Tove Ditlevsen: Djetinjstvo, Lector, Rijeka 2020.

Ovu knjigu naći ćete u dva sjajna prijevoda, jednom hrvatskom, drugom srpskom, dvojice prevoditelja koji osim što poznaju jezik s kojeg prevode, pa čak i jezik na koji prevode, a ovo drugo je već rijetkost u većine onih koji se u nas danas bave književnim prevođenjem, imaju i ozbiljnu književnu kulturu i talent za pisanje, tako da ovaj jednostavan a veličanstven tekst mogu da oblikuju u našim jezicima. Za čitatelja razlog je to za slavlje! I razlog da iz čistog užitka pročita oba prijevoda, jedan za drugim. Hrvatski prevoditelj je Mišo Grundler. Srpski prevodilac je Radoš Kosović. U Hrvatskoj “Djetinjstvo” objavljeno je kao pojedinačna knjiga. U Srbiji, u beogradske Booke, kao dio jednotomne “Kopenhaške trilogije”, u kojoj još su “Mladost” i “Zavisnost”, tojest “Ovisnost”. Držat ćemo se hrvatskog izdanja, premda ćemo čitati i srpsko, zato da razgodimo i raspodijelimo doživljaj, pa da o sva tri dijela, tojest sve tri knjige, kako ih je objavljivao riječki Lector, pripovijedamo pojedinačno.

Tove Ditlevsen danska je pjesnikinja, pripovjedačica i romansijerka, vrlo plodna autorica, rođena u pretposljednjoj godini Velikog rata u ne baš bogatoj kopenhaškoj četvrti, odrasla u jedva funkcionalnoj obitelji, četiri puta se udavala i četiri puta razvodila, rano je stigla do psihijatrijske klinike zbog alkoholizma i tabletomanije, ovisnosti o sedativima. Malo po navršenih pedeset i osam, pred proljeće 1976, ubila se tabletama za spavanje. Zatim je postala slavna, ušla u nacionalni kanon i u školsku lektiru, bila prevođena, a njezina su djela, naročito “Kopenhašku trilogiju”, čitali i komentirali neki od važnijih kulturnih protagonista dvadesetog stoljeća. Recimo, Patti Smith u njoj je prepoznala kroničarku svih marginaliziranih.

“Djetinjstvo” je doista i samo prikaz djetinjstva. Kronika, suho i jednostavno napisana, vrlo okrutna kronika jednog djetinjstva, čija je središnja sporedna ličnost majka. Sa stanovišta ljubitelja majčinstva i fetišista majčinske figure, kakvih je, to znamo, ogromna većina u društvu, ali na žalost i u književnosti, tako da nijedan stereotipno prikazan lik nije toliko lažan kao lik majke u ukupnoj svjetskoj književnosti, i ni od koga književnost nije toliko stradala kao od te velike, ispravne i požrtvovne matere; dakle, sa stanovišta ljubitelja takve majke, mati u ovoj knjizi je strašna. Uistinu, međutim, ona je vrlo realistična. Bliska nekim majkama koje ste dobro upoznali. Vrlo slična mojoj majci, premda manje agresivna. I premda je “Djetinjstvo”, logično, kronika jedne djevojčice, ili sjećanja na djevojčicu, u socijalnom, emocionalnom i psihološkom smisli ovo je, možda na iznenađujući način, međurodni, da ne kažem i intermedijalni tekst. Kod malo kojeg pisca tekst o djetinjstvu istovremeno je u toj mjeri obilježen spolom, a tako otvoren za identifikaciju onih koji pod taj spol nisu podvedeni.

“Djetinjstvo” je i rasprava o djetinjstvu, esej, otvoreni tekst. Nas samo smrt može spasiti od djetinjstva, piše Tove Ditlevsen, gorko odbijajući ideju o mogućnosti odrastanja, ili od mogućnosti nadilaženja djetinjstva odrastanjem. Ma kakvi, doživotno smo zarobljeni u svom tom užasu. Nije mi ovog časa pri ruci prijevod Miše Grundlera, pa ću se u nastavku poslužiti Radošem Kosovićem: “Mračno je detinjstvo, i uvek cvili kao mala životinja, zatvorena i zaboravljena u podrumu. Izlazi iz usta poput pare u zimu, i nekad je premalo, a nekad preveliko. Nikad odgovarajuće veličine. Tek kad ga čovek skine kao zmija svlak, može mirno da ga posmatra i govori o njemu kao o preležanoj bolesti. Odrasli mahom govore da su imali srećno detinjstvo, i možda stvarno veruju u to, ali ja ne verujem. Mislim da su samo uspeli da ga zaborave.”

Posljednja rečenica je, možda, ključna: po Tove Ditlevsen postoje dvije vrste ljudi. Oni koji se sjećaju, ne mogu da prebole. Zdravi su samo zaboravni. Oni su sve preboljeli. Oni su, u mom svijetu bi se reklo, ionako rahat od pameti. “Djetinjstvo” je pomalo disfunkcionalan tekst, razobručen, razvaljen, nesakupljen. Kakvo je i djetinjstvo. Velik i važan tekst za jedan nezaliječen djetinji svijet. I naravno, tekst koji je toliko jednostavan da išće velikog čitatelja. Mišo Grundler (ili Radoš Kosović) priredio mu je, doista, veliki doživljaj. Tove Ditlevsen gospodari unutrašnjim mrakom djetinjstva.

