Ova knjiga nazvana „Moje knjige“ zapravo sam ja, moja duhovna autobiografija. 

Knjige koje sam čitao i o njima ostavio zapis, prvo na portalu Ajfelov most, moja su pritoka i objašnjenje mog života. 

Ljudi koje sam spominjao, moje su pritoke, na kraju – eto mene ovakvog kakav jesam, širi, jači, bitniji. Tako ova autobiografija po knjigama i ljudima nije tek memoarska literatura, nego moj duhovni život. 

Ona je puna sjećanja ovog mene koji sam knjigu ispisao da bih sebe oblikovao a ne da se u sjećanju junačim i pravdam. Ništa u njoj nije bilo ispisano ranije, nastajalo je nedavno i oslanjalo se na sjećanje, na zapise, na ponovna čitanja i preispitivanja. To je bio veliki užitak. Bart misli da је то tjelesni užitak, što mi prija.

Otkrivanje novog kontinenta koji se smjestio u meni i tu se oglasio. 

Čitam i tražim u pročitanom sebe i svoje vrijeme, da bi se to pročitano u meni osjećalo prijatno, kao u novom gnijezdu. 

Sada sam jedva doticao ta djela, tek toliko da bih naglasio neka mjesta i da bih čitaoca podsjetio na njih u vremenu kada sam ih prvi put susreo, kada smo se prvi put susreli i prepoznali. U međuvremenu, o njima su mnogi pisali, hvala im, mimo mene, imali su dobru literaturu, dobru lektiru. 

Knjiga iz neškolske i školske lektire treba da se čita više puta u životu, da bi bila tvoja, da biste se sprijateljili do kraja. Bez obzira na to da li je riječ o Montenju ili Meši Selimoviću, i tako redom. 

Ne upoređujem ih, bitna je istina koju njihova djela donose, inače su samo blijeda kopija nekog života. Naprotiv, ako su prava istina onda je naš život pomalo i kopija djela koje čitamo. Bezbroj je takvih knjiga, ja sam se sada opredijelio za ove jer su me izabrale u vremenu za mene bitnom za napredovanje. Izbor izgleda slučajan, ali on je u suštini sudbinski. 

Kako? E, o tome sam baš pisao. Inače bi to bio spisak najznačajnijih svjetskih knjiga. A veliki klasici obično se pozivaju na njih. Naprotiv, neke od ovdje navedenih mojih knjiga mnogima nisu uopšte značajna djela. Oni imaju svoje značajna djela. 

Ponavljam, značajan je njihov učinak u mome životu, naročito u ranim godinama, kada tražiš pravi put a nemaš pri sebi ni kompasa ni vodiča. Ove knjige i njihovi tvorci moj su kompas i moje putovođe.

Kako sam im samo zahvalan. Da njih nije bilo vjerovatno ni mene ne bi bilo ovakav kakav jesam. 

O tome razmišljaj, čitaoče. 

Ovo ti ne govori Bodler na početku Cvijeća zla, nego krajnje prijateljski tebi naklonjen ovaj pisac. Izvinjavam se Bodleru, on je pun života i toliko godina poslije svoje fizičke smrti.  

Tako idemo skupa redom, da bismo otkrili sebe. Jer čitalac ove knjige treba u svakom tekstu da vidi sebe. Ja sam mu samo trenutni orijentir kao što su ove knjige bile moji orijentiri. 

Krenimo, onda, dragi čitaoče, moj dvojniče, moj brate. 

Knjigu pjesama “Preko zaleđenog mosta” objavio sam 1996. Bilo mi je trideset. Već sam neko vrijeme živio u Zagrebu. Teme mojih budućih porodičnih knjiga bile su, uglavnom, zadane. Uskoro ću dovršiti i objaviti prvu od njih, knjigu priča “Mama Leone”. 

Jedna od pjesama iz zbirke “Preko zaleđenog mosta” tematski je vezana za “Rod”, do kojeg treba proći sedamnaest godina. Te 1995, kada je pjesma napisana, dvoumio sam, svaki put kada bih prolazio autoputem koji je tad vodio od Zagreba do Lipovca, hoću li skrenuti prema Donjim Andrijevcima. O tome je pjesma.

Zemlja hrasta, zemlja mraka 

Tuđa sela i gradovi, svjetla u dubini krajolika
Iza zastora lusteri od kristala, od imitacije kristala
Putovi na koje skrene sitni auto onoga koji živi ondje
U tmini njegov je zavičaj, gdje Hegel i Swedenborg, Plotin
I Heraklit Mračni ispune prazninu onih koji autoputom plove
I ne skrenu nikad, i ništa osim svjetla u dubini
Izvjesno im nije, ovo je zemlja hrastova, govorim
O tome znam iz škole, ovo je zemlja mraka, u njoj jedan je grob
Nikad ga vidio nisam, kao što hrast prepoznao ne bih
U grobu je mladić, pedeset i dvije godine leži, u uniformi
Okupatorskog vojnika, ali okupatorski vojnik nije, on pjeva
Otkako je Banja Luka postala, moj ujak devetnaest godina star
U uniformi okupatorskog vojnika, u zemlji hrastova leži
On čita knjigu o Budinu životu, u knjizi ostavlja jedan hrastov list
Knjiga je stigla s viješću o njegovoj smrti, list
Pedeset i dvije godine star danas je mrtva uspomena, tuđa sela
I gradovi, svjetla u dubini krajolika, kroz zemlju hrastova
Nosi me autoput, u mraku jedan je grob, u grobu skelet
U okupatorskoj uniformi leži, deset sam godina stariji
Od duše što ga je činila, otkako je Banja Luka postala
Takva tmina za mnom nije ostala, Buda i hrastov list, i moji stari
U grobovima svojim svjetlijim od ovog, svaku će tugu
Stići njena smrt, nijedna od smrti starija nije, svaku će zemlju
Obasjati aurora, nijedna zemlja kao ova nije

Povod za ovo razmišljanje „u procesu“ je jedno moje antiuputstvo (br.89), od pre petnaesetak godina, inspirisano posetom Rijeci, Guvernerovoj palači i tamošnjim  pričama o kratkotrajnoj Kvarnerskoj Republici (1919-21) i njenom vođi Gabrijelu Danunciju, piscu, avanturisti i diktatoru nekih od likova Hugo Prata. Podstaknut, pročitao sam roman „Danuncijada“ Viktora Cara Emina, u kome koristi pojam „kronisterija“ da označi, vrlo uspešno pisca sa hiperaktivnim političkim ekstremizmom. Odmah sam (kao i većinu antiuputstava) nešto zapisao, pijuckajući kafu na velikoj terasi Guvermerove palače, odakle je nekad Danuncio držao svoje gromoglasne govore. Da bi kasnije taj zapis prerastao u esej o odnosu pisca (umetnika) prema vlasti. Pri tom, pored kategorije Hronisterika, nametnule su se još dve – Tribun i Klovn. U podudaranjima kao i raznolikosti (podtipovi) sa stvaralačkim i ljudskim sudbinama konkretnih autora, figura Hronisterika se nadograđivala i dopunjavala, Tribun je najkomotnije „legao“, dok su se u ohrabrujućim prijemima kategorizacije neprestano provlačili upitnosti da objasnim pisca Klovna. Glavna nesaglasnost je bila što oznaka „Klovn“ ima urezano usko tumačenje koje ga stavlja često u cirkuski kontekst „smešnog čoveka“, iako je njegovo značenje u mojoj podeli na tri glavne kategorije pisca, puno kompleksnije. Pokušavao sam da pojasnim pisca (umetnika) Klovna preko palete sposobnosti koje su mnogo dublje od onih koje se podrazumevaju (često nepravedno!) pod cirkuskom osobenošću zabavljača. Figura Klovna ne bi smela da se jednostavno, još manje jednostrano tumači. Njegovi stavovi i ponašanje prema socijalnim i političkim izazovima savremenosti nisu onako oštri i radikalni kao kod Hronisterika (sa čijim od nekih njegovih osobenosti, u zavisnosti od istorijsko-političkih okolnosti se mogu odlikovati i pojedini klovnovi), niti proročki kao kod Tribuna, ali kod većine pisaca klovnova prepoznaje se osećaj pravde, humana nit kao dokaz njihove ljudske (nesavršene) prirode. Ipak, i pored mojih nastojanja i argumenata, postepeno sam shvatio da u imenovanju „Klovn“ postoje slabosti koje ne mogu da opravdam, pa sam zato rešio da ga zamenim prihvatljivijom i odgovarajućom figurom – Nomad. 

Inače, dok sam pisao esej „Tribun, Hronisterik, Nomad“ kao da sam se vratio u vreme dok sam radio na novelama „Ona voli Čehova“ i „Zvirkalo“. Okupira me dugotrajno (što nije slučaj s kratkim prozama, pa i sa esejima); trebalo mi je vremena da ga razvijem, da ga doterujem i sad, kad još uvek nije završen, želeo bih: „T.H.N.“ kao uvodna ključna proza u knizi da potvrdi moju sklonost ka oslobođenoj, oglednoj, ali i nemirnoj, nespokojnoj misli, koju osećam kao važnog saveznika u mom pisanju. Ali, s druge strane, ta ubrzana misao je i moj suprostavljenik – lomi zamišljenu kompoziciju na odlomke, fragmente koji narastaju i žure da zažive sami za sebe, kao samostalne završene skice nezavršene celine. Tako i u ovoj knjizi, početni esej „T.H.N.“, i sam otvoren, inicirao je da ga spojim sa nizom srednih eseja, neki od njih pisani paralelno sa „T.H.N.“ (na primer, „Tribun Tolstoj“), a neki mnogo ranije (kao „Nomad Aco Šopov“). Od nekih, pak, zamišljenih ogleda, kao onom o Hajnrihu Hajneu, jednim osobitim hronisteričnim autorom, ostadoše par razbacanih rečenica, da bi bio zamenjen kraćim tekstom o Sviftu. Nisam napisao ni planirani deo o tribunu Andriću, hronisteriku Kišu i nomadu Crnjanskom (mada sam učestvovao u zbirnim knjigama posvećenim neospornoj književnoj vrednosti njihovih dela).

Pa ipak, iako se knjiga na neki način razvijala neplanski, pokušavao sam da održim elan početne, suštinske zamisli i kompozicije. Zato dajem prednost eseju pred naučnom studijom, jer se u njemu misao kreće slobodno, pa zaskita, umnožava se, i otuda, želeo bih, da zaliči na prozu. Tribun, Hronisterik, Nomad su moćne figure koje su omogućile, energizovale to kretanje.  

Advokat se baš zauzeo oko mene i sve čini da me predstavi što nenormalnijim, ali kaže da ne sarađujem dovoljno. Nije zadovoljan mojim neprihvatanjem uloge neuračunljive osobe, a on bi da svu odbranu zasnuje upravo na tome. Da dokaže da „nisam sposoban da kontrolišem svoje postupke i da u stanju razdraženosti reagujem krajnje agresivno“. On se, vidim, trudi da mi to kaže na stručan, pravnički način, da tu priču lijepo upakuje u meni ne baš razumljive riječi, ali kad sve skupim, saberem i oduzmem, jasno je da me hoće prikazati kao običnu životinju. Ili me on, možda, zaista tako i vidi, ne znam. No, iskreno, sasvim mi je svejedno što on o meni misli i kako će da me brani. Postavljen je, rekao mi je, po službenoj dužnosti jer drugog advokata niko nije tražio. Da je Mirsad ovdje, da nije bog zna gdje na okeanu, znam da bi on doveo najboljeg i najskupljeg branioca, ali bih ga ja od sveg srca molio da ne troši pare uludo. Meni ne treba advokat, ne treba mi psihijatar, i za sudiju me baš briga. Ja hoću nekoga ko zna da mi kaže kako izgleda tijelo devet dana nakon što iz njega izađe duša. I gdje ta duša ode, luta li zbunjena, izgubljena, ili se zna njen put nakon što napusti svoje toplo stanište? Gdje, – i to bih da mi neko kaže – na kom dijelu tijela crvi otpočnu svoju gozbu i kada sve to prestaje? Kada će od Suade ostati samo prah?

Devet dana je proteklo otkad su me doveli u ovu praznu sobu, a puna je nedjelja da je Suada pod zemljom i ko zna reći kome je gore? Nju i da hoće niko ne može da pita, a mene mogu, ali ih baš i ne zanima mnogo. Oni bi, i sudija i advokat, detalje, baš tako kažu, sve sitnice koje se tiču ubistva. I ja im pričam, sve im kazujem mirno i opširno, jedino me svaki put žacne kada izreknu riječ ubistvo. Ja jesam usmrtio tu ženu, to ne sporim, ali mislim da nisam ubica. Ubistvo je, kako ja to razumijem, kad se to namjerno i svjesno čini, kada se želi nestanak nekog bića, a ja sam samo htio da Suada pusti kosu moje sestre Meme.

Iako sam već jedanaest godina nepokretan, od Suade sam prvi put čuo da sam bogalj. I da je Mema ludača. Nazvala nas je tako, grubo odvlačeći iz moje sobe svog sina Armina, govoreći mu što će kod nas, šta on tu radi ’kod jednog bogalja i ludače’. Tako je rekla, a znala je vrlo dobro naša imena. I hajde da joj oprostim što je mene tako nazvala, neka, iako je to ružno, no u kolicima sam i očigledno je da ne mogu da hodam, ali po čemu je zaključila da je Mema luda? Zato što ne govori, zato što je preplašena, što je visoka, što na svaki šum trza mršavim tijelom onako lijepa, krupnih, vlažnih očiju? Zar zato?

