Ležim na leđima u krevetu svoje sobe u Ohridu i zurim u plafon. Krajnje je vreme da se ova soba okreči. Prošlo je pet, možda i šest godina od prethodnog krečenja. Pri vrhu zida u samom uglu vidim jednu rupicu rascvetalih kraka. Brojim ih do osam. Liči mi na pauka, ali se ne mrda. Ispružen pokušavam da razaznam šta je to: pukotina u zidu ili insekt? Kažem sebi: ovako ću ležati bar petnaest minuta, ako se „to“ ne pomeri, sigurno nije živo već je pukotina, mali proizvod vremena. Izdržavam tako vrebajući petnaestak minuta… i ništa, ni makac. Ustajem i sa strane, viši za metar i tridesetak centimetara, opet gledam nagore. Iz ovog  položaja, prizor postaje trodimenzionalan. Sada je već više nego jasno da je gore, iznad moje glave, jedan veliki, baš veliki pauk. 

Izgleda kao da i insekt shvata novu situaciju. Odjednom svih osam krakova  počinju da se miču i životinja se nesumnjivom brzinom daje u beg. U mojoj grozničavoj reakciji grabim prvi predmet, jednu krpu, i poskočivši pokušavam da ga tresnem. Аli sam ga samo malko potkačio – protivnik je bio prebrz  za mene. Pretrčao je plafon i već se spuštao u sigurnost tame iza ormana. Pre nego što mi je nestao s vidika, pogodio sam ga još jednom, ovog puta preciznije: s otfikarenom nogom pao je na pod, ali se dočekao na preostale noge i ošamućen, ranjen, vukao se i panično pokušavao da šmugne između dva rebra na parketu. Ali sad sam ja bio u prednosti, s navučenom nanulom gazim njegovo veliko, ranjivo telo. 

Izuvam nanulu, on prignječen, već mrtav, a pipci još trepere. 

Salvetu kojom sam obrisao nanulu bacam u ve-ce šolju. Puštam vodu.

Vraćam se u sobu, ali nekako mi nije više do ležanja. 

Hajde na plažu, kažem u sebi gotovo ljutito, propustićeš kupanje.  

Annie Ernaux: Događaj, Kulturtreger i Multimedijalni institut, Zagreb 2022.

Mala, od dlana veća knjižica, jedva pedesetak autorskih stranica odštampanih vrlo krupnim slogom na nepunih stotinu stranica: pročita se u jedno popodne. Strašno popodne. Knjigu je s francuskog dobro prevela Milena Ostojić, objavili su je, svibnja 2022, Kulturtreger i Multimedijalni institut. Kada bi postojala školska lektira za građane, kao što postoji školska lektira za đake, “Događaj” Annie Ernaux ove bi godine neizostavno bio knjiga iz obavezne lektire, koju bi se moralo pročitati prije sudjelovanja u javnim i kavanskim debatama. Prije referenduma, izbora, glasanja i opredjeljivanja građanin bi pred anketarima i izbornim komisijama morao odgovarati na pitanja o knjizi.

Annie Ernaux (1940.) francuska je spisateljica, jedan od najvažnijih europskih pisaca današnjice. U svojim knjigama uglavnom ispisuje autobiografski, povremeno i autofikcionalni tekst, koji kao cjelina predstavlja jednu intimnu, obiteljsku i društvenu povijest druge polovine dvadesetog stoljeća. I to dominantno žensku povijest. Ne samo da ju je pisala žena, iz ženske perspektive, nego je to povijest o ženi. Ali odmah zaboravite na predrasude koje biste mogli imati prema toj “vrsti” književnosti. Ernaux, naime, nije vrsta. Ona je neusporediva. I premda nipošto ne bježi od ideologije, niti kamuflira svoja uvjerenja, kod nje nema stilskih ni estetskih, nema književnih ustupaka ideologiji.

“Događaj”, kako je datirano nakon posljednje rečenice u knjizi, pisala je od veljače do listopada 1999, a objavila ga je godinu kasnije. Bilo joj je šezdeset, pisala je o onome što se zbivalo kad joj je bilo dvadeset i tri, a čime je obilježen cijeli njezin život. Formativni događaj i doživljaj, trenutak gorkog sazrijevanja: abortus. Prema ovom kratkom spisu, za koji je autorici trebalo pola života, nedavno je snimljen veoma zapaženi, hvaljeni i nagrađivani film, koji je ove godina prikazivan čak i u našim kinima. Premda naturalistički vrlo upečatljiv, dobar i živ, film redateljice Audrey Diwan djeluje utješno u odnosu na knjigu. Film i kada je dobar već je po logici žanra utješno sentimentalan u odnosu na književnost. U književnosti nema utjehe

Abortus je 1963. u Francuskoj isključivo ilegalan. Ne samo da ga je zabranjeno počiniti, nego je to zazorno, dostojno svakog prezira, možda i nepatriotski, u svakom pogledu odvratno. Francuske i abortusa dodiruje se i Tonny Judt, u svojoj genijalnoj povijesnoj sintezi “Poslije rata”, opisujući javno priznanje ili peticiju – jednu od, možda, i najsnažnijih intelektualnih gesti te vrste u našemu vijeku – koju potpisuje nekoliko stotina Francuskinja, intelektualki, umjetnica, spisateljica, na čelu sa Simone de Beauvoir, kojom svaka od njih priznaje da je ilegalno abortirala. Bilo je to priznanje o izvršenju kaznenoga djela, izazov pravosuđu i državnim vlastima. Ili ćete legalizirati, te na taj način humanizirati pobačaj, ili ćete pohapsiti i na robiju poslati sve ove žene.

Annie Ernaux po sjećanju, dubinskom evokacijom, čupajući događaje iz vlastite utrobe, opisuje kako je izgledao njezin ilegalni pobačaj 1963, u Francuskoj, naprednoj i već relativno bogatoj i uzorno slobodnoj zemlji. Najprije, kako naći onoga, ili onu, koja će učiniti to? Ili koga iz svoje okoline upitati gdje se i kod koga radi to? A tek zatim slijedi ostalo. Zanimljivi su i reci, malena poglavlja, posvećeni liječnicima, onim privatnim i onim koji su dio iluzije o javnome zdravstvu, kojima mlada djevojka, nakon što ustanove da je trudna, pokušava reći što će uraditi. Njihove reakcije izazovne su barem na dva načina: oni reagiraju kao ljudi koje se upravo uvlači u počinjenje kaznenog djela, i reagiraju kao nositelji određenih stavova, ideoloških, moralnih, kulturnih, koji su po djevojku zastrašujuće pogubni. Abortus je ritual samosramoćenja. I naravno, abortus je u ilegalna doba masovan. Jedne ga prežive, a druge, bogme, baš i ne. Ili ga, u nekom dubinskom smislu, ne preživi nijedna. Životno sazrijevanje oblik je propadanja u poniženje. Ovo je, možda, i najdramatičniji mogući oblik toga.

Muškarca koji je sudjelovao u stvaranju preduvjeta za ovo u priči, naravno, nema. Zanimljivi su, i za čitatelja važni, načini na koji ga nema. A njezin odnos prema onome što u njoj raste je ultimativno negativan. U filmu za to se traži i nalazi socijalno opravdanje i objašnjenje, dok u knjizi tog suvišnog opravdanje i objašnjenja nema. Ili ga ima u nečemu drugom, što je puno teže za objasniti. Ali ono što je najčvršće, što je naprosto nezaustavljivo jest njezina odluka da se oslobodi onoga što u njoj nepozvano raste. Nakon što pobaci, otići će da se ispovjedi. To tako prođe da se za sva vremena oslobodi Crkve i crkvene vjere. Tu okolnost, kao i mnoge druge, silno važne, Annie Ernaux opiše u jednoj rečenici.

Nitko i ništa neće zaustaviti ženu koja je odlučila abortirati. To sam načuo u djetinjstvu, prisluškujući ispod stola odrasle ženske razgovore. Odraslih muških razgovora bio sam lišen. O tome, o toj odlučnosti, govori knjižica Annie Ernaux. U jednom trenutku ona tu priču povezuje s pričom kosovskih migranata, koje ništa ne može zaustaviti da ne pređu granicu i Kanal i ne uđu u Veliku Britaniju. A žena koja je nad njom izvršila pobačaj postaje slična onima koji se za novac bave prebacivanjem migranata preko granice. Najvjerojatnije su vođeni pohlepom, ali možda negdje duboko u nekome od njih postoji i neki plemenit razlog. Ali ne treba imati prekomjerne iluzije. Važno je pročitati ovu knjigu. Kada su vaša tijela u pitanju, na svaki način možete biti protivnici pobačaja. Imate pravo i na odbijanje razgovora s onima koji to čine, odbijanje pripadanja zajedničkoj kulturi. Ali nemate pravo raspolagati njihovim tijelima, ni njihovim pravom na izbor. Ova knjiga vam pokazuje zašto nemate to pravo.

Anton Ingolič: Gimnazijalka

Nakon što sam, valjda, pročitao već sve knjige u Dječjoj biblioteci Vlatko Foht, na Višnjiku, u Sarajevu, na pult, pred bibliotekarku, priložio ovu knjigu. “Ne može, to nije za tebe… Nije za tvoj uzrast!” Bila je to jedina knjiga u biblioteci koja nije bila za moj uzrast. Bio sam, čini mi se, desetogodišnjak. Noni sam rekao da mi ne daju tu knjigu, a da je ja moram pročitati. Premda je znala o čemu je knjiga – o šesnaestogodišnjakinji koja zatrudni… – otišli smo je kupiti. Knjigu sam na dušak pročitao. Prvu u životu, s indeksa zabranjenih knjiga. Objavljena 1967, govorila je o onome što je vrlo blisko Annie Ernaux. Mimo nje, Anton Ingolič bio je uzorni socijalistički pisac, danas temeljito zaboravljen. Ničega se iz “Gimnazijalke” ne sjećam, osim vlastitog uzbuđenja.

Pripovijest o pripovijedanju jednog pripovjedača koji je, dok je pripovijedao za druge, i za sebe ispripovijedao malu povijest tog pripovijedanja

Pripovjedač mora znati koliko je sati, a na njegovom satu gotovo nikad nije to vrijeme o kojem piše. Katkad ima sat vremena za pet minuta svog junaka, a koji put jedva pet minuta za njegovih sat vremena. Ako je noć ili neko drugo gluho, prazničko doba, satove u svojoj sobi može zaustaviti, isključiti, povaditi im baterije, prekriti ih kuhinjskom krpom, pa i baciti s prozora na ulicu ako je ekscentričan. Mogao bi se, da tako kažemo, potpuno isključiti iz vremena i prostora, zanemariti svemir i njegov tihi filigranski rad, upisati pauzu na sve što ga se tiče i ne tiče, baciti se u onaj tamni bezdan iza kapaka, nestati, spavati, ne poduzimati ništa, pritajiti se u svome međuvremenu. Ali ne. Zbog nečega mora ulaziti u tuđe sobe, njuškati posteljinu svojih junaka, otvarati im i zatvarati prozore, prekapati po sadržaju njihovih ormara i njihove glave kao da je tamo nešto važno, kao da o tome hoće li ih probuditi, zadržati u sobi ili nekamo poslati ovisi i njihov i njegov život, pa onda i drugi životi s njima povezani, pa onda i cijeli kozmički nered u kojem je sve jedino onako kako može i mora biti, jedino onako kako smije biti i onda kad ne bi smjelo biti tako. Pripovjedač zna gdje su kazaljke, zna u kojem su točno treptaju svjetalca digitalnih ura, zna tko se probudio i tko je nekamo pošao, pa i onda kad ne zna kamo je krenuo. U trenutku kad on pali cigaretu, netko tamo ne može spavati, netko drugi naći će se na ulici bez ključa, netko će se vratiti kući po sat, i u svemu tome pripovjedač je sladostrasno kategoričan kao da vlada situacijom, kao da zna što ih čeka, što čeka njega, što će se zakomplicirati u sljedećoj minuti, tko će kome biti kriv ili zaslužan za ovo ili ono. Pa spušta jagodice prstiju na tastaturu, čak odlaže načas cigaretu u pepeljaru da bi mogao zasvirati objema rukama jer tu je sad ta rečenica, taj labavi notni zapis koji treba odsvirati da bi zazvučao u ovom nebeskom rasporedu, u svojoj disonanci sa svim tim upitnim životima koji neće zaživjeti ako on ne odloži tu cigaretu i ne proizvede trag tuđeg postojanja u koje će netko kasnije možda i povjerovati. Pripovjedač piše i šuti, ali u toj šutnji nema tišine. 

