U proznom opusu Josipa Mlakića dvije su neortodoksno postavljene konstante: rat i slutnja propasti. Od romana “Kad magle stanu”, iz 2000 godine, koji se još i mogao, premda poprilično pogrešno, tumačiti kao jedan od najuspjelijih izdanaka naše ratne, dokumentarističke i realistične proze, preko “Živih i mrtvih”, koji izlaze dvije godine kasnije, također se bave ratom, ali svakom čitatelju već sasvim očigledno biva da Mlakić iznevjerava svaki neo-realistični, a pogotovu dokumentarni koncept, razvijao se, rastao i transformirao se jedan kontinuirani narativni, misaoni te – što je u njegovom slučaju veoma važno – žanrovski koncept, koji je profesionalne čitatelje povremeno opet krivo navodio na pomisao o autorovim tematskim izletima i potragom za novim i drukčijim svjetovima. A zapravo, ničega od toga nije bilo: rat u čovjeku i oko njega, slutnja apokalipse, te odmah za njom i prijelaz u postapokaliptično i gotovo posthumano stanje svijeta, ono je čime se Mlakić bavi u svakoj, ili skoro svakoj knjizi. Pa čak i u svojim pjesmama i u prozodijskim skicama sevdalinki. I uvijek je to isti ambijent i uvijek ista tačka najavljenog ili već dogođenog smaka svijeta: Bosna i onaj rat koji na isti način u Bosni traje 1993. kao i 1943, i jednako završava 1995. kao i 1945. One Mlakićeve proze koje se zbivaju izvan ili mimo Bosne, i u nekom drugom, ne uvijek do kraja koncipiranom i konceptualiziranom vremenu, metaforični su, dodatno stilizirani, pomaknuti prikaz – Bosne. Svaki pisac piše iz vlastitoga svijeta i iskustva, svejedno piše li poput Thomasa Manna iz klasnog, zavičajnog, socijalnog i nacionalnog središta vlastite građanske egzistencije, ili poput Karla Maya piše o izmišljenom indijanskom poglavici Winnetouu i njegovom svijetu. Ali malo ih je koji, poput Mlakića, tako opsesivno ispisuju stanje vlastite duše i zemlje, pišući na različite načine, u različitim žanrovima, presvlačeći se, maskirajući svoj autorski lik i njegove ambijente.

U tom maskiranju, on katkad hini žanrovsku literaturu. Pravi se da piše roto-roman. Ili najčešće: da piše distopijski science fiction, roman katastrofe. Pritom, varakajući i nadlagujući svog čitatelja, on će se često i držati striktnih pravila žanra. Ali zapravo će napisati nešto drugo. Još jedan roman o Bosni. Još jednu knjigu o naraštaju, ili o pojedincu koji se u Bosni zatekao po svršetku vremena. Mlakić nastoji jedan ispražnjeni svijet nanovo naseliti, obrazložiti, objasniti i obraniti, makar samo u fikciji. Ovaj mu je njegov književni sudrug i čitatelj na tome zahvalan. Iz razloga koji se nikako ne tiču samo književnosti.

Još od romana “Kad magle stanu” i “Živi i mrtvi” Mlakić se služio prizorima, scenama i pripovijestima iz Biblije. Najprije samo motivima, koje je čitatelj mogao, a i nije morao prepoznavati, a onda i dekonstruiranjem i restauriranjem, vremenskim transponiranjem cjelokupnih naracija. U njegovu su prozu ušli biblijski likovi, ili ljudi koji se po njima zovu i u drugim vremenskim tokovima žive svoje živote po biblijskim pričama. Nikada, međutim, on to ne radi da bi ispisao alegoriju, ili da bi do daske pojačao i prenaglasio banalnu i nedomaštanu ljudsku svakodnevicu, kako to rade loši hrvatski pisci i propovjednici, nego se Mlakić Biblijom služi kao predloškom za palimpsest. Ne čini to onako ambiciozno i doslovno, kao Mann u “Josipu i njegovoj braći”, premda u njegovom postupku postoji nešto od manovske uzaludnosti i artističke virtuoznosti, koja je samoj sebi dostatna.

“Druga Noina arka” biblijska je parabola, koja bi u nekadašnjem književnomu životu bila tretirana kao novela ili kao poduža pripovijetka, ali nikako kao roman. Jednostavno položena, do određene mjere predvidljiva naracija, čija se drama odvije između dva lika, Noe i Ibrahima, kršćanina i muslimana, naprosto je na taj način svedena, gola, jasno usmjerena, da bi bilo pogrešno useljavati je u barok romana. Danas, međutim, u vremenima poludjelih žanrova, “Druga Noina arka” bit će prozvana kratkim romanom. Moglo bi i tako kad se na taj način knjizi i tekstu ne bi oduzimala prodornost i snaga pra-pripovijesti, legende o konačnom potopu. A upravo na toj prodornosti i snazi, neoslabljenoj, počiva moć ovoga Mlakićevog proznog teksta.

Atmosfera “Druge Noine arke”, onako kako je doživljavamo ulazeći u pripovijest, mogla bi nas šokantno podsjetiti na ponešto što nam se u duši i u slutnji zbivalo nakon 24. veljače 2022. godine i početka Putinove kampanje na Ukrajinu i svijet. Prijetnja nuklearne kataklizme, koju je vješti KGB-ov operativac, veliki proizvođač straha, obično plasirao preko mladih i zgodnih žena, svojih političkih, medijskih i diplomatskih amazonki, među kojima će kao najčuvenija ostati upamćena Marija Zaharova, zvana Maša, i koju su tabloidizirani mediji na Zapadu, a bivšoj Jugoslaviji pogotovu, činili tako plastičnom i stvarnom da se promatraču moglo učiniti kako je kataklizma već započela, kao da je opisana na prvim stranicama “Druge Noine arke”: svijet se ugasio, više nema struje, svijet se razvezao i raspovezao, ljudi je uglavnom nestalo, ostala su samo njih dvojica, koji pokušavaju preživjeti. I pada neka ružna prljava kiša. Malo gdje je – u našim književnostima zapravo nigdje – atmosfera pred smak svijeta, ili malo zatim, opisana je tako neočekivano plastično i upečatljivo kao u ovoj knjizi.

