NIN 6.10.2022

Gledajte u budućnost, tamo ćemo se sresti i vi i ja, rekao je 30. maja 2002. godine Zoran Đinđić u svom govoru u Novom Pazaru. 

Dve decenije kasnije, ta toliko puta citirana Đinđićeva rečenica, izgubila je smisao putokaza. Nikakve budućnosti nema na vidiku za građane Srbije, niti će je biti dok su na vlasti oni koji već čitavu deceniju sprovode korupciju i pljačku. Nalazimo se u dubokom bespuću, poniženi i pogubljeni, u gluvoj naprednjačkoj noći, koja kao svaka crna rupa vodi u ništavilo. Dekadu Aleksandra Vučića obeležio je proces potpune razgradnje državnih institucija, raspad svih moralnih normi, duboka kriminilizacija društva, svođenje javnog života na bordel.

Kriminalci su raspoređeni u najvišim strukturama srpskog društva. Vlast i mafija stvorili su jednu novu simbiozu: vlast je postala servis mafije. I tu više nema bilo kakve politike osim golog izluđivanja građana kako bi se uništile poslednje oaze normalnosti, kako bi se obezbedila još koja godina za pljačku i rasprodaju prirodnih resursa Srbije, kako bi se ušlo u nova zaduživanja u vidu sumnjivih kredita, kao što je i ovaj poslednji od milijardu evra iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, po kamatnoj stopi “nezamislivoj za ceo svet”. A zapravo se radi o velikom triku ministra Malog, budući da su svi poslovi sa Emiratima sindrom duplog dna, pa je tako kamatna stopa “nezamisliva za ceo svet” debelo naplaćena prethodnim nepovoljnim ugovorima, od Beograda na vodi, preko PKB-a i Er Srbije, do kupovine hotela na Kopaoniku. Tako je to kada se dogovore Aleksandar Vučić i šeik Muhamed bin Zajed. Nomen est omen. Građanima Srbije još jedan zajeb. 

U ovakvoj Srbiji najvažnije pitanje je kako sačuvati pelcer zdravog razuma za neko buduće vreme. Jer, svakoga dana sve je manje onih koji imaju iskustvo normalnog života, koji imaju sećanje na vreme kada je bilo nade u bolje sutra, kada su postojale norme bez obzira u kojoj meri su poštovane, kada je borba protiv zla bila prirodni refleks. Decenija vlasti naprednjaka za posledicu ima totalnu zapuštenost i rasulo, koje su naše prirodno stanje. Čestiti i hrabri građani svedeni su na sektu. 

I zato, danas, Peti oktobar nije samo dan sećanja na istorijski događaj koji je ostao bez završnice, jedna velika propuštena prilika da Srbija postane deo demokratskog sveta, nego je i pomen Zoranu Đinđiću, velikom reformatoru i vizionaru. Svakog Petog oktobra smo u prilici da izmerimo sve veću udaljenost koja nas deli od kratkog perioda Đinđićeve vladavine, kada je Srbija tokom samo dve godine uspela da izađe iz ponora u koji je dospela za vreme Miloševića, i da uhvati čvrst kurs prema Evropskoj Uniji.

Nedavno je objavljena knjiga Mijata Lakićevića “Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj” (Akademska knjiga), za koju je Latinka Perović rekla da je do sada najpotpunija intelektualna biografija Zorana Đinđića. Međutim, to nije samo biografija istorijske ličnosti kakve se kod svih naroda rađaju jednom u pola veka, već i portret vremena u kojem je Đinđić živeo, podsetnik na godine kada je svakodnevica u Srbiji ključala, kada je postojao kritični broj onih koji se ne mire sa postojećim stanjem i održavaju tenziju i žeđ za promenom. Srbija iz tog vremena, koje obuhvata period od sedamdesetih godina prošlog veka i raspada Jugoslavije, pa do dolaska naprednjaka na vlast, neprepoznatljiva je sa Srbijom danas, baruštinom u kojoj je sve manje onih koji ne pristaju da im laž bude pogled na svet, sa Srbijom po kojoj bauljaju litije koje predvode raspopi i kriminalci, sa Srbijom koja se opasno udaljila od normi civilizovanog sveta.   

Na samom kraju knjige o Đinđiću, Mijat Lakićević kaže: “Dok ispisujem ove redove (oktobar 2021), u glavnoj beogradskoj ulici, Knez Mihailovoj (onog ubijenog u atentatu 1868. godine), već danima teče potpisivanje peticije za oslobođenje Đinđićevog ubice, Zvezdana Jovanovića. Mirno to gleda aktuelna vlast, a bogami i građani.” 

Ugasio se žar Petog oktobra, ali, možda je pepeo još uvek dovoljno vruć.    

Jedna od formativnih slika po preseljenju iz ubavog dalmatinskog seoca u veliki grad: ujutro, oko osam, niz Sepetarevac se, niz tu strašnu strminu, spušta kamion, veliki TAM sandučar, s otvorenim teretnim prostorom, prepunim smeća, na čijem vrhu stoji neuredan muškarac u dubokim gumenim čizmama. Gledam ga iza zatvorenog prozora, s prvog kata naše kuće. U ravni je s mojim pogledom, ali me ne primjećuje. Svakih nekoliko metara kamion zastaje, i čovjek na brdu smeća dočekuje dobačenu kantu, prazni je i vraća nazad dolje. Kante su razne, nisu unificirane, ima ih limenih i plastičnih, kanti od polikolora, rashodovanih lonaca za kuhanje veša, kanti kupljenih u robnoj kući… Opčinjeno gledam u to brdo od smeća, pokušavam razabrati čega tu sve ima, htio bih otvoriti prozor, ali mi ne daju. I ovako u kuću dopire užasan, paklen smrad. Dugo će trebati da ga se prozrači i provjetri. Godina je 1973, i uprava grada još uvijek nije kupila dovoljan broj skupih specijaliziranih kamiona za mljevenje smeća, tako da po padinskim mahalama starog dijela Sarajeva i na siromaškoj periferiji ordiniraju TAM-ovi sandučari, koji zatim svoj smrdljivi otvoreni teret nastoje što brže provesti kroz grad. Uskoro će i njih nestati, posao će sasvim preuzeti oker žuti kamionski mlinovi za smeće, u čijim će utrobama brzo i lako, kažu i higijenski, nestati svega onog što smo bacili. Takav je u ono vrijeme bivao ideal modernosti: mrtvi će u budućnosti završiti u anonimnom ognju krematorija, a smeće u tom specijalnom mlinu koji će baš svaki otpad pretvoriti u bezobličnu jedinstvenu masu. Bit će to pobjeda higijene i racionalnog duha.

Skoro već i pedeset godina kasnije, u kolovozu i rujnu 2022, ispred nebodera u Zapruđu svakoga jutra gledam pet kontejnera u živim bojama Benettona. Tu prema novom idealu modernosti stanovnici nebodera recikliraju smeće. U dva kontejnera, koji su najneupadljivije boje, bacaju opći otpad svojih dnevnih egzistencija, ono dakle što je u sandučaru moga djetinjstva najžešće smrdilo, a u preostala tri raspoređuju papir, plastiku i staklo, od kojih će se, prema dječjim vjerovanjima, usvojenim još u prvim razredima osmoljetke, načiniti novi papir, plastika i staklo. Ekološka je proizvodnja primijenjena alkemija naših dana. Zasnovana je, kao i tradicionalna alkemija, na vjerovanju da se iz bezvrijednih tvari može načiniti nešto vrijedno. Možda i može. U Švedskoj.

Kontejneri s općim otpadom prazne se uredno. Oni sa staklom rijetko. Oni s plastikom skoro nikad. A kontejner s papirom, kojem sam osobno najviše i pridonosio golemim količinama starih novina, nije se nijednom ispraznio još od 15. kolovoza, kada sam započeo pratiti njegovo punjenje. Prepunio se davno, još za posljednjeg augustovskog tjedna, i tako prepun stoji evo i početkom posljednjeg tjedna rujna. Prelomio se već i septembarski kalendar, ljeto se premetnulo u jesen, a kontejner prepun papira stoji i dalje ispred nebodera, vrijeđa pogled i osjećaje jednih, zluradim čini druge građane i stanare. Onima koji su glasali za možemašku ekipu i vjerovali u mogućnost pozitivne društvene i društveno-političke transformacije, pogled na smeće ravan je porazu svih njihovih ideala. Onima drugim, pak, kao da je kamen pao sa srca. Oni, naime, vide da je sve isto kao što je i bilo, ako već nije i gore. Dok je živ bio Milan Bandić, naši su kontejneri bili prazniji. I skoro nikad oko njih nije bilo smeća. Činjenica je to nad svim drugim činjenicama.

Da, ali Bandić nije imao viziju! On nije znao što bi sa smećem, bio je nespreman za radikalnu transformaciju ka eri potpunog recikliranja, nego je problem smeća rješavao u kolaboraciji s mafijom. Tako će to reći posljednji zapruđski možemaški idealisti, i zacijelo će biti u pravu. Oni, naime, smatraju da su sve ovo što vidimo oko naših kontejnera dječje bolesti jedne revolucije, i da će u sljedećoj etapi revolucionarnog preobražaja kontejneri za papir nekim čudom biti ispražnjeni. Cilj je, naravno, da kontejnera više ni ne bude, ali tako je trenutno samo u centru grada – jer stari je Zagreb zrcalo zagrebačkog identiteta – dok će kod nas još neko vrijeme biti ovako. Ali s praznim kontejnerima, s recikliranim otpadom, te sa strogom kontrolom postupanja! Problem smeća u Zagrebu ustvari je problem radikalne transformacije građanske svijesti. Smeće je tu samo metafora.

