____Povodom pjesme Gorana Milakovića
____o Snežani i Stevanu Tontiću

U jednom novosadskom kafeu,
u bašti, zaklonjeni od sunca,
Stevan Tontić i ja ispijamo piće.
Stevan pivo, ja crno vino.

Hladan kraj marta,
vjetar, kiša, sitne kugle leda.
Ja u Banjaluci,
Stevan gore, priča ocu
šta se sve događalo
otkad je on otišao da ga čeka
u prostranstvima
nespoznatljivim za života.
A nas dvojica, Stevan i ja,
ljutimo se na julsko sunce
što nam grije pivo i vino
u novosadskoj hladovini.

Tutnje automobili bulevarom,
mi ih ne čujemo,
slušamo stihove njemačkih pjesnika
u Stevanovom prevodu.

Vjetar protresa roletne
na prozoru moje radne sobe.
Mart podlo nadoknađuje
ono što je februar propustio.

Ti živiš, Stevane,
šapćem mu tiho.
U Snežaninom pamćenju,
u sjećanju na julsku vrućinu
u hladovini novosadskog kafea,
u svojim pjesama posebno.
A ja? U malim gutljajima
ispijam crno vino
i zurim u prazninu
gdje bi trebalo da bude pivo.

I dišem. Kako tako dišem,
šta bih drugo?

                                 25/26. mart 2023.

svaki uzrok ima svoju posljedicu
i tako ide sve uvijek naprijed
nazad pomalo 

snježanu i stevana tontića apofatičkog
upoznajem u kafani mornar
u beogradu 

došli smo da kažemo svoje u offu
i pokažemo koji imamo šipak
iz dubine svojeg ništa 

zbog de vitamina
stevan kaže pročitaj
luk i liru pazovu knjigu
znanstveno fantastičnu
i knjigu nemira pessoinu 

čitam odmah luk i liru
knjigu nemira posuđujem
u bolskoj knjižnici toga ljeta 

jedini sam član biblioteke
na taksi stajalištu šempio
i zovu me servantes
ništa me ne boli 

vozim taksi po rubu smrti svoje žmire
čitam pessou obrezano srce
ko mi šta može
šoferski sam car 

već u prvom supetru
zabijam se 

nerezonski u prometni znak 

šefoliki jebe mi sve u štalici
majku sviću svetu krv i vodu
gospu od sniga dite u špakeru
isusa u isusiću 

di gledaš šta čitaš tisno
knjigu nemira on čita 

kriste ibože
jebenti boga normalno
da si se zabia

Prije godinu dana, za prvog putovanja u Ukrajinu, Giacinto i ja smo se upoznali.

Godinu dana poslije, nalazimo se deseti put na nepovezanim cestama zemlje uvučene u rat.

Istovarili smo stvari iz furgona u hospiciju za starije, a zatim i u sirotištu zabačenu u brdima Karpata.

Dva međusobno udaljena mjesta i zbog dobi njihovih stanovnika. I jedni i drugi nemaju nikog na svijetu, inače bi stanovali zajedno. Čak ni uz njih ne uspijevam zamisliti što znači ne imati nikoga i svijetu biti nitko.

Nije bilo prehladno to putovanje zimi. Zamotan osjećao sam se nespretan među tolikima koji su s lakoćom podnosili tu temperaturu.

Giacinto je u svoju crvenu jaknu obukao mladića, stanovnika toga sirotišta, po našoj odokativnoj definiciji – sa smetnjama.

Prije nego ga je obukao, zagrlio ga je.

Na ovoj fotki udara u oči kao proljetni mak.

Vidjevši da u Ukrajinu odlazimo već godinu dana, ponekad nas zatraže da govorimo o tom iskustvu.

No, mi o ratu ne umijemo govoriti.

Sve dok se se nastavlja nastavljamo.

Kad prestane, pričat ćemo o drugim stvarima.

Preveo Tvrtko Klarić

Kakav je bio hormonalni status moje majke na dan kada je Ronald Reagan Sovjetski Savez proglasio carstvom zla?

Osmi mart pada u utorak. Javorka s posla donosi buket cvijeća. Ljuti se, neće joj to cvijeće pomoći da prehrani obitelj, zašto joj nisu povećali plaću. U fazi je reaktivnog feminizma, nastupa kao žrtva socijalne dinamike – u kući, na poslu i u društvu, zato što je žena i samohrana majka. Nastojim izbjeći razgovore: rado bi se svađala, nema više mladića, u Zagrebu bi se reklo dečka, i neće ga nikad više ni imati. Barem koliko ja znam. Uskoro će navršiti četrdeset i prvu. Pije propisanu dozu lexiliuma, koji će četrdeset godina kasnije biti čuveniji kao bromazepam. Taj je anksiolitik čini dodatno razdražljivom i samoživom. Pojačava ono što ukućani, njezina mati Olga Rejc, moja Nona, i ja, doživljavamo kao važan dio njezine naravi. Liječeći se cijeloga života, ovako ili onako, od tjeskobe, moja je majka postala neosjetljiva na unutarnje doživljaje svijeta kod svojih bližnjih, na njihove želje, potrebe i navike. Dugo ću pokušavati da domislim i da otkrijem je li to bila posljedica njezinih životnih stradanja, je li njezina suštinska hladnoća prema meni bila posljedica neke prethodne doživljene hladnoće, ili joj je nedostajao neki ljudski talent koji bi joj pomogao da suosjeća s bližnjima. Pritom, za one koji nisu živjeli s njom na Sepetarevcu, ili joj nisu bili nikakav rod, često je imala svo razumijevanje ovoga svijeta, tako da će im ostati u sjećanju kao draga, energična i empatična osoba.

Lexilium joj u svemu tome nije činio dobro. Pogotovu što ga je pila godinama, sve do početka opsade Sarajeva, a ponekad je – pozivajući se na liječničku preporuku – i prekoračivala doze. Možda je to u meni stvorilo otpor prema psihofarmacima bilo koje vrste, pa s navršenih pedeset i šest nikad još nisam popio nijednu tabletu za smirenje, za spavanje, za tjeskobu, za bilo kakvu promjenu u akutnom psihološkom stanju. Istina, liječnik mi dosad takvo što još nije propisao. Sve druge tablete pijem u propisanim količinama, ne ustežem se pred analgeticima ukoliko me zaboli glava, rad sam posegnuti za antipireticima ako me ščepa viroza pa mi skoči temperatura, mili su mi i antibiotici, a da o onim ozbiljnijim lijekovima za srce i tlak ne govorimo. Liječnik je uvijek pametniji od mene, tablete su iz raja izašle. Osim onih koje bi djelovale na moju psihu, dušu, svijest… (Pritom, da moji motivi ne bi bili krivo shvaćeni: narkotici te ilegalne supstance svih vrsta nisu mi bile strane. Neke od tih supstanci obilježit će i moj doživljaj 1983.)

Osim lexiliuma, Javorka u 1983. povremeno pije i tablete za tlak. Njih u to vrijeme ne dozira njezin mjesni liječnik, iz ambulante u Mjesnoj zajednici Mejtaš II, nego moj otac, koji vodi brigu i o Noninom zdravlju. On im je četiri godine ranije nabavio i prvi aparat za mjerenje tlaka. Javorka ga, po nekoliko puta tjedno, mjeri i Noni i sebi. Nonin tlak je, uglavnom, uz terapiju, između 140/80 i 160/90. Tih godina takav se tlak smatra normalnim. Javorkin varira, čini se da ga je nemoguće držati pod kontrolom, i obično je povezan s njezinim gnjevnim stanjima i navalama svadljivosti.

U to vrijeme, u kasnu zimu i rano proljeće, počinje se zbivati nešto čega ranije nije bilo: njezin menstrualni ciklus postaje neuredan, menstruacija najprije kasni po skoro mjesec dana, da bi zatim, vrlo bolna i obilna, nailazila u razmacima od jedva dva tjedna. Tada je moj otac šalje na temeljite pretrage, koje će potrajati skoro sve do ljeta. Ništa nije otkriveno, osim duodenalnog ulcusa, tojest čira na dvanaestercu, vrlo popularnog u ono vrijeme, za koji se – sasvim krivo – vjerovalo da je posljedica sekiracije. Ali čir, danas to znamo, nije mogao biti ni u kakvoj vezi s variranjem krvnog tlaka i menstrualnim neredom, čiji uzročnik nije pronađen u ginekološkim i endokrinološkim pretragama.

U travnju 1983. Javorka će biti poslana na frakcioniranu abraziju, zahvat koji je, narodski govoreći, sličan zahvatu pri abortusu – na način na koji se abortus obavljao tih godina – samo što je svrha zahvata drukčija: da se prekinu duga i obilna menstrualna krvarenja. Uputnica je izazvala novi izljev gnjeva ili gnjevnog straha: najprije, moja mati bila je, posve prirodno, traumatizirana abortusom, na koji je išla petnaest godina ranije, a usput je umislila da su ta krvarenja znak nailaska blago preuranjene menopauze. Ustvari, ginekolog joj je, nabrajajući sve što bi moglo prouzročiti krvarenja, spomenuo i menopauzu. I ona je onda, u skladu sa svojom cjeloživotnom agendom, donijela dijagnozu i pravorijek da joj i klimakterij, ili klimaks – kako se narodnim jezikom govorilo, stiže na nervnoj bazi i od sekiracije, za koju smo, svatko na svoj način, najkrivlji Nona i ja, te naravno moj otac, a tek onda i svi drugi. 

U to vrijeme dakle, pa tako i tog 8. marta 1983, od kojeg sam upamtio samo taj buket cvijeća koji je Javorka donijela s posla, ona još uvijek nije sigurna ima li kakav smrtonosni karcinom jajnika ili maternice, ili joj stiže klimakterij uzrokovan sekiracijom. U svakom slučaju, dom na Sepetarevcu sasvim je obuzet njezinim zdravstvenim stanjem. 

Istoga utorka, međutim, zbilo se nešto što će ostaviti duboki trag u velikoj povijesti, i po čemu će 8. ožujka 1983. biti upamćen i ubilježen u svim povjesnicama hladnoga rata. Četrdeseti američki predsjednik Ronald Reagan, neobrazovani ultrakonzervativac, guverner je Kalifornije iz vremena Woodstocka. Njemu je, dakle, četrnaest godina ranije Joan Baez, nastupajući na Woodstocku s gitaristom i antiratnim aktivistom Jeffreyjem Shurtleffom, posvetila izvedbu malo prerađenog country standarda “Drug Store Truck Drivin’ Man”, u kojemu je Ronald Reagan, ne bez razloga, proglašen fašistom i vođom Ku Klux Klana, što će ostati zabilježeno i na dokumentarnom filmu o Woodstocku, i na dvostrukom albumu s Woodstocka. Kroz glavu će mi deset godina kasnije, dakle u travnju 1993, prolaziti slike te mlade, lijepe i junačne trudnice, koja se, usred dubokog blata koncerta u Woodstocku, ruga guverneru Kalifornije, dok usred opsađenog Sarajeva, uživo na pozornici bivšeg kina Romanija, budem gledao i slušao koncert Joan Baez. Bit će to jedan od onih čudnih doživljaja u životu, za koje čovjek ne bi bio siguran je li ih doista i doživio, ili su mu se u sjećanje probila iz sna i uobrazilje, e da nisu zabilježeni u novinama i na televizijskim snimkama.

Tog 8. ožujka, dakle, dok smo još uvijek u bezazlenom ravnovjesju kasnog socijalizma obilježavali 8. mart, možda baš u vrijeme dok se Javorka vraćala s posla bijesna na buket koji joj je ležao u naručju, Ronald Reagan je, držeći pozdravni govor na godišnjoj konvenciji Nacionalne evangelističke asocijacije, u Orlandu na Floridi, nazvao SSSR carstvom zla. Kovanica “evil empire”, prvi put upotrijebljena baš na Dan žena 1983, osim što će obilježiti posljednje desetljeće hladnoga rata, označit će i početak ofenzive Amerike i Zapada, koja će, dijelom u ekonomskom, dijelom u kulturnom, a dijelom, bogme, i u oružanom smislu potrajati sve do 2014. godine i ruskog napada na istočnu Ukrajinu, te aneksije Krima, ili do 24. veljače 2022, i ruske invazije na Ukrajinu i početka posredovanog svjetskog rata u Ukrajini. U tih trideset ili skoro četrdeset godina, od vremena kada je Reagan upotrijebio najtvrđu frazu u povijesti hladnoga rata, kojom je zapravo označen kraj bilo kakvom razgovoru na ravnopravnim osnovama, ratove će započinjati Amerika: u Africi, u Aziji, u arapskom svijetu, u Latinskoj Americi – sjetimo se, recimo, invazije na Panamu, koju je SAD poduzeo krajem 1989. – da bi u posljednjoj fazi, u Iraku, u Afganistanu, za svoje ratove Amerika mobilizirala cijeli zapadni svijet… Detant će u tom razdoblju, bez obzira na to tko bude u Bijeloj kući, biti samo dio američkog ratnog marketinga, kao što će i činjenica da, sve do napada na Ukrajinu 2014. i kasnije intervencije u Siriji, SSSR ili Rusija nisu započinjali ratove, značiti samo da za te ratove nisu imali snage. 

