Od nekog vremena u rodilištu kad započne veliko granatiranje, porodničari, babice, sestre, u miru pogrebnom na lafete polažu rodilju, dvije, tri, onu koja se otvorila, onu kojoj je pukao vodenjak, onu koja već šest sati trudove ima, pa s lafeta vrišti, i silaze polako, bez panike, bez riječi, bez ijedne suvišne kretnje, sumnje ni pogleda na ono što upravo ostavljaju, u bolničko podzemlje, u podrum, atomsko sklonište sagrađeno kad i bolnica, i tu nastavljaju započete porode, čime im vrijeme brže prođe do kraja još jednog velikog granatiranja.

Ono o čemu ne misle, jer bi se misleći raspametili, da su u šezdeset devet krevetaca ostavili gore šezdeset devet novorođenki i novorođenaca, i još troje njih u inkubatoru uz koji tutnji benzinski agregat za struju. U podzemlje, u podrum, u atomsko sklonište sagrađeno kad i bolnica, sišlo je, na drugom kraju bolnice, šezdeset devet njihovih majki, i još tri od ona tri djeteta u inkubatoru. Rečeno im je da su njihova djeca na sigurnom, s druge strane debelog sklonišnog zida. I sad one, svih šezdeset i devet, redom, uha naslonjenog uz zid od armiranog betona, tri metra debeo, osluškuju hoće li razabrati plač svoga djeteta, između tutnjave strašne, što dolazi odozgor i sluti kraj svijeta. I onda jedna vrisne, čula je! Pa za njom i druga. Treća, javi se, da je za zidom svoju curicu čula. Zatim se svađaju, utišavaju jedna drugu, pa se umire i neko vrijeme šute, loveći majčinskim uhom nešto što nikako ne mogu čuti. Jer iza tog zida ničega nema, samo mračna prašnjava prostorija, u koju godinama nitko nije ušao, s tek nekoliko kartonskih kutija u kojima je dokumentacija rodilišta iz nekih davnih vremena. Izvještaji o rođenju onih čije je vrijeme minulo i odavno su već mrtvi.

A one tri, najzabrinutije među majkama, sa strane krše prste, nadaju se da neće nestati goriva, ili da se agregat neće slučajno isključiti, i ugasiti svjetove tri njihova djeteta.

Poslije, kad tutnjava mine, povorka kreće u suprotnom smjeru, iz atomskog skloništa, podruma, bolničkog podzemlja, u prizemlje, na prvi, drugi i treći kat rodilišta, gurajući pred sobom i uz stube uznoseći, kao na nekom smiješnom pogrebu, lafete s kojih stenju žive, tek porođene Madone, uz koje se kreće sestra da dijete ne klizne s njihovih grudi.

Pomislio bi čovjek, nestalo je svijeta, takav se tutanj širio skloništem od tri metra debelog armiranog betona, a ono gore tek nešto prašnjavije je sve, trošnije nego što je bilo, i sasuli su se prozori u nekoliko soba. Naš radio objavit će da je neprijatelj u svojoj čovjekovu srcu nepojmljivoj bestijalnosti granatirao rodilište, ali to, ustvari, nije istina. Istrošile su se riječi, rečenice, dramske slike i situacije, usred općenarodne patnje, opsade i rata, pa mi moramo govoriti da se dogodilo i ono što nije. Jer ono što jest nije dovoljno da iskaže kako nam je u duši i kako nam se raskidaju tetive, odvaja nam se meso od kosti, dok kroz zidove skloništa slušamo ono što se mimo nas zbiva.

Pitali smo upravnicu rodilišta, ženu lijepu, neudatu, šezdeset joj je već skoro, zašto novorođenu djecu ne snosimo dolje.

A što će nam ostati gore, ako njih ponesemo? Zbog čega ćemo se vraćati, ako gore nema njih?

Napala nas je, kao da je s uma sišla.

Otad radimo ovako.

Dosad nijedna nije saznala da iza zida nema nikoga, i da ono što čuje nije njezino dijete.

Da jest, možda bi sišla s uma.

Ili bi razumjela upravnicu. 

“Hajde, zovi oca na kafu”, reče mati skidajući džezvu sa šporeta.

Poslušah je. Ustadoh od kuhinjskog stola i pođoh prema sobnim vratima. Lagano pritisnuh šteku, da ne bih prenuo oca iz sna ukoliko je čitajući novine zaspao. To se dešavalo skoro pa redovno. Bio je to njegov ritual – nakon ručka bi se s novinama povukao u sobu, legao na kauč i čitao dok ne bi u san utonuo. A tren prije negoli bi se to desilo, spustio bi rastvorene novine na lice, valjda da mu svjetlo ne smeta. I tako skriven iza njih, odspavao bi nekih pola sata, sat najviše. Ako bi ga neko u tome prekinuo, znao je zagalamiti, ali samo nakratko i bezopasno.

Zakoračih u sobu i vidjeh da ne spava nego da čita, ali ne novine nego neku podebelu knjigu.

“Stari, mati zove na kafu, nasula je i tebi.”

“Slobodno vi počnite, doći ću ja, samo da završim ove tri stranice.”

Vratih se u kuhinju i prenesoh majci da nas dvoje možemo početi s kafom, da će otac još nakratko biti zauzet čitanjem, pa će nam se pridružiti.

“Nije ovo prvi put da pusti da mu se kafa ohladi. Pitam se samo šta je to tako zanimljivo u novinama. Ta, sve je već jutros čuo na radiju.”

“Ne čita novine, nego neku debelu knjigu”, prekidoh je pojašnjavajući.

“Aaah… on i njegov Marks!” – podiže mati ton i zakoluta očima, kazujući mi da joj je dosta tog očevog izgovora.

“Ne razumijem kako mu se da čitati tu knjižurinu, ima skoro hiljadu stranica. Dobro, nakon rata je to radio po diktatu Partije, ali sada… Ne mogu da vjerujem da to čini onako, od sebe”, reče prinoseći fildžan ustima.

“Ali mama, knjiga koja se čita po diktatu crkve, još je deblja!!!?”

“Brano, ja Bibliju ne čitam. Za to vremena ne nalazim. A i da ga imam, ne bih ga na kilometarske pridike trošila. Iskreno, mislim de se svaka istina, čak i ona najveća, može kratko saopštiti, nema potrebe čitave tomove zbog tog pisati. Konačno, onaj ko želi da ga ljudi razumiju i slijede, taj treba svoju poruku jezgrovito reći, dakako, po njoj i sam živjeti.” Tu zastade, uze cigaretu iz kutije, prinese je ustima i pripali. Onda povuče dim, strasno, punim plućima. Nakon par sekundi, ispuštajući dim, nastavi.

“Mene ne privlače besplodne filozofske rasprave, a ni beskonačne teološke pridike o nama ljudima, o tome kakvi smo, i kakvi bismo trebali biti. Ja sam pouku za život dobila kroz jednu dojmljivu pričicu, meni razumljivim jezikom kazanu. Čula sam je od svog oca. Kratka je, a moćna. Njoj se stalno vraćam, u njoj inspiraciju za život tražim i nalazim. I to je to.”

“O čemu ona govori, ispričaj mi je.”

“Hoću, rado ću je podijeliti s tobom.” Uze fildžan, primaknu ga ustima i ponovo srknu gutljaj, a onda otpoče:

Drevna je to priča, dvije hiljade godina stara. Govori o ljudima iz dva plemena koji su živjeli u istoj zemlji, na istoj obali rijeke, ali jedni pored drugih, odvojeno, nikako zajedno. Među njima je prvo zavladala netrpeljivost, kasnije odbojnost i mržnja. Razgovarali međusobno nisu, nisu se čak ni pozdravljali, nego su u prolazu okretali glavu jedni od drugih. Tako su činili odrasli, tako su i svoju djecu odgajali da čine.

Jedni su vladare, upravitelje i poreznike davali, Jevreji su ti bili, i s visine su na ove druge gledali. Prezirali su ih, smatrali su ih otpadnicima svog naroda, i ostavljali im manje vrijedne poslove. A i ovi drugi, Samarjani, istim su prezirom odgovarali. Okrivljivali su Jevreje da su izopačili izvornu abrahamsku religiju, religiju zajedničkih im predaka. Međusobni prezir i mržnja živjeli su godinama, rasli i širili se, svi su tim zlom bili zaraženi, svi u njemu ogrezli.

I onda se desi nešto dotad nezamislivo, tako mi ta priča kazuje – naglasi mati.

Započinje s tim kako je jedan Jevrejin jahao iz Jerusalima u Jerihon. Putem ga napadoše hajduci. Svukoše ga s konja, opljačkaše i pritom teško raniše. Odoše, ostavivši ga uz cestu napola mrtva.

Putem uskoro naiđe rabin, jevrejski sveštenik, koji vidjevši sunarodnjaka u krvi, pređe na drugu stranu i ne obazirući se na ranjenika, nastavi svojim putem. Pomisli pritom – mrtav je, a ako nije onda će uskoro biti.

Ubrzo tuda prođe i službenik u Velikom hramu, tom najvećem svetilištu Jevreja, pogleda teško ozlijeđenog suplemenika, zaključi da mu nema pomoći, okrenu glavu od njega i odjaha dalje.

Potom neki Samarjanin prolazeći istim putem dođe do ranjenog Jevrejina, i vidjevši ga u krvi, sažali se. Sjaha, kleknu kraj njega, zavi mu rane i zali ih uljem i vinom. Onda ga posadi na svoje magare i dovede u gostionu gdje ga je cijelu noć njegovao, baš kao brata rođenog. Sutradan polazeći na put izvadi dva srebrenjaka, dade ih krčmaru, i reče mu: ‘Pazi ga, i ako šta više potrošiš na ovog ranjenika, ja ću ti namiriti kad se vratim.’

“Eto Brano, ova priča mi naumpadne svako jutro. Zašto, upitat ćeš se. Smatram da je u njoj saopštena najvažnija poruka ljudima, meni sigurno. Kaže mi kakva da budem, kako da živim. Ona me nadahnjuje, stalno i iznova svaki dan.