Armin je svakodnevno dolazio kod mene, u moju sobicu na spratu kuće, a odmah za njim ulazila je i Mema. I onda smo se nas troje bez riječi gledali. Moja sestra i ja blago smo se smješkali prateći njegove kretnje, a petogodišnji dječak, naš novi komšija, zagledao nas je ozbiljnim, skoro strogim pogledom, pa zavirivao u svaki ćošak sobe. Iako je bio moj stalni gost, uvijek bi našao nešto novo da pametnim očima ispita. Nije ništa zapitkivao, niti dirao, sem ponekad moj durbin, koji je stajao na pragu prozora umotan u bijelu meku krpu i kao magnet ga privlačio. No, nerado sam mu ga davao u ruke, vazda pridržavajući jedan kraj. Durbin je od mesinga, velik je i težak i može mu ispasti iz malih ruku, slomiti se, oštetiti, a što ću onda ja, mislio sam uvijek kada bi ga Armin dotakao. Otkad mi ga je brat od strica Mirsad donio sa jednog od svojih vijađa, durbin je dio mene. Moje treće, najveće oko.

Meni je moj Mirso svega s mora donosio i danima sam unaprijed mogao da predosjetim kad će doći. Iako se nikada nije javljao ni pismom, ni telefonom, iako je uvijek sve iznenađivao – mene nije. Ja sam znao, ja sam ga spreman čekao. Baš kao da sam ga mogao vidjeti durbinskim okom stalno uperenim u pristanište i bedem Starog grada. A on se iskrcavao u nekim sasvim drugim i dalekim lukama i stizao avionom, no svejedno, neko ili nešto bi mi s Pristana uvijek dalo znak. Nepogriješivi znak da dolazi moj brat, moj drug, smijeh i razgovor.

Imam ja i pravog brata što mi ga je rodila majka, ali kao da ga nemam. Nestao je već odavno: otkako je prije petnaest godina otišao u Ameriku, samo se u početku dvaput javio. Čuli bi povremeno od ponekoga da je živ, da ima porodicu, lijepu okruglu djecu sa Meksikankom, ali je on sve nas zaboravio. I neka je mene, nismo mi bili bliski, mnogo je stariji. Neka je, napokon, zaboravio i roditelje – nije on nikada bio dobar sin – ali zašto Memu?! Kako je mogao nju da zaboravi, kako je mogao njoj da se sve te silne godine ne javi, da ne poželi da je vidi, da joj ne donese haljinu, čokoladu? Njoj, što je u ponoć budio da mu pegla košulju, što mu je prala kosu i mazala mu je orahovim uljem, kremala cipele, skrivala ga u prizemnoj sobi sa njegovom Sanijom, lagala roditelje da nije pijan slomio štekere… Njoj što je mjesecima za njim gorko plakala i nikada nije sasvim prestala.

Bio sam siguran da će se brat pojaviti kada se Memi desila nesreća i moj me predosjećaj prvi put prevario. Jer nije on Mirso pa da njegov dolazak mogu predvidjeti. Njega i njegove postupke niko nikada nije mogao da predvidi. Pa opet bio sam iznenađen što nije došao, jer sam znao da zna, da je čuo, da su mu kazali. A možda je i bolje što nije doputovao, jer se bojim da onda nesreći ne bi bilo kraja. Mislim da se toga i on bojao pa je, znajući sebe, riješio da stisne zube, ugrize se za ruku do krvi, razbije flašu, ode u pustinju i vrišti. Ili samo tiho plače, kao mama što do smrti nije prestala. Suze iz njenih očiju neprestano su tekle i ona je postajala sve manja i manja. Na kraju je nestala, otopila se sva i raznijele su je suze, pa nisam znao da li u tabutu išta ima osim bijelog platna, gledajući sa svog prozora kako je odnose.

Možda sam ja kriv za Meminu nesreću, jer je moja, na neki način, donijela njenu – ta me misao ne napušta, iako kažu da neko drugi umjesto nas slaže kockice. A složilo se da te rane jeseni ja dobijem kolica. Velika, teška i dobro očuvana – ova ista u kojima i sada sjedim. Ja sam sve do tada očekivao tablete iz Italije za koje su mi rekli da će začas očvrsnuti moje noge i da ću opet biti kao prije. ’Kao rukom’ trebale su te čarobne pilule da bace u zaborav pet mjeseci nepokretnosti i ležanja, ali one nisu stigle. Stigla su kolica u koja su me pažljivo posjeli i ja sam odjednom zaplovio sobom. Od zida do zida, od vrata do prozora. Smijao sam se, i Mema se smijala i imala rupicu na obrazu, a otac je sageo glavu i bez riječi izašao iz sobe. On uvijek tako: samo gleda, ništa ne progovara i izlazi pognute glave. Onda je Mema stala iza mene i gurala me, vozila, šetala po sobi, kružili smo, jurili i kao ludi se smijali. Bilo je divno, to popodne nikada neću zaboraviti.

Sjutradan smo Mema i ja izašli u šetnju. Ona je obukla svoju rozu haljinu sa sitnim cvijetićima i bijele sandale, iako je ljeto već prošlo. Ali to je bilo najljepše što ima i zaista je bila predivna. I ja sam bio, mogu slobodno reći, lijep. Jeste, baš sam lijepo izgledao u svom žutom džemperu, a za ostalo nisam mario, jer sam do pasa ionako bio prekriven ćebetom. Svi su se u parku smijali kada sam se šalio da je moja nevolja, zapravo, vrlo isplativa: ne moram trošiti na cipele i pantalone. Na lijevoj ruci imao sam sat, japanski, od Mirsada, naravno. S njegove prve plovidbe, od prvih zarađenih para. Moj Mirso se sjetio, on se uvijek sjeti. On misli na mene i sve čini da budem srećan i zadovoljan. I bio sam tog oktobarskog popodneva sa satom na ruci i srećan i zadovoljan, kada smo sestra i ja prošetali korzoom. Svi su se okretali za nama, prilazili da se upitaju i rukuju. Moji su drugari zagledali kolica, opipavali gume, klečali da vide kako to izgleda ispod, a ja sam im, ponosan, pokazivao mehanizam kočnice. Stali smo u parku i mnogo njih se okupilo oko nas. Mene su pitanjima i pogledima spopali moji školski i drugovi iz ulice, a oko Meme je na motoru kružio i izvodio svakojake gluposti Ćićo, sin bahatog kamenoresca s kraja grada. Imao je uvijek sve prvi: i auto, i čamac, i gliser, i moped, i… sve je imao. I moju Memu je tog popodneva poželio i nju je ubrzo dobio. Počela je izbjegavati guranje mojih kolica, željela je vani sama i mučila se kako da mi to kaže, lagala je i petljala. Mnogo sam lijepih sunčanih dana te jeseni preplakao sam iza prozora. Imao sam petnaest godina.

Samo pola godine ranije od mog smijeha i glupih šala nije se moglo proći mojom uličicom. Nikoga nisam mirno propustio, niti me ko mogao mimoići neprimjećen – bio sam carinik, tako sam svima govorio. No, sve mi se praštalo. Tek poneka primjedba i čuđenje kako sam ovakav ispao pored onako mirnih, nečujnih roditelja, te pokoja ljuća riječ i mnogo mog smijeha. U školi osrednji, ali me nije bilo briga, jer sam već odlučio da poslije osnovne odem na automehaničarski zanat. Vozila sam volio od malena i sve sam o njima znao. Serije, modele, tipove, šasije, motore… Začudo, nisam tada maštao o malom sportskom autu kao svi moji drugovi, nego o – kamionu! Svi su mi se smijali, bilo je i meni smiješno, ali je to bilo naprosto tako: želio sam da vozim kamion, kao otac mog druga Tina, koji je radio u Komunalnom. Ponekad bi nas provozao gradom svojom smećarom-zlatarom kupeći otpad i te vožnje nikada nisam zaboravio. Gledali smo prolaznike s visoka, nadmeno, osjećali moć i snagu dok smo se probijali zakrčenim ljetnjim ulicama a svi nam se sklanjali, topili se u vreloj kabini kao asfalt pod nama…

Moja kolica nemaju motor i ne huče, niti buče, samo ponekad nepodmazana škripe. Ali, iako sam već godinama u njima i dalje mogu da razlikujem zvuk motora svakog vozila, škripu kočnica i dahtanje auspuha, pa sam s lakoćom razaznavao ko je kada dovezao Suadu. Otkad je doselila u naš komšiluk nju je stalno neko dovozio. Najčešće njen poslodavac, gazda restorana u kome se zaposlila kao konobarica. Njega je brundavi mercedes naftaš najavljivao iz daleka. A bilo je kasnije i drugih i sve sam ih upoznao gledajući sa svog prozora i slušajući rad njihovih mašina. Ima sličnosti u ponašanju ljudi i njihovih auta, stvarno. Nevjerovatno je bilo slušati harmoniju koju je stvaralo potmulo brektanje dizel motora starog, žutog merdža i tihi, zadihani glas njegovog gazde, dok je ubjeđivao Suadu da ga pusti u njenu sobu, u prizemlju kuće mog prvog komšije Hašima, starog lukavca i pokvarenjaka. Nagovorio je svoju Nazu, pobožnu i smjernu, da uzmu podstanare jer im penzija ne izlazi, a ja sam odmah vidio zašto je primio Suadu. Otkad je došla on se svake večeri motao po dvorištu i nešto kao čistio i čeprkao i svaki čas prolazio pored njenog niskog, osvijetljenog prozora. Kad je nije bilo u sobi, stajao je kod kapije i čekao da se iza okuke pojave farovi auta koje je dovozi.

Meni nisu bili suđeni automobili i kamioni, nego kolica. To je tako, valjda, zapisano i nije se moglo izbjeći ili promijeniti. Jer da jeste ja tog majskog dana jednostavno ne bih otišao na kupanje. Niko me nije zvao, još manje tjerao. A i dan je bio vjetrovit i more hladno kao led. Ali, došla je maturska ekskurzija iz nekog velikog grada i ti momci su se mnogo bahatilii po našem šetalištu svojom odjećom i frizurama. Čim sam ih sljedećeg dana vidio na Skeli, naumpalo mi je da je pravo vrijeme da oni vide što mi mještani znamo. Bar mi u skokovima u more nisu ni do koljena, razmaženi mamini ljepotani. I skakao sam sa stijene ispod bedema u plitki zapjenjeni usjek kao i mnogo puta ranije. Malo je ko to znao i približno dobro kao ja. More je bilo moj teren: govorili su mi da sam istovremeno prohodao i proplivao. Gledali su me važni maturanti, gledale su me i njihove drugarice i ja sam letio nad stijenama. Onda sam – ne znam kako i zašto – ostao u mraku, a na površini mora pjena je pocrvenila. Ruke i lice su do ljeta ozdravili, ali neki mali komadić moje kičme nije. I neće nikada. Odavno sam prestao da čekam tablete iz Italije.

Ležao sam nepokretan mjesecima, a kraj mene je stalno bila Mema. Otac bi provirio, pogledao u mene i bez riječi, pognute glave, odlazio u svoju berbernicu. Ostajao je tamo sve duže i duže. Majka je neprestano plakala, pa nije ni ulazila u sobu, jer bi se tada rasplakali i mi, a ona to nije željela. Samo je po cijeli dan spremala i kuvala, pa dodavala Memi koja me hranila. I zasmijavala me, golicala, igrala se kašikom kojom smo oboje jeli, priređivala mi predstave – gegala se po sobi kao Čarli Čaplin. Kada sam se kupao uvijek bi me bar jednom iznenada polila pretoplom vodom, pa se zacjenjivala od smijeha. Moja sestra Mema, moja ljepotica tužnih očiju što je čekala svog princa, a dočekala zlog viteza. Koji je ubio u njoj smijeh, radost, sunce i vedar dan.

Trojica su je mučila i silovala danima. Ćićo je doveo svoje drugove i oni su je mrcvarili već izmrcvarenu. Gasili su cigarete po njenom trbuhu, urezivali svoja imena na njenim leđima, potpisivali svoje neobjašnjivo zlo. Sve su činili da pokažu koliko je ona bezvrijedna, ništa, a kako su oni veliki i moćni. Naročito Ćićo. Bio je glavni i to je uvijek iznova želio da dokaže. Bio je, kažem, glavni, a da to ni po čemu nije zaslužio: ni po izgledu, ni po pameti, spretnosti ili znanju, a i novca su neki imali više. Bio je prvi samo zato jer je tako umislio, a mi mu to zavidnim pogledima na njegova auta, glisere i motore, dopustili. On je, siguran sam, negdje duboko u sebi bio svjestan svoje prevare i bilo mu je neophodno da se svakodnevno nanovo našminka i maskira. Zato mu nije bilo dovoljno da za sebe ima Memu – svu, cijelu, potpuno predatu – želio je da to i drugi vide i znaju. Da može činiti sa njom sve što mu se prohtje, da može kad poželi po njoj gaziti, pljuvati i pišati. Da je do kraja može potrijeti i uniziti…. A ona ga je toliko voljela da je čak prestala da gura moja kolica, da me uplakana uplakanog ostavljala samog u kući i odlazila njemu.