Zanimljiv je i kontekst u kojem je Reagan u svom govoru upotrijebio izraz carstvo zla. Obraća se moćnoj vjerskoj i kulturnoj instituciji, kršćanskoj udruzi koja po prirodi stvari staje uz mir i mirotvorce, uz Isusa Krista kao prvog među njima. Ali Ronald Reagan obratit će im se glasom svetoga Pavla, reći im neka se čuvaju iskušenja onog što naziva “the temptation of pride”, “the temptation of blithely”. Sugerira on njima da se čuvaju oholosti pravedništva, pa da jednako ne cijene jednu i drugu stranu, jer ovdje, kao ni inače u životu, jedna i druga strana nikako ne mogu biti jednake, jer Zlo nikako ne može biti isto što i Dobro. Dobro nikako ne može biti jednako krivo kao Zlo. Dobro, uostalom, uopće ne može biti krivo. Govori im sveti Pavle kroz Ronalda Reagana da ne zanemare povijesne činjenice, pa citira, istina krajnje tendenciozno, Vladimira Iljiča Lenjina, govori im da je Lenjin rekao da oni (boljševici, Sovjeti…) odbacuju svaki moral koji proizlazi iz metafizike nadnaravnog, svaki moral koji je izvan svijesti o klasnom kontekstu. Time on opravdava imperativ dodatnog atomskog naoružavanja Sjedinjenih Američkih Država, uvjeravajući evangelike da je i to oružje u rukama Dobra dobro, i da, zapravo, ne postoje nikakva ograničenja koja bi se mogla staviti pred Dobro u njegovu nastojanju da porazi Zlo, da porazi “evil empire”, koji ćemo mi prevoditi pomalo u kodu narodne priče i bajke, kao carstvo zla.

Osmomartovski govor Ronalda Reagana ustvari je klasični vjersko-fundamentalistički iskaz, propovijed sumasišavšeg vjerskog vođe i manipulatora, koji je u stanju uništiti svijet da bi, tobože, obranio pravovjerne od nevjernika, Boga od bezbožnika, Nebesa od pakla. Prije Reagana tako se nakon 1945. nije govorilo. A poslije njega govorit će se često: na njegovom će se govoru, uz minimalne doktrinarne pomake i prilagođavanja s obzirom na razlike u svetim pripovijestima, uzdizati ajetolah Homeini, koji je četiri godine ranije došao na vlast, ali tog proljeća 1983. tek se bliži snježnobijelim vrhuncima svoga diskursa, meditacija o carstvu zla, protiv kojega nastupaju sveti ratnici Dobra, porodit će Al Kaidine mučenike i junake, koji će se zabiti u njujorške nebodere, a za njima i generaciju mahnitih ISIL-ovih prvoboraca, koji će s mišlju o Dobru i Zlu ljudima pred kamerama sjeći glave. Ronald Regan u govoru od 8. ožujka 1983, o kojem ćemo mi saznavati tek narednih tjedana i mjeseci, i to vrlo diskretno i pomalo, tako da ničim ne budemo protiv Amerike i mimo Zapada, poništio je svaki moral koji proistječe iz odnosa među ljudima, te iz odnosa naroda, država i državnih vlasti jednih prema drugima. Silu je uzdigao na pijedestal istine i pravde, impliciravši da moral proistječe iz svetih knjiga i doživljaja Boga, pa onda su uz Boga oni koji su na strani Dobra, dok Boga negiraju oni koji su na strani Zla.

Govor koji će Reagan napamet izgovoriti na evangelističkoj konvenciji – jer, ipak, Reagan je glumac, on svoje govore napamet uči – napisao je čovjek koji se zove Anthony Dolan. Još nije navršio ni trideset i pet, dobitnik je Pulitzerove nagrada za niz članaka o korupciji u jednoj lokalnoj zajednici. Dvije godine ranije, u jesen 1981. započinje s poslom u predsjednikovom uredu, gdje će biti pisac govora sve do isteka drugog Reaganovog mandata, godine 1989. Još jedan će Dolanov govor obilježiti posljednje desetljeće hladnoga rata. Reagan ga je održao pred Donjim domom Britanskog parlamenta 8. lipnja 1982. U njemu je prvi put upotrijebljen izraz zgarište, pepelište ili smetlište povijesti: “Sloboda i demokracija će”, rekao je Dolan glasom Ronalda Reagana, “marksizam i lenjinizam ostaviti na smetlištu povijesti”. Prethodno je isti izraz upotrijebio Lav Trocki, na Sveruskom kongresu Sovjeta, opraštajući se s menjševičkom frakcijom u partiji: “Vi idete tamo gdje vam je i mjesto: na smetlište povijesti!” Postoji, dakle, u tih tačno devet mjeseci, koliko je prošlo od govora u Britanskom parlamentu do govora u Orlandu, Florida, gradacija i napredovanje od smetlišta povijesti do carstva zla. Dolan je obrazovan čovjek, učeni fanatik, konzervativac s postmodernističkim tendencijama, pa su njegovi govori ispunjeni referencama, i u pravilu nisu iz glave, nego iz knjiga. Zanimljivo je iščitavati ono što je ispod njih. A još je zanimljivije to da ih izgovara čovjek koji, zapravo, nema pojma što govori. Dolan je Reaganov scenarist.

Nakon što je osamdesete proveo kao glavni pisac Reaganovih govora, početkom dvijetisućitih je, od prosinca 2000. do srpnja 2001., najprije bio viši savjetnik u uredu državnog tajnika u administraciji Georgea W. Busha, generala Colina Powella, da bi od kolovoza iste godine bio posebni savjetnik u uredu zloglasnog ministra obrane Donalda Rumsvelda, te kratko i njegova nasljednika Roberta Gatesa. Anthony Dolan, danas sedamdesetpetogodišnjak, jedna od mračnijih figura američke desnice, započeo je kao ulični aktivist i country pjevač, imenom Tony Dolan. Snimio je 1967, u vrijeme kada se bolji dio Amerike bunio protiv rata u Vijetnamu, album karakterističnog naslova “Cry, The Beloved Country”, na kojemu nalazimo pjesme karakterističnog antikomunističkog ugođaja, što se da naslutiti već iz naslova pjesama “Remember Bloody Budapest”, “Cuba Will Be Free”, “New York Times Blues”… 

Uzalud pokušavam rekonstruirati svoj život u danima nakon 8. marta 1983. Što sam radio u nastavku tog tjedna: u srijedu, četvrtak, petak… Jesam li tog tjedna u školu išao ujutro ili popodne? Ne znam. O čemu sam mislio, što sam sanjao, zbog čega sam bio zabrinut, jer sigurno sam bio zabrinut, tada još i više nego danas, ništa od toga ne mogu znati. Sve predstavlja stvarni sadržaj jednoga vremena, i što je bilo vrlo bogato, sadržajno i raznovrsno, potonulo je, nestalo je u vremenima zaboravljanja, koja su odmah zatim nastupila. Čovjek je određen svojom smrću. Smrt, međutim, ne nastupa na kraju. Ona traje kroz život, guta sva sjećanja, rastapa ih poput vreća soli u beskrajnom moru zaborava, ali uvijek tako da negdje u glavi, u kostima, u srcu, u utrobi postoji nešto što sve pamti. I ako te nešto, ipak, podsjeti na neki prethodno zaboravljeni događaj, ako pronađeš papirić s porukom, dokument, nedočitanu knjigu, ako te podsjeti neka stara televizijska emisija, ili ako ti netko nešto kaže, odjednom ti se rasvijetli jedan fragment tame, obesmrti se djelić smrti, i učini ti se da si sve vrijeme negdje u sebi znao ono što si zaboravio. Učini ti se da zapravo znaš sve što si zaboravio, samo valja pronaći način da se sjetiš. A boljeg načina od ovog nema. Kroz veliku povijest probijati se do vlastitog života. 

O putopisnim (maj)storijama Nikole Popovića

Ovde se mogu čuti razgovori sa aurom prijateljstva i naći kotve
za naše brodove.

Nikola Popović, Tragom tigrovog šara

Živo se sjećam užitka sa kojim sam pročitao Priče iz Libana, prvu knjigu Nikole Popovića, i nekolicini južnoslovenskih pripovjedača i romanopisaca uz čije ime rado vežem ono književnoteorijski duboko promišljeno i pronicljivo njemačko Dichter (pisac-pjesnik), radosno dodao i jednog putopisca. Od prve njegove priče o bejrutskim pticama, uživam u laganom i nepatvorenom spajanju pripovjedačkog umijeća i pjesničkog senzibiliteta (naročito rafiniranog osjećaja za detalj, i šestog čula za analogiju) u Popovićevim putopisima. Taj čitalački hedonizam pojačan je jednim sve dubljim, i književnoistorijski, čini mi se, sve razložnijim uvjerenjem. Riječ je o tome da sve više vjerujem u izdašnost i budućnost nekog hibridnog književnog žanra, i u posljednje vrijeme, najradije čitam one pjesnike i pisce koji mi tu vjeru vlastitim književnim izrazom i stilom potkrepljuju. Od njegovih Priča iz Libana, Nikola Popović je jedan od njih. Ali, kako to kod est-etičkog sviđanja i dopadanja na prvi pogled obično biva, nisu me samo ti svojeglavi, da tako kažem, metažanrovski razlozi naveli da sa posebnim zanimanjem i empatijom čitam ovog autora. Nisam pretjerano sklon putovanjima i putopisima, pa sam htio-ne htio morao sebi postaviti pitanje šta je to još moglo navesti „onog koji se“ kako kaže Delez, „ne pomjera… koji slijedi liniju bijega u mjestu“ da krene za putopiscem, i čitajući njegove Priče iz Libana (2016), Skice za plovidbu (2019) i tek objavljeni San Kosmosa Skaruha (2022), proputuje čitav jedan, do tada poluskriveni svijet? Šta je to u ovim pričama što je moglo razvedriti onoga ko sve zabrinutije gleda na ova najnovija, „posljednja vremena“; što u ovo oskudno „doba slike bez svijeta“, tako jednostavno, čista i otvorena srca vraća vjeru u (svakodnevni) život i sve upitniji i prjeporniji realni ljudski svijet? Šta je to što nas tako lako navodi da i sami učestvujemo u proslavi (svakodnevnog) života i zemaljskog šara u Popovićevim pričama? Najjednostavniji i najtačniji odgovor na ta pitanja glasi – majstorstvo sa kojim su te putopisne priče napisane.

O majstorstvu je dakle, prije svega riječ. O pjesničkom (Dichter) majstorstvu pisca, o umijeću da se istovremeno govori slobodno i disciplinovano, da se istovremeno igra i da se poštuju provjerena pravila neprestanog usklađivanja sadržine i forme – da se krše samo tako što se prevazilaze (Aufheben), i pritom stvara nešto novo, bitnije od samog majstorstva. To majstorstvo stvaranja novog nije imperativ vremena, pogotovu ne puka moda, ono je vrijednost, najveća tajna i najjači agens stvaranja, i najpouzdaniji, reklo bi se jedini preostali neupitni kriterijum vrednovanja umjetničkog djela. Gdje nema majstorstva, nema ni umjetničkog djela, a samo tamo gdje ima majstorstva može biti i nečeg novog, bitnijeg od umjetnosti. Šta je to po-etički potpuno autentično i novo u Popovićevim putopisima? Šta je to što nadilazi njegovo istovremeno pripovjedačko i pjesničko majstorstvo? Šta nam zapravo govori Nikola Popović, po-kazuje li nam i nešto što se ne da izreći riječima, nešto životno važno i njemu i nama, i svijetu u kakvom živimo?

