Pristojan, vazda prema svakome ljubazan, crtač zemljopisnih karata, nikad se nije ženio, niti je kakve rodbine imao, sam u stanu, sam i na poslu, u svom crtačkom ateljeu, bio je prljav čovjek.

Ne zna se kako je živio, je li se ikada kupao, je li ikada oprao ili na kemijsko čišćenje nosio svoja lijepa i skupa građanska odijela, ali nadaleko je zaudarao, tako da mu nitko ne bi prišao da s njim porazgovara ili da se rukuje, nego bi ga samo iz daljine pozdravljali, a on bi odzdravljao skidanjem svoga umašćenog šešira i naklonom dovoljno dubokim da u prolazu pomisliš kako je duboka i sadržajna njegova ljubaznost i kako bi s ovim čovjekom vrijedilo porazgovoriti, ili bi se od njega moglo imati i koristi, samo kada ne bi toliko zaudarao.

Smrt ga je stigla na ulici, pljusnula mu je pod noge minobacačka granata, raznijela ga u komadiće. S njegovim je tijelom nestalo i teškoga njegovog vonja, kojim je odbijao ljude, štiteći vlastitu preosjetljivost, a odnekud je, usred mrzloga snježnog dana, po kojemu je popadala ugljena i barutna garež, zamirisalo rano proljeće.

Prije 15-ak godina, a svakako prije fejsbuk profila, pičio sam Ilicom prema Črnkasu u onom magičnom intervalu kad noćni više ne voze a normalni još nisu krenuli i bio sam zdrobljen, ushićen i spreman da pravim pizdarije. Ne sjećam se kod koga, ali prije odlaska i nakon dugog, obećanjima punog i bezobraznog žicanja dobio sam svjetlo plavi sprej. Grad je bio pust, a ja nadrkan jer nema tramvaja, jer moram doma i jer sam kao Jugoslaven, ateist i komunist svaku uvredu, nezadovoljstvo i neuspjeh svaljivao na nejaka pleća mrtvog Tuđmana, države Hrvatske i njenih rodoljuba, odnosno svih nacionalističkih krvnika tzv. eksju regiona koji su mi djetinjstvo svojim ratovima, genocidom i lopovlukom uništili. Sva sreća da nisam previše uveličavao svoju prisutnost u svijetu jer bi od Trga do Frankopanske bar Oktogon zapalio.

U to vrijeme nasjedao sam na driblinge o ljudskim pravima, toleranciji, slobodi od i slobodi za i pokušavao se uvjeriti da je sutra moguće unutar kapitalizma i liberalne, tolerantne, demokratske, privatno vlasništvo ne diraj a slobodan budi u sebi il kroz novac koliko god želiš ideje.

Četiri sam parole tada Ilicom po zidovima i izlozima našarao. Prvo sam zid kod Suvaga (zapravo Slava Raškaj) poškropio Diderotom: “Dok posljednjeg plemića ne zadavimo crijevima posljednjeg popa”, zatim sam par zgrada dalje pokušao sažeti skromni prijedlog Guliverovog Jonathana Swifta kako da mnogobrojni porod ljudi s dna ne bude na teret društvu: “Djecu siromašnih na ražanj”, a desetak metara dalje na strani gdje se skreće za Bosansku izlog napuštenog dućana ukrasio sam Goetheovom “Najgori narodi imaju najbolje rodoljube.” Cilj ove unutarnje ideološke borbe dosegao sam na fasadi zgrade preko puta Marx/Engels citatom: “Posljednji kapitalist kojeg ćemo objesiti bit će onaj koji nam je prodao uže.”

Tad je stigao tramvaj, ja sam završio s vandalizmom i konačno krenuo kući.

P.S. Od 4 parole najdulje je preživjela Goetheova, a Marx/Engelsa su sutra obrisali.  

P.P.S.S. ovu sam destruktivno pedagošku avanturu potisnuo i vjerojatno bi tako ostalo da prije nekoliko mjeseci na zidu fb prijatelja, kojeg normalno ne poznajem, nije osvanula priložena fotografija pa sam se sjetio da rukopisi ne gore čak i kad su sprejem u bijesu po zgradama šarani.

U puno nečemu bila sam uspješna
U nečemu sam zakazala –
U posjedovanju

A u posredovanju između
Ravnodušnosti
I očaja

Volela sam:
Izazivala nadu –
Revoluciju: kolijevku žića

Zalud: nadežnost ne nadahnjuje
Historiju, i dobro ju je
Ponekad

Kao i dušu, sahranit:

Od groba
Pjesmaru, boljeg nam nema vodiča

(2021)

Ide po dvorištu pa štapom prebire po našim govnima i po govnima i brabonjcima naših domaćih životinja, traži ima li štogod neprobavljeno. Pa vamo kljucne zrno kukuruza, onamo zobne zrno ovsa, i živi tako naš zarobljenik, a da ne troši dragocjene resurse opkoljenog grada.

Premda ih ima koji kažu da bi odavno umro od gladi da je po tom neprobavljenom zrnu kukuruza i zrnu ovsa, ali ga potajice, noću, dohranjuju matere naših izginulih boraca, koje na ime svoga žalovanja dobivaju veća sljedovanja hrane.

Mi u te priče ne vjerujemo, jer kakva bi to mati bila ako bi tako hranila ubojicu vlastitog sina i kakvog bi smisla u našoj borbi bilo kada bi samilost prema živome neprijatelju nadjačala prisutnost našu u svijetu naših mrtvih?

Nemoguće je da tako bude, govorimo si, dok ga gledamo kako prebire po našim govnima i po govnima i brabonjcima naših domaćih životinja. Nemoguće je da tako bude, govorimo si, dok gledamo matere naših palih drugova kako iz dana u dan bivaju sve mršavije.

Od tuge, od tuge, od tuge.

Smrt je postala domaća životinja

U trideset devetoj godini života osjećao sam nepodnošljiv strah od smrti. On se, povremeno, javljao i prije, ali nikad nije imao snagu kao tada. Trajao je sve do konca te godine, mučio me i noću i danju, bez njega nije protjecala nijedna moja misao, nijedan moj san. Došao je s bolestima, koje ni do danas nisu valjano dijagnosticirane. Tijelo je ulazilo u neku svoju novu životnu dob i prihvaćalo je kataklizmično, odbijalo alarmantno. Cijelo to razdoblje smrt sam doživljavao kao nešto nenaravno, nepravedno, i nisam se mirio s njom. Zašto se čovjek uopće rada, ako mora umrijeti? Gdje je u tome logika? Priroda ima razdoblja umiranja, ali i obnavljanja.

Korijen stabla miruje pod snijegom, u proljeće oživljuje, u ljeto kulminira, u jesen ostaje bez lista, ali ne i bez krvotoka. Što je s čovjekom? Zašto je tako jadan, osuđen samo na jedan život, svakakav i nikakav?

To je bilo vrijeme žestokog otpora toj istini, ali i navikavanja na nju. Oslobađao sam je se pišući, jer je pisanje za mene oduvijek značilo borbu protiv smrti, način da se život produži i nakon što smrt sve zakuje, bez milosti i zauvijek. „Povijest izgubljene duše“ (roman, 1980.) dobro je istrošio moj strah od smrti. Njegova junakinja, Jelena Hrnjez, preuzela ga je od mene i postao sam lakši, pomirljiviji.

Dvanaest godina poslije, došao je rat, prvo u Hrvatskoj onda i u Bosni i Hercegovini. Smrt je postala domaća životinja, ustalila se na pragovima mnogih kuća, strpljivo čekala da ih otvori.

Došlo je vrijeme kad se smrt morala živjeti, u svim oblicima ratne okrutnosti. Strah od nje ponovno se javio u svoj svojoj žestini. Otpor joj se pojačao upravo zato što je bila nasilna. Misao o onoj, koja je naravna, bila je nešto posve lijepo i ljudsko. Bili su pravi sretnici oni, kojima je takva smrt prekraćivala sve ratne muke. Malobrojni, dakako.

Nicala su groblja, u kojima su ležali izbušeni mecima i krhotinama granata.

Prvih mjeseci strahovao sam da ne budem jedan od njih. Taj strah nije u sebi imao ništa ni filozofsko ni literarno. Bio je dio stvarnosti, kojoj se tako opirao, čiji je autor suludi čovjekov um. Otpor nakaznu scenariju neke nove povijesti, u kojoj čovjek nije značio ništa, u kojoj je bezvrjedniji od drvceta žigice, jedne cigarete, zrna riže. Po njemu je svima dobrima, nevinima bilo propisano da nestanu sa zemlje, svim zlima i naoružanima da njome zavladaju. Um prvih to nikako nije mogao primiti, odbijao je taj scenarij kao bolest, kao nešto nestvarno i nemoguće. Kad je shvatio da ga mora živjeti, naviknuo se i na nasilnu smrt kao na nešto naravno.

U takvim okolnostima i sâm sam shvatio kako je strah od smrti luksuz dokonih i nastavio sam život bez njega, bilježeći oblike stvarnosti koji su nadilazili mnoge oblike fantastike. Opet je to bio samo osoban način da se smrt zaboravi i odgodi, život produži i kad je nakazan u svojoj neponovljivosti. U potpuno neljudskim okolnostima bilježio sam stanja, ideje, karaktere, misli, sadržaje budućih priča o ljudima u ratu. Oblik dnevnika sve je dobilo poslije. Za nj nisam prvih mjeseci imao vremena pedantno ga voditi. To su bili mjeseci šoka, borbe za goli život. Kad god sam mogao, u hodniku, u podrumu, u nekom sigurnijem kutku stana, u polumraku, pri svijeći, najčešće na koljenu, nikad za radnim stolom, bilježio sam sve što bi mi poslije moglo pomoći u dešifriranju cjeline ratne rugobe. Tako sve do 27. kolovoza 1992. Od tada pa do konca 1994., do prvoga mog izlaska iz sarajevskog konclogora u Neum, uza sve događaje u mome dnevniku ispisani su i nadnevci.

1.

    O čemu čovjek može misliti u ratu? Sve što mu je darovano moralo bi djelovati u svim prilikama. Ali, postoji izbor stroži nego kad mu je dopuštena dokolica. Ono najbitnije izbija u prvi plan, nebitno nestaje. Na razini kako preživjeti događa se sve. Nema dokoličarskog opuštanja i lutanja, sve se javlja u kondenziranom stanju. Rat je vrijeme poniženja čovjeka; kako onda njegova misao održava svoje dostojanstvo? Onome koji ga je u to stanje doveo oprašta se lako, kadikad neljudski lako. On se otpisuje, jer za njegove postupke ne postoje kriteriji, koji bi ga u bilo čemu svrstali s bićem koje te postupke trpi. Silnikova je namjera da sve zaustavi, trpljenik želi naprijed. Iako ponižen, ljudske se kvalitete u njemu razvijaju, jer je jedino s njima sposoban nadrasti neljudsko.

2.

Pred naš ulaz pala je prva granata. Došla je iz Nedžarića, iznad višekatnica Vojničkog polja, koje je naš štit. Jednoga, lakše ozlijeđenoga u ruku, previjaju u hodniku. Staklo od ulaznih vrata rasuto je na sve strane. Ako zauzmu Vojničko polje, u naše stanove četnici mogu ući bez ikakvih zapreka, govore mnogi u hodniku. S dvije vojničke puške ne može im se pružiti nikakav otpor. Stravične priče o njihovoj spremnosti na svaki oblik zla okupljeni u hodniku uvećavaju i pričom o ulasku usred sna, koja je sasvim moguća.

3.

U prizemnu stanu, u kojem Ljiljana i ja boravimo sve manje, provjeravam zidove. S velikim čavlom i čekićem obilazim sve sobe. Uvjeravam se da je betonskih zidova, koji bi odbili jaču granatu, vrlo malo. Osjećaj nesigurnosti raste. Ona je prisutna i kad se sjedi, hoda, spava, sluša radio, gleda tv. Ni najobičnija ljudska prava nama više ne pripadaju.

Program srpskih razbojnika da nas drže u zatvoru, u kojem nas lako mogu pronaći njihovi snajperski metci i krhotine granata, uvelike se ostvaruje. O njegovoj monstruoznosti ne mogu ni razmišljati. Ljiljana šuti. Malo poslije kaže da joj je moje provjeravanje stana čavlom donijelo pravi nemir. Morao sam, odgovaram joj kratko, i ona opet šuti.

Ponovno razmišljam o našoj odluci da i dalje budemo žrtve toga perfidna srpskog programa.

Zašto nismo otišli još dok se moglo izaći iz grada, k svojima, u Županju?

4.

