Ako je neko zaslužio da se nađe na prvom mestu na mom blogu, to je bez ikakve dileme Dina Katan Bencion. Ili, kako reče guglov prevodioc – Dina Mala. Jer svih ovih naših preko tri decenije u Izraelu vezani su najviše upravo za nju. Slučaj je hteo da sada, kada je to bilo najvažnije, kada je nema, našao sam se u Novom Sadu bez kompjutera. Trebalo mi je vremena i vremena da pokušam da svu tu silinu osećanja unesem u blog.

Dinu smo upoznali već prvih dana boravka u Izraelu. Bilo je to u vreme kada smo se raspametili od sreće jer nam je na ulici dotrčao susedov veliki beli pas veselo mašući repom. Evo, neko nas u toj čudnoj zemlji poznaje i voli. Dina je bila naša komšinica u Kirijat Ono, a Ljiljin rođak ju je zamolio da nam se nađe pri ruci jer su nam pri ulasku u Izrael ukrali svih 13 kofera. Prvi susret je bio srdačan – umesto da kukamo i proklinjemo lopove, mi smo bili fascinirani da pričamo sa osobom koja nas je pre manje od mesec dana oduševila na beogradskoj televiziji u emisiji Danila Kiša o Golom otoku. Razgovori su se proširili i na Kišove knjige. Bio je to prijatan razgovor, sa jedne strane naučnika, istraživača, prevodioca, a sa druge strane prosečnih čitaoca.

Dina i Joži, njen suprug, kao dobre komšije su se trudili da nam uvek budu na pomoći. Često smo sa njima vikendom obilazili Izrael, posećivali izložbe, muzeje, razne manifestacuje. Dina nas je podučavala nešto više hebrejskog od onoga što učimo na ulpanu. Joži, vazduhoplovni inženjer, bio je poslednju godinu pred penziju na visokoj dužnosti u Ministarstvu saobraćaja. Sećam se da me je pred sam kraj rada vodio njegovim bogatim klijentima koji su preko njega dobijali dozvole za svoje skupe avione, sa molbom da, ako im se ukaže prilika, nađu mi neki odgovarajući posao. U šali sam tvrdio da je Jožiju više stalo da se ja dobro zaposlim, od mene samog.

Dina nas je redovno zvala na večeru kada su joj gosti bili Đorđe i Zlata Lebović. Đorđe je u tih desetak godina koliko je živeo u Izraelu nastavio da piše. Njegove drame Dina je bukvalno simultano prevodila, tako da je doživeo da bude uvršten među izraelske dramske pisce čijih je nekoliko drama izvođeno u nacionalnom teatru “Habima”.

Jednom prilikom, dok sam se sam šetao gradom, po našem lepom balkanskom običaju nenajavljen pokucao sam na vrata njihove kuće. Joži je bio sam. Upravo je sređivao album slika iza njegove nedavno pokojne majke. Od svih slika u albumu bila je samo jedna njemu potpuno nepoznata. Na slici je bila jedna mlada žena u naručju sa bebom. Ja sam se šokirao, bila je to slika moje supruge u maminom naručju. I tako smo ustanovili da su Ljilja i Joži familija. Ali ta novost nije imala uticaja na naše odnose.

U to vreme buknuo je rat u Bosni i Ljiljina porodica se neočekivano našla u Izraelu. Dina nas je dovela u svoju kuću, otvorila sve ormane i rekla da uzmemo sve što smatramo za potrebno. Odmah sam je pitao gde drži zlatninu, a koliko poznajem Dinu ona se ne bi ljutila i da sam mislio ozbiljno.

Dina mi je poklonila njen divni mali komjuter Mekintoš. Sa tim sam kompjuterom doživeo pravo osvećenje – još u prvoj polovini devedesetih dobio sam putem interneta poruku iz Novog Sada na ćirilici i od onda evo me još uvek tu.

Kada se nakon 8 meseci posle nas u Izrael uselila naša kćerka Renata, između nje i Dine nastao je poseban odnos. Renata je jednom prilikom napisala topao tekst posvećen njenom dedi Moricu, a Dina je to odmah prevela i objavila u glavnom izraelskom književnom časopisu. Sa druge strane, Dina je toliko uticala na Renatu da je ona iznenada odlučila da studira prevođenje. Morali smo da molimo da ona odvrati našu kćerku od tog toliko neisplativog posla. Koliko su se njih dve volele, govori i podatak da je Dina prisustvovala Renatinoj svadbi. Ne bi to ni bilo čudno da svadba nije bile hiljade i hiljade kilometara daleko, čak u Novom Sadu.

U to vreme Dina je već uveliko počela da se bavi prevođenjem jugoslovenske literature. U početku, nakon mrskog činovničkog posla, ona je počela da prevodi američke pisce. Nastavila bi i dalje tako da joj u ruke nisu došle neke knjige na srpskohrvatskom koje su je oduševile. Tako je upoznala jednu novu kulturu vrednu da se prenese izraelskoj publici. I kada se okrenem unazad, prvi prevođeni su bili zapravo srpski pisci – Danilo Kiš. Ivo Andrić, Milorad Pavić, Erih Koš, David Albahari, Vasko Popa, Judita Šalgo, Filip David, Gordana Kujić i drugi. Tek kasnije upoznala je i Miljenka Jergovića, Predraga Fincija, Dubravku Ugrešić i tako je postala prevodilac ne srpske već jugoslovenske književnosti.

Sećam se da sam je jednom prilikom pitao zašto gubi vreme prevodeći jednu za drugom knjige Gordane Kujić, kada je to objektivno slabija književnost od nekih drugih daleko kvalitetnijih pisaca, počevši od Meše Selimovića pa nadalje. Ona me je blago ukorila i objasnila da je Kujićka ženski pisac i da ja kao muškarac prirodno nemam dovoljno senzabiliteta za njene knjige.

Ponosni smo da smo joj poklonili prvu knjigu od Miljenka Jergovića i od onda se on našao među najdraže prevođenim piscima.

Dina nas je uvek obaveštavala šta radi i šta namerava da prevodi. Često me je zaduživala da, kada smo u Srbiji, pronađem joj neke specijalne knjige. Toliko sam se izveštio u tome da sam joj sa lakoćom pronašao istorijske knjige kao što su „Miševi i ljudi“ i „U potrazi za Mesijom“Eriha Koša, prve knjige Judite Šalgo i dr.