U majstorsku radionicu se ne zaviruje, ali sudeći po svemu Popovićevoj prvoj knjizi prethodilo je jedno artikulisano književno iskustvo koje se nije zadržavalo samo na čitanju i prevođenju kao svojevrsnom ponovnom čitanju-pisanju. Vidni su tu tragovi prethodne ispisanosti i minucioznog poetičkog traženja vlastitog književnog glasa i stila. Bilo kako bilo, Popović je svoju prvu knjigu objavio kao potpuno formiran pisac. Imao je tada trideset sedam godina i dovoljno književnog rafinmana, životnog iskustva, mudrosti i duhovitosti da nepretenciozno i lapidarno izrazi izvjesno metaknjiževno vjeruju po kojem „nije sve u čitanju, da bi se upoznala književnost treba upoznati lјude i vina“. Ali to je samo jedna od njegovih naizgled usputnih autopoetičkih refleksija i po-etičkih introspekcija kojim obiluju njegove priče i knjige. A nikakve tu usputnosti i ovlašnosti zapravo nema. Sve je u svakoj njegovoj priči na svom mjestu, odmjereno „strasnom merom“ i podjednako važno kao u kakvoj pjesmi. Značenjski su tu povlaštena samo dva lajtmotiva njegovih putopisa – putovanje i sama priča. Priče i putovanja se u ovim putopisima neprestano prepliću i imaju dvostruko, doslovno i metaforično, ontičko i ontološko, (meta)fizičko značenje i svojstvo. Neprestano preplitanje ta dva lajtmotiva preraslo je kod Popovića u svojevrsnu pohvalu i poetiku putovanja i priče, a njihov preplet u otkrivanje jednog stvarnog, a potpuno novog, do tada neviđenog svijeta, vjerodostojnog i važnog ne samo za pisca nego i za čitaoca. Kada je književnost uistinu umjetnost, onda je to stvaralačko otkriće moguće u svakom književnom žanru. Da bi se ono dogodilo nije dovoljno samo da autor odabere svom habitusu sročan žanr, potrebno je i da žanr odabere autora koji će mu udahnuti novi život i duh vremena u kojem pisac-pjesnik živi, makar se to vrijeme kao ovo naše nalazilo na svom istorijskom i civilizacijskom izdisaju.

Putopis je odabrao Nikolu Popovića, i više nije važno šta je prethodilo tom obostranom izboru – radoznalost i iskustvo knjigoljupca koji je čitao „Mobi Dika, bez kojeg nema plovidbe“, Konradovo Srce tame i Blaga cara Solomona Hagarda Rajdera, te „moreplovne knjige Emilija Salgarija i Žila Verna“, ili radoznalost i iskustvo pasioniranog putnika kojeg ne drži mjesto. Od prvih priča iz Libana, čitanje, pisanje i putovanje je kod Popovića organski sraslo. Popović pripada onoj vrsti pisaca koji shvataju i njeguju simbiotsku vezu čitanja i pisanja, i njemu je blisko ono Bartovo, površnom čitaocu i piscu možda neshvatljivo, da „pisci nikada nisu pisali; nekim neobičnim rezom, oni su samo čitali“. Pritom Bart ne misli samo na čitanje knjiga, nego i na čitanje i iščitavanje onoga što knjigama prethodi. U Popovićevom slučaju taj čitalac-pisac je putnik koji iskušava, i utoliko zna da smo uvijek na nekom stvarnom i zamišljenom putu, i da smo tu da ta dva puta neprestano sjedinjujemo, brišemo razliku između stvarnog i metafizičkog, između profanog i svetog, i da se bar ponekad, ako ne iz teoloških i ontoteoloških, onda iz ontoloških razloga sjetimo da je onaj koje je rekao da je „istina i život“, rekao i da je „put“. Nikola Popović je putnik koji pokazuje da se od svakog putovanja može napraviti svetkovina u kojoj „svaki znak i trag su malo čudo kraj puta“. On to čini sa nevjerovatnom prirodnošću i neodoljivom lakoćom – tako što putuje širom otvorenih očiju i cijelim bićem osluškuje gradove i sluša ljude – sluša i piše priče, plovi dalje.

*

Bez priče, putovanje bi bilo gluvo i nijemo, bez putovanja od čovjeka do čovjeka, od naroda i zemlje do naroda i zemlje, priče bi se ustajale. Čini se da su naše putovanje i naša priča rođeni kao blizanci, možda baš u onoj „ledenoj pustinji (u kojoj) nema granica, (gdje) prestaje besmislenost čekanja, (i) ostaje samo igra, najsmislenija pobeda nad besmislom i smrću“, i da mi samo nastavljamo tu spasonosnu igru i igru spasavanja bez koje bi „čovjek“ beslovesno „lutao po pustinjama opustošene zemlje“. Samo u toj igri čovjek iskušava i shvata ono o čemu je Hajdeger pisao cijeli život, a Kafka otkrio u trenu, u samoj dvoznačnosti onog njemačkog Sein koje istovremeno znači „biti“ i „pripadati mu“. Nikola Popović to biti-pripadati po-kazuje u svakoj svojoj priči slaveći ona mjesta na kojima čovjek osjeti da je „u sporednosti suština svijeta“, i da takozvanih „malih stvari“ zapravo nema, te da se baš u tome sastoji najveća pohvala „malim stvarima“ – najdublja pohvala čovjeku, svijetu i samom postojanju (dakle, i pripadanju), najvećem čudu koje se da zamisliti. Otkrivanje tog čuda koje nam je pred očima najveće je majstorstvo Nikole Popovića. Otkrivati to čudo zapravo znači putovati u ovaj svijet, kao u samo središte svih svjetova. To središte je bliže nego što slutimo i moguće ga je naći u svakom kutku ovog rasredištenog svijeta u kojem sve više gubimo orijentaciju i oslonac. Ovaj potpuno autentični putopisac-Dichter ga nalazi na svakom koraku koji je zabilježio i izveo na svjetlo dana. U ovim pričama to središte svijeta toliko je obično da neobičnije ne može biti, i čini se da se pomjera, i da ga pisac nalazi gdje god kroči. I kada se kao putopisac rađa, i svojim prvim pričama kreće iz Bejruta (feničanski „izvorišta, vrela“) u kojem mu se rodila kćerka i prohodao sin, i kada prati let bejrutskih ptica, i kada krene na put sa argentinskim turistima libanskog porijekla koji traže svoje korijene, i kada se nađe u Jermenskoj četvrti u Bejrutu u koju su doselili namjernici sa raznih strana svijeta. Ili u Sidonu naiđe na dvorske lјude pale u nemilost, krstaške odmetnike, otpadnike od vjere, prognanike, bez ikakvog posjeda, i kada posjeti rodni dom i grob libanskog pjesnika Halila Džubrana, ili upozna „ružičastu kuću“ u četvrti Manara, koja putnicima namjernicima služi kao orijentir, a koja se zna pretvoriti u izložbeni salon, i kada ga put odvede u Ro, predgrađe Milana, u Lisabon ili snježni Tirol u čijim saunama pare i alpske trave odnose „zgrušanu tlapnju“, kao što pijavice u berbernicama Damaska, Bejruta i Istambula „izvlače zlu krv“, i kada ga „Afrika obavije svojim toplim rukama”, ili se u putu sjeti legende da je „zemlјa u Gani crvena, kažu od ljudske krvi“, i kada otkrije Togo, malu, ali heterogenu afričku zemlju, upozna Kongo i urbanu džunglu Kinšasu. Ili obiđe onaj novi „grad u kojem se Karibi, Afrika, Španija i Amerika spajaju u jedno, rituali vudu magije sa hrišćanskim običajima i praznicima, (gdje) egzotika lako pronalazi mesto, (i) sve se, boje i zvuci stapa u magnovenju, u mešavinu koja istovremeno smeta čoveku, a opet, poziva na neprestano poniranje u unutrašnji svet“, kada se zavrti u Nјu Orleansu, „večitoj vrteški koja nikad ne staje, samo pred zoru grad utihne i čovek najposle čuje bat svojih koraka i sopstveno disanje“, ili se sjeti Itake, Odisejevog grada u Americi, i kada ne zna putuje li (rječnici bi rekli: ide na neko vrijeme iz stalnog mjesta boravka) s vremena na vrijeme u Sarajevo, ili neprestano i do sudnjeg dana putuje iz Sarajeva, i kada mu se pomiješaju Liban i Kalifornija, blagorodne zemlje, predjeli pomilovani Božjom rukom, i kada u njegovom sjećanju unske veslače i afričke ribare povežu isti pokreti ruku, ili u Lumbardi, na Korčuli, pelješke večeri zamirišu na oleandar, rakove i morsku so, ili obiđe stari grad Daorson, i kada stigne do „Toskane, (gdje) jedno do drugog rastu maslinovo i bademovo drvo, i kada ga put i sudbina dovedu u Bafalo, u Amherst, i kada u sjeverozapadnom bosanskom gradu, „isto kao na Orijentu, vreme u iščekivanju teče sporim otkucajima, (a) sutra postane razliven akord koji traje, bez jasnog kraja“, i kada na Drini čuje sirijskog izbjeglicu kako „spominje juvelirnicu i četvrt što miriše na urme, zatar – arapsku divlju nanu, korijander i kumin, zeleni alepski pistać“ i očas je sjeti čega bi se mogao sjećati taj obezdomljeni čovjek, i kada drugi put ode iz sarajevske ulice Josipa Vancaša i nastani se u Budimpešti, gdje mu se počnu otkrivati obližnje gradske tajne i ne-obična gradska čuda kakvo je „Ružino brdo, sa kojeg se ceo grad vidi kao na dlanu, senke svetlosti i tame, mostovi, zgrada parlamenta nalik na kraljevsku palatu, sad u zimsko vreme, i vatrometi, vide se žiške na nebu jasno, pa gleda i ko ne zna šta se slavi“ – na svakom koraku dakle, na kojem je putopisac cijelim bićem potražio-našao pravu riječ, spasio putovanje od zaborava i ništavila.

Da bi se našla prava riječ, da bi se došlo do svog, potpuno autentičnog izraza i stila, treba učiti od istinskih majstora, treba biti pisac-čitalac. Popović je putopisac, i u pozadini njegovog izraza moguće je naslutiti i prepoznati nataloženo i rafinirano čitalačko iskustvo i stilističku auru velikih majstora (žanra). Ali, nije samo u tome tajna Popovićevog pripovjedačkog majstorstva – on u otkrivanju i savladavanju majstorskih umijeća i tajni ide korak dalje, i uči od još važnijih, samo njemu poznatih majstora, znalaca svog posla. On sluša (te) ljude što „pamte priče kao seizmografi najtananije drhtaje tla“, i dijele ih sa svijetom – uči zanat od onih bogomdanih majstora pripovijedanja što umiju smanjivati i brisati rastojanje između sagovornika, po-kazivati kako se smanjuje rastojanje i razlika između jezika i bića. Uči od onih koji umiju slušati čovjeka i pričati priče – od barmena što znaju „slušati priče i treznog i pripitog i pijanog gosta“, od berbera koji „ne žuri sa pričom, pušta da prođe izvesno vreme, pre nego što ona počne, kao što se štima instrument, razgibava ruka i glas“, od sokolara koji znaju sve o dresuri i lovu, od čuvara vojnog muzeja na budimskom brdu, od taksiste koji naplati više, ali je više od turističkog vodiča, od čovjeka koji u devetoj deceniji govori o svom gradu dječačkom zanesenošću, od žene koja vozi tramvaj a u slobodno vrijeme skače iz padobrana, od barmena Matijaša imenjaka Žil Vernovog junaka grofa Matijaša Sandorfa, od fotografa koji je uslikao tigra i koji mu otkriva da prije slikanja sa tigrom treba pričati kao sa svakim modelom… Sluša priče koje se ne mogu naći u knjigama; sluša ljude koji najradije pričaju o poslu kojim se bave, sluša majstore kod kojih „priča traje i (kada se ćuti) u tišini između dva tona“.