Ali dopustite mi da se opet malo sjećam! Prije pola stoljeća, preciznije s proljeća 1974, na Mejtašu se i na Sepetarevcu, kao i u svim tim mahalama podno Bjelava, kao i na samim Bjelavama, zbivalo nešto slično ovome. Kada su kupljeni oni moderni kamioni, čuveni mlinovi za smeće, građani su prethodno morali biti nagovoreni na unificirane kante. I to je išlo ovako: jednoga je utorka, jer smeće je odvoženo petkom i utorkom, onaj naš TAM sandučar zajedno sa smećem pokupio i sve naše kante. Bilo je tu plača i kuknjave, komšiluk je telefonirao u Gradsku čistoću, tražila se veza, očajne su žene vapile za svojim lijepim i skupo plaćenim kantama, ali sve bilo je uzalud. Kante za smeće proglašene su smećem! Već sutra i prekosutra, ali svakako prije petka, naišli su, od vrata do vrata, ljudi iz Gradske čistoće i iz mjesne zajednice, i zadužili su svako domaćinstvo novim, unificiranim kantama. Te su kante, onako nove i srebrenkaste, moderno dizajnirane i nekako svjetske, bile ljepše od najljepših kanti našega komšiluka, koje su za prethodnog odvoza završile u smeću. U petak je naišao i naš sasvim novi smećarski kamion, koji je mljeo sve pred sobom, onako mirisan, sjajan i lijep. Pamtim da je bio neki sunčan ranoproljetni dan, i da je sav Sepetarevac poizlazio na prozore, pred kućne ulaze i haustore, da vidi to čudo. Bio sam sretan što sam tog tjedna išao popodne u školu, pa sam ovome svemu mogao prisustvovati. I onda pamtiti za cijeli život.

Razlika između ove smećarske transformacije, tojest reforme u odvozu smeća, i onoga što pokušava možemaška ekipa Tomislava Tomaševića na neki je način i razlika između dvije epohe i dva politička sistema. Za komunizma, naročito onoga bosanskog, koji se nikada nije libio brutalnosti u odlučivanju i postupanju, bilo je moguće građanima, bez prethodnog upozorenja, oduzeti njihove kante, likvidirati ih, pretvoriti u smeće. Ali da bi se to učinilo, već sutra im se moralo pružiti neke mnogo ljepše, solidnije i korisnije kante, te im još i dovesti onaj svemirski kamion, u koji će narod gledati kao u kakvoga kamionskog boga. Ako se već bezobzirno postupilo prema njihovom vlasništvu, ako su pogažene bile njihove životne navike, moralo je biti veliko ono što im je zauzvrat ponuđeno. Za komunizma, pa još i bosanskog, čovjeku su svakodnevno remećena njegova ljudska prava, uzurpiranom je bivala njegova sloboda, ali u pravilu tako da je on od toga imao neke vrlo opipljive materijalne koristi. U tom je smislu jugoslavenski kapitalizam veoma podsjećao na kapitalizam.

Tomislav Tomašević nije, međutim, sposoban da takvo nešto provede. Najprije, promijenila su se vremena. Jedan relativno pravni i pravedni društveni sustav, u kojemu čovjek nije mogao slobodno odlučivati o vlastitoj sudbini i o sudbini zajednice, zamijenjen je korumpiranim i bespravnim sustavom, u kojemu je sloboda odlučivanja o svemu i svačemu zagarantirana, premda nije omogućena. Onaj je sustav funkcionirao, ali ne samo zato što mu ljudska prava i slobode nisu bile na putu. Ovaj sustav ne funkcionira, ali ne samo zato što mora voditi računa o pravima i slobodama. Ovaj sustav ne funkcionira zato što pod Tomislavom Tomaševićem postoji nekakav idiot zbog čijeg nerada, nesposobnosti i kretenizma nama u Zapruđu duže od mjesec dana nisu odvezli kontejner s papirom. U onom sustavu, pak, tog idiota ne bismo smjeli nazvati nesposobnim kretenom i neradnikom…

Tomislav Tomašević i njegova ekipa, uglavnom oni koji su se pred Karamarkovim i Horvatinčićevim policajcima i kriminalcima valjali po Varšavskoj i tako stjecali političku uvjerljivost i vjerodostojnost, svoju su političku sudbinu vezali za odvoz smeća i bicikle. Reforma odvoza smeća središnja je tačka njihove vladavine. Na tome su zasnovali svoju ideju o društvenome preobražaju. To je ono što oni nude Zagrebu i Hrvatskoj kao zalog za budućnost. A biciklističke staze, bicikliranje i biciklizam nisu za njih samo prometno pitanje, nego su stvar društvene afirmacije i ideološkog samopotvrđivanja. Negdje na početku Tomaševićeve vladavine u nekim je novinama, na nekom portalu, pisalo kakav tko ima bicikl, pa se gradonačelnik prikazao s nekim specijalnim, vrlo hoch i cool biciklom, koji je, razumije se, najskuplji i najprobraniji. U svijetu bicikala taj je nešto poput maserattija ili barem mercedesa u svijetu automobila. Između te Tomaševićeve velosipederastije – da se okoristimo tom lijepom riječju Ranka Marinkovića – i Bandićeve posvemašnje automobiliziranosti nema ozbiljne razlike. Ili je razlika u uzrastu. Tomislav Tomašević obećava da će postati Bandić, kad poraste. Otprilike je takav, bandićevski, njegov odnos prema HDZ-u, premijeru Plenkoviću i hadezeovskim društvenim prioritetima. Ljupko je bilo gledati kako se gradonačelnik, sve sa svojim grand biciklom, izmakao iz priče kada je za novu intendanticu HNK trebalo potvrđivati zamjenicu njegova protukandidata Davora ili Damira Filipovića, hadezeovca, bezbeli. O kako je samo uzalud bilo Ivici Buljanu i Dubravki Vrgoč sve ono što su osam godina radili u tom kazalištu i koliko je uzaludan bio sav njihov estetski, a bogme i društvenopolitički angažman. U viziji lijevo-zelene možemaške vlasti za to dvoje bi, očito, moglo biti mjesta samo u projektima odvoza smeća. Kulturu ćemo prepustiti HDZ-u.

Za to vrijeme, ukidat će se kolovozne trake po središtu grada, e da bi se dobile dvosmjerne biciklističke staze, uvodit će se pješačke zone, po kojima je, logično, slobodan prolaz i za bicikle i električne romobile, i bit će nastavljena posvemašnja i totalna infantilizacija Zagreba, koja će na kraju svih krajeva završiti na krajnje predvidljiv način. Lišeni svake ideološke, političke i kulturološke supstance, možemaši će završiti kao vrlo poželjan HDZ-ov prirepak ili privjesak, što je, podsjećajmo na to, bio i Milan Bandić, da bi na prvim sljedećim gradskim izborima završili u fejdautu, nestankom iz ove priče, izblendavanjem, dekonstrukcijom, onako kako su u vremenima društvene disfunkcionalnosti i jake ideologije, komunističke ili nacionalističke, završavali svi korisni idioti. Na kraju, Tomislav Tomašević, ako ga čovjek bolje pogleda, bio bi u nekoj daljoj budućnosti idealna Plenkovićeva Ana Brnabić. Ono što se, međutim, od njega ne može očekivati jest da nam ispred zgrada i nebodera skloni svo ovo smeće. Preozbiljan je to zadatak i za mnogo odraslije od njega. U smeću se ogleda funkcionalna sposobnost društvene zajednice. U smeću je naša civilizacijska podsvijest. Žalosno će završiti svaka politika koja svoju sudbinu vezuje za smeće.

PRVI SVETSKI KONGRES PREVODILACA OLGE TOKARČUK U VROCLAVU (14.-18.09.2022.)

Već sedamnaest godina Poljski Institut za knjigu u okviru svog programa za promociju poljske književnosti u svetu organizuje izvanredan događaj – Svetski kongres prevodilaca poljske književnosti. To su dani prevodilačkih susreta s piscima, kritičarima, izdavačima, publicistima, upoznavanja s novim naslovima i aktuelnim književnim dešavanjima, dani uspostavljanja međusobnih kontakata, i sva je prilika da je to jedini kongres takve vrste u svetu. 

Još od prvog ovakvog Kongresa (2005), jedna od radionica redovno je bila namenjena prevodiocima Olge Tokarčuk, i na tim skupovima razmenjivali smo vlastita prevodilačka rešenja, što je inventivno uticalo na naš rad. 

Poslednji, ovogodišnji Kongres u Krakovu održan je bez Olginog prisustva. Otkako je postala nobelovka, otkako je protutnjala svetom njena knjiga koja razbija idealizovanu sliku nacionalne herojske prošlosti, glasnogovornici poljskog rodoljublja maltene su tražili od nje da se izvini svom narodu zato što ne piše panegirike po meri desničarskih patriota, a odnedavno su je na zub uzeli i levičarski zaštitari političke korektnosti. A na sve to, poput jedne od svojih junakinja, Olga popravlja šešir i nastavlja po svome. Tek – zahvaljujući organizaciji njene Fondacije i podršci grada Vroclava ovih dana (14-18.9.2022) održan je prvi Svetski kongres prevodilaca Olge Tokarčuk. 

Ginter Gras je slične skupove sa svojim prevodiocima organizovao od 1978. Na tim susretima sedeli su zajedno za stolom i diskutovali o određenim pesmama, tražili rešenja zahtevnih pesničkih figura. Gras je u prevodiocima video najminucioznije čitaoce koji cepidlače za svaku reč. 

Rizikovaću tezu o razlici između etabliranih pisaca i književnih prevodilaca: ovi drugi ne znaju za omasovljenu kampanju i institucionalnu umreženost; kod njih u internacionalnim okvirima takmičarski duh izostaje – podvig svakog prevodioca u svetu koji prevodi istog pisca kao ja doživljavam kao lični uspeh. Ili ova pretpostavka važi samo za prevodioce Olge Tokarčuk? Da je to tako potvrdili smo zajedničkim desantom na Stokholm 2019, kuda smo samoinicijativno krenuli da podelimo trenutke zajedničke sreće zbog njene Nobelove nagrade. 