Nova granata udarila je u pročelje naše osamnaestokatnice. Panika na stubištu. Kao da su svi stanari u hodniku. Druga pogađa balkon stana na posljednjem katu. Promatram lica ljudi, iščekujući treću.

Kao po pravilu, njome „slavna srpska artiljerija“ (Krleža) potvrđuje svoj cilj. Smrt okoliša, za sada svoje stope ostavlja na pročelju i balkonu, uskoro će ući i u zgradu. To piše gotovo na svim tim licima, na kojima umire svjetlost dana koji je pri kraju. Tek poneko lice poznajem, kao da sam u zgradi od jučer, od prvih granata koje nas tjeraju iz stanova. Pogledi s pitanjima na koja nema odgovora, konsternirana misao sve drži na ledu.

Tom stanju uzetosti ponetko se otima neprimjereno, ali ni masna dosjetka ne vraća živost onima najpreplašenijima. „Ženo, ako jedno od nas dvoje pogine, ja ću živjeti na moru.“ Osim mene i Ljiljane nitko i ne registrira te riječi susjeda, koji je još zadisan od trčanja niza stubište. I naša je reakcija škrta: zgledamo se sa smiješkom, i to je sve.

Snažna detonacija u blizini tjera nas u podrum. Na hodniku ostaju samo oni čiji živci ne trepere u krajnjim točkama svoje izdržljivosti. Momci i djevojke, koji su se do toga trenutka suzdržavali pred starijima. Naraštaj visokih decibela kojem odgovara sve što je bučno. Miris prašine i vlage izaziva kihanje. Neki su u podrumu s torbama, u kojima su najnužnije stvari, neki s vrećicama hrane, drugi s bocama pića koje šeću od ruke do ruke. Opuštanje. Djeca trčkaraju, galame, upaljeni tranzistori jedva se čuju.

U mome sjećanju govori Hesseov Sidarta, čitan pred sam rat: „Ja znam misliti, čekati i postiti.“ Odgovaram mu: „Ja znam samo čekati. Misliti u ratu ne znam.“

Više ga ne čujem, ali njegovo blago lice još se ne gubi. Čekam da se pokrenu njegove usne, čekam riječ njegove utjehe, ali on oklijeva. Malo poslije kaže: „Ništa nije bilo, ništa neće biti, sve jest, sve ima svoje bivstvovanje i sadašnjost.“

Tri torbe najnužnijih stvari stoje pred ulaznim vratima, danima izrešetanim gelerima. „Stvari su trajnije od ljudi“, kaže Borges, čijim se pripovijetkama vraćam kad god je mirno. Ako Karadžićeva vojska iz Nedžarića prodre u Alipašino polje, s njima ću valjda uspjeti otići do Ljiljanine majke u Vrazovoj ulici, u središtu grada, od kojega smo udaljeni gotovo deset kilometara. U razlupanom stanu ionako ne boravimo dugo. Stvari u njemu, eto, ionako će živjeti dugo, i bez nas, a naše su kad god im se vratimo. Često se pitamo je li to naš stan uklet pa ga ne mimoilazi nijedan geler. Prostor, koji smo nekoć s toliko ljubavi uređivali, kao da više nije naš, osobito onaj u kojem se ne smije dulje boraviti. Iz njega na brzinu uzimamo knjige, koje nas na trenutke udaljuju od prostora zasićena barutom. Soba u kojoj je televizor počinje gubiti namjenu i smisao, jer smo sve češće bez struje. Tako je i s kuhinjom i blagovaonicom. Trošimo posljednje zalihe hrane. Čemu kuhinja, čemu blagovaonica?

8.

    Krizni štab u zgradi djeluje već nekoliko dana. Ispisuje listu dežurstava u hodniku, dijeli nam kruh kad dospije do Mjesne zajednice, «čuva» napuštene srpske stanove, prihvaća izbjeglice iz najnesigurnijih dijelova grada i istočne Bosne… Već se uvelike priča kako su sve zalihe hrane iz stanova Srba, koji su s Karadžićem, iznijeli i kako sada raznose i tehničke stvari – televizore, kasetofone, tranzistore, linije. Reakcije su različite: jedni se zgražaju, drugi likuju… Opljačkane netko dobro izvješćuje: oni telefonom s Pala pozivaju one s kojima su bili najbliskiji, govore im da znaju sve što se u njihovim stanovima događa, prijete da će cijelu zgradu raznijeti granatama…

9.

U dvorištu je ubijena prodavačica voća i povrća. Navratila u svoj montažni kiosk, otvoren pred sam rat, da provjeri što je još od njega ostalo. Snajperist ju je pronašao na nekoliko koraka ispred njega. Kruškini policajci provjeravaju sve stanove u našoj ulici. Prva premetačina moga stana. Momak rasječene usne, kojom sjecka svaku riječ na dvoje, pomno pretražuje ormare s odjećom; drugi, niži, na čijem je licu više bubuljica nego dlaka, prevrće knjige u mojoj radnoj sobi. Ljiljana i ja sjedimo u blagovaonici i strpljivo čekamo da odu. Bubuljičavi zatvara vrata za sobom i govori: «Imate malo previše knjiga… Kad ćete ih pročitati?» Dvojim je li odgovor uopće potreban, onda kažem: „Čitamo ih kad god možemo, posuđujemo ih i susjedima…“ Rasječena usna dolazi iz velike sobe i govori: „Staricu je pogodio snajperist iz zgrade u vašoj ulici…, prigušivačem… Još ne znamo u kojoj je.“ Odlaze.

10.

Već četvrti dan granatama zasipaju privatne kuće na brdu Mojmilu. Pred rat su ih izgradili Muslimani iz Sandžaka. Neke su nedovršene, još neuseljene. Prozori se dime, gore i krovovi. Sistematična bestijalnost: pale kuću po kuću. Prva je bez krova i prozora ostala ona kojom se završava brdo, sada su već na onima kojima počinje dolina. Pred tim kućama, pet stotina metara od moga oka, olimpijska je sportska dvorana Mojmilo. I kljucaju, kao strvinari, nevinu žrtvu, jer su u njoj, navodno, još uvijek Jukini bojovnici. Grmi «slavno» srpsko topništvo iz Nedžarića, ubija zidove, lomi čelik i beton.

11.

Drugu noć dežuram na hodniku sam. Stravična tišina, u koju povremeno prodre pokoji znak života. Zavijaju napušteni kućni psi, poneki pucanj, onda opet hropac. Cijelo naselje jede tmina: ni na jednom neboderu osvijetljen prozor. Kao da smrt uporno korača, prikrada se između nebodera, upozorava da je tu. Tako je kad mirujem na jednom mjestu; zato hodam sve dok ne osjetim umor. Pušku, koju su mi dali s pet bojevih metaka, još nisam pomakao od zida. Te noćne duhove mrtvoga dijela grada odgonim koracima. Što je korak češći i zvonkiji, njih je sve manje. Tako prolazim kroz vrijeme kao kroz mračan tunel.

14.

N. je Srbin koji je još s nama. Napuhani dvadesetogodišnjak koji nikamo ne ide bez svoga vučjaka Falka. Kad god ga s tim psom, kojemu se sklanjaju svi, ugledam, ne znam zašto, sjetim se Fellinijeva „Amarcorda“. Sjetim se onoga motociklista koji jurca ulicama, kao simbol snage fašizma. U N-ovom Falku kao da je pritajena upravo ta snaga. Prije nekoliko dana istrgao je uzicu iz njegovih ruku i istrčao iz hodnika u dvorište. Psu, kojega vlasnik više nije mogao zadržati u stanu, odmah je zario svoje očnjake u vrat. Tako polupriklanog, držao ga je na zemlji sve dok pucnjava nije stala. Vlasnik je istrčao iz hodnika susjedne zgrade i odnio žrtvu na rukama. Njušku svog krvnika N. je proveo pokraj nas s ponosom koji je iskazivao prijetnju: Ne dirajte ni njega, ni mene, to zapamtite zauvijek. Njega, doista, nitko ništa ne pita ni kad cijelu noć u svom videoklubu, u podrumu, provodi s probisvijetima iz raznih dijelova grada. Policijski sat za njih ne vrijedi. Dolaze naoružani, pijani, u automobilima na kojima nema nikakvih tragova rata. S njima je i njegov budući zet, čovječuljak mračna lica, koji svoga tegljača parkira pred samim sporednim vratima. N.-ova sestrica, kojoj je trbuh do zuba, širi priče kako su i jedan i drugi bojovnici Juke Prazine, čija obitelj stanuje na drugom broju naše ulice. Oni o tome ništa ne govore, rade svoj posao šutke, ne pozdravljajući nikog u zgradi.

18. V. 1992.

Šećem oko dizala ljutit što sam ponovno istjeran iz stana. Proklinjem u sebi Karadžićeve teroriste i slušam okupljene koji to čine glasno. Iznenada, susjed Krasnić otvara vrata i tetura prema meni. Grli me i nastavlja ridati na mome ramenu. Osjećam se neugodno, slutim neko veliko zlo. Od jecaja nikako mi ne uspijeva priopćiti to zlo. U svom zagrljaju drži me kao kliještima. Ne usuđujem se pitati ga što je, čekam da mi sam kaže. S druge strane dizala k nama je dotrčala i Ljiljana. Na njezin upit Krasnić odgovara da mu je ubijen brat u kući na Vratniku. Ulazimo s njim k njegovim roditeljima, kojima iskazujemo sućut. Dugo šutke promatramo kako se tresu ramena izgubljenih staraca. Iz stanja nemoći na trenutak bježim neostvarenom ratnom zadatku našega odbjegloga susjeda Bože. Svih petero s njegova popisa još smo živi. Sjetim se i prijetnja s Pala, o kojima danima Ljiljani ništa ne govorim. Neke od njih već su i ostvarili: ni na jednom prozoru više nemam stakala, geleri su išarali gotovo sve sobe. Živi smo. Čovjek, kojega ne poznajem, ubijen je dok je stajao pred ekranom svoga televizora. Geleri su ga razmrskali, komad stakla zario mu se u srce… Priča nam to majka, koja je, napokon, prva isplivala u stvarnost, s kojom se valja miriti…

Večernji tv-dnevnik pun je slika užasa. Prizor s Vratnika: dva muškarca spuštaju na zemlju mlađega Krasnića u krvavoj deki… Mislim na njegove roditelje i brata, koje smo ostavili čim su počeli dolaziti susjedi. Gledaju li to? Kako će otići na sprovod u dio grada u kojem je pokojnik iz ovoga po kojem je kretanje opasno?

19. V. 1992.

Listam bilježnicu u kojoj su tek notirani neki događaji iz svibnja. O dnevniku ponovno razmišljam kao o velikoj obvezi za koju ne postoji gotovo nijedan uvjet… Kako ga pisati boreći se za život, koji je već ispod svakoga ljudskoga dostojanstva? Zar čovjek dvadesetog stoljeća, u svojoj dnevnoj porciji, nema dovoljno zla, što će mu i ovo, miloševićevsko-karadžićevsko? 

S nekoliko šturih rečenica povezujem već zapisano: Nakon ožujskih i travanjskih barikada na Vrbanja-mostu i Dobrinjskoj cesti, „JNA“, u službi Karadžićeva SDS-a, počela je rat protiv grada. Za sve „incidente“ general Kukanjac neprestano optužuje „zelene beretke“ i uvjerava javnost da „JNA“ «neće zgaziti ni mrava». U Skupštini demonstriraju građani, izmjenjuju se govornici već drugi dan. Najčešće izjednačuju žrtvu i krvnika. Na okupljenu masu pucaju snajperisti s Grbavice i iz hotela Holiday Inna, u kojem su bile prostorije SDS-a. U kabinet Kukanjcu odlazi Izetbegović, koji još ne gubi nadu da je „JNA“ i njegova vojska.

O Ravnom, koje je ta vojska spalila, ništa se ne izjavljuje. Ni o Bosanskom Brodu gdje je scenarij Kukanjčeve vojske sve prozirniji. Njemu se obraćaju pismom i dvojica pjesnika: Kordić i Sidran. Ovaj je drugi u „Politici“ hvalio Miloševića, s prijateljem Tontićem potom je plakao u Skenderiji što mu se raspada Jugoslavija. Neće neovisnu državu BiH, izjavljuje, premalo je u njoj prostora za njegov pjesnički glas. Kukanjčeva vojska taj prostor ruši u Višegradu, Foči, Zvorniku, Mostaru… S patriotskim snagama u Sarajevu vodi ulične borbe prigodom „iseljavanja“ Doma JNA (3. V.) U zrakoplovnoj luci Butmiru, nakon povratka iz Lisabona, uhićuje Izetbegovića i Lagumdžiju i odvodi ih u Lukavicu. Teritorijalci ne dopuštaju Kukanjcu da napusti zgradu Komande JNA dok Izetbegovića i Lagumdžiju ne oslobode iz vojarne u Lukavici. U vrijeme pregovora Glavna pošta na Obali gori. Požar podmetnut dinamitom, širi se priča i u mome naselju. Piromani su Srbi koji su radili u Pošti i koji su svi uz Karadžića, na Palama. Vojnu bolnicu, s katova koje su Kukanjčevi i Karadžićevi snajperisti ubijali Sarajlije po Marijin dvoru, napušta gotovo sve srpsko osoblje (10. V.).