U poslednjih nekoliko godina kao da je intuitivno osećala da joj vreme ističe, pa je ubrzala sa radom. Gotovo svaki mesec prevodila je po neku novu knjigu, najčešće Jergovića i Fincija. Ali samo prevođenje bilo je za nju manji deo posla. Gotovo uvek, taj deo van prevodilačkog posla izgledao je ovako:

Dina je uvek potencijalnim izdavačima slala najinteresantnije izvode iz prevedenih knjiga. Po pravilu izdavače je zainteresovala ponuda, ali su počeli sa igrom, te interesovanje za tu kulturu je malo, te zna se da za književnost danas nema novaca, te imaju u vidu još knjiga iz bogatijih jezika… Morala je po pravilu da smanjuje svoje troškove, ponekad do besmisla. Nekada je prevodila i besplatno. Ali na kraju knjige su izlazile i predstavljale pravi hit za čitalačku publiku. Sećam se tako da sam nedavno u jednoj butik knjižari u Jerusalimu kupio knjigu „Semper idem“ Đorđa Lebovića. Prodavačica me je iznenađeno pitala da li sam pročitao tu knjigu. Rekao sam joj da me je podsetila na Ozovu knjigu „Priče o ljubavi i tamI“, a ona na moje čuđenje reče da je Lebovićeva knjiga mnogo bolja. I zato je važno naglasiti jednu izuzetno važnu stvar vezano za celokupno Dinino stvaralaštvo. Svega toga ne bi bilo da iza nje nije stajao njen moćni suprug koji je mogao da svo to ogromno stvaralaštvo isfinansira. Joži može da bude ponosan jer se zahvaljujući i njemu jedna velika kultura jugoslovenskih naroda našla u Izraelu rame uz rame sa najvećim kulturama sveta. A preko Izraela predstavila se i svetu. Tvrdio sam uvek da je Joži učinio više da se promoviše srpska literatura u inostranstvu od svega onoga što je Ministarstvo kulture Srbije odvojilo u tu svrhu.

Uostalom, Dina je od srpskog Pen kluba proglašena za najboljeg prevodioca, a istovremeno za to isto proglašena je i u Izraelu.

Kao anegdotu moram da spomenem da je jednom prilikom Dina dobila izuzetno isplativu ponudu da za biznismena Arie Livnija prevede celokupna dela Mirjane Marković. Livni je odlučio da se bavi biznisom u Srbiji, a najbolji način da se dodvori tadašnjem diktatoru Slobodanu Miloševiću ako mu štampa supruzina dela u Izraelu. Mi smo Dini objasnili o kome se radi tako da je i pored bitno povećane ponude odbila taj posao.

Dirljivo je pratiti njen odnos prema knjževnicima koje prevodi. Kao da su bili prava porodica. Njihova prepiska je uvek bila puna topline i uvažavanja. Imali smo tako priliku da pročitamo celu njenu korespodenciju sa Danilom Kišom u kojoj ju je Kiš iznosio najintimnija pitanja iz života, od udaraca koje je trpio sa svih strana, do uznemirenosti od bolesti koja je zapretila. Pre nekoliko godina obratila joj se supruga Kišova iz Francuske da joj pošalje njegova pisma koja namerava da objavi u posebnoj knjizi. Na dan njene smrti obišli smo sve gradske knjižare i pronašli knjigu izdavača Arhipelag pod naslovom „Iz prepiske“ u kojom su objavljena sva Dinina pisma. Nismo mogli da prihvatimo činjenicu da tu radosnu vest ne možemo da podelimo zajedno. Kada smo putovali u Novi Sad, slala je po nama Aleksandru Tišmi ili neke knjige ili dokumenta. Tišma je o njoj govorio sa toliko ljubavi i poštovanja kao da su rod rođeni. Sa Davidom Albaharijem, s kojim smo drugovali u mladosti, kako smo videli da nam je zajednički imenitelj Dina pričali smo samo o njoj. U jednoj šetnju u Knez Mihajlovoj sreli smo Filipa Davida. Predstavili smo se da smo njeni prijatelji, a on nas je s oduševljenjem zadržao u dužem razgovoru. Dina nam je u poslednjim godinama puno pričala o njenim duboko prijateljskim kontaktima s Miljenkom Jergovićem i Predragom Fincijem.

Ali govoriti o Dini samo kao prevodiocu apsolutno je nedovoljno. Ona je istovremeno plodni književni stvaralac poezije, proze, kao i stručnih knjiga. Moji izraelski prijatelji često su me podsećali na mnoge događaje koje su čitali u Dininim knjigama. Njene pesme su objavljivane kako na hebrejskom, tako i na srpskom. O njoj se u izraelskoj štampi uvek pisalo kao o poznatom stvaraocu.

Njena reč kao vrhunskog intelektualca imala je izuzetnu težinu. Dina se redovno sa svojim prilozima javljala kako u književnim časopisima, tako i u „Haarecu“, „Maarivu“, „Yediot ahronotu“. Pri tom, ona je bila intelektualka izrazito levičarske orijentacije. Iako je danas u Izraelu, uostalom i drugde, daleko lakše biti član mafije nego levičar, Dinine su se reči pažljivo slušale. Ona je uživala opšte poštovanje. Pogotovo što je kao levičarka imala puno razumevanje i zašto su desničari desničari, a Arapi Arapi.

Doktorirala je prevodilaštvo na Bar Ilan univerzitetu u Izraelu. Taj se univerzitet u toj oblasti smatra među tri najbolja u svetu. Njen doktorski rad bio je iz oblasti jugoslovenske književnosti, u čemu je ona bila sigurno jača od svojih mentora. Mene je posebno zainteresovala jer se jedan deo odnosio i na moju blisku prijateljicu iz ranog detinjstva Juditu Šalgo. Prisustvovali smo kao članovi porodica spektakularnoj manifestaciji proglašenja doktora. Novi doktori su bili u špaliru, u ljubičacim odorama sa onim doktoranskim kapama. Nakon koncerta i govora rektora i drugih zvaničnika prošetali su se do mesta za zvanična uručenja. Stvarno smo bili ponosni što prisustvujemo tom događaju.

