retorička konstanta koja dominira knjigom. Ona je zamišljena kao alfabetsko putovanje kroz gradove koje je autor posjetio, i to u različitim periodima svoga života, ali se to putovanje, u duhu postmodernizma, istovremeno realizira i kao fiktivno. O tome svjedoči i Andruhovičevo pozivanje na, sada već klasični, tekst zamišljenoga putovanja, Nevidljive gradove (1972.) Itala Calvina. Razlika je u tome što se putovanja ukrajinskoga spisatelja doista doimlju autentičnim, što im nedostaje konstruiranost koju Talijan prezentira kao vrhunac svoje umjetnosti. Ali opet samo do jedne točke, a ona se krije na samome početku Andruhovičeva pothvata koji se, i to valja napomenuti, u njemačkome izdanju pojavljuje u bitno skraćenom obliku. Broj gradova u originalu iznosi 111, u prijevodu 39. Zajedničko im je alfabetsko sortiranje pri čemu se Andruhovič poigrava različitošću ukrajinskoga alfabeta – ćiriličnog, ali s dodatnim odstupanjem od ruskoga i to u dva slova: Є i Ї. Na taj način nastaju mogućnosti transkripcije koje su tipične upravo za ukrajinski jezik. Sve će te razlike navesti autora da u Predgovoru objasni njemačkom čitateljstvu „da se ne radi o prijevodu. To je druga knjiga. U njoj elementi djelomice mijenjaju mjesta, nanosi se povreda slijedu originala […] Kao da se u romanu mijenja slijed poglavlja. Ostaje li on isti? Ili je to potpuno drukčiji roman?“ Tada ne čudi što se u takvoj konstelaciji izrijekom spominju dva autora – Milorad Pavić i Danilo Kiš – koji u srednjoeuropskoj literarnoj paradigmi najkonzekventnije zastupaju nekonvencionalno pripovijedanje zasnovano na enciklopedijskom ili leksikografskom modusu.

Ipak, Andruhovič ne piše roman. Mali leksikon intimnih gradova opisuje putovanja, intimne doživljaje na njima, komentira politička zbivanja, daje prosudbe ideologija – propalih i onih koje se aktualno održavaju na površini – uranja u povijest, priziva u svijest gradove koji na velikoj karti svijeta nikada nisu stigli do suštinskoga značenja, razgleda iznutra i izvana emigrantske zajednice i, prije svega, govori o ljudima s kojima se na putu sretao, minuciozno ocrtavajući njihove portrete u kratkim potezima, povezujući ih sa sredinom u kojoj prebivaju i s vremenom u kojemu se nalaze i snalaze. U same se prozne komade uvlače elementi autobiografskoga, vlastiti doživljaji gradova isprepliću se s njihovom važnošću za samoga autora. Ta se važnost, sa svoje strane, može doživjeti i u negativnom smislu: grad koji se ne voli u jednakoj mjeri ostavlja trag na ličnost kao i onaj koji se voli. Primjer takvoga grada je Lenjingrad. Odbojnost prema njemu se sublimira u slici koju je, navodno, ostavio Ševčenko: „finska močvara“. Taj se navodni iskaz (nigdje nije dokazano da se doista radi o riječima oca ukrajinske književnosti kojega se napola podsmješljivo naziva „tatom“) dopao autoru koji veli: „Zapravo bi Rusi mogli biti ponosni na takvo obilježavanje svojega bivšeg glavnog grada. No za to im nedostaje ukusa i autoironije.“ Time Andruhovič još jednom dodiruje svoju bolnu točku koja je, upravo zbog toga, i stalna tema njegovih tekstova: rusku supremaciju i pokušaje otpora protiv nje. Ne trebamo zaboraviti, ova je knjiga objavljena 2011. Svi mračni događaji koji joj slijede leže u budućnosti, imperija još nije (punom snagom) uzvratila udarac.

No Andruhovič će njezine ranije angažmane itekako rado spomenuti (i analizirati) kada progovori o gradovima u kojima su se bolno osjetili. Takvi su gradovi one koje se voli, osobito Prag i Varšava. Pragu su posvećeni vjerojatno najljepši redovi, osobito dirljivi kada se u obzir uzmu dvije činjenice: to je grad spisateljeva djetinjstva, s jedne, i njegova stida, kao svjesnog čovjeka, s druge strane. Djetinjstvo je povezano s ranim posjetima očevoj obitelji i idiličnom okružju koje ga je očaralo: „I sve to, s autima, tramvajima, tisućama zgrada, njihovim plohama, katovima, mansardama, vrhovima i tornjevima, s pozlatom, prašinom, granitom i kamenom koji se hladio nakon vreline i pulsirao istim ritmom kao neko nesumjerljivo mega-biće, kozmička životinja, praška praživotinja. Staljinovog spomenika nije bilo na vidiku.“ Tek ova posljednja rečenica otkriva o čemu je riječ, o „socijalizmu s ljudskim likom“. Kojega prekida zlokobna zvijer iz Kremlja, a pripovjedaču – i to je druga strana koju sam spomenuo – ostaje gorki okus loše savjesti: „Mi u Ukrajini nemamo pravo nazvati se Srednjoeuropljanima sve dok Čehe ne zamolimo za oprost zbog našeg tadašnjeg sudjelovanja.“ Doista, makar i kao dio Sovjetskog Saveza Ukrajina je sudjelovala u vojnoj intervenciji i to se ne zaboravlja lako.

Treća tema knjige, za autora možda i najvažnija, jest uloga gradova u njegovome stvaralaštvu. Osobitu ulogu igraju dva: Moskva (u kojoj se odvija radnja Moskovijade) i Venecija (središte zbivanja Perverzije). O prvome sam romanu već pisao, o drugome svakako kanim te stoga samo ukratko. I jedan i drugi se kroz prikaz u Malom leksikonu intimnih gradova pokazuju u potpunoj topografskoj kvaliteti. S razjašnjenjima i komentarima ponuđenim u ovoj knjizi i oni se lakše čitaju, prohodnost se kroz njihovu ponekad zgusnutu teksturu olakšava. „Zašto Venecija?“, upitat će se Andruhovič. „Zašto je moj junak Stanislaus Perfecki od tisuću magičnih mjesta Okcidenta izabrao upravo Veneciju?“ Odgovor će se na to pitanje naći u dvostrukoj lektiri: fiktivnih putopisa i postmodernog romana. Tu je lektiru, i to detaljnu i brižljivu, veliki ukrajinski spisatelj Jurij Andruhovič i više nego zaslužio. 

Esej o smrti

Krajem devedesetih smo, svakog kasnog popodneva kad bi vreme dozvoljavalo, u šetnji prelazili više kilometara od malog stana u zemunskom Gornjem gradu, sve do Hotela „Jugoslavija“. Tu bismo se okrenuli i pošli nazad. Noge su bile još mlade i nisu se gotovo uopšte umarale. Voleli smo ulice viđene iz pokreta, kratka nehotična zavirivanja u tuđe živote iza prizemnih prozora Gornjeg grada, tišinu u svetotrojičnoj porti – i jedno drugo.

U ulici koja se uzdizala visoko iznad Dunava prolazili bismo pored jedne od najneobičnijih kuća u tom delu grada. Njena istočnjačka arhitektura predstavljala je neobičnu upadicu u srednjoevropsku monotoniju tog dugačkog šora. Jednom sam, gledajući je, u prolazu rekla: „Kako je senovita, kao kakva sinagoga“. On je rekao kako je to lep pridev, „senovit“. Onda sam mu govorila o tome kako se u našoj narodnoj uobrazilji senovita voda vezuje za smrt. U našim šumovitim gorama, vode nad kojima se nadvijaju senke grana, izvorske i bunarske vode  – htonsko su mesto, mesto susreta između živih i mrtvih. Tako se taj pridev „senovit“ u mojoj svesti zauvek vezao za smrt i pogled na drugu stranu. Kao i u svemu drugom u mom iskustvu, tajna stvari bi se uvek otključavala rečima. I sinagoge su, kao i svi hramovi – mestа istog susreta, građevine-portali u koje čovek uđe da bi gledao na drugu stranu.

Nikada neću zaboraviti svoj prvi pogled ka drugog strani. Kako god o tome razmišljali, susret sa smrću je zapravo prvo veliko okončanje našeg detinjstva, iako nastavljamo da igramo dečje igre, iako i dalje listamo slikovnice i penjemo se na trešnje – tog trenutka se u nama nešto zauvek okončava. U naše iskustvo ulazi pojam vremena i prolaznosti, i neki među nama čitavu svoju dalju egzistenciju kontemplativno organizuju oko tog iskustva. Prestaje naša dotadašnja besmrtnost.

Svi mi, zapravo, organizujemo svoje živote odgovarajući na to iskustvo, samo to činimo na različite načine, najčešće nesvesno. Moj je utisak uvek bio da je sve što ljudi rade zapravo njihov odgovor na sopstvenu smrt. Svet bi bio mnogo mirnije mesto kad bi manje ljudi u njemu  na sopstvenu smrt odgovaralo pokušajem dominacije nad drugima – biti bogatiji, moćniji, lepši, brži, vitkiji, zdraviji, uspešniji, pametniji. To neprekidno takmičenje nam omogućava da ostanemo zaposleni pred licem ponora, praveći se da ga ne vidimo. Ali to je naposletku samo to – čak i svi naši aktivizmi, ideologije kojima popravljamo svet, pravedni ciljevi – sve je to iz potrebe da se ostane dovoljno uposlen kako se ne bi gledalo na veliku drugu stranu, „veliko možda“ kako je o tom govorio Rable.

Prva je umrla teta Mica. Zvala se zapravo Milica. Bilo je to neobično ime za Hrvaticu, ali je njen otac bio veliki predratni Jugosloven i tako joj je dao to, tipično srpsko ime. Živela je u zajedničkom dvorištu, vrata do nas, sa odraslim sinom koji je patio od nekog naslednog poremećaja zbog kog mu je bila potrebna njena neprekidna nega. U kući su imali jedno od najvećih čuda mog detinjeg sveta – raskošni ruski srebrni samovar, koji mi je bilo dozvoljeno dodirivati. Sve je u tom stanu bilo trošno i crvotočno, a teta Mica i njen sin sada su u mom sećanju samo dve nejasne, senovite mrlje bez obrisa lica – ali i dalje prisutni. Jednom smo otišli u posetu teta Mici u bolnicu – sećam se visokog kreveta i njenog pokušaja da za vreme posete na njemu sedi, dok joj se noge, kao dve osušene grane, klate jedva dodirujući pod. Bila je na tom krevetu smanjena, mnogo manja nego na plišanoj sofi svog škripuckavog stana.