“Tako je snažna i poučna. Uz to je kratka, a jednostavnim riječima kazana. Svako je može razumjeti. Uvjerena sam da takva može biti dobar sažetak debelim filozofskim i religijskim knjigama, a možda i zamjena za njih.”

“Deda Stipo ti ju je ispričao, ali me zanima ko joj je autor?”

“Isus Nazarećanin, on ju je kazao svojim učenicima, poručujući im da dobrotom treba darivati svakog i sve, pa i one koji nas mrze, zlo nam smišljaju i čine.” Tu zastade, zapazila je da je blijedo gledam, da s nevjericom primam to što mi o Isusu reče.

“Zapisali su je sljedbenici njegovi. I u tim spisima, evanđelja se zovu, kazivali su o dobročinstvu i milosrđu koje je taj samouki, a mudri učitelj zagovarao. Tu bilježe na desetine zgoda koje potvrđuju da je bio dosljedan svom učenju i da mu je do kraja ostao vjeran. Dobrotu je pokazivao svima, pa i neprijateljima svojim, čak i ubicama vlastitim. Kad su ga živog na križ raspinjali, oprostio im je. I još se svom bogu molio da im i on sve oprosti.” Tu mati nakratko zaćuta, učini mi se da je odlutala mislima. Ali se brzo vrati na temu.

“Nađi te knjige, četiri ih ima, nisu goleme. Uzmi i pročitaj ih.”

“Mama, zasad me takve knjige ne privlače.” Čim to rekoh, osjetih da joj moj odgovor ne bi po volji. Zato ga pokušah omekšati.

“Ali budi sigurna, doći će i one na red.”

Nakon ovih mojih riječi mati živnu, usne joj se razvukoše u osmijeh. Kad to primijetih, odlučih biti do kraja iskren te odagnati svaku pomisao da bi se to moglo uskoro dogoditi. Pa šaljivim tonom dodah:

“Ko zna, možda ih pročitam i prije nego mi brada posijedi.”

Na ovu upadicu mati samo odmahnu rukom, a onda se požali da joj se kafa ohladila.

“Hajde, zovi oca da dođe, ja ću pristaviti novu džezvu, za sviju” – reče ustajući od stola i pođe prema šporetu. Onda upali ringlu. I dok je na nju spuštala posudu s vodom, naglo se okrenu.

“Ali što ti ja ovo uopšte rekoh?! Isus i njegovo učenje su za tvog oca utopija, on odbacuje sve što s njim ima veze. I tebe tome uči, primijetila sam to kroz vaše ranije diskusije i prijepore.” Tu nakratko zastade.

“Ali neka, i treba da razgovarate o svemu. Od oca možeš dosta naučiti. Vjeruj mu, idi za njim, ali osvrni se pokada oko sebe, upitaj se kakva je to staza koju ti pokazuje. On te neće izdati, u to sam ubijeđena, on će za tebe i u vatru i u vodu. Ali te može povesti putem na kojem će se on sam izdanim i prevarenim osjetiti. Zato spoznaji i jedno i drugo, i treće najradije. Slijedi oca, poslušaj i mene, istražuj sam, ali stalno sumnjaj, pitaj se je li tako dobro, ima li šta bolje, traži najbolje, nešto najbolje za sebe.”

Uskoro voda u džezvi provri i poče kipiti po šporetu. Mati se usresredi na to, na kafu koju je obećala napraviti. I napusti temu našeg razgovora dobacivši:

“A sad ga zovi na kafu.”

Običaj postavljanja živih jaslica u gradiću L, sedamdesetak kilometara jugoistočno od Kölna, zabilježen je i na Wikipediji. Štoviše, priča o jaslicama zauzela je devetnaest od dvadeset i tri retka natuknice o tom mjestu od 7000 stanovnika, s muškim i ženskim nogometnim klubom, tvornicom informatičke opreme, livnicom i umjetničkom tiskarom s olovnim slogom, u kojoj se, između ostaloga, štampaju državne diplome i priznanja, knjiška divot izdanja, umjetničke monografije i ručno izrađivane pjesničke i prozne knjige. Župna crkva, posvećena svetoj Barbari, podignuta u sedamnaestom stoljeću, koja je neoštećena preživjela i sva saveznička bombardiranja iz Drugoga svjetskog rata, pojavljuje se na sličici uz natuknicu (s pogrešnom datacijom u šesnaesto stoljeće), dok se u tekstu ne spominje. Kada smo prvi put posjetili L, bio je ponedjeljak, dan po blagdanu Krštenja Gospodinova godine 2020, bilo je rano jutro, a mi smo, umorni i neispavani, stizali ravno s aerodroma, donoseći rukopis za štampu. Dva sata trebalo je čekati da se otvore uredi, magla koja se širila dolinom Rajne pritiskala je krovove kuća, u općem se sivilu još nisu razabirale boje, i bilo je vrlo hladno. A onda se, najednom, nasred pješačke zone, u nekoć glavnoj ulici staroga grada pojavio oniži tamnoput muškarac, skladno građen, izrazito lijepa lica, koji je na podebelom i sasvim nepristalom konopu vodio vola. Vol je bio golem, glavom je išao skoro u ravni muškarčevih pleća. Zaustavili smo se, ukopali se u mjestu od iznenađenja, muškarac nam se nasmiješio u prolazu i rekao: “Guten morgen!” Za njim je išla žena, svjetlije kože, u vrlo neobičnim haljinama. Na rukama je nosila dijete koje nije prestajalo plakati. Tješila ga je, pjevušila mu na jeziku koji je zvučao kao arapski. Desetak metara iza nje iza ugla pojavio se mladić u trlišu, koji je na povocu vodio magarca…

Stajali smo tako nasred ulice u kojoj nije bilo nikoga drugog. Svi su dućani bili zatvoreni, preko nekih su izloga spuštene one starinske metalne rolete, samo su u dvije turske zalogajnice trajale pripreme za novi dan. U jednoj zabrađena je žena prala pod, u drugoj, preko puta, brkati je postariji muškarac strugao ostatke masti s ražnjeva za kebab.

Nakon što je neobična kolona prošla, nikoga više nije bilo na toj šetnici pustoga gradića L. Nas dvojica smo još neko vrijeme ostali tako stajati, jer nismo znali kamo bismo pošli i gdje bismo čekali da nam prođe vrijeme.

Pola sata kasnije, Turčin, za kojeg saznajemo da se zove Hasan, otvara radnju. Sjedamo za jedan od tri stolića, onaj koji je najdalje od vrata, naručujemo dva salepa, pitamo Hasana, koji se ljubazno smješka, tko su bili oni ljudi. Kaže da ne zna, ali po nečemu se prepoznaje da ne govori istinu. Ne želi govoriti da ne bi koga nehotice uvrijedio. Vidi moju odoru.

Poslovođa u tiskari, kojega prvi put srećemo, premda se već dugo elektronski dopisujemo ugovarajući posao, grafičar je s diplomom čuvene berlinske umjetničke akademije, po imenu i prezimenu reklo bi se da je Talijan. Potvrđuje nam ono što nam je već, možda, bilo na umu: upravo smo sreli Josipa, Mariju i njihovo djetešce. Mora da su tu negdje i trojica mudraca. Jučer se slavilo krštenje Gospodinovo, sinoć su razređene žive jaslice, a oni su, svi zajedno, prespavali još jednu noć u štali, i sad se idu presvući, pa na vlak za Köln. Ali prije toga moraju vola, magarca i sve tri ovce odvesti do klaoničkog kamiona. Tako je ove godine ispalo, nesretno, dodaje mladi poslovođa, životinje su stigle kao donacija, a nisu ih drukčije stigli zbrinuti nego ovako.

Dugo će nas, obojicu, poslije moriti savjest, pa ni danas nam nije svejedno kad se toga sjetimo, što nismo tad, kad nam je to poslovođa govorio, smjesta pošli za onim ljudima, možda životinje još nisu potrpali u klaonički kamion, i otkupili ih. Tjedni koji su potom naišli, mjeseci i godine, bili su strašni, ljudi su umirali od covida-19, kao od kakve starozavjetne zarazne bolesti, a nama je na savjest prisjedalo i na um padalo da smo, makar malo, pridonijeli tom općem umiranju svijeta jer nismo učinili ono što smo mogli. Jest da to nisu bili ljudi, nego jedan vol, magarac i tri ovce, ali nije li nam upravo epidemija pokazala da su ljudi bliže životinjama nego što smo mogli pretpostavljati. Covid-19 je, Bože mi oprosti ako griješim, upozorenje Gospodinovo da nam je i šišmiš brat, i da bi nas se njegove patnje trebale ticati, jer ćemo, možda, i sami tako patiti. A mi smo dopustili da jedan zdrav i mlad magarac, skupa s tri ovčice i volom, završe u klaonici. I to ne zato da bismo blagovali meso, nego zato što su ostali bez gospodara nakon što je prošlo božićno vrijeme. Kako, međutim, ovo ikome povjeriti, a da nam ne odvrati šaljivim prijekorom: manite se vi, braćo, praznovjerica!

Mjesecima kasnije, kada je epidemija odavno bila na vrhuncu, a Njemačka zatvorila je pred kugom svoje granice, morali smo ponovo na put, jer je trebalo dočekati prve otisnute arke. Stvar je bila kompleksna i komplicirana, kako u tehničkom i likovnom, tako još više u jezičnom pogledu. Naime, slovoslagari nisu znali naš jezik, pa su slagali slova naslijepo i ugluho, ne znajući gdje koja riječ počinje, gdje završava, i što te rečenice znače. Istina, dolazila je korektorica iz Kölna, umirovljenica, nekad čuvena profesorica na nekoj njemačkoj slavistici, koja nije preboljela smrt djeteta pa se propila i rano propala, i mentalno i profesionalno, ali u njen posao nismo bili sigurni ni mi ni poslovođa. Tako smo sakupili sve papire i sva uvjerenja, obišli nadležne medicinske ustanove, nekoliko puta provjeravali i testirali zdravlje, i onda se polako, u vrijeme kada nitko više nigdje nije putovao, zaputili prema Njemačkoj. Putovanje se dodatno zakompliciralo i dugo je potrajalo. Naime, mog pomoćnika na putu je sastao akutni appendicitis, samo se jednoga jutra skvrčio na postelji naše hotelske sobe, ječao je poput kakva samrtnika, na što sam ja uspaničeno nazivao recepciju, recepcionerka je zvala hitnu pomoć, koja, pak, nije htjela doći, sve dok se ne osiguraju neophodne zaštitne mjere.