U tim „pričama što se ponavljaju kao što se ponavlja sve u prirodi“ i vežu ono što se zbiva sa onim što je bilo i što će se zbiti, moguće je čuti i vidjeti na djelu najoriginalnije, najautentičnije poetike i recepte za dobru priču. Jedan majstor pripovijedanja po-kazuje svoju poetiku tako što o bejrutskim galebovima govore kao o lјudima, a o kućama kao da su živa bića. Kraj jednog vam se učini da „priče su kao plivanje u rečnoj vodi, pliva se na površini i gleda u njenu dubinu, u prošlost i ambijent, ali se diše iznad, bežeći u izmeštene svetove, u malo pomerenu stvarnost“, a drugi doda da „priče (kao rijeke) teku krivudavim meandrima čuvajući ponešto od izvora, a opet teku svojim putem“. Vozeći se sa trećim vidite da „u retrovizoru sve se čini veće. tako i prošli događaji, obnovljeni u živoj reči, postaju bliži“. Jedan kaže „nemoj svim pričama verovati, ne poberu se sve jabuke u bašti“, a drugi dodaje „jedi, pij i piši, ali, upamti, ne shvataj život preozbilјno, već piši kao da piješ“. Jedan kaže „usta čovekova jedu i govore, hrana je kao i priča i pričanje, životno i ljubavno gorivo“, drugi hrabri pripovjedača sladokusca da „manje je važan omer, a ako i propustiš štogod, ne brini, sve će to, kao zemlja kad razgrađuje pali plod, primiti čorba, nije recept ni očenaš ni krunica“, a treći dodaje „kad kuvaš, ne boj se eksprimenta, i činodejstvuj nad parom ne kao laboratorijski stručnjak, nego kao dionizijski majstor kulinarstva“.

Među čestim Popovićevim autopoetičkim opservacijama i „receptima“ za dobro pričanje, naročito su zanimljivi upravo ti koji pričanje vezuju uz spravljanje kakvog dobrog jela. (Sjetimo se da Bart zadovolјstvo u tekstu ilustruje pričom o izuzetnosti i ritualnoj znakovitosti japanske kuhinje opisane jezikom sladokusca, i napomenimo usput da je kod Popovića ta kuhinja internacionalna.) Među tim receptima posebno je zanimljiv i čini nam se najvažniji onaj koji kaže: „Nešto pročitaš, nešto čuješ, stopiš sve u jednu smješu i dodaš svoje začine“. U tom dodavanju svog začina se i sastoji najveća kulinarska i pripovjedačka majstorska tajna. Postoji, međutim, još nešto gotovo podjednako važno bez čega nema ni dobrog jela ni dobre priče. Radi se o tome da je „recept“, ma kako bio jednostavan i ponovljen u glavi bezbroj puta, „teško izvodljiv bez iskustva“ – kao recept za unsku pastrmku na žaru u jednoj Popovićevoj priči. Popović je od svojih prvih priča osvjedočeni majstor, a to u ovom slučaju znači da iz prve ruke poznaje te dvije najvažnije e(g)zoterične tajne pisanja dobre priče. A kada je pisac majstor pripovijedanja on po-kazuje i nešto više i dublje od majstorstva – on pokazuje da „priča je pisac sam, slika njegova na površini vode.“ Svaka priča liči na pisca, ali nije pisac sâm. Priča je pisac sam samo onda kada je u njoj dovedeno je do riječi samo bilo života. Zato se tim pričama vjeruje, i zato je te priče moguće čitati iz raznih hermeneutičkih uglova i na više značenjskih ravni.

*

Priče Nikole Popovića pisane su sa užitkom, i sa užitkom se čitaju. Njegove priče nisu ni duge, ni kratke, tematski su razgranate i raskošne iznutra, raspoložene da u sebe upiju sav svijet. U njegovim putopisima gradovi i ljudi su onakvi kakve su im priče. U svaku priču Popović nas uvodi prisno i gostoprimljivo, rečenicom koja čuva razgovjetnost, ritam i ton živog razgovora i prisnog obraćanja drugom. Prisnost tog obraćanja je takva da nam se istovremeno čini da se obraća samo nama i svakom od nas. Njegovi opisi su kratki i precizni, zanimljivi i skladno nanizani. U razvoju tema i ideja Popović radije ističe detalj, izvodi analogije i oslobađa asocijacije nego da širi priču. Preciznost njegovog opisa i tačnost analogija često prerastu u svojevrstan mikroesej koji ničim ne narušava prirodnost i lakoću narativnog toka. Jednom je to mikroesej o oudu, arapskoj lauti, drugi put o araku, libanskoj rakiji, o pelikanima iz Sidona i ptičjem svijetu, ili o tome kako se spremaju ribolita i keške, narodna jela kojima se ne zna porijeklo. Često su to mikroeseji o riječima, recimo onaj o riječi „ bukra“ (sutra) koju Libanci izgovaraju tako da se doima širokom kao pučina, o tome da se neizvjesnost toga sutra u isto vrijeme može čuti u portugalskom saudade kao nostalgija za nečim dalekim. A ponekad je čitava priča zapravo jedan poetski esej – recimo ona o tome kako je budimpeštansko Ružino brdo dobilo ime.

Posebno su zanimljivi ti eseji o riječima koji svjedoče da se kod Popovića, kada je jezik u pitanju, ne radi samo o tome da on voli jezik, i da jezik voli njega, i da tu nije riječ samo o razvijenom mikrofilološkom čulu jezičkog sladokusca, i prevodilačkoj radoznalosti kojoj ne promiče ni jedna nova (zanimljiva) riječ, nego da se tu radi o nečemu još bitnijem. Riječ je tu o daru da se sama stvar(nost) ne samo opiše i oslika, nego i da se pomjeri i utoliko proizvede, da se, recimo, tako lako i duboko uđe u etimologiju nekog toposa, da se ovaj počne doimati kao kakav živi i istovremeno fantazmatski prostor. Kao što kod Popovića mikroesej o etimologiji toposa zna očuditi topos, tako kod njega priča zna očuditi čitav grad i svijet. U njegovim pričama stvarnost se nekom nadnaravnom lakoćom istovremeno realno prikaže i očudi, a priča gotovo neprimjetno pređe u magiju koja spaja realne i imaginarne svjetove. Popovića naročito raduje da te svjetove spaja na onim mjestima koja vrve od jezika i ljudi, i na kojima se biblijski mit obrće i gdje miješanje jezika nije kob i kazna nego dar. Dar da se užitak u živom času zemaljskog šaru vjerno ponovi u tekstu kao nekom „srećnom Vavilonu“.

Popović gradi priču na onim najsigurnijim, realnim temeljima – on na jedan sasvim drugačiji, i čini mi se dublji način nego sam Breht potvrđuje ono da „samo čovjek koji se dosađuje ima potrebu za iluzijom“. Njegov realizam je i izbor njegovog osjećanja života i pogleda na svijet, ali i uzus samog žanra. On na jednom mjestu kaže da pjesnik može reći „Evo me u oblacima“, ili „Evo me usred morske buraske“, i dodaje da „pisac u priči, međutim, mora reći gde je, u kojem je gradu, na kojoj obali reke, gde je on u priči koju piše, dok svet stoji a mi promičemo, prateći smene dana i noći, sutone i svitanja“. Taj i takav realizam ne sprečava Popovića da u svojim pričama bude pjesnik, naprotiv, da bude jedan od onih koji na svoj, potpuno autentičan i očigledan način pokazuje duboku istinitost onog Bodlerovog da „svaki je pravi pjesnik realista“. Jer kod Popovića su najpoetičnija upravo ona najrealističnija, i najrealističnija upravo ona najpoetičnija mjesta na kojima je neizrecivi živi čas svijeta iskazan svim čulima. A za naša čula neizrecivo ne postoji, ona iskažu i ono što ne da iskazati riječima. (Nije slučajno najveći znalac čiste poezije Stefan Malarme, na pitanje za koga piše odgovorio – za čulo mirisa, i nije slučajno upravo strofu o mirisima iz Kavafijeve Itake, Popović stavio u moto svoje knjige San Kosmosa Skaruha). Ono što je iskazano svim čulima, svim čulima se i sluša i čita. Niz je takvih dužih i kraćih pjesama u prozi zasijano, niklo i procvjetalo u Popovićevim pričama. Ta poetska proza djeluju na čitaoca okrepljujući ga do srži, ali i krijepeći ga kao ona kiselkasta vode u kojoj se čuvala artičoka, dobra za „trežnjenje iz duge opijenosti“, voda što „vodi ka zaboravlјenim smislovima života“. Ka istim, „zaboravljenim smislovima života“ vode nas i Popovićeve priče. Jer, ako naša svakodnevna i istorijska iskušenja, i ako naša sudbina možda i nije čitljiva i shvatljiva, čitljive su i utoliko shvatljive naše priče. Najčešće napisane na predlošku priča, ljubopitnih razgovora i ljudovanja, Popovićeve putopisne priče i same putuju. One osmišljavaju putovanje i kada ga izravno ne opisuju; osvjetovljavaju svijet tako što ga pamte i prenose iz priče u priću.

Putovanje i pričanje prepliću se i sljubljuju u Popovićevim putopisima kao slika i vid, kao put (tijelo) i dodir, kao miris i njuh, kao ukus sa jezikom i nepcem, kao melodija i sluh, kao „sloboda i džez u Klubu obojenih muzičara u jednoj njegovoj priči.

Kad orkestar stane, nagla tišina još čuva zvuk melodije. Putopis je pamti.

*

Šta još pamte putopisi Nikole Popovića, a glasno ne govore i ne ostavljaju o tome odveć uočljiv trag. Osim što umije napraviti priču i poeziju iz onog što nam obično promakne, i što ne primjećujemo, osim što nam na jedan bjelodan način pokazaje da umjetnost ne mora biti raspeta između one dvije mogućnosti o kojima govori Adorno – da opisuje nesklad svijeta ili da uprkos tom neskladu stvara sklad, osim što pokazuje da ne piše čovjek samo iz egzistencijalija, iz „straha i drhtanja“, iz egzistencijalne brige i meta-fizičke oskudice, nego da još uvijek postoje oni koji pišu iz zadovoljstva, iz punine života koje bez užitka u takozvanim malim stvarima jednostavno nema – šta nam to još svojim pričama po-kazuje Nikola Popović.

U jednom kratkom eseju utkanom u završnu priču (jedinu u završnom poglavlju pod naslovom „Konac od priče“) knjige San Kosmosa Skaruha, Popović kaže da „Lampeduza je pisac koji zna reći manje“. Čini mi se da je Nikola Popović i takav pisac, i da na jedan osobit način umije reći manje da bi iskazao više. Čini mi se, naime, da on u Snu Kosmosa Skaruha na jedan maestralan, potpuno prirodan i spontan, i istovremeno artificijelan, po-etički promišljen način, baca jedno sasvim novo est-etičko svjetlo na svoje priče. i svoju umjetnost. Nema nikakve sumnje da Popovića prije svega zanima „tekst (umjetnost) bez sjenke“, što više odvojen i odmaknut ne samo od vladajuće, nego od svake ideologije (od ideja koje bi da vladaju). Opčinjen užitkom u čitanju, uživljen u trezvenu proslavu i pohvalu života koja zna imati sjetne tonove i melanholičan tembr, čitalac možda i ne primjećuje da Popović u svakoj rečenici brižno čuva svoje sagovornike i svoju priču od ideološke i ine kakofonije ovih naših, ne više samo po „apokaliptičnom tonu usvojenom nedavno u filozofiji“, predapokaliptičnih, posljednjih vremena. koja kao ni jedna prethodna „posljednja vremena“ imaju razlog da se tako nazovu. Ta briga i pažnja je u Snu Kosmosa Skaruha još veća, jer je tu i iskušenje veće. Jer se tu u nekoliko priča i u više navrata pominju neke ovovremene pošasti koje bude one najdublje, arhetipske kolektivne strahove, i koje su se širom svijeta skupa sa svojim ideološkim prtljagom toliko uvukle i uplele u govor ljudi, da ih je gotovo nemoguće izbjeći u svakodnevnim razgovorima i putopisnim pričama koje se rađaju iz osluškivanja žamora gradova i prijateljskih razgovora. 