Mirsad je tražio i našao u jednom stanu koji se zimi zaključavao. Ležala je na hladnom podu, bez svijesti, bez odjeće, sama. Policija, hitna pomoć, bolnica, majka, vriska, otac… a ja sam u svojoj sobi kraj prozora zaboravljen od svih. U kolicima. Vezan. Bezvrijedan. Sanjao sam te noći da izlazim iz svoga tijela i ostavljam ga u kolicima sparušenog kao izduvani balon, a ja lagan kao pjena, kao presvučeni leptir letim i slijećem na prozore trojice mučitelja. Nalazim ih u svojim sobama, u toplim krevetima mirno, spokojno spavaju i ja stojim nad njima, smijem se i smišljam kako da…. Probudio sam se ukočenih leđa i bolnog vrata oslonjenog o hladni naslon moje gvozdene stolice. Toliko sam želio da ubijem, da mučim, da uživam u gledanju patnje, maštao sam o tome, zamišljao i sanjao. Nadao sam se da će doći brat, pa će on sve što ne mogu ja, a onda opet mislio da je bolje da ne dođe, jer će patnja biti još veća kada bude uhapšen i zatvoren i ne bude kraj mene. Nije bio ni ovako, ali sam bar znao da je slobodan i, bio sam ubijeđen, srećan.

Ćića nije stigla ljudska pravda, nije osuđen i nije otišao u zatvor, ali izboden je, nekoliko godina kasnije, u tuči u nekoj lučkoj kafani na kraju svijeta. Ugušio se, čuli smo, u lokvi sopstvene krvi, na prljavom, popljuvanom podu. Njegov drug, zauvijek potpisan na Meminim leđima i duši, otišao je i niko o njemu ništa više nije čuo, a treći je, vječito pijan, ruglo za djecu na ulici. Jednog jutra osvanuo je ležeći polumrtav pod mojim prozorom. Prvi prolaznici su mu bojažljivo prišli, zagledali ga, pa kad su vidjeli da ipak diše, pridigli su ga i rekli mu da ide kući, da ga đavo nosi. Ako ga je pod moj i Memin prozor dovelo ono što ja mislim da jeste, ako ga je tu dovuklo nešto u njemu duboko skriveno, onda je on, ipak, među njima najmanje loš. A stigla ga je kazna mnogo teža nego onu dvojicu. No to, izgleda, neko po svome sređuje – mi se ne pitamo mnogo. Što nisam mogao ja, uradio je neko drugi. Prsti sudbine učinili su ono što nisu mogli moji. Ili su to, ipak, bili moji prsti… Ne znam ja koliko su istinite sve te priče o sudbini i nemam pojma ima li ona prste ili se to samo tako kaže.

Koji mjesec kasnije, mama je iznenada ostala bez suza. Lice joj se jednog kišnog popodneva najednom osušilo i ona je iste noći umrla. Otac je gledao u zid i ćutao, a i Mema je bila bez glasa. Nisu plakali, ništa, a ja sam cijelu noć stajao kraj prozora, zurio u mrak i čekao da svane. Dan je drugačiji, ima otvorene oči, a ja volim svjetlost, mislio sam, nadajući se da ću se ujutro probuditi i osloboditi se još jednog košmara. No nije to bio san. Bila je to sirova i surova stvarnost u kojoj nas je nesreća, treći put u istoj godini, nezvana posjetila i opisala svoj puni krug u mojoj kući. Tihoj, najtišoj kući u ulici.

Mema nije nikada više progovorila, otac je ionako samo ćutao, a ja sam htio da pričam, ali nisam imao sa kim. I onda sam dobio durbin i odjednom mi više razgovor nije trebao. Pogledao sam, prvi put, između krovova komšijskih kuća, usmjerio sam durbin u bedem Starog grada i u rupi između dva kamena ugledao – vranu. Crnu, nakostriješenu, ružnu… „Ah, nesretan je grad u kome je vrana glavna ptica“ – govorio je uvijek stari profesor. Nesretan sam ja kad pored tolikog šarenila na svijetu naciljam iz prve crno i ružno, a grad ima i drugih boja. I ja sam ih poslije gledao, upijao, slagao, miješao, ispirao, razmazivao… Kiša mi je razlivala blijedi akvarel, sunce sušilo tempere, a topilo ulje. Kapale su boje, curile i slivale se u moje oči, otekle i crvene. Ushićen gledao sam djecu kako bježe ispred talasa, strepio da ih ne odnesu, brojao sam sastanke i rastanke, ribarima pomagao gurati barke, nervirao se kako momci sve lošije skaču u more… Mema je stajala kraj mene i svojim krupnim, uvijek širom otvorenim očima gledala gdje i ja, pratila pravac durbina. Smješkala se kada sam se ja smijao, bila ozbiljna i puna strijepnje kada sam ja brinuo. Ne znam, te njene oči, nikada neću znati što su one mogle vidjeti, ali mi smo gledali zajedno. Ona i moj durbin.

Samo sam Suadu gledao bez durbina. Samo nju. Bila je uvijek u okviru svog niskog prozora, u bijelo okrečenom izduženom pravougaoniku. Sve ostalo, i ptice i ljudi, i oblaci i krovovi, i jedra i masline, bili su mi u krugu okulara. Ona je bila blizu, pod mojim prozorom, u osvijetljenoj sobi, raskriljenih zavjesa i nije marila ni za koga. Ja sam je gledao kada dolazi i odlazi, kada večera ili sjedi i drijema, a Hašim je vrebao njena presvlačenja i odlaske u kupatilo. Tada sam se povlačio, jer to nisam htio da gledam. Nije lijepo, to je njena privatnost, je li, a i što će mi!? Znam ja kako sve to izgleda, mnogo sam puta vidio. Drugari i ja smo se, davno nekada, voljeli motati po usamljenim plažama, gdje je bilo mnogo mladih obnaženih žena. Njihova je koža, bijela meka svila, blistala na suncu i ja sam je tada zauvijek upio i pohranio duboko u sebi. I što bih to sada bez potrebe dirao i budio: to samo boli, to vrijeđa, razdire i kida…

Mali Armin je svakoga dana ostajao sam i pazila ga je dobra nena Naza. Žalila je dijete i ćutke gledala za vrcavom Suadom, mašući glavom. Dječak nije više dolazio kod mene, jer mu je to majka zabranila, pa smo se samo nijemo gledali: on iz dvorišta, a ja iza prozora. Onda je Mema počela odlaziti kod njih i biti kraj dječaka. Netremice ga je gledala, smiješila mu se, htjela da ga zasmije, začikavala ga, golicala – njega ozbiljnog malog mrguda. A čim bi predosjetila dolazak njegove majke, čim bi se začuo zvuk automobila u našoj uličici, Mema je žurno istrčavala i u jednom bi se dahu uspentrala stepenicama i stizala do mene, do moje sobe. Stala bi tada kraj prozora i, ne trepćući, posmatrala Suadu i njenog pratioca. Jednom je Suada iznenada pogledala u naš prozor i, prije nego smo se uspjeli skloniti, vidjela nas zagledane, pa nas je ružno opsovala. Krenula je u kuću, onda je zastala, osvrnula se još jednom i pogledala nas s neskrivenom mržnjom u očima.

I kada je Armin otišao, kada je po njega došao otac i odveo ga, Mema je nastavila da ide kod nene Naze. I da ponekad ulazi u Suadinu sobu, kada nje nema. Vidio sam jednom kad je pretrčala kraj otvorenog prozora, baš kao da se krije. Učinilo mi se, umorne su mi oči, mislio sam, što će moja sestra u toj sobi. Čudio sam se što i kod Naze ide, a ne kod Suade. A onda je je jednog dana, isto onako hitro i tiho, pretrčala ispred vrata moje sobe i sad već nije bilo sumnje da je to ona. Učinilo mi se da je oskudno odjevena, što nije bilo uobičajeno, jer ona se preda mnom nije otkrivala. Iako smo stalno bili zajedno, jeli jednom kašikom, posipala mi kad se kupam, pomagala mi da odem u klozet, ja nju nikada nisam vidio obnaženu. I nisam odolio: pogurao sam točkove, prišao vratima i provirio u polumračni hodnik. Moja sestra je stajala ispred ogledala u vešu koji nije bio njen. Na našem štriku nikada se nisu sušile čipkane crne gaće i isti takav grudnjak, to Mema nije nosila. A sada ih je imala na sebi, na svom mršavom bijelom tijelu i ogledala se sa svih strana. Okretala se pred ogledalom i usta su joj bila razvučena u meni nepoznat osmijeh. Vratio sam se svom prozoru pažljivo gurajući točkove unazad da me ne čuje, uzeo sam durbin i uperio ga ka pristaništu gdje je upravo pristajao veliki, bijeli brod.

Bila je subota poslijepodne i duvao je ludački jugo, kada je Mema, tresući se kao prozorska okna, uletjela u moju sobu. Stala je ispred mene usplahirena i zadihana, ruku priljubljenih uz tijelo kao vojnik i nije me gledala u oči. Bila je u Suadinoj kratkoj, crvenoj haljini! Stajala je ukočena i ni osvrnula se nije kada je za njom u sobu utrčala Suada. Zgrabila je za nadlakticu, okrenula je prema sebi i svom snagom je udarila po licu. Vrištala je izbezumljena, govorila joj da je ludača luda, odvratna nakaza i da je ostavi na miru. Da joj ne prevrće po ormaru i da ne dira njene stvari, da ne oblači njen veš. Naušljaće je vašljivica vašljiva, vikala je, prenijeće joj neku boleštinu, bolesnica uboga. Udarala je po glavi, ramenima, rukama, a Mema je samo dahtala, gledala u nju okruglim očima i nije se pomjerala. Uspravna, nepokretna, s rukama opruženim niz tijelo, ukočenih šaka. Tako je stajala i kada je Suada zgrabila za kosu i htjela da je polegne na pod. Uspjela je samo da joj izvije vrat, da joj spusti glavu, ali su je Memine oči bez treptaja neprestano pratile pogledom radoznalog djeteta. Podigao sam ruku u kojoj sam stiskao durbin. Suada je u trenu zastala, lice joj se zgrčilo i ona me začuđeno pogledala, pa je polako, pažljivo, kao da bira gdje će, pala na pod. Povukla je za sobom i Memu i njih dvije su jedna preko druge ležale pod mojim nogama, a ja sam preneražen gledao u durbin iskrivljen pri vrhu i bez stakla. Slomio sam ga, gotovo je sa mnom, sada je sve gotovo – kovitlalo mi se u glavi. Onda se Mema pomjerila, pridigla glavu i naglo, kao da se brani, odgurnula Suadino tijelo. Uspravila se i prislonila uz zid. Gledala je u mene, pa u nju, dirala je svoju lice, otresala haljinu, čupala končić s poruba… Kroz Suadinu kosu tekao je tanki crveni potočić i slivao se u baru u kojoj su već tonuli njeno uho, desna nozdrva i usne.

Devet dana gotovo ništa nisam jeo i volim što je tako, jer još nisam imao potrebu da odem u klozet. Kod kuće sam sve naučio, na sve se navikao, a ovdje treba iznova. Nisam se ni kupao, nije mi niko ponudio, a i da jeste ne znam kako ću to bez Meme. Nije mi svejedno jer ja sam naučio na čistoću, a sada me sve svrbi i stalno mi se čini da nešto gmiže po mom tijelu. Tako i sanjam da su mravi svuda po meni, pa se užasnut probudim i onda do jutra mislim na Suadu. Vidim velike bijele crve kako joj izlaze iz ušiju i ulaze u očne duplje, mile po njenim zdravim zubima, gnijezde se u dugoj kosi. Već nema stomaka, vide se rebra, a njene bijele, krupne dojke su izbrazdane i izbušene…

Onda ujutro dođe onaj nadobudni advokat i smišlja kako da preveslamo tužioca i sudiju. Moj prijatelju, mislim se, radi ti to zbog sebe ako ti koristi, a moja kazna će – svejedno koliko mi sudija odredi – trajati sve dok od Suade ne ostane samo pepeo i prah.

Atentat u Beogradu ili kako smo saznali za zločin nad Armencima

Sutradan, u srijedu 9. ožujka, u 11 sati i 17 minuta pali se crveno svjetlo na raskrižju ulica Generala Ždanova i Bulevara revolucije u Beogradu. Službeni automobil turske ambasade drugi je ili treći u redu. Četiristo metara niže zgrada je ambasade, automobil se zaputio prema Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove. Žurno mu, s dvije strane ulice, prilaze dvojica mladića, jedan pokušava razbiti desno stražnje staklo. Ne uspijeva. Drugi puca u vozačko staklo i ranjava vozača. Prvi puca u čovjeka na stražnjem sjedalu. Puca dvaput: jednim metkom ga pogađa u rame, drugim u sljepoočnicu. 

Sve ovo traje jedva tri, možda i četiri sekunde, nakon čega dvojica mladića, sada već atentatora, počinju trčati. Prati ih vika ljudi. Jedni znaju što se dogodilo: dvojica koja bježe pucala su u auto zaustavljen na semaforu! Drugi ne znaju ništa, ali i oni viču, i oni se daju u trk. Mijenja se dinamika ulice, mijenja se dinamika jednoga beogradskog kvarta, preobražavaju se prostor i vrijeme, a prizori svakodnevice najednom urastaju u povijest, onu veliku koja još uvijek ne sluti značenje događaja, i onu malu u koju se smrtno pogođenog čovjeka na stražnjem sjedištu i lakše ranjenog vozača, te dvojice mladića koji sad pokušavaju pobjeći, pa trče ulicom grada koji ne poznaju, uključujemo i mi ostali, koji u tom času, dan nakon Osmoga marta, ne znamo što se dogodilo, ali uskoro ćemo saznati, na popodnevnim i večernjim vijestima i u sutrašnjem novinama, a događaj će se, u vremenu koje je nailazi, mijenjati, transformirati i nadrastati sudbine svih aktera i ono što se doista dogodilo, pa se pretvarati u mit i u metaforu. Tako će ući u naše misli i u jezik, kao što metak ispaljen iz pištolja, nakon što probije kost, prolazi kroz čovjekov mozak, lako i meko, te ga pretvara u nešto drugo.