Oprostićete mi na malu digresiju koja nema veze sa Dinom. Ubrzo nakon te manifestacije našli smo se u Londonu gde je naša ćerka upravo doktorirala. Ponosni roditelji jedva su čekali da se opet pronađu na jednoj tako važnoj manifestaciji. Međutim, Renata nam je objasnila da je besmisleno da idemo kada se tako i tako doktorska diploma šalje poštom. Tako da ni ona ni mi nismo ni otišli na proglašenje. Ja sam pomislio zašto poštom kada može da se obavest pošalje i SMS porukom. Kako civilizacija napreduje, verujem da će se sve svršiti sa: „Za doktorat pritisnite taster 1, za magistraturu pritisnite taster 2 itd“

Naša najveća privilegija je bila što smo bili prijatelji Bencionovih. Preko Dine pratili smo ovih tri decenije sve kulturne događaje u zemlji. Ona nam je objašnjavala ko je ko i šta je šta. Na nama pristupačan način znali smo o glavnim kulturnim pitanjima i osećali smo se kao da smo učesnici u njima. U mnogobrojnim manifestacijama posvećenim Dini predstavljani smo kao familija, a ona se trudila da lično budemo u kontaktu s najvažnijim prisutnim gostima. Sva ta velika imena za koja smo znali s televizije ili novina, obraćala su nam se kao prijateljima, na ravnoj nozi. Zahvaljujući Dini nismo živeli u stranoj zemlji.

Sa druge strane, ni oni nisu imali bližih prijatelja. Zajedno smo proputovali mnoge zemlje – bili smo u Istanbulu, Zagrebu, Opatiji, Subotici… Plovili smo pre nekoliko godina po grčkim ostrvima. Zajedno smo plovili i po Drini. Dinu smo nakon izlaska njenog prevoda „Na Drini ćuprija“ vodili u Višegrad. Objasnili smo joj da poznati vic: „Da li si Mujo čitao ‘Na Drini ćuprija’. Čuj čitao, more hodo.” sada treba prilagoditi na: “Da li si Dina ti prevela ‘Na Drini ćuprija’: ‘Čuj prevela…’ Pokušaću vremenom da u ovaj tekst ubacim Dininu sliku kraj mosta.

Ljilja je organizovala da se u našem stanu obeleži Jožijev 90. rođendan. Pozvali smo njihove najbolje prijatelje, a Ljilja je pripremila fantastičan ketering.

A ono što je lično nezaboravno – nakon jedne od mojih kanceroznih operacija u bolnici Ihilov, kada su me ugurali u moju sobu, tamo sam zatekao Dinu. Toliko se brinula da je morala da dođe.

Nekoliko nedelja pre tragedije vodili smo ih u naš zajednički restoran „Entebe“ u Or Jehudi. Dogovor je da se za neku nedelju nađemo na istom mestu. Dina nam se požalila da ima problem sa upaljenim palcem na nozi, ali smatrali smo da je to nevažno. Pogotovo što je ona bila puna snage. A od toga je sve počelo galopirajuće – na rutinskom vađenju krvi ustanovljeno je da su najgori procesi u toku. Iz laboratorije su joj poručili da odmah ide u urgentno odelenje u bolnici. Odmah su ustanovili da se radi o agresivnoj leukemiji.

Zatekli smo je u sobi za vreme hemioterapije. Ja sam je tešio da je ona sa kancerom na „ti“. Jer, otkako je znamo, njoj je to već treći slučaj. A svaki do tada je rešila elegantno, bez opterećenja porodice i prijatelja. Usput, rekao sam joj da će se sve dobro završiti i da će biti Bog Bogova, a ako ne, da ima dva izlaza. Itd. Od srca se smejala. Ali nije imala ni jednu optimističku misao.

Poslednji telefonski razgovor dan pred smrt imali smo iz Novog Sada. Molila je porodicu, prijatelje i lekare da učine da se sve što pre svrši. Nama je poručila da oni koji se vole nikada se ne rastaju.

Nisam sreo osobu koja je kao ona uvek mislila i činila samo dobro. A takva je ostala i posle smrti. Zaveštala je svoje telo nauci. Mnogi mladi naučnici i studenti medicine zahvaljujući njoj naučiće i posle nje mnoge stvari koje će pomoći čovečanstvu.

I evo nas sada bez Dine. Kako nastaviti dalje kada se osećamo kao siročići. Bez nje, mi smo bukvalno izbačeni iz svih kulturnih zbivanja. Kulturni život će se odvijati pored nas, a mi ga čak nećemo pratiti. Mnogi ljudi do kojih nam je stalo sada su nedostižni. Živećemo u stranoj zemlji koja nam se tako i tako svakim danom čini sve stranija. Šta da se radi? Ne preostaje nam ništa drugo nego da provodimo dan za danom pa dokle stignemo. Možda se može i pogledati koja turska serija. Kažu da ima i zanimljivih. A kada pričamo o prošlosti, reći ćemo da smo nekada bili jako, jako bogati. Imali smo Dinu.

Ewa Klonowski, forenzičarka
Poljska, užasnuta o Bosni
Svjedoči

I veli mi:
Na vrhu brda
Osjećah zapahu truhleži  

I vidjeh
S obje strane puta
Torbe kape cipele i tašne –

Opljačkana njedra
Ljudi

Dok vjetar
S obje strane smrti
Listaše kuran odjeći s mrtvih 

(2022-2023)

Olga Šparaga, Revolucija ima žensku lice. Slučaj Bjelorusija, 2021

Nakon dužeg perioda u kojemu sam pisao o ukrajinskoj književnosti i kulturi, red je da se opet posvetim Bjelorusiji. Zemlja koja sve dublje tone u mrak autoritarizma zaslužuje da joj se, osobito onim njezinim stanovnicima i stanovnicama koji se protiv toga autoritarizma gotovo očajnički bore, prida više pažnje. U sljedeća ću dva nastavka govoriti o dvama suprotstavljenim, mada ne i dijametralno suprotnim, percepcijama bjeloruske revolucije iz 2020., pokrenute bestidnim falsificiranjem izbora koje je počinio lokalni upravitelj, skupa sa svojim plaćenicima. No to se falsificiranje na međunarodnom planu pokazuje fatalnim, budući da Bjelorusiju vodi u sve dublju ovisnost o moćnome istočnome susjedu u kojemu se žudnja za imperijalnom vlašću povjesničara amatera koncipira kao moloh sklon proždiranju svih onih koji se njemu i njegovim planovima za ponovno uspostavljanje nalaze na putu. U takvoj se konstelaciji prvotni pasivni otpor kolhoznika rusifikaciji pokazuje kao beznadan pokušaj spašavanja vlastite samostalnosti, a on se sam od bar donekle ravnopravnog adlatusa postupno pretvara u kmetskog ovisnika o milosti kremaljskoga moćnika.