Neki ljudi pišu

Neki ljudi u Hrvatskoj, čujem i čitam, pišu o knjigama. Neke žene, pak, pišu o ženskom pismu, pa onda čitaju samo autorice i u skladu s tim slažu neke svoje osobne kanone. To je sasvim u redu, ukoliko nije uvredljivo. A uvredljivo je, i nepodnošljivo glupo, kada u svakom od tih nekoliko tekstuljaka u nas posvećenih “Djetinjstvu” kao na jedinu referencu i usporedbu naiđemo na Elenu Ferante. Osim što “Napuljska trilogija” s “Kopenhaškom trilogijom” ima samo te veze što je trilogija, Elena Ferrante se uopće ne bavi istim poslom kojim se bavila Tove Ditlevsen. Uspoređivati ih isto je što i uspoređivati MIG 21 i leptira. Oboje, jamačno, lete, ali su neusporedivi. Tove Ditlevsen bila je leptir. A Elena Ferrante, osim što je loš i irelevantan, premda monden pisac, možda i nije spisateljica. Možda je, o avaj, muško!

Bolje bi im bilo da čitaju

Ako zbog neke čudne ljudske navade, ili naprosto zbog čitateljskog netalenta, s nekim već moramo uspoređivati Tove Ditlevsen, i ako objekt usporedbe mora biti žena, uspoređujmo je s Divnom Zečević i njezinim memoarima objavljenim kod Disputa, te s Biljanom Jovanović, važnom i skrajnutom beogradskom spisateljicom. Ovim trima ženama zajednički nije književni stil i vrsta spisateljskog talenta. Zajednička im je preosjetljivost na svijet. Jedna od najdragocjenijih ljudskih osobina.

Nikada me dragi otac nije zagrlio
Strog kao bezrukost

Od kuće je
Odlazio uvijek s paltom
Prebačenom preko ramena 

Prazni i pusti očevi rukavi
Mahali su crnoj zemlji

Vrišteći

Trčao sam
Za njim kroz mahale
Barem da me rukavom dotakne 

 (1979-2021)

*

Lijepo je ovdje –
u kafeteriji studentskog doma
Interijer, za divno čudo
osmišljen, dizajniran

Raduju oko
pastelni tonovi
i puno drveta

Kafa: kako-kad

*

Student za susjednim stolom
kao da ne uspijeva
nečega se prisjetiti –
predugo trese kesicu šećera

*

Neko je, upravo
zavrnuo slavine na banderama
i – narančasta svjetlost prestade
liti po ulici

Zvanično je dan

*

Motam putničku i
brojim, već otrovan,
čikove u pepelnici –
dva četiri šest.. devet!

*

Poput ribica u akvarijumu,
mimoilaze se iza stakla automobili
Sivi, crni, bijeli…

*

Kao da podižem sidro
uzimam s naslona jaknu
Treba isploviti

Preda mnom
bonaca ponedjeljka

Tjeme otoka
u daljini

*

Profinjenim baritonom
srednjoškolski profesor završio je rečenicu i
ne krijući od prisutnih za stolom,
palcem u cipelu vratio
ručku najlonske kese

Došle su kiše

*

U pasažu između zgrada
tu, gdje dogodio se
mladalački, nespretan poljubac
i kratak, prekinut zagrljaj

–

nekoga čeka
grafit sa šifrom
i srcem

*

Istrčala prije ostalih
s beharom u februar
divlja kruška

Sama sada
zebe kraj puta

Spomenu je,
kao krasnu čudakinju,
putnici

Bonovi za gorivo i sramota koju valja sakriti od očiju Isusa Krista

Četvrt stoljeća kasnije, godine 2008, Jovan Radulović priredio je knjigu “Slučaj Golubnjača – za i protiv”, u kojoj je uz vlastiti predgovor i dramski tekst objavio i sedamstotinjak stranica dokumentarnog teksta iz vremena kada je igrana i zabranjivana njegova “Golubnjača”: redaju se političke osude, pojedinačne i kolektivne, kazališne kritike, napadi na autora teksta i redatelja, malobrojne razumom inspirirane obrane, te čitav jedan danas već pojmovno i idejno kriptičan karneval gnjevnih i glasnih, koji se digao iz skoro četrdesetogodišnjega muka i šutnje. Jedni su provjeravati koliko im je dopušteno vikati, a druge je nosio neviđeni bijes, jer su se oni prvi uopće usudili progovoriti. Sama afera, što će potrajati kroz veći dio 1983, zapravo je pokazala koliko je Tito već bio mrtav. Nije to više bila biološka smrt jednoga utjecajnog čovjeka. Bila je to smrt svijeta koji je samo on mogao činiti živim.

Ne pamtim, naravno, kako sam, čitajući je, doživio dramu “Golubnjača” 1983, osim što se sjećam da, naivni sedamnaestogodišnjak, nikako nisam uspijevao detektirati što bi u tom tekstu trebao biti taj strašni nacionalizam. Četrdeset godina kasnije, u pokušaju da se tom vremenskom mašinom vratim u 1983, ponovno sam čitao “Golubnjaču”, i drama me je na nekoliko mjesta ganula do suza. Recimo, postoji to mjesto kavge između dvojice dječaka iz istoga sela, jedan je dječak jedno, drugi je dječak po naciji i vjeri drugo. Jedan je zao i vrlo agresivan, drugi se bezuspješno pokušava obraniti. Ovaj agresivni u onome drugom na sve okrutne dječje načine pokušava iznuditi reakciju, pokušava ga učiniti zlim, ali on se samo zbunjeno povlači, bježi. Prvi dječak je Mićuka, Srbin. Drugi je Škoravko, Hrvat. Mićuka Škoravku govori da je ustaša, ovaj mu kroz suze odgovara da nije. A obojica su, zapravo, duboko očajni. Mićuki treba potvrda da je Škoravko ustaša, jer samo tako on može potvrditi i sebe, i sve ono što u sebi prepoznaje.