Dva dana poslije počinje rušenje tv-odašiljača Hum. Čine to granatama, ali i zrakoplovima, kasetnim bombama. Žestoke borbe na Ilidži traju od 14. svibnja. Staju upravo onda kad se činilo da će SDS-ovi teroristi biti poraženi. Naredba nekoga iz Predsjedništva da se stane, zašto, oni koji tu vijest raznose, ne znaju. Od stadiona Grbavice četnici se pokušavaju probiti do Pofalića i tako presjeći grad (16. V.). Na pola puta do Pofalića poginulo ih je oko 70.

Umoran, odlazim do svoga izrešetana «marutija», koji sam s parkirališta uspio dogurati do balkona, da tapetama pokušam zatvoriti njegove prozore. Ljiljana me odvraća, ali ja sam uporan, moram konačno učiniti i to, kao i drugi. Hodam po staklu, lijepim tapetom vjetrobran, onda padam kao da sam pogođen. Ni dok ovo zapisujem, ne mogu objasniti svoju reakciju na detonaciju u dvorištu. Do auta dopiru sitnije krhotine, ne razlučujem probijaju li lim ili moje tijelo, krajičkom oka iza blatobrana hvatam oblak prašine na tridesetak metara od mene. Dižem se, trčim s komadićcima stakla na odjeći prema sporednu ulazu. Svi koji su u hodniku promatraju me zapanjeno, neki me prekoravaju. To čini i Ljiljana: 

– Jesam li ti govorila da to ne činiš, jesi li ranjen? 

– Nisam, što paničiš?

2. VI. 1992.

Jedan od najrušilačkijih i najkrvavijih dana: uništeno je osam stanova na brojevima 18,17,16,14 i 12 u našoj ulici. Ima ozlijeđenih, za ne povjerovati, nitko mrtav. Velika imovinska šteta. U prizemlju kod Vidovića, Dalmatinca i Ličanke, oštećene dvije sobe, okrenute prema Nedžarićima. Komad granate, sličan rogu nosoroga, zabio se u zid iza Ljubičinih leđa dok je plela na kauču. Nije ni ogrebana! Još topao geler Ivica drži u ruci, hoda blagovaonicom prema kuhinji, u kojoj smo proteklih dana na njihovoj plinskoj boci pripremili nekoliko objeda, sjedinivši posljednje zalihe, i govori: 

– Ponavlja san joj nekoliko puta da se makne iz te sobe, ali tvrda lička glava ne sluša… Cili dan ovdi grmi, ona plite… Pa ti živi s njon ka čovik. 

Ona leleče: 

-Jooooj, što mi uradiše, sve su mi porušili. 

– Porušili su ti tvoji… 

Ona mu otima geler iz ruke, prevrće ga i govori: 

– Jooooj, mogo me je svu raznijeti, a nije me ni ogrebo. 

– To su ti poslali tvoji, oni su sve počeli i u Hrvatskoj. 

– Šuti, Ivice, šuti! Tko zna čija je ovo granata. Imaju ih i Zelen beretke.

– Zelene beretke i teritorijalci nemaju ni pušaka, ni granata, zna se čija je.

 – Jooooj, šuti, Ivice, šuti.

Ta žena će umrijeti ako uskoro ne ode u bolnicu. Pucnjava je stala, ona je i danas s kćerkom na hodniku. Muž joj je još na poslu, u gradskom komunalnom. Srbin iz Pirota, ona je Hrvatica. Kad je s njom, njezino stanje stalno nekome objašnjava: ne jede, ne spava, čim uđe u stan, iz njega bježi. Kašljuca, gleda preda se, nitko je ne zanima, ni s kim ne komunicira. Strah od smrti prosto je zakovao u njoj život. Ne govori ni s kćerkom, koja je uvijek uza nju i koja s njom taj strah dijeli na isti način. Jedva stoji na nogama, drhte joj usne, ruke također. 

– Njoj je potreban liječnik – rekoh neki dan njezinu mužu – ona je u šoku. 

– Vodio sam je u ambulantu, u sedamnaesticu, dobila je neke lijekove, ali ništa… Do bolnice nema tko da je preveze.

Umoran sam od svega. Mirno je, možda bi se moglo koju minutu odspavati. Noć će vjerojatno opet biti burna. 

– Priđite, gospodine Marjanoviću, priđite! – dočekuje me u snu glas bez lica i tijela. Zapravo, to je prostor katrana koji govori. Da ga dirnem prstom, negdje bi pukao, možda bi me i opržio, možda bi na toj rupici počeo i disati. Od glasa vibrira čitav prostor, a prostor je nepregledan, mrtav – a živ. Ulazim u njega s oprezom, sa sve izoštrenijom sviješću da u njemu gubim i lice i tijelo, da se s njim stapam i u njemu nestajem. Jesam li već mrtav? 

– Ti još nisi spreman na moju vječnost, ali priđi! Radoznali me zanimaju koliko i oni koji mi dolaze zauvijek. 

– Došao sam pitati čemu ovi maskari na zemlji? 

– Moj gospodine, to treba pitati gospodara Života, ja sam Smrt. 

– Zadovoljavaš se unakaženima bez ruku, nogu, glava, očiju, ušiju. Što će ti mrtvaci bez dijelova tijela? 

– Nema ovdje tijela kako ga vi ljudi zamišljate. Ovdje je smrt tijela. Ovdje je ništa, ali to ništa živi vječno, tijelo tek neko vrijeme. Ovdje nema ni vremena. 

– Biti vječno ništa, kakva li je to vrijednost? 

– A živjeti vječno na zemlji, kakva li je to sebičnost? Zahvaljujući meni, priliku imaju i nerođeni… Zašto me onda ljudi doživljuju kao svoga neprijatelja, zašto me se plaše?

Ja šutim. Čeznem da vidim tu veličanstvenu Smrt, u čiji me prostor odveo prvi popodnevni san otkad je počeo rat.

– I ti me se plašiš, je li tako?

Opet šutim, odgonetam pita li me to muški ili ženski glas.

– Dok si ovdje, sa mnom, ne osjećaš ništa, ni bol, ni patnju. Tamo, u životu, nisi oslobođen ni zla, ni nesreće, ni boli, ni patnje. Objasni to ljudima, dok si još s njima, lakše će živjeti bez straha od mene. Oslobodi ih onih zlikovaca s brda!

– Život me uopće ne zanima, ma čiji bio, dobroga ili zloga. Ja ga samo prihvaćam kad je istrošen. Za mene su svi isti: i oni koji ubijaju i oni koji su ubijeni. I zli i dobri ovdje imaju istu vječnost. A ni ona nije crna kako ti se čini. pogledaj!

Katran ustupa mjesto bjelini, u kojoj otkrivam lice Smrti, čije je tijelo čas u oblicima, čas bez njih. Stalno se razlijeva, tek povremeno je s bojama ljudskoga bića, prepoznatljivim znakovima života. 

– Mogu li ostati, na zemlji je gore? – pitam, a odgovor je oštar kao sablja: 

– Ne. Na zemlju! Odmah. 

Naglo otvaram oči. Kasno je, mrak me guši kao da sam u grobu. Dižem se da upalim svjetlo i pribilježim san. Ljiljana je još kod Krasnića, prisjećam se pritiskujući šalter.

12. VI. 1992.

Plač nečijeg djeteta u podrumu vraća me u djetinjstvo. Imao sam nepune tri godine, brat trinaest, sestra sedam. Otac u hrvatskoj vojsci, tko zna na kojem bojištu. Bio nam je u posjetu prije nekoliko mjeseci, majčin trbuh raste. Kao prognanici iz Tramošnice, s njom stalno tragamo za sigurnim mjestom. Prvo smo u Tolisi, priča poslije majka, onda u Domaljevcu…  Čas uz Savu s bosanske strane, čas preko Save, u Hrvatskoj. U čamcu i na kopnu podjednako. Nakratko, otac nas pronalazi na svim tim mjestima. Ostaje mi u sjećanju njegova odora. Deset godina poslije, nakon zatočeništva u Foči, dolazi u Tramošnicu bez nje, s licem izmučena čovjeka. Najmlađoj sestri je stranac, ali i meni. I u njezinu sjećanju jedan rat ostavio joj je vrijeme potucanja po tuđim domovima, vrijeme gladi, plača…

Ovaj, drugi, prijeti našim životima još okrutnije. Hoće li ga dijete koje plače u podrumu uopće preživjeti ili će ga se, kao i mi, sjetiti kad dođe novo? Što li to «slavno» srpsko topništvo svakom naraštaju «priređuje» po dva rata? Kad ćemo početi živjeti bez njegova barbarizma, ovisit će i od toga djeteta koje plače, od njegove svijesti, ako ovaj barbarizam uspije preživjeti.

15. VI. 1992.

Susjed Adnan na hodniku plače. Poginula mu je sestra dok se s prijateljima vozila na posao. On čuči i jeca. Ne zna kako će tu vijest priopćiti bolesnoj majci i ocu na trinaestom katu. Nakon nekoga vremena odlazi. 

Nastavljam priču sa susjedima Gorom, Selverom i Mišom, koju nam je prekinuo Adnan, došavši iz dvorišta u hodnik uplakan. Mišo je tvrd, ničim ga ne možemo razuvjeriti u njegovim naopakim shvaćanjima. Dva Muslimana i jedan Hrvat protiv zadrtoga Srbina, oženjena Muslimankom, čija su djeca u Beograd odletjela zadnjim vojnim zrakoplovom s Butmira. Uporno tvrdi da je HVO, koji se uspješno bori u Mostaru, koji je general Perišić gotovo potpuno razorio, paravojska, koja Bosni neće donijeti nikakvo dobro. Stara srpska alergija na sve što je hrvatsko, pogotovu ako je uspješno. Ako je HVO paravojska, je li to i Karadžićeva i Mladićeva na Palama, pitamo ga sva trojica, ali on šuti. 

– Dobro ovoj državi, koja je napadnuta, neće donijeti Milošević, Karadžić i Mladić, koji je ruše – nastavljam ja, ali on opet šuti. 

– Svi koji je brane, čine to i u ime onih koji su je priznali državom i primili u Ujedinjene narode – kaže Goro, ali Mišo šuti. Kao da se kaje što uopće razgovara s nama, i dalje se čudi zašto nas je njegova tvrdnja tako naoštrila protiv njega, ujedinila gotovo u jedan glas. 

– HVO nije vojska hrvatskoga naroda u BiH – napokon progovara – već Tuđmanova. On je naoružava, u njoj su bojovnici iz Hrvatske. 

– U HVO-u su Hercegovci, koji su se borili i u Hrvatskoj i kojima se priključuju i neki Muslimani. Sami su se naoružali, a brane se od prošle godine kad su tamo stigli crnogorski i užički rezervisti… Tuđman nije nikoga okupirao, on se samo brani od okupatora, kao i mi ovdje. On nije napao Srbiju da bi osvojio njezine teritorije, to čine i Srbija i Crna Gora sa svojim paravojskama i „JNA”, i u Hrvatskoj i u Bosni – upozoravam Mišu. 

– Da – opire mi se Mišo.  – ali Tuđman je izvršio genocid nad srpskim narodom u Hrvatskoj.

Ja se smijem, Goro i Selver se smiju, Mišo blijedi. Njegovo lice kao da je bez kapi krvi. Stoji pred nama ispražnjen, ljut na samoga sebe što je rekao to što je rekao i što nam ne može reći još toga što smo „zaslužili“. Na trenutak je bez riječi, zbunjen što baš tako, smijehom, pobijamo njegove. 

– Po europskim i svjetskim mjerilima – nastavljam poslije – Srbi u Hrvatskoj su manjina, status naroda darovao im je komunizam. S Tuđmanom su izgubili povlastice, to je točno… Imali su ih više od Hrvata kojih je preko 80 posto u toj državi. 

– Da – na to će Mišo kojem se krv polako vraća u obraze – ali Hrvatska nikad nije imala svoju državu.

Ja, na žalost, gubim živce: 

– Okanite se vi, gospodo Srbi, te šuplje priče! Hrvatska je imala državu prije Srbije, jer je prije Srbije imala i kralja Tomislava… 

– Jedino prema legendi – odgovara mi Mišo.