Josip Mlakić u prvim je svojim romanima odavao dojam izvanredno darovitog pisca, majstora forme, fabularne i pripovjedne konstrukcije, svojevrsnog inženjera romana. U to vrijeme nije on bio pisac upečatljive ni prepoznatljive fraze, pjesnik ni rečenični filigran. Pomalo poput Borislava Pekića, samo drukčije, bavio se širokim zahvatima u prozi. Nešto kasnije pokazat će sklonost igri, persiflaži, pisanju kao netko drugi, pa će objaviti i jednu izvanrednu knjigu pjesama, da bi se tek u kasnoj fazi, u “Skici u ledu”, a pogotovu u svojim distopijskim i bibličnim romanima, pozabavio nečim što ga je nužno uputilo na filigranski rad na tekstu: opisima prirode, ambijentiranju romana. Pritom, u “Drugoj Noinoj arki” opisivao je prirodu onakvom kakva ona zapravo nije, ili još uvijek nije, srećom nije. I najobimniji je, a možda i najdojmljiviji sloj ove knjige posvećen opisima. Tu čitatelj biva suočen s majstorskom rečenicom, koja pritom kao da ništa ne duguje uzorima. Glas kojim je pisana ova knjiga, ritam i melodija njegovih rečenica, kao da ne pripadaju istome piscu koji je pisao “Na Vrbasu tekiju”. Mlakićevo majstorstvo između ostaloga je u umijeću pisanja različitim autorskim glasovima, skoro pa i različitim misaonim sustavima.

Pisac izbjegava starozavjetni bas-bariton, preukrašenost i uznesenost biblijskoga glasa, a pogotovu rečenične inverzije kojim će se u svrhu očuđenja i postarivanja teksta služiti najpovršniji pripovjedači – oni čije će se knjige prodavati u knjižarama Verbuma, hvaliti u izdanjima Matice hrvatske i bogato stimulirati od hrvatskih političkih i crkvenih vlasti – nego od Biblije preuzima samo onu pomalo sablasnu lakoničnost, konačnost svake napisane i izgovorene riječi. Pa to onda ovako zvuči: “Ibrahim je bio musliman, a Noa kršćanin. No na planini je to drugačije izgledalo, nije to bila toliko nepremostiva razlika kako se činilo nekada dolje u dolini, u vrijeme dok je Bog još uvijek bio važan ljudima. Bog je na planini oduvijek bio jedan. Bio je okrutan i milostiv istovremeno, i svakodnevno im je pokazivao oba svoja lica. U ime tog zaboravljenog Boga dolje se nekoć ubijalo. Ibrahim je zaboravio sve molitve koje je jednom davno naučio napamet. Ponekad ih je noću prizivao, njihovu melodiju i ritam, tražeći u zaboravljenim molitvama nepostojeću utjehu.”

U tom svijetu poslije Boga i nakon čovječanstva, ostala su njih dvojica i jedna Biblija, koju je Noa negdje našao, iz koje su ljudi počupali neke dijelove. Ali ne zato što bi im zasmetalo ono što je tu pisalo, nego zato što im je za potpalu zatrebao papir. I nije ih se više ticalo ono što piše. Svijet koji Josip Mlakić opisuje, možda je taj svijet samo Bosna, možda je cijeli planet, svijet je poslije teksta. Poslije Boga, poslije knjige. Ali nije svijet poslije ljudske potrebe za pričom, za poviješću i pripoviješću. Često Noa Ibrahimu čita priče iz Biblije. Obojica u tome uživaju, svaki iz svojih razloga i na svoj način, ali nijedan zbog vjere i Boga. Jer nema više vjere i Boga.

“Druga Noina arka” na prvi je pogled najdeprimantnija Mlakićeva knjiga. Ona govori o nuklearnoj kataklizmi ili možda samo o posljedicama vremena kada je Bog prestao biti važan ljudima, premda su oni sakrivali to jedni od drugih. Ona je to do pred kraj. A onda se dogodi nešto, u pripovijesti ili u samom piscu – vrijedi nam sakriti što to – i nastaje preokret. Vrlo snažan, upečatljiv i potresan. Utješno je biti čitatelj ovoga pisca. Njegov sužitelj, suzavičajac na zemlji i u tekstu. Kada bi se Bogom i teologijom bavili “najbolji umovi” i “talenti generacije”, kao što to zagovara ona Knausgaardova norveška protestantska svećenica, ova bi knjiga na policama hrvatskih knjižara stajala među najvažnijom vjerskim literaturom. Kako takve literature (uglavnom) nema, Mlakić je, makar u imaginariju i u biblioteci ovoga pisca i čitatelja, jedan od najvažnijih južnoslavenskih i hrvatskih, bosanskohercegovačkih pisaca danas.

Jesen je na pomolu, sunce se smanjilo i stidljivo izviruje iza jednog sivog oblaka. Lišće sve češće skupljam i uredno odlažem u zelenu kantu za recikliranje. 

Kada pogledate ljude oko sebe, vidjećete da imaju različito držanje: neki su upravni s izbačenim grudnim košem – te smo zvali jalijaši, neki savijeni u leđima ili možda pogrbljeni, to su hašišari. Sve te varijacije su prihvatljive, sve dok se ne pojavi nelagoda u leđima. Vidio sam u udžbeniku da naša kičma iz profila izgleda kao neka blaga krivina. Ta krivina je nešto poput amortizera u autu. Ako tokom vožnje po neravnom terenu osjetite prekomjerno ljuljanje ili truckanje, putovanje više neće biti ugodno ni sigurno. To je znak da treba promijeniti amortizere.

E, ako se ta naša linija kičme iskrivi više nego što treba, nastaje problem koji je imao moj prijatelj Darko. Sjedili smo zajedno u zadnjoj klupi u redu do prozora. Da bi izbjegao ozbiljne bolove, Darko je morao nositi aparat za ispravljanje kičme. Djelovao je poput robota jer je mogao mrdati samo rukama i očima. U našoj školi nastavnici su, čast izuzecima, bili skorojevići. Lebdjeli su između sela iz kojeg su došli i grada u koji su se skoro doselili. Već nakon prvih riječi, nastavnik SH je ostavio odvratan dojam na nas. Na tablu je najčešće prozivao učenice s velikim grudima, a najviše od svih je odgovarala Suada. Ona je već u šestom razredu osnovne imala dobro zaobljeno tijelo s istaknutim prsima. Olinjao, s okruglim cvikerima na vrhu nosa, podsjećao me na ljigavog morskog muzgavca dok je buljio u njene grudi. Nas muškarce je prezirao i dijelio uvredljive i omalovažavajuće epitete poput tikvane, mamlaze i slično. Meni je rekao da mi je glava prevelika pa bi bilo najbolje da se ošišam. 

Sad mi je baš krivo što ne mogu da se sjetim kako se zvao jedan jaran iz razreda s permanentnim blagim osmijehom na licu. Prošlo je dosta vremena, nove informacije potiskuju stare. Al’ ipak ,kažem sam sebi, treb’o bi imati neki filter. Pa gdje to da zaboravim. Osmijeh je, to svi znamo, nešto što stičemo rođenjem, nešto predviđeno prirodom. Ljigavi čangrizavac mu nije dao mira. 