  Počelo je to pričom „Konji u noći“ kojom se završavaju Skice za plovidbu. U toj priči ne zna se da li je neki vozač na krivudavom planinskom putu automobilom udario u stijenu, ili kako sam kaže, a niko mu ne vjeruje, u „ konja, crnog i sjajnog, zakrvavljenih očiju“. Popovića je ta vozačeva priča o blistavom i strašnom konju vratila svijetu o kojem je slušao od svojih romanijskih predaka, od pradjeda koji je svakog putnika namjernika koji bi se našao na toj planini („gde je živa reč so kojom se osoljuje život“) poznavao uglavu. U tim starim i novim rođačkim sjećanjima divlji romanijski konji su se dva puta, za onog prošlog i ovog posljednjeg rata spuštali u grad. U jednoj priči iz Sna Kosmosa Skaruha, konji će u još jednom, za vrijeme pandemijske pošasti sići u zamrli grad. I u jednoj i u drugoj priči, i za vrijeme ratne i za vrijeme pandemijske pošasti „divlji konji putuju svojim pravcem, suprotno od smrti“. Nije to jedina priča u kojoj se pominje pandemija. O prvim pandemijskim danima u Amherstu, u Bergamu, i Akri, pričaju i Nikolini prijatelji Majkl, Đakomo i Kosmos Skaruh. Sve te razgovore ispunjene strahom od virusa koji nas je natjerao da se najviše plašimo onih koji su nam najbliži, najbolje je zaokružio stari geolog i prirodnjak Majkl, koji je prije ostalih Popovićevih poznanika i prijatelja, govorio o virusu, i slutio da se „iza brda valja nešto loše za ovu planetu“, a sada samo ovlaš pomene pandemiju, i kad je neko pomene, on promijeni temu, „priča mu zaplovi nazad u svet prirode i prošlost zemlje“, ili se lati nekog prečeg posla – ode recimo postaviti hranilicu za ptice. 

O temi Sarajeva u pričama Nikole Popovića trebalo bi napisati poseban esej. O tome putuje li on u Sarajevo, ili opet odlazi iz Sarajeva, o tome da ćeš grad najbolje opisati očima onog što odlazi i što ga gleda na rastanku, o tome da je San Kosmosa Skaruha knjiga o drugom odlasku (iz Sarajeva), o tome da niko nije u svojim pričama gospodstvenije prećutao svoju dječačku traumu prvog, prinudnog odlaska iz ratnog Sarajeva, i tim ćutanjem rekao mnogo više od onih koji neprestanom borbenom galamom onemogućuju ne samo svaki smisleni razgovor, nego i završetak tog rata. Kao da je osjetio dubinu tog Popovićevog čutanja, sarajevski krojač zvani Srna iz istoimene priče, u jednom momentu zausti da „svako je pleme učinilo zla taman koliko je moglo, kako kažu, u skladu sa mogućnostima, da raskroji i razdijeli“. U trenutku se učinilo da će započeti dobro poznatu, autističnu priču o krivici, „ali on je i majstor i meštar i majster; zna, samo na tren ušao je u muljevit rukavac lišen jasnih i čvrstih poteza, načevši priču o ratu koji je bio i prljav i kužan i zao. I već kao vidra izranja i pominje pevače, pisce, poznate ličnosti kojima je krojio odelo, ne gledajući ko je kojeg roda i vere“. 

Teško da danas neki putnik koji je prošao bliskoistočne, mediteranske, evropske i američke gradove može zaobići susret i priču o migrantima. Popović ih susreće skoro na svakom koraku, a najviše empatije prema njima osjeća kada ih sretne u nekom našem, južnoslovenskom gradu, naročito u onom sjeverozapadnom bosanskohercegovačkom gradiću u kojem će se naći na samoj granici, nadomak svijeta u koji su krenuli a koji ih ne želi i kada ih treba.

U već pomenutom završnom poglavlju „Konac od priče“, u jedinoj, završnoj priči „Veče uoči predstave“ miješaju se i sudaraju u žagoru pozorišne kafane glasovi koji govore o ratu u operi koja se te večeri, februara 2022, daje u Palermu, na Siciliji, sa zabrinutim glasovima o stvarnom ratu koji je počeo u Ukrajini, već tada prijeteći da će zahvatiti cijeli svijet.

Sve te pošasti možda bi na neki metaforični način mogle stati u san Kosmosa Skaruha po kojem su naslovljene istoimena priča i Popovićeva knjiga. U apokaliptičnom snu Kosmosa Skaruha, turističkog vodiča iz Gane, „teška katastrofa se zapatila u svet. Kontinenti se odvajaju od Zemlje, odleću jedan po jedan, odmeću se od jezgra i lete u vasionu, sve leti u svemir: Evropa, Amerika, i njegova srcolika Afrika, prelivaju se okeani i mora, svuda oko njega. A u kući u Akri, navire voda, guši i davi, plavi avenije, pijace i plaže, preliva se i na Makolu, nosi tezge, kola, ljude. I sve nestaje sa ovog sveta, i Akra, i Makola, i impale i njegova kuća, ograda, krov. Košmar traje, ali Kosmos sanja dalje, sebe kako drži globus, poleće iz Akre u vazduh, šarena mu košulja leprša na vetru, nosi ga kao krila Ikarova, leti Kosmos i polako uzima jedan po jedan kontinent, kao da je dečji pazl, vraća svaki na svoje mesto, u snu: čuju se ponovo ptice, lete nebom nad Akrom marabui i ždralovi, a Makola pulsira ritmom života koji ne staje. Tako i Kosmos sanja svoj san, o Zemlji koja se raspada i topi, a on razmeće i sastavlja, umeće delove, vraćajući svakog stvora na svoje mesto: pustinjsku biljku, crveni grm afrički, dugonogu impalu, lakokrilog ždrala. I zasvetli san, kad ponovo začujemo na trgu smrtne i besmrtne korake života“. 

Tako je nekako, kao zacjeljivanje ovog našeg izranjavanog svijeta, moguće čitati novu knjigu Nikole Popovića, u kojoj se kao ni u jednoj drugoj njegovoj knjizi pominju planetarne pošasti koje su nas u kratkom vremenu zadesile. Nisu to nikakvi tamni oblaci iz potrošenih metafora što su se nadvili nad svijetom u kojem živimo, nego stvarne prijetnje čovjeku i svijetu. I umjesto da dovedu u pitanje, gurnu u drugi plan ili bace neku težu sjenku sumnje na hedonističku proslavu života i piščevo i čitaočevo zadovoljstvo u tekstu, te prijetnje izrečene u Popovićevim pričama na jedan hipersenzibilan,, vjerodostojan i odgovoran način, na isti takav način bacaju novo svjetlo na njegove priče. (Možda je to i neko obnovljeno staro svjetlo, recimo ono velikog majstora Bokača, koji je „znao…da je jedini beg od kuge i svakodnevnice priča sama po sebi, jača i važnija od sudbine.“) One spasavaju utoliko što životu i svijetu kažu jedno odlučno, umno i srčano „da“, čine to sada kada je to sve teže i utoliko dragocjenije, i otkrivaju svoje novo, est-etičko, životno važno lice i samu supstanciju ljudskog prijateljskog razgovora (koji, ne zaboravimo istovremeno znači i „osoba koja usamljenom donosi utjehu)) i priče i „pričanja kao najljudskijeg čovjekovog dara“. Nigdje nam drugi (Drugi) nije bliži nego u priči. Pričajući, „čovek čoveku ukida granice“, i od svakog kutka ovog sve otuđenijeg, sve više tuđinskog, svojim slikama zatrpanog svijeta, pravi za sagovornike topli dom. Danas je takvih razgovora i domova sve manje, i u onim koji su preostali priče se ne pričaju i ne slušaju hiljadu i jednu noć. Oni koji još uvijek pričaju i slušaju, pišu i čitaju priče, možda više i ne vjeruju da se tako odlaže smrt, ali iskušavaju i utoliko znaju da se dobrom pričom osmišljava život i obnavlja svijet.

Identitet Vile Velebita

Završavao je zadnji od pet dana naše potrage za Vilom Velebita. Obišli smo Velebit i udubili se gdje god je nešto šušnulo na Vilu. Ja s notesom, imenima ljudi i mjesta, a Srđan snimateljskom tehnikom. Sumrak se ranije navlačio nad južno velebitsko Podgorje i sve se spremalo za oluju. Sišli smo s magistrale u Tribanj Šibuljinama pred kuću u kojoj još jedna žena može nešto znati. Poljski turisti su okupirali katove i uputili su nas u prizemlje ispred kojeg je tek maleno dvorište pokrivalo prostor do mora.

– „Darinka…. Daro? Jeste li tu, trebamo Vas!“ – kucali smo na spuštene persijane.

Muklo se nakon lupkanja odazvala ni metar daleko od nas, odnekud odozdo, i odmah odbacila bilo kakav razgovor, ne želeći prekidati san. Molili smo da smo novinari s radija i da nas zanima njezina priča o vilama, da ih tražimo evo peti dan, ali da nam nitko ništa nije znao reći. Da nas spasi!

– „Ništa ja ne znam!“

– „Znate Daro, čitali smo“.

– „Dođite sutra“.

– „Moramo iz ovih stopa u Zagreb. Kad bi nam samo ispričali dio onoga što ste rekli Mirjani Trošelj“.

– „Pa jamite to. A đe je ona? Rekla je da će mi dat knjigu pa je nema.“

– „Mi smo radio, moramo imati vaš glas. Poslat ćemo Vam mi knjigu.“

Njezino odbijanje je postalo mekše, pa smo joj se nastavili umiljavati.  

– „Samo jednu gospođo Darinka“ – govorili smo s druge strane prozora pred kojim smo se skrušeno pognuli, kao u ispovjedaonici.

– „Ja sam imala mamina strica, meni je bio did. Bože mu bilo ime“ – očepi Dara. „On je bio neženjen, ali on nije bija ružan, nego su oni ostali siročad, mali, i nisu ništa imali. On je iša u Ameriku, u Čikagu je baš radio, tri puta po pet godina i bio nepismen čoek, u šećerani radio. Gazda te šećerane, sve novce je stric u njega čuva, plaće. E kaže, kad je pođem daćeš mi. I bilo onih lopova, a tamo su crnci jako krali. I, kako je dolazio amo, svako pet godina, nakupova je; ma znaš, da nije ništa kupio, nego ednu dolinu Rôminac se zove, tu toliko ima šume, gore što mi kažemo, da trista godina edna kuća, recimo, da uvik riže liti i zimi i loži, ne bi položila. Ali to je daleko, dvanes i po kilometara. Do tog se ne more neg s mazgom ili helikopterom. E. I ima u njoj edna glavica, ovako, visoka, visoka, zove se Čâbinac. I tu ima kamenica, a taj moj did Bože, prvi put kad je doša iz Amerike, bio mlad. Kraj te kamenice sidi ženska, on joj je doša s leđa. Češlja se i ovako drži kosu, znaš, tako dugačka joj kosa, ne bi mogla, na zemlju joj pada, ne bi se mogla počešljati da e vako ne drži. A on pogleda, znaš, ha, neoženjen čovik, a lipa sa zada gledati tako kosata i on preda nju. – „A lipa li si, sele, čija li si, dabogda moja bila“. Ha-ha. A ona: – ‘Čuješ’, veli, ‘nemoj to mi nikada više reći, ja sam vila, mi se ne udajemo’. I ode. Samo malo vako zamakla za grm i više joj ni traga ni glasa. To je istina ko da ti je Bog reka. Sigurno.“ 

Dara nam je poklonila manje od pola sata, a mi smo obećali da ćemo doći i samo o njoj snimiti emisiju. Kako organizacija nije uspijevala, zarekao sam se da ću sam otići. Nekoliko puta sam je nazvao, poslao joj dvaput knjige. Nazvao je s Vošca iznad Makarske i gledao u magličasti horizont dok je raspoložena sa mnom dijelila priče koje ionako nema više kome ispričati. Iza toga se, savladana bolešću i obiteljskom nesrećom, sve više udaljavala dok nije prestala svaka komunikacija.

Nikad nisam vidio Darino lice, ali smo se u tom susretu s Darom definitivno najviše približili Vili. Sva ostala kazivanja su bila iz sve veće daljine, dok se Vila nije prometnula u sasvim neprepoznatljivu pojavu. 

*** 

Još u Dundović Podu Vila je bila netko tko je bio u kontaktu s nekim koga su stariji ljudi znali. Vinko Starčević čuo je priču o nekom Dundović-Reljiću u Dundović Podu, koji je Vilu – ulovio u gvožđa za divljač. Poveo ju je doma i liječio je preko zime. Do proljeća se oporavila i otišla od njih, ali im je ostavila sreću u konjima. Starčević nas je uvjeravao da ima živog svjedoka tome, iz Starčevića Poda, koji je tada imao 85 godina i živio u Rijeci. Sličnu priču nam je ispričao i Milan Dumbović iz Jȍvanović Padeža.

Već u Baškim Oštarijama nisu znali konkretnu Vilu u glavu, već nekoga na koga se sumnja da je bio tu. Božo Kovačević Čôkin na blagdan svete Elizabete, dok se oko crkve tamburalo i vrištalo, prenio nam je kako su pričali da su vile po noći jahale konje i da bi oni ujutro bili svi u znoju. A da su to bile vile znalo se po pletenici koju bi isplele na čelu konju: iz šest pramenova i svezale riblji rep na vrhu.