U Vroclavu, prekrasnom donjošleskom gradu, ovog septembra okupilo se trideset troje od ukupno 156 prevodilaca i prevoditeljki Olginih knjiga na 45 svetska jezika. Budući da već dve godine imamo svoju fejsbuk grupu na kojoj interno komuniciramo – ovaj četvordnevni samit u mnogo čemu je nalikovao na jedan veliki family reunion. Bez formalističke inauguracije, u formi spontanog samopredstavljanja i razgovora, naše druženje je počelo u klubu „Proza“, u kojem su se tokom sledećih dana održavali paneli o prevodu i (ko)autorstvu, o recepciji stvaralaštva OT u svetu, o malim jezicima kao velikim ambasadorima poljske književnosti. I ovde, kao i na Olginom festivalu Književne planine, polazna strategija bila je u promovisanju vrednosti malih, lokalnih zajednica, pa su nam se predstavili donjošleski pisci (Filip Zavada, Maćej Bjelavski, Karol Mališevski), a u sedištu same Fondacije upoznali smo se sa Arhivom Olge Tokarčuk – bibliotekom njenih prevoda, i ogromnim inventarom recenzija, prikaza, kritika, osvrta, riznicom materijala koji neprestano raste i umnožava se. Putem video-linka obratio nam se prevodilac i pisac Ostap Šlivinjski iz Ukrajine. Ostapova priča o povezanosti rata, ukrajinskog jezika, i ljudi koji u njemu utelovljuju svoje povesti duboko nas je pogodila, podjednako kao i poruka koja nam je stigla od Tatjane iz Moskve: „Draga Olgo-Vroclavska porodico, u mislima i srcu sam sa vama, a bojim se da vas više neću videti“. Kroz ovakve priče o ličnoj boli podelili smo ne samo emocije iskustva samoće pred agresivnim zlom, već i doživljaj da priča jeste taj peti element koji nam otvara oči na svet i uređuje naše lično iskustvo.

Najlepši doživljaj bili su Olgini zatvoreni susreti s prevodiocima. Kako u holandski jezik preneti oblik srednjeg roda koji igra ključnu ulogu u „blagom pripovedaču”? Šta s tim tek učiniti u mađarskom koji za rod i ne zna? Kako odomaćiti naziv „bivolje oko”, taj fini, valoviti krovni element u obliku očnog kapka koji slikovito simbolizuje nečiju prismotru? Kako najadekvatnije nazvati stanje pojačanog „refleksivnog apetita”? Koje su mogućnosti dvosložnog naziva za umućeno žumance sa šećerom koje savršeno prenosi interseksualnost junaka? Prevodiocu svašta padne na pamet, recimo: gde je dokumentovana izjava Džozefa Konrada da je bagatelna preporuka za čitanje ona koja dolazi od žene. Pošto je Jan Faber iz Luksemburga trijumfalno izbunario kompletno pretraživog Konrada u pdf-u, jednodušno smo zaključili da je ultimativna lokalizacija citata apsurdna, i da književnost postoji i zato da bi proizvodila stvarnost.

Čovek je ono što radi. Prevodioci i prevoditeljke Olge Tokarčuk dele to osećanje menjanja vizure: kada smo u avionu, u pokretima ruku stjuardesa mi vidimo anđele iz Beguna koji nam pokazuju pravce kretanja, a u ispruženom kažiprstu na reljefu Eugenijuša Geta Stankjeviča na fasadi njegovog ateljea vidimo La mano di Giovanni Battista. Rivalizacija, upoređivanje, hejtovanje? – u ovoj porodici toga nema, konstatovao je Krum Krumov iz Lođa, kad smo pred kraj susreta radosno nazdravljali jer su Knjige Jakovljeve u prevodu naše Katje Volters proglašene knjigom godine u Gruziji. A na rastanku, Marina Šoda iz Minska je zaključila da se kući vraćamo zato da bismo poneli sa sobom Olgino svetlo i širili ga dalje. 

Teško je o ovakvim događajima govoriti a ne izložiti se opasnosti od pokliznuća u sentimentalizam ili patetiku, ali činjenica je da su za tih nekoliko dana sve teritorijalne, klasne, rasne, nacionalne i bilo koje druge granice sasvim prestale da postoje. Čovek se upodobljava onome što radi. Da li si sa Madagaskara, Farskih ostrva, Antalije, odakle god da si došao, i na koji god jezik da Olgu prevodiš (Rašmika Mandavala prevodi je na sinhaleški, kojim se govori u Šri Lanki)  – kad radiš to što radimo mi, nestaju pasoši, brišu se granice, ne postoje rase, veroispovest ni pol, a zakoni dijalektike i rezonovanja pretvaraju se u vežbe intuicije na poligonu zemlje Metakse. 

Nisu se nikad voljeli, ali se ni jedno ni drugo nije sjećalo kako su uopće jednom davno završili zajedno.

Mislilo se, kad djeca dođu, sve će se biti bolje. Toliki se, zapravo, ne vole, a onda ih dijete zbliži. Strah za svoj porod, briga životinje za nakot. Većina parova se isto ovako ne voli, tješili su se, i zbog te se neljubavi rađaju djeca. Da je po zaljubljenima, izumrlo bi čovječanstvo.

I tako prođe godina.

Dvije.

I deset.

Prošlo je tako i dvadeset godina, a njima se nije rodilo dijete. Dok su ga čekali i zazivali, dok su pobožno osluškivali njezinu utrobu, imali su nešto zajedničko. Ali kada je njoj isteklo žensko vrijeme od rađanja, najednom su se jedno pred drugim našli isti onakvi kakvi su bili na početku. Bez ljubavi. Ali i bez vjere da će se s rođenjem djeteta nešto promijeniti.

Dvoje očajnika, zurili su jedno prema drugom, poput dvije ostarjele uškopljene zvijeri u kavezu zoološkog vrta.

Uto se zaratilo.

I kako su pljuštale granate i zviždali meci neprijateljskih snajpera, kako bi svakog tjedna tresnula po barem jedna raketa, koja bi zgradu i sve ljude u njoj pretvorila u ništa, tako oboje živnuše.

Nakon mnogih godina, opet se imalo za što živjeti.

Ona bi mu, dok je odlazio na posao, govorila da se čuva, upućivala ga da ide ulicama koje su zaklonjene od neprijateljeva pogleda, zadržavala ga u kući za dana velikih granatiranja, i istovremeno joj je niz svijest tekla i dušu joj grijala druga misao: da će on nastradati, da će ga nestati, poginuti, i da će ona tad biti udovica, i da će udovištvom smisao dobiti sve one godine zazivanja djeteta, neljubavi i mrskosti. Golema bila je njezina briga za njega, ali je i rasla i razvijala se, poput nekoga stvarnog života, i pripovijest njezina udovištva. Već joj se u mislima dogodilo sve što bi joj se tek trebalo dogoditi nakon što on pogine.

On je, opet, slutio scenu kad raketa pogađa zgradu u kojoj su živjeli, kat ispod ludog filozofa, koji je živio s ovcom u stanu, i on se vraća s posla i vidi pustu gomilu betona i armature tamo gdje je još jutros bila njihova kuća. I ničice pada po ruševini svog života, koljena ranjava i dlanove, muški nariče, tako da se svima na ulici cijepaju srca – jasno ih on zamišlja, sve poznati iz njihova zajedničkog života – udara se šakama po glavi, doziva ju, ali nje nema više.

I tako oni u ratu žive, i neljubav im se oboma čini boljom od svake tuđe ljubavi. Onima koji ih sa strane gledaju, oči se pune suzama. Pogledaj ih, govori zračna žena iz prizemlja svome zračnom mužu, on samo uzdiše. Njih su se dvoje tako voljeli da ih ni za što nije bilo briga, ništa u životu nisu stigli steći, dijete im se iz ljubavi rodilo, on je popravljao muzičke automate koji nikome više nisu trebali, ništa nisu imali, ali rat im je oduzeo i njihovo neimanje. A oni, pogledaj ih samo!

Mirno je bilo jutro. Ona ga je ispratila na posao, govorila mu kojim putevima da ide, a onda je pošla do dućana po mlijeko u prahu i brašno. U haustoru je nastala nekakva gužva: policija, defektna djevojčica onog filozofa, ružna sestra sa cekerima, kao da su najednom svi izbili iz svojih stanova. Biva tako za mirnih dana, pomislila je, pa joj je kroz misli prošlo da bi i ovaj rat mogao minuti, a da njih dvoje ostanu tako jedno s drugim, u svojoj čamotinji i nevoljenju. Od te joj je misli nešto ledeno prostrujalo grudima. Poput rakete, odnekud unutra ispaljene.

U dućanu je začula strašan tresak i eksploziju. Istog je časa znala što se dogodilo. Zlovolja joj je nakratko minula trbuhom.

Zatim su se stvari nastavile po redu događati. Zrak pun prašine, sirene vatrogasnih kola koja su naokolo kružila bez reda i smisla, tek da bi se preživjeli mogli kasnije sjećati da su i vatrogasci bili tu. I ona koja u jednoj ruci nosi ceker s brašnom, u drugoj ceker s mlijekom u prahu. Ne zna kamo da krene s ta dva cekera.

Čim je čuo eksploziju, istrčao je s posla, jasno je po stoti put u svojoj glavi vidio što se dogodilo. Samo što je sada bilo stvarno. Trčao je kao bez duše, i dotrčao do ruševina, bacio se na koljena, zaboljelo je gore nego što bi pomislio, pa je plakao, vikao, dozivao, ali to nije bio onaj glas koji je danima ranije zamišljao. Bio je to neki drugi glas, uplašen i obespamećen, koji nikamo nije stizao, nitko ga nije mogao čuti.

Uto se pojavila ona, s dva svoja cekera. U iznenađenju ih je ispustila iz ruku, bacila se po onom razlomljenom, razgriženom betonu i armaturi.

I zagrlila ga, čvrsto.

Kontrapunkt, 31. 7. 2021. 

Slušajte sad poruku od Svetog Ilije, nećete u Čavoglave, niste ni prije. Vrzmao mi se po glavi taj Thompsonov stih dok sam se prošle vrele nedjelje vozio u Kljake, do crkve sv. Ilije. “Centar” sela je dolje uz cestu Drniš-Split, ali svoj “trg” Kljaci imaju gore na brdu, kod sv. Ilije, kamo sam pošao – u kazalište. 

Prizor je bio nadrealan. Vrući vjetar više je raspaljivao nego rashlađivao trideset i nešto stupnjeva koji su odozgo i odozdo žarili i nakon zalaska sunca, a na montažnoj pozornici, kao scenografija, vijorili su se barjaci Republike Hrvatske i Europske unije. Između njih veliki krug, kombinacija dva simbola: sinjske alke i mercedesove zvijezde. 

Iz gledališta, preko doline, kroz koju je još Oktavijan August trasirao magistralu, pogled na Svilaju i Čavoglave. Ratovi su tim krajem nesmiljeno kosili, u posljednjem je tamo bila jedna od najljućih crta bojišnice. Dugačak popis poginulih na spomeniku govori o tome.  

A ono najnadrealnije, kao iz Brešanove i Matišiće bujne mašte: čitav “trg”, koji je te večeri postao kazalište, zapravo je veliko parkiralište usred – groblja. Iza pozornice i s obje strane gledališta grobovi, stari kameni i uski, i nove, poput garsonjera široke mramorne, ili nedovršene betonske grobnice.     