Onda pamtim telefonski poziv, majčin iznenada utišani glas, sa nekim neobičnim drhtajem na dnu, koji sam prvi put čula tada, a kako život bude odmicao – čuću ga još mnogo puta. Tada mi je rekla da je teta Mica umrla. To saznanje spustilo se kroz mene fizički, od vrha mog temena do mojih stopala u koje sam u strahu pogledala – mislim da je to prvi i poslednji put u mom životu da sam na vest o nečijoj smrti reagovala bez ikakve neverice. Nije u meni bilo ni najmanjeg prostora za sumnju u verodostojnost te istine nad istinama. Smrt je u moj život ušla bez ostatka i bez ikakvih psiholoških igara, sasvim čestito, kako i dolikuje pojavi njenog značaja. 

Bila je to egzistencijalna jeza u svom najčistijem obliku: umrla je ta stara žena, umreće i moja majka, umreću i ja. I ne samo to: sa tim se odmah javila svest da će to biti moje temeljno interesovanje do kraja života. Do kraja života ne postoji ništa što će me više interesovati ili pokretati od moje sopstvene smrti. Kao da je došla i prožela čitavo moje biće neumitnošću svoga prisustva – sve se od nje smrzlo, a osećanje je istovremeno bilo tako prisno i intimno. Ja sam tvoja smrt. I svaki put kad neko umre, biću ovde. I svaki put kad se neko rodi biću ovde. Prožeću svaki tvoj trenutak, jer sam jednostavno tako dizajnirana. А i ti si tako dizajnirana – da misliš o meni.

Kuća je bila prizemna i, za ovu priliku prigodno senovita, sa prozora je dopiralo mlečno svetlo, majka je nosila maramu preko viklera. Ne pamtim godišnje doba. Na sahranu me nisu vodili. Prva sahrana se dogodila nekoliko godina kasnije – na odru je ležala moja prababa Anđelija, zabrađena i zacrnjena kao i sve Banijke njenog naraštaja, koje su od onog rata vek provodile u crnini, kao da su i one umrle sa svojom decom, a to što i dalje dišu, kriomice od ostalih ponešto pojedu i rade kao mašine u baštama i kuhinjama – to je nekakva greška, slučajnost. Smrt je kod Anđelije omašila nešto u tefteru pa je okasnila i evo ispravlja taj propust sad, taman uoči novog rata. 

Brada joj je bila povezana rupcem, profil kao u stare Indijanke. Znala sam da su ispod marame dve njene duge pletenice. Stala sam, dok niko nije gledao i dodirnula joj ruku. Bila je potpuno okamenjena i hladna – taj dodir samo je pojačao konfliktno osećanje između  prisutnosti i odsutnosti. Bila je tako snažno prisutna, na način na koji nikad nije bila za svog života koji sam upamtila, jer se uvek činila kao senka zbivanja – sad je to bilo istovremeno najsnažnije prisustvo i neporecivo odsustvo. To Anđelijino „tu sam i nisam tu“ – učinilo je da me smrt zainteresuje još više. Smrt je bila čarobnica koja je mogla učiniti ovu čaroliju – da budeš prisutan i odsutan istovremeno.

Onda je došao rat – i smrt je imala pune ruke posla, i činila ga je nevoljno, kao i uvek kad je zapošljavaju ljudi. Smrt ne voli da ispunjava naloge smrtnika. Sav njen tajnoviti erotizam – sav onaj skriveni smisao u koji pokušavamo da proniknemo dok naši najmiliji umiru od različitih bolesti ili slučajnih nesreća, sva ona značenja koja njihova smrt dodaje njihovom životu – sve se to nekako vulgarizuje i pretvori u pornografiju jednom kad se smrt spusti do tačke da njome upravljaju ljudi sa puškama, noževima i bojnim otrovima. Ništa nije sličnije čoveku od načina na koji umire – pisao je Markes. Nasilne, ratne smrti liče na one koji život uzimaju, umesto na one od kojih se on uzima i to ih čini greškom u velikom poretku stvari.

Ljudi time, sa sebi svojstvenom egomanijakalnošću, skreću pažnju sa smrti na sebe. Ona ostaje veliki nemi ponor neispitljive dubine na čijoj ivici grupica prokletih amatera pravi besmislene bahanalije, pokušavajući dati sebi na značaju. Svi su zločini stoga promašeni. Ponor ostaje tamo gde je bio. Zločinac pokušava fingirati isti taj ponor – gledajte u mene, bavite se mnome, ispitujte mene, ja sam ponor. To je, jednostavno, laž. Zločinac je samo smrtnik koji pokušava da imitira smrt. Patetičan i promašen pokušaj.

Moj odnos sa smrću se menjao i razvijao do tačke u kojoj je u jednačinu ušao Bog. Često bih stajala sama pored njenog ponora – a to je najveća i jedina, zapravo, istinska samoća poznata čoveku. Tada sam osetila da je On tu sa mnom. Nisam od onih koji mu se oko svega obraćaju, ali jedno mogu reći sa sigurnošću – kad god bih stala sama ispred njenog velikog ponora, osetila bih da je On tu. I osetila bih da je to mesto – pored njenog ponora – onaj duhovni prostor u kom mogu na Njega da računam, u toj nadljudskoj, a ipak najljudskijoj usamljenosti.

Da se, razumemo, moj Bog bi mogao biti samo Hristos, iz jednog jednostavnog razloga – iskusio je telo i iskusio je smrt. I to onu vulgarnu verziju, koju u svoje ruke uzimaju ljudi, skrećući, po nezrelom običaju, pažnju na sebe. Onda ju je pobedio, vaskrsnuvši iz groba. Ta tvrdnja, koja je izazivala podsmehe još od helenskih trgova, potpuno je apsurdna i istovremeno duhovno savršeno logična. Bog umrli, Bog vaskrsli, Bog odsutni, Bog prisutni. Tako je ponor ostao – ali negde, daleko, na njegovom samom dnu, zasvetlelo je nešto novo. To novo bilo je presudno da počnem da rađam naredne smrtnike. Dok sam podizala decu, izgovarala sam, zapravo samo jednu, osnovnu molitvu. 

„Molim te, Gospode, da sam ovu decu rodila za život a ne za smrt.“ Znala sam da će i moja deca umreti, da će i one, bića koja najviše volim, jednom biti anđelije hladnih šaka prisutno odsutne ili odsutno prisutne – i jedino što mi se činilo važnim bilo je kako osigurati njihovo večno prisustvo. Jer ono što se dogodilo pored Anđelijinog odra bilo je saznanje o neuništivosti njenog prisustva, iako smo je već za nekoliko sati iza toga spustili u zemlju i zatrpali. Iako će za još koju godinu nestati čitav svet dotad naseljivan anđelijama, iako će i grobovi naposletku zarasti, a šuma progutati avlije. Prisustvo je ostalo, iza neke tajanstvene zavese, iza dna tog ponora – i na to prisustvo imaju pravo svi osim onih koji odluče da budu imitatori smrti. Smrt svojim imitatorima ne prašta, a Bog tu onda ništa ne može. Pa sam ga molila samo to – da moja deca nikad ne postanu imitatori smrti.

Imala sam dvadeset i tri godine kad smo nas dvoje kupili zajednička grobna mesta, pored groba njegove prerano otišle majke. Iz mog grobnog mesta raste do danas užasan korov. Barem jednom godišnje, kad odemo na parastos, pogledam u to jedino parče zemlje koje ću, ako bude sreće, svojom smrću osvojiti, ja izbeglica – neko ko je proveo veći deo života sa osećanjem hronične obezdomljenosti. Na dnu tih nepunih dva metra kvadratna – moj privatni, intimni ponor koji istovremeno delim sa čitavim čovečanstvom. Čovekov grob je najprostranije mesto u vaseljeni. 

Istovremeno, u ta dva metra kvadratna je moje sidrište – sve ono oko čega me je izigrao život ostavivši me bez kuće – nadomestilo mi je moje grobno mesto. Verujem da će to mnogima zvučati posve bizarno, ali sa tog grobnog mesta ja vidim najdalje. Nezgoda je što je ljudima neprijatno da o tome govore. Smrt je, prema poznatoj Bodrijarovoj tezi – postala tabu, zamenivši, u tom pogledu, u kulturi mesto sa seksom.  

Samo u mom neznatnom životu svedočila sam promeni stava prema smrti – koji se najviše ogledao u načinu na koji su izmenjene sahrane. Dalek mi je moderni sanitarni odnos prema smrti. Nedostaju mi sahrane prilikom kojih pokojnik leži izložen u svom domu, otkrivena lica, okružen ljudima kojima je bio okružen za života – i oni nad njim bdiju, zagledajući ga pažljivo, dajući sebi vremena da se uvere u izvesnost da on neće ustati i progovoriti iznova. Sad pokojnike zatvaramo, između nas i njih je zastor neprirodne odvojenosti – i ne ulazeći u situacije gde medicinski razlozi zbilja tako nalažu – ja sam pobornik gledanja i dodirivanja naših pokojnih. Zatvoreni sanduk sa telom moje babe izazivao je u meni frustraciju. Želela sam da je vidim i dodirnem, kako bi me proželo ono davno spoznato „tu sam i nisam tu“. Iako je dugo i teško umirala, iako mi je majčin telefonski poziv doneo ridajuće olakšanje – zbog zatvorenog sam se sanduka osećala pokradeno. 

Nikad to nikom zapravo nisam rekla – jer mi je delovalo kao socijalno neprihvatljivo i prekomplikovano za objašnjavanje. Vremenom sam shvatila da o mnogim stvarima ne govorim jer imam unapred formirano ubeđenje da me ljudi neće razumeti, i da je to onda rasipanje energije koje svakako imam sve manje. Ali sve što sam napisala ili na drugi način stvorila događalo se u dijalogu sa tim veličanstvenim ponorom, koji je nastavio da, kao kakva antimaterica, u sebe uvlači ljude koje volim, ostavljajući, uvek, jasno osećanje njihovog prisustva. 

Dvadeset godina iza onih šetnji po Gornjem gradu, kad je u naš život po prvi put ušla reč „senoviti“, kao jedna od mnogih mogućih prideva ponora o kom je ovde reč, nas dvoje smo sedeli iznad malenog groblja na jednom kikladskom ostrvu. Došli smo na ostrvo na kom cveta industrija venčanja sa namerom da o tome napravimo dokumentarni film. Nije prošlo mnogo, a on se stravično zamorio idejom. Možda sam i očekivala da se to dogodi – filmska priča je bila organizovana oko opsesije naših savremenika – naročito onih koji to mogu da plate – kreiranjem „savršenog trenutka“.

Ta su venčanja, na kojima su venčanice vijorile na vetru sa spektakularnih litica iznad mora, a poljupci nameštani za skupe objektive – bila zapravo organizovanje savršenog trenutka. I ljudi su u to ulagali zabrinjavajuće veliku energiju. Uzmemo li u obzir gore izneto promišljanje da ljudi koriste različite strategije pred licem ponora – ova težnja ka savršenom trenutku činila se jednom od tih strategija, ni boljom ni gorom od većine. Ali već posle nekoliko dana sam shvatila da ga priča ne greje i da ne želi da radi film o tome. 