Ni u Svetom Roku nismo imali više sreće, dapače. Marija Serdar je samo znala da bi nekoj curici kad je lijepo počešljana rekli da su je vile počešljale. Ante Vidaković se sjetio da su pričali da u Velebitu imaju u stijeni Vilinska vrata. 

– „To je baš us’čeno u stijeni, i govoru da su se tu vile pokazivale u nekoj bilini.“

A u Krasnu su nas ignorirali ili su pobijali da je takvo nešto ikada postojalo. Nikola Devčić Ćȍda (1925) iz Dujmišića, starac kože limuna, sjećao se da su stariji pričali o tome, ali da mlade to „nije zanimalo nego drugi vrazi. Ženske“. Ivan Samaržija Didov (1938) iz Devčića,  sa solufima na prst daleko od brkova, branio se da ništa ne zna: 

– „Kako ću vam ja znat šta je bilo u stara vremena kad se nisam ni rodio. A da nešto izmišljam, to neću!“ A Mato Devčić Majo (1932) je odmahivao dok je blagim glasom objašnjavao.

– „To, ako budi koja jadna žena siromašna, da se nije imala obuć kako bog zapovida, govorili su joj ona da je vještica“. Dodao je da ako se o tome nešto i govorilo, onda je to bilo vezano za Klek kod Ogulina. Nikako za Krasno.

Bila je još jedna osoba s druge strane Velebita od koje smo se nadali kakvu tragu. To je Marica Balen (1924) iz Živih Bunara, supruga kazivača do koga su držali etnografi. Upali smo te nedjelje u njezinu kuću, iza mise, kad su se sva čeljad okupila kako bi Marici proslavili 90-i rođendan. Ni pet ni šest, rekla je da o vilama niko kod njih nije nikad pričao, i da su to možda radili, gore, Ličani.

***

Vilu kakvu smo zamišljali i tražili posve se izgubila u dijelu Krasna koji se penje uz Velebit. Narodni pjesnik Ivan Vukelić Tomȅlov (1943), ljubazno nas je pozvao u svoju kuću, i zamolio svoju ženu Kaju, inače Kuterevku, da odsvira nešto ljudima na tamburici.

– „Ta Vila Velebita nije bila vila. To je bila majka, majka naroda. Ona je čuvala svoju dicu, i bila jaka, sposobna žena“.

Tomȅlov, plavih kao more očiju, nakon što je Vilu Velebita redefinirao kao majku naroda, otišao je u sobu i vratio se iz nje noseći u objema rukama neveliku mramornu ploču u obliku knjige. Na lijevoj stranici je bio urezan tanak križ, a na desnoj stihovi:

„Volio sam
Krasno i Velebit
u životu svom.
Bio sam sretan
ali i rob.
Sad se idem
Odmoriti
ja u djedov grob.
Ivica Vukelić“

Kao što je napisao, Tomelov nije bježao od radosti i veselja, a bogme nije izbjegavao ni teme o smrti. Oboje su za njega dio života. Zato je za svoj grob pripremio ploču sa stihovima. Dica će je samo trebat metnut.

On je – pomislio sam: ne treba se čuditi za pjesnike – Vilu Velebita smjestio u pjesmu. Njezino očinstvo istaknuo malo uz dlaku recentnoj povijesti: „Tu pjesmu Vila Velebita nije napisao ni jedan Hrvat, nego pravoslavac Medić koji je volio svoju domovinu“. I idući kraju 20. stoljeća, svi su Vilu vidjeli kroz pjesmu.

Vila Velebita kao majka Hrvata – premda ju je napisao Srbin – i kao nacionalna pjesma, seljačka himna, nastanila je prostor i vrijeme Hrvata i smatrana političkim znakom njihova identiteta, i sasvim jasnom vrstom otpora svima koji su tu slobodu pokušali ograničiti. 

Dumbović se prisjetio 1971.

– „Kad je bilo Savka Tripalo, nije bilo cedea i kazeta nego ploče. Negdje se sastani, malo poslušaj i briši“. 

Ta je pjesma bila obaveza svih neslužbenih proslava. Novu godinu, svadbu ili proštenje, nije se moglo zamisliti bez Vile Velebita, pa šta košta da košta. Neki su otišli u zatvor, neki u emigraciju. Ivo Matak poslao je iz emigracije pjesmu koja se trebala pročitati na njegovu grobu: 

„Velebite moj, u tebi me rodila Hrvatica majka moja 

na tvojim liticama pisao sam prva slova (…) 

u tebi sam pjevao pjesme tvojim hajducima i tvojoj vili i onda kad pjevati nismo smili …“.

U Starčević Podima, napuštenom stočarskom zaseoku, Srđan i ja samo stajali ispred dvije kuće. Na fasadi jedne je bilo reljefno ispisano IHS, a na drugoj mozaikom od lomljenih keramičkih pločica: Vila Velebita. To je Vinko Starčević napravio na svojoj kući, za inat, nakon sloma Hrvatskog proljeća.

– „A sad kad smo dobili državu, niko je više ne sluša ni piva“, plačnim glasom je izustila Ankica Jovanović.

***

I tako Vila više nije imala nikakve veze s onim što je ranije bila. Preselila se u nazive najprije zavičajnih društava, novina, zborova, planinarskih kuća, pa ulica i trgova …, i na kraju u robne marke. Nazivi proizvoda i tvrtki su se raširili posvuda gdje žive Hrvati. 

Krašanjski župnik Marko Komušanac, pokoj mu duši, izvadio je preda nas liker Vila Velebita i pobožnošću jednakom onoj na oltaru zagovarao svoje proizvode.

– „Tu pravimo brandove pića od korijena ljekovitih trava, voća, bobičastog voća, a najjači brand je pelinkovac Vila Velebita, zatim orahovac, medica, rakija od jelinih iglica. Sve je to kvalitetno, a pristupačno svim našim ljudima po cijeni“.

No, taj se brand doimao kao igračka prema hotelu Vila Velebita, jednom od četiri u kompleksu na Žrnovnice Pave Zubka. Mediji su na svetog Antuna 2013. pozdravili taj poslovni potez biznismena o kome je javnost prvo doznala preko trgovine oružjem. „Poslovno turistički kompleks Veladrion u uvali Žrnovnica kraj Senja, sastoji od 4 objekta, ima 80 kreveta, sportsko rekreacijske i konferencijske sadržaje te flotu luksuznih plovila za najam. Prostire se na 300 tisuća metara kvadratnih zaštićene površine, a ovom se investicijom od 100 milijuna kuna otvorilo 30 novih radnih mjesta“. 

Htjeli smo vidjeti kako izgleda Vila Velebita kao hotel. Pokušavali smo stupiti u kontakt s tvrtkom, ali nitko nam nije ni odgovarao ni otvarao. Na mjestu gdje se spušta u uvalu, javna cesta je odjednom presječena rešetkama od kovana željeza na kojima je pisalo „zabranjen ulaz“ i „privatni posjed“. Iza rešetka se nastavljala „Velebitska cesta“.

Izvor Žrnovnice, čije samo ime govori o njegovoj svetoj važnosti u slavenskoj religiji, ostao je nedostupan, opasan ogradama. Čuvao je „flotu jahti“. 

– „Nisu vas pustili da uđete?“, upitao nas je s visoko uzdignutog dvorišta iznad ceste Borut Kamšek, ljevaoničar umjetnina.

– „Nisu ni nas. Moja deca su tu plivala, ali mi je Zubak objasnio da je tu mrzlo more. Ni moj brod nije ružan, ali ne može više biti tu“, dodao je Kamšek, inače iz Volavlja kod Ljubljane.

– „Deca su se neko vreme išla preko ograde. Ja sam jednom pomogao susedu starijem, da ne nosi sam teret po tom kršu do broda, ali su me upozorili da ne smijem to delati“, kazao je i dodao da im ni sudska tužba nije omogućila da povrate javnu upotrebu toga javnog dobra.

***

Ideja Vile Velebita, oblikovala je našu sliku te planine do nevjerojatnih razmjera. Istodobno je uza nju dala neku vrstu ključa, prijateljskog ključa koji otvara sva naša vrata, stvara ambijent povjerenja u to što čujemo i vidimo, a što ni sami ne znamo šta znači. Što uistinu znači Vila Velebita, probali smo donekle nazrijeti iz ovih primjera. Zajedničko im je da su odraz svijesti različitih civilizacija. I, puno važnije od onoga kako ta slika eventualno izgleda, jest svijest da je Vila neka vrsta ekvivalenta za moć. U mitološkim vremenima je bila čudovišna, u vrijeme buđenja nacija je bila čežnja kolektiva za oslobođenjem, a u suvremeno doba marketinška oštrica nerijetko gole prevare.

Vila Velebita može značiti sve i ništa. Što god nam treba. Iako ta značenja, kao što smo vidjeli, ne moraju imati ničega zajedničkog, svi smo puni povjerenja da se preko tih riječi potpuno razumijemo i da nam baš one služe kao most i veza jednih s drugima.

Pitat ćete se s pravom, zašto se nitko ne bavi uređenjem tako važnih značenja u javnom prostoru, značenja koja upravljaju našim postupanjima? Zašto nitko ne kultivira njihove dobre strane i zašto ne trijebi korov? 

Nitko nije ni uočio problem! A i tko bi to uopće bio?

Ukazat ćete s pravom: dva stroga rezervata, dva nacionalna parka i park prirode, to čini Velebit najzaštićenijom hrvatskom planinom, s najviše resursa na raspolaganju. Zar njihovo osnovno poslanje nije zaštititi prirodu, objasniti je i približiti je svima. Utvrđivanje identiteta Vile Velebita, ako hoćete. Ono što su do sada učinili, pokazuje da su nažalost, daleko od toga. Službeni pristup zaštiti prirode u Hrvatskoj, a i u većini sličnih zemalja, počiva na ekocentričnom modelu, koji se, u nedostatku vrsnoće, u najvećem stupnju oslanja na birokratske alate. Jedna od posljedica je da su domaću čeljad, umjesto stvorili saveznicima u zaštiti, odbacili od svoje prirode.

– „Taj Velebit danas, ja plačem za njim. Velebit zaključan! To nikad nije bio. Okovat Velebit u gožđe ko baš čelik?! Di god kreneš kojom vlâkom, rampa. To je za mene okovano, zaključano“, žalio se Tomelov stiskajući se za prsa kao da će mu sljedeći potez takve politike srce iščupati.

Malo više od 15-tak kilometara iznad Žrnovnice, u kojoj su Vili omogućili otimanje javnih dobara, nalazi se zaseok Oltara – Turinski Krč. Na središnjoj livadi smo zatekli Ivu Ažića kako sa ženama kupi sjeno. Na pitanje šta je danas Velebit a šta pjesma Vila Velebita, nalaktio se na držak grabalja i približio licem, pa kazao:

– „Za vrijeme Austrije, pjesma koju niko nije branio:

‘Velebite, mila šumo naša,
ti si paša za goveda naša’.

Dolazi NDH:

‘Velebite divna šumo naša,
ti si majka hrvatskih ustaša’.

Dolaze drugovi:

‘Velebite divna šumo naša,
iz tebe je sloboda izašla’.“

A danas, Ive, pitamo ga, a danas? 

– „A ovi, to još nisam odgonetno šta su. Čudni su mi. Čudni“. 

Ivo Lučić

Vila Velebita ili ono što svako stablo zna

Ponekad je teško biti razočaran. Raz-očaranje nam makne onu čaroliju, onu fantaziju iz naše priče, našeg života. Mi smo imaginarna bića i za sve nam je potrebna naracija. Što kada se ta naracija raspadne? Kada priča jednostavno više ne funkcionira? U mnogim slučajevima to nije strašno. U slučaju identiteta je drama. Jer to znači da pojedinac, ako priča više nije točna ili ako nikad nije bila istinita, ne zna više tko je on zapravo.

Dobro mi je poznato to iskustvo. Imala sam u životu raz-očaranja, ponekad sam morala druge raz-očarati. Nisu to bile zlonamjerne laži, nego iluzije jer je istina bila okrutna. Osim toga bih ostala bez važne potrebe: potreba za pripadanjem. 