– Kralj Tomislav je prvi hrvatski kralj – uporan sam ja. – Krunisan je 925. na Duvanjskom polju, vladao je do 928. Prvi srpski kralj je Stefan Prvovenčani, krunisan je u Žiči 1217. Svoju državu Hrvatska nije gubila nikad, ni u Austro-Ugarskoj, jer je i tada imala svoj Sabor… 

Prekoravam sam sebe što na te gluposti reagiram tako ozbiljno i emotivno, umjesto smijehom kao malo prije… I dok se ja odmaram od prežvakavanja poznatoga, koje glava susjeda Miše jednostavno ignorira, Selver i Goro opet nasrću na njega novim činjenicama o srpskim povijesnim lažima, na koje se on uopće ne osvrće. 

– To što ti nama pričaš, jarane, obične su nebuloze, a to što danas radite Hrvatima i Muslimanima jest zločin. Kako vi sutra, kad se sve ovo završi, mislite živjeti s nama, Hrvatima i Muslimanima? Nećete nas poraziti, mi smo zajedno jači! Da danas imamo oružja koliko vi, i ja bih se smješkao poput tebe. A vidjet ćemo, jarane, tko će se smješkati posljednji…

Mirza je na hodniku najnemirniji. Sedmogodišnjak kojega svi zovemo „električno dijete“. Vrzma se između nas, zadirkuje svoje vršnjake i vršnjakinje, skriva se čas iza jednoga čas iza drugoga… Smije se, galami. Sad je ispred Raše, kavanskoga harmonikaša, Selverova oca, sad pokraj mojih nogu… Rašo čuči pod protupožarnim ormarićem, prati razgovor sina, Gore i Miše, ali ga „električno dijete“ u tome stalno ometa. 

– Smiri se, dijete – opominje ga već drugi put, ali opomena ne koristi. Rašo se uspravlja u trenutku kad prolazim pokraj njega i govori mi: 

– Pogledaj ga kakav je! Kao da ga je osnovac crtao za domaću zadaću.

29. VI. 1992.

Sa susjedom Hivzom iz Bijelog Polja, čiji je «audi» još u voznom stanju, prvi put odlazim na Stup, u staklarsku radionicu, kupiti stakla za razbijene prozore. Nikako ne vjerujem da se to stvarno događa. Vozimo se kroz naselje kojeg mi zgrade sliče bolesniku od boginja. Sve su «ukrašene» tragovima granata, na svakih stotinjak metara s tim biljezima srpskoga topništva «ukrašen» je i asfalt. Stalno se pitam kako smo tu kataklizmu ipak preživjeli, hoće li svakoga trenutka početi ponovno? lukina policija pregledava nas na nekoliko mjesta. Prolazimo zahvaljujući tome što Hivzu gotovo svi policajci znaju kao predratnoga vlasnika prodavaonice mješovite robe u C fazi Alipašina polja. Mene su s njim zbližili hodnik i podrum. 

Kod staklara ostavljamo mjere i odlazimo u kavanu „Delminium“. Opet se borim s dvojbom: zar je moguće da ovdje rade i kavane? Staklar nam je rekao da „Delminium“ nije bio bez gostiju ni jedan dan ovoga rata. Od njegove radionice do «Delminiuma» sve je mirno, kuće neoštećene, mirnodopski život kao da nigdje nije prekinut. Trguje se u dvorištima, na križanjima uličica, ali sve je za marke. To Jukinim bojovnicima nije po volji, ali Stup vojno nadzire HVO, na čelu kojeg je bivši gradski tržišni inspektor, neki Marić. Optužuju ga za suradnju s četnicima s Ilidže, javno prosvjeduju i zahtijevaju da se Stup spoji s gradom i svoju robu prenese na njegove tržnice, kojih zapravo i nema. Stupljani se bogate, dok ostali dijelovi grada gladuju, a to je nedopustivo… Istina je, dakako, nešto drukčija, ali «istinu» šire jači, proždrljiviji, koji po drugim sarajevskim četvrtima imaju prave pljačkaške horde. Tamo su sve opuhali, potreban im je prostor u kojem ima svega – od voća i povrća do mesa i poslastica.

– Što ćemo u „Delminiumu“, pametnije je bilo pričekati u radionici?! – govorim Hivzi u autu na kojemu su svi prozori otvoreni jer je odveć toplo. 

– Da popijemo štogod dok on izreže stakla – odgovara Hivzo i dodaje: – Vlasnik „Delminiuma“ je moj prijatelj, Hrvat iz Livna. Možda nam ubere kakve zeleni u svojoj bašči…? 

– A je li opasno? Možda tamo dolaze i četnici… 

– Ma, ne vjerujem. Te priče šire ]ukini šverceri kaže Hivzo samouvjereno. – Staklar bi nas valjda upozorio da je drukčije, ne bi nas ovamo poslao.

Konobarica nam kaže da gazda nije tu. Sjedamo za stol za kojim su dva muškarca već uslužena pivom i konjakom. Oznojeni, razdrljeni, ispod oka prate svaki naš pokret. Kad god na njima zaustavim svoj pogled, osjetim neugodu, kajem se što sam uopće u ovoj kavani, punoj dima, znoja, mirisa alkohola. Kao da su moju izgubljenost nakon nekoliko dana zatočeništva u stanu odmah uočili, ponekad mi se učini da mi žele pomoći. Muškarac pokraj kojega sjedi Hivzo pod svojom šakom drži podebelu svotu novca. 

– Za marku mijenjam sve: srpski dinar, hrvatski dinar… Što hoćeš? – smješka se i prstom prebire novčanice kao kockar karte. 

Hivzo mu kaže da nema maraka, ja pijuckam kavu, pušim i jednostavno strahujem da mi nešto slično ne ponudi i ovaj do mene. 

– Ako vam je neugodno ovdje, možemo novac zamijeniti i vani – brunda i on. 

Priča koju danima slušam o takvim probisvijetima na Stupu, kao da upravo počinje: izvedu tako naivnoga, odvedu ga malo dalje, nabiju mu vreću na glavu, odvezu ga četnicima. Kad ustanove tko je i koliko je moćan, zatraže otkup u markama… 

– Nemamo maraka – izgovaram odlučno, možda i preglasno, samo da presiječem daljnji tijek te priče. 

– Ako hoćete mesa, možemo do Otesa – govori onaj do Hivze. – Tamo ga ima koliko želite, jedino u cijelom Sarajevu. 

Šifra neke nove zamke, zaključujem u sebi, ali ne znam kako da upozorim Hivzu da joj ne nasjeda. On bulji u muškarca kao u čudo, meso ga danima opčinjava, noćima ga, kaže, sanja. 

– A kako ćeš, bolan, proći tolike četničke straže – pita, a muškarac kojega pita kao da ništa ne shvaća. I on bulji u njega. 

– Kakve četničke straže, na stražama su najbolji Srbi, odavde, domaći. 

– Puštaju bez problema i mene i njega – uključuje se svojim basom i drugi muškarac. – Treba im nešto malo dati na prijelazu i ništa više.

I Hivzo je iznenada sve shvatio, zove konobaricu, plaća, gura me nogom ispod stola da idemo. Dok izlazimo, pita konobaricu kad očekuje gazdu. Ona ništa ne zna, negdje je tu, u blizini, možda i naiđemo na njega u povratku. 

Do auta dolazimo hitro, onda u njemu obojica šutimo, dugo, dugo. 

– Bijahu li ono četnici, pobogu si, brate? – progovori Hivzo na jednom križanju. 

– Čini se – kažem ja – ali sve je sad dobro. 

Ubrzo zaustavlja auto pod stablom, nekoliko metara od ploče na kojoj je pisalo: Farma. 

– Hajdemo Boži, kupiti mlijeka ili mesa – predloži i, ne pričekavši moj odgovor, izlazi iz auta. Vadi kanistar iz prtljažnika, mahne mi rukom da pođem… Opirem se, a idem za njim, onda ga sustižem i govorim:

– Znaš li ti da je on bio zadužen da nas sve u prizemlju poubija…? 

– Ma, hajde, jadan, zar bi ga pustili da se ovamo preseli bez ijedne modrice, zajedno sa sinovima i ženom, da mu je to bio zadatak? – odgovara mi Hivzo pitanjem. 

Već smo blizu zgrade u hladu koje sjede radnici farme, i ne vrijedi proturječiti. Na traktoru se iznenada pojavljuje Vladimir, Božin mlađi sin. Zaustavlja se, gasi motor, silazi i ide nam u susret osmjehnut lica. 

– Gdje ti je stari? – pita ga Hivzo nakon rukovanja. 

– U kancelariji. 

– Ima li mesa ili mlijeka? 

– Mesa nema, mlijeka će biti, upravo muzu krave.

Mene kopka nešto drugo: 

    – Pod čijom je kontrolom ova farma? 

    Mladić odgovara mehanički: – Farmu drži SDS.

Hivzo ga dugo promatra bez riječi, ja tek sada ne shvaćam ništa. Natrag ne možemo, to nam je jasno obojici. S Vladimirom ulazimo u ured njegovog oca, koji sa svojom službenicom upravo doručkuje. U ruci mu je veliki nož, kojim reže komade pršuta. Gleda nas na trenutak, žvačući zalogaj, kao da nas ne prepoznaje. Ne diže se, ne pruža nam ruku. 

– Ima li mlijeka, Božo – prekida nelagodu Hivzo. 

– Mlijeka će da bidne, ali za marke – jedva od zalogaja izgovara Božo. 

– Morate u kancelariju do nas, prvo uplatiti… – dodaje njegova službenica, koja također žvače. 

Sve obavljamo brzo, opet se vraćamo Boži. Ostavljamo priznanice i izlazimo pred zgradu, gdje Vladimiru predajemo kanistre. Šutimo i znojimo se na suncu, nestrpljivi da što prije uđemo u „audi“. Pozdravljamo se s mladićem, žurimo se prema kapiji, ali nikad da do nje stignemo. Svaljujemo se na sjedala, još ne vjerujući da s farme nitko na nas ne puca. Tek pred staklarskom radionicom Hivzo mi govori: 

– E, baš smo luđaci… Mogli su nas uhapsiti, ubiti… 

– Mogli su – kažem mu ja – jer nisi slušao moje upozorenje. 

– E, baš smo luđaci. Zbog dva kanistra mlijeka da izgubimo glave – ponavlja Hivzo – Pa, jadan, tamo je SDS. Bili smo u njegovom brlogu.

31. VI. 1992.

Odnedavno, stazama našega dvorišta kreće se i drugi snajperist. Za razliku od onoga, u crnom, svoju pucaljku ne krije u violinskoj kutiji. Njezina cijev premašuje njegovu glavu, kundak udara u listove noge, toliko je malen. Na prsima pronese zlatni ljiljan, uza stube se penje istim korakom kao i kad ide dvorišnom stazom. Žustro i kočoperno. Nestaje na nekom od viših katova naše zgrade, u kojoj je i topdžija Karić, u čije izjave da će Nedžarići uskoro biti oslobođeni i da ćemo za nekoliko dana piti kavu na Ilidži, malo tko vjeruje. 

Otkad je njegova ekipa s nama, katkada i na spavanju u nečijem stanu, granate sve češće pogađaju naš neboder. Dolazi u novom „opelu“, iz kojeg uvijek izlazi s jednim mladićem, kažu nećakom, koji mu je vozač. Obojica su u maskirnim odorama, pozdravljaju nas kimanjem glave i odmah se penju u svoj privremeni stožer. Kao pojave, obojica djeluju autoritativno, na sve ostavljaju dojam vojnika koji znaju što hoće i koji to ostvaruju profesionalno. Nikome, međutim, kao da nije drago što svoje vojničke poslove obavljaju baš u našoj zgradi. Ako ih četnici otkriju, ostat ćemo svi bez stanova, kao da svi razmišljaju tako. Samo rijetki govore drukčije: gađali su nas i prije njih, neka nas samo oslobode te napasti, a ako neće oni, kao pravi vojnici, neće ni oni Jukini i Kruškini, koji se na njih zalijeću kao ose, ali ništa od takvih kampanjskih akcija. Borbe na Žuči, koje traju danima, razvijaju se sve povoljnije za nas zaslugom i Karićeve ekipe u našoj zgradi, priča skupina u dvorištu kad god topnik ode u grad u svom „opelu“. Njegovi vezisti daju precizne podatke topdžijama sa Žuči koji prvi put tuku i Nedžariće. Kruškini i ]ukini bojovnici, kaže jutros skupina, gunđaju protiv njih upravo zato što nemaju njihovo ni znanje ni disciplinu, i zato još djeluju odvojeno. Njih ne zanima teorija, već praksa, a ovi su ispred njih i u jednom i u drugom. Da se ujedine, bili bi njihove starješine, a oni ih, osim Juke i Kruške, nekoga Ćele i Cacana, koji su im vođe, uopće ne „tretiraju“.