***

Pripovjedač ima problem s računalom. Kabel monitora stalno se isključuje i cijeli taj svijet koji pokušava opisati i spasiti svako se malo zacrni i nestane. Onda pripovjedač opet natrag utakne kabel u utor monitora i njegov svijet mu se vrati. Ipak, taj sporadični mrak ga uplaši. To je kao mala, privremena smrt vlastitog teksta. A nezgodno je kad makar i na trenutak umre nešto u čemu se još puno toga mora dogoditi. Pripovjedač ima planove. Neki se junaci još nisu sreli, a moraju. Neki bi spavali, ali neće ići. Kao da je bilo lako naći toliko budnih u ovo doba noći! Ne mogu mu sad pozaspati. Svatko mora biti na svome mjestu u pravo vrijeme. To su stvari koje treba pogoditi u minutu. Jer ovdje se radi o tome. O minuti prerano ili prekasno. Nema slučajnosti. Nema odgađanja. Nema prave stvari u krivo vrijeme. Nema kašnjenja s nekom novom rečenicom zato što se monitor ugasio. Pripovjedač bi možda morao pozvati informatičara. No kad pomisli na njega, kako ulazi u njegov mali stan, kako nahrupljuje u sobu u koju su trenutno nagurane još četiri tuđe sobe, jasno mu je da je taj čovjek višak. Uljez u njegovoj idili koju kvari samo nepouzdan monitor. Nema tu mjesta za druge, za nove. Mora se snaći kako god zna. Malo izolir-trake, malo ležernosti, malo tumačenja sudbinskih smicalica kao nužnih. Pripovjedač dobro zna da ništa nije slučajno, pa čak ni te prisilne pauze usred rečenice. Jer da nije bilo iznenadnog mraka na ekranu, sigurno bi upisao neku pogrešnu, gljivičnu riječ koja bi se na ostatak teksta proširila kao infekcija. Do kraja ove serije misli postat će svome monitoru zahvalan. Kad se sljedeći put zacrni, shvatit će to kao znak. Protegnut će noge do toaleta, do kuhinje, pojest će bananu, isprazniti pepeljaru. Pripovjedač voli banane. Voli voće općenito, ali banane posebno. Negdje će ih, prije ili kasnije, uvrstiti u priču. 

***

Svi su mu budni. Pripovjedaču. Čak i oni koje je smjestio u krevet. Ne sjeća se je li baš tako poželio. Ali zato dobro zna što je upravo poželio i zbog čega je morao naprasno izaći iz njihova vremena i vratiti se u svoje. Ubiti svoju junakinju nije neopozivo, barem ne dok je stvar još u računalu. Tko zna koliko je ubojstava književnost poništila od prve do zadnje verzije priče. Ipak, ubiti osobu nije ugodno čak ni privremeno. Pripovjedač se još i danas kaje zbog nekih smrti na koje je kasnije ipak pritisnuo undo strelicu pa zna da je pametno poriv suzbiti na vrijeme. Ne zna što mu je, zapravo bilo. Dosad se držao dobro. Svi koji su ovdje umrli, umrli su prije radnje njegova romana. Tehnički, on nema ništa s tim. Ali s ovim ubojstvom koje je na trenutak poželio itekako bi imao. Zato pripovjedač ustaje. Odvajanje od radnog stola sada ima vrijednost bijega s mjesta potencijalnog zločina. Otvara balkonska vrata ne bi li svjež prosinački zrak malo razrijedio čamotinju žene koju je gotovo dokrajčio. Srećom pa nije svibanj, kao u romanu. Topli dah svibnja ne bi ga ovako otrijeznio. Pogotovo u ovo popodnevno doba. U romanu je tek svanulo pa je pripovjedača iznenadila popodnevna živost vlastite ulice. A hladno je vani. Onaj mladić koji u romanu sjedi na stubama može biti sretan da i tamo nije prosinac. To mu je sad slabašan dokaz da ipak ima empatiju za svoje junake. Nešto kao utjeha. Pripovjedač se suzdržava da ne zapali cigaretu jer zna da će se dogoditi Pavlovljev efekt pa će se vratiti za stol. Nema njemu pisanja bez cigarete ni cigarete bez pisanja ako je radni stol blizu. A sad ipak mora pričekati da ga prođe. Mora dobiti na vremenu. Još ne može vjerovati da ju je htio ugušiti. To je doduše, trebao učiniti njezin muž, ali svejedno nije u redu. Ne možeš nekome dodijeliti depresiju pa ga se onda naprasno riješiti. Pripovjedač se tješi jutrom koje u romanu počinje. Ujutro u svakome zaživi neka nada. Početak je to, ovakav ili onakav, pa možda bude i njima. Iako… ništa im ne može obećati.      

***

Pripovjedača muči blaga grižnja savjesti. Lagao je prijateljima da ne može doći na proslavu. Tako je bilo lakše. Tko bi uopće shvatio da ovdje ima četvero ljudi koje ne može napustiti tek tako? Da mora s njima biti netremice, ne skidajući oka s preciznog rasporeda kojeg im je namijenio. Još su se i susjedi umiješali u priču. Fiktivni, ali nametljivi susjedi. Treba to sve držati pod kontrolom. Pripovjedač je vrlo discipliniran kad su takve stvari u pitanju. Inače nije. Inače ni račune za komunalne usluge nije u stanju staviti na jedno mjesto pa uvijek mora sve prevrnuti da ih nađe prije datuma dospijeća. Katkad ih nađe tek poslije. To ga čini malodušnim. Ovo ne. Ovo ga čini dobrodušnim. Kad piše, voli život, hranu, ulice, jutra i ljude. Ali ipak, pripovjedač sve više voli nasamo. Mjerila ovog života koji živi za radnim stolom samo su njegova. Nema konvencija ni socijalnih protokola. Nema rukovanja ni onoga što pogrešno zovu neobaveznim razgovorima. Sve je to obavezno čim se pomiješaš s drugima. Obavezan pozdrav, obavezan smiješak, obavezno čavrljanje. Treba iz toga izvući živu glavu. Neki zupčanik priče zapne pustiš li vanjski svijet da nadglasa ovaj. Nije mu se jednom dogodilo da ga stvarnost ušutka. Zato je pripovjedač zaključio da grižnji savjesti ovdje nema mjesta. Vrijeme će pokazati da je dobro odlučio. Radi se samo o prioritetima, a svatko ima legitimno pravo na svoje. Jedan mu je junak u zatvoru, drugi bi mogao završiti u pritvoru. I junakinje su imale boljih dana. U takvim okolnostima teško bi se mogao opustiti. Kad bolje razmisli, učinio je uslugu svima koje večeras neće sresti. Pripovjedač jednostavno zna gdje mu je mjesto. Mjesto mu je u ovom kadru, s prstima na tastaturi u krupnom planu. Samo trideset četiri tipke sa slovnim znakovima, a tako puno mogućnosti. Tako puno potencijalnog života. Ništa, a zapravo sve. 

***

Pripovjedač je danas jeo preko mjere. I pušio je preko mjere. Jedino nije pisao preko mjere. Časni sude, nisam pisao. Tako bi rekao višoj instanci kad bi ona postojala. Ali pripovjedač je u ovome sam. Nema mu pomoći. Može se i drukčije reći: on je sam svoj autoritet kad je priča u pitanju. Tako bolje zvuči, ali odgovornost je velika. Ne zna što mu je danas bilo. Ukaučio se pred televizorom i mijenjao programe kao da će tamo nešto naći. Gledao je glupu reality emisiju koju prezire iz dubine duše. Čak je i vijesti pogledao. Znao je pripovjedač da ga ta banalna stvarnost iz kutije usisava u svoj bezdan, ali nije se znao oduprijeti. Čuo je u dubini mentalnog uha sirenu za opću opasnost, ali nije imao snage da se spasi. Tavorio je. Kunjao. Žvakao sendviče s ementalerom i mortadelom. Pretjerivao s majonezom i pivom. Postajao sebi dovoljno težak da ga se lako može povući na dno. Tamo je na koncu pripovjedač i završio. Na dnu dna vlastite nemoći. Ponavljao je sebi da jednostavno ima takvih dana, ali nije pomoglo. Nije mogao prestati misliti na nenapisano. Pokušavao ga izvući iz mraka nepostojanja. Onaj mali pješčani sat na svome radnom stolu više je puta okrenuo zadavši si tako vrijeme za novu rečenicu. Ništa. Samo pijesak. Samo živo blato u koje je sve dublje propadao. Pripovjedač se tješio mogućnošću da se možda radi o razdoblju akumulacije. Jer ponekad bude tako. Ništa, ništa, a onda odjednom bujica. Ali ovaj put ne. Praznina je ustrajala. Ono što je moglo biti radno vrijeme, jednostavno to nije bilo. Otvorio bi novo pivo, zapalio novu cigaretu, prepolovio novo pecivo i čekao da početak rečenice nikne odnekud. Onda bi dignuo ruke od te rečenice, a noge bi dignuo na fotelju nasuprot kauča. Koja bi se riječ povremeno pojavila, ali nikad u kompletu s drugima. Čak i ta jedna pripovjedaču bi djelovala suspektno. Reljef. Pukotina. Talog. Što s tim? Inače je siguran u potencijal svake, baš svake, pa i najbezazlenije riječi, ali danas ne. Svaku bi samo dugo prežvakavao, a onda bi je progutao kao da se radi o mortadeli a ne o jeziku.

***

Pripovjedač mora iznijeti smeće. Možeš imati talent za izmišljanje života, ali to te ne pošteđuje svega što se može usmrdjeti dok to radiš. Pripovjedač pokušava naći nešto dobro u tome što mora nakratko izaći. Udahnut će malo svježeg zraka. Reći će nekome dobar dan na putu do kontejnera. Mogao bi svratiti i do dućana jer mu je tako barem jedno dobar dan zajamčeno. Iako, ne zna što će mu uopće bilo koje dobar dan. Sad je u stanju kad ga i nešto tako bezazleno može kontaminirati. Taj nasilan vanjski svijet u stanju je uzeti ti cijelu ruku ako mu samo pružiš mali prst. Zato pripovjedač voli izolaciju. U njoj nema otegotnih okolnosti, ako voliš biti sam. Pripovjedaču je jednina milost. Zato će sad odnijeti smeće do kontejnera u nadi da nikoga neće sresti. Putem ionako mora razmisliti o mnogočemu. Jednom bi i sva ona razmišljanja koja prethode pisanju trebalo objaviti. Takva bi knjiga imala tisuće stranica. Imala bi specijalnu gramatiku i tolerantan pravopis. Jer misli su ćudljive, otimaju se i tim i svim drugim zakonima. Sad ovo, sad ono. Sad tamo, sad ondje. Ni za glavu ni za rep ih ne bi mogao uhvatiti, kad bi misli imale glavu i rep. Svaka sila uzme svoje vrijeme, a i misao je sila svoje vrste. Pripovjedač je, primjerice, razmišljao o popisu zadataka svoga junaka, bi li mu trebao nešto oduzeti ili dodati, a onda je misao samovoljno preskočila na adventski vjenčić na vratima. Onaj koji on nije stavio, za razliku od svih drugih susjeda koji su se već izjasnili. Sljedeća misao još ga je više iznenadila, iako je to zapravo bila repriza jučerašnje misli o grudima jedne televizijske voditeljice. Vrlo erotična misao, kojoj nema mjesta na popisu onog junaka. Za razliku od pripovjedača, taj junak je još prije nekoliko sati dodirivao lijepe ženske grudi pa se pripovjedač zapitao zašto, pobogu, izmišlja junake kojima i na čemu zavidi. 

***

Pripovjedač voli kad priča raste kao nabujak. Kao čudo tijesta kad ga staviš u pećnicu. Nadahnuće je kao prašak za pecivo. Kao kvasac. Ako ga nema, sve splasne. Teško je reći ima li ga sada, ali nešto se ipak nadima. Pripovjedač zatvara oči. Tamo sigurno ima nešto. Tamo iza. Tamo ispod. Iako se mrak čini najsigurnijim mjestom za gubljenje, pripovjedaču je on najsigurnije mjesto za pronalaženje svega. Svjetlo zna djelovati pogubno, kao kad osvijetliš film iz analognog fotoaparata. U tamnoj komori izostanka slike dobiju oštrinu. Katkad i ne. Mutno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice, nevjerojatno mutno. Možda mu se film priče već osvijetlio kad mu u misli svraćaju tuđe rečenice. I to ne bilo čije. Pripovjedaču je čak malo neugodno. Bardovo ime ne spominje se uzalud, a pogotovo ne u ovom njegovom majušnom i nevažnom kontekstu. No Bard bi znao da to nije usporedba, nego samo asocijacija. Ne bi se ljutio zato što se jedan mali pripovjedač u njegovoj maloj zemlji i njihovom malom jeziku prigodno sjetio njegove rečenice. Možda bi mu čak bilo i drago. Znao bi – kad bi mogao znati – da njegovo djelo živi i prkosi vremenu. Imao je i on svojih muka u pronalaženju prave riječi, prave formulacije, prave priče. Doduše, ništa se od toga u djelu ne vidi, ali samo zato što je sve to uspješno pronašao. Možda je i on zatvarao oči. Možda i nije, nego je do svega došao širom raširenih zjenica. Pripovjedač zna da se mora prestati pitati takve nesuvisle stvari na koje nema odgovora i da se mora vratiti nabujku svoje priče. I hoće. Evo uskoro. Čim provjeri na internetu da se nije u svijetu, u njegovoj zemlji, u njegovom gradu, nešto važno dogodilo. Iako bi pripovjedač volio da Vlada padne, ne bi bilo dobro da se to dogodi baš sada. Počeo bi pratiti razvoj događaja i njegov bi nabujak splasnuo. Zato je ipak bio sretan kad je vidio da Vlada nije pala, iako se zbog tog osjećaja olakšanja malo posramio.