U tom trku niz Bulevar, pa prema Tašmajdanskom parku, sudjeluju građani, već mnogo njih. Miješaju se s onima koji nailaze s druge strane, dio su dinamike druge ulice i kvarta, i ne znaju što se događa, pa postaju statisti u nekom drugdje započetom ratu. Negdje tu je već i milicija? Ili milicije nema? Građanin – kasnije će biti rečeno: milicioner izvan dužnosti! – vadi pištolj iz džepa civilnog mantila, trči i puca s mjesta na kojem je danas predstavništvo Air Serbije, a u to vrijeme bila je tu poslovica JAT-a, Jugoslovenskog aviotransporta. Metak je Harutjuna Krikora Levonijana pogodio u leđa, oštetio mu dio kralježnice preko kojeg se pokret prenosi u donje dijelove tijela, pa je mladić ostao nepokretan ležati. Između trenutka u kojem je ispalio dva metka u čovjeka na stražnjem sjedištu i trenutka u kojem je zaustavljen u posljednjem koraku koji je u životu načinio nije moglo proći ni tri minute. Savršen je to primjer komprimiranja čovjekova subjektivnog vremena u životu: sve što se mladome Armencu, državljaninu Libanona, u životu važno dogodilo, odvija se u vremenu između trenutka u kojem grabi pištolj i puca u čovjeka na stražnjem sjedalu i trenutka u kojem zbog metka koji mu raznosi živac, i s njime nit saznanja o vlastitim nogama, pada na beogradski asfalt. Metak kojim je pogođen doslovno ga je pokosio, tako da je licem tresnuo o asfalt. Sedam zuba bilo mu je izbijeno, koji su činili protetički most, načinjen dvije godine ranije kod nepoznatog stomatologa u Bejrutu. Mladić je bio pri svijesti, krv mu je tekla iz usta, nešto je govorio. Jedan od svjedoka u istrazi tvrdi da je na čistom srpskom rekao: “Neću i ne mogu više.” Drugi svjedoci kažu kako je na engleskom rekao da je Armenac koji izvršava pravdu. Nijemi radoznalci skamenjeni nad njim stoje, ne znaju tko je ni što je, ali dotrčavaju oni koji znaju što se dogodilo, i počinju ga šutirati nogama. Spašava ga čovjek u mantilu, autoritativan, jednom rečenicom i gestom razmiče gnjevnu masu. Čučne uz mladića, i papirnom maramicom uzima pištolj koji mu je ispao iz ruke. Ništa mu ne govori, a što da mu i kaže kad ga je on upucao. Kako se osjeća taj čovjek, je li ponosan, što će misliti u vremenu koje nailazi? Ovo je 1983, ali što će o svemu ovom taj čovjek, koji je iz džepa izvadio pištolj i pucao na atentatora, misliti 1991?

U tim trenucima, dok leži na asfaltu, ustvari na kockama popločanom okretištu tramvaja broj 6, Levonijan je u tri minute svog života učinio sljedeće: smrtno je ranio turskoga ambasadora u Beogradu Galipa Balkara, koji će umrijeti dva dana kasnije, u 17 sati i 20 minuta po beogradskom vremenu, u petak 11. ožujka, jer će mu, kako je precizno navedeno u medicinskom izvještaju, “nakon kirurške intervencije uklanjanja metka, mozak nastaviti otjecati, a žile pucati, sve do konačnog smrtnog ishoda”. Nakon toga, već se na doslovno prvom koraku bijega sudario s domaćicom Zoricom Zolotić, koja umjesto da mu se sklanja s puta, ili da bježi glavom bez obzira, raskrilila se poput kakve superjunakinje, sve da zaustavi čovjeka koji je upravo ubio drugog čovjeka. Levonijan tad puca – što će njegova obrana na suđenju pokušavati da ospori! – ali metak samo okrzne ženinu glavu. Dovoljno da ga ona pusti, i da Levonijan pretposljednji put u životu potrči. No, dok ga prate povici “ubiše čoveka! držite ubicu”, ispred ulaza na adresi Bulevar revolucije 34, natrčava na Slobodana Brajovića, šezdesetjednogodišnjeg umirovljenog pukovnika JNA, s posljednjim radnim mjestom načelnika Vojnoizdavačkog zavoda. Brajović odguruje od sebe unuka, kojeg je izveo u šetnju, i Levonijana u trenutku kada je protrčavao pokraj njega lovi oko pasa, a prolaznik Milivoje Nikolić grabi ga u isto vrijeme za ruku s pištoljem. Čovjek koji bježi uvijek je barem dvostruko jači od onih koji ga gone, pa se atentator uspijeva izboriti, i ispaliti još jedan metak. Od tog će metka umirovljeni pukovnik Brajović ostati nepokretan u donjem dijelu tijela. Levonijan nakon toga pretrčava na drugu stranu Bulevara, prema parku, i biva pogođen. U te tri minute u koje biva komprimiran život jednoga dvadeset i trogodišnjeg mladića iz Bejruta, potomka pobijenih i protjeranih Armenaca, u njegov život i sudbinu bivaju nerazmrsivo i zauvijek upleteni životi i sudbine ovih ljudi: četrdesetsedmogodišnjeg Galipa Balkara, po zanimanju pravnika, rodom iz Istanbula, kojem je Ministarstvo vanjskih poslova bilo jedini poslodavac u životu, a mjesto ambasadora u Jugoslaviji, na koje je imenovan dvije godine ranije, prvo ambasadorsko mjesto i vrhunac diplomatske karijere; domaćica Zorica Zolotić, o kojoj nećemo ništa doznati, osim da je po tvrdnji iz optužnice postupala s viškom junaštva u gesti, dok se po riječima obrane slučajno našla na Levonijanovom putu, ali i na putanji metka koji je ispalio netko drugi; umirovljeni pukovnik Slobodan Brajović, kojeg je Levonijan učinio nepokretnim nepunu minutu prije nego što će i sam ostati nepokretan; pukovnikov unuk, kojemu ne znamo ime; milicioner izvan dužnosti, kojemu također ne znamo ime, koji je pucao na Levonijana. To petero ljudi, zajedno s njime, čine jednu zajedničku intimnu i obiteljsku povijest, koja potraje tri minute plus cijeli preostali život. 

Drugi atentator, onaj koji je prvi pucao da razbije staklo na autu, pa je pogodio vozača auta, uspio je pobjeći. Uhvaćen je istoga 9. ožujka, malo poslje 19 sati, u Novom Sadu. Bio je brži, okretniji i snalažljiviji, imao je više sreće, bio je dvije godine mlađi, dvadeset jednogodišnji Rafi Aleksandar Elbekijan. Potrčao je prema Tašmajdanskom parku, gonjen od nekolicine razjarenih prolaznika. U jednom se trenutku okrenuo, pa je opalio, ne bi li ih rastjerao. Ali prasak metka ispaljenog iz pištolja usred vreve grada i vreve ljudskih živaca izbezumljenih i ponesenih onim što se dogodilo, ne znači ništa, ne uznemirava nikog. Nastavlja bježati, čini mu se da su gonitelji sve bliže i da ih ima sve više, pa ponovo pokušava pucati, ali pištolj se zakočio. Pokušava ga u trku otkočiti, pa se još jednom osvrće, i puca. U istrazi će reći da je htio pucati u zemlju, da zastraši progonitelje, ali metak se odbija i smrtno ranjava Željka Milivojevića, studenta strojarstva iz Inđije. Obrana će u procesu pred sudom insistirati da Elbekijan ni u kojem slučaju nije imao namjeru pucati u Željka Milivojevića, a onda i da njegov metak Milivojevića nije ni pogodio. 

Pri Milivojevićevoj obdukciji, naime, sudska obducentica Snežana Veljković čini grešku, pa u protokol unosi da je projektil izvađen iz tijela ubojenog bio promjera 7 milimetara. U žalbi koju će nakon osuđujuće presude pisati Vrhovnom sudu, odvjetnik Srđa Popović – valjda i najčuveniji odvjetnik jugoslavenske epohe – naglašava da kalibar 7 milimetara ne postoji, ali da zato postoji vrlo blizak kalibar 7,65. A upravo tog kalibra je pištolj Crvena zastava, koji je dio službenog naoružanja jugoslavenske milicije. I metkom upravo tog kalibra ranjen je drugi atentator. Srđa Popović Vrhovnom sudu predstavlja verziju prema kojom je Željka Milivojevića slučajno pogodio isti onaj milicioner izvan službe. Ako slučajno nije on, onda je pucao čovjek koji istraga nije ni pokušala identificirati, a pojavio se niotkud i sjeo za upravljač ambasadorova automobila, te je obojicu ranjenika odvezao u bolnicu. 

Popović je insistirao da je nemoguće da obducent načini toliku grešku da umjesto kalibra 9 milimetara – koji su ispaljivala obojica atentatora – u svom vještačenju prepozna kalibar 7,65 milimetara. Još je nevjerojatnije, tvrdio je advokat, da tu grešku upiše daktilograf. Doveo je u sumnju i iskaze vještaka iz beogradskoga SUP-a, koji su, protivno zakonu, balističko vještačenje proveli bez naloga istražnog suca. Ovim je obrana insinuirala da su lažirali postupak da zaštite kolegu koji je ubio čovjeka. Vrhovni sud odbio je argumente Srđe Popovića, uz ovakvo obrazloženje: “Ako se pošlo od pretpostavke da je obducent pogrešno izmerio prečnik projektila ili upisao pogrešno 7 mm umesto 7,65 mm, takvom prečniku nikako ne bi odgovarala dužina projektila od 15 mm što je obducent takođe konstatovao, jer je to skoro istovetna dužina ’duge devetke’, a projektil 7,65 mm kako je objasnio veštak, dužine je 11,7 mm.“ 

Sumnja je, međutim, ostala. Je li studenta strojarstva Željka Milivojevića, koji je, zajedno s drugima, nastojao životom obraniti načelo prema kojemu se na ulicama jednoga grada ne smiju ubijati ljudi, i ne smije se pucati u auto čiji putnici čekaju pred crvenim svjetlom, ubio milicioner, koji je izvan dužnosti pokušavao voditi računa o javnom redu i miru, ili ga je ubio Rafi Aleksandar Elbekijan, mladić iz Bejruta, kojeg je s Harutjunom Krikorom Levonijanom združila zajednička ideja, pa su vođeni njome došli ubiti turskog ambasadora u Beogradu? Bilo je to vrijeme u kojem nitko zapravo nije imao problem s tim što milicioneri izvan dužnosti naokolo šetaju naoružani. Heretično bi bilo i misliti o tome. Između milicionera koji s pištoljem u desnoj i papirnom maramicom u lijevoj ruci kleči uz čovjeka kojeg je ustrijelio, i štiti ga od pravedničke mase koja bi ga linčovala, i građana te zemlje, golem je jaz. Njegov svijet i naš svijet vremenski su razdvojeni, i tek će se 1991. na šokantan način spajati. 

Vozač turskog ambasadora zove se Necati Kaya. Premda je naoružan golemim teškim magnumom, ni jednog se trenutka ne maša oružja. Lakše je ranjen, smrtno uplašen, zavukao se ispod upravljača i čeka da sve ovo prođe. Čuje zvukove koji dolaze od ranjenog ambasadora. Progovara li smrtno ranjeni čovjek? Krklja? Vođeni rasturenim živčanim sustavom, mišići mu se refleksno stežu i otpuštaju? Što se čuje u tom autu? O čemu misli Necati Kaya u svome smrtnom strahu, koji će ga trajno diskvalificirati za posao vozača štićene osobe, ali koji je, taj njegov strah, savršeno prirodan, mnogo bliskiji i shvatljiviji od tog bijesa, junačenja i strke slučajnih prolaznika, od reakcije milicionera u civilu, od junaštva djeda koji ostaje trajno nepokretan usred šetnje s unukom, jer je usred svoje mirne i tihe penzionerske svakodnevice doživio svetu objavu Sutjeske i Neretve, imperativ vlastitog žrtvovanja. Necati Kaya, koji će nakon svjedočenja na suđenju atentatorima iščeznuti iz povijesti i naših života, tako da ne možemo ni naslutiti što se s njim dalje zbiva, proveo je lijepo vrijeme služeći u turskoj ambasadi u Beogradu. Vjerojatno je naučio nekoliko domaćih riječi, konobari po kafanama na Skadarliji vjerojatno su ga po naški zvali Nedžad, vjerojatno je imao svoj dućan u kraju, svoje prodavače na pijaci… I onda je svega toga nestalo, a on je u velikoj povijesti i u izvještajima o atentatu jedini ostao ispod razine događaja. Nedostojan svoga magnuma 357. Ali jedini kojeg ćemo četrdeset godina kasnije do kraja razumjeti i suživjeti se s njegovim reakcijama. Na suđenju će, nesretnik, reći da nije posegnuo za revolverom da ne ugrozi slučajne prolaznike.