Ovo je velika i važna scena, jedna od onih književnih scena u kojima je sadržana cijela jedna epoha. U tu kratku i strašnu igru između dvojice dalmatinskih dječaka će se sliti, i u crnu tačku na kraju Radulovićeve rečenice pretvoriti krvavi rat koji 1991. tek treba da nastupi, u nju će se, u tu crnu tačku na kraju posljednje rečenice, sliti i ona preduga kolona protjeranih dalmatinskih i ličkih Srba iz kolovoza 1995. U toj sceni iz “Golubnjače” naslućeno je i napisano ono što će se u zbilji tek dogoditi, ona je strašna metafora jednoga tragičnog bratskog bezizlaza. A u jami iz ove predstave, fikcionalnoj, scenskoj, teatarskoj, metaforičnoj, ali istovremeno i zastrašujuće stvarnoj, skončale su mnoge onovremene iluzije, ali i sam Jovan Radulović, kojega kao da je začarala i trajno preobrazila afera s predstavom. Nabjeđujući ga, neuko, nenačitano, nepravedno, za nacionalizam u njegovome dramskom tekstu, od Radulovića su njegovi napadači stvorili nacionalista. I kako to često biva, književni tekst bio je mudriji, pametniji i dalekovidiji od vlastitog autora. Kao da je mimo njegovih saznanja “Golubnjača” predskazala Radulovićevu građansku sudbinu.

Godine 2012, povodom tridesete godišnjice predstave, Jovan Radulović je u izjavi za tjednik Vreme rekao: “Golubnjaču je trebalo pustiti da bude pozorišna predstava, da odživi svoj život, i ništa više.” Zvuči jednostavno, skoro banalno u svojoj samorazumljivosti, ali dogodilo se suprotno. A jama koja se rastvorila u jednoj predstavi, ili bolje rečeno u aferi koja je za predstavom uslijedila, nije se više, do dana današnjeg, zatvorila. Cjelokupni kompleks mitomanskih, propagandnih i demonoloških pripovijesti o jamama, koji je bio uvod u ratove devedesetih, a varirali su ga nekim redom srpski, hrvatski i bošnjački nacionalisti, jedni s antikomunističkih, drugi s tobože partizanskih ideoloških postavki, započinje s Aferom “Golubnjača”. I kao usput, jame su između 1991. i 1995. dopunjene novim žrtvama.

U toj svojoj izjavi, pomalo i na izmaku života, Radulović predlaže nešto za što zna da se neće dogoditi: “U intervjuu, povodom izlaska moje nove knjige pripovedaka, rekao sam da bih voleo da nagrađivani i provokativni reditelj Oliver Frljić režira Golubnjaču u nekom zagrebačkom kazalištu. Nisam se šalio. Zaista mislim da je došlo vreme za to. Da je doslovno režira, da ne izostavi ni jednu jedinu reč. Naravno, pre toga gledaoci se moraju pomiriti s tim da su postojale istinske golubnjače, i da su, ne samo nakon dvadeset godina, kod potomaka žrtava, i te kako prisutne posledice golubnjača.” Kao dijete nekoga prethodnog vremena, stasao u sedamdesetim i osamdesetim, kada je doista sve bilo moguće, pa i to da se snimaju filmovi i postavljaju predstave  koje nisu po volji udruženja ratnih veterana, te državnih i partijskih vlasti, Radulović je maštao o nečemu što je u ovom vremenu nezamislivo i nemoguće. Pritom, njemu je na umu Oliver Frljić – koji je, istinu govoreći, ideološki od Radulovića najudaljeniji – jer zna, ili tek sluti da bi on mogao razumjeti ono što je njega preobrazilo, i što je, uostalom, sudbinski i zavičajno preobrazilo stotine tisuća hrvatskih Srba. A s druge strane, Frljić bi, čini se Raduloviću, mogao pročitati taj dramski tekst, koji kao da nakon Dejana Mijača nitko više nije ni pročitao, jer su svi prije čitanja o njemu imali svoje mišljenje.

U vrijeme Afere, Oliver Frljić bio je sedmogodišnjak. Godina 1983. još uvijek nije Frljićevo vrijeme. Ali ni 2012, kada ga Radulović zaziva, u Zagrebu nije više Frljićevo vrijeme. Uskoro, nakon hajki koje su protiv njega vodile udruge ratnih veterana i većina zagrebačkih medija, te nakon brojnih uličnih prijetnji i verbalnih napada, a onda i dvostruke provale u stanove u kojima je boravio, koje je policija, zapravo, odbijala razriješiti, Oliver Frljić će otići iz Hrvatske. Precizno rečeno: bit će iz Hrvatske prognan, te će se u nju vraćati samo kao zaštićeni njemački i europski rezident. Takav, iseljen, braniteljskim udrugama začudo neće smetati.

Jovan Radulović umire u Beogradu 7. ožujka 2018. Njegovim književnim djelom, stilski vrlo uravnoteženim, ali nejednake estetske vrijednosti, hrvatski književni kritičari, a da o profesorima sa zagrebačkih kroatistika i komparativistika i ne govorimo, nikad se nisu bavili, premda je riječ o vjerojatno i najvažnijem suvremenom piscu jednoga od hrvatskih krajolika i kulturno-civilizacijskih areala. U siječnju 1983, kad je planula afera, i kad se predstava “Golubnjača” preselila iz novosadskog Srpskog narodnog pozorišta u beogradski Studentski kulturni centar, Jovan Radulović još nije navršio ni trideset i dvije. Za knjigu pripovijetki “Golubnjača” nagrađen je tada važnom Nagradom Sedam sekretara SKOJ-a, koju je dodjeljivala zagrebačka omladinska organizacija. Redatelj Dejan Mijač nagovorio ga je da po tim pripovijetkama napiše dramu, jedinu koju će u životu i napisati. Umro je u Beogradu, ne navršivši šezdeset i sedmu. Ali već je u siječnju 1983. njegova sudbina bila dovršena, i sve što je Jovan Radulović dalje činio u životu, kao i većina onog što je napisao, bilo je tek odjek nečega što je zapečaćeno i dovršeno.