***

Pripovjedač je nazvao svoju majku. U stvaralačkom zanosu zaboravi da je ima. Onda se podsjeti jer voli raditi sve suprotno od svojih junaka. Oni isključe telefon, on ga uključi. Oni izlaze iz kuće, on ostaje. Njih muče teške misli, njega ne. Pripovjedač voli čuti glas svoje majke. Ona ga nikad ne pita što trenutno piše, ali ga podsjeti na druge važne stvari. One koje pripovjedaču stalno ispadaju iz fokusa. Pita ga jede li dobro i ima li djevojku. Pripovjedač je nema, ali ponekad izmisli neku jer ne želi da mu se majka brine. Netko tko na dnevnoj bazi izmišlja ljude, može i sebi izmisliti djevojku u tako humane svrhe. Zadnja je bila arhitektica. Brineta. Zvala se Antonela. Majci se ime toliko svidjelo da je stalno vrebala prilike da ga izgovori. Ono l u Antonelinu imenu izgovarala je kao da su dva, kao da se radi o plemkinji koja im je navratila u život. Kako je Antonella? Pozdravi mi Antonellu. Pripovjedač bi volio imati djevojku, ali sad su mu važnije stvari na umu. Mora svoju junakinju suočiti s njezinom majkom, a to nije nešto što se može riješiti jednim telefonskim razgovorom, kao u njegovu slučaju. Nisu sve majke benigne. Ima takvih kojima bi bolje bilo da su rodile neko drukčije, izdržljivije dijete. Ili da uopće nisu. A majka ti je majka za vječna vremena, ne možeš je zamijeniti. Pripovjedač katkad mora pisati o teškim stvarima. Nije svako pisanje kao da stavljaš nogu pred nogu u šetnji. Pripovjedač tako mora u mislima kušati život koji mu ne pripada, da bi ga znao opisati. Jednostavno mora. Ne pitajte ga zašto, jer pripovjedač to ne zna. On zna samo da mu neke priče ne daju mira dok ih ne napiše. Dogodilo mu se, jednom, da je vidio mrlju na košulji i onda ga je ta mrlja proganjala kao da je potencijalna tema. Danju i noću. U hodu i u mirovanju. Jednom je usred noći ustao da provjeri je li još tamo, na košulji. A onda je ta mrlja pripovjedača iz čista mira napustila. No mnoge druge takve stvari nisu. Ni stvari ni ljudi ni njihove majke.

***

Pripovjedač kao da je upao u neki filmski omnibus. Dok je u jednoj priči, čini mu se da druga živi svoj život mimo njega. Stalno ulazi i izlazi iz četiriju soba svojih svojeglavih protagonista. Ponekad se zabrine što će biti tamo dok je on ovdje. Što će biti ovdje dok je on tamo. Iracionalna je to briga jer dobro zna da se u priči ništa ne može dogoditi bez njegova blagoslova, ali pripovjedač mora i nju proživjeti. Mora tu biti malo drame. Pritom proživljava i druge, banalne svakodnevne brige. Pregorjelu žarulju u svojoj kupaonici bez prozora. Posljednju, prepunjenu vrećicu za usisavač. Manjak vješalica, prljavo suđe, sumnjiv vonj u frižideru. Pripovjedač onda obavi neku prozaičnu stvar kupujući tako vrijeme za svoj fiktivni svijet. Nekome bi to zvučalo nelogično, ali ima tih automatiziranih zadataka pogodnih za razmišljanje koje će kasnije prekrcati u tekst. Mora se koji put poslužiti i takvim lukavstvom. Navodno si u jednom bezazlenom prizoru svakodnevnice, a zapravo skupljaš materijal za fiktivni prizor koji ćeš naknadno napisati. Upotrebljavaš jedno vrijeme kao ulaznicu za drugo, tuđe, koje ćeš formulirati kad tamo uđeš. Tako pripovjedač u realnom vremenu proživljava duplo vrijeme, iako je velik dio tog naizgled njegovog vremena poklonjen tuđem nepostojećem životu. Njegovo je samo utoliko što živi i dok piše. Živi i dok razmišlja o tekstu. I to se računa. Što se pripovjedača tiče, to se možda i najviše računa. U boljim danima to mu bude najdraži život koji živi. No dosta o ovom ili onom životu. Treba zaliti biljke, prozračiti sobu, promijeniti posteljinu. Pripovjedaču neće nitko napisati da je to učinio pa da se smatra obavljenim. On nije ni junak ni junačina. I baš zato što se smatra običnim, malim čovjekom, pripovjedač o takvima najradije piše. To je njegova ekipa. On je jedan od njih, a oni su njemu, svaki ponaosob, jedan od nas. To je jedina množina u kojoj je pripovjedaču srce na mjestu.

***

I pripovjedaču katkad dođe da zaplače. Danas, recimo. Pristavio je gulaš, a onda zaboravio na njega. Sjetio se tek kad ga je vonj zagorenog jela opomenuo. Lako za upropašteni gulaš od kojeg je spasio samo gornji sloj, koji je ipak poprimio aromu gareži. Nego, kad mu tako pofali više od pola ručka, pripovjedač se podsjeti da mu i neke druge stvari nedostaju. Ljubav, recimo. Možda je pripovjedač svojim junacima podsvjesno uskratio svaku romantiku. Možda će im se ona dogoditi nakon ta dvadeset četiri sata koliko traje radnja romana, ali toga dana ne. Neka i oni budu u sličnoj kaši, barem zasad. Pripovjedač voli vjerovati da za svakoga postoji netko, negdje i nekad. Nebitno da li u fikciji ili u zbilji. Zato se osjeća kao onaj vremenski putnik čija je žena u drugom razdoblju. Dok im se sadašnjost ne preklopi, on će ovako. Zagoren gulaš i tuđa samoća. Tuđa dvadeset četiri sata u svome proširenom vremenu. Proširenom, da. Jer još prije dvadesetak poglavlja pripovjedaču je bio prosinac, a sad su parkovi u njegovu kvartu zazelenjeli. Pripovjedač sve češće otvara prozor. Češće izlazi na svoj balkon s pogledom na park. Od početka ove priče park je prebrodio tri godišnja doba, baš kao i pripovjedač. Najljepše je bilo ujesen, kad je lišće tek počelo žutjeti u stotinama nijansi. A u svoj toj prigušenoj raskoši, jedna uvijek prazna klupa. Pripovjedaču katkad dođe da siđe i sjedne na tu klupu na kojoj nitko nikad ne sjedi. Možda umjesto svojih junaka, a možda i zbog sebe samoga. Jer ove zime pripovjedač je jednom uočio da je na klupi ostao snijegom nepokriven dio po mjeri osobe koja sjedi. Tad je nehotice pomislio kako se možda mimoišao s njom, ženom vremenskog putnika. Očito nije bilo pravo vrijeme ni mjesto. A pripovjedač zna da se ipak sve događa u jedino moguće vrijeme i da je to vrijeme uvijek pravo, koliko god krivo se činilo. Zato mu nije teško čekati.

***

Pripovjedaču nije svejedno. Sad mu se već čini da iz svake nove priče izađe bitno stariji. Ne stariji koliko se podrazumijeva, odnosno stariji onoliko koliko je vremena doista prošlo, nego stariji i za svoje i za tuđe proživljeno vrijeme. Ne osjeća se najbolje. Oči mu se brzo umaraju, osjeća bol u leđima, a i mjehur mu zadnjih dana zadaje probleme. A pripovjedač dobro zna da tjelesne krize ne ostaju samo na tome. Prošire se i na stanje duha, na misao o ama baš svemu. Jednom je tako zbog zubobolje izbrisao Word dokument u kojem je nešto započeo. Kad bi to i sada učinio, tri godišnja doba otišla bi u nepovrat. Njegova tri godišnja doba i trećina jednog dana ovih četvero ljudi o kojima piše. Zato pripovjedač brzo sprema promjene u Word dokumentu i šalje ga sam sebi elektronskom poštom. Zlu ne trebalo. Ne vjeruje sebi kad je tako krhak i podložan sumnji. Nitko ne bi znao da ovi junaci nisu poživjeli jer se, budimo realni, nisu ni rodili – ali pripovjedaču bi to bile četiri prijevremene smrti. Za smrt u književnosti, baš kao i u životu samom, katkad je potrebna samo nečija kriva odluka. Pripovjedač ne zna zašto je sad počeo misliti o smrti. Ne o svojoj, ali ipak. Zub vremena je neumoljiv. Pripovjedaču je uvijek bila mrska ta metafora i ne bi je ni mrtav upotrijebio u svome tekstu. Kad netko kaže zub vremena, on nehotice počne vizualizirati griženje – a griženje nikad nije lijep prizor. Što god zubi mljeli, djeluje ponižavajuće. No s druge strane, ima riječi koje pripovjedač baš voli, a nikad ih nije upotrijebio. Recimo tankoćutnost. Da ga sad netko upita zašto, ne bi mogao točno odgovoriti. Možda za tankoćutnost jednostavno nije bilo pravog konteksta, dovoljno dobrog rječnog okruženja. Možda i nije to u pitanju, nego je samo prevladao strah da će ga zbog tankoćutnosti netko optužiti da je latentni pjesnik. A istina ipak najviše boli. 

***

Pripovjedač je isključio telefon. Ne može tek tako preskakati iz svijeta u svijet. Iz vremena u vrijeme. Netko ga nazove, i onda se nakon zvonkog smijeha te osobe on mora vratiti u teške misli svojih junaka. Isključio ga je i zato što u njegovoj priči pada noć, a svi koji bi ga mogli nazvati to ne znaju jer je tamo vani sredina bijelog dana i njima je sasvim pristojno vrijeme za pozive. Ima i pripovjedač svoju malu privatnu teoriju kaosa. Netko tamo vani zamahne krilima, a njemu se digne uragan u tekstu. Na to koliko uragani znaju biti razorni, ne treba trošiti riječi. Kad je to pomislio, pripovjedaču je ovo trošiti riječi zazvonilo u umu. Presjeklo ga je. Troše li se riječi pisanjem? Koliko je on dosad riječi potrošio u ovoj priči? Računalo kaže 50.124, i ta mu brojka djeluje zastrašujuće ako je on skrivio potrošnju tolikih riječi. Njihovo habanje. Nakon ovih misli pripovjedač je pomislio da pomalo ludi. Toliko je već duboko i dugo u priči, u tuđem papirnatom odnosno elektronskom životu, u toj rubrici postojanja u koju stvarnost ne dopire, da se više ne osjeća kao sisavac. Kao klasičan primjerak ljudske vrste. Zato je pripovjedač natrag uključio telefon. Nazvao je nekoliko prijatelja da se uvjeri da ima i neki život izvan ovoga ovdje. Pravio se da nije privremeno zaposjednut ni opsjednut. Služio se riječima na javi. Dogovorio nekoliko susreta koji striktno ne obvezuju i koje će lako izbjeći kad za to dođe vrijeme. Pojavio se nakratko i na društvenim mrežama. Objavio neutralan status na Facebooku i ostavio nekoliko lajkova i komentara kod drugih, tek toliko da se zna da je živ i prisutan. Pripovjedač se katkad posluži takvim trikovima jer je svako stvaranje privatna pustolovina koju treba zakamuflirati da je drugi ne bi preuranjeno primijetili. Sve u svoje vrijeme. Od ideje do korica dug je put, koji se ne prevaljuje praznim hodom.  

***

Pripovjedača muči osjećaj da je sve već napisano. Književnost je povijest kombinacija riječi. Šanse da će on, baš on, proizvesti neku novu, originalnu, autentičnu, jedinstvenu, neviđenu i nečujenu kombinaciju, nisu obećavajuće. Nimalo. Ne muči ovo pripovjedača tek tako. Čitao je knjigu jednog bugarskog pisca i u njoj naišao na svoju rečenicu. Svoju! Od riječi do riječi. On je sasvim sigurno nije mogao ukrasti od Bugarina jer knjiga kod nas još nije bila prevedena kad je pripovjedač tu svoju (!) rečenicu napisao. No Bugarin je jednako tako nije mogao ukrasti od njega jer ta pripovjedačeva rečenica još nije ni objavljena, a kamoli prevedena na bugarski ili bilo koji drugi jezik koji pisac Bugarin razumije. Dakle, nitko nikome ništa nije ukrao, samo se u dvije glave na dva dovoljno udaljena teritorija dogodila ista misao, i onda je ta ista misao na isti način zapisana. Taj nehotični dvostruki plagijat brine pripovjedača. Možda sad tamo negdje tamo netko piše istu ovu priču. Možda se netko jednako tako probudio, skuhao kavu, sjeo za radni stol, zapalio cigaretu i proveo dan sa sličnim ljudima na umu. Sa sličnim plesom jagodica prstiju nad tastaturom. A taj netko možda ima brže prolazno vrijeme pa će njegov slučaj izaći na vidjelo puno ranije. Kad je pripovjedač dovoljno razigrao svoju paranoju, mogao joj se mirne duše od srca nasmijati. Mogao je opet biti siguran da je sve to čemu u zanosu pridaje poveliki značaj samo jedna velika igra. Igra riječima, igra smionim a neodrživim mislima, igra pretjerivanjem, igra nepresušnim brojem literarnih kombinacija koje može isprobavati a da nitko stvarno ne pogine. Jer gine se tamo vani, gdje za igru postoje propisane dobne granice. A pripovjedač je već jednom bio odrastao, i sad ne želi da mu se to dogodi ponovno. Zato se i dalje igra svojom najmilijom igračkom, iako se može činiti da je za bilo kakvu igru u već pomalo nepristojnoj dobi.   