Knjiga o kojoj će danas biti riječi pristupa (osujećenoj) revoluciji s feminističkoga stajališta izravne sudionice. U sljedećem ću nastavku govoriti o čitateljstvu ove rubrike već poznatome Arturu Klinauu koji o gibanjima progovara sa subjektivnijeg stajališta upisujući u svoja razmatranja i promatranja i kritičku notu. Olga je Šparaga feministica i politologinja koja za polazište svojega predočavanja zbivanja u Bjelorusiji od kolovoza do listopada 2020. uzima činjenicu da su tri najopasnije protivnice vlastodršca bile žene te da je njegova glavna izazivačica (i stvarna pobjednica izbora) Svetlana Tihanovskaja. To joj je nužan i dovoljan uvjet da progovori o „revoluciji s ženskim licem“. Naravno, to nije sve. Šparaga promatra i načine na koje se žene organiziraju unutar samoga revolucionarnoga pokreta kao i njihovu emancipaciju od patrijarhatom dominiranog diskursa kojega se može promatrati kako u redovima vlasti (tamo osobito) tako i kod opozicije. Po njezinome je mišljenju ta dominacija posljedica dugotrajnoga pokušaja etabliranja podijeljenih uloga u društvu: muškarcu pripada vanjski svijet, dok je ženi propisano djelovanje u kući s glavnim zadatkom brige o obitelji. 

Na samome početku predizborne borbe politička raspodjela uloga odgovara takvoj shematskoj slici svijeta. No stanje se mijenja u onome trenutku u kojemu se muževi, koji se nalaze na čelu opozicije, bivaju udaljeni iz političke borbe – bilo zatvaranjem bilo prisilom na emigraciju. Na njihovo mjesto stupaju supruge i partnerke: Svetlana Tihanovskaja, Marija Kolesnikova i Veronika Zepkalo. Ta se trijada formira kao centar opozicije koja će nastupiti ujedinjena u borbi protiv kolhoznika i njegove vječite, naizgled neosporne i nepobjedive, vlasti. Olga će Šparaga opisati kako se konstruira opoziciona borba. Kao politologinja ona će se obilato koristiti ispitivanjima javnoga mišljenja, sociološki obrađenim statistikama i empirijskim promatranjima. Neće joj promaći načini na koji se objektivno pokušava doznati mišljenje ljudi o onome što se zbiva na terenu za vrijeme izbora, kako u Minsku tako i u drugim većim ukrajinskim gradovima: Vitebsku, Grodnom, Brestu. Sami metodi prevare kojima se služi vlast nisu joj zanimljivi. Mnogo više pažnje obraća na nasilje koje se koristi protiv mirnih demonstranata, ali i na njihove često duhovite, ponekad i veoma efikasne, strategije subverzije.

Rezultat je mirne pobune predvidljiv. Oni i one koji protestiraju nemaju dovoljno moći kako bi se suprotstavile nasilnome aparatu. Financijske se strukture formiraju duž alternativnih linija, umrežavanjem preko crowd-fundinga, a osnova se takvoga uspješnoga djelovanja nalazi u iznimno razvijenom IT-sektoru bjeloruskoga gospodarstva. No priliv je novca iz takvih izvora uvijek ograničen i ne može se mjeriti s onim koji potječe od državne moći, pogotovo kada se uzme u obzir da joj se izdašno pomaže „donacijama sa strane“ (Rusija je u trenutku najveće kolhoznikova krize Bjelorusiji dodijelila kredit od 1,5 milijarde američkih dolara). Sve su to faktori koje valja uzeti u obzir kada se razmišlja o razlozima sloma jednoga pokreta koji je počeo kao spontana pobuna protiv nevjerojatne drskosti moćnika, obuhvatio sve šire slojeve stanovništva (Olga Šparaga stalno ističe da su revoluciju doduše vodile žene, da je njezina snaga bila najočitija u urbanim centrima, ali i da je uspjela mobilizirati široke mase stanovništva za koje se vjerovalo da su korumpirane dugogodišnjom autokracijom i poklonima koji su se iz njezinih izvora prelijevali u šire slojeve poslušnoga i konformističkog društva), ali je na kraju morao pod stalnim pritiskom doći do granica svojih mogućnosti. Bez obzira na slom pokreta, Šparaga će ukazati na snagu djelovanja bjeloruske imigracije, ali i na prisutnost, medijalnu i virtualnu, onih koji se nalaze u kolhoznikovim kazamatima. U njima, kao i u onima koji djeluju iz ilegale, da se naslutiti da borba za slobodu još uvijek nije okončana.