Ali polako. Koje to veze ima s Vilom Velebita i s istragom fenomena koju je poduzeo Ivo Lučić? On je uzeo mit koji cirkulira već desetljećima i krenuo provjeriti na kojim se činjenicama bazira. Postoji li Vila Velebita? Je li to bar neki ozbiljni mit kojeg možemo pratiti sve do vremena nastanka mitova ili legendi? Ili je samo fantom koji samo ilustrira interese moći u stalnim vremenskim promjenama? 

Ivo Lučić je bio dosta otvoren za svaku vrstu odgovora. Da je mogao pratiti Vilu Velebita sve do mitova drugih vila svugdje prisutnih u legendama – u planinama u obliku planinskih ili kamenih čovječuljaka, u baruštinama kao močvarnih bića ili u šumama kao duhova stabala  (mitova koji, uostalom, postoje i na Velebitu) – on bi pronašao neku vrstu pra-mita velebitske vile koja razotkriva karakteristike duha, mentaliteta ili prirodne realnosti Velebita. Ili bi našao konkretnu anegdotu kao temelj pripovijetke o Vili Velebita i na taj način pronašao njezin izvor.

No, Ivo Lučić se vratio praznih ruka, s informacijom da je Vila Velebita himera: nešto što se stalno mijenja i što se nikad ne može razjasniti; ni povijesno, ni žurnalistički, ni znanstveno – jednostavno nikako.

Da, postoje čvrsti, dugo prenošeni mitovi na Velebitu dostupni u tekstovima profesorice povijesti umjetnosti i književnosti Mirjane Trošelj, koja je sama odrasla podno Velebita i koja je uspjela istražiti mitove Velebita sve do izvora i staviti ih u kulturološki kontekst. Priča o Vili Velebita nije jedna od njih.

Zašto se ta figura ipak stalno pojavljuje u glavama ljudi, onako nespecifična i nestalna kakva jest?

Tu počinje zanimljivi dio.

Malo kao da dijete bez roditelja, recimo da je siroče, priča drugima u školi: „Saznao sam tko su mi majka i otac. Otac mi je slavni pomorac koji se bori s morskim čudovištima i oslobađa oceane od strašnih gusara. A mama mi je beskrajno lijepa i jaka i velika kao planina.“ Druga djeca se rugaju i smiju, jer dobro znaju da ovo dijete nema roditelja ili da je u najboljem slučaju proizvod predbračne trudnoće ili potomak bračne prevare, dijete možda koje je majka iz straha od društvene sramote ostavila na vratima sirotišta. Otkud bi sada odjednom imalo takve nevjerojatne korijene?

„Da, da, tako je“, kaže dijete i nudi nekoliko informacija koje pokazuju na veliku priču i u kojima se eventualno nađu tragovi poznatih mitova i legenda, ali koje na kraju ipak ne drže vodu. Svejedno će to dijete s ovom fantazijom prikupiti nekoliko prijatelja i početi ukrašavati legendu o roditeljima i, ovisno o trenutku u povijesti, iznova je pripovijedati. A uvijek će to raditi na način da vlastiti identitet generira iz hrabrog, junačkog oca i lijepe, jake majke. Što god znače junaštvo, ljepota ili jačina u dotičnom kontekstu. 

Pričat će dok ne počne samo svojoj priči vjerovati.

To nije bahato hvalisanje djeteta koje želi zeznuti svoje prijatelje. Izvor ove fantazije je bol. I to je najvažnije u tome.

Nijedna odrasla osoba ne bi osudila jadno dijete koje se pravi da je lažni barun Minhauzen. Odrasla osoba koja želi podržavati to dijete pomoći će mu izgraditi vlastiti identitet na temelju onog što jest. A za to mu zapravo nisu potrebni roditelji. Trebalo bi razotkriti vlastite kvalitete, razviti ih i usavršiti ih i na toj bazi razviti određeni samo-osjećaj i samopouzdanje. Na neki način ima čak i prednost prema drugom djecom, jer nema ničega što će ga vezati uz specifičnu obiteljsku tradiciju, uz negativne porodične norme koje se prenose s generacije na generaciju. Dijete bi se moglo, tako reći, samo ponovno izmisliti. Ali TO nijedno ljudsko biće neće shvaćati kao slobodu ili potencijalnost, nego će stvoriti osjećaj nestabilnosti i izgubljenosti.

Jer, sloboda je samo jedan dio onog što je čovjeku potrebno. Drugi dio je zajednica, odnosno pripadnost. Sloboda bez pripadnosti stvara nasumičnost i osjećaj izgubljenosti. A na razini  naracije to znači: beskrajno, široko more mogućih priča besmislenih i nepovezanih s onim „Ja“. Pripadnost bez slobode (da se samo izmišlja) postane kruta, nepokretljiva tradicija, a na razini naracije: uvijek ista jeftina časopisna priča s kioska, reducirana na mali broj elemenata i na kraju potpuno dosadna pripovijetka.

Za dobru književnost, kao i za sretan i uspješan život, potrebne su obje strane. Potrebna je struktura zajednice, obitelji, grada ili čak zemlje, i sloboda odlaska u vanjski svijet kako bismo razotkrili nešto novo ili samo mislili nešto novo, mogućnost širenja postojećeg svijeta i stvaranje doprinosa svima koje će biti inicirano zbog percepcijskog filtera djelujućeg pojedinca, ali sa značajem za cijelu zajednicu.

Pripadnost je jedna od dvije pretpostavaka za uspjeli život, a pojedincu nudi smisao i povezanost, te sprečava beznačajno lutanje u limbu.

John O’Donohue (1956 – 2008) je irski filozof (ponajprije hegelijanac), teolog, pjesnik i katolički svećenik koji je u svojim kontemplacijama – što je zanimljivo! – popularizirao keltske mitove prirode u Irskoj i napisao divnu knjigu filozofskih refleksija o tome: „Eternal Echoes: Exploring Our Hunger to Belong“ (Vječni odjeci – Istražiti našu glad za pripadanjem). O’Donohue već kroz vlastitu biografiju pokazuje da mu potraga za pripadnošću jedna od glavnih životnih tema. U ovoj knjizi naglašuje da postoji čovjeku inherentna čežnja za pripadanjem, „the longing to belong“. Koju korist imamo od pripadnosti?

„Sklonište pripadnosti te ohrabruje; potvrđuje tišinu i sigurnost srca u tebi. Možeš izdržati vanjski pritisak i zbunjenost; siguran si od čvrstog tla pod nogama na kojemu stojiš.“

O’Donohue na kraju daje spiritualni odgovor na pitanje zašto smo tako gladni ili žedni sa pripadanjem. Za njega je to izraz odcijepljenosti od veće snage za kojom duboko čeznemo. A to je primijetio istražujući keltsku mitologiju:

„Dio mudrosti keltske imaginacije je njihova tendencija da realnosti drže što slobodnije i što tečnije; izbjegavali su kliničke izvjesnosti koje uzrokuju razdvajanje i izolaciju. Takva samoća je Keltima nepoznata. Oni su sebe gledali kao goste svemira koji živi i diše. Imali su mnogo respekta za suptilne regije među svjetovima i među vremenima. (…) Prisutnosti koje bi bdjele nad tim svjetovima zvale su se vile.“

Aaa, tu su, znači,  naše vile, te vladarice paralelnog svijeta, međuprostora između čovjeka i čovjeka, čovjeka i krajolika, čovjeka i vremena!

Istu funkciju imaju vile i u staroslavenskim mitima. Zdenko Bašić, umjetnik i kroničar slavenske mitologije, piše da su ljudi nekad znali da „vilama pripada mjesto pod mjesecom, kao što ljudima pripada mjesto pod suncem.“ 

A interesantno je što vile u njegovoj priči imaju posebnu vezu s djecom bez roditelja:

„Posebno bi se brinule za djecu koja bi izgubila jednog ili oba roditelja. Pred zoru bi dolazile i spremale im kuću i nježno im češljale kosu.“

Kada nam specifična lokalna mitologija nudi vrstu parabole univerzalnih povezanosti na primjeru ovdašnje geografije koja specifično obuhvaća „genius loci“ dotične regije i ulogu individuuma u njoj, onda bi se dalo zaključiti da dijete iz našeg primjera izmišlja vlastitu mitologiju na temelju manjka i boli. Njegovi mitski junaci su bolji i drukčiji od onih koji drugi imaju. I dalje, moglo bi se zaključiti da pojava Vile Velebita, koja je drukčija, bolja i pokretljivija u vremenu, pokazuje na narod koji osjeća taj manjak i tu bol.

Ta se bol može spiritualno izliječiti, ali i na vrlo ovozemaljski način.

I za to je John O’Donohue pri kraju knjige našao indikaciju kod pjesnika Ivana V. Lalića (1931-1996).

O’Donohue piše: „Jugoslavenski pjesnik Ivan Lalić opisuje tajne mudrosti i upravljanja koje vode rast stabala. U svojoj pjesmi „Ono što svako stablo zna“ slijedi strpljivost stabla kako navigira u tmini. Stablo zna kako izbjegavati kamen i kako potražiti vodu:

…ne postupi li tako
u korist svoje štete,
kržljava biće ti kruna
i grbav napor uspravljanja…

(…) Stablo je dovoljno mudro i zna kako njegovati vlastitu štetu. Ta šteta ga neće pohađati, niti će postati ovisno o njoj. Stablo će svoj gubitak zaštiti i paziti.“ 

Prema O’Donohue-u (i Laliću) odgovor na manjak pripadanja nije: grčevito ignorirati gubitak vlastitog identiteta ili premazati ga imaginacijom i onda živjeti u stalnom strahu da će se sve razotkriti. Nego treba prihvatiti „tminu“, dati dom gubitku kao sastavni dio vlastitog identiteta. Ne boriti se protiv toga, ne osuđivati ga, nego dopustiti da korijen elegantno raste oko kamena i da pronalazi najkraći put do vode (eliksir života).

Vila Velebita je u tom smislu izraz tužne samo-laži. Ona bi trebala umrijeti da bi druge vile, prave kraljice međuprostora, ponovno mogle oživjeti. Čak i onda kada prožimaju identitet nevoljenog susjeda i kada bi nam bilo draže imati svoje.

Ne kažem to, ponavljam, da bi se rugala tužnom djetetu, već iz razloga jer mi je poznat osjećaj izgubljenog djeteta kao što su mi poznate iluzije u kojima se možemo dodatno izgubiti.

Nauči, srce, ono što svako stablo zna, kaže Lalićeva pjesma.

Hoću. Naučit ću. Kažem ja.

Anne-Kathrin Godec

Šefik

Sjedili smo zajedno u klupi
Čitav šesti, i pola sedmog
Živio u kući iznad moje
S velikim guvnom ispred

Uzgajao zečeve i ptice
Od drvežina đeljo predmete
Radio u bašči, kalemio…
U njegovu sestru
Bio sam zaljubljen

Jednom mi poklonio
Bijelu zečicu. Ja je zatvorio
U kućicu od elemenata
I na nju zaboravio

Uginulu, našao ju je djed
Jednom nakon što je pregledao
Sapunicu Marisol, i izašao
Da se usekne

Dan nakon što smo dobili vakcine
Šefika sam, na jednom času
Udario šakom u bolno rame
Pa je dugo, dugo, plako

Emir

Nigdje nije izlazio iz podruma
Zbog svoje bolesti, stalno je čitao
Pišao se u teglu, koju bi njegova mati
Praznila preko puta, u kapini

Jednom sam vidio
Kapljice Emirove mokraće,
Od kamen su odskakale
Kao male zvijezde

Mi, dječaci, knjige smo mu spuštali
Na prag podruma
A njegova ih ruka, iz mraka
Grabila kao da su prnje
Satkane od vidjela.