S prvim mrakom, nakon što je zvonik svetog Ilije otkucao devet sati, pali se reflektor. Na pozornicu izlazi žena u udovički elegantnom crnom kostimu, sjeda na stolicu i kaže: “Lipo je moja baba Cvita, Bog joj da pokoj, govorila, svugdi pođi, kući dođi. Nu me!” I dobije prvi aplauz. A ja iz gledališta čujem repliku: “Eno ti babe Cvite, tamo leži”. 

Ecija Ojdanić – glumica koja je u Kljake donijela predstavu “Vla Vla Vlajland Cabaret” u produkciji svog Kazališta Moruzgva – na pozornici je već i bez te ženske upadice gutala suze. Jer zaista, baš tamo, u rodnom selu njenog oca, kod sv. Ilije u Kljacima, leži njena baba Cvita. 

A za mene, a vjerujem da isto vrijedi i za većinu onih koji su tamo bili, Kljaci i sv. Ilija više nisu samo tabla na cesti kojom često prolazim, niti stih iz “Bojne Čavoglave”, nego mjesto na kojem sam gledao veliku i povijesnu kazališnu predstavu. Povijesnu zato što povijesnim smatram svaki trenutak u kojem neka umjetnost osvoji mjesto na kojem nikad prije nije bila. A veliku zato što je tekst Ivana Lea Leme na vrlo životan način oplemenjujući, prosvjetiteljski te, kako to kabaretu priliči, ujedno i zabavan i silno aktualan i potreban. 

“Nisam ja toliko hrabra, ali ovo jest hrabar čin donijeti pred narod ovakvu predstavu u kojoj ga i kritiziraš, ili, bolje je reći, poučavaš. Predstava je napisana mozgom i jezikom jedne priproste seljanke koja govori velike istine. Ona ide kroz život i lupa glavom o svaku svoju predrasudu, uči i napreduje”, rekla mi je Ecija Ojdanić, koja je Drnišu, u kojem je provela rano djetinjstvo, ali i Unešiću i Kljacima, ovog ljeta podarila kazališni festival Good fest.  

Što li je sve svom voljenom narodu i zemlji te večeri u Kljacima izrekla neuka i mudra Vlajna! Pričala je najprije o svom prvom mužu iza kojeg joj je ostalo “dite naše, sin moj, nekoliko modrica, rasikotina i demolirat stan, jeben li ti knauf”. O mužu koji je “biće dobija PTSP od siđenja na kauču”, kojem je “šaku odgrizlo prase, a un reka da je od srbočetničke mine pa dobija braniteljsku pensiju”. Pa onda o sinu koji je pobjegao od kuće nakon što ga je ćaća, “ono đubre od mog bivšeg muža, namlatija jer je sazna da je peder”. “Ne reče se peder, nega gej. Sad to znan. Unda to nisan znala. Mislila san, ki šta naš svit misli, da je mali poremećet”, nastavlja Vlajna monolog o razbijanju vlastite glave o prvu predrasudu. “Prvo san bila razočarata. Kako peder, mislila san, a vaik je bija odlikaš. A unda na jednon hodočašću u Sinj, Gospa mi je dala znak da neman pravo sudit. Nisan ja Bog da određujen. Ja san mater. A matere su tu da prihvaćaju i volu. Brez uvjeta i brez ucjena. Udonda, nema čovika kojem nisan rekla da Bog voli rvacke pedere, bitno da se volu, da su srićni, đava ih odnija.”

Ako kome u Kljacima te riječi nisu dobro sjele, nije to pokazao. Aplauzi nisu jenjavali, a čestitao je glumici nakon predstave i fratar, župnik koji se zdušno angažirao oko predstave, pa i raznoseći stolice. Pljeskalo se radosno i nakon songa kojim Vlajna zaključuje i drugu prevladanu predrasudu, upoznavši u Berlinu momka svog sina, baletana i… ma poslušajte: 

“Odvede me zet na jezero labuđe. Un je plesa princa, dakuće, daštaće. Od tog kola labuđeg prošli su me trnci. U ton kolu labuđen i Japanci i crnci. Lipšjeg kola nikad ja vidla nisan. Na ton san jezeru svatila di san. Narod je šaren ki cviće iz buketa. Baš san bila prikopononsa na svog Srbina zeta”.

A nakon gej-zeta Srbina, Vlajna, “dite alkarskog momka iz Hrvaca”, upoznaje i svog drugog muža, Turčina, muslimana, Hasana koji joj, umrijevši, ostavlja silno bogatstvo, pa se ona vraća u svoju Zagoru kao prosvjetiteljski nastrojena investitorica. I tako sve do velikog finala na Sinjskoj alci i burlesknog, ali također lucidnog epiloga o koroni. Među mnogim slojevima duhovitog, zabavnog i pametnog teksta osobito je važna emancipatorska posveta ustrajnim i upornim ženama, uz divne reference na Dinka Šimunovića. I posveta svim tim divnim babama izvana kamenim i žilavim, a iznutra plemenitim i mudrim poput same Zemlje. Od babe Cvite je Vlajna naučila da “ljubav nije slabost, nega snaga”. “Oca joj ubili ustaše. Muža joj ubili partizani. Sina joj, mog ćaću, ubila struja od mišalice dok je susidu saliva ploču. Al niko joj nije ubija dužnost prema životu da iđe dalje. Uporna ki mazga. Mudra ki sova. Snalažljiva ki mačka.”

Nije bilo lako Ociji Ojdanić na grobu svoje babe Cvite bez plača izgovoriti: “Gledala san sebe u ogledalu… i vidila svoju babu Cvitu. Njeno oko, njene bore, njenu kamenu čvrstoću. Ja san vaik bila na nju. I govorila mi je, dite moje kad se umoriš od života, radi, žensko si. Poslušat ću te baba moja, radit ću. Al ne u kući ili u polju, nega na sebi. Nikad neću postat muško. Al vaik je prilika za postat čovik.”

O tome se radi. To je smisao i misija festivala poput Good Festa u Drnišu, u Zagori, na izvoru rijeke Čikole. O tome se radilo i u ostalim odličnim predstavama. O prilici da (opet) budemo ljudi. Upravo za to se ginulo. Sada za to treba živjeti. Sve drugo je sporedno i prolazno.  

Kontrapunkt 27.8.2022.

Vlajnu sam upoznao jedne vrele večeri prošlog ljeta, usred groblja kraj crkve svetog Ilije u Kljacima. Oduševile su me obje: i junakinja predstave “Vla Vla Vlajland cabaret” kako ju je napisao Ivan Leo Lemo za kazalište Moruzgva, i Ecija Ojdanić kako ju je u režiji autora odigrala. Bilo je to malo, a zapravo veliko kazališno čudo, jedna profesionalna kazališna predstava prvi put odigrana na Ilijinoj glavici, u selu Dalmatinske zagore nadomak Drniša. Ili, da ga još preciznije lociramo, preko puta Čavoglava.

Igrajući na pozornici ispred gledališta improviziranog na parkiralištu doista s tri strane okruženog grobljem, nadomak rodne kuće svoga oca i još bližeg groba svoje babe Cvite, Ecija Ojdanić je te večeri bila naročito nadahnuta i nabijena emotivnom energijom koja se nezaustavljivo poput šumskog požara proširila na gledatelje.

Za mene je to bio vrhunac prvog izdanja Goodfesta, kazališnog festivala pokrenutog u Drnišu, a i jedno od najčudnovatijih i najčudesnijih kazališnih iskustava u mom životu.

S ljudima, čiji je jezik i mentalitet Lemo savršeno pogodio, dirajući ih često u najosjetljivije točke identiteta pomiješanog s predrasudama, poviješću i politikom, čistačica Vlajna podijelila je svoju životnu priču. O prvom mužu kojeg je ostavila nakon što je prebio njihova sina otkrivši da je peder, o odlasku k sinu u Berlin na upoznavanje zeta – baletana Srbina, o neočekivanoj novoj ljubavi i mužu Turčinu koji ju je svojom smrću učinio basnoslovno bogatom udovicom.

Finale predstave je njezin spontani prosvjetiteljski i feministički govor o toleranciji i napretku, održan s počasnog mjesta koje su joj dodijelili na tribini Sinjske alke, kao povratnici u rodni kraj, važnoj invetitorici i velikodušnoj dobrotvorki.

Ove je godine publika drugog drniškog Goodfesta mogla vidjeti nastavak, novu Leminu predstavu “Čudo”. U njoj Vlajnu slava udari po glavi vizijom o tome kako bi mogla pomoći svojoj zemlji i narodu: kao predsjednica.

“Nikad toplije nije bilo lito od te godine dviiljadedvad’settreće kad mi je prvi put palo na pamet da bi se ja, možda mogla, usudit, drznit, pokušat, pomoć svon narodu i ovoj napaćetoj zemlji. Bilo j’ to uno prvo lito kad su svi vidili da je vrag odnija šalu. Skočiše temperature od globalnog zatopljenja, a popadaše ekonomije od posljedica pandemije, od pretjerane digitalizacije i od svima nama iz Jugoslavije, dobro poznate inflacije.”

Pisan krajem prošle godine, Lemin se komad već ovog ljeta pokazao proročanskim. U “Čudu” Ecija Ojdanić nije više sama na pozornici, nego je veliki dio predstave, glumeći nekoliko uloga, s njom i Matija Šakoronja, glumac zagrebačkog Kerempuha, u kojem se proslavio već svojom prvom glavnom ulogom Dudeka u “Gruntovčanima”. Rođeni Zagorac u jednoj se od epizoda u predstavi fantastično, a jezički vrlo autentično, transformira i u Zagoranina, “najstarijeg Rvata” dida Stipana. Njegova psovačka pripetavanja s Vlajnom su spektakularna i urnebesna. No, on glumi i tajnovitog spin-doktora, marketinškog i modnog maga koji vodi Vlajninu predsjedničku kampanju promijenivši joj ime u brend Vlayna. A ČUDO je kratica naziva njezine stranke koji je ona ovako domislila: “Ajmo vako, Č – čistačica, U – u, D – domovinskoj, O – obnovi. ČUDO! To’j to.”