U ponedjeljak 17. januara 1983, mimo vijesti o velikim događajima, državnim prevratima, zemljotresu na Kefaloniji i Itaki, koji se osjetio i na jugu Hrvatske – Luci Bogišić još nije ni četrdeset devet, Ivo Bogišić je pedesetdvogodišnjak, četiri godine ranije, na Uskrs 15. travnja, grdno su se protresli, kako su reagirali na ovaj potres, gdje su tad bili, što su radili, što su govorili? – na protokolarnim je novinskim stranicama, među vijestima koje govore o administrativnom funkcioniranju države i Partije, objavljeno je da u Zürichu danas započinju pregovori s pedeset najvećih zapadnih banaka o rekreditiranju jugoslavenskog državnog duga, koji tog trenutka iznosi nešto manje od 18 milijardi dolara. Godinama je već, još od posljednjeg Titovog novogodišnjeg govora – u kojemu je umorni maršal izgovorio sintagmu “program ekonomske stabilizacije”, koja će skoro do pred sam rat biti ne samo jedna od najfrekventnijih fraza u javnome govoru, nego i neka vrsta šifre čudesnog izlječenja zajednice – vanjski dug prepoznavan kao najveći problem nacionalne ekonomije, koji onemogućuje dalji ekonomski razvoj Jugoslavije i presudno utječe na pad standarda. Kako su na kraju okončani pregovori u Zürichu, to zapravo nikada nismo saznali, ali su bili dio cijeloga jednog kontingenta vijesti i izvještaja, koji su stvarali neku zlokobnu omaglicu koja se spuštala nad jugoslavenskim društvom. Sredinom svibnja prošle, 1982. Milka Planinc, hrvatska političarka, upravo ona koja je zamijenila Savku Dabčević-Kučar na čelnom položaju u hrvatskoj Partiji, zamijenila je Crnogorca Veselina Đuranovića na položaju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. U ratu mlada partizanka, koja je poslije uspjela završiti Višu upravnu školu u Zagrebu, Milka Planinc bila je vješta forumska političarka, koja je umješno izbjegavala svaku nepotrebnu konfrontaciju, što ju je, bit će, i preporučilo za jugoslavensku premijerku u to osjetljivo posttitovsko doba. Ali naravno, za razliku od svoje čuvene prethodnice, koja je doktorirala na učenjima Johna Maynarda Keynesa, tvorca makroekonomije i teoretičara državne intervencije u gospodarstvo, Milka Planinc zapravo nije imala pojma o ekonomiji. Optimist bi, vjerojatno, konstatirao da nije ni morala imati pojma ako je bila dobra organizatorica i ako je umjela vješto birati ministre, ali taj optimist, vjerojatno, nije doživio ni mandat Vlade drugarice Planinc, kao ni sve ono što je potom uslijedilo.

Pred novu 1983. godinu nastaju prve programirane nestašice robe široke potrošnje. Najprije je nestalo čokolada, zamijenile su ih šećerne table, pa čokoladnih bombonijera, koje su u Jugoslaviji imale status potrošačkog kulta, toliki odnosi među ljudima razrješavani su Kraševim bombonijerama, pa su se do proljeća javile prve nestašice kave, deterdženta i ulja. Vlast je apelirala na građane da ne stvaraju zalihe. Novinski su komentatori trbuhozborili da nestašice i nastaju zato što ljudi pune špajze i garaže robom iz samoposluga. Pojavili su se crnoburzijanci, nastupila je duga era, koja će potrajati sljedećih nekoliko godina, trgovanja mimo dućana i samoposluga. Prethodnica ovim nestašicama, koje će se za vladavine Milke Planinc samo produbljivati, povremeno zadobivajući groteskne razmjere, bila je, opet programirana, nestašica automobilskog goriva. Naime, jugoslavenska vlada bila je obuzeta fiksidejom o godišnjoj uštedi nafte i naftnih derivata do dvadeset posto u odnosu na potrošnju u prethodnim godinama, i onda su započeli s primjenom te ideje na način na koji se to i inače pod komunizmom radilo – u ovom slučaju svejedno jesu li na vlasti Staljinovi ili Titovi učenici – od baze, od svakog građanina i njegova rezervara, njegove motorne pile, kosilice, automobila… U listopadu 1982. Savezno izvršno vijeće je donijelo odluku o racioniranju potrošnje naftnih derivata i o uvođenju vaučera, tojest bonova za njihovu kupovinu. Bonovi su bili tiskani u državnoj štampariji novca, za svaki mjesec posebno, i nije ih se moglo prenositi u sljedeći mjesec.