(Iz sarajevskog ratnog dnevnika Živjeti smrt)             

Mihail Ljermontov: Junak našeg doba, LOM, Beograd 2021.

Pišući svoj serijal Junaka našeg doba u jednom sam se nastavku referirao na Ljermontova, pa sam, siguran u sebe i u svoju čitateljsku memoriju, samouvjereno spomenuo da je glavni junak Ljermontovljeva romana Grigorij Aleksandrovič Pečorin na kraju balade stradao u dvoboju. Srećom, imam dobre čitatelje, pa je jedna gospođa u svom komentaru oprezno i obzirno dometnula kako, možda, nisam u pravu, jer da je Pečorin na kraju knjige sunuo negdje u azijska bespuća i u nastavak svojih pustolovina, koje zlosretni pisac nije stigao napisati, jer je on – stradao u dvoboju. Hladan znoj me oblio, jer sam znao da je gospođa u pravu. Napisala je nešto što sam ja odavno zaboravio, ali što mi se vratilo s prvom njezinom riječju. I ne bi to bio najveći problem da ja tko zna koliko dugo nakon čitanja “Junaka našeg doba” nisam u sebi gradio neku svoju intimnu pripovijest o Pečorinu, zasnovanu na toj njegovoj pogibiji u dvoboju. Čak sam se jasno i sjećao tog događaja, koji, eto, nije napisao Mihail Ljermontov, nego se meni samom nekim čudom ispripovijedao u glavi.

I naravno da je ovo bio dovoljan razlog da nanovo pročitam Ljermontovljev klasični roman. Bit će to zanimljivo iskustvo, ne samo u svjetlu moje rane i vrlo kreativne senilije, nego i u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu i uznemirujuće ideje da tu zemlju nisu napali Vladimir Putin i njegova vojska, nego cjelokupna ruska kultura, uključujući i veličanstvenu rusku književnost.

Htio sam čitati klasični hrvatski prijevod Milana Bogdanovića, ali nikako u aktualnim lektirnim izdanjima. Na tim ružnim i nepraktičnim knjigama, kojima hrvatski nakladnici sabotiraju svjetsku književnost, već trideset godina piše: Nemoj čitati, odvratno je! Grehota, s obzirom na veliku i svijetlu tradiciju hrvatskoga dječjeg i lektirnog izdavaštva iz vremena socijalizma. Također, u Hrvatskoj danas zapravo ne postoji ozbiljna edicija književnih klasika.

Stoga sam na kraju, i to bez mnogo žaljenja, posegnuo za srpskim ćiriličnim izdanjem, prelijepom, moderno dizajniranom i dobro izrađenom knjigom u izdanju beogradskog Loma, u kojoj se uz “Junaka našeg doba” nalazi i “Kneginja Ligovska”, koja funkcionira kao spin-off Junaka, te se uobičajilo da je se objavljuje kao nedovršeni uvod u roman. I ovdje je riječ o klasičnim, prilično starim prijevodima Miloša Moskovljevića i Svetozara Matića.

Ljermontov je, kad ga se čita u 2022, pogotovu ako je čitatelj u stanju osloboditi se svih mogućih predrasuda o klasicima, ruskim i onim drugim, te o školskim lektirama i devetnaestom stoljeću, vrlo zabavan, duhovit i živ pisac. Pečorin je doista lik iz našega doba, površna hulja i ništarija, kojemu to jedva da možete prigovarati nakon što shvatite da ste samo takvima i okruženi. Kod Ljermontova on je nekakav časnik, dok bi dvjestotinjak godina kasnije Pečorin bio korporacijski menadžer. Rođaci i prijatelji nisu Grigorija zvali Griša ili Grišenjka, kako što bismo očekivali, nego – Žorž. “Ljudima su”, veli Ljermontov, “potrebni francuski vodvilji i ruska pokornost tuđem mišljenju”. Općenito govoreći, slab je on Rus. Mislim na pisca. Mnogo slabiji nego što će to biti njegovi književni potomci Dostojevski i Tolstoj, te svakako slabiji i od njegova suvremenika Gogolja. Koji pritom uopće i nije bio Rus, nego je bio Ukrajinac. Ali nije se, za razliku od Ljermontova, rugao ruskosti. Rugao se svemu drugom, ali ruskosti nikako ne.

Zanimljivost “Junaka našeg doba” njegova je vrlo izrazita etno-nacionalna karakterizacija. Riječ je o ratnoj kampanji, manje krvavoj od Putinove, ali kulturološki prilično sličnoj, u kojoj se likovi susreću kao u nekom putopisu, a reakcije su im značajno uvjetovane njihovim socijalnim i etničkim podrijetlom. Način na koji se pisac snalazi u toj igri koju si je sam zadao zapravo je zadivljujući. U vremenu kad nisu postojali elementarni pojmovi o pristojnosti prema drugim, naročito manjim, etnijama, Ljermontov ima snažnije izražen osjećaj za političku korektnost od većine naših suvremenika. Tuga, međutim, hvata čitatelja od ovih riječi: “Svi Rusi moraju voleti Peterburg; tu se kao namerno sakupilo sve što je najbolje u ruskoj omladini, da pruži prijateljsku ruku Evropi. Moskva je samo divan spomenik, bogata i ćutljiva grobnica prošlosti – ali ovde je život, ovdje su naše nade.” I što ostade od tih nada?

A evo i jednog od odgovora na to vječno pitanje zašto čitati beletristiku: “Istorija čovečje duše, makar i najsitnije, teško da nije zanimljivija i korisnija od istorije celog naroda, osobito ako je to plod do koga je zreo um došao posmatrajući samog sebe i ako je pisana bez sujetne želje da izazove saučešće ili divljenje.” Velik pisac, taj Ljermontov.

Lav Tolstoj: Uskrsnuće

Dugo se ponovo spremam čitati ovaj roman, ali nisam siguran da ću ga i pročitati. Kad sam ga prvi i jedini put čitao, a prošlo je od toga trideset godina, nije mi se svidio. Glavni lik Dmitrij Ivanovič Nehljudov jedan je od antipatičnijih ljudi koje sam upoznao. Ili sam ga, možda, prerano upoznao. Ojadio je svojim erotskim stremljenjem sobaricu Katju, nakon čega je ona završila na ulici, kao kurva, i još je optužena za ubojstvo. Njega sad peče savjest, pa joj pomaže. Grizodušje omiljeno je Tolstojevo moralno-emocionalno stanje. On kritizira nejednakost među ljudima tako što bogate prikazuje u časovima njihova grizodušja. Kako u to vjerovati? Možda tako što “Uskrsnuće” ne treba prerano čitati.

Lav Tolstoj: Hadži Murat 

A evo pripovijesti, evo knjižice koja potvrđuje da nikad nije dovoljno rano da se čita Tolstoja. “Hadži Murat” do danas je najupečatljivija priča o razumijevanju onih koji su različiti i čiji nam motivi i razlozi nisu unaprijed jasni, niti su nam odgojem ucijepljeni. Ovih tjedana i mjeseci, dok slušamo žalosne, ali i otrovne propagandne vijesti o čečenskom saučesništvu u ruskom zločinu u Ukrajini i o Ramzanu Kadirovu, tom Putinovom Arkanu, čija je stvarna uloga da Europi i samim Ukrajincima omrzne islam i muslimane koji su povijesno izmiješani i s Rusima i s Ukrajincima, korisno bi bilo vratiti se čitanju “Hadži Murata”, te kasne Tolstojeve proze koju je napisao savršeno slobodan od svih svoji političkih i vjerskih misija.

često na pjesničkim
susretima u regiji

glave koje nikad nije
posjetila niža misao

lijepi brkovi koraljni
lagane floralne košulje

tarkovski ili kiarostami
opširno shvaćanje game

sporedni latinizam
naših centralnih trgova

pitam se koja mogla bi
opet postati radovan 

kad zatrubi zoološki
u šuplje govno narod

Novinarstvo nije danas u Hrvatskoj prestižna profesija. Ponizili su ga i uništili pokvareni političari – naravno oni vladajući – korumpirani, ideologizirani i u svakom pogledu kriminogeni suci, ali ponajviše, ipak, sami novinari, kojima je bilo milije i komfornije da služe pokvarenim političarima, predsjednicima, premijerima i ministrima, koliko i načelnicima i gradonačelnicima, mjesnim šerifima i lokalnim kabadahijama, nego da se stvarno bave svojim poslom. U novinarstvo danas ne odlaze najlucidniji umovi generacije, pametni, obrazovani i daroviti, nego se njime mladi ljudi uglavnom počinju baviti kao privremenim poslom, prije nego što nađu nešto ozbiljno. I naravno, posrtanje i pad novinarske profesije manje će ojaditi same novinare, a mnogo više društvenu zajednicu i Republiku. Hrvatska je danas korumpirana zemlja, demokratski gotovo sasvim zakržljala, po svemu na europskome dnu, u velikoj mjeri zato što su njezini vladari od Tuđmana do Plenkovića, od Zdravka Mamića do Slavka Linića, od Maje Šupe do Đure Sesse, Turudića i još uvijek intaktnog Radovana Dobronića učinili baš sve da novinare pretvore u svoju poslugu i u pse čuvare njihovih malih uneređenih carevina.

Dora Kršul jedna je od onih vrlo marljivih, pametnih i solidno obrazovanih mladih novinara, uglavnom novinarki, kojih se nađe po našim novinskim i radijskim, te u ponekoj televizijskoj redakciji, koje se svojim poslom bave na način njihovih već davnih prethodnika iz kasnih doba liberaliziranog jugoslavenskog socijalizma. Temeljito i pod svaku cijenu. Takve i takvi u ovom poslu ostaju sve dok se prvi put ne sudare s formalnom ili neformalnom cenzurom. Tad razočarane zauvijek odlaze, a Republika njihovim odlaskom biva još nemoćnija i jadnija. Dora Kršul uglavnom se bavila školstvom i obrazovanjem, i vrlo se brzo na portalu Telegram uzdignula u vjerojatno najozbiljnijega i po kvarne učitelje i podle obrazovne vlasti najopasnijega hrvatskog novinara.

Njezini članci obično su vrlo jednostavno koncipirani, temeljiti, razumljivi i neostrašćeni. U njima se zrcali zajednica. Prije nekoliko dana tako je objavila kolosalan člančić, koji čitamo pod tipičnim telegramovskim naslovom: “Svjedočenja šefova HRT-a u parnicama protiv Zovka su genijalna. Zaklinju se da tamo nema ni C od cenzure”. Nakon što je ovaj informativni servis hrvatskih državnih vlasti, koji zapravo nikad nije postao javna radiotelevizija niti glas Republike, čak triput na sudu izgubio u procesima protiv svoga otpuštenog novinara Hrvoja Zovka, kojeg su tužili zbog klevetanja, jer je progovorio o cenzuri na HRT-u, Dora Kršul je samo citirala iskaze HRT-ovih glavara i glavešina, a naročito novinskih urednika, koji pred sudom pokušavaju objasniti da na HRT-u cenzure nema.

Dokazivati da more nije mokro ozbiljan je sofistički i mudroslovni posao. Njime se bave veliki pisci i umjetnici, starinski filozofi, ozbiljni politički demagozi. Tim poslom bave se i neki od najčuvenijih prodavača i nakupaca po svim zelenim i mesnim tržnicama našega svijeta. Ali da biste dokazali da more nije mokro osnovno je jedno: zadržati u svakom trenutku svijest da more ne samo da je mokro, nego je u moru sama bit mokrine, tako da dokazivač dokazuje nešto što je suprotno od stvarnosti. E, šefica Informativnog medijskog servisa HRT-a Katarina Periša Čakarun tako govori da je vrijeđa “da se išta naziva cenzurom, a nema nikakvih zabrana”, pa dalje objašnjava da “postoje korekcije tj. uređivanje, a nešto posve drugo je cenzura”. Dok svjedoči pred sudom protiv Hrvoja Zovka, gospođa Periša Čakarun ne laže, kao što ona ne laže ni dok obavlja “korekcije” u programu, tj. uređuje. Ona, naime, dokazujući da more nije mokro odistinski u to i vjeruje. Pa je ono što govori, kako vele na Telegramu, “genijalno”, dok bismo mi, malo stariji, ustvrdili da izaziva transfer blama iliti susramlje.