Gledao sam tu silno duhovitu, ali i vrlo lucidnu predstavu ovog ljeta u Drnišu, u gledalištu koje je moglo primiti samo pola zainteresirane publike, dok je druga polovica stajala i visila uokolo. Bio je to klimaks drugog izdanja Goodfesta. Bit će skoro mjesec dana kako je festival završio, ali dobra atmosfera i energija ostala je na Poljani i ulicama Drniša. Kaže mi jedan neispavani, ali dobro raspoloženi susjed: otkako je došla ona glumica, svake večeri u Drnišu neki party.

No, posebna vrijednost Goodfesta i ovog su ljeta bile predstave odigrane u okolnim manjim mjestima. Jedna od njih, ona u Oklaju, morala je biti odgođena, pa je odigrana tek prošlog ponedjeljka. I opet je bila vjetrovita večer, ovaj put prohladna od bure, pred kojom se izvedba “Čuda” s trga ispred preselila u lijepu dvoranu oklajskog Doma kulture. Tko je došao malo ranije, mogao je razgledati izložbu o strahotama, stradanjima i zločinima koji su se u tom kraju dogodili pod okupacijom između 1991. i 1995. Ta usputna činjenica pokazat će se važnom za još jedno malo, a veliko čudo na kraju ove priče.

Oklaj je, kao središte općine Promina, ipak mjesto mnogo veće i razvijenije od Kljaka, pa kazališna predstava tamošnjim ljudima nije bila čudo neviđeno koje prvi put gledaju. Mnogi od njih su prošle jeseni, u Noći kazališta, gledali upravo “Vla Vla Vlajland cabaret” i tako bili dobro upućeni u život i osobne katarze Vlajne prije nego što je postala predsjednica Vlayna.

A onda su, premda nitko nije uzviknuo od čuđenja niti na bilo koji drugi način reagirao, zasigurno mnogi u gledalištu ostali u čudu kada je točno u devet, kroz punu dvoranu, do mjesta rezerviranog u prvom redu, prošao pravoslavni episkop dalmatinski, Srbin i Dalmatinac, vladika Nikodim. Dakako, u mantiji, u kojoj i inače posvuda i uvijek ide, u pratnji svog đakona.

Predstavu se pratilo s pažnjom, uz puno smijeha, pljeska i reakcija na političke i ine provokacije kojima ona obiluje, sve s ciljem propitivanja i čišćenja od raznoraznih balasta koji nas opterećuju, pa i onih povijesnih.

Lijepo dočekan i nijednim prijekim pogledom ometen, vladika Nikodim je nakon predstave, u društvu glumaca i prijatelja, gotovo do fajrunta ostao na lijepoj, velikoj i punoj terasi susjednog kafića. Nije krio da je i on pomalo u čudu od same činjenice da je u Oklaju, dok je za Eciju Ojdanić, kako je sama rekla, njegov dolazak bio malo duhovno čudo na kraju ljetne turneje “Čuda”.

Prije nego su se razišli, vladika je glumici i umjetničkoj ravnateljici Goodfesta izrekao i poziv da festival možda već sljedećeg ljeta s jednom predstavom preskoči i na drugu obalu Krke i gostuje pod zidinama drevnog manastira Krka. Sve to s nadom i željom da ovakva mala velika čuda to prestanu biti i da postanu ono što se te večeri u Oklaju zapravo dogodilo: normalan život u jednoj normalnoj zemlji. Uz pomoć kazališta, svima za primjer. 

Iz ciklusa “Breka čikma”

Kičma

Ameru Tikveši

Psi su čuvali kičmu ulice
kod autobuske okretnice na Breki,
u Himze Polovine
Čuvali su kičmu ovog grada
Najbitniju čikmu Sarajeva
Noću, kada se popale svjetla na
zgradama crvenih i žutih cigala,
ljudi su sa svojih prozora posmatrali
kako psi čekaju onoga koga će to veče prevaspitati,
dovesti ga tobe

I on je sa svog prozora
iz radne sobe gledao
kako rijetkim prolaznicima
lome kičmu
tu gdje je osjetio
da je kičma grada
najbitnija čikma Sarajeva
gdje se nogavica farmerke
transformira u froncle

Oko jacije namaza
bijesni su napadali
nakostrešeni pjenili na ljude
a on je zapisivao kako koji čojk
slomljen u trku nekud ode
hramljući od bijelog očnjaka koji
u petu je zaboden

Pada kiša, jesen je
i jedan insan pod uličnom lampom
oči u oči sa zvjerkom
odlučno drži se za kičmu
bljesnu farovi automobila
penjući se u gornju čikmu
a pisac ugasi laptop
i sav se preda tom
neprikosnovenom klinču



Trebević posut maglom

Okrajak prozora, Trebević posut maglom
i zvonjava zvona s Marijin Dvora
ja skvrčen kraj svog kompjutera
pišem poeziju unatoč kvrčanju
rutera

Tako je danas u Sarajevu,
spora jesenja kiša
i zvonjava zvona s Marijin Dvora
dok pišem pjesan
a jedna kumrija dobuje na simsu pendžera
dok ruter romori, dažd ga ritmom dvori

I šta ako nestane internetska veza?
Ostaću ja u ovom gradu, gdje sam doletio
unatoč svom jatu
jer nisam ja ta ptica koja u sigurnost svoga
jata teži
na to me podsjeća zvonjava zvona s Marijin Dvora
i tamne planine u kojima Hristos rukama pod
pazuhom smrznut ispod jednog čempresa
čeka sabah bez vajrlesa i moli Oca
grome, ožeži!

     – Ubaci sad lijepo taj račun u onu staklenu kutiju, pa idemo da se lagano pakujemo, i čekamo da nam jave da smo dobili glavnu nagradu. A onda letimo, letimo … – odrecitovala je ravno i tečno kao da radi u kakvoj reklamnoj agenciji, stojeći iza kase prenapučenog, pulsirajućeg supermarketa.

        – Gdje letimo, ko leti? – ništa mi nije bilo jasno, dok sam se s pretrpanim kolicima nespretno i nervozno probijao ka izlazu.   

        – U Lisabon, dušo, u Lisabon. Zamisli samo: sedam dana za dvoje, nas dvoje, sve plaćeno – nisi vidio ono što tamo piše? Nagradna igra za potrošače, dragi – samo da nas izvuku iz te kutije i gotovo. Ja od večeras pakujem kofere – smijala se.

        – Lisabon?! E neće taj mene trefit pa taman da se dijeli  na hiljade. Da je kakav Mogadiš pa hajde, ali Lisabon…

         Samo mi je sličica Lisabona falila da do kraja ispunim album Gradovi svijeta. Mogadiša sam imao za još jedan album, Brazilije da se gađam, ali od Lisabona, jednog jedinog, ni traga, ni glasa. Nije ga niko imao, nije ga niko ni vidio, jedino što se pričalo da se nekom Baraninu ispod omota tanke tablice smeđeg šećera ukazao upravo on – glavni grad Portugalije. No, kako niko nije lično, imenom i prezimenom, poznavao tog srećnika, niti vidio sličicu, pretpostavljali smo da je neko bezdušan prosuo izmišljotinu samo da nas još više nasjekira.A nije nas morao niko dodatno nervirati jer smo ionako svi bili naježeni, dok smo se gurali pred Minkinim kioskom i beznadežno rasipali tanki džeparac. Kupovali smo, bez mjere, table na kojima je pisalo da su čokolade, a nisu im bile ni primać ni izgledom, a još manje ukusom. Strgli bi nestrpljivo omot s njih, našli novi Mogadiš ili Braziliju i onda ih bezvoljno lizali i mljackali ili ih jednostavno bacali s mržnjom. Ponekad i u školske torbe gdje bi se rastopile i sve živo umazale i ulijepile. Da nam do kraja ogade školu i učenje. 

        Naredne školske godine sakupljali smo i lijepili u albume sličice fudbalera ili životinja, ne sjećam se više, a gradovi su bili ko zna kuda sve pobacani i već propisno zaboravljeni. Bez Lisabona zbirke nisu bili cijele i okončane, pa nisu ni zavređivale veću pažnju i taman su u špajzevima i podrumima našle mjesto po zasluzi. A onda je jednog dana, kao s neba palo, iz razdrndanog kombija u Minkin kiosk unijeto nekoliko paketa s poznatim čokoladicama kojima je na omotu pisalo Gradovi svijeta. Malo ko ih je gledao, slabo ko kupovao, a oni što su to ipak uradili, stajali su zapanjeni i gledali – Lisabon! Svaka druga čokoladica imala je sličicu Lisabona, zapravo jedne sive i sumorne tvrđave, valjda simbola grada. Bio sam prilično razočaran kada sam vidio zbog čega sam se onoliko nervirao i već pomalo razumijevao što je do Lisabona tako teško doći, što je skoro neosvojiv. Trebala nam je puna godina, mnogo potrošenih para i izlaganja opasnosti da redom postanemo šećeraši, da ga se dočepamo, da se  uspentramo uz te bedeme. I kad smo to napokon dočekali, Lisabon nikome više nije trebao. Minka je, braneći časnu trgovačku profesiju, stručno objašnjavala da to tako ide, da je normalno da sličice stižu u etapama, jer fabrike izrađuju robu u serijama, pa kad što stigne na red. Ovoj je sličici, tako je rekla, sad došlo vrijeme, dok su namjestili i naštimali mašine, pokrenuli proizvodni proces, godišnji plan, produktivnost…  Petljala je bez veze, jer je svima bilo jasno da je Lisabon namjerno zaturen da bismo, tražeći ga, kupili milion neželjenih čokoladica.

        Naši roditelji su, začudo, govorili da sakupljanje sličica gradova ili životinja nije tek puko zamlaćivanje i bacanje para, nego ima edukativnu funkciju. Tako im je, valjda, zvučalo značajnije i ubjedljivije no da su jednostavno govorili da je poučno. Ali, svejedno kako su se izražavali, bili  su potpuno u pravu, jer već tada sam za vazda naučio lekciju da će te u životu prevariti svako kome se za to pruži prilika.

* * *

        Sa Lisabonom sam se, mnogo godina kasnije, sreo na sasvim drugom i potpuno neočekivanom mjestu. Razglednica na kojoj je dominirala tvrđava Sao Jorge stajala je na Bahinom kuhinjskom stolu, oslonjena o zdjelicu s kockama šećera.