Prema usvojenim pravilima, koja će važiti kroz cijelu 1983, a zatim i kroz 1984. godinu, i tek će se neznatno mijenjati i prilagođavati, svaki vlasnik motocikla i motorne pile, te kosilice i motokultivatora imao je pravo na pet litara goriva mjesečno. Vlasniku osobnog automobila pripalo je pravo na 40 litara mjesečno, dok su vlasnici traktora i građevinskih mašina, od buldožera do miješalice za beton, imali pravo na 500 litara. Najviše su dobili vlasnici motornih vozila preko sedam tona nosivosti, te vlasnici autobusa. Premda su se doneseni propisi i na njih odnosili, oni su praktično imali pravo na onu količinu goriva koju su trošili i prije krize. Ali samim su tim postali vlasnici dragocjene deficitarne robe, te su se našli pred grdnim izazovom da je počnu preprodavati. Tako je vrlo brzo, još prije ljeta, zaživjelo kriminalno tržište dizel gorivom, a gradski i lokalni autobusni promet postao je vrlo neuredan. Naime, premda su autobusi dobivali goriva koliko su ga i ranije trošili, najednom su njihovi motori počeli gutati dvostruko više. Kako? Svi su dobro znali kako, ali više nitko, uključujući ni miliciju ni sudove, nije mogao razriješiti problem. Uvođenjem nerazumnih propisa, pravila i zakona vlada Milke Planinc je u rekordnom roku stvorila nefunkcionalno društvo, u kojemu svi, prema vlastitim mogućnostima, krše donesene propise, pravila i zakone, jer zajednica drukčije ne bi mogla funkcionirati. Umjesto da se nauče pameti i promijene strategiju, državne su se vlasti sve do kraja mandata savezne premijerke bavile uzaludnim pokušajima da doskoče građanima u njihovom zaobilaženju pravila, propisa i zakona. Vladavina Milke Planinc stvarala je niz bizarnih problema, neugoda i zastoja u životnoj svakodnevici praktično svih građana, jer bi se svatko, koliko god, možda, bio statusno ili materijalno zaštićen, morao svakodnevno suočiti s posljedicama nerazumne Vladine štednje, s nestašicom svega i svačega, sa strogo racioniranim materijalnim i ekonomskim preživljavanjem pojedinca i zajednice, ali kako je ovo istovremeno i vrijeme liberalizacije društva, oslobađanja od ideoloških i administrativnih stega, te vrijeme narastajuće slobode mišljenja i govora, vladavinu Milke Planinc neće obilježiti ni osjećaji poput straha, strepnje i nesigurnosti. Nije nam se 1983. činilo da bismo u jednom trenutku mogli ostati gladni: bili smo siti i zadovoljni, imali smo novaca taman koliko nam je i trebalo, a ako smo ga imali više nego što nam je trebalo, kod švercera smo po crnom kursu kupovali njemačke marke. Nismo 1983. imali osjećaj da nailazi neka opća propast, nikakve apokalipse nije bilo u našim glavama i iznad njih. Bila je to godina kada su naši roditelji, vjerni članovi SKJ, svjesni ili nesvjesni poklonici druga Tita, pomalo shvaćali karnevaleskni karakter Partije i svih partijskih ceremonijala. Shvaćali su koliko je neozbiljan taj maleni samoupravni i jugoslavenski svijet koji su desetljećima stvarali. Stvarnost je bila negdje drugdje, a oni kao da su bili anestezirani crvenom iluzijom, pa su još uvijek izbjegavali s tom stvarnošću uspostaviti bilo kakav bliži kontakt. Vladavina Milke Planinc nas je, sa svim tim smiješnim i manje smiješnim nestašicama – da, u jednom je trenutku nestalo i higijenskih uložaka i tampona! – uvela u dugu sezonu beznađa, koja će na kraju i obilježiti naše živote pod više različitih država i u različitim društveno-ekonomskim sustavima.

Da, naravno, znatno više bonova za gorivo pripalo je takozvanim terenskim radnicima, pa su se onda prvih mjeseci 1983. mnogi bavili dokazivanjem da su u statusu terenskih radnika. Po automatizmu terencima su postali seoski veterinari i liječnici. Moj otac, koji je 1983. još uvijek, pored svog posla na Prvoj internoj klinici koševske bolnice, gdje je bio primarijus, jednom tjedno odlazio na Pale i na Sokolac, gdje je još kao mladi liječnik krenuo ići u vizite, dobio je dvostruko sledovanje bonova. 

Zanimljivo je, međutim, sa stanovišta sjećanja na Jugoslaviju i socijalizam, prisjetiti se da je dvostruka količina goriva, uz, recimo, invalide, pripadala i vjerskim zajednicama, te svakom pojedinom svećeniku, župniku, parohu ili seoskom imamu. Moja mati imala je u to vrijeme svog taksista Jozu, katolika i Hrvata, rodom odnekud iz Srednje Bosne. Vrlo tih, bljedunjav muškarac, ranih tridesetih, već je narodio četvero djece, s licem Alojzija Stepinca. Izgledao je, doista, kao Stepinčev dvojnik. Za Javorku on nije znao tko je ni što je, ili je, možda, slutio. Moja mati će te 1983. navršiti četrdeset i jednu, morile su je migrene, morila ju je njezina narav, potpuna upućenost na samu sebe, ali je za ljude poput Joze uvijek imala srca. Identificirala se s nevoljnicima da bi izbjegla obaveze prema bližnjima. A Jozo je, u ta vremena i u tom Sarajevu, u tvrđavi onoga najneugodnijeg policijskog partijaštva, u svom starom rashrndanom bijelom mercedesu, uz komandnu ploču imao zalijepljen maleni, možda centimetar i pol visok križ sa sitnim raspetim srebrnim Kristom. Jednoga dana, kada ju je, onako nervoznu, vozio na posao, tada je radila u Zemaljskom muzeju, križa više nije bilo, nego samo trag ljepila na crnoj plastičnoj pozadini.

– Je li ti to neko nešto rekao? – upitala je moja mati Jozu.

– Ama jok, ko bi meni šta govorio, gledaju ljudi svoj poso.

– Pa što si ga onda skinuo?

– Zato što mi je kod kuće.

– Pa do sad ti je bio i u autu, i kod kuće.

– Jest, Bog je sa čovjekom, ako čovjek vjeruje – mudrovao je Jozo.