Drugi će dio knjige Šparaga posvetiti perspektivama za razvoj bjeloruskog društva u pravcu demokracije. Prvi su koraci u tome smjeru učinjeni u ranijim fazama revolucije, ali ono što je za nju najznačajnije jest slamanje moći patrijarhata i s njime usko povezanog paternaliziranja. Pri tome joj je osobito stalo do distanciranja od nacionalističke struje unutar bjeloruske opozicije čije se nastajanje moglo pratiti već u ranoj fazi stjecanja nezavisnosti. Po njezinu je mišljenju ta opozicija konstituirana na sličnim osnovama na kojima počiva centralna vlast u Minsku. I jedna i druga koriste se mitovima o herojskoj prošlosti, pozivaju se na zajednička sjećanja, s tim što će nacionalno orijentirana strana snažniji akcent staviti na zajedničku pripadnost litvanskome komonveltu, a komunistička će se posvetiti velikoj pobjedi u „otadžbinskome ratu“. Srednji će se vijek i moderno doba stopiti u zajedničkoj pri-povijesti kojom dominiraju patrijarhalne, herojske i homofobne strukture mišljenja: „I povijest je Velikoga Litvanskog kneževstva dio politike sjećanja koju dijele Lukašenko i njegovi protivnici. Isto tako i jedni i drugi naglašavaju suprotnost između ‘vlastitih ljudi’ i tuđinaca – kako izvan tako i unutar Bjelorusije.“ Tom jedinstvu konzervativaca Olga će Šparaga suprotstaviti liberalnu ideju horizontalne društvene emancipacije – kakva je viđena u danima revolucije te bila koncentrirana u njezinome ženskom vodstvu. Kako bi se potpuno uklonila opasnost od desnoga konzervativizma potrebno je osloboditi se same ideje nacije i pokušati zasnovati alternativne pojmove pod kojima bi se moglo okupiti stanovništvo koje je spremno za radikalne društvene promjene. Takva je koncepcija koju predlaže, a da je u ovoj knjizi ne razrađuje detaljnije, Olga Šparaga u svojoj biti utopijska. No ne žive li velike društvene promjene upravo od utopija?                  

Još od ranog proljeća jedna od omiljenih, valjda i najklikabilnijih tema hrvatskih portala, pijani su, obeznanjeni, prljavi i zasrani, divlji, primitivni, ružni gadni i nepristojni turisti, koji seru, povraćaju, pišaju i tko zna što još rade po ljupkim kalama i kaletima naših malih i velih mista. Nema tog infotajment medija koji se nije nad turistima sablaznuo i zgadio, te bi se moglo reći da već neko vrijeme traje natjecanje među čuvenim hrvatskim istraživačkim novinarima tko će naći, opisati i fotografirati stranca u gorem i odvratnijem stanju. Naime, naravno da je riječ isključivo o strancima, najčešće Britancima mlađe dobi, jer zašto bi domaći išli u turizam ako već u turizmu žive. A kontinentalni Hrvati, ako se oni još smatraju domaćima, za turizam već nekih tridesetak godina nemaju novca. Osim toga, bez činjenice da su stranci, ne bi bila moguća ni ona druga činjenica, da su odvratni.

Ali nije tu riječ o ksenofobiji, nego o nečemu što je istovremeno kompleksnije i jednostavnije. Hrvatska danas je, 2023. godine, zemlja sobarica i konobara, koja živi od socijalne pomoći Europske Unije. Pogranični teritorij prema uzavrelim tajanstvima Balkana, vojna krajina, predziđe Europe, čijih tri i pol milijuna stanovnika lako je zbrinuti iz fondova solidarnosti. Za to vrijeme oni će se nasitno baviti onim jedinim što još znaju: iznajmljivanjem soba, zamjenom plahti i jastučnica, redovitim čišćenjem espresso aparata. U tri ljetna mjeseca napunit će po Dalmaciji sve  slobodne postelje, iznajmit će po dalmatinskim plažama sve plastične ležaljke, sandoline i luftmadrace, i za to će turistima uzeti ogromne novce, mnogo veće od novaca koje im za istu stvar uzimaju Turci, Grci, Talijani, Francuzi, Španjolci… Dok im budu uzimali novce – jer svi aranžmani naplaćuju se unaprijed – neće biti svjesni da upravo svoj život pretvaraju u tromjesečni pakao. Ali kad im dođu oni od kojih su već uzeli novce, i to u rekordnom broju, koji za deset posto nadmašuje njihov broj u najuspješnijoj 2019. godini, prema njima osjetit će mržnju kakvu su, opet naknadno, osjećali prema svim zavojevačima: Mlečanima, Osmanlijama, Habsburzima, vermahtovcima i esesovcima, skvadristima i oficirima JNA… Turisti su ponešto osuvremenjena verzija tih tradicionalnih hrvatskih zavojevača. A kako ih previše dolazi, jer mora ih previše doći da bi zarada bila rekordna, i kako u tim našim malim i velim mistima nema drugih osim sve mrzovoljnijih sobarica i sve nervoznijih konobara, te nema drugoga života osim njihova hudog sobaričkog i konobarskog bitisanja i propadanja, pridošli se turisti okreću onom jedinom što im je na raspolaganju: samoubilačkom opijanju i valjanju po dalmatinskim kalama i kaletama. Naravno da pritom ne izgledaju lijepo. Naravno da bi se, pri pogledu na njih, zgadili život i turizam i nekom osjećajnijem i empatičnijem svijetu nego što su hrvatski konobari i sobarice. Ali zato u drugim zemljama, recimo u Turskoj, Grčkoj, Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, turizam općenito izgleda drukčije. I postoji, recimo, neka kulturna ponuda, postoje čak i knjižare, postoje kina i kazališta, čiji je cilj da, pored ostaloga, goste i domaćine odgovore od zvjerskog opijanja i valjanja po ulicama. Također, postoji kod tog nešto lukavijeg svijeta i stanovita ljubaznost kod sobarica i konobara. Oni, naime, znaju da ljubaznost i pristojnost obavezuju, da opterećuju savjest onih prema kojima ste ljubazni i pristojni. Ljubaznost i pristojnost kod ljudi gotovo u pravilu izazovu tu reakciju da i oni budu ljubazni i pristojni. I tako dok po našim portalima promatram fotografije mrtvih pijanih turista po splitskim ulicama, i dok na televizijama s nacionalnom frekvencijom gledam potresne reportaže o ponašanju turista po dalmatinskoj obali, svaki put pomislim da je sve to posljedica neljubaznosti domaćina. A ta neljubaznost, pak, posljedica je temeljnog besmisla same hrvatske ideje o turizmu kao djelatnosti zasnovane na otimanju novca ljudima koje si namamio suncem, plažom i plićakom punim ježeva. Oprostite gospodo, ali tko se pokraj vas takvih ne bi nasmrt opio?