***

Pripovjedač jedva gleda. Njemu je dan od dvadeset i četiri sata potrajao više od godinu dana. Čim pospremi u krevet sve te ljude, pospremit će tamo i sebe. Isključiti sve satove, povaditi im baterije, a onaj na navijanje možda čak i baciti kroz prozor. Kad se uskoro probudi sam u svojoj jedinoj sobi, ove tuđe četiri postojat će tek u prošlom svršenom vremenu. Njegova, zajedno s njim, u sadašnjem. Neko će vrijeme pripovjedač biti sam-samcat i preživjeli satovi pokazivat će samo njegovo vrijeme. Ovi će mu se podstanari odmetnuti u svijet i više se nikad neće vratiti. Dok ne pristignu novi s kojima će se zbližiti, pripovjedač će se osjećati malo ispražnjeno. Bit će dana kad će se pitati Što je meni ovo trebalo?, ali i onih u kojima će mu se činiti da je naknadno zavolio svoje nevoljnike koji se sad tamo negdje smucaju po svijetu. Ali pripovjedač se mora prvo odmoriti. To animiranje neživih iscrpljuje. Mora se vratiti živima. Sebi, iako je sa sobom cijelo vrijeme bio. Majci, iako ju je u međuvremenu često nazivao. Prijateljima, iako je cijelo vrijeme održavao labavi kontakt s njima. Prirodi, iako ju je povremeno ovlaš doživljavao. Hrani, iako je u sebe stalno ubacivao jelo. Sad će namjestiti prisutnost na najjače i biti prvenstveno sisavac. Obratit će pažnju na svoje organe i na pravu stvarnost. Pripovjedač će platiti račune, dobaviti namirnice, slušati glazbu koja je bila na čekanju dok je moralo biti tiho, obaviti veliko spremanje i u sobi i u glavi. No on zna da su to planovi koje će možda i iznevjeriti. Može se dogoditi da čuje u prolazu neku riječ s potencijalom, da zadrhti na neki naslov u crnoj kronici, da mu žohar u kupaonici zagolica maštu, da se u snu spotakne o neku neočekivanu temu – i pripovjedač će opet s radošću pasti u novi bezdan priče. Kad su unutrašnji nagovori u pitanju, pripovjedač nikad nije na sigurnom. Već sad mu je sumnjivo uzbuđenje koje ga obuzima vezano za nešto još nepoznato i novo i neslućeno što mu se približava. Leptir je zamahnuo krilima tamo negdje u Pekingu, a pripovjedač u Hrvatskoj požurio staviti točku i na zadnju rečenicu svoje priče prije nego mu neka nova ne pobrka račune.

U gradu bijahu i dvije sestre. Svatko ih je znao.

Jedna bijaše vrlo lijepa, možda i najljepša žena u gradu između dvije opsade. Takva je bila kao sasvim malo dijete, takva je bila i nakon što se zadjevojčila, a takva će biti i u onim godinama kad žene otežaju, umore se i prestanu biti zanimljive sebi i drugima. Nikada se nije umorila.

Druga bijaše veoma ružna, možda ne i najružnija žena u gradu, jer biva uvijek nakaza, a ružnoća je na neusporedivo više deredža od ljepote, ali je svakako bila među svim ružnim ženama baš ona koja se osjećala najružnijom te je u svakom trenutku bila svjesna svoje ružnoće. Što god bi radila, molila se Bogu, pjevala, smijala se, ona je sebi, pa tako i svijetu, bivala ružna.

Lijepa ne bijaše bogobojazna. Tako je strašna i duboka bila njezina usamljenost, da kraj nje nije bilo ni Boga. Nije se udavala, premda je ženicima ostala neusporedivo privlačna, te je do posljednjega njezina daha svaki muškarac u gradu bio spreman zbog nje ostaviti ženu, čak i ako je vjerovao da je voli najviše na svijetu. Privlačile su je žene, a ne muškarci, ali se ni ženama nije htjela dati. Niti bi se na to dobro u gradu gledalo. A ona osim što je bila lijepa, bila je okupljena oko glasa koji se o njoj širi.

Ružna je čeznula za mužem i djecom, za porodicom i porodičnim životom. Ali nije bilo tog muškarca kojeg bi se usudila nagrditi svojom ružnoćom. Mislila je da baš svaki zavređuje i od života očekuje nekoga ljepšeg i dostojnijeg od nje.

Kada je zapucalo i kada su po gradu zapadale bombe i rakete, ružna je sestra lijepoj zabranila da izlazi iz kuće. Ako ja poginem, govorila joj je, neće biti tolika šteta kao ako ti pogineš. Možda neće biti za tebe, odgovarala je sestra, ali za mene hoće. Mene će na mjestu ubiti tuga tvoje smrti…

Tako su se nadgornjavale, ali u tom je nadgornjavaju jača bila ružna sestra. Time što se nije plašila vlastite smrti, bila je mnogo hrabrija od sestre koja se plašila njezine smrti. A ni prema svojoj nije bila ravnodušna.

Bilo je to već prvoga mjeseca rata: ružna je sestra otišla po kruh i mlijeko, kada je raketa pogodila njihovu kuću, i ubila sve. 

Smrću lijepe sestre proružnjao se do nepodnošljivosti naš grad. Kao kad je na televizoru najednom nestalo boje, slike su postale crno-bijele.

Sestra je stajala pred kućom od koje ništa nije ostalo, s dva cekera u rukama.

Ništa nije govorila, šutjela je i, kako bi joj oči trepnule, u onaj tren dok bi bile pokrivene kapcima, kroz glavu bi joj sinulo da to nije istina, da nije moguće, nego da je to ona stradala u eksploziji rakete i sad iz svoje smrti promatra neki drugi svijet. Ne može biti da je raketa pogodila kuću u koju je sestru sklonila kao dragocjenost, da ne strada. Nikako to ne može biti.

Od tog vremena nikome više nije bila ružna.

Bila je toliko žalosna da ni stranac, a ni sasvim malo dijete u nju nisu mogli pogledati da ne zaplaču.

O ostalima da se i ne govori.

Nije još živjela dugo, i onda se udala za profesora muzike, jedinog koji je mogao nositi njezinu žalost.

Ubrzo su izbjegli iz grada.

I za njima je ostala samo priča o dvije sestre.

Devetog kolovoza penjemo se uz prijevoj Ripač, i što smo dalje od Bihaća, magle su gušće. Još malo, i ljeto će ostati iza nas kao toplo sjećanje. Skrećemo s glavnog magistralnog puta na makadam, slabo održavan, baš kao da se netko već ranom zorom potrudio, i svježe rupe iskopao, kako bi put prema Lipi bio još tegobniji. Mimo puta, priroda je sebe uredila, svake ružnoće lišena, kao da na ovom svijetu ne postoji niti jedna muka što bi njoj bila poznata. Svaki joj cvijet ima svoju svrhu, i liječi. Promiču mora stolisnika, kadulje, kantariona. Djeluju poput čaja, utješno. Oko nas je oaza zelenila. Nema kuća, osim jedne izletničke. I nema putnika namjernika, osim zaposlenika kampa, volontera, policije. U društvu sam volontera iz Italije i Isusovačke službe za izbjeglice. Njima nije prvi put. Nose zimske jakne. I stižemo. Oči se trebaju naviknuti na svu tu količinu aluminija, lima, betona i pijeska usred planinske čistine. Metalni odbljesak, mliječna staza europske unije. Bijeli kontejneri usred bijele magle i sive ograde, kao da opasuju kazamate, i natpisi zabrane, što se sve ne smije. Zabranjeno fotografiranje. Gledanje rođenim očima još nije zabranjeno. A oči gledaju u metalnu rukavicu u lice bačenu. Kontejneri raspoređeni u sektore, glavne prometnice betonirane, a između njih pošljunčane staze i tereni, nema drveta, ni lista, ni travke, ni hladovine. Omaglica sipi iz prašnjava neba, kao da se neki rezervoar tuge ispraznio. Vjetar raznosi sipljivu prašinu, u mozak se zavlači. Bože, jesam li ovo u pustinji?

Iz magle izlaze u deke i čaršafe zamotani, kao da su iz ilustrirane Biblije išetali, starozavjetni putnici. Ne griju im kontejnere jer i nije sezona grijanja. Uvlačim se u debljinu pernate jakne, kao kornjača pod oklop, najradije ne bih glave dizala, ali oči još moraju fotografirati jer „nekada je ovo bila samo livada, a sada je sofisticirani kamp“, tako je prilikom svečanog otvorenja govorio ministar sigurnosti. Fotografiram pažljivo tu sofisticiranost unutarnjim okom, prašina mi oči otvara: limena kutija, veličine tri na kat kreveta, a madraci najjeftinije kvalitete, najobičnije spužve. Sofisticiran smještaj za askete. Zabranjen je ulaz u stambene kontejnere, ali eto imaju prozore. Dva prozora, iz njih sardinice svijet gledaju.  Netko mi tumači kako im je tu ipak bolje, eto su sigurni, eto bolje im je nego tamo odakle su došli… Znači li to ako smo iz lošeg došli da ništa bolje ne zaslužujemo… Oči gledaju, a uši još samo gluposti slušaju. Isključujem se, dakle, i gledam. Došli smo iz vremena u kojem se nema vremena u vrijeme u kojem se ima vremena. Napretek. Svaka privremenost teče sporije. Sati se vuku kao psi lutalice, izlaze iz magle, dobroćudni, nepogrešiva instinkta, i prose samo od onih od kojih će hranu i dobiti.

Već pri prvim susretima ispitujemo one što su još uvijek za razgovor raspoloženi: odakle si, dokle si, koliko si puta pokušao, jer ne znamo čovjeku drugačije pristupiti, znatiželjnim i netaktičnim prstima vrludamo po nezaraslim ranama, glupi smo i neuki, nije znatiželja isto što i empatija.

Pored jedne uredne male kartonske kutije, novinskim papirom podložene, uz kut kontejnera, brižno ušuškana tri mačića u krzno majke mačke. Pospana obiteljska idila mimo ovog svijeta, sama sebi dovoljna. Jedan čovjek, bdije nad njima, kao anđeo čuvar pospanih lutalica. I kad mu dosadimo sa svojim pitanjima, on jednostavno ispari i same nas s mačkama ostavi. Četiri godine mimo Pakistana, i mi se čudimo. Ali u tom čuđenju ne znamo dugo ostati, već se pomjeramo dalje, s istim pitanjima. Idemo dalje, jer jednoj smo znatiželji ugodili. Čim je ugledao prazan prostor oko mačaka, jer već smo u kontejneru frizerskog salona Isusovačke službe, on im se vratio. I gleda ih. Gdje li su sad njegovi mačići? Na kojoj je dionici puta shvatio da je zato možda i prekasno, i da samoća traje predugo. Samoća je ovdje tajna i trajna, i teško se izriče. Sporo otječe, nekima kao jezero, nikako. On možda gleda u toj kutiji jedan san prohujali.

Mladići u brijačnicu ulaze i izlaze, sami se ošišaju ili obriju, i izlaze blistavi, svježi, umiveni, iako u njoj nema vode tekuće. Nema boljeg mjesta za razgovor od brijačnice, a kako ona izgleda najbolje joj pristaje opis riječ berbernica. U berbernici se u jednom trenutku Širaz spomene i velika perzijska imena pjesnička, i učas smo u nekom širem i komotnijem prostoru, negdje drugdje izmješteni. I jedan mali kontejner leti nebom beskrajnim. Mladić iz Širaza citira mi Simin Behbahani koja svojim kostima ponovo uzdiže stubove svoje domovine, i ciglama duše nanovo je saziđuje. I smijemo se Europi koja je još mala beba u pelenama naspram jedne perzijske civilizacije. Ali on toj Europi hita, jer ima predstavu da je u njoj humanizam najvažnija religija, za tim traga. A meni se čini da je taj humanizam tek utvara, i postoji još samo dok on o njemu razgovara.

Na odlasku iz kampa, kao i na ulasku, ponovo nas legitimiraju, i u torbe nam zaviruju.  A oni, na odlasku isto tako ostave svoje ID kartice kampa, pa kad ne uspiju u prelasku, na povratku ih dobiju.

Na odlasku, u glavi nosim neodgovoreno pitanje, jer odgovor je precizan kao zarez oštrim nožem, zato ništa ne odgovaram mladiću iz Burundija: „Zašto su nas ovdje stavili tako daleko od svega? Dvadeset kilometara do prvih kuća“. Zapravo je trideset. Odgovor bi bio: Zato. Zato da hodate dvadeset kilometara do prvih kuća, i da na putu više puta padnete i posustanete.

Brojke svoju priču pričaju, njemačka je vlada u kamp uložila oko milion eura, za ambulantu, kuhinju i konzultantske usluge,  1,7 miliona eura uložila je Europska unija, također u kamp, a 2,8 miliona eura opet je poklonila Njemačka savezna vlada IOM-u za promociju dobrovoljnog povratka izbjeglica i migranata.

Dok lutam tom šumom brojeva, iz glave mi ne izlaze one tanke spužvice na krevetima na kat, i kako „žive u sasvim malim (kontejnerima) kućicama, a njihovi prozori gledaju na veliki svijet“ (Konfucije).