– Daj, bolan Jozo, nemoj me zajebavati, reci šta je bilo.

– Ništa, brate, nego je moj fra Nediljko dobio isto benzina koliko i ja, da obilazi župu, koju može obići i pješke, a ja ovim hranim svoju djecu. Pa ko rekoh, neka dragi Isus ne gleda tu sramotu.

I uvijek bi se mojoj ludoj majci oči punile suzama dok bi po stotinu puta pripovijedala tu priču o Jozi i njegovom Isusu. Zahvaljujući njezinom opsesivnom ponavljanju valjda sam je i upamtio, te je udjenuo u povijest 1983. godine.

Sine digni glavu šta ti je sine
svakog sam dana molila gospoda da se vratiš
čitav i neozleđen
sine zašto ćutiš
Ja sam invalid mama ne mogu ovde da živim
shvataš li mama ovo su krhotine
sve se u krhotine
rasulo
sećaš se kako sam malen pljusnuo u baru
tata me je podigao a ja sam plakao bojao se da se ne udavim
a pamtiš li kako sam na biciklu zamalo podleteo pod kamion
sećaš se kako sam posle rekao da mi je to najstrašniji dan u životu
u stvari mama najstrašnije je onda kad više nije strašno
svi smo invalidi mi koji smo se odande vratili
ja eto zavidim ljohi i serjoži što su odmah razneti na komade
znaš onaj kiselkast zadah u mesari
samo to nije svinjsko ni goveđe meso već ljoha serjoža njih je raznelo a mene
ni okrznulo
a ja im svejedno zavidim oni nisu stigli nikog da ubiju
a kod mene stalno dolaze i ćute dolaze i ćute ja ne mogu mama
votka mi na usta izlazi a oni i dalje dolaze i ćute prokleti bili ćute
ja ih pitam šta hoćete od mene oni ćute
ne mogu da ih oteram ne mogu da ih ubijem
još jednom
Kome da se molim
gde je bio tvoj bog kad nam je rečeno da idemo na vežbu
gde je bio kad smo pucali u njih
iz daljine da im ne vidimo lica
bilo je mnogo strašno mrzeli su nas pa šta ako su civili
strašno sam želeo da živim
sada više ne želim a onda sam tako želeo
da mama oni dolaze bez lica dolaze i ćute
a možda to dolazi bog a
ja sam u njega pucao mama
to sam ga ja ubio.

*09.08.2022*

Anton Pogrebnjak (Антон Погребняк; 1978, Lenjingrad) ruski je pesnik, prozni pisac, dramaturg, magistar fizike. 

Pesma je objavljena u najnovijem broju onlajn časopisa ROAR (Resistance and Opposition Arts Review/Вестник антивоенной и оппозиционной культуры) koji je pokrenula i čijim se uređivanjem bavi spisateljica Linor Goralik. 

ROAR objavljuje poeziju, prozu, umetničke radove iz oblasti muzike, veb-dizajna, vizuelnih umetnosti koji govore o ratu u Ukrajini i koji su u suprotnosti sa zvaničnom kulturom lojalnom aktuelnoj ruskoj vlasti.   

Priredila i prevela Nada Petković

Reče mi jedan – a davno je to bilo, ima tome haman i trećina vijeka – reče mi taj jedan dakle: “Oni su drukčiji od nas, oni su nevaspitani, nekulturni, nemoralni. Oni smrde!”

Nisam ništa znao o njima, pa ni ne rekoh ništa, ali pomislih – ovaj je ksenofobično đubre. Ja neću da on i ja budemo isti “mi”.

Prođe nekoliko hefti, ne vidjeh ga, a ne poželjeh se ni mimoići na ulici sa njim.

Odoh tramvajem u prodavnicu jedan dan da kupim kiselog kupusa, čuo ima ga tamo. Uđem u prodavnicu, svega ima, al’ kupusa nema. Pitam đe kupus, ima l’ ga, nisam valjda džaba doš’o, a oni kažu – ima, al u drugoj ga prostoriji drže, u kaci.

“Može jedna osrednja glavica?”

“Može.”

“Kol’ko je?”

“Tol’ko.”

“Može i jedan vel’ki eurokrem blok?” (to da imam čime prekratiti vrijeme u tramvaju u putu nazad).

“Može, tol’ko i tol’ko.”

“Hvala, doviđenja.”

“Prijatno.”

Stavili kupus u kesu, pa je zavezali, pa tu zavezanu u još jednu kesu. Ja u tramvaj, sjedem, a kesu sa kupusom pod sjedalo, a one uši od kese zakačim sa strane, da se kupus ne otkotrlja kroz tramvaj. Uđoše trojica na sljedecoj stanici. Oni o kojima je onaj moj s početka ovog kazivanja pričao. Nije vala moj, gluho bilo i daleko, al’ kažem moj da se zna o kome govorim. A nije moj, nit’ sam ja njegov. Pitaju ima li mjesta, ima rekoh, pa sjedoše – dvojica preko puta mene, jedan kraj mene. Kako se vozimo, tako se nešto poče čuti u tramvaju. Nešto smrdi, bogami. Što dalje idemo, ono sve gore smrdi. Ja jedem onaj eurokrem blok, a on jede mene, tol’ko smrdi. Nije valjda, majku mu, da je onaj bio u pravu? Neće valjda biti da ovi stvarno smrde? Al’ da nešto gadno tukne u tramvaju – tukne. Izađoše oni par stanica prije moje, al’ onaj smrad ne jenjava nego sve gori i gori. Ustadoh ja na mojoj stanici, odvezah uši od kese od sjedala pa kesu s kupusom u ruku, kad me iz kese zapahnu – smrad kiselog kupusa u plastičnoj kesi u toplom tramvaju – zamanta mi se u glavi. Pa kontam, mogli bi oni sada nekima tamo svojima reći za mene i vake k’o ja – oni smrde. I bili bi u pravu. Nije tu kiseli kupus smrdio. Dobro jes’, al’ nije kupus bitan, kupus je ovdje bio samo medij. Smrdilo je ono đubre ksenofobično i smrdio sam ja jer sam dopustio da njegove riječi u meni posiju klicu predrasuda.