Onaj tajanstveni drugi milicioner izvan dužnosti, koji će ih obojicu, ambasadora i njegova vozača, njihovim automobilom odvesti u bolnicu, morao ga je pomaknuti na suvozačko mjesto. Morao mu je nešto reći, praviti se da ne primjećuje njegov strah i te suze koje će ga u očima još uvijek žive Jugoslavije trajno osramotiti, učiniti nedoraslim vlastitom spolu, eliminirati iz toga nevjerojatnog, teško opisivog epskoga muškog svijeta Beograda u pretpodnevnom satu, 9. ožujka 1983, u kojemu su se i domaćice držale kao antički heroji, a samo je on, nesretni Nedžad, bio nejunačna pizda.

Suđenje atentatorima većim je dijelom održano u prostorima zatvorske bolnice. Levonijan je, naime, ostao nepokretan pa nije mogao ući u sudnicu. Optuženi su izbjegli smrtnu kaznu: Levonijanu je pri donošenju presude uzeto u obzir trajno sakaćenje, zbog kojeg prema važećem zakonu smrtna presuda nije ni mogla nad njim biti izvršena. Elbekijan je, pak, u trenutku izvršenja djela bio mlađi punoljetnik – nije još bio navršio dvadeset jednu godinu. (Kao i Gavrilo Princip, skoro sedamdeset godina ranije…) Sud mu je kao olakšavajuću okolnost priznao i to što je psihijatrijskim vještačenjem ustanovljeno “da je emocionalno nezrela ličnost, labilne i egocentri-

čne afektivnosti te da je bio puki izvršilac volje prvookrivljenog”. Obojica su kažnjeni istom, maksimalnom, kaznom: dvadeset godina zatvora i trajnim progonstvom iz Jugoslavije nakon izdržane kazne. Prvostupanjska presuda donesena je na prvu godišnjicu atentata: 9. ožujka 1984.

Čudan je bio način na koji su se branili: dok je Elbekijan neprestano svu odgovornost pokušavao prebaciti na druga u zlodjelu, Levonijan je, onako nepokretan, pred istragom, a zatim i pred sudom, predstavio bajku o sebi. Elbekijan je govorio da ga je Levonijan poveo na izlet u Europu, da bi mu tek u Beogradu predstavio razloge zašto su tu došli, a Levonijan je za sebe već pri prvom ispitivanju rekao da je bogati vlasnik restorana i noćnog kluba u Bejrutu (od oko 400 kvadrata), a kroz Beograd je naišao putujući za Belgiju. Zastao je da se odmori, i slučajno je tu, na Bulevaru revolucije, ugledao tursku zastavu istaknutu na zgradi. Vidio je da je to ambasada. Tada ga je stigla misao „o  onome  što  su Turci učinili nama Jermenima, o onome što smo mi učili u istoriji, što uči svaki mladi Jermenin, odnosno o čemu razmišlja svaki mladi Jermenin, o čemu se ispevaju pesme.“ I onda je, vođen gorkom poviješću svoga roda i naroda, umjesto da nastavi prema Belgiji, okrenuo nazad za Atenu, gdje je u jednom kabareu od nepoznatih ljudi kupio pištolje, koje je zatim prokrijumčario u Beograd, i sakrio ih ispod sjedala u podrumu disko kluba, preko puta hotela Moskva. 

Kasnije je mijenjao iskaz, pritisnut Elbekijanovim svjedočenjem, pa je rekao da im je oružje i novac donio neki nepoznat čovjek, s kojim se on sastajao u caffeu hotela Moskva. Elbekijan, pak, priznao je da se već u Bejrutu učlanio u nekakvu armensku organizaciju, u kojoj je bio i Levonijan. U Bejrutu se, priznao je na kraju i to, spominjao nekakav atentat, ali on nije imao pojma kakav. Nije znao gdje ni zašto idu kada su letjeli iz Bejruta za Atenu, pa iz Atene u Budimpeštu. Zapravo su bili smješteni u Novom Sadu, jer im tamo na recepciji nisu tražili da predaju pasoše…

Obojica su, dakle, lagali, a laži bile su im istovremeno uznemirujuće naivne i nevine, i nerazmrsive. Levonijan je, pripovijedajući bajku o sebi, uspijevao sačuvati identitet trećeg čovjeka. Možda je doista istina ono što je predstavio u zaključnom svom iskazu: dan prije atentata, na sam 8. mart, dok su preko Terazija promicale drugarice s hladnim trajnama, u šanel kostimićima, s crvenim karanfilom u ruci, umotanom u šuštav plastični papir, treći je čovjek Levonijanu predao dva pištolja španjolske proizvodnje, tipa Star, kalibra duga devetka. U vrijeme atentata, izjavljuje Levonijan, treći čovjek stajao je ispred JAT-ove poslovnice, otprilike tamo gdje je bio i milicioner u civilu koji je Levonijana upucao. U ovom detalju, koji je, kao i sve drugo možda izmaštan, nešto je čulno i ganutljivo: čovjek koji ga je mogao spasiti, čovjek koji je mogao samo blago odgurnuti čovjeka koji puca, pa se lako opravdati gužvom, nije učinio ništa.

Između 1972. i 1992. proizvedeno je 217.682 pištolja ovog modela. Star Bonifacio Echeverria bila je čuvena baskijska manufaktura malog oružja, osnovana 1905. U stečaj je otišla 1997, u vrijeme kada su širom svijeta masovno propadale tvornice njezine veličine. Gdje su na kraju završili pištolji iz kojih je pucano tog 9. ožujka? I što policija radi s oružjem kojim je počinjen neki zločin?

Obrana dvojice armenskih atentatora u Jugoslaviji 1983. bila je, iz niza razloga, vrlo osjetljiv advokatski posao. Najprije, bio je to jedini atentat na nekog diplomata, i jedina politički inspirirana likvidacija nekoga stranca u povijesti Jugoslavije. Zemlja je imala dobre odnose s Turskom, koji su održavani i u vremenima u kojima su turske vlasti sustavno progonile tamošnje, inače prilično brojne komuniste. O armenskom progonu iz 1915. godine, za kojeg je gotovo sasvim zbrisana zajednica od dva i pol milijuna ljudi, uglavnom okupljenih oko Armenske apostolske crkve, dakle katolika, u našim se novinama, uglavnom, nije govorilo. Kao što se, uostalom, o tome nije govorilo ni u novinama diljem zapadne Europe. I malo kome je, osim potomcima prognanih Armenaca koji su bili najaktivniji i najglasniji u Francuskoj, bilo u interesu da se Turke i turske vlasti uznemirava pričama o tim strašnim događajima koji su se odvili u sjenci Velikog rata. Nije pretjerano ustvrditi da je europsko, a naročito jugoslavensko sjećanje na stradanje turskih Armenaca bilo svo to vrijeme čuvano između korica jednoga vrlo uzbudljivog i dobro napisanog romana. Njegov autor je Franz Werfel, bečki židovski pisac, rodom iz Praga, dijarist u čijem je dnevniku jedna vrlo ganutljiva epizoda posvećena tamnovanju i mučeništvu mladobosanskog atentatora Nedeljka Čabrinovića, iz kojeg ću jednog dalekog dana, nakon što postanem pisac, posuditi frazu za naslov: “nezemaljski izraz njegovih ruku”. Werfelov roman, u originalu objavljen 1933, nosi naslov “Četrdeset dana Musa Daga”. Njezin srpskohrvatski prijevod tiskan je u dva toma, 1954. i 1955. godine. Izdavač bila je sarajevska Svjetlost, prevoditelj s njemačkog Stevan J. Milović. Kao urednik oba toma potpisan je čuveni bosanski pisac jevrejske teme, i čuveni pisac Bjelava i Sepetarevca, Isak Samokovlija. Na zalistu drugog toma, uz ostale podatke, stoji da je knjiga “štampana u Štamparskom zavodu ‘Tipografija’, Zagreb”, te da je “štampanje završeno januara 1955.” Malo je vjerojatno da je Samokovlija u rukama držao drugi tom “Četrdeset dana Musa Daga”, jer je umro 15. januara 1955.

Ovu neobičnu, epski raskošnu i vrlo potresnu knjigu započinjem čitati neutvrdivog dana, mjeseca ožujka 1983. Nakon što su se već nekoliko dana po novinama, na televiziji i na radiju širile krajnje šture, strogim i neodređenim administrativnim jezikom sastavljene, vijesti o atentatu na turskog ambasadora, Nona je odnekud iz drugoga reda police s knjigama izvukla “Četrdeset dana Musa Daga”. Viđao sam ta dva sveska, ali ranije me nisu privlačili. Ne sjećam se kojim mi je riječima preporučila Werfela. Uopće ne mogu zamisliti što je rekla. Mojoj Noni, Olgi Rejc, ne bi na um palo da pokuša opravdati ili obrazložiti ubojstvo jednog čovjeka. U osveti je prokletstvo, pogotovu u onoj nasumičnoj. A zar svaka osveta nije nasumična i zar je uopće moguće osvetiti se nekome tko je tvojim bližnjima jednom davno učinio zlo? Osvećujući se, čovjek obično ubije nekoga bližnjeg, ili samoga sebe. Galip Balkar dvojici je armenskih mladića mogao biti otac.

Ali svejedno, postojao je neki razlog zašto je pomislila da bih trebao pročitati Werfela. Možda je taj razlog bio banalan: da čitajući nešto što mi je ona dala shvatim da nisam pokusao svu pamet ovoga svijeta?

Turski zločin nad Armencima u godinama pred beogradski atentat pomalo ulazi u europsku svijest. Dijelom i zato što su sedamdesete i osamdesete vrijeme rađanja žive svijesti o genocidu i o likvidaciji cijelih naroda i njihovih jezika (s turskim je Armencima nestao i njihov jezik, koji se dijelom razlikovao od istočnoarmenskoga, kojim se govorilo u današnjoj Armeniji…), a dijelom je svijest o ovom zločinu bila posljedica konfiguriranja političkih odnosa Zapada i Turske. Na kraju, u rađanju svijesti o zločinu važnu ulogu odigrali su širom svijeta umjetnici armenskog podrijetla, ali i armenski demonstranti i atentatori. Koliko god Levonijan i Elbekijan djelovali tragično neozbiljno, njihov je zločin u Jugoslaviji doveo do neočekivanog uozbiljenja u odnosu i saznanju o Armencima i armenskom pitanju.

Zanimljivu je ulogu u tome odigrao i drugi advokat u obrani na suđenju atentatorima, Veljko Guberina. On je u opširnoj žalbi republičkom Vrhovnom sudu vrlo podrobno izložio pripovijest o stradanju Armenaca iz 1915, i o posljedicama koje to stradanje ima po porodičnu, kulturnu i političku svijest današnjih Armenaca. Vrlo je zanimljiv bio i odgovor Vrhovnog suda: “I po oceni  Vrhovnog suda Srbije nije bilo nužno izvoditi i dokaze predlagane tokom postupka i žalbama, kojim bi se, po stavu žalilaca, dokazala stradanja Jermena i nepravde koje su im kroz istoriju činjene i koje se čine, budući da je bitno subjektivno uverenje optuženih u vezi tih okolnosti. Nema sumnje da optuženi duboko veruju u istorijsku prošlost svog naroda te kako im se na teret ne  stavlja  krivično delo vezano za motiv, koji bi bio obeležje dela, suvišno bi bilo posebno utvrđivati i te činjenice.” Doista bile bi ljekovite ove riječi da ih se jugoslavenski svijet u cjelini, kao i svaki pojedinačni narod i republika u tom svijetu, držao godinama koje su nakon ovoga uslijedile. Nije bitno što se doista dogodilo 1915, smatrali su suci Vrhovnog suda Srbije, nego je za procjenu počinjenog djela bitno što su atentatori osjećali i kakvim su mislima bili vođeni 1983. godine.

Tokom marta brojni čuveni vanjskopolitički komentatori u beogradskoj Politici, Vjesniku i ljubljanskom Delu pišu važne feljtone, kronike i komentare o turskom zločinu nad Armencima 1915, i o njegovim refleksima na naše vrijeme. Kao da najednom više ne vode računa o jugoslavenskim državnim interesima u Turskoj i u svijetu, ili su doista novine postale toliko slobodne da se može na takav način pisati. Šestog dana po atentatu, 15. ožujka, u tjedniku Danas izlazi tekst Mihajla Ničote, o kojemu će se u službenoj Informaciji Saveznog sekretarijata za inostrane poslove od 18. ožujka ovako govoriti: “U članku, između redova provejava simpatija prema jermenskim teroristima i neka vrsta opravdavanja i objašnjenja da se njihove akcije učine razumljivim.” Uprava za štampu SSIP-a ocjenjuje da je ovakvo pisanje izrazito štetno, te da je autor posve prešutio “da je atentat bio usmeren protiv dobrih jugoslovensko-turskih odnosa”, kao i to da Jugoslavija “bezrezervno osuđuje svaki terorizam”. Ovo posljednje je, naravno, bilo savršeno tačno. Jugoslavija je, doista, bezrezervno osuđivala svaki terorizam, kao što će ga, uostalom, četrdesetak godina kasnije osuđivati Europska Unija, Sjedinjene Američke Države ili Hrvatska. Problem, koji će se pokazati nerješivim, u tome je što svaka zemlja ili svaka vlast sami za sebe određuju što jest a što nije terorizam, tako da ni 1983. ni 2023. nije postojala država ili vlast koja nije “bezrezervno osuđivala svaki terorizam”.