     – Piješ li s kockom ili ukuhanu? – pitala me Baha zauzeta oko šporeta s kašičicom i džezvom, čekajući da kafa provri. Mislim da je namjerno odugovlačila samo da što duže odloži odgovor na pitanje kolika će biti stanarina za sobicu koju mi hoće izdati. Nije do sada imala stanare, računao sam, nije se izbirikala u ovom poslu pa joj je malo neprijatno i boji se da me cijenom ne odbije. Jer, po svemu sudeći, reklo bi se da sam joj se na prvi pogled dopao i da djelujem pristojno. I ona je na mene ostavila lijep utisak: prirodna, pričljiva, otvorena, a kuhinja joj je bila sva od prelijepih mirisa. Malo moga doma preneseno ovdje, četiristo kilometara daleko.

      Gledao sam razglednicu, sjećao se Minkinog kioska, albuma, guranja na velikom odmoru i ukusa izgorelog šećera što smo ga čokoladom zvali. Baha je primjetila moju zainteresovanost razglednicom, dok je prinosila kafu. Pokazala je pogledom na zid iznad frižidera na kome je visila crno-bijela fotografija, uvećani portret prekrasnog mladog ženskog bića. 

      – To mi se javila kćerka, Vildana. Dvadeset joj je godina, a već je tri mjeseca u Lisabonu. Radi, lijep je posao našla, predivan. A bogami fino je počela studirat, išlo joj je samo tako, ali ljetos, slučajno, upoznade tog čovjeka… On kad je čuo kako ona govori engleski, kako svašta zna i u sve se razumije, odmah joj je ponudio posao. Tamo, u predstavništvu ove naše domaće velike firme, on je šef.  Divan jedan gospodin. To su maniri svjetski, auto neko ludo, fin, kulturan. I pun para, bogami. Plate su tamo, ne pitaj, naspram ove bijede ovdje. Ne smijem ti ni kazati za što i koliko ja rintam mjesec dana u ćilimari. Prašina i trunje me pokriju skroz, ne mo’š me prepoznat, a onda me nema što oprat. A što unesem u sebe, kakva su mi pluća – ne smijem ni mislit. Ali, što ćeš… Nije mi bilo drago daVildana prekida studije, krenulo joj bilo pravo dobro, ali svi rekoše da joj je to životna prilika, takav posao u inostranstvu, to se, svi kažu, ne ispušta, ne propušta, pa šta ću, rekoh, da joj ne kvarim nafaku. Javlja se redovno, zadovoljna je, vesela, tako mi se čini… Uzmi kocku, dolij slobodno… A pravo da ti kažem milo mi je, baš mi je ono milo, što je otišla sad u ovo vrijeme kad vidimo što se od ove naše lijepe i nesrećne zemlje radi. Kod nas neće sigurno, ali tamo dolje oni tvoji, da ih đavo nosi onako divlje, udarili po onakvom gradu, pravom gospodinu gradu, kako neko lijepo reče…

      – Nisu to moji, ne daj bože, ne volim što isti vazduh dišemo…

      Soba je bila sva od Vildane: posteri na zidu, ploče i gramofon, plišani medvedići, a u fioci – nisam odolio da je ne pretresem – našao sam stare rokovnike i sveske izlijepljene sličicama i iscrtane srcima. Nisam ulazio unutra, nisam to otvarao i čitao, bilo me stid. Bilo bi to kao da kroz ključaonicu virim u kupatilo i gledam nekoga u kadi ili na šolji. Ali Vildaninu morsku fotografiju, iz kampa u Zaostrogu, pomno sam posmatrao i stalno joj se vraćao. Bila je prva pratilja mis plaže, pisalo je na poleđini slike, i bila je zbog toga srećna. Nisam sebi mogao doći gdje su članovima žirija bile oči kad su takvu odluku donijeli. Vildana je visoko odskakala od konkurentkinja, bila je za tri koplja ispred svih, a samo druga… Odmah mi je bilo jasno o čemu se tu radi, znao sam ja već kako se krpe i kako rade ti ljetnji žiriji. Vildana sigurno nije pristala na raznorazne prljave ponude i pokvarene igre, sto posto je sve to s gađenjem odbila. Vidjelo se iz njenih krupnih, tamnih očiju da je naivna i nevina, da nije iz tog svijeta, da su joj prevare daleke. Gledao sam opet sliku: Vildana je bila sretna što je preko njenog predivnog tijela bila traka s natpisom da je tek prva do prve. Znao sam da je  neiskvarena i poštena čim je pristala na tako očiglednu nepravdu, čim je prihvatila tako nepoštenu i prevarnu odluku tih – kao da sam tamo bio i gledao ih – ostarjelih pokvarenjaka. Ona je samo za onako ravan trbuh i krupne, uspravne dojke zaslužila bolje, a usne blago razvučene u suzdržani osmijeh stavljale su je visoko iznad svake rivalke. Pa ipak, bila je druga i bila je time zadovoljna i lakše je to, vidio sam, podnijela od mene. 

       – Kafu možeš, znam, ne moram pitati – srela me Baha u hodniku i ne čekajući odgovor odvela za sobom u kuhinju. Na stolu Lisabon, na zidu Vildana, a kraj šporeta velika leđa i miris tople kafe – bio sam već pomalo domaći, no svejedno pazio sam gdje ću osloniti laktove jer je više od pola stola bilo zauzeto brašnjavim stolnjakom, po kome je moja gazdarica poređala grudvice tijesta da narasta.

       – Imam gosta večeras, posebnog gosta, pa će biti pita i pitica  – raskalašno se nasmijala – a biće poslije i preko toga, ako ima boga. Valja se čovjeku i zasladit, jer, dragi moj, život je zao i gorak, čemeran. Šest godina sam udovica, šest punih godina da me pogodilo posred srca, iskopalo jamu ovdje unutra i otada odatle ne prestaje da ječi. No, jaka sam ti ja i sve sam to podnijela da mi se nisu mogli načudit, ali mi je dijete propatilo što ni krvniku ne bih poželjela. U najgorim godinama, a bila je vezana za njega kako to samo kćeri znaju biti. Imala je, bogami, i za koga. Bio je duša, voljela sam ga otkad znam za sebe, a on je samo za nas dvije i živio. I onog nesretnog nedjeljnog jutra krenuo je u Kiseljak da nam donese lepinje s kajmakom za doručak. Možeš mislit, do Kiseljaka za lepinje s kajmakom, ne pojele se, ko što i nisu.Mislila sam da će mi dijete poludit, nisam imala kad da svoje jade jadim…

        Kad sam se te večeri vratio iz grada i tiho otključao vrata stana u hodniku me dočekao topli miris krompiruše. Osjećao se i biber, mnogo bibera, a to sam najviše volio, pa sam, bez razmišljanja i ustručavanja, vođen iskonskom potrebom stomaka, krenuo da se javim gazdarici, poželim joj dobro veče u nadi da će me ponuditi miomirisnim pečenim tijestom. Ali zastao sam u pola koraka: pred vratima Bahine sobe stajale su ogromne čizme s velikim izduženim špicevima. Bila je to, valjda, neka imitacija krokodilske kože. Pete su bile povišene, a patenti sa strane raskopčani. Broj nestvaran i nezamisliv. Ovakve čizme nose samo ofucani rokeri ili prigradski podvodači, odmah mi je naumpalo, pa gdje se tu uklapa Baha, nije mi uopšte bilo jasno. A onda dugo nisam mogao zaspati od zvukova uznemirenih praznih crijeva, koje je, ipak, nadglasala tutnjava iz Bahine sobe. Ako je, pomislih, onome sa njom sve u skladu s veličinom stopala – teško ga njoj. Ili blago njoj: otkud znam što i kako ona voli. Učinilo bi mi se načas da se grdno pati, a odmah zatim tanki zid što nas je dijelio rasjekao bi groktavi uzdah zadovoljstva. Slušao sam, morao sam, nisam imao gdje ni kako. Bahi bi sigurno bilo grozno neprijatno da zna da je slušam, ali još groznije da se zaustavi. A samo da je mogla da bar načas prekine vratolomije s Nogatim, da je ustala i donijela mi tanjir s pitom, sve bih zanemario i pustio je da se na miru očeše o to malo životne slasti. Istina, pustio sam ja nju i bez pite, uzimala je što je htjela i bez moje dozvole i ne vjerujem da sam joj u tim trenucima bio i na kraj pameti, ali, eto, prestao bih i da je slušam i da procijenjujem zlopati li se ili … Bio sam gladan i željan domaće pite mnogo više nego radoznao ili napaljen, o tome se radi.

        Ujutro, zapravo bilo je skoro podne, u stanu je bilo tiho. Iskrao sam se iz svoje sobe i krenuo u komšijsku buregdžinicu na doručak, ostavivši krokodilske čizme same u hodniku. Moje patike bi lagano mogle ući u njih, procijenio sam usput, i kakve su mi onda šanse da mi se posebno mijesi pita, taman i da imam namjeru da je odrađujem. I što to ja nemam namjeru, što to fali Bahi, što joj to nedostaje pa meni, umišljenom probiraču, nije ni palo na pamet da bih se u ovom stanu mogao osjećati skroz domaće? Poznavao sam dvojicu kolega sa grupe koji su se tako lijepo razbaškarili i ne moraju više ni stanarinu plaćati. Tu i tamo nacijepaju drva, pomognu oko ćumura ili otresu ćilim, a onda dolaze pite, hurmašice i svašta nešto… Ne mogu ja to, nisam takvog kroja – branio sam se žvaćući burek – a i Vildana je tu. Ne bih joj više mogao pogledati u oči što su me neprestano strijeljale iznad frižidera. Morao bih sklanjati pogled i ogadila bi mi se i ona mirisna Bahina kafa, ako bih stalno zurio u pod.

        I dva naredna vikenda naš je stan tresla groznica subotnje večeri, još dva puta se u hodniku miješao miris pite i špicastih čizama i još je dvije nedjelje Baha spavala do iza podneva. A onda mi je u ponedjeljak uz kafu ispričala kako nema sreće u ljubavi.