Groblje je bilo maleno, ograđeno i pozicionirano oko minijaturne kapele, na padini sela koje je nestalo u poslednjem zemljotresu pre nekoliko decenija. Bio je april, kasni popodnevni sat, zlatni sat za svakog filmskog direktora fotografije. Zraci sunca kupali su ispod nas to neverovatno groblje sa belim spomenicima, sa kojih se se smešila lica bivših seljana. Starac sa cvetom zadenutim za uvo, do njega komšija – sa dve ulovljene ribe, ispod te fotografije, na nadgrobnoj ploči – maketa njegovog ribarskog brodića. Levo starica na spomeniku u obliku male kuće, na spomeniku malena koza, pored nje jedna slična starica, samo sa figuricom psa. 

Vraćali smo se na to groblje u isti popodnevni sat. Dolazio bi čovek, zalivao cveće i kadio tamjanom grob starice sa kozom. Jednog dana došla je žena i plakala dugo pored spomenika sa kog je, mangupski držeći cigaretu, gledala njena majka. Ispod slike – velika keramička cigareta. Na spomenicima su bile makete predmeta koje su pokojnici voleli – cigarete, automobili, motocikli, životinje, stočići i stolice na maketama terasa iznad mora. Neki od tih predmeta doprineli su neposredno i njihovoj smrti – ali to nije poništavalo ljubav.

On je prišao uplakanoj ženi na način na koji ja to nikad ne bih smela, izgovorio, kao neku tajnu lozinku za ožalošćene: „Hristos anesti!“ i zagrlio ju je. Potpuno nepoznata žena se prepustila sa poverenjem tom gestu, zagrljaju nepoznatog čoveka, a zatim nas je vodila od spomenika do spomenika, upoznavajući nas sa ljudima sa slika, suseljanima sa kojima je odrasla.  Došla je do groba svog ujaka, na čijem je spomeniku pisalo, ispod slike čoveka lepih crta: „Istina se krije u dubinama mora“. 

Do tada smo već znali da ćemo praviti filmsku priču o smrti, samo nismo znali sasvim kakvu. Na groblju je bila mala kosturnica, sa kutijama u kojima su kosti ležale naslagane jedne na druge. Nekoliko dana iza toga, lokalni sveštenik objasniće nam običaj da se zbog nedostatka prostora i velikih troškova koje stalno grobno mesto zahteva – pokojnici iz grobova vade, njihove kosti se peru vinom i uljem, a zatim smeštaju u kosturnice koje ponegde podsećaju na velike arhive ljudskih egzistencija. Tad smo shvatli da će i pokojnici iz divno uređenog groblja na koje smo odlazili jednom biti izvađeni. 

Grčki zakon ne dozvoljava kremacije. Nema tu, zapravo, nikakvog bekstva. Kremacija je poetski odgovor na egzistencijalnu jezu. Prospite moj prah. Neće me jesti crvi. Kod Grka su takve strategije onemogućene. Ukopaćeš onog kog voliš, a onda ćete ti i tvoj sveštenik za nekoliko godina stati iznad groba, otkopaćete ga, ti ćeš gledati u lobanju i kosti – a svaki pogled u tuđu lobanju i kosti – pogled je u sopstvenu lobanju i kosti. Pitaćeš se gde je tvoj voljeni ili voljena – jer se nećeš moći otresti osećanja prisustva, a naturalizam lobanje će te potresati do tvojih sopstvenih kostiju. I tako će ti ta duhovna vežba omogućiti da misliš o smrti, svakoga dana. Pedagoška mera, možda – ali svakako mera koja smrt vraća iz prostora tabua u prostor svakodnevnog iskustva. Na jedan jedva podnošljiv način. 

U užasu tog realizma rodila se priča za film „Senoviti Mediteran“. Najčudnije od svega je što sam ja zapravo godinama pisala različite verzije priče pod istim nazivom – sa drugim likovima i situacijama. Bila je jedna o gluvonemom Jorgosu, i jedna u kojoj je glavna junakinja sama Smrt. Pisala sam ih i zaboravljala ih po folderima, pa bih na njih sa iznenađenjem naišla. Samo je naslov ostajao isti – jer senoviti Mediteran suprotnost je sunčanom Mediteranu, to je naslov koji osporava naše pravo na eskapizam, počevši od onog u kom ležimo na plaži, ispijamo frape i ignorišemo ponor – pa sve do prava na poeziju kremacije, na naš prah koji se romantično rasipa iznad morskih talasa.  Senoviti Mediteran je pravoslavni sveštenik, crnorizac koji svojim rukama vadi lobanju svog bivšeg parohijanina, pere je vinom i pomazuje uljem. Radeći to svaki put zapravo i sa samim sobom, umirući tako stotinama puta.

Senoviti Mediteran je hladovina vizantijske crkve iz koje se izvija ison, bruj Duha Svetoga. U senovitom su Mediteranu sakupljena sva moja dosadašnja sećanja na smrt, počevši od teta Mice koje nema možda više nigde do u mom sećanju na grad koji sam zauvek napustila – i u Božjem zagrljaju, u kom je sigurno i njen sin, prvi čovek koji mi je pričao o Bogu. Rekao mi je – ako nešto izgubim – da se pomolim Bogu i to ću naći. Imala sam pet godina. Dosad ne znam za bolji duhovni savet. Izgubila sam veru, izgubila sam nadu, izgubila sam smirenje, nema mi, Gospode, pameti, izgubila sam strpljenje i ljubav za ove ljude, izgubila sam snagu. Izgubila sam sebe, Gospode. Molim te, pronađi me.  

Glavni junak pripovesti o senovitom Mediteranu  u konačnoj je verziji postao Lazar, po Lazaru kog je Hristos vaskrsao. Da, moj Bog može biti samo Hristos – zato što je plakao nad smrću prijatelja. Plakao je nad tim krajnjim iskustvom ljudskosti, a onda kroz njega i sam prošao.

U novembru prošle godine, nakon mnogo priprema za film, posetili smo iznova maleno groblje. Bio je predvečernji, sutonski sat. Rad na filmu počeli smo sa jednim, a završili sa potpuno drugim ljudima. Gotovo svi, na svim pozicijama – osim nas dvoje i retkih saradnika – bili su izmenjeni. Dve godine pandemije odvele su ljude na druge projekte. Neke su odvele i na drugu stranu u koju ovaj tekst gleda. Dugo nas je sve to mučilo, rastežući ostatke naše vere i energije, donoseći bolna preispitivanja o tome šta, zapravo, radimo. 

Onda smo te večeri ušli na groblje i videli da su i svi u grobovima zamenjeni.

Za mene je to bilo sasvim potresno iskustvo. Činilo mi se da se sećam svakog lica sa nekadašnjih nadgrobnih spomenika. U stvarnosti, oni su mrlje, senovite mrlje, celoviti samo u Božjem pamćenju – pa ipak me to do srži potreslo – nestanak svih tih brodica, pasa, koza, stoličica – svih tih zamena njihovog sveta maketama. Dirljivo polilipućivanje svetova, jedinstven proces nestajanja – stvarna koza postaje maketa koze na nadgrobnom spomeniku koji je opet maketa stvarne kuće u kojoj je starica sa slike provela vek. Sve se to najpre smanji, dovede do stanja umanjenog sveta koji se nekoliko godina docnije rasklapa, kulise se skidaju, kosti se vade u kutiju sa imenom, prezimenom i godinama rođenja i smrti, nešto veću od kutije za cipele. Tačno onakvu u kakvoj je moja baba držala svoje „mrtvačko odelo“ i svu opremu potrebnu za svoju sahranu.

Tokom pravljenja filma mnogi su umrli, a ja sam za vreme pandemije ušla u ono doba života u kom mešam žive sa mrtvima. Pitam se danas nije li to zapravo oduvek kod mene bilo tako – da mešam žive i mrtve, da su mi neki mrtvi življi od živih koje srećem? Danas me zabolelo koleno i pomislila sam na porodičnog prijatelja, reumatologa, setila se njegove prve žene koja je u izbeglištvu umrla, mog oca koji ga je svakoga dana vozio na groblje. I tek sam se nakon pola sata setila da je i doktor umro nedavno i da zato nije bio na poslednjoj slavi i da neće doći ni na sledeću. Ta me pomisao zatekla – iako znam da je umro, iako sam ga ožalila onda kad se to desilo – odnekud je izronio živ i morala sam iznova da ga smestim u folder sa mrtvima. 

Zato mi nije teško da se pretvaram da mi je stric živ, pred njegovom još uvek živom majkom. Jer, naposletku – sve je to tako prisno, i blizu smo svi – živi i mrtvi, ja osećam kako se zastor tanji, kako se i moj svet smanjuje i bliži sopstvenoj maketi – a sve za šta se u njemu držim postaje sve krhkije.   

Svi, uostalom, koračamo istom senovitom stazom. Od Gornjeg grada nadole. 

Pa onda nazad kući, do Gornjeg grada.

Moralna panika obično nema nikakve veze s moralom, nego s duševnim stanjem izbezumljenih pojedinaca, skupina ljudi i čitavih zajednica. Tako ni moralna panika, pokrenuta na Zapadu, oko ratnih modnih editorijala bračnog para Zelenski, objavljenih u mondenom magazinu Vogue, nema nikakve veze s moralom. Ali ima veze sa stanjem duše, s emocijama i emotivnim nagnućima, europskih građana i malograđana. Oni, pak, kao i njihovi usplahireni vođi, reagiraju po prilici onako glupo, nepredvidljivo i neočekivano, kao kakva gimnazijalka iz onih naših vremena, kojoj je dosadio dečko, pa bi ga ostavila i našla drugoga, i sad izmišlja što nije s njim u redu. On bi, nesretnik, da ostanu skupa, još uvijek nije toliko odrastao da ima svijest o tome da će naći drugu, pa popravlja sve svoje greške i nedostatke, skida joj zvijezde s neba, kao što neće nijednoj budućoj, neiskusan i nesvjestan da su sve to samo izlike, a da je pravi razlog za raskid u nečemu što je nepopravljivo. Sto i pedeset dana najviše je što jedna balavica – ili balavac – mogu izdržati u vezi. Otprilike toliko je i Zapad, tojest Europa, balavica i tuka po svojoj mitološkoj definiciji, uspjela izdržati uz Ukrajinu.

Prigovor Volodimiru Zelenskom što se sa ženom slikao za Vogue je imbecilan. On je, naime, učinio upravo ono što čini već punih pet mjeseci, nastupajući diljem svijeta, uglavnom onlajn, kao influenser na svim važnim manifestacijama slobodnoga svijeta. Da su on i njegova, barem na slikama – prelijepa Olena iste ove fotografije za Vogue snimili u ožujku ili travnju, one bi bile doživljene na posve drugi način, europska javnost bila bi duboko tronuta, pjesnici bi pisali pjesme o ovo dvoje ljudi, a Olena bi stigla na majice i platnene cekere, koji bi bili modni hit ovoga proljeća.