Proći će zatim četrdeset osam sati prije nego što mom asistentu, koji je već u nekoj vrsti delirija, temperatura preko tridesetdevet, zarežu desnu stranu trbuha, odakle šiknu gnoj, jer je toliko bilo potrebno da na svaki način provjere njegov identitet i da se uvjere da mimo toga što mu je puklo slijepo crijevo ne boluje od covida-19. Operacija koja se, rekli su mi, smatra rutinskom, i jednom od najstarijih kirurških intervencija koje se na jednak način obavljaju već stotinama godina, a možda i od vremena egipatskih piramida, u njegovom je slučaju potrajala dva sata, pa su ga opet prekosutra morali otvarati, jer se gnoj razlio na sve strane. Morali su mu, zamišljam to tako, oprati, kao za svinjokolje, sva crijeva, a onda i džigericu, i sve što se još unutra nalazi, dobro pritom pazeći da svaki od tih organa nastavi s radom. Dvanaest dana nesretnik je prelazio s jedne na drugu stranu pa se onda vraćao. Spasila ga je na kraju njegova mladost. Ja sam svo to vrijeme spavao u motelu uz autocestu, da budem blizu kad se jednom ne vrati. Trinaestog dana stari mi je liječnik, po izgledu i govoru rekao bih da je Arapin, premda mu je na znački pisalo dr. Carlos, pružio ruku kao da mi čestita na dobivenoj okladi, i rekao da je moj asistent preživio. Proći će još sedam dana prije nego što ga puste iz bolnice, tako da smo nakon tri tjedna bolovanja bili spremni da nastavimo put. Ali onda je trebalo još jednom izvaditi sva ona uvjerenja, potvrde, osiguranja i testove, jer je svim našim papirima odavno bio istekao rok.

U gradić L stigli smo s mjesec zakašnjenja, umjesto sredinom studenog, bili smo tamo pred Božić. Ili precizno: u nedjelju, 19. prosinca. Mislili smo produžiti do Kölna, provesti dan u tom lijepom gradu, posjetiti katedralu, popeti se na vrh tornja s kojeg se pruža pogled daleko niz Rajnu i Vestfaliju, ali sve je bilo zatvoreno, ljudi su bili skriveni po kućama, a svijetom se širio neki čudan, do tada neiskušan strah. Ljudi su naročito zazirali od nepoznatih i stranaca, jer im se zbog nečega činilo da s njima stiže i zaraza. Ne može u ljudsku pamet da zaražen može biti i poznat, i nepoznat, i onaj koji ti je najvoljeniji i najbliži. Bolest oduvijek dolazi iz dalekih krajeva, od onoga što je nepoznato, neistraženo i tuđe. 

Tako smo ostali u mjestu L, umjesto da idemo do Kölna. Smjestili smo se u pansionu kod nekog Grka, pomoćnika sam ostavio u sobi, svježi je oporavljenik, neka se odmara, neka odspava ako mu je potrebno, a ja ću prošetati naokolo. 

Pošao sam bez cilja, opušten jer se u ovako malenom gradu ne mogu izgubiti, u džepu mi je kartica na kojoj je piše Motel Piraeus, adresa i broj telefona. Noge su me odnijele ravno u istu onu nekadašnju glavnu ulicu u starome gradu. Opet je sve bilo zatvoreno, sada zbog epidemije, a malobrojni prolaznici, s maskama na licima i pognutih pogleda, žurili su da se što prije sklone s ulice. Bolest koja se prenosi dahom kao da je u ljudima budila strepnju da se, možda, ne prenosi i pogledom. Ako bih slučajno i ulovio oči neke neoprezne i žurne prolaznice, u njima bih prepoznavao strah, koji se odmah pretvarao u gnjev: zašto je tako gledam i zar pomišljam, dok naokolo hodam u svojoj čudnoj odori, da sam zaštićen od bolesti i smrti?

Tako sam došao do crkve, koju za prošloga dolaska nismo obilazili: neobično malena i nekako tijesna crkvica, niskog portala, kakvog nikad nisam vidio na nekoj crkvi, tako da bi se malo viši čovjek morao sagnuti dok ulazi. Uhvatio sam za kvaku, starinsku kovanu, ali bilo je zatvoreno. Na crnim drvenim vratima puntinama je bio pričvršćen list istrgnut iz bilježnice za matematiku, s rasporedom bogosluženja. Papir je bio brižljivo plastificiran, da mu ne naškodi kiša.

Tada sam, odmah pokraj crkve, kroz otvorenu kapijicu dvorišta s orijentalnom kaldrmom ugledao zanimljivu građevinu: veoma stara prizemnica, podignuta vrlo davno od blata i slame, s čudnim slamnatim krovom, nalik pastirskom šeširiću, bez prozora, s prostranim dvokrilnim ulazom, koji je bio rastvoren, pa su se unutra vidjele ljudske prilike u živim i vrlo brzim kretnjama.

Ušao sam u dvorište, nesiguran. Jer ovo je Njemačka, ne ulazi se ovdje u tuđa dvorišta, pogotovo u epidemijska doba, kada je svatko svakome sumnjiv. U uglu, s lijeve strane, odmah ispod dvorišnoga zida, hrđala je stara odbačena vešmašina. Uz nju još neko smeće. Taj me je prizor ohrabrio. Kao da sam već bio kod kuće. Prišao sam kućerku, nisam odmah išao prema ulazu, oslušnuo sam glasove iznutra: govorili su, vikali, uglas raspravljali na nekom iskvarenom njemačkom, s kojim su se povremeno miješali glasovi drugih, nepoznatih jezika.

Čim sam im se pojavio na vratima, naglo su zamukli i zastali. Kao sleđeni gledali su u mene. Bio sam netko nepoznat, a odora me je, očito, činila važnim. Bio je to mali mračni stančić, s prastarom termoakumulacijskom peći i dva prozorčića sa stražnje strane, koja su gledala ravno u sivi zid susjedne zgrade. Bivša štala, ustvari konjušnica pri župnome dvoru, u kojoj se sad živjelo. Zemljani pod, od davnih ga vremena nisam vidio. Bijeli kreč po zidovima i nisko postavljene grede koje drže laku krovnu konstrukciju. Kauč iz Ikee, ormarić, kuhinjica, stolić s kompjutorom. I njih šest-sedam, u tom tijesnom prostoru, muškaraca i žena različite dobi, koji su, prije nego što sam ušao, pakirali stvari u drvene kutije i oko nečega živo raspravljali.

A vi ste?, obratio mi se oniži i podebeli Nijemac u radničkom kombinezonu i kaputiću od trliša. Pa je, tek tad primijetivši odoru, nastavio ponavljati: Vi ste, vi ste, vi ste… Kao da se ispričava na pitanju. Pružio sam mu ruku, zaboravivši da se u ovo vrijeme ljudi ne rukuju, dlan mu je bio grub i tvrd, kao u radnika, lice rumeno-ljubičasto i neobrijano, lice vječno pijanog autolimara.

Ja sam opat Sebastian, rekao je, uvodeći me u župni dvor. Ali svi me zovu Horst, pa me i vi možete zvati Horst. Odveo me je sa sobom jer nema se vremena, moraju se obaviti poslovi, zadnji je čas, a oni znaju što im je činiti, nas dvojica ćemo popiti jutarnji šnaps. Župni dvor izgleda kao mali barokni muzej, različit i od crkvice, i od one bizarne izbice, onakav kakvim i zamišljamo župne dvorove po malenim starim porajnskim i vestfalskim varošima. 

Tu sam već dvadesetu godinu, govori mi sažaljivo, došao sam na zamjenu, jer se otac Michael iznenada, blago u Gospodinu, odijelio od ovoga svijeta. Imao je visok tlak, od mrzovolje. Otac biskup rekao je: Horst, samo na tri do četiri tjedna! Ti ćeš se već snaći, popraviti ako je nešto u župnom dvoru za pokojnim Michaelom ostalo pokvareno, a sigurno jest, dotrajala elektrika, dotrajale vodovodne cijevi, i onda ćeš sve lijepo i uredno predati novome župniku. Uredno ćeš u međuvremenu održavati službe Božje, toliko ti možeš, i bit ćeš umjeren u propovijedima i u piću, rekao je, i ovako podigao svoj dugi kažiprst. Poznajete li slučajno kažiprst pokojnoga oca biskupa Steinera?

Odmahnuo sam da rečeni kažiprst ne poznajem, a ni ostale prste, ali Horst je već nastavio sa svojom žalopojkom što su ga zaboravili tu, u gradiću L, na kraju Njemačke i svijeta, a poznato je svima da on nije za župnika, niti za bilo kakvog ozbiljnog posla, nego za molitve, šnapsa i sitnih kućnih popravaka. Nikada to ne mogu zaboraviti: za molitve, šnapsa i sitnih kućnih popravaka! Samo što na njemačkom jeziku to još mnogo bolje zvuči. Ali u tim Horstovim samosažaljivim riječima naslutio sam nešto što je u meni odmah pobudilo grdnu nelagodu: pa on me je s nekim pobrkao, on misli da sam došao da ga konačno oslobodim preteškoga njegova pastoralnog i društvenog tereta.