U vrijeme atentata državni vrh SFRJ, predvođen predsjednikom Predsjedništva SFRJ Petrom Stambolićem i saveznim sekretarom za inostrane poslove Lazarom Mojisovim, u Indiji je, na Sedmoj konferenciji Pokreta nesvrstanih. O događajima u Beogradu obaviješteni su tajnom službenom depešom, u kojoj, pored ostaloga, stoji da je jedan od dvojice atentatora teško ranjen u pucnjavi s “našom patrolom milicije”. Neobično je da se milicioner za kojeg se u novinama govori da je bio “izvan službe”, koji iz džepa kišnog mantila vadi pištolj, u službenom izvještaju tretira kao dio milicijske patrole. Ali 1983 je, i mi živimo u čudnoj zemlji, pa ćemo, ako se ne iselimo negdje daleko, zauvijek živjeti u takvim čudnim zemljama, u kojima se istina o nekim događajima, čak i u tajnim službenim depešama, uvijek prilagođava pripovijesti, a ne stvarnosti onoga što se zbilo. Jugoslavija je zemlja iz fikcije, i možda nikad nije postojala.

Dan kasnije, u četvrtak, Konferencija nesvrstanih i dalje traje, a drugu Stamboliću na stol dolazi novi telegram, upućen njemu lično. U tom telegramu član Predsjedništva Jugoslavije Lazar Koliševski, zajedno s “ostalim drugovima”, predlaže da se Željku Milivojeviću, poginulom studentu strojarstva, i Slobodanu Brajoviću, postradalom umirovljenom pukovniku JNA, dodijele ordeni narodnih heroja, “da bi se time istakla podrška opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti”. Ne zna se zašto ovaj prijedlog na kraju nije prihvaćen, ali ukazom Predsjedništva SFRJ ovako su podijeljena odlikovanja sudionicima ovih događaja: ambasador Galip Balkar posmrtno je odlikovan Ordenom jugoslavenske zastave s lentom, Željko Milivojević posmrtno Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, pukovnik u penziji Slobodan Brajović Ordenom jugoslavenske zvijezde s lentom, dok je neimenovani pripadnik milicije odlikovan Ordenom za hrabrost. Vijest je objavljena u beogradskoj Politici, 18. ožujka. Republika Turska je Milivojevića i Brajovića odlikovala Zlatnim medaljama časti s lentom, a neimenovanog pripadnika milicije Medaljom za hrabrost. 

Nisam ni slova zapisala otkad je Mrvica umrla. Mrvica je psom bila, i kao svaki pravi pas lutalica, više je sigurnih smrti preživjela. Zato je ova posljednja bila tako neočekivana. Prolaze januar, februar, mart, brzo kao i naše šetnje. Ona je vođa čopora, uličarka, što svoju volju ima, naredbe prečuje i sve napravi po svome. Takve je teško preboljeti. Ona najbolje poznaje skrivene putove, šumarke kad se pozlate, napuštene derutne kućice i u njima nepozvane putnike namjernike. Prema takvima je samilosna kao netko koga je rođena mati napustila. Njena njuška nepogrešivo očaj registrira. Kuće koje se pred drugim organizacijama nisu otvarale, pred Mrvicom bi popustile. Zavlači se pod rukave, pod suknje, u kutove gdje su ostaci hrane. Imamo direktne uvide u prehrambene navike. Neke su konzerve iz Grčke dospjele.

Sada su takve šetnje otužne, jer drugi pas očekuje moje odluke. Stojimo, na poznatim uzvisinama, a nju pogledom tražimo. Zabasamo do jedne kuće na osami gdje se može tako lijepo, na miru, za psom plakati. Tamo gdje me jednom odvela jer je mimo svih putova, oku zaklonjena, sama i nepovjerljiva.

Kuća je stara šeperuša, privremeno i povremeno konačište za putnike namjernike. Postala je sastavni dio našeg itinerara, u njoj je uvijek bilo očajnika. Jedno je visoko stablo tu, i gnijezdo ptice sa širokim rasponom krila. Vrata ulazna, brižno izrezbarena, iz vremena kad je ono sporije otjecalo. Ona su još uvijek gosposna, sve je drugo krnjavo i žalosno. Zemljani zidovi, vjetrom prošupljeni. Kao gnijezda ptica. Zatvaramo vrata pred naletima pahulja, padaju od sile i studeni. Voda kaplje iz česme, ostaci vatre na zemljanom podu. I sedam braće labudova. Kroz rupe u zemljanim zidovima svjetlost jarka probija. 

Jedan labud u zemlju pogleda. Ime mu znači Sudbina. Pitam ostale kako je. Sudbina je sramežljiva, ništa više od toga. U glavi se ponavlja: “a sada poleti koliko te duša nosi”, tako bi nas roditelji po nešto u žurbi poslali. Pratim vrludanje njegova pogleda, strašna se misao pričinja, kao da gledam pogled već obješena čovjeka. Možda mi se samo priviđa, jer našli su jednom tako mladića nepoznata, NN migranta, kako to inače u njihovoj smrti biva, nepoznata i nebitna, kako o tankoj niti visi u jednoj bosanskoj šeperuši.  Ne čuje on moje molitve, nego na rastanku u kosu me poljubi, zadnji je put tako mater poljubio pa iz Afganistana otišao. Sad nek poleti koliko ga duša nosi. 

I tako eto stojim pred tom kućom ničijom i svačijom, gnjilom i raspalom i prebirem po sjećanjima koliko smo samo lijepe mladosti ispratile. Nešto smo zajedničkih riječi naučili, sasvim dovoljno da bismo se jedni drugima u tom uzaludnom trudu divili i smješili. 

Nekako sa smrću Mrvice promjenila se i ruta migranata. Više nisu tako česti na sjeverozapadnim granicama. I to se već duže pripremalo kao i smrt njezina, samo što mi to nismo primjećivali. 

Sad ih neki drugi ispraćaju ili neprimjećuju. Sad se na rijekama utapaju. Drina, Sava. 

U kampovima polupraznim se šuškalo, to je zima, duga zima, duža od Mrvičina odsutsva. Proljeće se prizivalo. Jer nemoguće je da kamp prazan ostane, kad se toliko u njega uložilo. Nemoguće da nam jaje zlatne koke izmiče. Nije praktično druge rute spominjati.

Sad se i krećem kampom Lipa poput Mrvice, i sve me živo zanima. Od mesžida do detencije par je koraka. Mjesec je Ramazana, posti se. Ezan poziva na molitvu, od gola brda se odbija i u kamp sabija.

Marokanci mi pokazuju umjetnost pripravljanja hrane, tanžine. Crtaju granice jedne nove geografije, gradove na jugu koje ne poznajem, sada po zvuku razaznajem Riš, Agadir, Tinzit, Tafraout, vijoravi kao zastava. Učim se jeziku nomada, Berbera, Amazira. Jezik slobodnjaka. Kada nekoga tako beznadno i naglo zavolite prvo mu jezik naučite. Jer izvan jezika ne postojite.

“Ovdje ćeš spoznati što znači prava nijemost: možeš govoriti, ali svijet neće odgovoriti na govor. I shvaćaš da je tvoja domovina tvoj jezik; njegove vrline i njegove mane tvoje su neodvojive vrline i tvoja mana; izvan jezika ne postojiš.” (Sergej Lebedev, Granica zaborava)

Opominju me: oni su ti problematični, od svih drugih najgori. Svejedno, u njuh se Mrvičin pouzdajem. Najčešće mirišem očaj, sjetu, muziku u gradovima, ostavljene ljubavi, nadu. Sve ostalo su demoni koje svi u sebi vakumiramo, samo smo daleko sretniji jer nisu u kamp zatvoreni, pa se eto nisu stigli istaknuti. 

Sve što sam o Maroku znala svodilo se na skitnje Zuke Džumhura. Dalje od velikih gradova, snijega nad Atlasom i ljubavi Berbera prema Sahari, mašta se nije rasprostirala. Sada je gledam direktno u oči, tu ljubav prema prostranstvima. Slobodi.

Razmjenjujemo riječi neke svakodnevne poput sutra, aska ili prekosutra, aska nouf. Važni su to dani u mjesecu, dani za odlaske i pozdrave. Kada prispiju u Europu, neće te nikako i nikada zaboraviti, nego ćete ugostiti. Sve, za samo par riječi samilosnih. Uče se nekim riječima mog jezika, jezika koji im više nikada neće biti potreban, osim tog kratkotrajnog sjećanja. Stajali smo, o lijepim i važnim događajima i ljudima pričali. Na tren smo bili bliski poput nekoga što se već dugo poznaje, ili na prvu prepoznaje.

Ponekad mi kažu da su malad, što je drugo ime za stanje u različitim nijansama, od melankolije do tjeskobe pa sve do depresije. 

Nije to neka utjeha, svejedno zamahnem na nebo, raskošno je od plavetnila, sunce je ljekovito, šume još nisu olistale, ali je tlo ljubičanstveno pod ciklamama. Baš kako bi rekao Srđan Sekulić, ljubičanstveno, nad skrivenim minama. Izgovaram i tu jednu riječ, neka je ponesu, makar u kratkotrajnom sjećanju.

Živi smo, ponavljam. Ponavljamo riječi, uče se mom jeziku, nikad im više, ni u jednom kraju neće zatrebati, ali inercijom pronalaska sebi slična čovjeka prihvataju ga s njegovim riječima. Mi smo psi lutalice, bez teritorija. Jedni drugima nemamo što oduzeti. Crtaju mi simbol svoje domovine. Amazir. Teritorij slobodnog čovjeka. Nema granica. Oni će, bijeli labudovi, daleko odletjeti. 

Tony Judt: Poslije rata, VBZ, Zagreb 2022.

Tony Judt britanski povjesničar, dijete je europskih Židova: otac Belgijanac, dalekim podrijetlom potomak litavskih rabina, mati kći emigranata iz Rusije. U njegovom slučaju okolnosti biografije i podrijetla iznimno su važne, jer je Judt specijalist za europsku povijest, naročito za povijest europskoga dvadesetog stoljeća. U njegove intelektualne i profesionalne interese, kao i u njegov stil, upisani su i mnogi autobiografski motivi i razlozi. Pišući o Europi, Judt doista kao da piše o vlastitom domu i sudbini. Pritom, Judtova povijest Europe postavljena je vrlo široko: pišući o nacionalizmima, ratovima, diplomatskim odnosima, revolucijama, društvenim promjenama i ideološkim modama i opsesijama europskih društava za našega vijeka, on piše o povijesti svakodnevice, kulturnoj i pop-kulturnoj povijesti, o povijesti europske porodice i njezinog načina života. Njegov je zahvat nečuveno obuhvatan, pa ćemo, recimo, u epizodi posvećenoj tačerizmu, sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, naći izvanredno upućen i zainteresiran, pritom i obiman ekskurs o punk muzici. Judtovi pasaži o filmu, književnosti i kulturnim običajima i ponašanjima ne samo da su zanimljivi, nego ponekad o duhu doba govore više nego takozvana velika povijest.

Knjiga “Poslije rata” (prijevod Petar Vujačić) jedna je od značajnijih i uzbudljivijih velikih knjiga, koje su u nas objavljene u proteklih tridesetak godina. Dok govorim velikih, ne mislim samo na njezin obim, nego više od toga na temu: “Poslije rata” nije samo “Povijest Europe od 1945.”, kako to piše u podnaslovu, nego je, više od toga, knjiga utemeljenja jednoga naraštaja, kojom se nastoji srediti, domisliti, objasniti ono što bismo patetično, ali ne sasvim pogrešno, mogli nazvati našim europskim domom. Premda je Judt bio američki profesor, premda je u mladosti bio angažirani cionist, politički i duhovno sasvim usmjeren na Izrael, on je od onih pisaca i znanstvenika, od onih ljudi kakvih je, na žalost, najmanje među europskim političarima, čija je obuzeta, gotovo i fanatična europskost temeljni njihov identitet i zaziv. Pročitati dva podebela, fizički teška toma knjige “Poslije rata” dug je čovjekov prema sebi i svojima. Istina, neće to biti jednostavno ni jeftino, jer je izdavač VBZ svoje dvije knjige zacijenio skandalozno skupo, upravo kao da ne dobiva nikakvu pomoć i subvencije od Ministarstva kulture, ili kao da se takvom cijenom gospoda žele bezobrazno nekorektno opernatiti: 600 kuna za dva toma!