Predsjednik Ukrajine influenser je na svim platformama slobodnoga svijeta, i on se ponaša u skladu sa svim pravilima dodijeljenog mu zvanja. Ali ono nad čime nema kontrolu jesu posljedice vremena koje teče. Te su posljedice po njega, kao i po svakoga drugog influensera, veoma loše. Osim što su željni novih lica, sadržaja i podražaja, osim što im je on dosadio, i što im je dosadila Ukrajina, ljudi osjećaju iskonsku unutarnju potrebu da se okrenu protiv njega. Jer tako će im biti manje dosadan. Pa kao što su ga do jučer plitko obožavali, tako će ga danas jednako plitko prezirati.

Iza svega, naravno, stoje i neke druge činjenice. Rat u odnosu na naš ukus i naše unutarnje emocionalne i intelektualne potrebe predugo traje. I premalo smo u tom ratu vidjeli krvi. To je dovoljno da poželimo neki obrat. Osim toga, tuka i guska Europa, kao i moralno insuficijentna i inkontinentna europska čeljad, u tom ratu sudjeluju na način koji im otpočetka nije baš najdraži. Naime, koliko god je za europsko srce, želudac i za bubrege (plači, manje ćeš pišati!)  rat u Ukrajini dobra učinio, energetska kriza, inflacija, prijeteća recesija, siromaštvo, led i glad o kojima se govori kao o mogućim posljedicama tog rata, Europi i Europljanima nikako nisu prihvatljivi. Mi smo, naime, navikli parazitirati na stradanjima ljudi i na velikim svjetskim katastrofama, na gladi, ratu i neslobodi svake vrste, ali punih osamdeset godina, još od 1945, nismo baš nimalo svog komfora žrtvovali za neko imaginarno zajedničko dobro. Naravno, u tu prijetnju ratnim posljedicama, koja nam stiže i iz Bruxellesa, i iz Moskve, ugrađena je još i jedna visokofunkcionalna laž. Pitanje je, naime, jesu li energetska kriza, inflacija i recesija u Europi stvarno posljedice rata u Ukrajini, ili je riječ o unutarnjoj redistribuciji materijalnih bogatstava, koju euro-američki oligarsi i vladari provode prozirno se pravdajući ratom u Ukrajini? Što čemu prethodi: rat aktualnoj svjetskoj krizi ili aktualna svjetska kriza ratu? Možda to nije najvažnije pitanje. Važnije je to što Vladimir Putin savršeno kapitalizira na europskim moralnim panikama i na europskim strahovima od krize, koji Europljane navode na to da imaju sve više i više primjedbi na Ukrajinu i Ukrajince. I to ne samo na Volodimira Zelenskog i njegovu suprugu, od koje su upravo oni, Europljani, načinili savršen influenserski par, koji im je na neko vrijeme, prije nego što su se prestravili, zamijenio sestre Kardašijanuše i sličnu čeljad koja od svoje besposlenosti i beslovesnosti stvara veliki biznis. Nakon što su shvatili da tragedija drugih, u ovom slučaju Ukrajine i Ukrajinaca, pomalo i njih ugrožava, Europa i Europljani vratili su se navodnoj glumici Jantarki, bivšoj Depp, i njenim nevoljama s amerikanskim patrijarhalnim sudstvom. To se lakše podnosi nego zatvaranje dotoka ruskog plina.

Od Ukrajinaca očekujemo isto ono što smo prethodno očekivali od migranata s Istoka, iz muslimanskih zemalja Azije i Afrike. A podsjetit ću vas što su migranti onda počeli raditi: na novogodišnju noć 2015. na 2016. u Kölnu zbio se niz seksualnih napada na žene, čiji su akteri bili upravo migranti. Nakon toga Europa radikalno mijenja raspoloženje prema useljenicima, tranšira ih na političke, tojest ratne izbjeglice, i na ekonomske migrante, koji se proglašavaju za kriminalce. Ponegdje, recimo u Madžarskoj, Bugarskoj, Hrvatskoj, huška se policija na njih, i policija savršeno obavlja svoj zadatak: pljačkaju ih, premlaćuju, ubijaju ih, guraju nazad u zemlje iz kojih su došli. Mi sve to mirno gledamo, jer su migranti iznevjerili naša očekivanja. Nadali smo se anđelima, a stigli su nam ljudi. Ti ljudi ne razlikuju se od nas, među njima nađe se manijaka, zlikovaca i ubojica. Mnogi su mizogini, mnogi su skloni agresiji prema svakome tko je slabiji. Na neki način, gori su od nas, jer kad čovjek izgubi vlastiti društveni kontekst i okvir, pretvara se u vrlo agresivnu zvjerku. Znali bismo to i po sebi, samo kad bismo se bili u stanju uživjeti u vlastito zlo. A zlo je, recimo, najgore zlo, nadati se anđelima u vrijeme kada se migrantima (ili Ukrajincima) pomaže, da bi se odmah zatim, nakon što nam anđeli dosade, tim ljudima odricala temeljna njihova ljudska osobina – da budu zli.

Tipično je tupavo lijevo-aktivističko preseravanje iza kolektivne predodžbe koja je vladala u rano proljeće 2022, a prema kojoj smo, tobož, dobri prema Ukrajincima, jer su oni bijeli kršćani, dok smo zli prema migrantima, jer su oni tamnoputi muslimani. Prema Ukrajincima bili smo dobri jer su Ukrajinci još uvijek bili anđeli, dok su migranti to još početkom 2016. prestali biti. Prema Ukrajincima bili smo dobri, jer su oni u tom trenutku bili novi, a njihovo je stradanje strašno godilo našoj taštini i uvjerenju da smo, kao Europljani, dobri, ispravni, empatični, demokratični. Tojest da smo, kako to ovdašnji idioti vole reći, uvijek “na pravoj strani povijesti”.

Pet mjeseci kasnije stvari se zlokobno mijenjaju. Dok smo se u lipnju i srpnju vozili po hrvatskim autocestama, pa išli od Zagreba do Beograda, u Trogir, u Pulu, pa u Sloveniju i Italiju, i dok smo tako čekali ispred naplatnih kućica ili ispred graničnih prelaza, često nam se događalo da se zateknemo iza automobila ukrajinskih registarskih pločica. Na parkiralištu iza kupališta na Valkanama njuškali smo oko golemog crnog terenca, s ganutljivo istaknutom ukrajinskom zastavicom ispred upravljača i s ukrajinskim trozupcem na naljepnici zalijepljenoj na vjetrobranskom staklu. Gledali smo te ljude, izbjeglice u Europi, kako se, kao i mi, odlaze kupati u moru. Umjesto da pate, oni se, eto, kupaju. Umjesto da umiru, da bi Europa mogla što duže opstati u svom pravedničkom pijanstvu i moralnom zanosu, umjesto da ruski zločinci lome njihova anđeoska krilca kao da su krila pečenih kokošiju iz naših nedjeljnih pećnica, neki Ukrajinci se, vidite li to, kupaju u moru.

Oni se, dakle, kupaju, predsjednički par im se fotografira u Vogueu, a nama, sve radi naše europske moralne i svake druge ispravnosti, prijeti ledena zima bez grijanja, prijete nam inflacija i siromaštvo. Zašto nam prijete? Zato što smo ih podržali. A oni se, vidite, kupaju. I ne samo da se kupaju nego, prema izvješćima Amnesty Internationala, uzrokuju stradavanja vlastitih civila, jer postavljaju artiljerijske baterije u blizini škola i bolnica. Glavna tajnica ove organizacije, stanovita Agnès Callamard, izjavila je da ukrajinske snage “izlažu civile opasnosti i krše ratne zakone kada djeluju u naseljenim područjima”. Ideja gospođe Callamard da bi ukrajinska vojska trebala ratovati izvan naseljenih područja, recimo na beskrajnim ravnim poljima, kakvih je mnogo u ovoj širokoj i za europske prilike veoma velikoj zemlji, sa stanovišta lijevog aktivizma i tradicionalnog mirotvorstva bila bi plemenita kad ne bi bila baš toliko imbecilna. Ali zanimljivo je, i nadasve moralno uzbudljivo, do etičkog ushita, do orgazma, upravo to što gospođa Callamard svoj uvid u strategiju i taktiku modernog ratovanja iznosi u trenucima kad Ukrajini i Ukrajincima ne ide baš najbolje. I kad je Europi i Europljanima malo dosta zabave s njima.

Slijede sad, naravno, izvještaji o ukrajinskim ratnim zločinima nad zarobljenim ruskim vojnicima, te nad vlastitim civilima koji su nedovoljno patriotski raspoloženi. Potom će i vijesti o korupciji u institucijama ukrajinske države, a ne treba sumnjati niti u to da će biti otkriveni i slučajevi preprodaje istoga onog oružja, koje su Europa i Europljani od usta otkidali da bi ga njima slali, a njima je, Ukrajincima, od obrane zemlje važnije bilo osobno bogaćenje. Postupno će se doći i do onog što su Putin i njegovi propagandisti govorili već na početku rata: do primjera fašizma, nacionalsocijalizma, antisemitizma, rasizma među Ukrajincima… I svi će ti izvještaji, uključujući i one koji će svjedočiti o nečemu što nam je ovog trenutka još nezamislivo, uglavnom biti zasnovani na istinitim podacima. Jer Ukrajinci naprosto nisu anđeli. Kao što ni migranti nisu bili anđeli. Kao što ni mi sami nismo anđeli. Ali nije ovdje o nama riječ. Premda bismo, možda, konačno trebali progovoriti o sebi. I premda bismo, možda, trebali djelovati na redefiniranju pojma vlastitog humanizma i empatije. Nije naročito empatično ni humano podržavati anđele, kao ni djecu, kućne ljubimce, teško bolesne ljude kojima trebaju novci za operaciju… Empatično je podržati ljude koji su mnogo gori i pokvareniji od nas, ali su se, eto, našli u nevolji. (Ukrajinci, kao ni migranti, na svoju žalost nisu nimalo gori od nas Europljana i od Europe.)

Ukrajinski veliki neprijatelj želi tu zemlju uništiti, a njezine stanovnike poubijati, raseliti, rusificirati. Ništa manje od toga. Protiv Europe i Europljana ukrajinski veliki neprijatelj služi se dvama svojim povijesnim oružjima: strahom i hladnoćom! Rusija je kroz povijest savršeno ovladala tehnikama vladavine pomoću straha. Strahovlada je, osim u rijetkim kratkim razdobljima, od kojih nijedno nije trajalo duže od desetak godina, temeljni i jedini oblik vladavine u Rusiji i okupljanja te goleme, nepregledne i prilično anarhične zemlje. Danas, Vladimir Putin nastoji uspostaviti strahovladu nad svijetom. U Americi to mu neće uspjeti, u Europi uspijeva mu poprilično.