Malo vode

Dva dana poslije u ponešto izmijenjenom sastavu, a opet s volonterima iz zajednice svetog Egidija iz Italije, točnije Trenta ili čuvenog Tridenta hodamo kroz utabanu stazu kroz divlje mirisne trave, baš kao da smo na izlet krenuli, bezbrižni. Prema vrhu je kućica, vikendica. Za odmor iz snova i pogled na beskrajno zelenilo. Pogled pun obećanja. Kako se približavamo sve je manja, neuglednija, i trošnija. Mogla bi se jednim dodirom raspasti. Na rubovima malo nagorena, kao da se malo u pećnici zapekla, dok su je otvorenim zimskim vatrama pokušavali zagrijavati putnici u prolazu. Oko nje grožđe ne njegovano, pa svejedno skoro dozrelo, napola slatko, napola kiselo. Zapuštena bivša obradiva polja. To je jedna od onih vikend radnih kućica, gdje bi se nakon posla otpočinulo, alat pospremilo i u grad vratilo. A sad nadaleko nema bivših radnika i stanovnika. Obrađuju polja Europske unije.

Ovdje za dolazak još uvijek nisu potrebne najave, papiri, iskaznice, nije zabranjeno fotografiranje, i sloboda koliko god bijedna, i dalje je slobodna. I dva brata guštera, spavaju iza kuće, u hladovini od ljeska. Jednom ime znači da je rođen za vrijeme mlađaka, i nije vidio Afganistana devet godina i ponavlja nam riječi iz nekoliko svjetskih jezika, dobar dan, kako ste, vrlo dobro, hvala lijepa, molim lijepa… Slatko kiselo kao grožđe oko njihove privremene kućice. Pozobao ih je dok je u Njemačkoj bez dokumenata radio, posvuda, na putu, u pokušajima povratka u tu istu Njemačku. U jednom sretnom momentu Karlota mu govori kako lijep pogled ima, a onda samu sebe prekori, jer iza njena ramena sva je njegova bijeda neimanja ničega, on je tek u prolazu, i sve što mu je nepotrebno tu će mu i ostati.

Ali on sretan, eto kao da je blagoslovljen tim beskrajnim zelenilom što još samo za sebe raste, samo potvrdi: da. Imam. Beremo tuđe grožđe i zobljemo i tu smo pred prirodom svi jednaki i opušteni, i to sretno grožđe nepaženo i ne njegovano hrani ptice selice. Prirodi smo svi jednaki, male životinjice koje valja nahraniti.

Nakon što smo se slikali za donatore i dokumentirali za novo prošenje, spuštamo se prema donacijama, a on, Mlađak usput nosi kanistere za vodu, jer neki ljudi dobronamjerni, i bezimeni, i mimo projekata i donacija vodu pitku im u podnožju dostavljaju.

Na povratku, valjda zbog te vode neke priče i sjećanja na površinu izranjaju. Francesco se prisjeća jedne poveznice Italije i naših krajeva, naime, za vrijeme Austro-Ugarske uprave zbog poplavljivanja vlasti su dio stanovnika Trenta u druge krajeve monarhije deportirale. I u Bosnu. Nepoznat mi je to detalj. Iako se on žali na svoj engleski, zapravo je precizan. Ljudi su deportirani. Zato razumije kad kažem da su ljudi na Lipi internirani, a ovdje u prirodi, koliko to god djelovalo surovo, kad krenu magle, kiše i snjegovi, i dalje su slobodni. Francesco se bavi održivom izgradnjom, i već jednim pogledom na kontejnere u Lipi, zna koliko topline zimi gube, a kako se u vruća i sparna ljeta pregriju. Samozatajan i sramežljiv čovjek, njegova je malenost prirodna, nenamještena. On služi posve besplatno. Brine se za beskućnike iz Pakistana i Afganistana na ulicama Trenta. Za sv. Egidija kažu da je tresao orahe, brao grožđe, drva cijepao. Takav je otprilike Francesco. Kao njegov svetac zaštitnik prosjaka, bogalja, gubavaca, izopćenika, pustinjaka, siromaha, i mnogih drugih.

Na povratku Mirko još priča o podrijetlu svog „talijanskog“ imena. Njegov je djed tijekom II. svjetskog rata dvije godine na Krku bio. I tamo je naučio malo vode tražiti. A mještani su ga zvali Mali. Tako je Mirku u amanet ostalo jedno ime slavensko, i ta voda što ga pokreće, ili bar tako zamišljam zašto se vraća u ove naše krajeve. Razmišljam o iskustvima koja nas pokreću a da ih nismo niti svjesni. Čega će se Mlađak sjećati, što će u amanet ponijeti iz ove svoje bihaćke kućice, nego to malo vode kojom su ga krijepili ljudi posve bezimeni. Što li će tek s njom činiti?

                         za Edina Smailovića

Mi nikad nismo zaključavali vrata
Ni kad smo u kućama
Ni kad nismo

I to naše iz jave izbivanje
I to naše neprisustvo
U svijetu strave –

Bilo je čuvarnije bez ključa
I brave – veli mi Hamo:
A danas, Šabo

Jednoumni
U vremenu bez sutra
Od nas samih uplašeni –
Duše naše zaključavamo, iznutra

(2022)

Na Jahorinu smo stigli tridesetog decembra dvije hiljade jedanaeste, tri i po mjeseca nakon mog povratka u Sarajevo s Floride. Nekoliko dana ranije smo rezervisali kolibu. Dugo smo se dvoumili između prihvatljivije ponude preko Ekupona za hotel na Vlašiću ili Bjelašnici i ove skuplje, ali intimnije varijante. Sad smo tu i vidimo da nismo pogriješili. Bila je ljepša nego na slikama na internetu. Na njima nismo ni primijetili natkriveni zidani roštilj pored kolibe i prirodni ribnjak (prirodni bunar ustvari) pun pastrmki u stražnjem dvorištu. Stigli smo ranije, već oko podne, da zagrijemo kolibu i počnemo spremati večeru. Kasnije će nam se pridružiti još dva para: M. i D. te S. i L. Iznijeli smo stvari iz auta, naložili vatru i umotani u deke sjeli na terasu da popijemo kafu. Nebo je bilo teško i sivo, tu i tamo je prolijetala pokoja pahulja; one rijetke, usamljene pahulje koje padaju od hladnoće. Prošetali smo oko kolibe. A. je odlučila da se vrati u kolibu, bilo je prehladno za nju, a ja sam htio još malo ostati vani i odšetati do šumice na obližnjem proplanku. Primijetio sam da sam zaboravio telefon u kolibi, ali nisam vidio razloga da se vraćam po njega.

Proplanak je ipak bio dalje nego što mi se učinilo. No, kada sam već stigao do njega, odlučih se na kratku šetnju po šumici. Ustvari, sada sam vidio da to nije šumica kao što je izgledalo gledajući od kolibe već poprilično gusta šuma kojoj se drugi kraj nije ni nazirao. Hodao sam brzo i punim plućima udisao reski planinski zrak, napravio kratku pauzu i uradio tri serije od po trideset sklekova, ovaj povratak u domovinu mi je dao novu snagu, pa nastavio hodati udubljen u promišljanja imigrantskih i povratničkih iskustava, prednosti i mane jednog ili drugog, i zapleten u vrtloge misli nisam ni primijetio da već pada mrak. A smrklo se naglo, čini mi se za nekoliko minuta. Okrenuo sam se i krenuo nazad putem kojim sam došao. Ili možda i nisam? Jako je teško snaći se u mraku, bez jasnih orijentira. Čuo sam u daljini glasove i pjesmu i brzo krenuh prema njima. Kada sam shvatio da se ustvari udaljavam od njih, bilo je već kasno, bio sam još dalje u nepoznatoj šumi. Odjednom počeh osjećati i studen. Na planini noć brzo pada u ovo doba godine i sa sobom donosi veliku hladnoću, a ja nisam bio prikladno obučen. Zaštićen drvećem i vida umrtvljenog mrakom nisam ni primijetio da je počeo padati snijeg. Tumarao sam kroz šumu, drhtao od zime, koliko od ove vanjske toliko i od neke unutrašnje izazvane strahom, od koje se, čini mi se, ledila krv u žilama. Ne znam koliko sam dugo tako lutao, sve je oko mene već postalo potpuno crno, kad se iznenada nađoh van šume. Više sam slutio po sjenkama nego što sam vidio da se nalazim na nekakvom proplanku, na čistini veličine, otprilike, fudbalskog stadiona. Na sred čistine je malena kuća, brvnara, upaljenih svjetala. Potrčah kroz snijeg što je sve jače padao i spotakoh se o golem kamen. Tek tada vidjeh da je kuća usred nekropole stećaka. Na stećku na kojeg je padalo slabo svjetlo iz kuće pročitah:”I molju vas, ne nastupajte na me. Ja sam bil, kako vi jeste, vi ćete biti, kako jesam ja.”

Potrčah opet i pokucah divlje na vrata kuće čim sam do nje stigao. Čuo sam glas iznutra:“Uđi.“ Uđoh i u svjetlu svijeća i starog fijaker šporeta ugledah muškarca u kasnim pedesetim ili ranim šezdesetim kako sjedi za starim drvenim stolom i čakijom guli jabuku. Koru jabuke je stavljao na peć od čega se sobom širio prijatan miris. „Sjedi“, reče, „znao sam da ćeš doći.“ Učinio mi se poznatim, ali nisam mogao odgonetnuti otkud ga znam. Duboko uzdahnu i bez riječi nestade u kuhinji. Vratio se za par minuta s tek pečenim uštipcima, domaćim kajmakom i slanim ovčijim sirom i pladnjem punim suđuka, suhog mesa i ovčije pastrme. Upitah ima li šta drugo, pošto sam znao da me čeka obilna novogodišnja večera (ako se ikada vratim). „Ima“ reče, „ali uštipci su ti najbolji, kod mene svi jedu uštipke.“ Potom donese kafu u staroj džezvi i vrelo mlijeko u crvenom lončiću prošaranom bijelim tufnama. Na vrhu lončica se uhvatio podebeo sloj kajmaka. Pošto ne volim kajmak, (ne mogu ga smisliti, cijedio sam uskuhano mlijeko kao dijete), popih nekoliko fildžana crne kafe i zapalih sa njim tri sarajevske Drine koje ne znam otkuda izvuče. Onda ode do prozora, razmaknu zavjesu i reče: “Dođi ovamo.” Prišao sam i pogledao kroz duplo staklo starog prozora mrazom prošarano po ćoškovima. Ono što sam vidio prkosilo je zakonima fizike svijeta koji sam znao. Ispred kuće prostiralo se polje, isprva veoma usko, mada ništa nije ograničavalo njegovu širinu, a potom sve šire i šire, poput lijevka. Teško mi je objasniti kako je tačno izgledalo, ne nalazim prave riječi, ali kao da nije bilo sa ovoga svijeta. Polje je bilo puno djece i ljudi različite starosti koji su obavljali najrazličitije poslove; djeca su se igrala, neka spavala, odrasli ljudi trčali, pecali, pričali pred različitim auditorijima, učili djecu, liječili bolesnike, radili u fabrikama, vozili kamione, kuhali, svirali, pjevali, ljubili, spavali, plivali, jeli … I svi su ličili jedni na druge.

Svi su ustvari ličili na mene.