Cenzuri na Hrvatskoj radioteleviziji, koja je danas nesumnjivo i življa i aktivnija nego devedesetih, u vrijeme Antuna Vrdoljaka ili Obrada Kosovca, nisu potrebne propisane zabrane. Korekcije se tu obavljaju, dakle ono što gospođa Periša Čakarun naziva uređivanjem, a što se posvuda zove cenzurom, same od sebe, po logici zasužnjenog uma i projektiranih očekivanja o onom što gospodari i gospodarice, Andrej Plenković, Nina Obuljen Koržinek, crkveni vrh, išću i traže od HRT-a. Nakon što su, zaključno sa Sašom Kosanovićem, Hrvojem Zovkom i ostalima, etnički i etički očišćeni svi programi, nema više potrebe za propisanim zabranama, niti za isprintanim crnim listama zabranjenih imena i tema. Danas HRT funkcionira po principu savršene cenzorske mašine, koja ništa drugo ni ne radi nego cenzurira. Pritom, valja po stoput napomenuti: tamo su i dalje zaposleni neki ozbiljni, pametni i vrijedni ljudi, koji su svjesni da je more mokro i kojima je neugodno kad im se glavni ravnatelji bave kriminalom, ljudi koji savršeno dobro razumiju što znače korekcije gospođe Periše Čakarun, ali ni ti se ljudi u suštini ne bave svojim poslom. Nije im to dopušteno, i zapravo im nikad to nije bilo dopušteno.

Hrvatska radiotelevizija savršeni je cenzorski stroj. Savršena mašina za stvaranje kolektivne iluzije o suhoći mora. Laž koju taj stroj proizvodi na najvišoj je razini u službi države, vladajućih konzervativnih politika, Crkve, političkih stranaka koje su u crkvenoj milosti, a na nižim razinama taj stroj proizvodi funkcionalne laži u korist svih onih društvenih institucija i pojedinaca čije je djelovanje u korist one velike temeljne laži. Taj cenzorski stroj proizvodi, recimo, kolosalnu laž o hrvatskoj kulturi, njezinim veličinama i vrijednostima, o hrvatskom filmu i književnosti, njihovim značajnim djelima, domaćim i inozemnim uspjesima. Pritom, gledatelj, poznavatelj ili akter upravo te hrvatske kulture i književnosti često biva u dvojbi da li to oni, ili one, svjesno lažu, obmanjuju, oblikuju iluziju koja nema nikakve veze sa stvarnošću, ili stvarno vjeruju u ono što govore i prikazuju? Laže li Zrinka Turalija Kurtak kada u svojim Vijestima iz kulture oblikuje poželjnu crkveno-hadezeovsku iluziju hrvatske kulture, laže li Vlatka Kolarević, lažu li urednici i urednice onih tragikomičnih i budalastih emisija o književnosti na Trećem programu HTV-a, dok stvaraju neke sterilne tetrapak iluzije, koje podsjećaju na ljevicu načinjenu od lego kockica, koja ničim ne može nauditi konzervativnim idealima Kazimira Bačića, Damira Škugora, Gabrijele Žalac i svih tih ozbiljnih cura i dečaka? Ili su i Turalija Kurtak, i Kolarević i sve druge Antonije Ćosić baš poput gospođe Periše Čakarun ganutljivo uvjerene da cenzure nema i da “postoje korekcije, tj. uređivanje”.

Moje su prozne knjige prevedene na tridesetak jezika, zahvaljujući njima prisutan sam kao književna činjenica u mnogim europskim zemljama, o tim se knjigama pisalo, barem po jednom, praktično u svim važnim i velikim europskim novinama, govorilo se o njima na mnogim europskim javnim i privatnim televizijama… Ne hvalim se time, nego samo koristim neke meni dobro poznate činjenice da poantiram: u tih dvadesetak godina koliko dugo, zahvaljujući brojnim prijevodima, kritikama i nagradama, igram ulogu europskog pisca u Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Italiji, a onda recimo i u Ukrajini, na Hrvatskoj televiziji nikad nije bilo riječi o mojim knjigama, o meni se uglavnom govorilo kao o nekoj opasnoj protuhrvatskoj, bosanskoj vucibatini, a baš nikad kao o piscu. Na radiju je znalo drukčije biti, sve dok i tamo nisu riješeni posljednji prijepori oko nepodobnih kadrova i krivo usmjerenih uredničkih korekcija… Od tada o mojim knjigama ne govori se ništa ili se govori jako loše. Što bi, dakako, bilo skroz u redu, kao što je, rekli smo, skroz u redu dokazivati da je more suho, e da usput nije tendenciozno. Recimo, kada neki drugi, možda bezazleniji hrvatski pisac bude nagrađen nekom regionalnom ili europskom nagradom, o tome se izvještava euforično. Kada je, pak, i mnogo važnijom europskom nagradom čašćena moja neznatnost, o tome se šuti grobnim mukom. E, upravo to se zove cenzura!

Smiješno bi bilo i preuzetno vlastiti primjer, pa još kulturno-književni, dovoditi u središte priče o cenzuri na HRT-u. Ne, moje su knjige samo marginalni, pa samim tim i groteskniji primjer nečega što funkcionira kao sistem. Bačićev nasljednik Robert Šveb, kojeg je Plenković na to mjesto postavio uz pretpostavku da se neće na svoju ruku i za svoj interes baviti kriminalom, u travnju 2022. pred Saborskim je odborom za informiranje, informatizaciju i medije bubnuo da “na HRT-u ne postoji cenzura, niti lista zabranjenih gostiju”, čime je samo potvrdio da mu je nakana nastaviti stazom svoga prethodnika. Sve dok i posljednjeg nevježu ne uvjeri u ono u što svi njegovi već odavno vjeruju: more je suho, cenzure nema!

Zenica mog djetinjstva bila je pomalo turoban grad, sav potonuo u sivilo i smog, a prva jasna uspomena na život u 80-tim nije toliko povezan s gradom samim koliko sa jednim svjetskim događajem. Dobro se sjećam da je u vrijeme nakon černobilske katastrofe majka, vjerovatno po nalogu gradskih sanitetskih vlasti, prala sve namirnice, čak i ljusku od jaja, vjerujući da će ta rudimentarna dezinfekcija odstraniti čestice nuklearne prašine. Strah od radijacije i njenih posljedica bio je toliko prisutan da pamtim kako su otac i majka, sjedeći za malim kuhinjskim stolom koji je gledao na ulicu, vodili žustre rasprave o tome kakve zdravstvene posljedice atomsko zračenje može ostaviti na zdravlje ljudi.

Ova slika otrgnuta od varljivog pamćenja samo se naizgled čini nepovezanom s problemom koji danas potresa Zenicu, problemom s kojim se taj industrijski grad, po prvi put, susreo u svome postojanju. Naime, danas je fenomen iseljavanja iz grada toliko široko rasprostranjen da svaki put kada posjetim svoje rodno mjesto primijetim da je neko ili otišao u emigraciju ili budem šokiran kada mi, sasvim ležerno ali krajnje riješeno, neko od prijatelja, komšija ili poznanika saopšti da se sprema na odlazak. Možda ne bih trebao biti toliko zaprepašten jer sestra i ja smo nekada davno, kada je odlazak iz grada bio gotovo pa nezamisliv, otišli na studije u Sarajevo i iz bosanske prijestolnice se nikada nismo vratili kući, barem ne za stalno, da tamo živimo, radimo i stičemo.

Da bi se shvatila tragedija ovog fenomena potrebno je, ipak, malo se osvrnuti na prošlost. Gotovo od svog osnutka, barem onoga koji se još uvijek može povezivati s kolektivnim pamćenjem grada, ne onim historiografskim, Zenica je bila grad u koji se dolazilo. Kada je Austro-Ugarska počela graditi prve industrijske pogone, dubiti rudnička okna i zidati fabričke hale za proizvodnju čelika, Zenica je primala radnike s prostora cijele srednje Evrope, a tehnički obrazovani pojedinci dolazili su u Zenicu iz Austrije, Mađarske, Češke, Slovačke i Njemačke. S kojim ciljem i namjerama možemo pretpostaviti, s kojim snovima možemo samo nagađati, ali mnogi od njih, razočarani ili ne, ostali su trajno u gradu definišući njegovu radničku kulturu i mijenjajući običaje življenja kod lokalnog stanovništva. 

Do izbijanja Drugog svjetskog rata Zenica je bila čamotna kasaba, mjesto u kojem se niko nije želio zadržati, kaznionica i onima koji nisu išli robijati u najvećem zatvoru u državi. Fotografije iz tog vremena pokazuju da je grad bio varošica bez cesta i urbane infrastrukture, ljudi na tim fotografijama izgledali su umorno i potrošeno, a tek je na ponekoj od njih bio predstavljen život srednje klase u nastajanju, dakle život bezbrižnih ljudi koji su pristali pozirati znatiželjnom fotografskom oku. Ali, čak i tada Zenica je bila mjesto u koje se dolazilo, ne više iz mjesta srednje Evrope, s čudnim nazivima, već kasaba u koju su dolazili, osim radnika raznih kvalifikacija, najviše sitni trgovci i ono što se nekada zvalo „mali poduzetnici“. Mogu samo pretpostaviti, nikako i tvrditi, da niko nije razmišljao o odlasku, jer život u industrijskom gradu donosio je, ipak, neke blagodeti. Radničke plate bile su mizerne, ali bolje nego nadničenje na seoskim imanjima, gdje su vlastelini i nabusiti zemljoposjednici tjerali ljude na iscrpljujući neplaćeni rad.

Pravu poplavu dolazaka Zenica je doživjela u Titovoj Jugoslaviji. Namjerno pišem Titovoj, jer je u socijalističkom društvu industrijalizacija bila najsnažniji ekonomski mit, a Zenica, jedan od rijetkih gradova zemlje koji je imao tradiciju industrijske proizvodnje, postala je komunistička Meka, grad u koji su se slijevale hiljade radnika iz svih dijelova zemlje. Tito je u Zenici zauzimao posebno mjesto, on je bio mitska figura možda i više nego u drugim dijelovima zemlje, gdje se, naročito tokom „olovnih“ godina Brozovog ličnog staljinizma na njegovu „čvrstu vladavinu“ gledalo s malo više trezvenosti, straha i podozrenja.  U Zenici, Josip Broz je bio više od predsjednika i običnog čovjeka, on je bio savršeni komunist i najbolji vladar, što iz radničke perspektive njenih skromnih i jednostavnih građana i nije izgledalo kao propaganda i mit. 

Skoro do polovine 80-ih godina prošlog vijeka Zenica se kontinuirano gradila, nicala su preduzeća, sva povezana sa Željezarom, koja su podizala nove fabričke pogone i zidala nepregledne nizove stambenih zgrada. Otvarane su osnovne i srednje škole, pokretani tehnički fakulteti i instituti, a svaki taj novonastali prostor trebalo je ispuniti ljudima. Radnici, inteligencija, kvalifikovani i visokobrazovani, iz svih dijelova zemlje, iz svih šest republika i obje autonomne pokrajine, svih nacionalnosti, deklarativno svi ateisti, ali među njima mnogi koji su vjeru ispoljavali tiho i neprimjetno, dolazili su u Zenicu da se nastane, bez ikakve primisli da će jednog dana možda morati makar da se vrate u mjesto svoga polazišta, a ne kamoli da se zapute nekuda dalje. 

Zenica je bila kao grotao, život je bujao na svakom uglu, korzom se nije moglo proći od naroda, a razigrani radnici teferičili su u svako doba dana i noći. Grad socijalističkog sivila i sumornih srednjobosanskih predjela sijao je energijom i vitalnošću, ulicama su odzvanjale pjesme revolucionarnih ritmova pomiješane sa melosom lokalnog folklora; živjelo se bezbrižno, s vjerom u budućnost, sa radošću i nekom suludom idejom da se radom udruženih radničkih ruku može izgraditi cijeli svijet.

U Zenicu se tada dolazilo iz svih krajeva Jugoslavije; mnogo ljudi došlo je iz Bosanske krajine, veliki broj njih iz Crne Gore i sa Kosova, bilo je tu ljudi iz doline Vrbasa, iz istočne i zapadne Hercegovine, iz Dalmacije i Makedonije, dolazili su Srbijanci i Slovenci, a oni koji pamte taj zlatni period grada vole ga opisivati kao najčistiji jugoslovenski melting pot. Čak i kada je sutonom socijalizma proizvodnja čelika postala nerentabilna grad je privlačio ljude različitog profila, ali ljude koji su imali jednu zajedničku karakternu crtu – svi su željeli biti dio tog uzavrelog urbanog lonca.