Turiste nakon što dođu treba progoniti i kažnjavati! I treba im naplatiti sve ono što im se dosad već nije naplatilo. U Dubrovniku, recimo, toj ispražnjenoj kamenoj ljušturi, unutar čijih zidina ne živi više od tisuću ljudi, a koja je nekad davno prije pražnjenja bila interesantan, poviješću i kulturom bogat renesansni gradić na istočnoj obali Jadrana, kojega su njegovi vrijedni kustosi u devetnaestom i u dvadesetom stoljeću doveli u ogledno muzealno i izložbeno stanje, turistima ovoga su ljeta zabranili da vuku po gradu svoje koferčiće na kotačima. Prethodno su im već zabranili da naokolo hodaju neprikladno odjeveni, tako da bi se već moglo očekivati da žene pod burkama i muškarci u galabijama na vrhovima prstiju prolaze Stradunom, noseći u naručjima svoja šarena Samsonite čeda, kao da ih nose na krštenje. A ako im u susret naiđe neki malo nervozniji konobar, ili sobarica s PMS-om, da im se ljubazno na engleskom ispričaju što su ih uznemirili svojim dolaskom!

Naravno da su turisti u Dubrovniku pošast! Ali ta pošast nije se sama od sebe pojavila. Niti za nju ikakvu krivnju ili odgovornost snose stranci koji su skloni ići po stranim zemljama, i tamo tražiti neke svoje dubrovnike, venecije, verone… Pošast turizma nastupila je nakon što su Dubrovčani za suho zlato rasprodali svoju imovinu u starome gradu, i nakon što im se zatim svidjelo da naplaćuju goleme novce kruzerima koji se kotve u gruškoj luci. Manje im se, naravno, svidjelo što su s tih kruzera počele silaziti tisuće ljudi kojima se prisralo i pripišalo na čvrstome tlu, i što je taj svijet počeo stvarati neviđene gužve na ulazima u grad. Manje im se, naravno, svidjelo što se tako ispražnjen i rasprodan Dubrovnik pretvorio u najveći javni nužnik na istočnoj obali Jadrana. Ali sve to je naprosto posljedica famoznog odnosa između ponude i potražnje. Prodali ste za nezamislivo velike novce svoje izbe i izbice u Dubrovniku, s kojima ste, međutim, prodali i mogućnost da u toj kamenoj ljušturi postoji išta osim turizma i turističke scenografije. Izgubili ste mogućnost, koje nikada niste ni bili svjesni, da ritmom vlastitog života određujete turističke ritmove, onako kako to, recimo, rade Grci. Umjesto toga ritam turističkog pakla odredit će ono što je ostalo od vaših života. Tako je u Dubrovniku, a tako će uskoro biti i u Splitu. Živjeti u tim gradovima postalo je kao živjeti u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu. Koliko god novca mnogo moglo biti, koliko god je rasprodaja naslijeđene domovine čovjeku u jednom trenutku mogla donijeti bogatstvo, kojim će doživotno osigurati i sebe i svoje bližnje, ponešto postoji što se novcem ne može kupiti. Naravno da se ne može kupiti vlastiti mir. Ali kupiti se ne može ni ono iz čega su nastajala vaša sjećanja i vaši identiteti. Nakon što ste prodali sve ono što vam je pripadalo u Dubrovniku, nakon što rasprodate još ovo malo Splita, vaša djeca i unuci neće više imati dubrovačkih, splitskih ni dalmatinskih djetinjstava. Vaša djeca i unuci neće imati svoga Dubrovnika, koliko god ga vi danas nastojali sačuvati maltretirajući na sve načine budale koje su vam došle u turizam. Čuj, zabranili im da vuku koferčad po gradu, i naplaćuju im kazne od po nekoliko stotina eura!

Hrvatsku već nekih šezdesetak godina, ili još od vremena kada su početkom šezdesetih Nijemci, tada generacija bivših vojnika Wehrmachta (premda je među njima moralo biti esesovaca, gestapovaca, pa i bivših čuvara logora smrti po Istoku…), krenuli da hodočaste u Dalmaciju, mori ideja da se može i smije živjeti od iznajmljivanja sunca i mora. Takav život možda jest lagodan – tri mjeseca radiš k’o konj, nakon čega devet mjeseci ne radiš ništa, i uživaš u iznadprosječnom materijalnom bogatstvu – ali je dugoročno neisplativ, besperspektivan, nemoguć… Nije u ljudskoj prirodi da se živi od ničega, ne stvarajući ništa, ne misleći ni o čemu… Upravo zato u drugim se zemljama turizam ne razvija kao monokultura, nego postoji zajednica kojoj se ljudi bave sa stotinu drugih poslova, u kojoj postoje kultura, film i književnost, u kojoj izlaze neke ozbiljne novine, i kojoj se preko svega toga – ili zbog svega toga – dolazi u turističke posjete. Hrvatska je zemlja u koju turisti dolaze kao okupatori, kao termiti, kao epidemija.

Kulturni gnevnik – 12. jul 2023. (Vreme)

Dešava se, čak ne tako retko, da Nobelovu nagradu dobiju uistinu veliki pisci. Ali, ne mogu to biti bilo kakvi veliki pisci, nego oni koji su formatirani tako da Nobelova nagrada može da ih podnese.

Za njega se već decenijama svake godine govorilo da je “u najužem izboru“ za Nagradu, što ama baš ništa ne znači jer takav izbor zapravo ne postoji.

Naprotiv, odavno je bilo jasno da je neće dobiti, pošto je nije već dobio. Ne zato što se smanjivao kao pisac, nego zato što se smanjivao i bledeo kao pogodan i podoban kulturni uzor. U svetu koji je nestajao bio je progonjen, u svetu koji je nastajao bio je mrzovoljno ignorisan.

Nije bio levičar, a pogotovo nije bio desničar. Nije koketirao sa čegevarama, čavesima i ostalim egzotičnim kraljevima u čijim veleposedima nije morao da živi. Bio je, a da je toga čak bio u dobroj meri svestan i nije se izvinjavao, po konstituciji svog duha i ukusa evropocentričan, a jedva je moguće zamisliti teži greh u današnjem svetu. Nije bio rođeni podanik bilo koje imperijalne sile, pa se i nije izvinjavao okolo za tuđi imperijalizam.