“Bolje bi ti bilo da pročitaš neko štivo umjesto što se sve vrijeme kleberiš i ometaš nastavu.”

“Ali ja se nikad ne kleberim, druže nastavniče”, odgovarao je tihim glasom, pognute glave.

“Nasmijani” nije znao šta da radi sa sopstvenim osmijehom. Neki su mu, poput Bate, predlagali da na času srpskohrvatskog jezika zamisli da mu je umrla majka. Nije išlo.

Stari muzgavac je čak raširio priču po cijeloj zbornici, tako da su i drugi nastavnici vrlo brzo uočili nešto podrugljivo u njegovom osmijehu. Počeo je dobivati ukore i bio izložen svakodnevnom šikaniranju.

Odguram polako kantu iza šupe, njegovo ime mi na vrh jezika… Baš mi krivo!

Naša škola je bila tek sagrađena. Dvorište uređeno, sve je odisalo čistoćom i nekim redom. Rijetko bi se ko provukao bez kecelje ili, ne daj bože, ušao u školu blatnjavih cipela jer je za održavanje reda i čistoće bio zadužen domar Nerko.

Kako je u to vrijeme na televiziji bila emitovana serija “U registraturi”, Nerko je zbog svog nakaradnog izgleda dobio nadimak Ferkonja. Obrve crne, jedna viša od druge, jedno oko manje i na koje nije baš dobro vidio, pa je konstantno žmirkao i škiljio kako bi bolje fokusirao stvari.

Ekstremni primjer neuračunljivog prosvjetnog radnika bio je Miloš Bojanić, nastavnik likovne kulture. On je bio naš Viktor Igo, a mi smo bili njegovi “jadnici”. Od petog do osmog smo na časovima likovnog oslikali sve ofanzive iz NOB-a. Bio je luckast, često dolazio u konflikt s učenicima, a nerijetko i s njihovim roditeljima. Posljedice takvog ponašanja trpjele su najviše gume na njegovom žutom “opel kadetu”. Niko od nas ne bi ni pomislio da taj čovjek ima ikakve veze sa likovnom kulturom da nije jednog dana zgnječio žutu kokoš od plastelina koju je napravio Dokara, zatim rukama podignutim iznad glave počeo mijesiti tu kokoš i nakon dvanaest sekundi, na zaprepaštenje svih nas, stavio savršeno oblikovanog žutog konja na katedru ispred sebe i rekao: Ovako se to radi, jadniče moj.

Kao kakva divlja zvijer, zapjenio bi od bijesa kad bi nekog uhvatio da drži vodu za miješanje boja u tegli od vegete, onoj s plavim poklopcem. Zaurlao bi na prestravljenog učenika iz sveg glasa:

Jadničeeeeeeeee, nosi mi tu vegetu ispred očiju, inače ću ti zaključiti keca za kraj godine.

Jednom smo crtali scene iz filma Bitka na Neretvi. Tad sam otkrio Darkov talenat… Onako ukočen, kao robot, pomjerao je svoje velike plave oči, čas prema dolje, čas lijevo, zavisno od kista koji je plesao po bijelom akvarel papiru. Izranjale su slike četnika opasanih redenicima, dugačkih crnih brada, s kokardama s lobanjom i kostima. Jedan od njih je podsjećao na Orsona Velsa. Bilo je tu svakakvog naoružanja, od papovke do puškomitraljeza, gorjeli su neprijateljski tenkovi… U desnom uglu se pojavio komadić Neretve i razrušeni most. Kad je crtao brežuljke u daljini, koristio je svjetlije tonove koji su slici davali posebnu dubinu. Bio sam fasciniran njegovim darom. 

Na kraju je dodao jedan visoki bor ispod kojeg je bolničarka previjala glavu ranjenog partizana. Prvi put sam osjetio sklad i dinamiku na nekoj slici. U jednom trenutku mi se učinilo čak da čujem huk Neretve.

Moja slika nije imala nikakvu dubinu, više je ličila na crtež petogodišnjeg djeteta. Kružna linija u kojoj su smještene oči, nos i usta… Na kružnici ispod usta je jedna tanka okomita linija koja predstavlja trup i dvije sa strane koje čine ruke, zatim ispod dvije najjednostavnije linije koje predstavljaju noge. Na tu kružnicu bih dodao kapu sa crvenom petokrakom, odnosno šubaru, ovisno o kojoj se vojsci radi. Ali što jest jest, bilo je tih čovječuljaka na stotine. To se možda i svidjelo ludom Milošu. Oduševljen mojom škrabotinom, u desnom uglu, gdje obično stoji potpis umjetnika, crvenim flomasterom je upisao peticu koju je zaokružio dva puta. 

Onda se desilo nešto strašno. Uzeo je Darkovo remek-djelo, razrogačio oči kao da vidi ispred sebe nosoroga, propeo se na zadnje noge i uzviknuo: “Šta ti je ovo, jado-jadniče!?” Jednom rukom je, na moje zaprepaštenje, zgužvao Darkovu sliku i bacio je u kantu za smeće. Ja sam od stida pokrio oči dlanovima. Osjetio sam sramotu kao nikad ranije, ali ne zbog svoje lažne petice, nego zbog ovog neotesanog divljaka koji je, vjerovali ili ne, predavao likovno. Darko je samo uzdahnuo i na tren zatvorio oči. Da je kojim slučajem bilo drukčije, da je Miloš dao taj crtež na uramljivanje, potom ga okačio na zid zbornice, mislim da bi ovaj svijet bio malčice bolji. Možda bi kojim čudom i nastavnici počeli osmijeh doživljavati kao nešto utisnuto u ljudsku prirodu, nešto što pokazuje našu sklonost ka dobroti. Kad sam ostao sam u učionici, izvadio sam iz kante zgužvanu loptu od akvarel papira. Nisam ništa mogao učiniti. Boje su se prelile jedna preko druge, nestali su i četnici i partizani, most je skroz potonuo u ledenu rijeku. Sad je sve to skupa izgledalo kao neko apstraktno slikarstvo, nešto kao Pollock, al’ si još uvijek mogao čuti kako huči Neretva. To sigurno.

na jednoj fotografiji danijel dragojević
u zimskoj prevelikoj jakni bježi brzo

iz fotografije žuri čini se
još nešto treba obaviti gore

prije nego se izjednači
voda koraka s nulom srebrnom

na trenutak izgleda
kao da će uspjeti

ali gdje da bježi čovjek
meki s klapnama

Najmanje i najbolešljivije djetešce u domu za nahodčad.

Rodio se pred prvu opsadu.