      – Sve me neke barabe zapadaju. Lijepe se za mene kao muve za znaš što, pa se mislim ima li uopšte više pristojnog svijeta. Ima li igdje muškoga koje je samo muško, a ne i lopov, siledžija i lažov? Mislim, eto vi školci ste fini, pristojni, ali puno ste, brate, nad tim knjigama, ne vidite oko sebe, ne živite život. Ali, neka, ne slušaj ti nepismenu Bahu, uči i ne diži glave, valjaće ti to. Da je bilo sreće i moja Vildana ne bi išla po svijetu, nego bi studirala da jednog dana bude gospođa, svoj čovjek, a ne da se igraju s njom. Dobro joj je tamo, nemam riječi, hvali se ona, ali mi je prije neki dan pominjala da bi voljela da se vrati. Rekla sam joj da sjedi tamo gdje je, nek nije luda. Pola ovdašnjeg svijeta bi pobjeglo da samo ima gdje. Ko da je lako gledat i slušat svako veče o mrtvima i ranjenim tu u komšiluku, u našoj zemlji. Hej, u našoj dragoj domovini što bi svi do juče život za nju dali. Pobiše onolike ljude, ranjenike i starce u bolnici. Oslobodili, kažu – od koga?! Grozno, strašno. Naša sreća da smo ovdje u Bosni našoj ponosnoj izmiješani i složni, svi ko jedan, pa se nećemo daviti i klati, inače tome ne bi bilo kraja. Baš prije neki dan nešto pričamo na poslu i, hvala bogu, svi na jedno dođosmo: nema kod nas rata! Nema! Za tuču treba dvoje, je l’ tako? Tako je, nego…

       Nije tako, moja Baho, možda za tuču i treba dvoje, mislio sam s tugom, ali da budeš tučen i pretučen dovoljan je i jedan. I još da mu lakše bude ako se ne budeš branio, ako budeš bježao od tuče. Nisam joj to rekao, nisam imao srca, a i džabe bih išta pričao jer sve bi bilo uzalud – bila je sigurna i presigurna da je u pravu. A znao sam još tada da zaludnijeg posla nema nego pokušavati nekoga u nešto ubijediti, probati mu promijeniti mišljenje, učiniti da prihvati tvoje. 

        U subotu sam ugrabio da vidim kako pretrčava iz kupatila u svoju sobu ogrnuta malim peškirom koji je jedva štogod pokrivao, a ona je stigla da mi se u letu osmijehne. A u nedjelju ujutro ušla je bez kucanja u moju sobu dok sam ležao budan u krevetu u kome je i Vildana godinama spavala. Ponekad bi mi se učinilo da joj osjećam dah na uzglavlju, da nazirem otiske prstiju na nahtkasni, a i posteljina je mirisala na nju. Na miris što je ispunjavao krilo ormara u kojem je bio pažljivo nasložen njen veš. Sve ono što nije odnijela sobom, a što ću jednom morati da pregledam i opipam. Jednom kad skupim hrabrost i nadvladam osjećanje stida. Upravo ono što je uspjela da učini oskudno odjevena Baha ulaskom u moju sobu. Promrmljala je nešto o lijepom spavanju i rekla da hoće da skine zavjese da ih pere. Bila je u spavaćici boje breskvinog cvijeta, a naspram prozorske svijetlosti izgledalo je da nema ništa na sebi. A imala je i viška, i kila i godina. Strgla je zavjese nervozno, vrpoljila se i gledala u mene začuđenog i snebivajući se izašla iz sobe. Kuvala je kafu i zvala me, pa ispod glasa dodala da li želim da mi je donese u krevet. Nisam želio, ustao sam žurno i bio za kuhinjskim stolom prije nego je i stigla da je uspe u fildžane. Pogledala me i sve joj je bilo jasno, riječitije od gomile riječi. Srkali smo vrelu kafu i nismo ništa progovarali, a onda mi je, kad sam odlazio, rekla da ne idem nigdje na večeru, jer nije navikla da pitu jede sama, a i ne zna umijesiti malo. I još mi je rekla da sam, sad kad je Vildana daleko, ja njeno dijete. Htjela mi je reći – razumio sam ja nju iz prve – da joj za večeru ne dugujem ništa i da mogu slobodno uživati u jelu, neopterećen plaćanjem. 

       Ali opet, kada je koji dan kasnije odlazila u banju gdje je slalo preduzeće, učinila je još jedan usputni tanki, beznadežni pokušaj rekavši mi da tamo u Tesliću ima dvokrevetnu sobu, a sama je, pa ako hoću mogu doći preko vikenda. 

       – U  Teslić?! Zovi ti mene u Lisabon, pa da vidiš, a u Teslić idi sama – nasmijao sam se na silu, pokušavši da sve okrenem na šalu.

       – Pripazi mi stan ovih deset dana, nemoj peglu ostaviti uključenu, a ni bojler bez potrebe… – otišla je. 

       Sjutradan je svratila koleginica Sandra da uzme neku knjigu i ja sam je pozvao da uđe i popije kafu. Došla je opet nakon dva dana. Posjetila me drugi put jer joj je bilo lijepo prvi put. 

        Gazdarici je preostalo još četiri-pet dana Teslića kada me u kasno poslijepodne probudilo kucanje na vratima. Uporno i žestoko kucanje, pa kukavica zvonce. Bunovan, jedva sam se dohvatio ključa, nekako otvorio vrata i pred njima ugledao nju! Vildanu! Bila je zadihana penjanjem na treći sprat s dvije ogromne torbe o koje se sad oslonila i gledala u mene. Onim istim očima iznad frižidera. Samo zbog njih sam je i prepoznao, jer obrazi su bili sparušeni i lako modrikasti, a usne skupljene i naborane. Htio sam je zagrliti, poljubiti, milovati joj lice, gladiti kosu – pa bila je to moja Vildana. Znam je već toliko mjeseci, toliko sam se zbližio, toliko… Pokazala je očima da se pomjerim da može ući. 

      – Vi ste sigurno onaj iz moje sobe – gurala je hodnikom torbe i ne sačekavši odgovor upitala gdje joj je majka.

      – U banji kod Teslića, biće tamo još par dana. Na polici kod televizora je broj recepcije… 

      – Super. Ne treba mi ništa broj.

       Buljio sam u nju bog zna kakvim pogledom jer me začuđeno odmjerila kroz obrve, pa je žurno ušla u kuhinju i zalupila mi vrata pred nosom. 

       Nisam je više vidio iako smo još pet dana bili sami u stanu. U stvari, mislim da nas je jednom ili dvaput bilo troje i da je neko noćio kod nje. Pretpostavljam, jer su u hodniku bile  starke koje zbog veličine nikako nisu mogle biti njene. Nisam je vidio, kažem, ali sam se svukuda sretao s njenom robom, vešom, šminkom. U hodniku zgužvane farmerice, kraj kade gaćice strgnute s tijela, a pred ogledalom, na veš mašini, na vodokotliću, svuda bočice, kutijice. Pa opet nije mirisalo, no je zaudaralo na najgoru kafanu: alkohol i duvan. Nigdje poznatog Vildaninog mirisa za koji sam kasnije shvatio da je zapravo miris Lux sapuna što ga je Baha stavljala u ormar između robe. Kupati se Luxom bio je čist luksuz.

         Baha se vratila, ne bih znao kazati koliko oporavljenog tijela i duše, ali da joj je banja ojačala glas – to tvrdim, jer nisam više imao mira i nisam mogao da učim. A što je najgore nisam mogao ni da razaznam u potpunosti što je tema razgovora, zapravo svađe. Galama iz kuhinje pomiješana s plačom, uvijek kada bi se majka u kćer srele, završavala je vazda isto, naglo i odsiječno: čulo se lupanje ulaznih vrata i zatim bi nastupila grobna tišina. To je bivalo sve rijeđe, jer se i Vildana rijetko pojavljivala u kući.

        – Hoćeš li doći, voda je provrela – uslijedio je poznati poziv.

        Plakala je Baha nalakćena na kuhinjski sto i pričala mi o bijelosvjetskim bitangama što nemaju ni srca ni duše. Što koriste mlade i neiskusne za svoja bolesna iživljavanja, što im ubijaju dušu, što… 

        – Vildana je u tom skotu vidjela oca – isto je toliko star bio njen otac kada je poginuo – a on u njoj samo mlado meso. Motao je danima, mjesecima je lagao dijete, nit posla, nit stana, nego sve kod njega, kao robinja. Sad je nekako izvela da pobjegne od njega, ali nije uspjela da se vrati meni. Ni sebi. Nego, slušaj, muka mi je da ti ovo kažem, ali nama, sad kad se Vildana vratila, treba njena soba. Kad ponekad navrati… Stvarno mi je žao i nezgodno, ali eto tako je ispalo, što ću…

         Očekivao sam ovakav razgovor i bio spreman, kao i stvari što su mi već bile gotovo spremne u koferu. Rekao sam Bahi da sam svakako mislio da odem i to ne samo iz ovog stana, nego i iz grada u kome će vrlo brzo svima biti tijesno. I još sam joj rekao da bi bilo pametno da razmisli gdje će i kuda ona sa kćerkom. Posebno iz ovog kvarta jer su već neke međe osvitale iscrtane.

         – Nema meni nikud odavde. Samo neka se ovi papci malo smire, nek prođe ova tarlabuka. Nema kod nas rata, ne može ga biti. Ih, ne znaš ti, nema Bosne…

         Nema, zaista.

         Na proljeće sam bivšoj gazdarici poslao paket u koji sam stavio i dva kila najboljeg talijanskog brašna što sam uspio naći. Tražio sam ono najpogodnije za razvlačenje finih jufki. Spakovao sam i veliko pakovanje Toblerona za Vildanu. Da joj Baha da kad jednom navrati…

* * *

         Kako sam sklon da vjerujem da uvijek imaš mnogo veće šanse da te pogodi grom, nego da te izvuku između milion drugih, a i uživam da svoje drage prijatno iznenađujem, ušao sam vedar u turističku agenciju.

        – Molim vas, htio sam rezervisati ovaj aranžman za novogodišnje praznike. Lisabon za dvije osobe. Imate li Lisabon?

        – Žao mi je, gospodine, ali sve je već rasprodato. Ima još nekoliko mjesta za Rim i Atinu, ali Lisabon…

        – Mogadiš ne fali, garantujem!

        – Molim?

        – Ništa, ništa, hvala, doviđenja…

Viktor Šklovski: Tehnika spisateljskog zanata, Sandorf, Zagreb 2021.