Jednom ga zabolio zub
Pa je s ocem morao u ambulantu
Vidjeli smo ga tad, čitavog
Bio je u plavoj trenerki
S bradom i dugom kosom
I blijed u licu

Prvi Isus, u mom životu

Beg

Starac koji je svoju zaduhu
Sa sobom nosao kao praznu vreću
Malo bi išao, pa stao
Čučno i zapomago

Onda bi se uspravio, s rukom na krstima
Sam bi sebe gurao
Uz male strane, kroz naselje

Selo iz kojeg su ga protjerali
Bilo je tamo, na brdu u daljini
I on bi ga gledao kroz dvogled
A onda, nama djeci
Dugo i bezuspješno 

Pokušavao nešto reći

Zila

Zila je bila Begova žena
U kojoj bi on nestajao
Kao u velikom šatoru

I imala je krila

Govori Dedal:
Idi sine naprijed ali ne zaboravi da hodaš a ne letiš
krila su samo ukras a ti ideš livadom
taj topli vjetar to je sparna zemlja ljeta
a onaj hladni to je potok
nebo je tako puno lišća i malih životinja

Govori Ikar:
Oči se kao dva kamena vraćaju ravno na zemlju
i vide ratara koji ore debele brazde
crva koji se izvija u tlu
zločesti crv koji prekida sponu biljke sa zemljom

Govori Dedal:
Sine to nije istina Svemir je samo svjetlo
a zemlja je zdjela sjene pogledaj tu se igraju boje
prašina se diže iznad mora dimovi se uspinju k nebu
od najplemenitijih atoma stvara se sada duga

Govori Ikar:
Ruke bole oče od ovog mahanja uprazno
noge drvène i žude za trnjem i oštrim kamenjem
ne mogu gledati u sunce tako kako ti gledaš oče
sav sam uronjen u tamne zrake zemlje

Opis katastrofe
Sad Ikar pada naglavačke
posljednja slika njega je prizor djetinje male pete
koju guta proždrljivo more
odozgo otac izvikuje ime
koje ne pripada ni vratu ni glavi
samo uspomeni

Komentar
Bio je tako mlad nije razumio da su krila samo metafora
malo voska i perja i prezir prema zakonu gravitacije
nije se mogao održati na velikoj visini
Suština je u tome da se naša srca
koja obrće teška krv
napune zrakom
a upravo to Ikar nije htio prihvatiti

pomolimo se

(prev. Đurđica Čilić)

Svjetlan Junaković: Tko to svira?, Bodoni, Zagreb 2023.

Argentinski pjesnik Leopoldo Lugones pobunio se na samom početku našega stoljeća, godine 1909, da pjesnici koriste vječito iste metafore. Nije baš sasvim tako, znao je to i Lugones, ali trebao mu je povod da sebi i svijetu opravda posao koji se upravo spremio: smišljanje novih metafora za Mjesec. Na kraju, smislio ih je više stotina. I tako je, možda, shvatio ono najvažnije, što je za čovjeka sveobuhvatno poput vječnosti, beskraja, vasione: svaka je riječ jedna mrtva metafora.

Lugonesa je zatim citirao mnogo čuveniji Argentinac, Jorge Borges, pa je Lugonesovo otkriće riječi kao mrtvih metafora ubrzo pripisano Borgesu. I ovaj je čitatelj u više navrata olako ustvrdio da je Borges rekao da je svaka riječ po jedna mrtva metafora. Borges se, međutim, bavio nečim drugim i možda važnijim: razlikom između živih i mrtvih metafora. U tom njegovom veličanstvenom poslu postoji nešto – na najozbiljniji način – dječje. Najozbiljnije ljudske poslove radili smo kao djeca. Recimo, dok smo, skupa sa svijetom oko sebe, prihvaćali jezik koji ćemo zvati materinjim, bili smo i oni prvi jezikotvorci. Oni koji iz metafora izvlače riječi. Svako je dijete prvi čovjek. Svako je dijete original. Koji odrasta u kopiju.

I sve ovo napričah pun radosti za ovom slikovnicom, koja je kao i svaka dobra slikovnica namijenjena djeci koliko i odraslima. Naročito odraslima, i to onim najodraslijim. Upravo onima koji su, recimo, čitali Borgesov esej o metafori.

Slikovnica je o životinjama i glazbenim instrumentima. Kad rastvorite slikovnicu, na lijevoj i desnoj stranici vidite instrument. Na lijevoj je stranici tekst, na primjer: “Moj francuski rog proizvodi lijep zvuk, koji me može obojiti u predivne boje.” Doista, na slici je rog, ali onda shvatite da desna stranica ima duplo dno, da je lažna stranica, ispod koje je još jedna dvolisnica, na kojoj, kada je rastvorimo, ugledamo kameleona, čiji je rep ustvari pisak i uvrnuto tijelo francuskog roga.

I tako: dvanaest instrumenata, koji se rastvaraju u dvanaest životinja, i u dvostruko više metafora. Svjetlan Junaković je, naravno, odličan crtač, sjajan mislilac slika, ali ova je slikovnica (kao i neke druge Junakovićeve slikovnice) nešto više od toga. Ona je pokušaj, možda uspio, čovjekova povratka u vlastitu djetinju imaginaciju. Kažem možda uspio, jer u to kao čitatelj i kao jedno uludo odraslo dijete ipak ne mogu biti siguran. Naime, mi imamo sjećanje na djetinjstvo, ali ne i na imaginaciju djetinjeg sebe. Ona je zaboravljena, kao što se zaboravi jezik koji se, možda, znalo do treće, četvrte godine života.

Ako je Junakovićev pokušaj uspio, ovo će biti genijalna slikovnica za neku još uvijek djecu. Ako, pak, nije uspio, ovo je genijalna slikovnica za djecu koja su zakržljala u vremenu. Dakle, za odrasle. I, naravno, savršena studija metafore. Naime, Junaković je ozbiljan umjetnik: on ne ide za olakim sličnostima i srodnostima, on ne ide za prevelikim mimetičkim bliskostima. Niti se njegove životinje glasaju kao pojedini instrumenti, niti su njegovi instrumenti nalik svojim životinjama. Riječ je o nekim finijim, katkad i zaumnijim, bliskostima. Riječ je ponekad i o onoj vrsti bliskosti koju će dijete u čovjeku istog časa prihvatiti, premda mu samom nikad ne bi na um pala. Na primjer, koja je životinja harfa? Pa, pauk, majka mu stara, pauk! Pauk se kreće među žicama harfe. Ona je u svakom smislu njegov instrument, harfa je paukov ton. Ili konge! Što su konge? Konge su deva, ali ne zato što se učini da deva na leđima nosi konge, ili ne samo zato, nego zato što se deva kreće, istina mnogo sporije, u ritmičkim naglascima kongi.

O ovoj slikovnici djeca će imati svoje mišljenje. Odrasli i umjetnici će imati svoje. Ovog će njezina čitatelja ona, između ostaloga, podsjetiti na asocijativne nizove u novijim slikarskim i fotografsko-mobitelskim radovima Borisa Bućana. Vjerujem da bi Leopoldo Lugones bio oduševljen. Koje fantastične metafore!

Kurikulum mašte

Junaković je, ustvari, kipar s milanske Accademije di Belle Arti di Brera. Ali najveći dio njegova javnog posla posvećen je slikovnicama, a u slikovnicama životinjskom svijetu, i transformacijama životinja u djetinjoj i općecivilizacijskoj imaginaciji. Bavio se lutkarstvom i crtanim filmom, a čini se da bi se bavio i koječim drugim, e da su postojali naručitelji i da je naokolo bilo mašte, volje i zdrave šašavosti. Poslovi pisca i crtača, ilustratora, lutkara, primijenjenog kipara, slikovničara, u velikoj su mjeri, priznao on to ili ne, uvjetovani raspoloženjem i ograničenjima kultura unutar kojih stvara. Svjetlan Junaković širio je i širi okvire hrvatske kulture. Zaslužan je za uspostavljanje svojevrsnog kurikuluma mašte ovdašnjeg slikovničarstva.

Bodoni: klasici i slikovnice

Bodoni je Frakturin pokušaj stvaranja specijaliziranog nakladnika, koji će imati administrativne, računovodstvene i kancelarijske, te vlasničke veze s matičnom kućom, ali će se u stilsko-estetskom, književnom pa i etičkom pogledu moći mnogo slobodnije, a istovremeno i mnogo striktnije, ponašati. Sloboda je stroga, ako je sloboda. Mnogo stoža od ropstva kapitalizma i kapitalističke logike novca i tiraže. Usto, Bodoni je pokušaj da se neki pojmovi drukčije definiraju. Što su to klasična i kanonska djela? Mora li klasik biti mrtav dosadan, mora li davno biti napisan i objavljen? I koja je sličnost, koja bliskost, između klasika i slikovnice? Na ovo vam odmah mogu odgovoriti: klasici su, kao i slikovnice, vrlo ozbiljna djeca svake kulture.

Riječ na ispraćaju Marije Ujević Galetović, Mirogoj, petak 17. ožujka 2023.

Podne je, dragi svi. Došli smo danas u podne da opet jednom ispratimo našu Mariju na otok. Uvijek je takav trenutak bio drukčiji, ali smo danas pri dolasku u ovaj atrij – na čijem je pročelju uklesana poruka jednoga od Ujevića o duši – a ne u njezin atelje, svjesni više nego inače da Marija Ujević Galetović nije tek Ujevića i Galetovića, i nas koje su oni prihvatili kao svoje, da je naša Marija oblikovala svijet kojim se krećemo kao pouzdan, dobar i lijep, da nam je dodijelila povlasticu da sliku toga naraštajnog svijeta potpišemo svojim imenom: pogledamo se ujutro u tome ogledalu bez grča i stida.

Jest, naša je Marija od Ujevića, dida Jakova, klesara i graditelja, i oca Mate, također graditelja, rodica onoga što govori o duši, kao što o duši govori i fra Ćiro Ujević, i šestoro svojih braće i sestara od kojih se nije odvajala: Ane i Ivane, Frane i Klare, Jakše i Hele; ma i od majke koja također ima ime, i to Marijino ime. Marija je mnogo više od jedinstva u imenu i potomstvu sljubljena s Marijom Jurasovom, od koje dolazi crta i pokret i s kojom su došli Lovrovići i Silba. Marija je i Galetovićeva, Miloga Galetovića s otoka, otoka koji je uvijek, ma na koliko ga se nazivnika dijelilo, uvijek u jednini, i na kojemu je, kada se za to ispuni vrijeme, uvijek podne.

Kada su nedavno tu u Ilici nastajala vrata požeške katedrale, u gipsanom se otisku, negativu, zrcalio urbani lik toga otoka, zovimo ga Silba, na koji i dalje dolazi krumpir s Premude, i vino s Oliba. Reći ćete, a i Marija je ustrajala na tome, da više nema vina s Oliba. Možda ga doista nema u demižanama, ali se u zlatnim vrčevima s Olimpa dolijeva preko ruba našega vremena. Taj otok u dlanu je Zagreb koji je nosila sa sobom: Marijine figure, lica i sjene, na Silbi su Matoševi našijenci u Parizu, eho onog grada koji je Matoš čuo na Griču, a Marija mu nije prestala vjerovati. Na vlaškovuličanskoj stazi Krležina djetinjstva kojom je svaki dan išla u školu prislonila je Šenou, da bi samoga Krležu spustila s Gvozda i u isti mah ga podigla kao oblak iz kojeg sipe daljine – meglene i kalne, a mačku ugradila u Kličkovo dvorište, da viri u dvoranu gdje se vrte postavi a ne hijerarhije. Jer, rekla nam je da onaj trkač sa Save baš i ne jogira, da je utekao s postamenta, da zapravo trči u Atenu, koja se na hrvatskom kaže Dubrovnik, kako bi javio da naši porazi ipak nisu konačni.

Kada su požeška vrata odlivena i uspravljena, našli smo se pred njima u stenjevačkom industrijskom ambijentu, valjda je taj finale bio i logičan, povezan s metaforom silbanske Fabrike čija je depadansa postala antički vrt Marije i njezine braće, Marije koja je ribar čije će se pošte pamtiti, pa čak ako dobar ulov nekad i izostane, poput vina s Oliba. Bili su ondje, u sjeni tih vrata, Kuzma, ali i meštri Frano i Krsto, siguran sam u to, i teta Konceta, a govorilo se o ključu: kako ta teška vrata otključati, ako se nekad ipak zatvore. Katedralna vrata su priča o Bogu, o Bogu za kojeg se kaže da je velik, no ta Marijina požeška vrata iz stenjevačkog podneva otvaraju se u nebo gdje je dobri Bog. Čuvao Vas draga Marija dobri Bog naših starih, dida Jakova i tete Koncete, Marula iz nečujma Pule i Jurka Križanića iz studenoga Sibira.

Marijin svemir bio je poredak a ne smiraj, citirat ću je – kozmos je poredak. Može biti: sklad je u dobroj namjeri, a ne savršenstvu. Savršenstva nema, to je dopuštena doza sumnje. Nema ga osim ondje gdje draga naša, nostra cara, sada ideš, Na Brač. Gdje svijet Šumi ko srebrn-more, pa kaže Svijet je lijep, a život dar je s neba, / Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva se Sunčani ditiramb. Poveli Te Marija požeški anđeli u sveti grad Jeruzalem, gdje je posađeno i Matino stablo, maslina iz Krivodola. Adio.