Kada je u gradu nastupila glad, u domu su djecu podijelili u dvije vrste. Jedne će hraniti tako da prežive. Druga će prhnuti među anđele. Budu li ih sve hranili, preživjeti neće nijedno.

Cijele jedne noći, od akšama pa do zore, malene, ošugane, uplakane, do uza vrat zasrane, poluslijepe polugluhe dječake su i djevojčice prenosili s jedne na drugu stranu sobe. A onda ih vraćali. Pa one koje bi poslali među anđele, nosili su nazad među ljude. Ali za svakog bi takvog na drugoj strani bila potrebna zamjena.

Do jutra su posijedjeli i ostarili.

Na svakoj je sestri, na svakom bolničaru ostao težak teret zločina, koji ih je lomio pedalj ispod pleća i vukao prema zemlji.

Na jednoj su strani dvorane djeca plakala.

Na drugoj strani plač se pojačavao.

A onda je, iz jutra u jutro, bivao sve slabiji.

Pa su ih mrtve odnosili na maleno, nekoliko koraka dugo i široko, groblje za nahode, s malenim, pedalj visokim drvenim križevima.

Samo je u onoj prvoj postelji, gdje je ležao dječak kojega te noći nijednom nisu vraćali među žive, jer je bio najmanji i najbolesniji, i izgledao je, anđelak, poput očerupanog i obezglavljenog pilića u frižideru predratnoga dućana, samo je u toj prvoj postelji i nakon sedam dana bez mlijeka i hrane još bilo života, i čuo se vrlo tihi glas, kao da to plače dok pada perje rasuto iz jastučnice.

Smilovali su mu se, nahranili ga i prenijeli na drugu stranu.

Ionako je poumiralo, od bolesti i jada, svako drugo među onom hranjenom djecom, tako da je najednom bilo mjesta među živima.

Nije išao u školu, jer je bio ničiji i mislilo se da je nepametan. Oči su mu vazda bile dopola sklopljene, kao da spava ili ga ne zanima ono što je oko njega.

Učio je tako što bi sa strane slušao one koji su u školu išli.

I sve je pamtio.

Za sljedeće opsade grada nije više mogao otvoriti oči. Ili bi ih rastvarao palcem i kažiprstom, samo kad bi se u nešto morao zagledati.

Ali i toga je bilo sve manje.

Jutros je, nakon godina rata, opsade i opće iscrpljenosti zemlje po kojoj smo sijali i sadili da bismo se prehranili, zavladala opća glad.

Odbio je hranu. Neka se podijeli gladnima, rekao je.

Nikako da domislimo: žrtvuje li se on, ili se spašava? 

“Nepogoda koja je mladog Velesa Perića odgurnula sa književne pozornice nije došla s neba, već iz esnafskih krugova.”
Ćamil Sijarić, Sarajevo 1955.

Ti si Veles Perić
Broj 2103 na čistom mermeru prljave revolucije
Jedne jeseni trčao si po porušenom Berlinu
Utvrđujući konačnu smrt zla
Ubeđujući svet da je pesma živa
U Beogradu si nehotice mokrio u usta
Koja će prolajati posle tvoje smrti
Da speru bruku i postanu dobra
Na mermernom ostrvu
Uverio si se koliko tuku zbog dobre poezije

Ti si Veles Perić
Broj 2103 na mermernoj livadi
Gledano kroz petlovu kobilicu i masnu čorbu iz Francuske 7
Gde pobednici tuguju što je nemoguće uništiti reči
Iznikle iz čistog srca
Tvoj poskok u staklenoj flaši zna sve
Ostavljaš ga prijatelju kao odloženu vest o povratku
Moliš da ga pričuva kao da će tebe čuvati
Hej
Da li si ti ta mitska zmija tako blizu krovotoka zlih
A onemogućena staklenom opnom da ubrizga dobrotu
Hej
Ti si u flaši zauvek ograđen
Pobednici bez talenta i viškom sujete
Istruleće u sramnom životu

Ti si Veles Perić
Broj 1203 na kosmičkoj čistini
Mogao bih da te pitam kako kroz žice dalekovoda
Istovremeno proturaš ustajalo vreme
Negovani ukus i gole žene
Ili te ubeđujem da to i sam mogu
Ili da uparimo pesničku nadobudnost
I projurimo zajedno kroz toplog zeca 21. veka
Ali nije mi lako da prekucavam tvoje pesme
Uzaludno je pokazivati ih nezainteresovanoj svetini
Hej
Šta bi ti više od pohvale jednog Vinavera
Jedinog nepotkupljivog princa dobrog ukusa
Hej
Šta bi ti više od Bretonovog protesta
Držao te na zlatnoj govornici slobodnog sveta
I molio crvene gmazove zamazane čičkovim uljem

Ti si Veles Perić
Ukidam ti broj 2103
Neka ostane samo ime na kosmičkoj čistini

Miloš Crnjanski: Dnevnik o Čarnojeviću, LOM, Beograd 2017.

Ima književnih djela iz bliskojezičnih susjedstava koja bi dobro bilo čitati radi upoznavanja s drugim. Ali važnije su one srpske, crnogorske, bošnjačke knjige, romani, pripovijetke, pjesme, koje je važno čitati da bi se dublje zašlo u sam hrvatski jezik, u njegovu sintaksu i leksik, u ono iz čega se rađa osobni i osobeni govorni, pripovjedni, književni stil. Važnije su, jer bez njih hrvatski nije moguće dobro govoriti, a kamoli u hrvatskome pisati. Tako se svakom našem slabom i neostvarenom piscu, osim odsustva talenta, u tekstu prepoznaju i sve one nepročitane susjedske knjige, od kojih se skrivao i bježao, e da bi pisao baš kao pravi Hrvat. Kao Ante Tresić Pavičić ili kao Rikard Katalinić Jeretov, naših dana.

“Dnevnik o Čarnojeviću” Miloša Crnjanskog jedan je od upravo takvih, govorniku i piscu hrvatskog jezika važnih tekstova. Poetski roman, sveden na jedva stotinjak stranica, ili na pet autorskih araka, koliko je, prema legendi, izdavač bio spreman da tiska, objavljen je u Beogradu u drugoj u nizu od tri velike godine južnoslavenskih književnosti. Godinu ranije, 1920. Ivo Andrić objavljuje “Put Alije Đerzeleza”, a godinu kasnije, 1922. Miroslav Krleža tiska prvo izdanje “Hrvatskog boga Marsa”. Sve tri knjige, na radikalno različite načine, govore o istome: o ratu, o poslijeratnom osjećaju svijeta, o traumi čovjekovoj i – što je veoma važno – o ratnom porazu. Premda su objavljene u državi koja je baštinila veliku zajedničku europsku pobjedu u Velikom ratu, i premda su emocionalno i politički sva trojica u to vrijeme još bili uz pobjedničku stranu, njihove knjige govorile su o porazu. Krležina, direktnim, katkad i pseudodokumentarističkim manirom angažiranog pisca, Crnjanskijeva, poetskim glasom i ritmom jedne upravo nastajuće pripovjedačke manire, koja će se poput kakve himne pružiti niz cijeli njegov život i tekst, Andrićeva, odskokom u prošlost i u mit, koji je, međutim, puninom uvjerenja i sadržaja govorio o svemu sadašnjem.