On povuče dim cigarete, pređe pogledom preko mog blijedog lica i reče: “Sve si to ti. Vidiš, svaki put kada se nađeš na nekoj životnoj raskrsnici, kada razmišljaš da li poći lijevo ili desno, otići ili ostati, reći djevojci da ti se sviđa ili je sanjati u sebi, udariti onoga ko te je uvrijedio ili progutati bol, prihvatiti ponuđeni posao ili ne, učiniti ovo ili ono – beskrajno je mnogo u životu raskrsnica, i kada konačno izabereš jednu opciju, stvara se novi svijet u kojem nastavljaš postojati. Ti koji si ostao na raskrsnici bira drugu opciju i nastavlja postojati u paralelnom svijetu koji je stvoren tim izborom. I tako svaki put, kroz jedan život umnožiš sebe nebrojeno puta i stvoriš bezbroj novih svjetova. Ovo sto vidiš vani, sve si to ti u različitim svjetovima. A ti koji stojiš ovdje, nisi ništa stvarniji od ovih napolju, svi ste jednaki. I ne samo ti, svako ko je postojao, postoji ili će postojati stalno se svojim izborima umnožava i stvara nove svjetove, beskrajno mnogo paralelnih svjetova koji zajedno postoje van tebi poznatih granica vremena i prostora.” Šutao sam zbunjen, zaleđen, ko zna koliko dugo, dok napokon ne otvori vrata, pruži mi ruku i reče: “Idi sada nazad. Naći ćeš put. Možda bi bolje bilo da ti sve ovo nisam ni rekao. Znam da ti je ovo teško razumjeti. Idi i napij se večeras, biće ti lakše.” Izađoh i pomislih: „Majko mila, kojim li sam putem došao, kako da se vratim?“ Zatvorio je i zaključao vrata prije nego što sam ga to uspio upitati, a nije odgovarao na moje kucanje. Vidjeh da je još jedan stećak osvijetljen blijedim svjetlom iz kuće. Na ovome je pisalo: “Bože, davno ti sam lego i vele ti mi je ležati…” Tek tada primijetih da u ruci držim sklopljenu čakiju, sigurno mi ju je dao kada smo se rukovali, na kojoj je izrezbaren motiv podignute ruke koji vidjeh na stećcima. Opet osjetih onu unutrašnju hladnoću, hiljadu puta goru od ove vanjske. Riješen da nađem put nazad uđoh u šumu i krenuh hodati po intuiciji, ali sam pogriješio jer sam nakon pola sata tumaranja opet ugledao kolibu, ovaj put sa suprotne strane. Nikoga nisam vidio ispred kolibe. Lutao sam po mraku, od drveta do drveta, od sjene do sjene, od mraka do mraka, čini mi se satima i danima, a nikako da svane i nikako da nađem izlaz. Tresao sam se od hladnoće i gladi kada odjednom ugledah svjetla koja mi se približavaju. Svjetla auta! Istrčah i auto se zaustavi, otvoriše se vrata i vidjeh da su unutra M. i D., jedan od parova koji je sa nama trebao dočekati Novu godinu. Ponašali su se potpuno normalno, pitali me jesam li to izašao u šetnju i pričali kako će nam biti super narednih par dana u kolibi. Kiseo vinski zadah je ispunjavao unutrašnjost auta i pomislih da je M. dobrano pripit, a možda i oboje. Možda se zato ponašaju ovako čudno? Odjednom primijetih da više nije mrak, da ne pada snijeg, tek prolijeće pokoja usamljena pahulja, a nebo je sivo i teško. A. nas je dočekala na vratima kolibe. Pogledah prema proplanku i opet vidjeh da je pokriven samo uskom šumicom kojoj se svaki kraj može doseći za samo par minuta hoda. Da li je perspektiva odavde toliko pogrešna? Uđoh u kolibu i bukvalno otrčah do peći, a A. me uz smiješak upita zašto sam se vratio tako brzo. Glumim junaka, zezam nju da lošije podnosi hladnoću od mene koji sam se sa Floride vratio u prvu zimu nakon petnaest godina, a smrzao sam se od petnaestominutne šetnje.“ Osmjehnuh se prihvatajući šolju čaja od đumbira i limuna koji je napravila odmah po povratku iz šetnje. Još je bio vreo.

Sačekao sam da svi zaspu, a onda iz ostave donio flašu domaće šljivovice kojom sam planirao nazdraviti novoj godini i dodao još par cjepanica u peć. U gluhoj tišini noći čulo se kako povremeno u daljini stabla pucaju od hladnoće. Umotah se u deku i nasuh sebi čašicu rakije. Pa još jednu, i još jednu, sve dok mi misli nisu postale guste i neprohodne poput planinske šume i dok se soba nije počela okretati oko mene. Onda sam utonuo u duboki san bez snova.

Još uvijek se pitam (evo i sada dok ovo pišem i gulim jabuku čakijom na kojoj je izrezbaren motiv podignute ruke – a otkud mi ta čakija, ne sjećam se kad sam je kupio, da li sam je od nekog dobio?) kao što sam se pitao tog jutra gledajući u praznu flašu rakije, da li se sve ovo stvarno desilo ili je samo rakijom izazvana halucinacija.

(važna napomena: napisano prije nego je sultan kojem je Bosna ostavljena u amanet bio na svečanom prijemu kod Zorana Milanovića) 

Dok šetamo prema Pantovčaku, otac kaže
Rat je bio posao većini ljudi
Zašto meni nikad nisi htio pričati o ratu,
Posebno dok sam pisala o ratnim zločinima
Meni je to bio posao, mogao si mi možda pomoći, pitam
Šta se tu ima više pričati, davno je sve i rečeno i ispričano
Mi smo izgubili
Oni su dobili
Nisam pričao ni tebi, ni materi ti, ni Leu, nikom
I ne planiram
Sve što sam saznala o tebi u ratu, saznala sam od drugih, govorim ocu
Nema se tu šta pričati, bilo je jebeno svakome
Mi mislimo da je nama bilo najgore i možda smo u pravu
Ali to naše najgore
Niti je imao tko ispričati ni snimiti ni prikazati
A ti da si bila imalo pametna nikad tu temu ne bi otvorila
Niti bi o tome pisala
Bilo šta je bilo
Da si htjela mene i mater poslušati
Kad smo ti govorili
Ali gotovo je sad
Jebaji ga, to je škola koju si sama morala platiti
Samo kad se sjetim s kakvim si ti sve budalama sjedila
Za taj kao posao
Muka mi je
Ja ne bih volio da mi smrtovnica na onoj tabli gdje ih kače

Do njihove stoji
Kamoli u kafani
Al’ eto, tebe Bog dragi nije mogao zaustaviti
Kontala ti, nešto ćeš promijeniti
Nekog ćeš poslati u zatvor
Nema sine od tog ništa
I bolje ti je da to što prije prihvatiš
Uzalud je bilo, uzalud
Znam da je to teško probaviti
Neće želudac
Nemaš ti uzalud čir
Od tog je to tebi
Ali nemoj biti budala
I jesti sebe zbog naroda
Jebo narod bona
Bude čovjeku krivo
I meni je, ali
‘ko je to za tobom suzu pustio
A ti Lašvu okretala zbog njih
I u ratu su podvaljivali naše mrtve za svoje
Za onu djecu dolje u Vitezu
Gdje je pokojni Marinko moj sina izgubio
BBC je rekao da su muslimanska djeca ubijena od HVO-a
Pa za one na Bobašima zaklane
Neko je od tih stranih snimao
I išlo je, bez ikakvih problema,
Na TV SA da smo to mi
Vrhunac je kako je Zenica i to nakon
Što su i nas i Srbe potjerali
Godinama lagala da smo ih bombardovali
A vidim sad, to je nova laž,
Nema od tog dvije tri godine
Da se po njihovim portalima
Počelo pisati da smo mi s Čubrena i Sarajevo granatirali
Non stop je, znači, laž
Kad oni meni prikažu nešto gdje smo mi sjebali
Ok, nemam s tim problem, sjebali, ima ‘ko je ljude ubio,
Neka mu se sudi i to je to
Ali da ti čitav rat lažeš
I radiš to i danas
Podmećeš naše za svoje
E to samo oni mogu
To samo njima u obraz može stati, govori otac
Mi ni tada
Kao ni danas, nastavlja otac
Nismo imali ono što se zove
Informativno propagandni odjel
Nemam ti šta reći o ratu
Jer se nema šta reći
Bilo je gadno, gusto
Posebno na početku
Poslije smo se utrenirali
Kako je vrijeme odmicalo
Bili smo sve bolji
Najjači smo bili tamo od septembra ’93.
Ali to zato što smo već popušili puno toga
Bio sam na Pješčari, najduže vremena
Poslije jedno vrijeme na Bobašima
U Križančevom selu
I to je to
Imao sam pušku, čizme neke što smo skinuli
S mudžahedina koje smo otresli negdje kod Bandola
Netko je naš kad smo izlazili iz Guče Gore
Bacio jednu bombu na džamiju
To k’o biva
Jesmo popušili, odosmo, ali da znate da smo tu
To je to, šta bi ti da ti ja pričam
Nisam ti htio nikad pričati
Sjećaš li se kad sam te zvala da idemo na Galicu
Jedne nedjelje
A ti rekao, neću ti samo o ratu pričaš
Otac se nasmije i kaže
Sjećam, gusko jedna, u koja si se ti govna bila uvalila
I to samostalno
Besplatno
Dobrovoljno
Mlada, naivna, luda
Jebe se, sine moj, njima i za tebe i za mene
I za te mrtve
Nikog ti ne zanimaš više
Zanimala si ih samo dok si o tom pisala
Naši su te koristili, a da nisi bila ni svjesna
A ovima si bila državni neprijatelj
Samo da si me htjela poslušati
Kad sam ti govorio
Uzmi auto-moto rubriku, vremensku prognozu
Bolje da si horoskop za novine sastavljala
Nego što si po Haagu letala

Naši su u Hercegovini
Dok smo mi ratovali
Protiv Muslimana
Plaću dobivali
Jesi znala to?
Nisam, kažem, sad čujem od tebe
Jesu, jesu, pajdo moj, to su mi kolege s posla iz Ljubuškog i Mostara govorile
Tko je meni mogao platiti
I kolikim iznosom da branim svoju kuću
Da branim Travnik?
Sve pare ovog svijeta ne bi mi mogle platiti
Nas je spasilo, ako nas je išta spasilo,
Što su civili bili iza leđa
Svi smo imali žene, djecu, roditelje
Iza leđa
I znali smo ako nas ubiju, vi ste idući
I ti onda imaš motiva
Imaš volje ratovati
Mogli smo mi još štošta po Srednjoj Bosni sačuvati
Da smo i sami bili odgovorniji
Da se nije bježalo s linija
Ali jebi ga
Godinu je dana opsada trajala
Svijet je bio izmoren i izmučen
To je bilo jedno stanje
U kojem
Nemaš volje da živiš
A nemaš volje ni sam sebe ubiješ
A ne smiješ pustiti da te on ubije
Ne zbog sebe nego zbog drugih

Bilo je poslije lakše sa Srbima
Na Kupresu
I tada smo mi išli prvi
Batalija je prvi sletio u oslobođeni Knin
Kad im je bila Oluja
Kad je god neko njesra u Hrvatskoj
Eto ti nas da im pomažemo
Isto da nas je programiralo
Da nam je u glavama neki čip
Da mi njih spašavamo
Mi za njih ginemo
Meni je muka od Vukovara
Dubrovnika, Knina
Od Slavonije čitave
Nema dana da na HRT-u nije neki
Komemorativni program
Inače su Hrvatići
Postali kao Bošnjaci
Državna televizija
Televizija za komemoracije i kongregacije
Tamo se više nema šta pogledati
Nisu dobar film pustili ima 10 godina
Dnevnik im je kao da je sastavljan tamo
U onoj ulici gdje si stanovala
Gdje je centrala HDZ-a
Lopašićeva, kažem,
E tamo, gdje je onaj kafić što se pederi u njemu
Sabiru pa i mene vodila
A one Bozanićeve video čestitke
Jadan ti je onaj kome je Bozanić
Približio radost Božića
Ili veličinu uskrsnuća
On bi meni da sam papa
Mogao biti samo u onoj
Crvenoj gardi na ulazu
Za to ne treba neka pamet
Samo mrka, nezainteresirana faca
Tako i oni
Svaki je dan Srebrenica
Otkopalo ih, zakopalo,
Našlo ove, traže one
Da se za godinu dana
Na toj Federalnoj
Nije moglo naći i reći
I drugi su ginuli, nismo sami
Pa reći nešto o tome, ali nema
Nema i neće ga biti
Jer je to njihova država
Njihova televizija
I to je meni krivo
Znaš da ja nisam, kaže otac
Nikad bio lud za Hrvatskom k’o masa našeg svijeta
Osjećao sam uvijek Sarajevo glavnim gradom
Čak i kad smo ratovali protiv njih
Sarajevo mi je bilo Sarajevo
Prije rata sam često bio u Sarajevu
I k’o momak i k’o dijete
Dok je pokojni ćaća radio u Vranici
Stanovo je jedno vrijeme tamo
Na Podhrastovima
K’o dijete bi me povedi
Pa da ostanem po dvije tri sedmice
Dok nije otišao u Dubrovnik

Mi smo bili moćni tamo iza rata
Kad je Jelavić bio predsjednik
Naši su išli raditi tamo
A Hercegovci se bunili
K’o biva
Šta će u Sarajevu, imamo Mostar
Imamo Grude,
Bunili su se i ovi naši glupani
Jer nisu kontali da je to glavni grad
Da su tamo institucije, ambasade
Sabor HDZ-a je dva puta bio u Sarajevu
Hrvatski narodni sabor osnovan u Novom Travniku
U onom domu kulture đe si ti one matineje organizirala
I nikome nije palo na pamet
Da za 22 godine
Stavi tablu
U ovoj je zgradi osnovana krovna institucija bosansko-hercegovačkih Hrvata
I to sve o nama govori
Tada se kontalo da mi ne možemo predati u miru Sarajevo
Jest ono njihovo, ali nije samo njihovo
A tako smo poslije predali u miru
I Tuzli i Banja Luku
I Bihać
Zenicu
I šta se god moglo predati
Naša je politika kasnije predala
Predat će i Srednju Bosnu
Kad-tad
To se ja utvaram da neće
Ali hoće
Predali su i Mostar
Da neće nas
Zato sam ti govorio prođi se rata
Prođi se toga
Koliko smo se puta posvađali
Jer si ti uporna k’o mazga
Mater te na koljenima molila da prestaneš
A ti još više
Ne znam šta si ti kontala
Da ćeš nešto dobiti s time, nešto ostvariti?
Samo vidiš kako su prolazili prije tebe
Oni koji su bili iskreni i išli u nešto srcem
I to ti je trebala biti lekcija
Ali, sad je kasno
Doduše, to je još jedna od milijardu i jedne stvari
Koje me nisi htjela poslušati
I ti nikad, ali nikad mene nisi slušala
Mater možda ponekad
Al’ mene nikad
Ja tebi kažem ugasi sijalicu u hodniku
Ti nećeš namjerno jer sam ti zapovjedio
A i isto i to pisanje
Svima je bilo super da ti pišeš
Ali nijedan od tvojih kolega
Muških nije stisnuo
Da oprostiš onu stvar
I pisao