Sve je sa propašću komunizma krenulo u Zenici po zlu. Od okončanja rata, na mjestu gdje su bile bezbrižnost i zadovoljstvo, uvukli su se bijeda i nemir. Ljudi su masovno ostajali bez posla, a tranzicija je mljela i gutala običnog čovjeka. Ali, i tada grad je bio prepun svijeta, ispred svakog haustora i u svakoj ulici okupljali su se ljudi kako bi podijelili detalje svoje nevolje, kako bi prepričavali ratne doživljaje, raspravljali o politici i uzrujano se žalili na širenje vjerskog fanatizma.

A onda, naglo i iznenadno, pokidane su sve administrativne barijere i stotine, zatim i hiljade, mojih sugrađana otišlo je živjeti u zemlje bogate Evrope. I dok su se političari bavili vječnim temama bosanske poslijeratne stvarnosti, otišli su prvo oni čiji su se očevi borili „za ovu zemlju“; Safet u Berlin da bude radnik u nekoj fabrici auto dijelova, Rasim u Köln da bude zaštitar u nekoj diskoteci, a za njima su otišli mali Mirće, Džimi i Haris da rade kao medicinski tehničari. Iz moje ulice otišli su i Dalibor, Zoran, Nikola, Armin i Ermin, mali Jasko, još poodavno u Švicarsku, Namira i Senada, obje u Njemačku. Nisam bio nimalo iznenađen kada su u Njemačku otišli Mirza i njegova supruga Sanela, oboje medicinski radnici, Denis iz solitera do moga otišao je raditi u neko malo bavarsko selo, Amel i Vedad su u Frankfurtu. 

Od svih njih najviše kontakta održavam sa Kenom s nadimkom Pita, koji vozi kamion u južnoj Njemačkoj i s Bajrinim koji živi u Holandiji i redovno u viber grupu šalje fotografije s fudbalskih stadiona koje obilazi sa svojim malim sinom i još manjom i slađom kćerkom. U Njemačkoj su i Denis i Zlatko, a tokom zadnjeg vikenda sam doznao da se na odlazak bez povratka sprema i Selma, ostavlja iza sebe troje skoro odrasle djece, ali čim se “snađe” dolaze i oni za njom.

Mene je, ipak, najviše pogodilo kada sam saznao da je u Kassel u Njemačku otišla Iva sa svojom djevojčicom. Javila se kratko, porukom, i rekla da radi u nekoj špediciji, da joj je dobro, da je napokon pronašla mir. Poslije je još napisala i da se u Njemačkoj radi puno, ali da je navikla na takav režim, jer je i „dole“, u Zenici, radila od „zvijezde do zvijezde“ ali za „nikakvu platu“ i trajnu frustraciju životom.

Šta je ostalo od mog grada? Pustoš, sablasno prazne ulice, grad siromaha koji nakratko živne ljeti, mnogo Facebook postova na kojima su nasmijani ljudi, ali negdje drugo, daleko od grada u kojem su rođeni. Ostali su naši roditelji, tužni, nesretni i napušteni, ostali su stari ljudi koji još uvijek vjeruju da je sve ono što se prikaže u TV Dnevniku stvarna slika zemlje. Ostale su priče o sretnijim vremenima, o vremenima kada se živjelo s lakoćom, o vremenima kada je, kako i danas vjeruju, bilo moguće sve – i ljetovati negdje na jadranskoj obali i zimi ići skijati na Vlašić, kada se od prosječne radničke plate hranila porodica i kada su komšije zajednički pravile vikendice na Bistrovcu, Viru ili u okolini Busovače. Ostalo je sve to, znaju to dobro naši roditelji, daleko negdje u prošlosti, u nekom životu koji se danas doima više kao fikcija nego stvarna uspomena.

Moji drugovi danas su rasuti po cijelom svijetu, parafraziraću jedan stih popularne pjesme, rasuti tako da su mali izgledi da će se iko od njih više ikada vratiti u svoj rodni grad. Desilo se ono što je mnogima bilo nezamislivo i u šta niko razuman nije mogao vjerovati. Djeca onih koji su dolazili graditi „uzavreli grad“ danas su šljakeri na nekim dalekim gradilištima, u nekim pogonima gdje se nalozi primaju na nekom stranom jeziku, negdje trpe zulum gdje nema naših običaja, naših delicija i našeg folklora. Danas su Zeničani mojih godina stanovnici nekih drugih gradova, danas oni grade svijet u kojem će se uvijek osjećati kao prolaznici i stranci.

I da se vratimo na onu sliku s početka priče. Moja je majka, malo nakon černobilske katastrofe, prala jaja, savjesno se svako jutro budila u „pola šest“, provodila cijele dane na poslu, radila možda i za bijednu platu, ali nikada, ali baš nikada, nije ni pomislila da napusti svoju zemlju i svoj grad. Njoj je to bilo, jednostavno, nezamislivo.

Živjeli smo u vremenima Danila Kiša i Mirka Kovača, u vremenima Bore Ćosića i vremenima Danijela Dragojevića, živjeli smo, na žalost, u epohi Karadžića i Mladića, epohi Franje Tuđmana, neusporedivo duže i intenzivnije nego u epohi Miroslava Krleže. Ali pravo govoreći, ako bih u vlastitome životu tražio neprekinute kontinuitete, stilska obilježja epohe i kulturne smjerokaze koji su me najduže vodili, bolje ne bih mogao naći od Panini samoljepljivih sličica Svjetskog prvenstva u nogometu. Sve drugo se mijenjalo, pojavljivalo se pa nestajalo, razvijalo se u skladu s povijesnim, kulturnim i ideološkim mijenama, s društvenim modama te s odrastanjem i sazrijevanjem, s promjenama interesa, selidbama i progonima, do svega drugog se dorastalo, a ponešto se i prerastalo, samo su Panini sličice ostajale.

Prvi album, koji nikada nisam držao u rukama, objavljen je prije Svjetskog prvenstva u Meksiku 1970. Bio sam četverogodišnjak, u Drveniku, i zanimao sam se za morske rakove, junake Walta Disneyja i ona jedna vječno zatvorena vrata u Baš Čelikovom domu. Osim toga, na to se svjetsko prvenstvo Jugoslavija nije plasirala, a samoljepljive sličice nogometaša bile su sumnjiva novotarija, pa je pitanje koliko je publike uopće i privukla. Postojali su i tada tematski albumi svega i svačega, sa sličicama koje su se dobivale uz čokoladice ili žvakaće gume, ali nisu bile samoljepljive, nego su se lijepile pomoću onoga školskog Carbofixa. S Paninijem se 1970. pojavila ta čudna moda, za koju se vjerovalo da se neće trajno zametnuti, da se uz sličice ne dobiva ništa. Ali bile su samoljepljive! Taj neusporediv osjećaj lakog odvajanja, palcem lijeve ruke, sličice od njezine papirnate pozadine, ta glatka površina papirića na koji je bila zalijepljena, i miris tog ljepila, značajno su me odredili u životu. Tu je moj konzumentski ukus, sklonost prema jeftinim i skupim, ali u mnogo čemu besmislenim i bespotrebnim sitnicama. Sklonost artefaktima u koje je upisan protok vremena…

Sličice iz Meksika ’70. viđao sam samo polijepljene na vratima tuđih frižidera, recimo kod rođaka u Kaknju, na furnirskim stranicama kauča, na vratima dječjih soba, i uvijek bih osjetio onu istu čežnju za propuštenim vremenom, za godinama koje su mi prethodile, kada se zbivalo nešto važno i uzbudljivo. Iz toga se kasnije, iz te sklonosti prema prethodnom vremenu, prvi put doživljene pri pogledu na te sličice na frižiderima i kaučima s onog svjetskog prvenstva uz koje me još nije bilo, rodila se, u to sam uvjeren, moja sklonost prema povijesti. I to povijesti svega i svačega: ratova, država, medicine, sporta, književnosti, kulture… Svaka stvar zahvaljujući vremenu i uronjena u vrijeme postaje zanimljiva. Svaki, i najbeznačajniji predmet, i najdosadniji čovjek, u vremenu ima svoju veliku dramu. Tom dramom vrijedi se baviti kao što se bavimo onim nepoznatim nogometašima iz vremena koje nismo doživjeli, zalijepljenim na jednom Obodinovom frižideru, u Rudarskoj koloniji u Kaknju.

Ali već sam za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. sakupljao sličice za čak dva albuma. Prvi, od kojeg sam uskoro morao odustati, bio je “München u karikaturi”: sličice nogometaša, sudionika prvenstva, nacrtanih u karikaturi. Bilo je to zlatno doba novinskih crtača-portretista, kod nas i u svijetu. A Sportske novosti, Tempo, beogradski Sport, kao i sve dnevne novine, imali bi po nekoliko specijaliziranih karikaturista. Najpoznatiji, a meni i najdraži, bio je Rudi Stipković. Potpisivao se kao Stip, crtao je flomasterom, obično cijelu figuru sportaša, s prenaglašenom glavom, koja bi bivala potpuno odmaknuta od bilo kakvog anatomskog i antropološkog prikaza, ali je svejedno imala nešto duboko prepoznatljivo i osobno, u osmijehu, u izrazu lica, u unutarnjem raspoloženju. Stipković je bio veliki portretist, a za svakoga je jugoslavenskog (pa i svjetskog) sportaša korak u karijeri bio kada ga je on portretirao. Onog trenutka kada je od dobrog nogometaša, atletičara, košarkaša bivao vrhunski, kada je njegova pojava postajala veća i važnija od jednokratnoga nedjeljnog natjecanja, tada mu je Rudi Stipković crtao portret. Karikatura je bila korak u besmrtnost.

E, da je tako bilo i diljem Europe potvrđuje “München u karikaturi”. Dobri crteži nisu, međutim, bili otisnuti na sjajnom papiru samoljepljivih sličica, nego na nekom tankom samoljepljivom platnu. Sakupljao sam ih kratko, jer nisam mogao istovremeno po rodnome domu prositi i iznuđivati novce za dva albuma i dvije vrste sličica, budući da sam skupljao i Paninijeve sličice za Fußball-Weltmeisterschaft 1974, kako se to tada stručno zvalo, a na čemu je insistirao i svaki sarajevski jalijaš, kojemu će ovo, možda, biti jedine dvije njemačke riječi u životu. Odustajanje od “Münchena u karikaturi” ticalo se činjenice da je onaj drugi album bio ozbiljniji, osim što su već i fotografije ozbiljnije od karikatura, i što je Paninijeva publikacija djelovala kao enciklopedija, sa svim podacima, statistikama, biografijama i rezultatima, koja će se s posljednjom zalijepljenom sličicom pretvoriti u enciklopediju. Ali naravno da ja nikad nisam stigao do te posljednje sličice, za mene to je bilo nemoguće kako iz materijalno-financijskih, tako i iz socijalnih razloga. Bio sam osmogodišnjak, Nona, mama, barba Dragan, rođaci iz Kaknja kad bi nam došli u posjetu, svi oni zajedno nisu mi mogli dati novca koliko bi bilo dovoljno da popunim album. Ili je to zapravo bilo i nemoguće bez socijalnih vještina, ulične inteligencije i okretnosti, koji me, na žalost, nikada nisu krasili.

Naime, oko sličica odvijao se jedan novi, upravo uspostavljeni društveni život djetinjstva, u kojemu ja nisam mogao sudjelovati. Ili donekle jesam u onom što je bilo temeljno: razmjenjivanje duplikata s drugim skupljačima. No, kako je Sarajevo bilo okrutan grad, mjesto na kojemu bi dječak skupljao svu žalost svijeta za neka daleka buduća vremena, znalo se dogoditi, i događalo se, da mi stariji i jači otmu sličice, jednom me je jedan udario šakom u oko, ili da me prevare, a ja nisam imao načina da istjeram pravdu, i tako nisam imao baš neke sreće s razmjenom duplikata. Drugi način popunjavanja albuma bilo je kockanje. Postojale su dvije temeljne igre: pola-cijelo i tapke. Igrali su svi, jedni su uvijek dobivali, drugi su gubili. I onda bi ti koji su gubili pronalazili manje i slabije od sebe, ili nesretnije od sebe, s kojima bi oni mogli dobivati, dok su ovi gubili. I tako je stvarana cijela jedna dječja hijerarhija, strašna i okrutna, kao što sve strašno i jest u djetinjstvu, koje je tada bilo savršeno hijerarhiziran sustav, koji se u bitnom nije razlikovao od odnosa koji vladaju među životinjama, i od kojeg će, zapravo, biti bolje i plemenitije baš sve što se bude zbivalo u odrasla doba. Sveopći komunizam, pa čak i nacionalizam, podnošljiviji su od jednoga običnog sarajevskog djetinjstva sedamdesetih.