“Dnevnik o Čarnojeviću” monološka je proza, lišena čvrstog narativnog i dramaturškog okvira, jednoga austrougarskog vojnika, Srbina prečanina, koji je prošao pakao Galicije i kojega je, zapravo, od ratne smrti spasila tuberkuloza, a onda i bolnica u pozadini. Knjiga počinje jednom od onih moćnih prvih rečenica: “Jesen, i život bez smisla.”, iz koje se iščitava ponešto od virtuoznosti piščeva stila i njegove čudesne agramatične sintakse. Ovako nastavlja, do kraja prvog odlomka: “Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vučem se po kavanama. Sednem do prozora i zagledam se u maglu, i u rumena, mokra, žuta drveta. Gdje je život?” Vrijeme je prije posttraumatskog stresnog poremećaja, prije Koreje, Vijetnama i američke mitologizacije ratnog veteranstva, ali u te dvije rečenice s kojima počinje i završava prvi odlomak “Dnevnika o Čarnojeviću” kao da je sažet sav očaj mirnodopskog bivanja sa svim užasima rata sakupljenim iza čeone kosti. Miloš Crnjanski pjesnik je PTSP-a svih naših ratova i svih naših ratnika. “Dnevnik o Čarnojeviću” govori o tom istom.

Ali nije nam on zbog toga toliko zanimljiv i uzbudljiv. Više je do njegovih rečenica. Recimo ovih, koje me lično, kao sarajevskog gimnazista, tangiraju svojim smislom, ali i timbrom: “Sutradan su lepe Bosanke, ispraćane od kršnih dalmatinskih đaka, putovale srećno svojim matorim muževima. Odoh i ja. U vozu su svi grdili ubicu. Jedna gospa pričala je: da je taj smešni, vidovdanski junak bio ‘pokvaren’ i da su svi gimnazisti i sve gimnazistkinje u Sarajevu ‘pokvareni’. Meni su oči bile pune suza. Ah, bio sam tada još mlad, tako mlad.” A to tada, iz ljeta 1914, bivalo je prije samo tri-četiri godine romanesknog vremena.

Ili ovo: “Posle je pevačko društvo pevalo sve nešto o Kara-Mustafi, a ja sam stajao bled i sav u groznici od tih pesama. (…) Stajao sam i slušao sam, kako mi mati peva prvi glas. Protinica bi me pitala, smešeći se, što joj ne dolazim i što tako retko izlazim iz kuće i dodavala, klimajući glavom prema mojoj majci, raspevanoj: ‘E, lako je Vama u sopran, udovica ste!’ U ovoj rečenici, dvosmislenoj kao sam život, kao izjava zabranjene ljubavi, kao ono što govori žena ljubomorna na drugu ženu, sakupila se ljepota jednog jezika. A on se, jezik, napeo do krajnjih granica, pa kaže, u jednoj vrlo kratkoj i izričitoj rečenici, nešto što je prije Crnjanskog bilo nemoguće reći. Ima u tome erotike, ima lakrdijašenja i đavolje igre, ali najviše je ljepote, koja se kreće onim jezičnim sferama i teritorijima, leksičkim, sintaktičkim, prozodijskim, što su izvan svakog mogućeg razmataranja  o razlikama između srpskog i hrvatskog. Ljepota rečenice Miloša Crnjanskog tiče se onog što je zajedničko, a što je opet sasvim jedinstveno u odnosu na sve one tuđe jezike. Kako ćete na engleskom ili njemačkom reči: “E, lako je Vama u sopran, udovica ste!” Nekako sigurno hoćete, ali to što će te reći bit će nešto drugo od onog što je protinica htjela da kaže. I neće biti tako jezično izazovno, nemoguće i čudesno.

Pa ovako: “Za rumene čase i prigušene krike, mi smo dali đavolu dušu. Nije ljubav Bog, ni životinja, ni ludilo; ona je magla, magla krvi, mladosti i neba.” Tako Crnjanski o ljubavi, jednoj konkretnoj, ratnoj ili prvoj poslijeratnoj. Doista, “Dnevnik o Čarnojeviću” mogao bi, pored svega onog što jest, a jest to mala velika knjiga, jedna od onih iz kojih poteče književnost, biti i priručnik za udvarače, zbirka snažnih riječi za nejake u krajnje trenutku, ali najviše je, ipak, tečaj stila u jeziku, Knjiga za sve one koji svoj hrvatski (ili svoj srpski, crnogorski, bosanski…) ne govore kao samo još jedan savršeno svladan strani jezik. Knjiga za pisce.

U knjižarama po susjedstvu više je izdanja ove knjige. Najljepše je ono beogradskog LOM-a. Ali na ćirilici. Nađe se i latiničnih izdanja. Ima ih i u boljim hrvatskim javnim knjižnicama.

Krleža i Crnjanski

O kako su se samo grdno zakrvila njih dvojica, u kavani hotela Moskva u Beogradu, u prosincu 1925. Crnjanski je bučno nasrnuo na Krležu, tući se s njim htio, a obojica su tad bili tjelesno vrlo snažni, jer da on, Krleža, pišući o sovjetskoj Rusiji propagira komunizam, i moskovski je plaćenik. Čas te velike svađe, nakon koje se nikad više neće za života sresti, početak je potonuća u neku šarlatansku i samoubilačku političku avanturu Miloša Crnjanskog, koja će završiti očajno. Nekoliko mjeseci kasnije, pun sebe, ljubomoran na drugog a opsjednut da će biti pilot aviona, izazvao je na dvoboj Tadiju Sodermajera, čuvenog zrakoplovca i jedinog Jugoslavena koji je sudjelovao u zračnim bitkama Velikog rata. Zakrvili su se oko toga koje avione država treba kupiti: njemačke, za koje se zalagao Crnjanski, ili francuske, kao što je mislio Sodermajer. Crnjanski je za sekundante imao doktora Branka Gavelu i pjesnika Dušana Matića. U dvoboju pucao je prvi, i promašio. Sodermajer je na to opalio u zrak, ne želivši ga ponijeti na duši.