Pisao je, u obe zemlje i na oba jezika, o ljudima koje i kakve je poznavao, koji su ga se ticali i koje je pronalazio i u sebi. Imao je sjajne i moćne ženske likove, ali je ipak bio ponad svega surovo pronicljiv pisac “priča o muškom“. Verovatno su i on i njegovi junaci previše voleli žene; ne mislim samo “poštovali“, nego voleli. “Otadžbinu“ nije ni uzdizao ni pljuvao. Svoju drugu zemlju i svoj drugi grad koristio je bez egzaltacija i bez mrgodnosti, kao udobno stanište za pisca i kao raskošnu “kuhinju ideja“, kako je govorio njegov mlađi sabrat D. K.

Milan Kundera, gorostas iz Brna i marginalac iz jednog pariskog stana i obrnuto, jedan od najvećih pisaca druge polovine XX veka. Čeških, francuskih, svetskih. I jugoslovenskih, i te kako. Ako ste živeli i čitali u Jugoslaviji, dobro razumete zašto.

Tekst za katalog jedne izložbe

Ne znam koje je to godine, sredinom sedamdesetih, moglo biti, možda 1977, kada je Tito posljednji put bio u Sarajevu. Mati je radila u Službi društvenog knjigovodstva, u centrali, tamo gdje je vječna vatra, pa su ih u neka doba izveli van, jer se najdraži gost u autu otvorenog krova trebao provesti glavnom gradskom ulicom, nazvanom po njemu. Tako je radio svaki put kada bi došao u Sarajevo, a sedamdesetih je dolazio često, pa se svijet okupljao u špalir, pioniri s kapama i maramama dovođeni su organizirano, sa školama, a pola sata prije prolaska kolone izlazilo bi sve živo iz dućana i preduzeća na Titovoj i okolnim ulicama. Poredali bi se uz kolovoz i čekali.

Tako je i mati čekala, tada žena u tridesetpetoj, da vidi maršala i da mu mahne. Čekala je dugo, kolona je kasnila, da bi onda nekako prebrzo prošla. Valjda im se zbog kašnjenja žurilo. Ali svejedno je Tito stajao u otvorenom autu, a ona je ugledala dva detalja koja su je neugodno dojmila: drhtavu staru ruku s pečatnjakom, i kolmovanu frizuru u nekoj čudnoj boji između mrkve i mahagonija. Ta boja ju je uplašila i dugo progonila. Pomislila je, naime, da je neprikosnoveni vođa već toliko star da ne primjećuje što mu je to na glavi, ali tko su i što rade ti ljudi oko njega? I šta će sutra biti sa svima nama ako Tito danas ima kose u boji koja je između mrkve i mahagonija?

Godinama kasnije, nakon što se već dogodi ono što se moralo dogoditi, pa nakon što prođu ratovi i prestane biti važno skoro sve što smo doživjeli u onim prethodnim životima, jer je svaki uzrok već bio proizveo svoju krvavu posljedicu, shvatio sam da moja majka nije imala razloga za brigu. Frizurica načinjena figarom, tada čuvenim električnim uvijačem za kosu, obojena u tu zastrašujuću kjubrikovsku boju, koja će u budućnosti istovremeno podsjećati na Guantanamo i jeftin socijalistički furnir, nije bila znak Titove starosti i izhlapjelosti. On je samo izgledao onako kako velike zvijezde izgledaju izvan scene i izvan fotografija. Tog dana, kao i svih drugih dana, izgledao je totalno drukčije nego na onom golemom portretu koji je njemu u čast prekrivao cjelokupno pročelje centrale Službe društvenog knjigovodstva. Opasno je, i ne samo razočaravajuće, zvijezdu pogledati iz blizine.

Dvije su se stvari u njemu sastale, i onda su određivale ne samo njegovo lice na fotografijama, nego i sam njegov odnos prema fotografiranju, te vrlo strog odnos prema slikama koje će biti puštene u javnost. Konspiracija i slava. U prvoj polovici svoga odraslog života Josip Broz Tito bio je aktivist uglavnom ilegalne, zabranjene političke organizacije, prevratnik, revolucionar i terorist. Proces na kojem mu je, kao tridesetpetogodišnjaku, suđeno, nazvan je Bombaškim procesom. Na tom je procesu izgovorio onu čuvenu rečenicu da od svih sudova i zakona ovog svijeta priznaje jedino sud svoje partije. Svud oko njega stradavali su ljudi koji su vjerovali u isto što i on. Imao je lažne dokumente i lažna imena, od kojih barem dva pamtimo: Spiridon Mekas i inžinjer Babić. U džepu je nosio pištolj. Odijevao se suprotno očekivanjima svojih progonitelja. Odsjedao na mjestima gdje mu se nisu nadali. Na fotografijama iz tog vremena, uključujući i one iz arhiva, Josip Broz uvijek je izgledao kao netko drugi, a ne kao on. To je zato što nitko zapravo i nije znao kako on u stvari izgleda. U tome se sastoji savršenstvo konspiracije, savršenstvo velikog špijuna, vođe tajne organizacije, opsjenara, konspiratora, gurua.

Skoro mu je pedeset kada 1941. odlazi u rat, na čelu jedva koju tisuću članova svoje tajne organizacije, lijevih sindikalista i osamljenika. Ali s idejom da okupi narod, tojest različite narode. Bit će mu već pedeset tri kada završi taj rat. Fotografija iz prve dvije godine rata malobrojne su i mutne. Ili ih uopće nema. Ali onda se, 1943. i 1944, Tito pojavljuje kao ikonična figura. Ranjen, s podvezanom rukom. Zagledan u daljinu. S drugovima, on je uvijek u sredini. Stoje na nekoj padini, tako da je nemoguće svakome od njih odrediti visinu. Čvrst, već kao u kamenu isklesan lik, dobro kontrastirane fotografije, gotovo savršenog prirodnog osvjetljenja. Kao da je svaka snimljena u zoru nekog blagog sunca. Te ratne fotografije bit će osnova ikonografskog predstavljanja Josipa Broza Tita, koje će u četiri i pol desetljeća socijalističke Jugoslavije biti dosljedno provedeno i definirano u skladu s dogmama i vjerovanjima, te u skladu s likovnim i dizajnerskim modama. Titovo ikonografsko predstavljanje u osnovi se ne razlikuje od ikonografskog predstavljanja likova iz Evanđelja, na čelu s Isusom i njegovom majkom. Ili je razlika u tome što je Tito ikona s fotografije, a Krist je ikona s freske. Ponekad je sasvim mala razlika između fotografije kao svjetlopisa, i slikanja bojom i četkom po zidu, na platnu ili na komadu daske.