Lažem da su se svi kockali, da su svi igrali pola-cijelo, jer ja nisam. Ne, baš nikad nisam zaigrao, ni s jačim, ni sa slabijima. Zašto nisam? Mogao bih danas o tome mudrovati. Ali zapravo ne znam zašto nisam. Nešto mi je u toj igri bilo nepodnošljivo. Osim toga, bilo mi je zanimljivo gledati sa strane. I čeznuti za životima i sudbinom drugih, onih mojih poznanika i drugova koji su malo-pomalo popunjavali svoj album. Znao sam da će doći do kraja, i da će taj trenutak, kad oni budu lijepili posljednju sličicu, biti trenutak u kojemu će se razdvojiti naši životi, tako da svaki krene na drugu stranu. Oni će biti uspješni i jaki, obdareni svim talentima odraslosti i prije nego što odrastu, a ja ću biti ono što sam i danas. Nedovršen, nepotpun, nejak, s nepopunjenim bjelinama u svojim albumima, onaj koji zna sve podatke, statistike i biografije iz albuma, i pamti sva lica sa sličica koja je ikad izvukao iz upravo otvorene vrećice. Mnogo je već bilo tih lica, na tisuće ih je prošlo među mojim prstima i pred očima, na tisuće sam ih polijepio po albumima i arhivirao u svojim moždanim arhivima, učeći se umijeću nedovršenosti, nepopunjenosti, otvorenog kraja…

U tom prvom albumu, sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974, bile su dvije reprezentacije čiji igrači nikad više neće zaigrati na svjetskom prvenstvu: Haiti i Zair. Haićanski su igrači imali neka neobična francuska imena, zvali su se kao junaci iz stripa, kao likovi iz opere, a Zair je bio tim koji će Jugoslavija pobijediti 9:0. Tri gola Dušana Bajevića. Trijumf sretne i bogate nesvrstane Europe protiv jednoga unaprijed poraženog afričkog svijeta. Ali za skupljača sličica jednako su vrijedili kao i čuveni njemački i brazilski igrači. Za skupljača sličica najvredniji je onaj nogometaš čija ti sličica nedostaje. Na kraju, te sličice su, i ti albumi, budili neprolazno zanimanje za marginalne reprezentacije i nogometaše, za nepopravljive autsajdere koji bi jednom mogli učiniti čudo. Kao što će ga učiniti reprezentacija Kameruna na jednome svjetskom prvenstvu, koje ću pratiti kao već odrastao čovjek, ali i tada ću sakupljati sličice. Najbolji igrač tog Kameruna, koji će proći sve do četvrtfinala, punim imenom zvao se Albert Roger Mooh Miller, ili kraće Roger Milla, bio je napadač i tada je, te 1990, na Svjetskom prvenstvu u Italiji imao trideset osam godina. Sličica s njegovim likom pojavljuje se i četiri godine kasnije, u albumu za Svjetsko prvenstvo u SAD-u. Iz Italije zauvijek upamćena je scena iz osmine finala, kada u drugom produžetku protiv Kolumbije, nakon što je rezultat za devedeset minuta igre bio 0:0, Milla zabija jedan za drugim dva gola. Drugi je pao u 108. minuti, kada je negdje blizu centra igrališta oduzeo loptu kolumbijskom golmanu Higuiti, još jednoj besmrtnoj i živopisnoj figuri iz naših albuma, te se kao mladić u najboljim godinama sjurio prema praznom golu i zabio, ispraćen uzaludnim Higuitinim klizećim startom. Roger Milla je, svi će to jednog dana zaboraviti, svoje golove slavio zavodljivim erotskim plesom oko korner zastavice, koji će do dana današnjeg imitirati stotine i tisuće strijelaca, ali nijedan neće plesati kao što je plesao Milla. Na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994, koje smo gledali noću, Kamerun nije više bio tako uspješan, već su protiv Rusije doživjeli debakl, rezultatom 6:1, ali taj jedini gol dao je baš on, te je tako, vjerujem za sva vremena, postao najstariji nogometaš koji je zabio gol na Svjetskom prvenstvu. Na sličicama je već izgledao kao čovjek u nenogometaškim godinama.

Nakon tog prvog albuma iz 1974, sakupljao sam sličice i lijepio ih u albume prije svakoga Svjetskog prvenstva, sve do ovog koje će se na jesen 2022. zaigrati u Kataru. U nizu čudnih okolnosti jednog života, među svim onim bizarnim životnim kontinuitetima koji se ne upisuju ni u jedan službeni ili neslužbeni životopis, ovaj bi se sigurno mogao naći među najčudnijima. Dok su pred Njemačku 1974. i Argentinu 1978. svi sakupljali sličice, pred Španjolsku 1982. iz moje ih generacije nije sakupljao nitko. Bili smo nadobudni šesnaestogodišnjaci, bilo je to vrijeme punka i novog vala, i prilično visokih kulturnih i umjetničkih ambicija i interesa, kakvi, vjerojatno, neće obilježiti nijednu više generaciju šesnaestogodišnjaka. Tada, kao i četiri godine kasnije, pred svjetsko prvenstvo koje se igralo u Meksiku, premda se trebalo igrati u Kolumbiji, ali Kolumbija je usred priprema za prvenstvo ekonomski i politički propala, skoro da sam sakrivao od prijatelja da sakupljam Panini sličice nogometaša. Stvar se, međutim, preokrenula 1990, pred prvenstvo u Italiji. Tada su, u tom ciklusu, sličice sakupljali svi iz generacije, nogomet je općenito postao dio općeraširene intelektualne mode, čuveni intelektualci i mrsemudi općeg tipa, uključujući i okorjele nacionaliste, rado su i spremno teoretizirali o nogometu. To je bilo vrijeme kada su se dnevna politika i povijesni usud jugoslavenskih naroda i narodnosti često tumačili i objašnjavali pomoću nogometnih metafora. Od tada, pa sve do danas, mnogi odrasli i zreli muškarci, čak i poneka žena, sakupljaju sličice nogometaša i lijepe ih u album pred Svjetsko prvenstvo. 

U pravilu je, čini mi se, riječ o pripadnicima naraštaja koji pamti sedamdesete ili barem osamdesete, to zlatno vrijeme albuma i sličica. Ta djeca Paninija, djeca samoljepljive ere, ovisnici su jednoga vrlo specifičnog, do kraja ne sasvim objašnjivog poroka. Kako nekome objasniti strast kupovanja vrećice, tojest vrećica, barem po desetak njih, u kojima se nalaze izmiješane sličice nogometaša, koje treba zalijepiti na prazna bijela mjesta u albumu? Sličice su većinom one koje već imaš, ali ti uporno kupuješ, ne bi li napokon izvukao onu koja ti nedostaje, ili se nalaziš s onima s kojima dijeliš tu neobičnu strast, pa onda razmjenjujete sličice. I uvijek, još od Münchena 1974, rađaju se i neko vrijeme traju teorije zavjere o sličicama kojih biva najmanje u vrećicama, ili ih uopće nema, za razliku od nekih drugih sličica koje su apsolutno prekobrojne. Proizvođač to radi da bi ljude potaknuo na kupovinu, da bi iluziju o popunjavanju albuma činio što duže neostvarivom.

Od samog početka interes za sakupljanjem sličica nogometaša nije kod ljudi (ili kod djece) u nužnom suodnosu s interesom za nogometnu igru ili za nogometnu povijest. Najstrastveniji sakupljači, najbrutalniji kockari, razmjenjivači sličica, gospodari scene, već su 1974. bili klinci koji nisu imali pojma o nogometu, pa čak nisu išli ni na utakmice. Inače, odlasci na utakmice također nisu bili, a bogme nisu ni danas, povezani s interesom za nogomet. Kada smo još imali jednocifreni broj godina, ili kad smo već počinjali mutirati, pa su nam glasovi nekontrolirano izlazili iz grla kao kakvim nedoraslim pjevčićima, odlazak na utakmicu bio je oblik socijalnog samopotvrđivanja i svojevrsnog ličnog samoostvarenja. Svatko od nas pamti kad su nas roditelji prvi put same pustili na Grbavicu ili na Koševo, ali malobrojni pamte koja se igrala utakmica. Također, naš svijet podijeljen je na one koji su na utakmicu sami išli onda kada su ih očevi i matere na utakmicu i pustili, i one kojima je to bio bijeg u svijet… Ali ništa od svega toga, rekli smo, nema veze s interesom za nogomet. Zašto bi netko odlazio na utakmice ako ga nogomet ne zanima? Odgovor na ovo pitanje pitomiji je i bezazleniji, ali je sličan odgovoru na pitanje zašto ljudi odlaze u crkvu, u vrijeme velikih vjerskih manifestacija, zašto idu na masovne političke mitinge, te na kraju i zašto idu u rat? Što je to u čovjeku što ga tako fatalno privlači i goni da se utopi u ljudskoj masi?

Sličice su, suprotno tome, strast prema pojedincu, prema nepoznatom čovjeku, čudaku i čudotvorcu. Recimo, nikad mi nije na um palo sakupljati sličice slavnih. Pa tako ne bih sakupljao sličice Lige prvaka – jer i takve, naime, postoje! – budući da u Ligi prvaka nema pojedinaca i nepoznatih. Tamo su čitavi kolektivi sabrani u prividnim jedinkama. Lionel Messi cijeli jedan je narod. Za razliku od gospodina kojemu je ime Yeltsin Ignacio Tejeda Valverde, defanzivni je vezni reprezentacije Kostarike, i drugi put se već nalazi u albumu pred svjetsko prvenstvo. Prvi put njegovu sam sličicu lijepio 2014, spremajući se za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Yeltsin Tejeda ime je, naravno, dobio po Borisu Jeljcinu, koji je bio predsjednik Rusije te 1992. kada se mali Yeltsin rodio svojim mami i tati. A mene je, čim sam ga prvi put na sličici vidio, podsjetio na Stalina Rojasa, davnoga bolivijskog centarhalfa, i na Stalina Mottu, perspektivnog, mnogo mlađeg kolumbijskog veznjaka, kojemu su roditelji nadjenuli to ledeno gvozdeno ime nedavne 1984. godine. Na stranu Messijeve teško dostižne nogometne vrline, kao i sav užitak u ljepoti igre, ali u ovome su od Messija zanimljiviji Yeltsin Tejeda, Stalin Rojas i Stalin Motta. Oni su žrtve historije, u kojoj je Messi veliki protagonist i tvorac. Između ostaloga, i zbog njih ja evo već skoro pola stoljeća sakupljam sličice nogometaša i lijepim ih po albumima, koji zatim nestaju u ratovima i selidbama.

U svih ovih četrdeset i osam godina sakupljanja sličica pred svjetska prvenstva u nogometu samo jednom se dogodilo da ispunim cijeli album. Dogodilo se to pred Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj republici 2010. Naravno da to ne bih uspio sam, jer nisam odlazio na neformalne markete sličica i mjenjališta kojih je bilo svud po Zagrebu – premda ni ne znam gdje su se razmjenjivale sličice u Zagrebu, no recimo znam da su se u Beogradu razmjenjivale kod Terazijske česme, jednom sam prošao tamo, ali se nisam zaustavljao, ali sam se družio s Predragom Žukinom, sportskim novinarom Jutarnjeg lista, pasioniranim i samozatajnim sačupljačem, te iznad svega ispravnim čovjekom, koji je razmjenjivao sličice s kim je stigao, nije se u ova pedofobna vremena plašio čak ni toga da ode pred neku školu i da razmjenjuje sličice s nekom nepoznatom djecom. E, Žukina je te 2010. dovršio moj album kada mi je falilo još dvadesetak sličica. Čudan je to bio osjećaj imati u rukama jedan dovršeni posao. Znao sam da se to najvjerojatnije neće više ponoviti.

S proljeća 2022. objavljeno je da će Katar biti posljednje Paninijevo svjetsko prvenstvo. Svjetska nogometna federacija je već za ono sljedeće prvenstvo, 2026. u tri zemlje Sjeverne Amerike, prodala prava nekoj američkoj tvrtki. I tako je došla svome kraju jedna velika tradicija, koja se, istina, samo dijelom ticala nogometa. Suštinski se, međutim, ticala ljudi. Sakupljali smo sličice ljudi. Mogli su to, na kraju krajeva, biti i neki anonimni ljudi, slučajni prolaznici Brace Dimitrijevića. Jer ionako je, kao što rekosmo, tu Yeltsin Tejeda bio važniji od Lionela Mesija, a pokojni Trifun Ivanov od Davida Beckhama. Amerikanci će, možda, kopirati Paninijev koncept, koji se u ovim pedesetak godina ionako transformirao, pa su iz albuma nestali svi personalni i statistički podaci, i preselili se na sličice, ali je vjerojatnije da će izmisliti nešto svoje, što mene, bojim se, neće zanimati.