Odmah sam mu pokušao reći da ja nisam taj, slučajno sam ovdje, nešto je pogriješio, ali Horst se nije dao zaustaviti. Već mi je govorio o tome kako mu je kao bolesnom čovjeku, pomalo već i starcu, teško da svake godine rastura svoj maleni dom i da se preko Božića seli u garažu. Jest, rekao je Horst, priznajem, možda sam za to i sam kriv, jer se nisam htio useljavati u župni dvor. Zašto bih mirisom svojim i prisustvom remetio mir ovoga doma? To nije svećeničko, rekao je, nego je to općeljudsko pitanje! Ako ću samo tri tjedna ostati tu, i ako sam tu da po župnome dvoru ispopravljam kvarove, onda je primjereno da to vrijeme provedem u pokrajnjem stančiću, u bivšoj konjušnici i u štalici za božićno uprizorenje Isusova rođenja. Ni sanjati nisam mogao da ću u toj štalici dočekati Božić, i da ću se iz nje iseljavati. Ne jednom, nego evo već i dvadeset prvi put! Išao sam, govorio sam, pisao sam, žalio se, nastavljao je Horst, da bi mi otac biskup, ali ne više Steiner, jer on je umro, ni Steinerov nasljednik, koji je također otišao Bogu na istinu, nego biskup Johannes Carlos Echevarria, zapovjedio da se uselim u župni ured, zaprijetivši mi kaznom. Luđak!, kolačio je oči Horst. Venezuelanski fanatik! Manijak! Izgovarao je sve teže i teže riječi o svome nadređenome. Ali mi je onda napomenuo da slučajno ovu stvar kome ne spominjem, jer njemu ne pada na pamet da posluša biskupa Johannesa i da se useljava u župni dvor. Ja sam tu privremeno, naglasio je nekoliko puta. Učinilo mi se da je u stvarnome strahu da ga netko na silu ne izbaci iz njegova doma i ne preseli tu, i da mu više nije drago što mi je svoju nevolju ispričao.

Tako sam ga, da malo popravim stvari, upitao za taj običaj živih jaslica u gradiću L, koliko je stara ta tradicija? Mislio sam da će mi reći rečenicu-dvije, i da će poslije razgovor biti nastavljen nekim normalnijim tokom, ali Horst je, izgleda, o svemu pripovijedao na jednak način, i u svemu je postojalo nešto što je prijetilo opstanku i održanju njegova svijeta.

Precizno se zna godina prvih živih jaslica, rekao je Horst. Bilo je to 1861, kada je za župnika postavljen stanoviti pater Anton, Albanac, rodom i životom iz Skadra, učen čovjek, pisac i sastavljač “Albansko-njemačkog rječnika s gramatikom” i prevoditelj svetih spisa na albanski, koji je, međutim, naglasio je Horst govoreći o pateru Antonu, nemajući svijest o tome da pomalo govori i o sebi, živio dva posve odvojena života: u jednome, onom duhovničkom i znanstvenom, bio je čovjek europskoga duha i sudbine, u drugome, privatnom, porodičnom i emocionalnom, bio je divljak s Balkana. Upravo tako je Horst rekao za patera Antona: divljak s Balkana! Imao je brata, i taj je brat u afektu ubio čovjeka, Albanca, suplemenika, katolika! Brat je, međutim, imao i ženu, koja je bila noseća. A među balkanskim se divljacima toga doba, svejedno jesu li Albanci ili su Slaveni, kada netko nekoga ubije stvar rješavala tako, objašnjavao mi je Horst, da onda porodica ubijenog bira, kao u dućanu, kojeg će od brojnih ubojičinih rođaka za osvetu ubiti. Pater Anton bježao je s bratom i bratovom nosećom ženom ravno u Köln, biskupu s kojim je prijateljevao i dijelio s njim filološke fascinacije. Ne bi razgovarali o Bogu, nego o glagolskim vremenima u jezicima centralnoafričkih urođenika! Budale, rekao je Horst, nevoljnici obojica, naglasio je. Intelekt s viškom sadržaja gori je od svake seksualne nastranosti, unosio mi se u lice i kolačio oči. Iz usta kao da mu je zaudarao organizam umoran od života i šnapsa. Horstova jetra rezignirala je u potpunosti, ali duh bio je živ.

I onda je, kaže Horst, biskup mimo svih pravila namjestio patera Antona za župnika u mjestu L. A pater Anton je uredio već ruševnu i u to vrijeme nepotrebnu konjušnicu, i u njoj priredio žive jaslice. Pogađate: Josip je bio njegov nesretni brat, Marija mu je bila snaha, s trbuhom do zuba, dok su ostale uloge odigrali odavno već zaboravljeni viđeniji građani. Jer tko bi kraljeve ili mudrace mogao odigrati, nego oni najviđeniji? Te prve godine zbilo se i to čudo, nastavljao je nešto mirnije Horst, da je u toj štalici, u tim jaslicama, Marija rodila na samo božićno jutro. Jedan od mudraca, umjesto darivana novorođenca, srušio se u nesvijest.

Sljedeće godine sve se ovo ponavlja, osim što Antonova snaha više ne rađa na Božić. Ali kažu da je sljedećih desetak godina, koliko su ona i muž imali svoje uloge u jaslicama, na svaki Božić Marija bila trudna. Pretpostavljam da su ludi Balkanci, govorio je Horst, ciljali ponovno božićno rođenje, još jednu savršenu inscenaciju, totalni teatar, ali Bogu se to nije svidjelo, pa su im se djeca, muška i ženska, rađala prije ili poslije Božića.

Njihova uloga u povijesti župe tu prestaje. Nema ih ni u gradskim legendama i kronikama. Čak ni u novinama, jer L je, kazuje Horst, u to vrijeme imao i gradske novine, premda je bio još manji nego danas, i bilo je manje pismenog svijeta. Životopis patera Antona moguće je rekonstruirati, do vrlo kasnijih godina ostaje župnik u L, a zatim živi u biskupskoj palači u Kölnu, gdje je postojala neka vrsta staračkog doma. Živio je punih devedeset i devet godina. I do pred smrt je vrijedno sastavljao svoje pravopise, rječnike i gramatike. Njegov priručnik o oslovljavanju posluge i podređenih u njemačkom jeziku desetljećima se pretiskavao i koristio kao literatura na filološkim studijima. Nestalo ga je tek s padom Trećega Reicha, kada je postalo zazorno baviti se gramatičkim distanciranjem između društvenih grupa.

Nakon odlaska patera Antona iz L tradicija živih jaslica je bez prekida održavana. Ako bi nastupio poneki manje maran župnik, rekao je Horst, župljani bi ga živo podsjetili na red u gradu. Mnogo je tu priča, jedna kelnska profesorica doktorirala je na tradiciji živih jaslica u našemu gradu, ali njezin rad nije objavljen u knjizi. Svaki starosjedilac, premda je takvih sve manje, ima po nekoliko priča na ovu temu. Svakome je netko iz šire obitelji igrao Josipa ili Mariju, svatko je imao nekog šašavog ujaka, strica neženju, djeda ili rođaka koji se proslavio ulogom jednoga od trojice kraljeva. Recimo, taj vaš poslovođa u tiskari, drag i vrlo obrazovan čovjek, roditelji su mu u L stigli čak sa Sardinije, bio je mali Isus. I nimalo nije prema tome ravnodušan, uskliknuo je Horst, samo ga priupitajte o tome, pa ćete vidjeti. Svi oni, naime, bez obzira na to jesu li religiozni, vjeruju li u Boga, jesu li u međuvremenu otpali od Crkve, pomalo osjećaju kao da su srasli s tim svojim ulogama. Kad ih za nedjeljnog bogosluženja gledam, njih desetak, jer više ih nikad i ne dođe, znam im po izrazima lica, čak i ako ih se ne sjećam, tko je bio Josip, koji je tko bio mudrac, a koji je izrastao iz maloga Isusa. Ovdje se i na ulici žene mogu razlikovati po tome jesu li Marija, ili nisu Marija. Onima koje nisu kao da nešto nedostaje, Horst je skupio oči nišaneći svoju misao, kao da imaju samo jednu polovicu lica, dosjetio se što će reći.

Sve do Velikog rata, rekao je, zna se i godina, bila je 1917, bilo je uobičajeno da se glumci ne mijenjaju – nasmijao se upotrijebivši riječ glumci – a onda se dogodio neprijatan incident. Brunhilde, supruga gradskog notara, nekoć veoma lijepa žena, koja je, međutim, ulazila u neke delikatne ženske godine, pa se prilično udebljala, više nije, nakon sedamnaest uzastopnih Božića, mogla biti Marija. Možda bi joj to i dopustili da nije bilo rata. Glad je vladala, djeca su umirala od neimaštine, svijet se stanjio i izdužio, a Marija u jaslicama kao slonica. Kad joj je župnik pokušao samo nagovijestiti da je vrijeme za promjenu, ona mu je smrtno ozbiljno odvratila da to neće ići, jer da je ona, Bože mi oprosti, Marija osobno. Ne, ti si Brunhilde, rekao je župnik. Tako me zovu, ali ja sam Marija, uzvratila je mirno. I tako je započela prepirka, koja se pretvorila u širi prijepor, a grad se podijelio u dva tabora. Jedni su, štiteći notarevu suprugu, govorili da ne postoji nikakav razlog zbog kojega bi ona prestala biti Marija: ako je malo starija i malo šira, mi se dobro sjećamo kakva je bila kad je bila mlada. Uostalom, rekao je Horst da su govorili ti, odakle se može znati kako je izgledala Isusova mati? Pa ne mislimo valjda da je izgledala onako kako je zamišljaju svi ti kič slikari. A drugi su, zastupajući stranu gladnih, inzistirali kako nije moralno, osim što je nakaradno, da debela postarija žena igra mater tek rođenog djeteta, pa još Božjega prvorođenca.