Nego sve nešto uvijeno
Sve nešto neravnopravnost, diskriminacija
A sve ništa

Kad je rat stao
To su bile najbolje godine
Počelo se obnavljati, govori
Svijet se počeo vraćati u Travnik masovno
Kao ono da se bilo negdje na godišnjem
Pa iza Gospojine
Eto sviju nazad, eto ih kući
Plaće bile dobre
Bilo je nekog smisla
A onda kad je ubijen Leutar
Pa policajci i povratnici u Travniku
Pa banku tenkovima uništili
Počelo je jebanje, da oprostiš
Ali smo čak i u tom razdoblju
Bili al pari s njima
Osjećalo se to
Osjećali su i oni i mi
Mi smo u tom vremenu
Imali i individualno i kolektivno
Dostojanstvo
Sad to više nemamo
Imali smo ponos
Tada je HDZ bio nešto sasvim drugo
Obnavljale se kuće i crkve,
Dobili smo Žepče
Jelavić je Bosnu stvarno i nogom i srcem obišao

Referendum smo imali kad je Dodik bio američki igrač
U Novom Travniku je Branka Praljak bila predsjednica
Povjerenstva za referendum
Nešto oko preustroja Federacije
Ne sjećam se tačno pitanja
Srbin doveo Bučićane da broje listiće
A kasnije je bio onaj Križanović i Alijansa
On je fin čovjek, pokoj mu duši
Ali isto kao i Komšić
Nismo ga mi zaokružili
Da je Isus Krist lično bolan, i da kaže
Evo mene
S neba sam sišo
I Hrvat sam
Ako ga mi nismo zaokružili, uzalud mu
Ali eto, nije njima uzalud,
Znaju što to rade
I vidiš ti dokle je to otišlo
Da sad mi trebamo zafaljivat’ Zagrebu
Što se brine o nama
Isto ono prije rata
Od posebne državne skrbi
Znači nema od tog ništa
Samo obećanja i laži

HRT je televizija
Gdje je onaj glumac,
Onaj dobri glumac
Emir Hadžihafizbegović
Glavni gost
On je njima
Super
A kad on ne može stići
Onda zovnu Komšića
On im je igrač s klupe
Jesi ti ono govorila da je nedavno
U centru Zagreba bila izložba o Aliji Izetbegović,
Jesam, kažem, u Novinarskom domu,
Pa kad bi to u Sarajevu
Moglo biti Tuđmanu
Nema je tko organizirati
Sve i da oni puste
To bi se kuka i motika digla
Jebo mater
Što američka ambasada ne bi prva reagirala
Gdje to ima
Kakva je to država
Hrvatska i Turska
Dvije bratske zemlje bošnjačkog naroda
Samo kad čovjek onako skonta
Da je predsjednik Hrvatske bio Mesić
Ajde što je ustaša, nego
Kako je to njima
Antifašistima prihvatljivo
Kako im je ustaša prijatelj Bosne
Realno, nije ni Kolinda bila bolja
I ona je jedna obična tuka
Od svih žena koje su djecu u Bosni izgubile
Ona otišla pa grli onu Muniru iz Srebrenice

Nemam ništa protiv, al’ što nije došla na Putićevo
Da zagrli i Sarafinu Lauš
I njoj su tri sina ubijena
Ili u Vitezu
Miru Garić, od onog Ivana što po svadbama svira mater
I njoj je dvoje ubijeno
Josipović barem nije puno lajao na nas, nije nas ni branio
Ali Zoran, e on me iznenadio
Lijepo je što je bio dolje, kažem, to sigurno ljudima znači
Kako bona ne znači, šta ti je,
Veliko je to i što je HVO-u dao ta odlikovanja
Mi smo, koliko ono, 20 godina čekali
Da vojska ide s njima u koloni kad je Oluja
Do zla Boga da smo i mi balvane sa Srbima postavljali pa nas ne zovu
Nas se sad u Bosni ništa ne pita
Onda nas se pitalo i to ne ponešto
Nego svašta
Otac na kratko zastane, pogleda me i kaže
De zapali, jesi li što bi, babe rekle, sustala
A hrvatska politika danas
Zadnjih 15, 20 godina, to ti je pajdo moj
Kako ono se kaže
Apstraktno u političkom smislu, znači magla
i vrlo egzaktno, lov u mutnom
Mi da hoćemo dolje na Doljanima na graničnom prijelazu
S naše strane
Zasaditi lavandu u žardinjere
Poletjeli bi prvo pitati njih, prave Hrvate,
Smijemo li
Onda bi se oglasio službeni Zagreb, pa bismo mi promijenili

Rek’o  je Zagreb nemojte lavandu, nego ružmarin, njima će za nešto trebati
Zamišljeno je, valjda, a to nije tako bilo to iza rata,
Suprotstavljali su se oni Zagrebu i neka su,
Zato je Jelavić i najebao,
Prvo sve okolo domaće, kućne pizde,
Na Pantovčaku Mesić,
A međunarodna zajednica poznata po zaštiti ljudskih prava, sloboda,
Humanističkih vrijednosti
Tenkove šalje
To se još samo u Boliviji možda moglo desiti tako
Zato ti kažem, a rek’o  sam ti i materi
Neka tebe ovdje, sigurnije je
Hrvatska isto propada
Ali to će biti u skladu s europskim načinom propadanja
Ali malo sporije nego mi
Mi ćemo ono, kao i do sad,
Ostati nigdje

Otac gleda urbane vile dok šetamo Pantovčakom i pita me,
Ovdje, vjerujem, stanuju svi ovi što po dva-tri posla rade?
Smijem se, kažem, da, oni i Milanović koji ima samo jedan posao
Njima, kaže otac, nisu trebale donacije da pokriju kuću
Stavlja li se ovdje zastava ono pod slime k’o kod nas
Jesi upratila
Otac mrko gleda predsjedničku palaču
Kiša počinje padati
Tišinu razbija samo kukavica na drvetu
Šutim i ja
Ne znam da li da kažem ovdje stoluje hrvatski predsjednik,
Ovo je vila na Pantovčaku,

Stojimo na drugoj strani ulice
Osiguranju nismo sumnjivi
Otac prekida tišinu i kaže
Valjda u Zagrebu misle
Da bismo trebali
Mi dolje
Kad njima kokoš negdje na krivo jaje snese
U Zagorju
Svi udariti pa plakat’
Ili kad im se golub na bana posere
Da Vitez dan žalosti proglasi
Ili ako im valovi previše u molove udaraju
Da idemo na pučinu more rukama razabirati
Oni su zamislili
Isto ona tvoja susjeda Biba
Što voda ono pašče što je trebalo bit’ mačka
Tako da oni nas vodaju
A mi kevčemo
Čim oni u nas tri sekunde ne gledaju
Jer to jedini način da se oni k’o oni
Osjete važni
Kome su oni važni?
Nikom osim nama

Najbolje bi im bilo
Da na Gradišku stave jedan
Veliki plakat, kako se to ono zove
Bilboard, kažem
E to da metnu i natpis

“Povoljno izdajemo vlastiti narod u drugoj državi, ali i po svijetu. Prvi vlasnici”

Ajmo nazad, kaže otac

De vidi koliko smo kilometara stukli
Pa ćemo kad sjednemo izmjeriti ŠUK
Da se uvjeriš da ide dolje čim malo prohodaš
Samo fizička aktivnost moja Gloria
i on odmah dolje ide
Nema tu druge
i zaboravi slatkiše pajdo moj
Ako je on tebi, u ovim godinama 9 na česrce
Šta će bit’ kasnije
Nije dobro, al’ da se popraviti

Ima i onaj čaj
trebam reć’ materi ti da mi pravi
ide i cimet u prahu
to ga dobro obori

U Brightonu je, 6. travnja 1974, održana devetnaesta Pjesma Eurovizije. Nadmoćno je, ispred talijanske predstavnice Gigliole Cinquetti i pjesme “Si”, pobijedila švedska grupa ABBA s pjesmom “Waterloo”. Jednostavan, pomalo i glupkast tekst, zarazna melodija, višeglasno pjevanje i plesni ritam: pjesma će se pretvoriti u jedan od hitova epohe, osvojit će sve disko klubove na europskome zapadu i istoku, dok će ABBA postati najveći skandinavski popkulturni fenomen u povijesti. S tom 1974. mijenja se na Pjesmi Eurovizije temeljni tip i model predstavljanja: sa starinskih se konzervativnih šlagera i imitacije talijanskih kancona prelazi na onu vrstu pjesama kakva će Eurosongom vladati i pola stoljeća kasnije te, što je mnogo važnije, na ono scenskopojavno šarenilo, s mnogo koreografije i srebrenog lamea, kakvo ni danas ne bi djelovalo demodirano.

Jugoslavija se u Brightonu predstavila s jednom od prvih, ako ne i prvom rock grupom viđenom na Pjesmi Eurovizije. Dugokosi i mjestimično bradati momci, odjeveni kao hipici, ili kao neka istočnoeuropska varijanta Led Zeppelina, izvodili su odlično skladanu i aranžiranu kompoziciju, vrlo ozbiljnoga, angažiranog i pametnog teksta, koji se, međutim, kao ni sama pjesma, nije baš nimalo ticao europske eurovizijske publike. Pjesma je na kraju završila na dvanaestom mjestu među sedamnaest učesnica, a Jugoslavija je nastavila da funkcionira kao uzbudljiva i pomalo bizarna pojava među sudionicima natjecanja. Od utemeljenja ove manifestacije pa sve do kraja osamdesetih, Jugoslavija bit će jedina komunistička zemlja na Pjesmi Eurovizije.

Korni grupa, nazvana tako po svome vođi i osnivaču Korneliju Kovaču, rođenom Nišliji, prirođenom Subotičaninu, koji je u Sarajevu završio Muzičku akademiju, klavir i teoriju, izvodila je paradoksalni spoj progresivnog rocka i lakozapaljivih zabavnjaka, trivijalnih pjesmica i poskočica. Kovač se poigravao svim i svačim, pa ga nije baš bilo briga za stilsku čistoću i subkulturna svrstavanja, na čemu je rock kultura u najvećoj mjeri bila i zasnovana. Uživao je u popularnosti, pronalazio i mijenjao mlade pjevače, u Brighton je išao sa Zlatkom Pejakovićem, možda i najdarovitijim među njima, koji će otpjevati najbolje pjesme Korni grupe, ali će ga kasnija karijera odvesti daleko od ove priče. On je, dakle, pjevao pjesmu “Moja generacija”, koja ovako teče: “Iznenada, kobne noći te/ četrdesetdruge godine/ činilo se kao da će sneg/ a stigao je rat/ i neki vojnik tuđ, i strah/// Mene majka moja rodi/ da sanjam o slobodi/ u prvoj noći da sanjam zveket/ da plačem sa rukom na usnama…” Danas dok je ovako bilježim, u utorak, 12. rujna 2022, na dan kada je objavljena vijest o smrti Kornelija Kovača, podilaze me srsi od tih stihova, što ih odmah čujem glasom Zlatka Pejakovića, u nekim vrlo visokim lagama, otpjevane mnogo ozbiljnije nego što će se ikada više išta pjevati na Pjesmi Eurovizije. I tad je, da se razumijemo, to bio incident. Prije nego što će u Brighton, pjesma je, na užas dijela publike i sudionika, prethodno pobijedila na festivalu u Opatiji, i nikome, zapravo, nije bilo jasno što takva pjesma radi na bilo kojem zabavnomuzičkom festivalu. Pomalo je to bilo kao s Konstraktom, samo što je na kraju lošije završilo.

A onda se diže refren: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ u to je vreme spavala i čeznula za mlekom/ moja generacija iz četrdeset druge/ dobro je pregurala burne dane te”. Pa se pjesma opet spušta u priču, ali s neke druge strane: “Sad je vreme sasvim drugo/ i put svoj svako ima/ što god smo dalje/ sve više hoću da znam/ gde živi, gde pije, peva, gde je sad”. I povratak na modificiran refren: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ sva se već poženila/ i čuva slatku decu/ moja generacija iz četrdeset druge/ već se uozbiljila, jer tamo mora biti”. I to bi bio kraj jedne neprimijećene, a velike pjesme Kornelija Kovača. Rođen na Novu godinu 1942, tada su mu bile trideset i dvije, i pjevao je o naraštaju koji je u Jugoslaviji i u Europi predstavljao prvu poslijeratnu mladost. Pjesma, da su je mogli razumjeti, ticala se doista svih Europljana iz 1942. 

S tom pjesmom se, manje-više, i završila karijera Korni grupe. “Etidu” pamtim kao jednu od meni najdražih i najzačudnijih pjesama domaće popularne muzike, skupa, recimo, s prvom pjesmom Vice Vukova, s festivala u Opatiji 1959, “Mirno teku rijeke”. O pjesmi “Ivo Lola”, čiji je tekst napisan prema oproštajnom Ivinom pismu djevojci Slobodi Trajković, pišem u knjizi (neobjavljenoj) “Pjesme koje se više ne pjevaju”. Od svih naručenih i namjenskih pjesama iz vremena socijalizma, ta je, vjerojatno, najljepša.