A što se hladnoće tiče, svatko tko je doživio i preživio prvu sarajevsku ratnu zimu, bez plina, struje, ogrjeva i vode, dobro zna na koji način senzacija hladnoće utječe na ljudsku dušu i na čovjekova promišljanja o sebi i o drugima. Dovoljno će biti sasma malo hladnoće, pa da se Europa i Europljani rezolutno okrenu protiv Ukrajine i Ukrajinaca. Ili da prema njihovom stradanju postanu barem onoliko ravnodušni, koliko su ravnodušni bili prema njemačkom ubijanju Židova. Što mislite zašto saveznici nisu bombardirali pruge prema Auschwitzu, ili zašto tu grandioznu tvornicu smrti nisu sravnili sa zemljom, onako kako su ravnali njemačke gradove? Nitko se nikad na ovo pitanje nisu usudio odgovarati. Mislim da to nisu učinili da ne bi previše iritirali Adolfa Hitlera. Samo zato. Ne mislite valjda da su bili vođeni humanističkim razlozima, pa nisu htjeli da u ravnanju Auschwitza stradaju i sami logoraši? Nego im je, iz humanističkih razloga, bilo milije da ih pobiju Nijemci. Njih koji su trenutno u logoru i stotine tisuća ljudi koji će u logor nedirnutim željezničkim prugama tek stići.

I tako, zabrinuta za ljudska prava, gospođa Callamard, koja bi se kao Hrvatica imala prezivati Lignja, predlaže ukrajinskim vlastima i vojsci da s ukrajinskim gradovima i građanima učine upravo ono što su saveznici učinili s nacističkim koncentracijskim logorima. Neka ih prepuste ubojicama, da sami ne bismo izravno ili neizravno sudjelovali u zločinu. A sami neka se daju pogubiti negdje u polju kukuruza. Najgore je što takav njezin stav u kolovozu 2022. godi osjećaju za životni i moralni komfor većine Europljana, kao i same Europe.

Dešava se tako nekad leti da namerno zaskitam nekim perifernim predelima gde grad posustaje pred prirodom i gde se, osim retkih kupača, može pored vode naići na usamljenog ribolovca amatera sa odbačenim biciklom iza i upaljenim tranzistorom do njega. Izvan prepunog letovališta ova mesta kao da su na rubu poznatog, te posle desetak koraka, pomalo nemarno, čak rasejano, prepuštam da mi se telo i misli postepeno olabave. Čak se i ona dva labuda što tromo, sa paralelno izduženim vratovima, na desetak metara od mene, plove jezerom, prave kao da su sami. 

Pa i meni, onako samom, sasvim je prijatno.

(putopis iz naseljâ, imenâ i historijâ Jugoslavije) 

Najveće jugoslavenske luke

Potrefilo se tako da smo ovog ljeta Ivana, Morna i ja posjetili dva mjesta na istočnoj obali Jadrana, u Hrvatskoj, koja se može smatrati najvećim lukama u doba posljednje Jugoslavije. Ne, nismo bili ni u Kopru, ni u Rijeci, Splitu ili Pločama, ni u Baru. Posjetili smo, naime, prvo Fažanu, u zapadnoj Istri, kraj Pule, a potom Sveti Juraj, kraj Senja, na fluidnom prijelazu između Hrvatskog primorja i Velebitskog podgorja. 

Ta mjestašca svojim su dimenzijama i napučenošću manja od desetina ili stotina istočnojadranskih mjesta. U Fažani je u posljednjih sto godina broj stanovnika varirao između 1500 i 2000, a u Svetom Jurju između 500 i 700. Ni njihove luke ne fasciniraju svojom veličinom; sasvim su prosječne, nevelike. Fažanu i Sveti Juraj stoga bi bilo pogrešno, pa i bizarno, u bilo kakvoj usporedbi nazivati „najvećima“. No ne činim to po kriteriju ove ili one materijalne veličine, nego zbog onoga u što Fažana i Sveti Juraj gledaju i kamo se iz njih svojevremeno plovilo. 

Fažani su to Brijuni ili Brioni, otočje koje je vazda služilo za odmor i uživanje raznim moćnicima ili kao vojna utvrda moćnih država te je rijetko kada u povijesti imalo stanovništvo koje je tamo stalno živjelo, a autohtonih Brijunjana, Brionaca ili Brioneza (ako je itko igdje „autohton“, samonikao i čist od pamtivijeka) nikada nije bilo, barem ne u novom vijeku. Na Brijunskim otocima duže su se i trajnije zadržavali uglavnom oni koji su opsluživali uglednike i topove. Nakon ilirskih Histrâ, Brijuni su, dakle, služili za ladanje i ratovanje, tj. turizam i militarizam, Rimljanima, Mlečanima, habsburškim Austrijancima, fašističkim Talijanima i nacističkim Nijemcima, socijalističkim Jugoslavenima i suverenim Hrvatima. U najvećem dijelu svoje povijesti otočje je bilo rezervat za vlastodršce i bogataše, a i za egzotičnu divljač, posebno u eri maršala i predsjednika socijalističke Jugoslavije, Josipa Broza Tita, „najdražeg gosta“, koji je tamo provodio mnogo vremena, za čije su se potrebe Brijuni od 1947. godine nadalje pregrađivali, nadograđivali i izgrađivali, i koji je Brijune zapravo i proslavio diljem svijeta jer je tamo provodio dosta vremena i ugošćivao jugoslavensku i svjetsku političku i kulturnu elitu. Neki od ključnih i kultnih događaja socijalističke Jugoslavije vezani su uz Brijune: sastanak Tita, Gamala Abdela Nasera i Džavaharlala Nehrua 1956., kojim je inicirano osnivanje Pokreta nesvrstanih, te „Brijunski plenum“, na kojemu je smijenjen potpredsjednik Jugoslavije Aleksandar Ranković, što je predstavljalo i određeni zaokret u unutrašnjoj politici države. Nakon Tita i Jugoslavije, rezidencijalni dio koriste ili barem smiju koristiti predsjedavajući Republike Hrvatske, a tradicionalni elitizam Brijuna čuva i današnji elitni turizam, kao i izabrani umjetnici kojima, brodom iz Fažane, u pohod dolazi obični i neobični puk.

Selo Sveti Juraj ili Jurjevo proslavilo se, pak, kao luka iz koje su nedobrovoljni putnici i putnice otpremani trajektom na Goli otok i na susjedni mu otok Sveti Grgur, gdje su se od 1949. godine nalazile okrutne kaznionice, prvo za političke zatvorenike (osobito „informbiroovce“ nakon razlaza Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, tj. Staljina i Tita), a kasnije, sve do 1989. godine, i za „obične kriminalce“ (ponajviše one koji su počinili teške zločine). 

Ironično, u godini kada je osnovan golootočki logor, 1949., Brijuni su postali Titova rezidencija. U isto se vrijeme na dvjema otočkim destinacijama, međusobno udaljenima manje od sto kilometara, intenzivno radilo i gradilo, namještalo i smještalo. Samo se radilo o drugačijim elitama, tj. drugačijim izabranicima. 

Između Fažane i Svetog Jurja, odnosno Brijuna i Golog otoka, razapeta je povijest Jugoslavije, njezin sjaj i njezina bijeda. S jedne je strane utopija „socijalizma s ljudskim licem“, makar licem Tita kao „prosvijećenog apsolutista“, i pogotovo utopija „svjetskosti“ onih naroda koji su, prema Friedrichu Engelsu, „nepovijesni“ i „reakcionarni“, pa bi trebali biti usisani od strane historijski definiranih i progresivnih nacija te „nestati s lica zemlje“, što bi, kako kaže Engels u dosluhu s Karlom Marxom, bio povijesni napredak. S druge je strane distopija logora za „narodne neprijatelje“, gdje je trijumfiralo ono što je Giorgio Agamben, na tragu Hanne Arendt, tumačio kao „laboratorij za eksperimentiranje s totalnom dominacijom“ nad životom kao „golim životom“, te nazivao koncentracijski logor „biopolitičkom paradigmom moderne“, a što je u golootočkoj praksi značilo amorfni gulaš zlostavljača i zlostavljanih, izvrsnu kopiju staljinističkih gulaga. (Šteta je što Giorgio Agamben nije upoznat s Golim otokom, njegovim imenom i historijatom, jer bi time zasigurno mogao obogatiti pojam i metaforu „golog života“, barem u nekoj fusnoti.) 

Između Brijuna i Golog otoka razapeti su također (kvazi)historiografski pogledi na socijalističku Jugoslaviju: glorificiranja i sotoniziranja, gotovo bez mogućnosti za „objektivno sagledavanje“ koje bi barem pokušalo da se odlijepi od oktroiranih i isključivih ideoloških narativa, a u kojem bi „male povijesti“ i „povijest svakodnevice“ mogli doći do riječi.

Između Brijuna i Golog otoka razapeti su, naposljetku, životi i imaginariji onih koji su bili, a mnogi i danas jesu – bilo s afirmativnom nostalgijom ili s gadljivim negiranjem – građani Jugoslavije. Ti Jugoslaveni, voljni i nevoljni, plovili su i još uvijek plove između Fažane i Svetog Jurja, sa svim svojim srećama i nesrećama, radostima i žalostima, ushitima i očajima, uspjesima i propastima, borbom i utučenošću, pobjedama i porazima, priznanjima i nepriznavanjima, oslobođenjem i neslobodom, godišnjim odmorima i godišnjim mukama. 

Posjetiti Fažanu i Sveti Juraj u isto vrijeme, istoga dana ili tjedna – s mislima o Brijunima i Golom otoku – ne garantira bolje razumijevanje Jugoslavije kao političke, socijalne i kulturne tvorevine. Prije će nam to supostavljanje i suprotstavljanje izazvati šumove u kognitivnim i interpretativnim kanalima. No to je možda ipak dobar početak za refleksiju o iskustvu zvanom „Jugoslavija“ i o svim post-jugoslavenskim iskustvima, pogotovo ako onu Jugoslaviju sagledavamo inzularno, zamišljajući je kao neobičan otok između kontinenata Zapada i Istoka, sa specifičnom florom i faunom. 

S ovogodišnjim pogledom na skrivene Brijune u blagoj i dragoj ljetnoj noći i na ostrvljenu golotinju Golog otoka usred nemilosrdnog zvizdana, i sa svim mislima prethodno izloženim, prisjećao sam se krhotina pjesme „Ostrva“ Maka Dizdara, a kad sam se vratio kući, policama i knjigama te Makovim ostrvima, ustanovio sam da je moja slutnja bila opravdana:

Sprva su ostrva bila od perja crvenog i biserja
Bila su ostrva od pitkog domaha i bliskog dna
Od lišća su bila ukusnog Od vjetra Konačnog raskršća
Ostrva bijela od sunca Slatka od sna

Sada su ostrva na naše stope skrvila
Ako nas i ne bi možda u čeljusti mržnje smrvila
Ne bi nas ostrva kao nekad
Od samih nas više skrila

Ostrva pod prstima čudnog buđenja
Ostrva za našim kamenim plačem
Ostrva oko našeg stalnog čuđenja
Ostrva na klatnu sata i pod otiračem
Ostrva koja će biti i koja su bila
Ostrva Ostrva Ostrva

Ostrva svuda oko nas

Ostrva blaga i draga

Ostrva ova
Što su se
Ostrvila

Imenovanje i onomanija

Goli otok zapravo se ne zove „Goli otok“, nego je to otok koji se zove „Goli“, ali se uvriježilo (pogotovo na vrhuncu njegove „slave“) zvati ga „Goli otok“, pa su i oni koji otoke inače nazivaju ostrvima Goli zvali „Goli otok“, a ponekad čak i začudno „ostrvo Goli otok“. 