I kako se narod sve više žestio, to nitko nije stigao ni primijetiti da je uskoro Brunhilde sasvim sišla s uma. Možda je u početku sve bila igra, a možda i nije. Ali sad je, govori Horst, ona bila posve uvjerena u to da je Bogorodica, koja će na svijet donijeti Krista, na svijet će donijeti Mesiju, osobno! Pritom, nisam to napomenuo, gradski notar, mislim da mu je ime bilo Jakob, i Brunhilde, nisu mogli imati djece. On je bio nesretan zbog toga. Nesretna je bila i ona. Možda je i to bio razlog što je tako dugo igrala ulogu u tom pučkom prikazanju. Imala je vremena, jer nije imala djece. Pa je na kraju u svojoj nesretnoj glavi iskombinirala priču, oprosti mi Bože, ali luđu od najluđe, da će za Božić roditi Isusa Krista. A ti koji je ne žele pripustiti u štalicu i u prikazanje, interpretirao je Horst, odbijaju Spasitelja, i šalje ih sam nečastivi.

Tih dana, pred Božić 1917, zaljuljao se gradić L, građani su se sukobili oko nečega što je bilo jednako udaljeno i od vjere, i od razuma, i samo je iznenadna smrt nesretne Brunhilde, srušila se tu, na glavnoj ulici staroga grada, i nisu je mogli povratiti, spasila zajednicu od rasapa. Jaslice su na kraju bile postavljene, narod se izmirio u gladi i jadu, ali sjećanje na Brunhildino mučeništvo oživjet će petnaestak godina kasnije, među onima koje nisu zanimali ni Crkva, ni Božić, ni rođenje Spasiteljevo. 

Od sljedećeg je Božića tadašnji župnik uveo pravilo da nitko ne može dvije godine zaredom biti Marija, Josip, Baltazar, Melkior ni Gašpar. Nekoliko godina zatim njegov je nasljednik otišao dalje, pa je odlučio da nitko dvaput u životu ne može igrati istu ulogu u živim jaslicama. Tako je od sredine dvadesetih potraga za onima koji će ta dva tjedna božićnih blagdana poživjeti u bivšoj župnoj konjušnici i pred plahom publikom uglavnom nijemo i bez riječi igrati ulogu svete obitelji i njihova tri gosta, postala vrlo ozbiljna, odgovorna i naporna dužnost. Moralo se naokolo putovati da bi se pronalazilo dobrovoljce.

S dolaskom Hitlera na vlast i s početkom nacističkog terora, rekao je Horst, a ja sam po toj njegovoj frazi “nacistički teror” zaključio da je Horst uza sve drugo i ljevičar, započelo je strašno doba za našu crkvu i sve građane. Najinteligentniji i najopasniji među mjesnim nacistima, fanatik i sadist, član stranke od 1929, pripadnik SA, bio je liječnikov sin i bivši Isus. Vjerojatno je on, ili netko iz njegova kruga, izmislio tu suludu legendu o Brunhildinom mučeništvu i o toj Mariji, koja je na svijet željela donijeti Mesiju, spasitelja njemačkog naroda. Spriječio ju je župnik, pokršteni Židov. Doista, govorio je Horst, taj župnik koji je Brunhildu zaustavio da i osamnaesti put ne bude Marija, bio je Židov.

Proviđenje je htjelo da je u godinama nacional-socijalizma u našem mjestu za župnika postavljen redovnik koji je, doista, vjerovao u Boga. Zvao se Manfred Steinbach. Ja dobro znam, naglasio je Horst, iskolačivši mi oči u lice i zapahnuvši me vonjem svoje napaćene utrobe, ja veoma dobro znam što mislim kada kažem da je pater Manfred vjerovao u Boga. Nijedna duša nije istovremeno tako sigurna i tako izložena kao duša onoga koji vjeruje u Boga, rekao je, a ja sam se najednom naježio. Kao da sam noktima prešao preko školske ploče. Kao da me je pogledao netko s drugog svijeta, a ja sam tog trenutka postao svjestan toga da drugi svijet postoji. Nijedna duša nije tako sigurna i tako izložena kao duša onoga koji vjeruje u Boga.

Poslušajte me, dragi gospodine, rekao je Horst, i potapšao me po koljenu. To je drugi put da me je dodirnuo. Prvo je bilo rukovanje. Ali kao da to nije bio onaj čovjek, premda je izgledao isto. I još je bio neuredniji, niz to crveno-ljubičasto lice slivali su se potočići znoja. Na čas sam zažalio što sam pomoćnika ostavio u sobi. Morali smo tu zajedno biti i ovo čuti.

Godina je 1941, govori Horst, Božić pred susret smrtonoša na Wannseeu i Endlösungu, a pater Manfred sakupio Svetu obitelj kao iz kakve germanske vjeronaučne početnice: Josip, visok i plavook, reklo bi se pravi nordijski tip, a Marija mlada, jedva da joj je osamnaest, lijepa kao s ruske ikone. A kraljevi baš onakvi kakvima bi trebali biti kraljevi s Istoka. Ljudi dolaze, gledaju ih i dive se. Nitko te ljude ne poznaje, ali uvriježilo se odavno da župnik dovodi glumce i iz vrlo dalekih krajeva. Samo se za malog Isusa zna čiji je: sin obućara, mobiliziranog u Wehrmacht, koji upravo ratuje negdje u Rusiji.

Ne znam je li ikome bio neobičan taj višak općeg sklada u jaslicama patera Manfreda, za kojeg se znalo da doista vjeruje u Boga. Ali liječnikovom sinu, tom Isusu Kristu iz naših jaslica za godinu 1908, kao da je upravo to bio znak: posljednjeg dana prije blagdana Krštenja Gospodnjega, i kraja božićnih slavlja, upali su u štalicu, uhitili Svetu obitelj i mudrace, te ih zatočili u podrumu gradske vijećnice, da bi ih sljedećega dana, pred očima prisutnih građana i privedenog patera Manfreda, strijeljali nasred glavne ulice staroga grada. Ako pogledate na zgradi broj 19, vidjet ćete po temeljnoj boji na fasadi nešto svjetlije krugove, njih dvanaest. To su tragovi od metaka ispaljenih u petero Židova, na dan Krštenja Gospodnjega 1942. Samo je mali Isus vraćen majci. Otac mu se nikad nije vratio iz Rusije. Pao je u sovjetsko zarobljeništvo, i ne znaju mu se sudbina ni grob.

A što mislite da su učinili s paterom Manfredom, pitao me je Horst. Ne znam, odgovorio sam, osjećajući kako me podilazi jeza. Pustili su ga kao da se ništa nije dogodilo, uzviknuo je Horst! Ja znam, nastavio je, što bi tad učinio svaki drugi čovjek: prestao bi vjerovati u Boga! Jer što je to, najednom, s našim dragim Bogom, ako je moguće da strijeljaju Mariju, Josipa i sva tri kralja, i to na osnovu nepobitnog dokaza da su svih petero Židovi, pa još pod optužbom da su oskvrnuli i obeščastili arijevskog dječačića, čedo njemačkoga ratnog junaka i njegove čestite njemačke žene? Što je s Bogom ako se po Njemačkoj 1942. tako ubijaju ljudi. Kažem vam dobro, upamtite, svatko bi, osim patera Manfreda, od tog dana nevjerovao u Boga. Jedni bi svoju nevjeru dobro skrili, drugi bi je javno pokazali, ali bi je i jedni, i drugi preživjeli. Treći, koji ne bi bili u stanju tako živjeti, sami bi se ubili. Pater Manfred nije mogao, a da ne vjeruje u Boga, pa je poludio. Kako je njegovo ludilo izgledalo, ja to ne znam. Jer se nisam usuđivao da pitam, rekao je Horst, a nitko o tome nije sam od sebe govorio. U svakom ludilu ima sramote, a ljudi vole da prenose tuđu sramotu. Ne znam kakvo je to moglo biti ludilo patera Manfreda, pa da nitko o njemu ništa nije sam od sebe želio reći. Možda da upitate vi, predložio mi je Horst, pa da mi kažete što su vam odgovorili? Evo, živ je mali Isus, gospodin Ernst Wessel, predsjednik SPD-a u našem gradu, osamdeset mu je već, ali ne žele ga mijenjati, tako je dobar, pa da njega upitate kakvo je bilo ludilo patera Manfreda?

Sutradan, u ponedjeljak 20. prosinca, odmah smo se nakon doručka otputili u tiskaru. Pomoćnik se dobro naspavao i odmorio, kao da su nestali svi tragovi njegova bolovanja i svakodnevnih šetnji po Sirat ćupriji – kako bi to rekli muslimani – pa smo mogli da nastavimo odavno započet posao. U tiskari nas je dočekao naš poslovođa, samo što smo ga sad drukčije gledali, evo ga: mali Isus!, šaptao sam pomoćniku, a on je samo gledao i upijao. Poslije smo s njime išli na ručak u internu menzu, jer nijedan restoran zbog epidemije ne radi, pa smo usput razgovarali o poslu, ali od tog razgovora nije bilo koristi. Osim što bismo svako malo navodili priču na Božić, na običaj živih jaslica, on nije znao za patera Antona, uskoro se više nećemo sjećati tog razgovora, niti će nam on biti važan.

Naime, iste noći smo se, jedan za drugim, teško razboljeli od korone. Ujutro temperatura je obojici prelazila 38, stigao je liječnik, pregledao nas, a zatim pozvao hitnu pomoć koja nas je prevezla u kelnsku bolnicu. Nismo mi baš tako loše, bunili smo se, ali nitko nas nije slušao. Ako još uvijek niste loše, onda ćete biti!, rekao je medicinski tehničar, mlađi čovjek, Srbin, kojemu, tako mi se učinilo, nismo bili simpatični. Dolaska u bolnicu se, međutim, ne sjećam, kao ni većine onoga što se zbivalo u sljedećih sedam dana, ali upamtio sam dobro košmare u koje sam, čini mi se, bez prestanka tonuo, samo prelazeći iz jednoga u drugi. U bunilu obično nema sjećanja, niti se snoviđenja mogu konzistentno upamtiti, budući da ni sama nisu konzistentna. Ali meni se čini da sam upamtio sve, i da je jednu od glavnih uloga u mojim morama imala Blažena Djevica, koja bi povremeno bila Bogomajka, a onda je postajala luda Brunhilde. Kako bi san bivao strašniji, a meni se činilo da se dijelim od duše i tonem u pakao, tako se onda odnekud, iz paklenoga smrada, iz pletera živih gujavica, iz ralja smrti koje su izgledale kao ćelava vagina mrtve logorašice s fotografije u nekom američkom dokumentarnom filmu, pojavljivala Marija, nježno je polagala malog Krista na slamu, ostavljala ga na čuvanje brižnom Josipu, pa je silazila s jaslica, izlazila iz štalice u gradiću L, i dolazila mene da spašava. Ali čim bi mi bilo malo bolje, čim bi nestalo smrada i gujavica, i ne bi mi se više priviđali užasi kakve sam jednom davno vidio i nisam ih upamtio, Marija je postajala luda Brunhilde, i sve bi postupno bivalo sve gore i gore.