U centru grada, odmah pokraj predsjedničke palače, mala je ludnica.

Sagrađena u davna vremena, dok su još svi bili okupljeni oko istoga trga i istog Boga, i luđaka još nije ni bilo, nego bi se u ludnicu zatvarala gospoda s mnogo briga i gospođe u ljubav razočarane, kasnije, kako se grad razvijao, trebala je biti preseljena negdje na periferiju, tamo gdje ludnici i jest mjesto. Ali svaki put bi se pred selidbu događalo nešto nepredviđeno: udario bi potres, naišla bi kuga, neko bi dijete srušilo svijeću u kući pa bi izbio strašan požar, pao bi usred proljeća veliki snijeg i ne bi se otopio sve dok ne bismo pozaboravljali na selidbu, ili bi se zbilo nešto manje dramatično, uhvatila bi nas neka bezvoljnosti, odnekle bi zapuhao neki čudan vjetar, pa se radnicima ne bi dalo da rade, selidbenicima se ne bi dalo da sele ludnicu, a onda je, nakon stoljeća ili dva, napokon netko shvatio da postoji neki razlog, koji je iznad svih ljudskih razloga, zbog kojeg mala ludnica mora ostati tu, odmah uz predsjedničku palaču, na najljepšem mjestu u gradu.

Na kraju je u predgrađu i sagrađena velika ludnica, onakva kakva postoji u svakome glavnom gradu, s brojnim odjelima i sporednim klinikama, sa čuvenim psihijatrima i jednako čuvenim luđacima, advokatima, generalima, glumcima i profesorima botanike, kojima se nešto zbilo u duši, provalio im se dušin strop, pa su trajno ili privremeno sišli s uma. Silazak s uma nikad se u našem gradu nije smatrao nečim zazornim, kao što je to u drugim gradovima i selima naše zemlje, a onda i drugdje u svijetu. Silazak s uma nesretan je slučaj: kao kad se netko zagleda u ogledalo da razmrsi zamršenu trepavicu, pa se onda toliko ogledalu primakne, jer teško je istim se okom zagledati u čvor na trepavici iznad oka, da kroz ogledalo prođe na drugu stranu. S jedne je strane zrcala razum, s druge je strane ludilo. Svakome je može dogoditi da pređe na drugu stranu i da ugleda sebe u fotografskom negativu.

U maloj ludnici su, nakon što je sagrađena velika ludnica, ostali jedan liječnik i jedna medicinska sestra, jedan snažni i šutljivi medicinski brat, čija prijeteća pojava upozorava luđake i luđakinje na to da na tom mjestu postoji prevlast razuma. U maloj je ludnici oduvijek bilo sedam luđaka. Ranije se znalo da osmi ne smije sići s uma, pa se godinama znalo čekati da umre jedan od ono sedmero u maloj ludnici na glavnome trgu, a nakon što je sagrađena velika ludnica građanima je dano po volji. Nekad se u ludnicu ulazilo kao u akademiju. Danas u ludnicu se ulazi kao u bilo koju bolnicu. Ali samo u veliku ludnicu. Mala je ostala ista.

Pete godine rata u ludnici je ostalo njih šestero: jedan muški i pet žena.

Onda je sama od sebe došla, tako da je nitko nije doveo, gospođa.

Rekla je imam troje djece, a jutros je pala mina u dvorište između zgrada i u prvi mah mi ubila svo troje djece. Raznijela ih u komade, kao vijci da su poispadali iz dječjih igračaka, pa ruke na jednu, a noge otišle su na drugu stranu. Tijela naslagala se kao cjepanice. A glave ostale u zraku, da me gledaju sa zebnjom i strahom: nismo ništa uradili, mama! Kao da su krive što je neprijatelj ispalio minu, i što je mina pala između njih, kao smijeh što padne među djecu koja se igraju.

Uto se pojavio Bog, rekla je, i rekao je Bog da ovo nije pravedno, da ovako ne može biti pod njegovom Božjom voljom, pa mi je nazad sklopio djecu, rekla je, zavrnuo im vijke u ramenima, glave im naglavio na vratove i tijela, privrnuo im noge, pa ih pustio da naokolo jure, a meni je rekao, rekla je, da je sad na meni da učinim ostalo.

Upitala sam ga, što je to, Bože moj, što ja mogu učiniti nakon što si ti učinio sve? A on mi je rekao: to da zaustaviš rast kose, to da zaustaviš rast svojih noktiju! Samo to, rekao joj je Bog, i tvoja će djeca nastaviti da žive.

Došla sam tu, rekla je, jer nigdje nego tu moguće je zaustaviti rast noktiju i kose.

Jedini liječnik, starac, odavno za mirovinu, prihvatio ju je bez riječi. Nije je pokušavao razuvjeriti, jer nema smisla u ime razuma razuvjeravati luđake. Medicinska sestra pomilovala ju je po glavi, i rekla: imate tako lijepu kosu, vi ste prava gospođa! Medicinski brat ju je odveo u njezinu sobu.

Sjedi zagledana u šake, ispružene na stolu. Osjeća kako joj se znojni dlanovi lijepe za furnir. Suze joj teku niz obraze. Polumjeseci uvrh noktiju najprije bivaju krvavo-crveni, a onda izbiju i prve kapi tamne, zrakom bogate krvi, koja kao da je nekim čudom ravno iz srca izbila u prste.