Brijuni su, iako službeno nikad nisu prestali biti „Brijuni“, u socijalističkoj Jugoslaviji uglavnom zvani po talijanski, „Brioni“, protiv čega je onomastičar Petar Šimunović argumentirano protestirao u jednome članku iz 1983. godine, ne odbacujući tadašnju inicijativu da se otočje nazove Titovim imenom, ali da to budu „Titovi Brijuni“, a ne „Titovi Brioni“. 

Oko Fažane nije bilo i još uvijek nema dvojbi, nego je samo postojalo, kao i danas, hrvatsko-talijansko dvojstvo Fažana/Fasana, kao i u drugim istarskim mjestima. 

Sveti Juraj preimenovan je u socijalizmu u „Jurjevo“, ne bi li se ublažila opijatska svojstva njegovog religioznog imena, a isto je bilo i sa „ženskim golim otokom“ Svetim Grgurom, koji je ozvaničen kao „Grgur“. Lokalci su ga i dalje nesmetano zvali „Šagargur“, a takvi lokalni oblici svetačkih imena, koji su vjerojatno bili nerazumljivi političarima i ćatama iz zagrebâ i beogradâ, ponegdje nisu ni bili oficijelno mijenjani: hvarski Sućuraj (Sveti Juraj) vazda je bio Sućuraj, kao što je brački Supetar (Sveti Petar) preživio kao Supetar, a ima i ekstremnijih primjera nedosljednosti pravovjernih socijalističkih preimenovatelja, primjerice, istarski Sveti Petar u Šumi, omiljeni primjer iz naših pravopisa, koji je iz nepoznatog razloga ostao „svet“ i u socijalizmu, premda bi se naziv „Petar u Šumi“ dobro uklapao u partizansku mitologiju. Ispod ideološkog radara prošla su i „nenarodna“ imena mnogih drugih mjesta kao što su Karlovac i Karlobag, oba nazvana po austrijskom nadvojvodi Karlu II. Štajerskom.

Onomastika, znanost koja proučava vlastita imena, neizmjerno mi je zabavna. Ne bavim se njome, čak ni hobistički, ali malo-malo pa zalutam u onomastičke labirinte. Tako sam jednom saznao da moje ime, „Hrvoje“, nema veze sa Hrvatskom i Hrvatima, nego je to srednjovjekovno bosansko ime koje dolazi od „hrvanja“, borbe, pa je srodno s onim imenima koja se izvode iz starogrčke riječi „andreia“ (hrabrost), kao što su Andrija, Andrea, Andreas, Andrew, i tako dalje. A onomastika mi je još interesantnija kada se usmjeri na toponimiju, imena mjestâ, pa postane toponomastika, osobito tamo gdje ideološki i politički aspekti usmjeravaju one lingvističke. 

No toponomastička povijest nije samo interesantna, nego je i bolna, osobito za stanovnike onih mjesta čija se imena preko noći mijenjaju. Njih se državnom, birokratsko-administrativnom samovoljom tjera u socijalne neuroze i psihoze, čak i kada promjene nazivâ mjestâ nisu praćene ratnim i demografskim lomovima. Uzmimo samo Ploče, na jugu Hrvatske, mjesto koje se izvorno zvalo singularno – Ploča, a koje je u monarhističkoj Jugoslaviji, 1927., preimenovano u Aleksandrovo, u čast kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Tokom Drugog svjetskog rata mjestu se vraća naziva Ploča, uz što se koristi i talijanski naziv Porto Tolero (u značenju „luka za prekrcaj“), zbog savezništva Nezavisne Države Hrvatske s fašističkom Italijom. Nakon rata, do 1950., Ploča ostaje Ploča, ali se 1954. preimenuje u Kardeljevo, prema slovensko-jugoslavenskom socijalističkom funkcionaru Edvardu Kardelju. Budući da je tada bio živ, a vlast je bila zaključila da se mjesta ne smiju imenovati prema živima, osim u slučaju maršala Tita, grad je od 1954. do 1980. dobio novo ime, tj. staro ime u novom ruhu – pluralno Ploče. A ubrzo nakon Kardeljeve smrti (1979.), Ploče su 1980. drugi put preimenovane u Kardeljevo, da bi se 1990. stabilizirale kao Ploče. Nasreću, ne kao Tuđmanovo, Šuškovo, Genschershafen, Porto Vaticano ili Port NATO. Za sada. 

Među bolnim promjenama najbolnije su mi, ne samo zbog zavičajnih razloga, one toponomastičke revolucije koje su bosansko-srpske vlasti provodile tokom posljednjeg rata, od Bosanskog Novog (Novigrada) do Foče (Srbinja). Ali ne bih sada o tome, nego bih malo o jednom mirnodopskom toponimijsko-ideološkom fenomenu iz razdoblja socijalističke Jugoslavije, a to su – Titovi gradovi. Ako titoističko tituliranje gradova ne spada u onomastiku, što ovako nestručan ne mogu zaključiti, onda zasigurno spada u onomaniju, tj. ideološki i politički motivirano te psihotično (pre)imenovanje gradova. 

Prva je bila Korenica u Hrvatskoj; već krajem 1945. godine postala je „Titova“. Sljedeće, 1946. godine „titoizirali“ su se Užice u Srbiji, Veles u Makedoniji i, najradikalnije, Podgorica u Crnoj Gori, koja je postala i četrdeset i četiri godine ostala „Titograd“ (premda izvorna odluka kaže „Titovgrad“, ali se uobičajilo ono kraće ili elegantnije ime). A nakon Titove smrti (1980.), drugi je val „titovanja“ pogodio bosanski Drvar (1981.), slovensko Velenje (1981.) te autonomne pokrajine Srbije, Kosovo (Kosovska Mitrovica, 1981.) i Vojvodinu (Vrbas, 1983.). Bilo bi interesantno istražiti, ako se netko već nije toga poduhvatio, kako su se ti procesi odvijali, zašto su baš ti gradovi bili izabrani, a ne neki drugi (primjerice, u Vojvodini se biralo između Vrbasa i Vršca), da li je to bilo po zaslugama iz Narodnooslobodilačke borbe ili po nekim drugim, aktualno-političkim kriterijima; tko je inicirao i s kojim argumentima njihovo preimenovanje i kasnije „razimenovanje“, i tako dalje. Bilo bi zanimljivo istražiti i odnos pred-titovskih imena s onim titovskim: krajnje južni Titov Veles očuvao je ime boga iz slavenske mitologije, koji se udružio sa jugoslavensko-socijalističkim „bogom“ Titom; krajnje sjeverno Velenje je, naizgled, također velesovsko, ali neki onomastičari kažu da je korijen ipak u pojmu kojim se označava pašnjak ili krčevina; ime „Mitrovica“ slavi svetog Dimitrija, Dmitra ili Mitra koji se u Jugoslaviji udružio sa „svetim“ Titom, premda bi bilo logičnije da je „Mitrovica“ postala „Titovica“; Drvar je neosporno u NOB-u postao Titov, čak je dobio Orden narodnog heroja, ali jednako je Titov u NOB-u postao i Bihać, a pogotovo Jajce u kojemu se 1943. rodila nova Jugoslavija, samo je „Titovo Jajce“, kako je govorio i onodobni vic, bilo vrlo nezgodno ime. 

Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća – jednako onomanično – ispravljana je, kaže se, „povijesna nepravda“ i u slučaju „Kardeljeva“ i u slučaju „Titovih gradova“ i u nekim drugim slučajevima. Ali što je tradicija na koju se pritom pozivalo? Ako je Korenica pedesetak godina bila Titova, nije li i taj naziv već tradicionalan? Nakon koliko godina neki novitet postaje tradicionalnim? 

I što bi bilo da 2022. godine – baš pod zastavom tradicije – građanstvo i uprava Kumrovca (demokratski, nego kako!) odluče preimenovati mjesto i općinu u „Titov Kumrovec“? Ili da se zatraži povratak Siska na tradicionalni „Sisek“, Bjelovara na „Belovar“, a Osijeka na „Osik“ ili, nedajbože, „Osek“, za što se u tradiciji mogu pronaći opravdanja. Pravo je čudo da se u pohodu novohrvatskog tradicionalističkog birokratizma nikad nije postavilo pitanje preimenovanja Splita u „Spljet“ ili Belog Manastira u „Bijeli Samostan“. 

Ali ti „promašaji“, kao i ostvareni „uspjesi“, lako su objašnjivi ako uzmemo u obzir da su i politički glavešine i birokrati, kao i njihova pastva, vrlo površni i uglavnom neupućeni u ono o čemu rado govore. I generalno, imaju plitko sjećanje i još pliće razumijevanje, odnosno lažno sjećanje i pogrešno razumijevanje, ali to ne znaju ili ih za to nije briga. Neotklonjive historijske diskontinuitete, praznine i neizvjesnosti nadoknađuje se „historiorejom“, tj. nekontroliranim izljevima kvazi-historiografskih pripovijesti, mitova i legendi, čime se stvaraju nove oficijelne historije, i tako ukrug. 

Identitet kao bolest i lijek

U blizini Fažane nalazi se mjesto Peroj, u kojemu smo i odsjeli kada smo bili u Istri. Ovo selo, koje nije na obali, ali je nedaleko od mora, svojom se veličinom i izgledom ne bi razlikovalo od mnogih drugih manjih istarskih i jadranskih naselja da usred njega ne stoji pravoslavna crkva te da uz crkvu nije groblje s mahom ćiriličnim nadgrobnim pločama, a prekoputa crkve i groblja također ćirilični spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata. Neobično za krajnji zapad Hrvatske i Istru. A razlog je to što u Peroju obitavaju Crnogorci koji su tu došli 1657. godine iz crmničke oblasti kod Skadarskog jezera, a milošću Mletačke Republike, na čijoj su se strani u starom kraju borili protiv Osmanlija. Petnaest familija i sedamdeset i sedam duša, do kojih današnji perojski Crnogorci mogu unatrag pratiti svoje porijeklo. 