Andrić i Crnjanski

“Od svih nas jedini je Crnjanski rođeni pisac”, zapisao je Andrić. S njim se nije dalo posvađati. Ispovijedajući mu se epistolarno, Crnjanski ispisuje jednu od rečenica koja će mu odrediti život i sudbinu, i koja bi mu mogla stajati kao epitaf: “Gorim, a nemam za koga da izgorim.”

za Bogdana Bogdanovića

Jednom sam davno napravio
Razgovor s umjetnikom –

On uhramio je
Cipacijela počivališta
Cvjetovima od pamćenja 

Na kraju – između čekića
I dlijeta, kazao je tiho
I staloženo:

Mladiću,
Kod nas nišani ne traju –

U beznačaju traje
Samo ono položeno u zemlju 

(2021)

Malo će toga ostati, Ryszarde, zaista malo
od poezije ovog ludog stoljeća sigurno Rilke Eliot
nekoliko drugih dostojnih šamana koji su znali tajnu
čarobne formule riječi otporne na zub vremena bez čega
nema fraze dostojne pamćenja a govor je kao pijesak

naše školske teke iskreno izmučene
tragovima znoja suza krvi bit će
vječnoj lektorici poput teksta pjesme bez nota
plemenito ispravan čak pretjerano očigledan

prelako smo povjerovali da lijepo ne spašava
i da lakomislene vodi od sna do sna u smrt
nitko od nas ne može probuditi drijade topole
čitati pismo oblaka
zato po našim tragovima neće proći jednorog
u zaljevu nećemo uskrsnuti brod pauna ružu
ostala nam je nagost i stojimo nagi
na desnoj boljoj strani triptiha
Posljednji sud

na mršava smo pleća uzeli javna pitanja
borbu protiv tiranije laži zapise patnji
ali protivnike smo – složit ćeš se – imali ništavno male
i je li onda vrijedno snižavati sveti jezik
na buncanje s tribine na crnu pjenu novina

tako je malo radosti – kćeri bogova u našim stihovima Ryszarde
premalo svijetlih sutona ogledala vijenaca uzdisaja
ništa samo mračne psalmodije mucanje anime
urne s pepelom u spaljenom vrtu 

kakva snaga je potrebna da se usprkos sudbini
presudama povijesti ljudskom bezakonju
u vrtu izdaje šapuće – tiha noć

kakva je moć duha potrebna da zaiskri
kad se naslijepo kreše očajanjem o očajanje
svjetlo jamstvo pomirenja

da bi vječno trajao ples na gustoj travi
da bi se slavilo rođenje djeteta i svaki početak
darovi zraka zemlje i vatre i vode

ja to ne znam –Dragi moj – i zato
šaljem ti noćas ove sovine zagonetke
srdačan zagrljaj
naklon moje sjenke

Prevela Đurđica Čilić

NIN 6.10.2022

Gledajte u budućnost, tamo ćemo se sresti i vi i ja, rekao je 30. maja 2002. godine Zoran Đinđić u svom govoru u Novom Pazaru. 

Dve decenije kasnije, ta toliko puta citirana Đinđićeva rečenica, izgubila je smisao putokaza. Nikakve budućnosti nema na vidiku za građane Srbije, niti će je biti dok su na vlasti oni koji već čitavu deceniju sprovode korupciju i pljačku. Nalazimo se u dubokom bespuću, poniženi i pogubljeni, u gluvoj naprednjačkoj noći, koja kao svaka crna rupa vodi u ništavilo. Dekadu Aleksandra Vučića obeležio je proces potpune razgradnje državnih institucija, raspad svih moralnih normi, duboka kriminilizacija društva, svođenje javnog života na bordel.

Kriminalci su raspoređeni u najvišim strukturama srpskog društva. Vlast i mafija stvorili su jednu novu simbiozu: vlast je postala servis mafije. I tu više nema bilo kakve politike osim golog izluđivanja građana kako bi se uništile poslednje oaze normalnosti, kako bi se obezbedila još koja godina za pljačku i rasprodaju prirodnih resursa Srbije, kako bi se ušlo u nova zaduživanja u vidu sumnjivih kredita, kao što je i ovaj poslednji od milijardu evra iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, po kamatnoj stopi “nezamislivoj za ceo svet”. A zapravo se radi o velikom triku ministra Malog, budući da su svi poslovi sa Emiratima sindrom duplog dna, pa je tako kamatna stopa “nezamisliva za ceo svet” debelo naplaćena prethodnim nepovoljnim ugovorima, od Beograda na vodi, preko PKB-a i Er Srbije, do kupovine hotela na Kopaoniku. Tako je to kada se dogovore Aleksandar Vučić i šeik Muhamed bin Zajed. Nomen est omen. Građanima Srbije još jedan zajeb. 

U ovakvoj Srbiji najvažnije pitanje je kako sačuvati pelcer zdravog razuma za neko buduće vreme. Jer, svakoga dana sve je manje onih koji imaju iskustvo normalnog života, koji imaju sećanje na vreme kada je bilo nade u bolje sutra, kada su postojale norme bez obzira u kojoj meri su poštovane, kada je borba protiv zla bila prirodni refleks. Decenija vlasti naprednjaka za posledicu ima totalnu zapuštenost i rasulo, koje su naše prirodno stanje. Čestiti i hrabri građani svedeni su na sektu. 

I zato, danas, Peti oktobar nije samo dan sećanja na istorijski događaj koji je ostao bez završnice, jedna velika propuštena prilika da Srbija postane deo demokratskog sveta, nego je i pomen Zoranu Đinđiću, velikom reformatoru i vizionaru. Svakog Petog oktobra smo u prilici da izmerimo sve veću udaljenost koja nas deli od kratkog perioda Đinđićeve vladavine, kada je Srbija tokom samo dve godine uspela da izađe iz ponora u koji je dospela za vreme Miloševića, i da uhvati čvrst kurs prema Evropskoj Uniji.

Nedavno je objavljena knjiga Mijata Lakićevića “Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj” (Akademska knjiga), za koju je Latinka Perović rekla da je do sada najpotpunija intelektualna biografija Zorana Đinđića. Međutim, to nije samo biografija istorijske ličnosti kakve se kod svih naroda rađaju jednom u pola veka, već i portret vremena u kojem je Đinđić živeo, podsetnik na godine kada je svakodnevica u Srbiji ključala, kada je postojao kritični broj onih koji se ne mire sa postojećim stanjem i održavaju tenziju i žeđ za promenom. Srbija iz tog vremena, koje obuhvata period od sedamdesetih godina prošlog veka i raspada Jugoslavije, pa do dolaska naprednjaka na vlast, neprepoznatljiva je sa Srbijom danas, baruštinom u kojoj je sve manje onih koji ne pristaju da im laž bude pogled na svet, sa Srbijom po kojoj bauljaju litije koje predvode raspopi i kriminalci, sa Srbijom koja se opasno udaljila od normi civilizovanog sveta.   