Pomoćnik je lakše prebolio, dok su mene u jednom trenutku htjeli staviti na respirator. Rekao im je neka to ne čine, respirator je potrebniji za nekoga drugog, a ja se već odijelio od duše kad sam prvi put na sebe navukao ovu odoru. Nisu ga razumjeli, mislili su da bulazni. Ni ja ga nisam razumio kad mi je ovo poslije pričao. Što to znači da sam se odijelio od duše? Samo su mrtvaci odijeljeni od svojih duša? I skoro da me pomalo i zapeklo što me se tako brzo odriče. Ili što se odriče mog života. A to jedno je te isto. Čovjek je njegov život. Čovjek je ono čega se sjeća. Čovjek je ono što najbliskiji o njemu mogu ispripovijedati. Tako je od Isusa Krista i evanđelja, pa do nas današnjih.

Ali nisu me stavili na respirator. Ili je moj pomoćnik bio toliko sugestivan, ili su liječnici bili sigurni da ću preživjeti. Kada žena plod u trbuhu nosi duže nego što je predviđeno, kaže se da je prenijela. Tako sam, možda, i ja prenio svoj život, iako je bilo predviđeno da umrem. A smrt je novo rođenje. Smrt je kao trudnoća.

Neko vrijeme bilo mi je teško ponovo govoriti o nama. Teško mi je bilo govoriti u prvom licu množine, onako kako sam uvijek govorio, i kako čovjek moga zvanja govori prije nego što padne u velike životne neprilike. Osjećao sam, naime, da me je pomoćnik izdao. Prepustio mojoj sudbini. Odgurnuo niz rijeku, onako kako ribolovac nogom odgurne životinjsku strvinu, koja je odnekud doplovila. Ja sam njega čuvao dok je on umirao, ali on mene nije htio sačuvati. Pitao sam ga: zašto? On se najprije zbunio, pa se zabrinuo i na kraju veoma rastužio. Mislio sam, rekao mi je, da ste vi naspram mene besmrtni. Ni smrt vam ne može ništa! Mislio sam da ste mnogo puta već umrli. Ja sam vas svojim očima gledao! A odmah zatim bili ste živi.

To sam mislio, a sad više ne znam što da mislim, rekao je. Zatim smo šutjeli sljedeća tri dana. Bez riječi smo napuštali motel, rastajali se i pozdravljali s poslovođom tiskare, objašnjavali mu što se dogodilo, govorili da moramo ići, da ćemo knjiški blok pregledati sljedeći put, i da knjiga može čekati. Barem je ona besmrtna! To smo mu rekli, premda nismo progovorili ni riječi, a ja sam tad ispod oka pogledao pomoćnika. Gorko se nasmiješio na konstataciju da je barem knjiga, ova knjiga, besmrtna. Besmrtno može biti samo ono što nikada nije bilo živo.

Sad čekamo da prođe Božić, možda i da mine siječanj, pa da se polako krene na put. Do tada će biti sasvim dovršen ogledni primjerak knjiškog bloka. Dolazi vrijeme za korekture i ispravke. Dolazi vrijeme dugog kajanja. Mi smo spremni za to. Takvi se ovdje rađamo. I nema više vremena za čekanje. Vrijeme je da i mi dobijemo svoju knjigu, i da se svijet nakon toga zaustavi, onakav kakav je na crkvenom svodu. Smrtno je samo ono što nije savršeno.

Nekoliko dana po našem otpuštanju iz bolnice u Kölnu, i odlasku iz gradića L, od korone je umro Ernst Wessel, predsjednik mjesnog SPD-a, jedini iz Svete obitelji 1941. koji nije strijeljan. Nisam ga stigao upoznati ni pitati o spasiteljevu ludilu. 

PRAZNO SRCE

Prazno srce ispisuje povijest svoje okrutnosti
i ovoga dana. Za njega je i dalje toplina duše njegov
najveći neprijatelj. Ljudski život uništava sa strašću
i s osmijehom. U ljubav ne vjeruje, sve oko sebe
truje svojom prazninom. 

Puno je pustinjskih dina,
u šupljinama njegovih komora i pretkomora
orgija uskovitlani pijesak umjesto tople ljudske krvi.
U prostoru zidova praznoga srca slavili su svojim
oružjem pakao tih njegovih pješčanih oluja
i Hitler i Musolini i Staljin i Pol Pot.

I danas je puno mrtvačkih glava to jadno,
to naše prazno srce, koje nas i dalje strijelja i davi,
izgladnjuje i ponižava na razne načine. Vladalo je
u Auschwitzu, Jasenovcu, Bleiburgu, Sibiru, bilo je
u Katinskoj šumi, bilo je i u Srebrenici. Ostavilo je
svoj potpis na svim ljudskim nedjelima to naše
prazno srce. 

Pustošilo je i prije raspeća na križu to jadno, to naše
prazno srce, od čije mržnje ključaju vode, bljuju
vulkani, gore trave, nestaju u pepelu gradovi. Ono
svakodnevno spaljuje na lomači i ljubav i dobrotu,
na njegovome prijestolju nihilizam se razmeće
poput najprimitivnijeg pijanice
u najmračnijem svratištu.
Njegov je otrov hašiš, a može biti i metak. I nož.
Bori se protiv njegove oholosti i oslobađaj se njegova
otrova iz svih vijuga svoga mozga,
u kojima često stanuje,
a da to i ne znaš,
kao ptica grabljivica u gnijezdu,
kao zmija otrovnica u svome leglu
od čijega ujeda nema spasa. 

Svjedočim da mu je jedino ljubav ravnopravna
u borbi za prevlast, jedino ga njezina snaga
obara na pleća. Svjedočim i njegove poraze u takvim
borbama i priznajem prazno srce i u vlastitome tijelu. 

Jer, i moje je prazno srce mnogima nanijelo bol.
I u mome je praznom srcu orgijao pustinjski pijesak
umjesto tople ljudske krvi, zajedno s raznim tipovima
zlikovaca iz vremena prije i poslije Krista. 

Pamtim koliko je ljudi i moje prazno srce rasplakalo
i zauvijek unesrećilo. Pamtim koliko ih je
u posljednjem ratu 1992. prazno srce prognalo
iz zemljice Bosne, i kako je u tom vremenu i u moju
zavičajnu Posavinu vratilo i Hitlera i Musolinija i Staljina. 

Ne prestaje nam svoju okrutnost iskazivati prazno srce
ni ovih dana. Ni ovih dana, prazno srce, ne želi čuti
ničiju riječ o patnjama prognanih. Zato zaustavi njegov
govor u svom grlu, odmah. Sve dok to ne učiniš i ti,
dragi čitatelju, vladat će i tobom, sve dok ne priznaš
da je ponekad i u tebi, sijat će zlo i u tvoje ime. 

Priznanje da je prisutno i u tebi i nije tvoja slabost.
Ono je tvoja snaga, kao što je i moja, vjeruj mi,
čovječe, ma gdje da sada čitaš ovaj moj vapaj!

NEROĐENOM 

U koliko sam te misli obukao kao kraljevića svog.
S koliko sam te nade čekao da preda me staneš.
Ali, bolje je što nisi došao u ovo nevrijeme. 

Ništa te tako lijepo ne bi dočekalo da si ovdje.
Sa mnom.
U svijetu kojem ću uskoro reći zbogom.
Sve je u njemu tako tužno i neizvjesno.
Razuzdano i na rubu plača.
U svijetu u koji si putovanje odgodio zauvijek.   

Nijedna te utroba nije htjela.
Samo moje srce.
Ni u jednom sjemenu nije te bilo.
Samo u mojim mislima.
A kakve sam ti darove spremao u njima.
I što sam sve s tobom računao osvojiti
na ovome svijetu.
Kao sa sinom.
Ili kao sa kćeri.

I bolje je što nisi došao.
Već nas je previše.
Sedam milijardi čeka svoje bolje dane.
Bez rata.
Bez gladi.
Bez mržnje.
Iščekujući ljubav i bratstvo.
Imamo već mnogo nevolja.
Bolje da nisi došao da i ti preuzmeš svoje.

Iako je život čudo.
Neusporedivo s nevoljama koje u njemu
nestaju kao u crnoj rupi.
Iako je život bogatstvo koje se troši
i obnavlja uvijek drukčije.
Neprestano.
Bolje je što nisi došao.

Dugo sam ovdje bez tebe.
Predugo čekam sreću s nesretnima.
A sve znam o ovome svijetu.
Sve.
Vjeruj.
I bolje je što nisi došao.

U čežnji si ostao jači
i od svog mogućeg života sa mnom.
Za koji bih bio odgovoran jednako kao i ti.
Bolje je što nisi došao.
Vjeruj mi, sine!
A vjeruj mi, i ti, kćeri!
Bolje je što niste došli u svijet
u kojem se mrzi i ratuje.
Svakodnevno.

(Iz: Kad god razgovaram s vjetrom, 2014.)