Poslije je, sedamdesetih i osamdesetih, Kornelije Kovač batalio rock’n’roll i pisao pjesme za probrane zabavnjake. Radio je manje i manje se trošio od svoga kolege sa sarajevske akademije Đorđa Novkovića. Za Zdravka Čolića napisao je, recimo, “Jednu zimu sa Kristinom”, pa “Stanicu Podlugovi”, po tekstu Vlade Dijaka (onoga istog sarajevskog pjesnika i novinara koji je napisao “Selmu”), pa “Mađaricu”, po malo adaptiranom tekstu Đorđa Balaševića. Za Čolića napisao je, recimo, i “April u Beogradu”, koju je pjevač izveo na Beogradskom proleću 1975, nije je stavio ni na jedan svoj album, ali jedna je od općenito upečatljivijih pjesama o ovom gradu.

Također, Kornelije Kovač autor je nekih od najljepših pjesama Bisere Veletanlić, velike beogradske pjevačice, rodom Siščanke, još jedne iz generacije 1942, koja je svojim glasom i manirom savršeno spajala zabavnjake i džez. Kada se u miru nađem pri svom gramofonu u Puli, danas mnogo slušam Biseru koja je inače, što i nije sasvim nevažno, tetka Vasila Hadžimanova, sestra Senke Veletanlić i šogorica još jednog velikana, Zafira Hadžimanova. Tekst meni najdraže Kovačeve kompozicije za Biseru, “Milo moje”, napisao je pjesnik Duško Radović. U toj pjesmi i u njezinom pjevaju postoji nešto čega ima i u Kovačevim pjesmama koje pjeva Zdravko Čolić: dojam da su starije od svog autora, postojale su i nekad ranije, ono su što se u džezu naziva džez standard. A takva je, primjerice, i pjesma “Maestro i violina”, koju je Kovač napisao za jednog potpuno drukčijeg pjevača, za Dragana Stojnića. Ili jedna vrlo stara pjesma, još iz 1963, koju je napisao za sarajevskog pjevača Vedu Hamšića, a po tekstu pod koji je potpisan zajedno sa Žarkom Rojom, jednim od onih klasika, kompozitora i tekstopisaca, jugoslavenske zabavne muzike pedesetih i šezdesetih. Pjesma je to “Četiri mladića idu s Trebevića”. Divna, davna, izgubljena…

Kovač je, a ne Goran Bregović, patentirao te usavršio do nepodnošljivosti spoj sela i grada, narodnjaka i muzike na struju, da ne kažem rock’n’rolla. Takve je pjesme pisao već za Korni grupu, da bi vrhunac vlastitog narodnjačenja, kao i žudnje za onim posljednjim i konačnim hitom koji će dokrajčiti svijet, dosegnuo s pjesmom “Sitnije Cile, sitnije”, napisanom za Lepu Brenu.

Kornelije Kovač nikada nije zaboravljao svoje adrese, niti je ikad s uma smetnuo vlastitu intimnu geografiju. Premda je tek studirao u Sarajevu i kratko svirao u Indeksima – za koje je, recimo, uglazbio “Boj na Mišaru”, ultimativni narodnjačko-psihodelični hit, nesagledivih i srećom neiskorištenih nacionalističkih potencijala – Kovač nikada nije s uma smetnuo taj grad, njegovu toponomastiku i okolicu, zvuk, ritam i ton Sarajeva. Imao je talenta za to: jasno je čuo gradove! Osamdesetih je pomalo živio u Londonu, devedesete je provodio u Španjolskoj gdje je, da se ni to ne zaboravi, izdao i jedan disk čiji je cjelokupan prihod išao za djecu žrtve rata u Bosni i Hercegovini. Pritom, bio je i tamo ostvaren autor i vrlo uposlen glazbenik.

Još nisam navršio osam kada sam gledao tu Pjesmu Eurovizije na kojoj će pobijediti ABBA. Ali nije meni bila važna ABBA, nego sam slušao Korni grupu i zagledao svoju majku, rođenu 10. svibnja te 1942. Kornelijevi stihovi “činilo se da će sneg/ a stigao je rat/ i neki vojnik tuđ, i strah” tukli su mi u grudima, kao odistinski velika poezija. Kao i ovi, koje primjećujem tek kao odrastao čovjek: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ u to je vreme spavala i čeznula za mlekom”. Kakav, bolan, “Waterloo”, kakvi crni Napoleoni: moja mati sjedi pred crnobijelim EI Niš televizorom i sluša kako netko opjevava njezino rođenje i rat! A ja gledam, i mnogo bolje nego na satu lektire i materinjeg jezika shvaćam što je poezija i čemu književnost zapravo služi.

Eto, samo sam htio reći da umro Kornelije Kovač, pa da se to negdje u nama zabilježi.

Ilya Kaminsky, Nijema republika, 2019

Uvijek valja ponoviti: ukrajinska se književnost odlikuje višejezičnošću, a njezine autorice i njezini autori višestrukom pripadnošću. Razlog je tomu povijest zemlje koja je obilježena kolonijalizmom, otporom prema imperijalizmu i, kao jednim od rezultata takvoga stanja, egzilom i emigracijom. Nalazeći se, povijesno, u okruženju Ukrajina reagira na njega i njegov pritisak aktivnim i pasivnim oblicima otpora. Kao što sam na ovim stranicama već više puta pokazao (ili se trudio pokazati), književnost je od samih početaka ukrajinske samosvijesti bila jedan od središnjih momenata te borbe. Ona je nudila „sigurno mjesto“, sigurnu zonu u kojoj se moglo reflektirati o izvana nametnutim prinudama i načinima otpora kojim im se moralo i moglo suprotstavljati. Istovremeno i o konformizmu koji je prihvaćao kolonijalnu i imperijalnu situaciju, aranžirajući se s njom i tražeći iz takvoga modusa ponašanja i odnosa sa svijetom neku, uglavnom sitnu, korist za samoga sebe. Tanja Maljarčuk, Jurij Andruhovič i Serhij Žadan, koji pišu na ukrajinskom, ili Andrej Kurkov, koji piše na ruskom, uzoriti su primjeri književnost koja se pokazuje rezistentnom prema, ovaj put dominantnom, postimperijalizmu čiji je vrhunski iskaz brahijalna upotreba sile, agresija na Ukrajinu i pokušaja njezina ponovnoga podvrgavanja jarmu kojega se cinično želi predočiti kao oslobođenje.

S druge strane Atlantika, i evo nas kod teme višejezičnosti, djeluje spisatelj ukrajinskoga porijekla koji piše na engleskome jeziku, ali ga je teško odvojiti od tema i tradicija „izgubljenog zavičaja“. Ilya Kaminsky rođen je 1977. u Odesi, njegovoj je obitelji (Kaminsky je Židov) zbog pojava antisemitizma u nezavisnoj Ukrajini, dodijeljen azil u Sjedinjenim Američkim Državama kamo su se iselili 1993. Prve je pjesme objavio na ruskom, a na engleskom je počeo pisati već 1994. Još je jedan biografski podatak važan – Kaminsky je osoba oštećena sluha. Dosada je objavio dvije zbirke poezije, Plešući u Odesi i Gluhu republiku. Ova mi se druga čini relevantnom u kontekstu suvremene situacije u Ukrajini, osobito s obzirom na rusku agresiju.

O čemu je riječ, dakle, u ovoj čudesnoj zbirci? Započeti valja od pitanja kako je ona konstruirana. Gluha republika spada u skupinu zbirki poezije koja se odlikuje, usudio bih se reći, ekscesivnom narativnošću. U njoj se, konzekventno i beskompromisno, pripovijeda jedna priča. No, za razliku od sličnih „projekata“ Kaminsky će u svoj ugraditi još jedan element odmicanja od tradicionalno shvaćene lirike. Zbirka je konstruirana s elementima antičke drame. Vrijeme je da kažem o čemu je u njoj riječ. Dramska se radnja zbiva u imaginarnom okupiranome gradu Vasenka. Vrijeme je neodređeno, kao i akteri i nositelji okupacijske sile. Inicijalnu točku čine nemiri koji započinju nakon smrti gluhoga dječaka kojega samovoljno ustrjeljuju vojnici. Nasilje se ubrzava i stječe zamah koji se potpuno izmiče kontroli. Akteri su „drame“ članovi i članice kazališta lutaka, dok se stanovnici Vasenke identificiraju kao pripadnici zbora. Struktura se antičke tragedije na taj način zaokružuje. Dramski se dojam pojačava prologom i epilogom koji uokviruju radnju.

Dramatis personae su lutkari Alfonso i njegova trudna žena Sonya Barabinski, koji dominiraju prvim činom, te vlasnica kazališta Galya Armolinskaja koja drži konce u drugome. Priča je jednostavna u svojoj stravičnosti. Građanke i građani Vasenke odlučuju se na pasivni otpor i prestaju govoriti. Sredstvo komunikacije kojim se koriste je specifični jezik gesta, razvijen isključivo za njihove potrebe, kojega samo one i oni razumiju te na taj način iz komunikacijskoga lanca isključuju okupacijske vojnike. Smrt je gluhoga dječaka kontingentna. Na zapovijed narednika da se rasprše demonstranti ne reagiraju, a dječak Petya skuplja pljuvačku u ustima i punom je snagom upućuje na narednika. „Zvuk koji ne čujemo podiže galebove iznad vode.“ Zvuk koji ne čuju pucanj je metka kojim narednik obara dječaka. Eskalacija je sukoba sadržana upravo u prekidanju komunikacije: „Naša se zemlja probudila sljedećeg jutra i odbila da čuje vojnike“. Gore spomenuti zamah, kojega je nemoguće kontrolirati, vodi ka sve težim sukobima mještanki i mještana Vasenke i vojnika. Kazalište se lutaka pokazuje centrom otpora.

Sonyu, u međuvremenu majku djevojčice Anushke, u akciji prožetoj samovoljom, vojnici odvode u nepoznatom pravcu, a Alfonso ostaje sam s djetetom o kojemu se mora brinuti. Evo kako otmicu opisuje zbor građana i građanki: „Sonya, koja je jednom rekla, Na dan svoga hapšenja svirat ću klavir. // Gledamo četiri muškarca / kako je guraju – // i mislimo da vidimo kako stotinu starih klavira tvori most / od Arlemovska do Ulice Tedna, a ona // čeka kraj svakog klavira – / i ono što od nje ostaje jest // lutka / koja govori svojim prstima, // što ostaje od lutke jest ta žena, što ostaje / od nje (odveli su te, Sonya) – glas koji ne možemo čuti – najčistiji je glas.“ Nestanak je lutkarke povezan s nestankom glasa. Grad postaje sve više gluh i nijem, otpor se razrasta u aktivni, lutkarke predvođene vlasnicom kazališta zavode vojnike koje potom ubijaju, koristeći se koncima kojima upravljaju marionetama. Simbolika diskrepancije između govora i šutnje prelazi na drugu dimenziju, ali se i okupacijske vlasti znaju braniti tako da se sukobi intenziviraju, a broj žrtava među građanima i građankama povećava. Sjetit ćemo se „feminističke“ pobune u Aristofanovoj Lizistrati. Uskraćivanje seksualnih usluga koje njome dominira u Gluhoj republici pretvara se u suprotnost: lutkarke ih upravo ekscesivno nude kako bi moment nepažnje kod neprijateljskih vojnika iskoristile za osvetničko ubojstvo. U pjesmi se Kazališne noći veli: „Na sceni Galyinog kazališta žena se povija kako bi sakrila svoja stidljiva koljena, pokazujući vojnicima u publici burlesku svojega procijepa. / Oko nje, scena se zatamnjuje. Lutkarke odvlače sljedećeg zadavljenog vojnika na uličicu. / Na sredini pozornice Mama Galya pali žigicu.“ No jasno je da pobuna ima svoje granice i da je premoć okupacijske vojske odveć velika da ona ima izgleda na trajan uspjeh. 

Sljedeća je žrtva Alfonso. Anushka njegovim nestankom ostaje bez staratelja, o njoj se nastavlja brinuti Momma Galiya a kada vlasti otkriju da je ona koordinatorka osvetničkih pohoda protiv njih strijeljaju i nju. Jedan od posljednjih glasova koje kor daje od sebe je pesimističan i fatalističan: „Naša zemlja se predala.“ Lirsko se Ja javlja po drugi put, nakon Prologa, i u Epilogu preuzima odgovornost za strahotu koja se zbila u Vasenki prebacujući je na ravnodušnost vanjskoga svijeta. U njemu se čuje udaljeni glas Martina Niemöllera i njegovo „Kada su odveli…“ 

Roman u stihovima Ilye Kaminskoga predočen u dramskoj formi, koji je zapravo zbirka poezije ovom nevjerojatnom poetičkom raznovrsnošću pozicionira se kao jedno od najsnažnijih ostvarenja kojima se protestira protiv rata. Napisan u vrijeme protuzakonite aneksije Krima i agresorskoga rata u Donbasu, njime se, 2019., na proročki način predviđa ono što će se zbivati u Ukrajini od 24.2.2022. I poziva se na aktivan otpor činu postimperijanoga nasilnog prisvajanja tuđega. Lažljivi i licemjerni izgovori agresora su nam poznati. Poezija ih je ovdje raskrinkala u svoj njihovoj bijedi. No argumentacijski se slijed Kamynskoga produžuje i poprima generalizirajući oblik: „U našoj zemlji dječak kojega je ustrijelila policija leži satima na pločniku.“ To više nije Vasenka, to je upozorenje Americi.