Na samom kraju knjige o Đinđiću, Mijat Lakićević kaže: “Dok ispisujem ove redove (oktobar 2021), u glavnoj beogradskoj ulici, Knez Mihailovoj (onog ubijenog u atentatu 1868. godine), već danima teče potpisivanje peticije za oslobođenje Đinđićevog ubice, Zvezdana Jovanovića. Mirno to gleda aktuelna vlast, a bogami i građani.” 

Ugasio se žar Petog oktobra, ali, možda je pepeo još uvek dovoljno vruć.    

Jedna od formativnih slika po preseljenju iz ubavog dalmatinskog seoca u veliki grad: ujutro, oko osam, niz Sepetarevac se, niz tu strašnu strminu, spušta kamion, veliki TAM sandučar, s otvorenim teretnim prostorom, prepunim smeća, na čijem vrhu stoji neuredan muškarac u dubokim gumenim čizmama. Gledam ga iza zatvorenog prozora, s prvog kata naše kuće. U ravni je s mojim pogledom, ali me ne primjećuje. Svakih nekoliko metara kamion zastaje, i čovjek na brdu smeća dočekuje dobačenu kantu, prazni je i vraća nazad dolje. Kante su razne, nisu unificirane, ima ih limenih i plastičnih, kanti od polikolora, rashodovanih lonaca za kuhanje veša, kanti kupljenih u robnoj kući… Opčinjeno gledam u to brdo od smeća, pokušavam razabrati čega tu sve ima, htio bih otvoriti prozor, ali mi ne daju. I ovako u kuću dopire užasan, paklen smrad. Dugo će trebati da ga se prozrači i provjetri. Godina je 1973, i uprava grada još uvijek nije kupila dovoljan broj skupih specijaliziranih kamiona za mljevenje smeća, tako da po padinskim mahalama starog dijela Sarajeva i na siromaškoj periferiji ordiniraju TAM-ovi sandučari, koji zatim svoj smrdljivi otvoreni teret nastoje što brže provesti kroz grad. Uskoro će i njih nestati, posao će sasvim preuzeti oker žuti kamionski mlinovi za smeće, u čijim će utrobama brzo i lako, kažu i higijenski, nestati svega onog što smo bacili. Takav je u ono vrijeme bivao ideal modernosti: mrtvi će u budućnosti završiti u anonimnom ognju krematorija, a smeće u tom specijalnom mlinu koji će baš svaki otpad pretvoriti u bezobličnu jedinstvenu masu. Bit će to pobjeda higijene i racionalnog duha.

Skoro već i pedeset godina kasnije, u kolovozu i rujnu 2022, ispred nebodera u Zapruđu svakoga jutra gledam pet kontejnera u živim bojama Benettona. Tu prema novom idealu modernosti stanovnici nebodera recikliraju smeće. U dva kontejnera, koji su najneupadljivije boje, bacaju opći otpad svojih dnevnih egzistencija, ono dakle što je u sandučaru moga djetinjstva najžešće smrdilo, a u preostala tri raspoređuju papir, plastiku i staklo, od kojih će se, prema dječjim vjerovanjima, usvojenim još u prvim razredima osmoljetke, načiniti novi papir, plastika i staklo. Ekološka je proizvodnja primijenjena alkemija naših dana. Zasnovana je, kao i tradicionalna alkemija, na vjerovanju da se iz bezvrijednih tvari može načiniti nešto vrijedno. Možda i može. U Švedskoj.

Kontejneri s općim otpadom prazne se uredno. Oni sa staklom rijetko. Oni s plastikom skoro nikad. A kontejner s papirom, kojem sam osobno najviše i pridonosio golemim količinama starih novina, nije se nijednom ispraznio još od 15. kolovoza, kada sam započeo pratiti njegovo punjenje. Prepunio se davno, još za posljednjeg augustovskog tjedna, i tako prepun stoji evo i početkom posljednjeg tjedna rujna. Prelomio se već i septembarski kalendar, ljeto se premetnulo u jesen, a kontejner prepun papira stoji i dalje ispred nebodera, vrijeđa pogled i osjećaje jednih, zluradim čini druge građane i stanare. Onima koji su glasali za možemašku ekipu i vjerovali u mogućnost pozitivne društvene i društveno-političke transformacije, pogled na smeće ravan je porazu svih njihovih ideala. Onima drugim, pak, kao da je kamen pao sa srca. Oni, naime, vide da je sve isto kao što je i bilo, ako već nije i gore. Dok je živ bio Milan Bandić, naši su kontejneri bili prazniji. I skoro nikad oko njih nije bilo smeća. Činjenica je to nad svim drugim činjenicama.

Da, ali Bandić nije imao viziju! On nije znao što bi sa smećem, bio je nespreman za radikalnu transformaciju ka eri potpunog recikliranja, nego je problem smeća rješavao u kolaboraciji s mafijom. Tako će to reći posljednji zapruđski možemaški idealisti, i zacijelo će biti u pravu. Oni, naime, smatraju da su sve ovo što vidimo oko naših kontejnera dječje bolesti jedne revolucije, i da će u sljedećoj etapi revolucionarnog preobražaja kontejneri za papir nekim čudom biti ispražnjeni. Cilj je, naravno, da kontejnera više ni ne bude, ali tako je trenutno samo u centru grada – jer stari je Zagreb zrcalo zagrebačkog identiteta – dok će kod nas još neko vrijeme biti ovako. Ali s praznim kontejnerima, s recikliranim otpadom, te sa strogom kontrolom postupanja! Problem smeća u Zagrebu ustvari je problem radikalne transformacije građanske svijesti. Smeće je tu samo metafora.

Ali dopustite mi da se opet malo sjećam! Prije pola stoljeća, preciznije s proljeća 1974, na Mejtašu se i na Sepetarevcu, kao i u svim tim mahalama podno Bjelava, kao i na samim Bjelavama, zbivalo nešto slično ovome. Kada su kupljeni oni moderni kamioni, čuveni mlinovi za smeće, građani su prethodno morali biti nagovoreni na unificirane kante. I to je išlo ovako: jednoga je utorka, jer smeće je odvoženo petkom i utorkom, onaj naš TAM sandučar zajedno sa smećem pokupio i sve naše kante. Bilo je tu plača i kuknjave, komšiluk je telefonirao u Gradsku čistoću, tražila se veza, očajne su žene vapile za svojim lijepim i skupo plaćenim kantama, ali sve bilo je uzalud. Kante za smeće proglašene su smećem! Već sutra i prekosutra, ali svakako prije petka, naišli su, od vrata do vrata, ljudi iz Gradske čistoće i iz mjesne zajednice, i zadužili su svako domaćinstvo novim, unificiranim kantama. Te su kante, onako nove i srebrenkaste, moderno dizajnirane i nekako svjetske, bile ljepše od najljepših kanti našega komšiluka, koje su za prethodnog odvoza završile u smeću. U petak je naišao i naš sasvim novi smećarski kamion, koji je mljeo sve pred sobom, onako mirisan, sjajan i lijep. Pamtim da je bio neki sunčan ranoproljetni dan, i da je sav Sepetarevac poizlazio na prozore, pred kućne ulaze i haustore, da vidi to čudo. Bio sam sretan što sam tog tjedna išao popodne u školu, pa sam ovome svemu mogao prisustvovati. I onda pamtiti za cijeli život.