I aktivnostima Društva perojskih Crnogoraca „Peroj 1657“, kao i samim životom, Perojci su sačuvali i čuvaju crnogorski identitet, premda o njima duhovno skrbi Srpska pravoslavna crkva, a crnogorski im se jezik i govor, koliko sam uspio čuti, a kasnije i u nekim publikacijama pročitati, prepliću s jezikom i govorom okolnih čakavskih i čakavsko-štokavskih Hrvata, s podosta talijanizama u leksiku. 

I nakon 365 godina, daleko od matice s kojom se osjećaju povezanima, okruženi onima koji su drugačiji po imenu, jeziku i vjeri, te se nužno miješajući s njima, crnogorski su Perojci ostali Crnogorci, i to ponosni Crnogorci kojima je do crnogorstva stalo vjerojatno više nego mnogim Crnogorcima u Crnoj Gori. A to nije ništa novo: filozofija, psihologija, sociologija, politologija, kulturologija, religiologija, antropologija, etnologija i filologija davno su apsolvirale problematiku individualnog i kolektivnog identiteta kao konstrukta koji se izgrađuje i održava ponajprije u odnosu i opreci s drugim i drugačijim. I usprkos drugom i drugačijem, što može značiti i – u inat drugom i drugačijem. A opet, s težnjom da se bude tu gdje se biva, da se bude domaći, zajedno s onim drugima i drugačijima, u jedinstvu s njima, što gradi treći identitet ili nad-identitet, u ovom slučaju perojski i istarski. Na njihovu sreću, perojske Crnogorce danas nitko ne smatra „uljezima“; naziva ih se i smatra „autohtonima“. A kako bi drugačije i bilo? (Istina, istarske Bošnjake-muslimane, koji su od pedesetih godina dvadesetog stoljeća dolazili u Rašu, Labin i Potpićan kao rudari, kovari, ne smatra se „autohtonima“, kao ni brijunske zebre i cedrove, što sâm koncept autohtonosti dovodi u pitanje. Jer: koliko godina, stoljeća ili tisućljeća treba proteći da bi neka ljudska zajednica ili neka biljna i životinjska vrsta postala autohtonom? Ne vjerujem da postoje neke „egzaktne“ tvrdnje o tome.)

Kako god bilo, knjige bi se mogle napisati o svemu onome što su perojski Crnogorci činili (obiteljski, seoski, društveno, politički) da bi sačuvali svoj identitet. Premda se čini da im je danas mnogo lakše nego prije, kad su kontakti s Crnom Gorom bili teže ostvarivi, rekao bih da je autentično istarsko, perojsko crnogorstvo danas u većoj opasnosti nego ikad u posljednjih tristotinjak godina, ali ne zbog asimilacije pod utjecajem dominantnog istarskog hrvatstva ili pravoslavnog srpstva, nego zbog crnogorstva iz Crne Gore. Ako se oni danas, u doba mas-medija i virtualne svedostupnosti i vazdadostupnosti, prilagođavaju bilo kojoj varijanti „zvaničnog crnogorstva“ (što im je zasigurno privlačno ako žele biti „pravi Crnogorci“), moglo bi im se dogoditi da svoje autentično crnogorstvo, koje je nastajalo i opstajalo u burnome moru ne-crnogorstva, zamijene navodno „istinskim“ crnogorstvom, a zapravo dajdžest-verzijom crnogorstva, koja je namijenjena ideološkim nadgornjavanjima i političkim potkusurivanjima. 

U mnogo većim i tragičnijim razmjerima taj problem može se vidjeti i pratiti u slučaju bosanskih Hrvata-katolika. Neću dublje ulaziti u povijest formiranja hrvatske etnije ili nacije u Bosni, gdje bismo, među ostalima, susreli Ivana fra Franu Jukića koji je bosanske katolike, koji govore bosanski jezik, razlikovao od „Hrvaćana“, tj. katolika iz Hrvatske, a na putu u Carigrad naišao je u kosovskom Janjevu na katolike koji „govore bosanski, a sebe Hrvati nazivlju“, što ga je, izgleda, malo i iznenadilo. Neću, u ovoj usputnoj bilješci, ulaziti ni u novije pokušaje kroatiziranja bosanskih Hrvata kao što su oni u vrijeme starojugoslavenske Banovine Hrvatske ili Nezavisne Države Hrvatske. Za istarsko-crnogorski slučaj, u onom smislu u kojem sam naznačio jedan njegov potencijalni identitetski problem, bosanski su Hrvati relevantni zato što svoje specifično hrvatstvo nikome ne trebaju dokazivati, a ipak to stalno čine, i to uglavnom po uzoru na sliku Hrvatske koju primaju putem masovnih medija. To je najvidljivije i najčujnije u onim bosanskohercegovačkim medijima koji nastoje (ili moraju) uključiti hrvatski jezik kao jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine, nerijetko na tragikomičan način, neuko aplicirajući pravila „razlikovnih rječnika“ i hrvatsko-medijske pogrešne akcentuacije na „prirodni jezik“ bosanskih Hrvata, što eutanazira autentični i lokalno razvedeni hrvatski (ili bosansko-hrvatski) jezik. 

Elem, kada sam rekao da su perojski Crnogorci morali „činiti“ nešto da bi „sačuvali“ identitet, implicirao sam da oni svoj identitet nisu naprosto živjeli i životnim praksama repetirali, nego su ga, još intenzivnije negoli istarski Hrvati i Talijani, čija je povijest također bila turbulentna, morali neprekidno (re)producirati, (pre)porađati. Da budu ono što žele biti, da ostanu ono što jesu – morali su to permanentno postajati. Identitet je stvar izbora, više ili manje svjesnog, i samo oni koji biraju da ne razmišljaju ili su za razmišljanje nesposobni mogu individualni i kolektivni identitet uzimati „zdravo za gotovo“. Uzimanje identiteta „zdravo za gotovo“ izaziva identitetske bolesti, kako kod pojedinaca, tako i na društvenom planu. 

Budući da je svaki kolektivni identitet koji pojedinac prihvaća opterećenje individui i odnosima među individuama, identitet je neiscrpan izvor bolesti. Ali ima identitet i terapijsku dimenziju. Frojdovski, prihvaćanje i interioriziranje nekog kulturnog identiteta težnja je pojedinca za spajanjem s nekom cjelinom kako bi taj izdvojeni atom ljudskog roda stekao osjećaj zaštićenosti na vjetrometini svijeta. Riječ je, prema Freudu, o „iluzornom postizanju sreće“, ali to ne znači da ta iluzija nije korisna. Kulturni (naravno, ne samo etno-nacionalni ili religijski) identiteti mogu pomoći osmišljavanju individualne egzistencije, a uza sve svoje mane, nužan su uvjet osmišljavanja kolektivne egzistencije i održavanja zajednica, jer svaka je ljudska zajednica krhka biljka, sklona odumiranju i izumiranju. 

Time se mogu objasniti i čudnovate transgeneracijske identitetske storije. U jednu sam se uputio dok sam čačkao internetsku mečku tražeći neke informacije o otoku Pagu, kojim sam također ovog ljeta prošao. Priča kaže da je tamošnja familija Badurina (izvorno: Baturan), iz Luna na sjeveru otoka, armenskoga porijekla. Ti su Armenci preko Grčke došli u Crnu Goru, odnosno Boku kotorsku, a odatle je jedan odvjetak došao i na Pag. I premda znaju odakle su i kada došli na Pag te što su u „prošlom životu“ roda bili, danas su, bez ikakve sumnje, paški Hrvati. 

A takvih priča ima valjda u svakom hrvatskom mjestu, da ne idemo dalje od Hrvatske. Recimo, na otoku Cresu upoznao sam nekoliko ljudi istoga prezimena, što znači da su iz istoga „plemena“, ali jedni na kraju pišu „ć“, a drugi „ch“, i oni prvi su Hrvati, dok su drugi Talijani. Također, neki su creski Petrisi/Petrići i Bandere Hrvati, a neki od njih su bili Talijani, i to ne bilo kakvi, primjerice, dvojica talijanaša, iredentista i fašista – Stefano Petris i Domenico Bandera. 

Mnogi, poput mene, mogu i u svojim familijama pronaći primjere takvih „sluđenih“ identiteta. Moja baka Irma, pola Čehinja – pola Austrijanka, koja je, s iznimkom nekoliko ratnih godina, svoj sedamdesetdevetogodišnji vijek proživjela u Bosni, u Bihaću, deklarirala se, pa i osjećala kao Hrvatica. 

Identitet je stvar pamćenja, povijesnog pamćenja, ali je jednako tako i stvar zaborava, odnosno preispisivanja povijesti. I stvar stvaralaštva – kreativnosti i imaginacije – pri čemu je ponekad, ako ne i uvijek, teško razdvojiti historiografiju od mitologije. 

U tom smislu, perojski Crnogorci nipošto nisu unikatni. Takvih enklava ima u svakoj bivšejugoslavenskoj republici. Bez posebnog reda, osim onog sjeverno-južnog, izvlačim iz „opće kulture“ Srbe iz selâ u slovenskoj Beloj Krajini, zapadnoslavonske Talijane iz Ploština kraj Pakraca u Hrvatskoj, Grke iz Buljkesa/Maglića u Bačkoj, u Srbiji, odnosno Vojvodini, Slovake iz Bijeljine u bosanskoj Semberiji, Hrvate iz Janjeva i Letnice na Kosovu, Egipćane iz crnogorskog Tivta, Gorance iz makedonskih sela Urvič i Jelovjane, a njima bi se moglo pridružiti i bilo koju romsku ili židovsku zajednicu iz naših zemalja. 

O svakom tom mjestu i svakoj zajednici i porodici u njemu mogli bi se pisati jergovićevski Rodovi. Jedan bih takav roman mogao napisati i ja samo kad bih bio romanopisac. A kad bi priča o mom rodu bila film o jednoj bosanskoj vukojebini, Drenovu Tijesnu na Grabežu ponad Bihaća, gdje su neki moji preci živjeli početkom dvadesetoga vijeka, u soundtracku bi se smjenjivale sjetne muslimanske sevdalinke, napadna srpska ojkanja te brněnské písně i Wienerlieder, veseli napjevi češkog i austrijskog proletarijata. Tako bi turobne strane priče o izmještenosti, smještanju, gubicima, traženjima i nalaženjima mogle biti nadvladane radošću neočekivanih spajanja koja su između nekoliko tradicionalnih kultura stvarala novu kulturu i „novu tradiciju“. 

Historija i histeriografija

Romansirane biografije južnoslavenskih naroda i njihovih velikana rijetko su kada bile vjerne faktografiji, ali to se može razumjeti i to se razumijevanje može faktografski potkrijepiti, jer naša historija – koja više liči na zbirku kratkih priča nego na roman – jedva da je ikada zabilježila više od deset godina bez ratova, političkih prevrata, ekonomskih kriza i socijalnih katastrofa. Svaka ta promjena bila je značajan prekid koji je proizvodio povijesne rupe koje je trebalo nekako ispuniti (uglavnom mitovima i legendama), e da bi se kod zajednica i pojedinaca stvorio umirujući utisak o povijesnom kontinuitetu i o „logičnosti povijesti“. Ali potiskivanje očiglednoga nikada nije prolazilo bez negativnih posljedica. Ono potisnuto uvijek se vraćalo, često u izvitoperenom i opasnom obliku.