Ono što bi današnjemu našem čitatelju moglo biti naročito interesantno u ovoj knjizi povijest je nastajanja Europske Unije. Judt političke procese prati pažljivo i prema javnim proklamacijama krajnje nepovjerljivo, baš poput kakvoga starinskog detektiva. I što je naročito važno, bilježi događaje s margine, izjave protagonista i antagonista, ponekad i slikovite anegdote. Pritom, on umije da istovremeno misli iz dvaju različitih konteksta: onog iz kojeg piše i u kojemu živi, te onog iz kojeg se nešto zbiva. Veliki je pisac u najliterarnijem, gotovo pjesničkom smislu, tako da ova knjiga ima živu atmosferu beletrističkog djela. Recimo, Kurt Schumacher, poslijeratni čelnik njemačkog SPD-a, jedan od rijetkih dosljednih njemačkih antinacista, koji je praktično svo vrijeme Hitlerove vladavine proveo po logorima, iz kojih je izašao fatalno narušenog zdravlja, bio je duboko skeptičan prema razlozima i formama europskog ujedinjenja. Rekao je da će ta europska zajednica biti “konzervativna, kapitalistička, klerikalna i u vlasti kartela”. Danas, to čitajući pomišljate, vjerojatno, da je Schumacher praotac današnjih lijevih radikala, pseudo-marksista i crvenih biciklista i salonskih mrtvih puhala, ali grdno griješite: Kurt Schumacher komuniste je nazivao “crvenim nacistima”, “fašistima ofarbanim u crveno”, a ne bi se baš moglo reći ni da je bio ponesen marksističkim idealima niti bilo kojom formom lijevog kolektivizma. Ali isto tako Kurt Schumacher bio je smrtni neprijatelj onog i onakvog kapitalizma zbog kojeg će na kraju svih krajeva i biti stvorena ovakva Europska Unija. Smisao politike i društva nije u stvaranju preduvjeta za neometano bogaćenje kapitalističkih korporacija. Kurt Schumacher, antinacistički mučenik Europe, umro je 1952, prije nego što su i stvorene institucije koje danas upravljaju prosperitetnijim dijelovima Europe, kao i ovom našom sirotinjom. A Europska Unija je, doista, “konzervativna, kapitalistička i u vlasti kartela”. Jedino što se ne bi moglo reći da je i klerikalna.

A Schumacher u Judtovoj knjizi zauzima samo jednu malu epizodu…

Toni Džat: Koliba sećanja, Čigoja štampa, Beograd 2011.

Ova knjiga, na žalost, nikad nije prevedena u Hrvatskoj. Tony Judt započeo je s pisanjem kada je već bila zaključena njegova profesionalna karijera povjesničara i kada je pomalo, na težak i mučan način, napuštao ovaj svijet. Bolovao je od Lou Gehringove bolesti (ALS-a), iz mjeseca u mjesec bivao je sve nemoćniji, i pisao je svoju intelektualnu autobiografiju, koja je u značajnoj mjeri bila i povijest bolesti. “Koliba sećanja” moćna je, na neobičan način ohrabrujuća knjiga, o kojoj sam pisao u jednoj Subotnjoj matineji. Tekst možete pročitati u nekoj od mojih esejističkih knjiga, ali i na www.jergovic.com.

Mi i Tony Judt

Hrvata, Hrvatske i Jugoslavije u “Poslije rata” ima malo. Titu i njegovom razlazu sa Staljinom i Sovjetima posvetio je možda i najzanimljivije retke. O ratovima u bivšoj Jugoslaviji piše mnogo, ali samo korektno i ne pretjerano inspirativno. O zločinima iz Drugoga svjetskog rata, naročito onim ustaškim, ispisao je nekoliko faktografski izrazito netačnih redaka. O tome je u Expressu već pisao Josip Mlakić. Napisao je da su ustaše pored Srba i Židova ubijali i Muslimane. Nigdje, naravno, ne piše da su Muslimani, tojest muslimani, bili ustaše, niti da su muslimani, rame uz rame s katolicima, klali u Jasenovcu. Ovaj detalj i ne bi bio toliko iritantan – svjedočio bi tek o tome koliko smo nevažni i mi i naša povijest – da trag ove svinjarije ne vodi prema jednome britanskom povjesničaru, tobožnjem ekspertu za naše krajeve, inače bošnjačkom i SDA lobistu, koji je, eto, svojim brabonjanjem uspio zagaditi ovu veličanstvenu knjigu.

Nikada nigdje neće biti sakupljeni, katalogizirani i arhivirani svi radovi Andrije Maurovića. Kada bi to uopće bilo moguće, nastao bi zanimljiv i pomalo bizaran muzej svakodnevice i dizajna dvadesetog stoljeća, koji bi izlagao artefakte u rasponu od boce sa šljivovicom prepečenicom i kutije s kavovinom, kako se na našem jeziku nazivala lažna sirotinjska kava, načinjena od ječma, preko turističkih prospekata i plakata Dubrovnika, Dubrovačkog primorja i Konavala, do propagandnih plakata nekoliko različitih država i državnih režima, uključujući i plakate koji promiču pranje ruku i prevenciju teških zaraznih bolesti. Njegov crtež povezuje nekoliko epoha u našem stoljeću, i čini kontinuitet jednoga nevjerojatnog i gotovo nečuvenog ljudskog vijeka. Pritom, što god bi Andrija Maurović crtao, bilo je prepoznatljivo. Nije se trudio prikrivati autorstvo, preobražavati se u druge i drukčije autore, nekako biti manje prisutan. Crtao je i oslikavao omotnice ili korice za stotine, možda već i koju tisuću knjiga, u rasponu od roto-romana i takozvane šundliterature, što se prodavala na kioscima, do najnovijih dijela svjetske književnosti, te europskih i svjetskih klasika, i na svakom su tom crtežu prepoznatljivi njegovi način i poetika. Ekspresivna lica, vazda u nekoj drami, u snažnoj emociji; prizor s vrlo snažnim narativnim potencijalnom, kao fragment neke nekonvencionalne freska; bujne žene, snažnih fizionomija, dinarskog i mediteranskog tipa; sredovječni i postariji muškarci, široko osmjehnuti ili s grčem životne tegobe, mržnje, straha; i taj vječni, tako maurovićevski dojam nekoga čudnog i čudesnog dokumentarizma. Katkad, to je samo varka, iluzija kakvu je u stanju stvoriti autentični crtači genij, ali vrlo često na najskrajnutijim Maurovićevim ilustracijama, u drugom i trećem planu neke njegove sporedne sličice, otkrivaju se detalji stvarnoga, precizno interpretiranog, dokumentarno donesenog svijeta. Imao je on tu neobičnu i sveobuzimajuću strast crtanja onog što je vidio, i što mu se u pogled usjeklo, vođenja svojevrsnog intimnog dnevnika u javnom prostoru i u artefaktima grafičkog dizajna. To je u njegovih gledatelja i čitatelja stvaralo senzaciju neusporedive životnosti svega što je obilježeno genijem Andrije Maurovića. Plašio sam se njegove naljepnice na boci sa šljivovicom. Bile su mi tri-četiri godine, i vidio sam da je na toj sličici stvarni čovjek, koji bi mogao s nje sad zakoračiti u našu sobu…

Bio je neodgojen i neobuzdan dječarac, pravi izdanak jedne epohe. Ali umjesto da postane revolucionar, anarhist i atentator, umjesto da ispaljuje metke u carske grudi, Andrija Maurović upisao je u Zagrebu školu za slikare. I na toj školi, na žalost vrlo konzervativnoj, zadržao se fatalno prekratko. Osim što je bolje crtao od svojih učitelja – što je ozbiljan problem nejakoj postpubertetskoj pameti – nije podnosio školsku disciplinu, koja mu je branila da se naokolo bavi ilustratorskim radom. Osim što je bio neobuzdan, bio je tad i siromašan. A slika je, dobar crtež je, tih dvadesetih vrijedio više nego što će ikad više vrijediti. Napustio je školu, crtao kao lud i zarađivao grdne paresine. Osim što je bio tako silno talentiran, Andrija Maurović bio je jedan od onih umjetnika – ima takvih među piscima, slikarima, kompozitorima; ustvari ima ih među artistima svih fela – koji neprestano imaju takvu navalu ideja, da nisu u stanju stvoriti ni djelić od onog što im njihova divlja imaginacija nalaže. Crtao je danonoćno, i nije mogao dostići samoga sebe. Takav je bio u mladosti, u rana svoja stripovska doba, nakon što je kao tridesettrogodišnjak nacrtao “Vjerenicu mača”, svoj prvi strip, a ubrzo i “Trojicu u mraku”, strip koji će ga proslaviti i ozloglasiti među sveprisutnim pedagoškim sveštenstvom visoke kulture. Strip je u to doba smeće, ili nešto gore od smeća, strip je infantilni porok, napast neobrazovanih i neprosvijećenih. I to će strip ostati do kraja njegova života. Dobro je to Andrija Maurović znao kada je u sve ulazio, i dobro se kroz život s tim nosio. U malenoj i zaturenoj zemlji, u Jugoslaviji kraljevinskoj, pa titovskoj, da ono između ovaj put i ne spomenemo, nisi mogao postati ni Walt Disney, a ni – Mauroviću ipak bliži – Alex Raymond, nego si morao do kraja ostati marginalac, kvaritelj mladeži, opskurant, manijak iz parka…

Manijakalni, danonoćni rad, za koji je na kraju, tokom tridesetih, bio izvanredno dobro plaćen, bio je praćen jednako manijakalnim životom. Uništavao se alkoholom, nikotinom i lumperajem. Družio se, uglavnom, s novinarima i propalim umjetnicima. U vrijeme kada se Zagreb kao nožem dijelio na lijeve i desne, crvene i crne, napredne i nazadne, on je ostajao na margini, u podrumu i predgrađu, savršeno neosjetljiv na sve izazove povijesti. Imao je čvrsto tijelo, i nije se uspio ubiti takvim životom. Crtao je “Sablast zelenih močvara”, pa “Ognjem i mačem” po Henryku Sienkiewiczu i “Zlatarevo zlato” po Augustu Šenoi. Imao je i tu sposobnost, zapravo jednako rijetku i izuzetnu među filmskim i stripovskim autorima, da veliku epsku i nacionalnu književnost svede na slikovnicu. Strip je, još više nego film, intimni žanr, a velika epska naracija, narodna povijest, stradanje milijuna, išću riječi, riječi i samo riječi… Za Maurovića to nikada neće biti problem. Jednom sam, gotovo sramežljivo i uplašeno, jedne pijane hvarske noći, Alemu Ćurinu kao najveću svoju tajnu šapatom rekao da je za mene Andrija Maurović mnogo veći od Hala Fostera, i da je svaki njegov nedovršeni stripovski ep veći od Princa Valijanta. 

A sve što je Maurović u stripu radio, bilo je nedovršeno. To se, opet, dijelom tiče zemlje u kojoj je radio: crtati u Jugoslaviji ono što je on pokušavao crtati bilo je isto kao da je u Jugoslaviji pokušavao producirati i snimati holivudske spektakle. Ali to je dijelom i stvar njegovog karaktera i tog pretjeranog i mahnitog bujanja ideja. Da se rodio u nekoj velikoj zemlji, da je bio Amerikanac, Andrija Maurović započeo bi sve svoje serijale, koje bi zatim, kao produžeci jednoga velikog uma i talenta, nastavljali crtati drugi autori. Moj prijatelj Alem u tom je smislu najbliži Maurovićev srodnik. O tome bi također vrijedilo pisati…

Ono po čemu bi se, međutim, njih dvojica, Andrija i Alem, radikalno razlikovali jest držanje pred neprijateljem. Tu Andrija Maurović nije bio jak. Bilo je dana, mjeseci, možda i godinica za kratkog i krvavog postojanja NDH, koje bi u njegovoj biografiji najbezbolnije bilo zaboraviti. Kad bi se to moglo, i kada bi se zaboravljalo po diktatu. Premda je po prirodi svog dara i temperamenta bio anarhoidni ljevičar i svjetski čovjek, pokatkad se nije osjećao obaveznim prema onome što se oko njega zbivalo. Ili se plašio? Ili ga je vlastiti talent iskvario? Ili je povjerovao da ono što radi ionako ne vrijedi ništa, i da je sve to samo šund? Ne, ovo posljednje u njegovom slučaju nikako ne bi išlo. Previše je on bio gord i uvjeren da sam on u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj umije nacrtati konja u propnju… Da je imao manje sreće, mogao je u tom svom vrludanju kroz veliku povijest na kraju, a kraj je dolazio 1945, izgubiti glavu. Srećom po nas, nije je izgubio. Da jest, bili bismo siročad stripa.

“Grička vještica” kasni je Maurovićev rad. Ona dolazi na kraju svega, pomalo i kao logično životno, poetičko i duhovno zaokruženje. Crta je sa sigurnošću – “Grička vještica” grafički je najuredniji njegov strip, a Maurović nije uvijek previše polagao na urednost – ali je ne crta kao rutiner. Nikada on to neće postati. Koliko god crtao, Maurović nikada nije radio po automatizmu, nije stradavao od vlastite manire, nije proizvodio konfekciju… U “Gričkoj vještici” on je poput onih velikih majstora bluesa, koji ni u što više ne ulažu preveliku energiju, a stvaraju čuda. Pritom, sam predložak mu se fantastično ponudio. Zagorkin roman u nastavcima pripada vrhuncima trivijalne književnosti u nas, i umnogome je prilagođen masovnoj publici koja je u ta predtelevizijska doba još uvijek u stanju da vlastiti život imaginira kroz tekstove omiljenih roto-romana. Maurović tu okolnost koristi na način koji je zanimljiv, neočekivan, uzbudljiv: on priču uzdiže u visinu, čini je ozbiljnijom, stvarajući tako svojevrsni stripovski spomenik Zagorki. Njoj koja je prezrena u književnosti, on koji je prezren u umjetnosti, crta u prezrenom žanru stripa posvetu, koja izlazi na stranicama novina namijenjenim zabavi. Nije li i to neko čudo?