Razlika između ove smećarske transformacije, tojest reforme u odvozu smeća, i onoga što pokušava možemaška ekipa Tomislava Tomaševića na neki je način i razlika između dvije epohe i dva politička sistema. Za komunizma, naročito onoga bosanskog, koji se nikada nije libio brutalnosti u odlučivanju i postupanju, bilo je moguće građanima, bez prethodnog upozorenja, oduzeti njihove kante, likvidirati ih, pretvoriti u smeće. Ali da bi se to učinilo, već sutra im se moralo pružiti neke mnogo ljepše, solidnije i korisnije kante, te im još i dovesti onaj svemirski kamion, u koji će narod gledati kao u kakvoga kamionskog boga. Ako se već bezobzirno postupilo prema njihovom vlasništvu, ako su pogažene bile njihove životne navike, moralo je biti veliko ono što im je zauzvrat ponuđeno. Za komunizma, pa još i bosanskog, čovjeku su svakodnevno remećena njegova ljudska prava, uzurpiranom je bivala njegova sloboda, ali u pravilu tako da je on od toga imao neke vrlo opipljive materijalne koristi. U tom je smislu jugoslavenski kapitalizam veoma podsjećao na kapitalizam.

Tomislav Tomašević nije, međutim, sposoban da takvo nešto provede. Najprije, promijenila su se vremena. Jedan relativno pravni i pravedni društveni sustav, u kojemu čovjek nije mogao slobodno odlučivati o vlastitoj sudbini i o sudbini zajednice, zamijenjen je korumpiranim i bespravnim sustavom, u kojemu je sloboda odlučivanja o svemu i svačemu zagarantirana, premda nije omogućena. Onaj je sustav funkcionirao, ali ne samo zato što mu ljudska prava i slobode nisu bile na putu. Ovaj sustav ne funkcionira, ali ne samo zato što mora voditi računa o pravima i slobodama. Ovaj sustav ne funkcionira zato što pod Tomislavom Tomaševićem postoji nekakav idiot zbog čijeg nerada, nesposobnosti i kretenizma nama u Zapruđu duže od mjesec dana nisu odvezli kontejner s papirom. U onom sustavu, pak, tog idiota ne bismo smjeli nazvati nesposobnim kretenom i neradnikom…

Tomislav Tomašević i njegova ekipa, uglavnom oni koji su se pred Karamarkovim i Horvatinčićevim policajcima i kriminalcima valjali po Varšavskoj i tako stjecali političku uvjerljivost i vjerodostojnost, svoju su političku sudbinu vezali za odvoz smeća i bicikle. Reforma odvoza smeća središnja je tačka njihove vladavine. Na tome su zasnovali svoju ideju o društvenome preobražaju. To je ono što oni nude Zagrebu i Hrvatskoj kao zalog za budućnost. A biciklističke staze, bicikliranje i biciklizam nisu za njih samo prometno pitanje, nego su stvar društvene afirmacije i ideološkog samopotvrđivanja. Negdje na početku Tomaševićeve vladavine u nekim je novinama, na nekom portalu, pisalo kakav tko ima bicikl, pa se gradonačelnik prikazao s nekim specijalnim, vrlo hoch i cool biciklom, koji je, razumije se, najskuplji i najprobraniji. U svijetu bicikala taj je nešto poput maserattija ili barem mercedesa u svijetu automobila. Između te Tomaševićeve velosipederastije – da se okoristimo tom lijepom riječju Ranka Marinkovića – i Bandićeve posvemašnje automobiliziranosti nema ozbiljne razlike. Ili je razlika u uzrastu. Tomislav Tomašević obećava da će postati Bandić, kad poraste. Otprilike je takav, bandićevski, njegov odnos prema HDZ-u, premijeru Plenkoviću i hadezeovskim društvenim prioritetima. Ljupko je bilo gledati kako se gradonačelnik, sve sa svojim grand biciklom, izmakao iz priče kada je za novu intendanticu HNK trebalo potvrđivati zamjenicu njegova protukandidata Davora ili Damira Filipovića, hadezeovca, bezbeli. O kako je samo uzalud bilo Ivici Buljanu i Dubravki Vrgoč sve ono što su osam godina radili u tom kazalištu i koliko je uzaludan bio sav njihov estetski, a bogme i društvenopolitički angažman. U viziji lijevo-zelene možemaške vlasti za to dvoje bi, očito, moglo biti mjesta samo u projektima odvoza smeća. Kulturu ćemo prepustiti HDZ-u.

Za to vrijeme, ukidat će se kolovozne trake po središtu grada, e da bi se dobile dvosmjerne biciklističke staze, uvodit će se pješačke zone, po kojima je, logično, slobodan prolaz i za bicikle i električne romobile, i bit će nastavljena posvemašnja i totalna infantilizacija Zagreba, koja će na kraju svih krajeva završiti na krajnje predvidljiv način. Lišeni svake ideološke, političke i kulturološke supstance, možemaši će završiti kao vrlo poželjan HDZ-ov prirepak ili privjesak, što je, podsjećajmo na to, bio i Milan Bandić, da bi na prvim sljedećim gradskim izborima završili u fejdautu, nestankom iz ove priče, izblendavanjem, dekonstrukcijom, onako kako su u vremenima društvene disfunkcionalnosti i jake ideologije, komunističke ili nacionalističke, završavali svi korisni idioti. Na kraju, Tomislav Tomašević, ako ga čovjek bolje pogleda, bio bi u nekoj daljoj budućnosti idealna Plenkovićeva Ana Brnabić. Ono što se, međutim, od njega ne može očekivati jest da nam ispred zgrada i nebodera skloni svo ovo smeće. Preozbiljan je to zadatak i za mnogo odraslije od njega. U smeću se ogleda funkcionalna sposobnost društvene zajednice. U smeću je naša civilizacijska podsvijest. Žalosno će završiti svaka politika koja svoju sudbinu vezuje za smeće.