Mnoštvo je vrlo raznovrsnih razloga zbog kojih se čovjek, ako baš ne mora, ne bi smio odvažiti na posao profesionalnog pisca. Neki od tih razloga tiču se egzistencije – moglo bi se umrijeti od gladi! – drugi se tiču smisla – pisanje radi pisanja možda je i najbesmislenija od svih besmislenih rabota – dok se treći, premda ne i posljednji, tiču teme – pisac ustvari i nema o čemu pisati ako je samo pisac, a nije ništa drugo. Ovim posljednjim razlogom protiv pisanja na dobar se i instruktivan način u svojoj knjizi pozabavio Viktor Šklovski.

Šklovski bio je sovjetski filolog, povjesničar književnosti i filmolog, izvanredno zanimljiv i inspirativan književni teoretičar, memoarist i odličan pisac. Jedan od duhovitijih, ako ne i najduhovitiji književni teoretičar među onima čiji su nam tekstovi dostupni. Umio je pisati o tome kako se piše, analizirati tekst, rastavljati roman, objašnjavati od kakvog je materijala pojedino književno djelo načinjeno. Po antikvarijatima nađe se mnogo njegovih knjiga. U svim je antikvarijatima uvijek mnogo teorije književnosti: to se studenti oslobađaju balasta, e da bi što prije zaboravili sve ono što su studirali. Šteta je odbacivati Šklovskog, navodim knjige koje mi prve na um padnu, u hrvatskim ili u srpskim prijevodima: “Energija zablude”, “Građa i stil u Tolstojevom romanu ‘Rat i mir’”, “Umetnost kao postupak”, “Za i protiv”, “O Majakovskom”, “O teoriji proze”, pa na hrvatskom tek nedavno objavljena “Sentimentalno putovanje”. Svaka od ovih knjiga, skupa s onima kojih se nisam sjetio ili ih nisam čitao, čitateljska je i književna poslastica. Osim što će vas poučiti i zabaviti, Šklovski će vam, kao malo tko drugi, odgovarati na neka nemoguća pitanja poput onoga temeljnog: što književnost zapravo jest?

A “Tehnika spisateljskog zanata” sveščica je od jedva stotinjak stranica malog formata, neka vrsta priručnika, vodiča, uputstva za upotrebu, namijenjenog svakom tko bi pisao. Međutim, za razliku od svih tih glupavih knjižurina, proizašlih iz tečajeva, škola, pa čak i studija za kreativno pisanje, koje nikoga ničemu neće naučiti, osim što bi u ponekom naivcu ili naivki mogli ubiti i posljednji trag talenta, “Tehnika spisateljskog zanata” izvanredno je zanimljiv i koristan spis. Premda je, tobož, pisana za početnike i znatiželjnike, ili za amaterske ljubitelje književnosti, “Tehnika spisateljskog zanata” bila bi veoma korisna svakom osviještenom piscu, pjesniku ili, recimo, novinaru. Pa čak i onome koji se bavi odnosima s javnošću, strukom za koju Viktor Šklovski (srećom po sebe) nije stigao ni čuti, pošto je na vrijeme umro. (Živio je između 1893. i 1984.) Knjiga se čita lako i brzo, pročitana je za jedva malo duže vožnje vlakom ili autobusom, a kako stane u svaki džep može se dočitavati još dugo zatim. 

Viktor Šklovski pod spisateljskim zanatom smatra doista sve ono što jest pisanje: od novinske vijesti, članka i feljtona, do umjetničke proze, romana i poezije. A tek poeziju ne bi trebalo pisati: “Mnogo ljudi piše poeziju. Od pismenih ljudi rijetki su oni koji su izbjegli tu servilnost i gotovo je svatko napisao nekoliko stihova. (…) Ako nekoga treba upozoriti na to da ne pravi od svojeg pisanja profesiju, onda se to posebno tiče pjesnika. Nitko ne može niti treba danas živjeti od poezije jer nijedan pjesnik ne može jamčiti da će svaki mjesec objaviti novu zbirku. Treba upozoriti pisca početnika na još jednu opasnost. Relativno je lako napisati prvu knjigu. Prvu knjigu ne pišemo umijećem, već zalihom znanja i iskustva koje ima svaki čovjek, a pogotovo onaj koji je proživio revoluciju. To je kao kad rijeka probije led te svojom bujicom odnese stogove sijena i mostove, no pisac mora teći još godinama, on svoju drugu ili treću knjigu piše puno teže nego prvu, tim više jer je u prvoj knjizi rasipnički potrošio svoje iskustvo. Trošimo naš materijal, trpamo ga svuda, ne žaleći sebe; za drugu knjigu jednostavno imamo manje biografskog materijala, a još uvijek nemamo dovoljno iskustva, znanja i tehnike za pisanje novih stvari. Stoga druga ili treća knjiga obično razočara čitatelja. (…) Treba znati izdržati tu pauzu u pohvalama.”

A sad se vratimo na početak: U svom duhovitom odgovaranju potencijalnih pisaca od pisanja, ili u pokušaju da duhovitošću nekako uozbilji njihovu ambiciju, Šklovski piše neka od najvažnijih uputstava za vječno mladog pisca. A bogme i za umjetnika, općenito. Temeljno glasi da imati drugi zanat, drugu profesiju, osim spisateljske, nije za pisca puko egzistencijalno pitanje. To je i pitanje same književnosti. Samo ukoliko imaš neki drugi zanat, ako se baviš nekim drugim poslom, samo ako si savladao proces proizvodnje nekog predmeta, recimo ako si urar, obućar, liječnik, moći ćeš savladavati posao pisanja. I, što je važnije, imat ćeš o čemu da pišeš. Treba pisati o nastanku neke stvari, opisivati neki proces, uči nas Šklovski. A ovaj njegov poklonik, koji je i sam pisac, može samo potvrditi da je Šklovski do kraja u pravu. Ivo Alebić odlično je preveo i fusnotama opremio ovu važnu knjigu, koju bi svakako trebalo pročitati.

Šklovski i vrijeme

Viktor Šklovski pisao je ovu knjigu krajem dvadesetih, za ranih godina Staljinove vladavine, prije nego što je sasvim osovljena njegova tiranska vlast. Pisci su već tada inžinjeri ljudskih duša, cvjeta opće opismenjavanje, novine su na svojim povijesnim vrhuncima, avangarda polako već prelazi svoj zenit. “Tehnika spisateljskog zanata” doista je objavljena kao neka vrsta priručnika, ali je iz današnje perspektive neobično koliko je njezin pisac oslobođeniji, otvoreniji, liberalniji nego što će skoro stotinu godina kasnije biti njegovi daleki sljedbenici, autori kojekakvih priručnika za kreativno pisanje. Tu činjenicu možemo objašnjavati književnom i profesorskom genijalnošću Viktora Šklovskog. Ali o još nečemu se ovdje radi: sloboda, kao i sreća, čovjekova manje ovise o političkom sustavu, nego o njegovoj unutarnjoj žudnji i potrebi za slobodom. Samo tako biva moguće da su Viktor Šklovski i veliki sovjetski pisci njegova vremena djelovali slobodnije nego sveukupna književnost na Zapadu s početka novoga milenija.

Sve velike knjige napisane su nepravilno

Evo jedne genijalne rečenice, pred kojom bih volio biti dostojan Šklovskog, pa da rečenicu danas supotpišem i primijenim je na naše najnovije doba: “Naši suvremenici nemaju od koga učiti; oni su dospjeli u tvornicu s napuštenim strojevima i ne znaju koji stroj je za struganje, a koji za svrdlanje; stoga oni češće imitiraju nego što uče, želeći napisati već napisao djelo, no samo o sebi.” Važno je poznavati i razumjeti formu (primjerice) romana, ali, po Šklovskom, to neće pomoći dobrom romanopiscu, jer dobar romanopisac mora iznevjeriti formu. Mora knjigu napisati drukčije, onako kako je nisu napisali oni koji su dobro pisali. A onda i ova rečenica: “Zato, ako želite naučiti pisati, morate prije svega biti dobri u svojoj profesiji. Naučite očima majstora gledati tuđu profesiju i shvatite kako su napravljene stvari.” Bolje upute za pisca nema. A ni za urara, kuhara, čistača cipela…

(Decembar 1991)

Svi smo u opsadi ovih crnih dana,
Sve nas podjednako tuku, moj Gosparu,
i s kopna, i s mora – sa svih strana
Samo grmi: barut! barut! barut!

Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,
ali ipak ćutim ovu mržnju staru
koju nikogović sipa, obezdušen,
na sve što smo bili, moj dični Gosparu.

Njegovo je ovo vrijeme, i meci,
a naša je patnja u suzi skrivenoj,
što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci
kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.

Zašto li se sjetih tragičnog Solina,
onog velegrada krasnih sarkofaga
što ga, nakon dvije hiljade godina,
zatrpaše zemljom pa ode bestraga.

Nije onda bilo ni rata, ni flote,
ni pijane rulje njihove i naše;
mogao se Solin spasiti strahote,
mogao je, ali – ipak nije spašen!

A šta tebe čeka, Gospodine Grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade?…
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!

U mome djetinjstvu, a pogotovu ranije, ogrebač je seoskoj djeci bio posebna vrsta poslastice. Davao se onoj koja su najbolje slušala roditelje ili su imala druge zasluge u porodici.

A ogrebač je ono što bi ostalo u loncu pošto bi se uzvarilo mlijeko i iz njega presulo u druge sudove; ostaci mliječne masti po dnu i ivicama suda. Poseban miris, poseban ukus…

Danas me na ogrebač podsjeti Ajdin Šabotić. Nazvao me, pa nas priča povede do njegove prabike Belke, koja je bila tetka mom djedu Huseinu, ocu moga oca.

Prvo se dotakosmo Ćemala Herovića i složismo se da je dobar i pošten čovjek. A onda se složismo da je to Ćemal povuko i od majke Bire, kojoj je Belka bila bijača; u Bosni za bijaču kažu nana ili nena, dok u nekim krajevima bivše nam domovine za biku kažu baba, a negdje i nona. 

Dakle, bijača, bika, nana, nena, nona, baba, jedno te isto. 

Složismo se da je i Bira, majka Ćemalova, Ajdinova tetka i rođena sestra njegovog oca Jonuza, posebno dobra žena, koja se brinula, a i dandanas, iako vremešna, brine o svojoj porodici i rodbini kao malo ko.

 – A tu je dobrotu, svi pričaju, povukla od njene bike Belke – veli mi Ajdin. – Belka je, tako se priča, ispred svoje djece izmicala ogrebač i davala Cigančadima koja su, za svojim majkama, dok su prosile, dolazila u Godušu.