Oni kojima je kritičnost posao i poziv, tzv. akademski građani, intelektualci i slični, moraju te oblike kolektivne svijesti i života kolektivâ raskrinkavati, demistificirati i dekonstruirati. No moraju imati i razumijevanja za to; u najmanju ruku uspostavljati veze između uzrokâ i posljedicâ određenih povijesnih događaja i dogodovština. 

Za takvo je razumijevanje dovoljno već da se baci pogled na spisak državnih vlasti koje su se penjale na grbaču Južnih Slavena i padale s nje. Na primjer, u jednoj maloj sredini, u mom rodnom Bihaću (a da se grad nije pomaknuo s mjesta, osim što je porastao) u posljednjih 150 godina izmijenilo se dvanaest država i poludržava, priznatih i nepriznatih: Osmansko Carstvo, pa Austro-Ugarska Monarhija, pa Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca te Kraljevina Jugoslavija, pa Nezavisna Država Hrvatska i Bihaćka republika, pa Demokratska federativna Jugoslavija, Federativna Narodna Republika Jugoslavija i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, pa Republika Bosna i Hercegovina i na kraju Bosna i Hercegovina bez „republike“ u nazivu. A uz to još i sandžaci, kadiluci, okruzi, kotari, srezovi, kantoni, banovine, entiteti, župe, županije, opštine, općine… Što bi Goran Bregović rekao, ko ne poludi nije normalan! A ludi se svako malo, to je sigurno, i naša povijest umnogome jest „povijest ludila“. U skladu s psihologijsko-psihijatrijskim definicijama, našu bi se historiju, ali i historiografiju, moglo dijagnosticirati i opisati uz pomoć nekih pojmova koji se tiču psihičkih poremećaja i bolesti. Histerija (danas uglavnom zvana „konverzijskim poremećajem“) jedan je od tih pojmova. Naša je historija, želim reći, prilično histerična, pa je i njezina historiografija onda histeriografija.

Uz to (premda nisam siguran da se to psiho-profesionalno može povezati s histerijom) dolazi i opsesivno-kompulzivni poremećaj: neodoljiva opsjednutost historijom, zbog koje su, ako zastanemo na Hrvatskoj, svi povijesni događaji prisutni u svakom momentu: „stoljeće sedmo“ bilo je prekjučer, „1941.“ i „1945.“ bile su jučer, a „Oluja“ iz 1995. bila je, evo, jutros. Takva opsesija historijom mogla bi nas navesti na krivi zaključak: da je našim narodima i narodnostima stalo do tradicije i da je pažljivo čuvaju. No, suprotno površnim – bilo priglupim ili licemjernim – narativima, koji oduvijek i neprestance naplavljuju naše umove i osjećanja, i usprkos emfatičkim deklaracijama moćnika i poslušnih nemoćnika, našem narodu i njegovim vođama nije stalo do tradicije. Jer da jest, ne bi svaka nova vlast, sa svojom vojno-političkom moći i ideologijom, čiji je produkt i prethodno tematizirana onomanija, mogla provoditi, bez ikakva otpora, toponimijsko nasilje, niti bi to nasilje nad „nomenima toposâ“ moglo rezultirati nasiljem nad ljudima, odnosno strastvenim zlostavljanjem, protjerivanjem i ubijanjem onih „drugih“ s kojima se stoljećima (upravo tradicionalno!) suživjelo i živjelo. Da je puku i pukovođama stalo do tradicije, opreznije bi se odnosili i prema imenima i prema ljudima. A to toponimijsko nasilje, čim bi se neka vlast vojno-policijskom silom utvrdila na nekom prostoru, bilo je jedna od prvih njezinih akcija. U takvoj perspektivi, perspektivi moći, to je sasvim logično i ispravno jer, znamo, „u početku bijaše riječ“: nikad se ne smije podcijeniti snagu, moć i vlast riječî i imenâ te njihov utjecaj na formiranje i deformiranje svijesti, na ono što se naziva „osvješćivanjem“, premda se najčešće radi o onesvješćivanju maljem ideologije. 

Istinsko osvješćivanje bilo bi posvješćivanje činjenice da „čuvanje tradicije“ nije nekakav autoput kojim se umjerenom brzinom i pravocrtno vozi od zamišljene točke A u zacrtanu točku B. To je prije kao lokalna cesta ili čak šumski put, bez određenog početka i izvjesnog ishoda, što zahtijeva više truda, ali je putovanje mnogo zanimljivije, pa i ugodnije nego na autostradi. Tradicija ili predaja jest neprestana translacija ili prevođenje prošloga u sadašnjost s pogledom na budućnost. Ovaj tekst nije mjesto za ozbiljno razmatranje etimologijâ i za igranje s njima, ali moram barem podsjetiti na dvoznačnost tog tradicijskog i translacijskog prenošenja: u talijanskom se kaže „traduttore, traditore“, prevodilac je izdajnik, što nam sugerira da je predaja uvijek i svojevrsna izdaja „originala“, ali može biti usmjerena i nečem boljem. 

Kao što je rečeno vezano za perojske Crnogorce i njima slične mediteransko-srednjoeuropsko-balkanske kuriozitete, tradicija nije naprosto dana ili „bogomdana“, tako da bi ju se moglo zauvijek konzumirati kao neko neiscrpno i nezagadivo vrelo. Tradiranje je proizvođenje, a to što nazivamo tradicijom proizvod je rada kolektivne i individualne imaginacije u konformiranju s okolnim uvjetima i u opreci spram njih. Zato je svaka tradicija i imaginirana i imaginarna. Takozvano „čuvanje tradicije“ nije konzerviranje nečeg postojećeg, nego neprestano izmišljanje, izumljivanje, u najmanju ruku prilagođavanje i ugođavanje, a navodna konzervativnost zapravo je tek tankim nitima vezana uz prošlost i prvenstveno se tiče sadašnjosti i budućnosti. Oni, pak, koji nastupaju neskriveno revolucionarno, s prekretničkim namjerama, da bi raskinuli s „mračnom prošlošću“, čine se dosljednijima u odnosu spram tradicije, ali ni oni ne uspijevaju izbjeći zamke tradicije: ili nanovo ispisuju pisanu i nepisanu povijest, kako bi ono što je bilo ranije prilagodili svojoj ideologiji, ili ubrzo nakon prevrata stvaraju nove narative, pripovijesti, imaginarije i tradicije, za koje zahtijevaju jednaku pravovjernost i poslušnost kao i oni „bivši“. 

Nema bijega iz prošlosti. Ono što nam se čini kao linearni tročlani niz ili kao piramidalna hijerahijska trijada prošlosti/sadašnjosti/budućnosti tek je circulus vitiosus, začarani, zli krug, vrtnja u neizbježnom, i samo je pitanje kako ćemo se postaviti spram toga jer o tome ovise naša sloboda, naše djelovanje i mogućnost promjena usmjerenih na dobrobit ljudi koji, doduše, radije bivaju objektima negoli subjektima života. Naravno, poželjno je da taj stav bude kritički, ironijski, čak humoristički, te da osvijestimo činjenicu da ništa nije ni oduvijek, ni zauvijek, osim ljudske težnje i čežnje za boljim i dobrim životom, što je i individualno i kolektivno stvar budućnosti čije najbolje projekcije, uz malo pameti i sreće, i mnogo vjere i nade, mogu poboljšati i uljepšati nezadovoljavajuću sadašnjost. 

Kada bismo s takvim odmakom pristupali sebi samima i svemu što smatramo svojim, a onda i drugima i onome što smatramo tuđim, pažljivije bismo koračali po ovoj zemlji i njezinim putevima i stranputicama. Više bismo pazili i na vidljivo i na nevidljivo. Biologijskim i mikologijskim rječnikom rečeno, pažljivije bismo se odnosili i prema pojedinim gljivama na koje naletimo i prema njihovim micelijima kao vrlo kompleksnim i prilično misterioznim podzemnim sistemima iz kojih gljive nastaju. Ili – da ostanemo na terenu biologijske metaforike – trebali bismo se pažljivije odnositi prema tradiciji i prošlosti jer povijest je nalik na teško prohodnu prašumu bogate flore i faune, a ne na podšišan travnjak koji krase pokoji topijar i leptirić.

Signifikantnost u kršu

na klancima i u provalijama
moj je um
koji će odrediti značenje,
koji tumači, koji povezuje sa sobom
koji čita i koji dešifrira krške oblike
kao zatvoreni sistem
pun znakova

porozan, a svejedno
čvrst i pun
vodenih puteva, obično metričkih,
ponekad, doduše, stvaraju
iznenadne u smislu povezane
fraze krškog kamenja
s izostavljanjima.

subjektivno je to čitanje,
kreirano sa specifičnom abecedom
polja, uvala, ponikava i jama,
a moj je um koji
pronalazi značenje
koji želi što više
upiti u potpunim rečenicama

podzemno kao i nadzemno nema nedozvoljenih
interpretacija, nego isključivo
osobno mišljenje i htijenje.
signifikantno individualno, to jest,
i sigurno samo jedan jedini vodeni žlijeb
na eonskoj koži planine,
samo jedna hades-stonoga

u špiljskom carstvu insekata,
singularna stanična kap u
kaši punoglavaca ili
mrtva zvijezda padalica u
živom svemiru dinarida,
ali svejedno referencija
signifié

koju mogu
sebi dati
kao i tebi
čitajući krš
ali ti kažeš: proizvoljno je to

kao da ni ti ne želiš biti voljen

dinaridi

ljudi gledaju svijet obično
sa shakespearovim očima
kao dramu

ali u kršu bolje je
držati se dantea,
jer su alegorije

poput pakla, čistilišta i raja
____– naravno bez religioznog napona –
ovdje geografski prisutni.

prostor i mjesto se ne
mogu čitati bez
subjektivnog iskustva.

prema yi-fu tuanu,
koji je možda najveći geograf
svih vremena

geografija je nauka
o zemlji u smislu
ljudskog doma

rijetko kad u planinama
su tupost i težina
crne materija u unutrašnjosti zemlje

i magnetizam
padina planine, dolina i
fluorescencija širine

toliko sveprisutni
kao na svakom pojedinačnom
mjestu u dinaridima

karta ljudske
svijesti u horizontalnom
i vertikalnom vremenu

ideja da je moguće imati dom
između kamena i zvijezde,
vani, a svejedno

potpuno ovostrano,
krške jame i stijenoviti zidovi
i vrhovi koji pokazuju prema svemiru

božanstvena komedija
ljudske dubine i veličine
istovremeno

savršena metafora zemlje kao
terra humana tog
homo terrae

jedno te isto,
a od drame
nema traga.