U vrijeme kada je nastala ova dogodovština, virovitički omladinski klub, popularno nazivan ”Omladinac”, bio nam je sve što se tiče večernjih izlazaka, druženja, slušanja i praćenja gradskih zbivanja i domaće ili strane glazbene scene. Poslije odgledanih predstava u dva kina u terminu od dvadeset do dvadeset i dva sata, moja generacija i ekipa iz šezdeset i neke čoporativno bi odlazila u klub jer je tamo bila najjeftinija cuga u gradu i najviše treba na jednom mjestu koje su nas zanimale za škicanje, kompletno očevidno napasanje i dakako, zafrkantsko muvanje ili ozbiljno barenje bez nekog posebnog truda ili troška, za razliku od nekih drugih mjesta gdje u biti nismo ni zalazili, niti su nas bili željni, a ponegdje nas ni pripuštali zbog samog ambijenta i kodeksa koji je tada vladao. Prije nego bi se DJ zagrijao, a to bi bilo kada bi se klub pošteno napunio, obavezno bi nam puštao i kratko obrazlagao glazbene novitete koji su preko zvučnika odlazili u eter te do naših slušnih organa pa je tako jedna pjesma čudnovatog početka s brzim uletom gitarske, zavijajuće solo dionice, a onda i neobičnim, do tada nigdje čujnim glasom koji se iz tog nauho polusanjivog, rašpavog falseta najednom pretvara u glaščinu u rasponu od spomenutog stolarskog alata do vatrogasne sirene koja stubokom podiže adrenalin i budi mrtvace iz grobova kao nijedna dotadašnja muška izvedba koju smo, naravno, mi pitralonci, uspjeli u svojim mladim, glazbeno siromašnim, neiskusnim i neukim životima posluhnuti. 

Pjesma ”Sjaj u tami” zbiljski je u ušima zasjala jače nego li ona disko-kugla koja se ponad glava vrtjela zahvaljujući pjevačevoj darovitosti i sposobnosti da takvo što glasovno moćno iz sebe izvuče i našim sluhovodima podastre. 

Gledajući uokolo kako su se djevojke, koje su vjerojatno tu stvar prije nas čule i znale, raznježeno, sklopljenih kapaka, njihale i raspjevavale dok smo mi samo šutjeli, promatrali i u toj sceni, posve zatečeni, uživali jer kao zakleti rokeri, metalci i pankeri nismo to mogli pojmiti. Tu jednolično ritmovanu laganicu s praporastim zvukom ritam gitare i čudnovatog, prštećeg električnog doboša čije je tonove pjevačev glas uzdigao do neslućenih visina te je tako pjesma postala vanvremenska zahvaljujući ljudskoj snazi, a ne tehnici. Osim toga, taj navjerojatni raspon, energija i snaga između zamalo šaputanja, običnog govora i pjeva, pa sve do posve izduženih dionica i krika od kojega čovjek protrne i strese se, ako ima uši da čuje…

Slušajući tu pjesmu, u jednom trenu i tonu spazih u mraku moju dotadašnju ”vječnu simpatiju” kako me pjevajući očima promatra s nekim čudnovatim bljeskom, ozračivši me posred moga zatupljenog i frajerski lijenog mozga te ja, prije negoli će Massimov glas utihnuti i pjesma završiti, brzo joj se u toj ljudskoj gomili sakrih i išuljah iz kadra, a onda lukavo i spretno te onako kukavički i nenadano, ali zato vrlo pažljivo, došuljah iza leđa te iskoristih vrijeme od pjesme i trenutak kada su emocionalno ljudske duše najranjivije te joj prišapnuh na uho: ”Ti si moj sjaj u tami!” 

Ona se okrenula, pogledala tko je, i u trenu se taj sjaj čudesno pretvorio u nježan poljubac i zagrljaj…

Raspršena sunčeva prašina
nazirala se iznad crvenog brda
sa Bjelava se čežnja spuštala u grad
zaštićen od svijeta gustim miruhom
džema od latica ruže
gegao se
ka smiraju

A Sarajevo, grad teatar
u njemu se igrala predstava
Tišina

Raspršeno jato ptica
graktalo je
na ivici oblaka
u tabutu
spuštali su ga niz
bjelavske padine
strme poput sudbine
u grad
mirisao je na džem od latica ruže
samo su derviši iz svojih tekija huktali u transu
Akšam hajrullah! Akšam hajrullah!

Drago Glamuzina redaktor je pa novinski urednik, a zatim i urednik po izdavačkim kućama, najprije u Profilu, onda u VBZ-u. U posljednjih dvadeset i jednu godinu objavio je tri knjige pjesama i dva romana. Svaka njegova knjiga, osim možda drugog romana, bila je iznimno zapažena i hvaljena, čitana, nagrađivana i kritički vrlo visoko valorizirana. Drago Glamuzina je, po svemu zasluženo, pisac iz središta hrvatskoga mainstreama. Povede li HAZU računa o vjerodostojnosti svog razreda za književnost, eto ga uskoro među akademicima.

I tu bismo mogli stati, ne bi u svemu bilo nikakvog čuda, pisac i njegova matična književnost zavrijedili bi sve pohvale, on zbog realiziranosti velikog talenta i nesumnjive izvrsnosti svoga djela, matična književnost zbog te iznimne moći i unutarnje snage da prepozna najostvarenije svoje majstore, da nije Glamuzinine nečuvene tematske svedenosti i koncentriranosti, da nije krajnje konceptualiziranosti njegova ukupnog književnog djela. Naime, sve što je ikad napisao i objavio, kako u pjesmama tako i u prozi, tiče se jednoga istog ljubavnog trougla, s naročito naglašenom izvanbračnom hipotenuzom, i dnevnih događanja unutar njega. Ono što je za Knifera meandar, to je za Glamuzinu jebačina. Tojest, širi socijalni, obiteljski i javni konteksti jednog u osnovi banalnog seksualnog čina. S mnogo strasti, ali bez sentimentalnih ekskursa i zastarjelog romantiziranja, nego više onako avangardno i postavangardno, u Hrvatskoj, ponekad i izvan nje, u postelji, tuđoj ali i svojoj, u parku i kojekuda, traje to kroz uzorno stilizirani vers libre, na radost zainteresirane javnosti, koja čitajući Glamuzinine pjesme i romane zadovoljava potrebe za visokim i niskim unutar hrvatske kulture: napaja se vrijednom književnošću, pa još visokokonceptualiziranom, te se istovremeno obavještava o najaktualnijem traču. Pa ako kažu da se baviš tračevima i naokolo ogovaraš, a ti reci da to nije istina, nego reci da si okupiran tumačenjem poezije. Na kraju, i taj led kojim je ispraćen drugi Glamuzinin roman vjerojatno se tiče samo toga što se u knjizi autor bavi vremenom koje je uslijedilo nakon što se trokut skršio. Hrvatska književna kritika, čitateljstvo, odbori za nagrade, bili su pomalo razočarani. Kao da su kroz ključaonicu provirili u sobu u kojoj je ostala još samo neraspremljena postelja.

Knjiga “Crni zec”, u podnaslovu “Sabrane i nove pjesme”, u izdanju naklade Vuković&Runjić, lijepih korica i s pogovorom Damira Šodana, predstavlja zaokruženu narativnu, pjesničku i životnu cjelinu. Ili bi se to, možda, moglo reći cjelinu jedne stvarnosti u djelu najistaknutijeg protagonista hrvatskoga stvarnosnog pjesništva, kako su tu stvar, ne baš jako inventivno, opisali i u termin sabili neki ovdašnji kritičari. Stvarnosno pjesništvo je, kao i domovinski rat, nešto što nikada nije postojalo na način koji je frazom sugeriran. Ali nakon što se to već dogodilo, frazom se služimo kao i svakom metaforom, ne misleći što ona zapravo znači i što se njome sugerira.

Prvi put kada sam čitao “Mesare”, prvu Glamuzininu knjigu unutar sabranih pjesama, osjećao sam odistinsko uzbuđenje. Znam gdje se i kako to događalo, jasno pamtim svoj doživljaj, miris, zvuk i opip, za prvog čitanja tih pjesama. Ne bih rekao da sam doživio osobnu identifikaciju, ali u “Mesarima” vrlo jasno prepoznavala se toga trenutka jedna mikroepoha, a s njom i stanje naraštaja u kojemu sam tog trenutka barem formalno sudjelovao, premda mu srećom nikada nisam pripadao. Pjesme su tada djelovale šokantno i snažno upečatljivo, intenzivne u nekom egzistencijalnom rasapu, u razrezivanju vlastite utrobe mesarskim nožem. Dvadeset godina kasnije pretvorile su se, međutim, u intimističku liriku, utišane anegdotalnosti i fine dramaturgije. Po njima danas bi se mogli snimati crno-bijeli filmovi, nijedan duži od dvije minute, u koje bi stali Glamuzinini seksualni i ljubavni meandri. Ti filmovi dobro bi prošli na Netflixu, svaki od njih mogao bi biti međutak umetnut u neku veliku seriju. Samo kad bi onaj holivudski portir na čelu HAVC-a shvatio potencijal Glamuzininih predložaka…

Što se u međuvremenu dogodilo da su se ove pjesme tako utišale i omekšale? Vjerojatno se dogodilo to da je čitatelj ostao uskraćen za efekt onoga prvotnog šoka. Naprosto nas ne može šokirati nešto što nam je već poznato. Ali pomalo je riječ i o tome da su i “Mesari”, i “Je li to sve”, i “Everest” izgubili važan svoj stvarnosni kontekst, ispario je iz njih trač, pa kao da je, unatoč živim i zdravim (hvala Bogu što je tako!) protagonistima, pomrlo sve živo i stvarno iz njih. Ostao je, dakle, samo meandar, apstraktan i usamljen, da svjedoči poeziju. Dobru poeziju, i to da se još jednom razumijemo. 