Svakog popodneva u sobi za posjete gospođa sjedi s jedne strane stakla, a s druge strane su gospodin i njihovo troje djece, dva dječačića i malo veća djevojčica. 

Djeca grajaju, ona bez riječi plače.

A kosa joj crvena. 

Za Đebu

Otkad sam upoznao čuda kalendara, čudim se kalendaru. Otkako sam počeo o kalendaru razmišljati, mislim da s njim nešto ne štima. Naravno i logično, ne dovodim u pitanje ni astronomiju, ni matematiku, ne prigovaram čak ni religiji i politici, koje su se astronomijom i matematikom igrale; samo razmišljam i čudim se. I čini mi se da je kalendar ponajčudniji kavez u koji stavljamo zbivanje – kozmičko, prirodno, životno, ljudsko – smatrajući da smo nešto uhvatili, pod svoju kontrolu stavili i zarobili, ne mareći za to što između rešetaka kaveza mnogo toga, ako ne i sve, curi, prelijeva se u beskraj neuhvatljivog. 

S tristo šezdeset i pet-šest dana jedne godine davno sam se pomirio, kao i s trideset dana ili trideset i jednim danom u jedanaest mjeseci jedne godine. Ali onaj dvanaesti, a po redu drugi, februar ili veljača, čak i mimo etimologije njegovih imena, neprestance me žulja. Džaba znanost, džaba objašnjenja – nikako da se pomirim. Ne samo da je kraći od drugih, tridesetodnevnih i tridesetjednodnevnih mjeseci, nego ima i dodatni dan, dvadeset i deveti, koji poput tromba luta krvotokom kalendara i svake četiri godine izazove incident, ozakonjeni prijestup. 

Taj dvadeset i deveti može biti simbol gubitka nečega što nemamo, premda nam naš osjećaj govori drugačije; simbol očekivanja nečeg izvjesnog, za što nam ipak treba i nada, jer ne znamo hoćemo li tu izvjesnost doživjeti. A može biti i simbol svih propuštenih šansi da nešto važno učinimo, ili s ljepše strane: simbol onog momenta u kojemu to što je važno, a bilo je propuštano, naposljetku učinimo.  

Nešto od toga pronašao sam u pjesmi „February 29“ američke pjesnikinje Jane Hirshfield, koja je 24. veljače 2023. navršila sedamdeset godina, a u svojoj pedeset i devetoj napisala je tu pjesmu o dvadeset i devetom danu drugog mjeseca. 

Objašnjavanje pjesama – stručno, „objektivno“, poetičko – često je nalik na objašnjavanje viceva: demistifikacija onoga što je smisleno samo dok je misteriozno, gorak okus znanja, kavez svjesnosti na onome što je smisleno samo dok slobodno pliva po podsvjesnom i nesvjesnom. Međutim, ponekad takva objašnjenja, pogotovo ako su autopoetička i biografska, rasvijetle neke šifrirane detalje i obogate čitanje, doživljavanje i razumijevanje pjesme, ne oduzimajući ništa magiji ustihovljenih misli i riječi. Zato navodim objašnjenje koje je Hirshfield jednom ponudila pišući o ovdje prenesenoj i prevedenoj pjesmi:

„Iza ove pjesme, napisane 29. veljače 2012. godine, krije se smrt prijateljice. Mjesecima prije toga darovala sam joj tradicionalnu reprodukciju čuvene kineske slike na bambusovoj dasci. Komentirala je, sa svojom uobičajenom uređenošću svih unutrašnjih stvari, kako je teško tako dobro naslikati kravu s prednje strane. Njezina je smrt bila neočekivana, njezino pismo, koje nisam željela pospremiti, još uvijek je bilo na mom kuhinjskom stolu. Dodatni dan moje godine kružio je oko njega.“ 

Dodatan dan –

kao peta krava na slici,
koja gleda u tebe,
pravo u oči,
iz svojih crnih i bijelih pjega.

Dodatan dan –

slučajan, zasigurno:
napravljeni kalendar koji se spotiče o onaj pravi
kao pijanac koji zapinje za prag
prenizak da ga vidi.

Dodatan dan –

s drugom šalicom crne kave.
Prijateljski telefonski poziv nalik na poslovni.
Vraćena pošiljka.
Nešto dodatnog posla, ali ne previše –
taman za jedan dan.

Dodatan dan –

prilično sličan prostoru između vratâ i dovratka
kad je jedna soba osvijetljena, a druga nije,
i jedna prelazi u drugu
kao žena koja mijenja maramu.

Dodatan dan –

neobičan kao svaki drugi.
Pa ipak,
ima u njemu neke velikodušnosti,
kao u pismu koje se može ponovno čitati nakon što njegov pisac umre.

(Jane Hirshfield, „February 29“, u: Jane Hirshfield, The Beauty, New York: Alfred A. Knopf, 2017., str. 77–78.)

Kad moja draga izađe šeta kupuje ponekad (sad sve rjeđe) otputuje, ja najviše volim što će se vratiti. Dok je čekam napišem svoje tekstove prikupim zanimljive vijesti smislim šale, kada se vrati htio bih je lijepo dočekati obradovati razveseliti malo se udvarati, sve što samo njoj govorim odjednom kazati. Ona obično izađe na kratko, brzo će, a meni se brzo oduži. Kad otvori vrata opkolim je zagrljajima riječima pričama, ne mogu stati od veselja. Toliko se obradujem da zaboravim upitati kako joj je bilo je li dobro putovala je li se umorila, baš sramota, kao da sam neka nepristojna osoba. Ali, srećom, večera još topla, a i boca otvorena.