Vrijeme je da Maurovićevu “Gričku vješticu” konačno imam ovako cijelu i ukoričenu, i da je za dušu Alemu Ćurinu polako, iz noći u noć, cijelu iščitam, a da mi se pritom ne raspada u rukama…                           

Žene srednjih godina najbolje je
otpisati
o njima se niko ne sjeti pisati,
njima nema lijeka iz ordinacije
one spavaju bez zanimacije,
neobuhvaćene epikom,
one su niko,
one su degeneracija,
njih neće ni ražanj za odojke
(jer bog ih je kaznio kad im dade dojke
u vasioni u kojoj vlada
gravitacija).

Žene srednjih godina
ne zna niti rodbina
one su ugarci
koji ne definišu plamen,
njih se trpi
kao što Sizif trpi svoj kamen,
njima treba i zrak naplatiti,
jer ga zaludno troše,
one su estetski loše,
njihova koža smrdi na luk,
a njihov krik je tek stilski muk
koji preglasno odjekuje
kroz nepregledne daljine.

Žene srednjih godina rodile su neke gorčine
ili neko dijete,
a sada su kao one mutave starlete
koje se ne povuku s ekrana
nakon što su odglumile sve nužne poze,
i sve neuroze,
i skinule sve koprene,
takve žene
ne znaju kad je dosta,
one su fini instrument unutar mašine
koja je prosta,
one su otpisane
neopisane,
nisu u narativu,
nisu u pravu,
nisu važne,
žive u zaboravu,
žive budućnosti lažne,
žive nasuprot svih,
njih ne trpi ni stih,
zaudaraju na skrb za druge,
njihov jecaj objedinjuje sve zvuke tuge,
te žene srednjih godina, nikakve žene,
te meke stijene, kao kolač rasječene,
razdjevičene, zapečaćene, iskorišćene,
izmcrvarene, izopštene, izmučene,
i izliječene
od svih iluzija.

Neka idu u rupu iz koje su izašle,
i neka se poklope,
i neka ih potope,
strast je za mlade,
ljubav za lijepe,
i za one koji još uvijek u stomaku pokreću
žmarce,
a moć,
moć je, naravno, za muškarce
koji novac umiju
da oplode i skupe,
dočim,
žene srednjih godina više ne mogu ništa,
i ponašaju se kao da su glupe,
bivše ribe koje nikada neće postati ajkule,
nose debele noge,
nose ožiljke mnoge,
nose prkos sred oka
(za svako neodgovoreno pitanje),
i nose naočale za čitanje
koje čine da izgledaju kao foka
(a ipak misle da izgledom zrače),
žene srednjih godina
poslije ljubavi plaču najjače,
kao te foke,
taj plač je fina muzika
koju čujem kroz prozor automobila,
on protutnjava brzo
i kao da ima krila
koja su njima
odsječena.

Žene srednjih godina su prolupale,
one ni u koju sagu nisu upale,
one ne razumiju svoje stanje,
svaka umišlja da je indijska krava,
a svaku treba na klanje,
one su ludice,
njima baciti cijanidne udice
– neka se nahvataju,
i neka ih boli,
i neka
pocrkaju.

Žena srednjih godina svaka djevojka
postane sutra,
one žive u ilegali i unutra
u ilegali njihovo srce tinja
u ilegali srce veli
ne zna svinja šta je dinja,
tako vele
žene koje su ostarjele
i koje za milost druženja navodno moraju prositi,
žene koje kričavi karmin ne smiju nositi,
a koje ne žele sakriti svoje lice,
one su Herkulice,
one su oganj u snijegu,
te žene srednjih godina koje su u bijegu
od institucija,
i egzekucija,
i supstitucija
punokrvnog života,
te žene srednjih godina koje su kao vulkanska erupcija
koju nijedna sila ne uspijeva ugasiti

– te žene koje će te spasiti,
zmaj žene.

28.10.2022, Toronto

Kafanicu u kojoj je nastao opisani čvor svih narednih dana sam uporno zaobilazio, i kad sam bio sam i kad sam bio sa suprugom. Ona i dalje ništa nije shvaćala, ja sam i dalje krio istinu od nje, pekao se u čvoru sam, bez nje. 

Netko nas je često zaobilazio, usklađivao svoje korake s našim, bacao prema nama poglede, diskretnim okretima glave provjeravao je da li ga uopće primjećujemo. Kad god bi se uvjerio da je za nas nevidljiv, vraćao je poglede s nas na prostor ispred sebe i žurno nestajao. Trajalo je to dugo, trudio sam se ostati u istom stanju i kad mi se činilo da mi se smješka, da čeka kad ću biti sam, u novootvorenom El Retiru ili u Sanelinom San Remu. 

Napokon, dočekao je ono što je vrebao kao gladna vrana s grane stabla mrvice nečije hrane ispod njegove krošnje. Čim se supruga od mene odvojila i zaputila u Mercator, predahnuo sam na stolici za stolom u dvorištu Sanelina San Rema. Vrućina je bila i toga dana nesnošjiva, polovicu moga tijela pržila je prijepodnevna svjetlost, druga polovica bila je presvučena hladovinom od krova zgrade. Iznenada se i ona osvijetljena polovica uvukla u hladovinu, prekrilo ju je tijelo neznanca. Otkud je došao, ne znam; kao da je vrisnuo: 

– Pa, zar me nisi zapamtio? 

– Zašto bih te pamtio? 

– Stol do stola… Stalno sam u vas dvoje gledao… 

– Nisam to primijetio.  

– Je li to znači da si sve već zaboravio? 

 –Ništa ja nisam zaboravio, ali ne znam tko si. Neću da se ispovijedam neznancu.

– Ja sam onog dana kad si konobaru dao 50 KM sjedio kraj tvog stola, u onoj kafanici, dolje, sva je još uvijek u ružama. Obasjava je najranije sunce, gasi se u kasne popodnevne sate. 

– U onoj baraci, pola u drvetu, pola u staklu? 

– Do nje su frizeraj i prodavaonica voća…

–  Pa, što? 

– Čuo sam razgovor, vidio kad si iz džepa izvadio 20 KM i otišao vlasnici i konobaru za šankom od kojih me dijelio taj veliki stakleni prozor… Kroz staklo sam lijepo vidio da si napustio šank bez 50 KM. Nije ti ih vratio, zadržao je i onih 20 KM. 

– Jest. Neće se s njima obogatiti.  

– To si pokušao razmrsiti tek kasnije, sutradan, u rano jutro, nije ti to nikako išlo…

– Nisam bio siguran, plašio sam se da ne optužim nevina. Nisam bio spreman za priznanje supruzi da je sve samo moja greška… 

U tom trenu na vratima Mercatora, udaljenom od dvorišta Sanelina San Rema, pojavila se moja supruga, neznanac je naglo polovicu moga tijela predao svjetlosti. Dok se supruga približavala mome stolu, govorio je udaljavajući se iz dvorišta od mene: 

– Ona je tada bila zagledana u grmove ruža… 

– A zašto bježiš od nje? 

– Neću pred njom, možda pred njom taj događaj kriješ… Pedeset KM nije mala para, penzioneri nisu bogati ljudi. Da te ne odam. 

– A tko si ti?

-–Čim sam u onoj baraci od stakla i koječega saznao da si iz mog kraja, zakleo sam se da ću te bolje upoznati. Svratio si u nju sa suprugom samo dva-tri puta, kad si prestao, svi su se pitali gdje si. Ali, o tome kad te opet uvrebam sama.

Moj slijedeći susret s neznancem bio je u novootvorenom caffe snack baru El Retiro koji je bio bliži toj kafanici gdje sam svoj nerazmrsivi čvor stekao nego li Sanelinom San Remu. Bio je ondje i dok sam sa suprugom usporenim korakom prolazio kraj El Retira vodeći je prema frizeraju na Trgu ZAVNOBiH-a. Čekao me je ispod suncobrana na samom ulazu u El Retiro. 

– Vjerovao sam da ćeš ovamo svratiti, čuvam ovu stolicu samo za tebe. Od gostiju kafanice od stakla i koječega saznao sam da smo obojica pridošlice u ovom gradu. Ima nas u njemu i svakakvih i nikakvih, red je da se bolje upoznamo, nevezano za ono što ti se dogodilo, čiji sam bio očevidac. 

– A što te je to toliko zadeveralo, zemljače, pa si tako uporan? Odakle si? 

– Iz Posavine. Tvoj prvi susjed. 

– Iz Bosanske Posavine, valjda. A iz kojeg mjesta? 

– Iz mjesta Spaljeno. Iz obitelji Oprošteno. 

– Posàvljāk koji je i vrlo nasrtljiv. Posàvljāci nisu takvi. Vole šargiju i narodne bezobrazne pjesme… „Mala moja kad te stisne brale sletiće ti gaće na sandale“… Opuštanje uz bezobrazluk. 

– A ja volim saz i sevdah u pjesmi. Dušu pjevača i u tekstu i u glasu i u instrumentu. I onu „Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne“…

– Znači, tako. Bošnjak. Pa, i ja volim sevdah, zemljače.

Zašutio je, ja sam nastavio:

– Posàvljāci iz Bosanske Posavine nisu nasrtljivi i radoznali na tvoj način. Istina je, kad im prekipi, vade i čakiju iz džepa.

– Nisam od takvih, ni ovdje ni u zavičaju. A i Sarajevo je moj zavičaj. 

– Koliko i moj. 

– Puno je dobrih ljudi u Sarajevu, puno ih je i u našem zavičaju, ali i loših… Onaj mladić koji ti je drpio 50 KM i nestao, ni gazdarica one barake od stakla i koječega ne zna gdje je, dakako, spada među ove druge. Od njezinih gostiju sam saznao ʼko si i što si… Promatrajući tebe i njega kroz staklo prozora, čudio sam se zašto ne reagiraš, još se pitam jesi li to učinio ili nisi kasnije…  

– Nisam, niti ću. Zato što nisam bio siguran, plašio sam se da ne optužim nevina. Nisam bio spreman za priznanje supruzi da je sve samo moja greška…

Opet je zašutio, dugo sam čekao njegovu novu riječ. Bila je nekako neodlučna, drhtala je i tumarala u mraku svoje nesigurnosti.   

– A nije li… u tom tvom slučaju… da se ne uvrijediš… u pitanju i nešto posve drugo? Možda pred suprugom kriješ svoju senilnost… Bože, kako ti drhte ruke. Star si, kao i ona, što se toga stidiš.

– Molim? 

– U stvari, ti si samo dobar čovjek, u onoj baraci su prvih dana o tebi svi govorili tako, jedan je rekao da ne voliš ni da se spominje da si pisac, i da bi im bila čast da opet ponekad navratiš. I gazdarica se čudila što više ne navraćaš.. 

– Dobar čovjek, dobar… A što je u tome loše?

– Ništa. U onu kafanicu odem, uvijek u njoj nađem nekog sličnog sebi, najviše je ispičutura i pobjegulja od žena i kućnih poslova… Ja sam ondje isključivo samo promatrač, u njoj samujem, bez čašice promatram druge… Nisam oženjen, u tome sam na daidžu, zanima me i društvo tih ispičutura i pobjegulja.   

– Dobro je biti dobar čovjek. Čak i kad zlo praštaš lošima – to je dobro. Možda je to i najbolje, iznad svih drugih dobara najveće… Gotovo nedostižno.

– Ali, ako taj događaj još nisi opisao i svojoj supruzi, ako to i ne namjeravaš, onda je baš teško biti dobar čovjek na tvoj način… Mene je u ovaj novi zavičaj natjerao rat. Zatekao me kod daidže, taksiste na polaznom mjestu Studentski dom u Nedžarićima, samca, neženje. Kad ga je ondje, na početku rata, iznenada ubila granata, ni iz Sarajeva ni do Sarajeva se nije nikud moglo, ostao sam u njegovom stanu, postao vojnik Armije RBiH, ranjen tri puta. Vrijeme kad sam mislio da će moja samoća u njemu potrajati kratko, traje, evo, gotovo trideset godina. U samoći sam, evo, i ja ostario. Neženja kao i daidža. Svi moji u tuđini se zakopitili, jedni u Austriji, drugi u Švicarskoj, treći u Njemačkoj… Meni i danas u starom zavičaju sve živi od pepela i u pepelu. 

– Pa što ovdje radiš, od čega živiš? 

– Od vojne crkavice i tuge. Ponekad pomognem starijim od sebe u svom neboderu, svi mi se na tome toplo zahvaljuju… Meni to sasvim dovoljno, sloboda mi najskuplja i najpreča… Ušao i ja u starost, kažem, istražujem, proučavam, kao da tek upoznajem ovaj svijet. Nastojim se u njemu održati s dobrotom, zato stalno u sebi ponavljam dobro je biti dobar. Sve drugo bi me odvelo na krivu stranu.          

– Kao i mene. I istraga i priznanje bi me odveli od takvog puta da sam odmah reagirao, sve poslije ispričao supruzi… Odustao sam… Lijepo je praštati. I dobro je biti dobar. A nije mi loše biti ni u čvoru. 

– Zar stvarno nije? 

– Nije. U svakom pogledu dobro je biti dobar. 

– A i veliko je imati 50 KM za praštanje. Ja ih sa svojom vojnom invalidninom nemam.

– Neka je! Isplati se praštati. Slažem se s tobom, dobro je biti dobar, i spram svakog drukčijeg gubitka, to je dobro, zemljače. 

– Moje promatranje ljudi je mnogo jeftinije, a sloboda mi je najskuplja. Nju imam, stari zavičaj u njoj blijedi, novi me krijepi i jača. Puno je dobrih ljudi u Sarajevu.

Dolazak supruge iz frizeraja nas je i toga dana opet naglo razdvojio.