U jesen 2022. najdojmljivije zvuče one Glamuzinine pjesme koje su posvećene takozvanoj zakonitoj, a potom razvedenoj ženi. U njima postoji nešto što je ovom čitatelju danas, možda, zanimljivije od svih meandara jebačine. Recimo, pjesma “Dok se bori za zrak”, u kojoj se njih dvoje voze prema bolnici gdje umire njezin otac, i počinju se svađati oko njegove ljubavnice. U svom finalu ta pjesma sadrži nešto na što pjesnik, vjerujem, nije mislio, nego mu se zbilo samo od sebe. U svijetu u kojem za njega ponestaje zraka, umirući ne samo što izgovara riječi kojih između njih dvoje više nema, nego časom svoga odlaska metaforizira njihovu zemaljsku sudbinu. To je ona istina koja izmiče čovjekovoj stvarnosti, pa onda i stvarnosnome pjesništvu, i onaj trenutak u kojemu se zbiva nešto što je u slici i u značenju, kao i u savršeno dovršenoj jezičnoj formi, koja postoji i prije nego što je pjesnik formulira, odavno već gotova pjesma.

U kratkoj završnoj cjelini, u onome što se u podnaslovu zove “…i nove pjesme”, tekstovi su nastali nakon tri Glamuzinine pjesničke knjige i nakon demontiranja ljubavnog trokuta njegove književnosti. Neke od tih pjesama fakturom i sadržajem pripadaju prethodnim zbirkama, i ničim se od njih ne razlikuju. Jedva da koja od njih predstavlja finale, ili ono što se u naslovu ciklusa navodi kao “Post-scriptum”. Kao da ni pjesnik ni muž u Glamuzini ne znaju na kraju što bi sa svim tim, i kako bi dovršili nešto što naprosto vapi za dovršenjem. I onda posljednju pjesmu u knjizi započinje ovako: “Ponovo čitam pjesme/ koje sam napisao prije 15, 20 godina/ i pokušavam vidjeti tko sam tad bio/ koliko se sve promijenilo/ u meni i drugima iz mojih pjesama”, ali je onda, nekoliko redaka niže dovršava ovako: “A onda mi pogled odvuče/ golemi ekran na Mostu mladosti”, pa “Dovoljno je daleko da ne razaznajem/ reklame koje se vrte/ i boje lijepo svijetle iz tame/ sve dok ih ne pogasi/ prvo jutarnje/ svjetlo”. I na tom mjestu čitatelj pomisli da je pjesnik na kraju samoga sebe porazio jednom tako općemjesnom sentimentalnom prispodobom. Toliki bračni i izvanbračni belaji, toliko onih smiješnih pokreta u pjesmama i izvan njih, toliko seksa da sve na kraju završilo prvim jutarnjim svjetlom i sugestijom pjesnikovom njegovome čitatelju da je svu noć probdio čitajući vlastite pjesme. Avaj, zašto, kako?

Sam “Crni zec” zasebno gledajući lijepa je i jezovita pjesma. Unutar knjige, međutim, “Crni zec” nas odvodi u kavez metafore, u bijeg iz stvarnosti. Što je, nakon svega što je junak ove lirike u životu za svoju književnost doživio, na neki način i utješno, i zasluženo. Jer ne daj Bože, što bi čovjek sa svojim životom, i što bi pjesnik, da mu na kraju nije spasonosne metafore.

A onda, na samome kraju, Damir Šodan u svom vrlo lijepom i umirujućem pogovoru piše o Glamuzini kao o predvodniku jednoga pjesničkog naraštaja. Ispisuje mu recept možda ne baš za vječnost, ali svakako za sigurno trajanje. I najednom u tom pogovoru siroti napušteni pjesnik dobiva ono što nije umio sam pronaći u “…i nove pjesme”, dobiva kontekst, mjeru za samopoštovanje i konačno objašnjenje svoga visokog i strogog književnog koncepta. Nije lako cijeloga života slikati samo meandre.

U ovome, pak, svome čitatelju Drago Glamuzina uvijek će imati svoga vjernog i naklonog poštovatelja. Pisanje je muka, teža od života. Jer srce se ne mora tjerati da bi kucalo, niti se svakodnevno snebivamo oko toga ima li u tom kucanju ikakvog smisla, a pisanje je vječna prisila, vječni rad protiv sebe. U tome Glamuzina jedan je od svakako najzanimljivijih i meni najvažnijih hrvatskih teških radnika.

Raširenih ruku dočekuju,
jelima nude, ima vina i rakije.
Zastavama mašu, pjesme pjevaju,
grle se, u kolu cupkaju podvriskuju osmjehuju.

Lijepi su to običaji, dragi domaćini, strašni ratnici.

Zbog povišenog šećera u krvi liječnica mi je propisala svakodnevnu šetnju u trajanju od najmanje 45 minuta. To je otprilike više od deset tisuća koraka; ne bih ni znala da je toliko da nije aplikacije na mobitelu koja to broji za mene. Neprestano me podsjeća kada treba popiti vodu, uraditi vježbe disanja. Ništa od tog ne činim. Dovoljno je što šetam i činim to svakodnevno, premda još uvijek nevoljko i mrsko. Šetam po naselju, mirno, sigurno i spokojno. Znam da nikog ne poznajem i da nitko ne poznaje mene. Jedina osoba koju bih mogla sresti susjeda je Đurđa i njen pas Maksi, ali njih dvoje vidim i po nekoliko puta u danu u dvorištu kuće. Razmjenjujemo poruke na facebooku, pazi neke moje biljke i podsjeća me, kao prava zagrebačka umirovljenica, koji su proizvodi na akciji i gdje se isplati ići kupiti jaja. 

Kad dođem kući; ne znam je li ovo ispravno – jer više ne znam gdje mi je kuća, ne brojim koliko koraka napravim. Ni ne pomislim na šetnju u trajanju od 45 minuta, a navečer, kad se spustim u krevet, ne provjeravam koliko sam koraka napravila. Kad sam u Bosni, ne znam za vrijeme, a još manje za broj prijeđenih kilometara. Osvijestila sam to sinoć, posve slučajno, valjda sve tako važne stvari i osvijestimo nesvjesno, ne nadajući se i ne razmatrajući ih, da mi nikada nije palo na pamet brojati i pregledavati aplikaciju i njen zbroj kada sam u Bosni. Možda se ovdje korak drugačije računa? Možda ovdje te moje sumanute šetnje od kojih mi gotovo pa život ovisi ovdje dokazuju da ovdje postoji neki drugi ritam, neka druga inercija kretanja, ponašanja? Možda čak i ritam srca. 

Kada šetam u Zagrebu, točno znam koliko je vremena potrebno da bih došla od okretišta na Savskom mostu do Jarunskog jezera i obratno. Krećem se staloženo, relativno brzim korakom osvajam prostor, skretanja i povremeni odmor ne dolaze u obzir jer je ovo terapija – liječnika terapiju koju slijepo slijedim da bih svojoj gušterači, kako kaže liječnica, olakšala život. 

U Bosni, pak, prostor osvaja mene. I to tako jako i intenzivno da ne postojim ova ja – sada i ovdje, nego samo prošlost i sjećanja. Kad mislim o tom kako me ulice, zgrade, rupe na cesti, zatvoreni ugostiteljski i trgovački objekti, izlozi oblijepljenim plakatima političkih stranaka, usisaju, sjetim se usisivača marke Končar koji su imali moji baka i djed. Držali su ga u špajizu i uvijek je, nekim čudom, uspijevao stajati uspravno. Bio je duguljast i tamnoplav, ni nalik ovim današnjim usisivačima. Sjetim se kako bih usisavala baki stan i čistila i praznila vrećicu, a onda tako osvježenim usisivačem vukla prašinu, dlake, mrvice, ostatke pepela iz tepiha. Končarev usisavač je bio toliko jak da je jednom dignuo komadiće parketa na ulazu u bakinu sobu. Istina, parket je bio star i suh, no svejedno. Njegova je snaga činila da sve što smeta, što se nalazi na putu, a mimo je njegove volje i osjećaja, nestane. 

Ispred bakine zgrade u Ulici Ivana Meštrovića u prizemlju je nekad bio kafić “GS”. Ne radi već godinama. Sjećam se da sam tamo znala ući i tražiti čašu vode. Od kafića su ostale samo betonske žardinjere napunjene vrećicama smeća. 

Ispred “GS-a” je i danas rupa u trotoaru. Jedno pristojno, oveće udubljenje u koje sam, kao djevojčica, lijevala vodu i igrala se “mora”. Donijela bih barbike, one bi plivale i ronile, a potom bi se, na betonskim zidićima na koje bih prostrla komad stare ponjave, sunčale. U tu rupu mi je jedne jeseni upala najveća kutija salvetica koje sam ikad skupila u životu. U lokvi su plutale salvetice crvene boje s tamnim makovima i žutim obrubom. Tu rupu kao tinejdžerica nisam ni primjećivala – savladala bih je dubokim martinkama. Bila sam veća i snažnija od nje. Rupa u trotoaru me za vrijeme studentskih dana živcirala – kofer bi, natrpan knjigama, koji bih ionako jedva vukla, zapeo i trebala mi je dodatna snaga da ga izvučem iz rupe. Na njegovom dnu su i danas fleke nastale zapadanjem u rupu punu kiše. Tragovi. 

Sada mi je ta rupa poput nekog bunara sjećanja. Kada se zagledam u nju, u te betonske naslage, u njenu teksturu, kad gledam bore koje je dobila, postajem posve nemoćna pred njenom snagom, veličinom, pred onim što svjedoči. Vraća me tamo odakle bih najradije pobjegla, zbližava me s onima koje prezirem, one kojih se panično plašim ponovno dovodi pred mene i kao da im govori “sad je, sad je napadnite, vaša je, samo vaša, nema nikog, nitko neće vidjeti”, podsjeća me na one kojih više nema i koje ću tek u smrti ponovno sresti. Ta me rupa navela da, iako se na hrvatskom kaže kufer, promijenim u kofer. Nikad u životu nisam rekla ni napisala kufer, to nije moja riječ. Iako su nas u školi tako učili. Ta rupa čini da ne zaboravim vlastiti jezik. Da ne zaboravim sebe. Rupa pamti. Pamti za mene.