U ratu fotografirali su ga profesionalni fotografi, budući filmski snimatelji i redatelji, profesori na prvim poslijeratnim umjetničkim akademijama. A slikali su ga i blagonakloni saveznički oficiri, koji bi stigli u tajne misije. Nigdje se kao na tim fotografijama toliko ne primjećuje fotografova fascinacija modelom. Kao da na tim fotografskim kamerama nije bio objektiv, nego subjektiv.

Sljedeća faza nailazi krajem rata. Posljednja slika ratnog Tita je ona iz Drvara, kada je jedva izvukao živu glavu. Već na sljedećim je slikama to neki drugi čovjek. Udebljao se barem deset kila, stigli su ga zdravstveni problemi, popuštanje živčane napetosti utjecalo je na organizam, a crte tog lica kao da su se izobličile. Kao da više nisu bile isklesane u kamenu, nego ih je nečija meka ruka vajala u glini, pa su se počele malo previše razlijevati. Tad je na sebe navukao sve te maršalske uniforme, obukao je skupa građanska odijela, između prstiju je zavrtio malo predugi cigaršpic, i započela je njegova kicoško-kraljevska era. Tako je izgledao već u vrijeme razlaza sa Staljinom, godine 1948.

Između lica na konspirativnim i policijskim fotografijama iz dvadesetih i tridesetih, i lica na ratnim fotografijama, nije bilo nikakve veze. Ali lice koje je zatim došlo ne samo da je bilo znak životnog diskontinuiteta, nego nije ni pripadalo istom antropološkom i biografskom nizu. U hagiografiji i svetopisu narodnoga vođe sve to je, međutim, imalo smisla. Poslijeratni Tito, bogat, nakinđuren i težak u koraku, okružen sve samim slavnim ličnostima, predstavljao je društveni ideal mirnodopskog života svog naroda, kao što je i onaj ratni predstavljao njegov ratni ideal. U svakoj fazi svoga svetog života Tito je, kao i Krist, služio kao savršen predložak vjeri svoga puka. U tome je, uostalom, sam smisao slike. Riječi nisu dovoljne, pogotovo ako su napisane, ako nisu izgovorene.

Dvanaest godina gledao sam taj poluprofil, obješen iznad školske ploče. Veći dio tog vremena za mene on je bio neprimjetan, podrazumijevajući. Kao što je neprimjetna figura na raspelu, a onda i samo raspelo, za onoga tko ga je objesio na najistaknutijem zidu svoga doma. A onda sam ga, pomalo iz dosade tokom nastave, pomalo iz neke čudne znatiželje, počinjao aktivno promatrati. Teško je, premda privlačno, aktivno gledati sliku, pogotovo fotografiju, koja je čovjeku na takav način upisana u pogled da je on više i ne primjećuje ako se baš dobro ne zagleda.

Na toj školskoj fotografiji, jednoj od nekoliko tipiziranih, koje su visile u svim jugoslavenskim učionicama, neki je nedefinirani Tito. Slika je, vjerojatno, snimljena krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih. On je u odijelu i s kravatom. Ugao snimanja uobičajen je za onovremene slike za pasoš, koje bi zahvaćale bistu, a ne samo glavu, kao što je to u današnje vrijeme. Rakurs je, istina, malo spušten. Toliko da se ne primjećuje, a da se model ipak uzdigne nad prostorom. On češće gleda u svoju desnu stranu, tako da vjerujem da su sve te fotografije snimane tako da Tito gleda u desnu stranu, a ako negdje gleda u lijevu, onda je negativ bio naopako okrenut.

Ono što je zanimljivo na tim školskim slikama, koje su ujedno namijenjene i za sve druge službene prostorije, dojam je o bezvremenosti i besprostornosti. Tito na tim slikama bdije iznad nas iz neke svete sveprisutnosti. On vidi i zna što svatko od nas radi. I žalosti ga ako nismo dobri.

Međutim, zanimljivo je kako su te fotografije doživjele i preživjele rat. Potrošene ikone, bivše zvijezde, defenestrirani diktatori i njihove slike, svete slike u koje nitko više ne vjeruje; sve to djeluje jadno i bijedno. I u najvećoj mjeri razotkrivajuće. Čak se i ikonični Isus teško odupire cinizmu praznih i bezbožnih pogleda. O njegovoj skrušenoj majci da i ne govorimo.

Tito, međutim, ne. Ima na tom licu, u tom pogledu i držanju, nešto što je njegove fotografije održalo u njihovom smislu i značenju. Izvanredno dobro se to, recimo, vidi na onom ciklusu Milomira Kovačevića Strašnog s Titovim fotografijama iz opsađenog Sarajeva. Nevjerojatno je kako te slike i u izmijenjenom kontekstu, lišene svake počasti i strahopoštovanja, djeluju jednako nadmoćno. Vjerojatno postoji nešto u toj ličnosti što ju je u svim povijesnim i fotografskim transformacijama sačuvalo od cinizma naknadnog pogleda. Fotografije se, naime, troše, pa se troše i lica koja su na njima. Titovo lice je, međutim, isto. Čak i kad je na slici okružen odavno potrošenim licima bivših ljudi.

Moglo bi se reći da je njegova fotografija veća od njega samog. Zato je mati bila onako zaprepaštena kosom boje mrkve, boje mahagonija. Bojom skorog nestanka svijeta u kojem smo živjeli.

Ponekad osjećam da postoji jedan poseban trenutak u ljudskim životima; onaj kada se, zbog najrazličitijih pobuda, vraćaju vlastitim prošlostima pokušavajući tako sastaviti sebe i osigurati si kakvu-takvu budućnost, trenutak kada se ‘vraćaju’ obiteljima, rodbini, zavičajnoj sentimentalnosti, trenutak u kojem, kao da se žele vratiti na početak, početak vlastitog vremena i vlastitog bivanja. Vjerujem i da takav trenutak dolazi, kako se to kod kaže, s godinama. Međutim, mene je „snašao“ relativno vrlo rano, u kasnim dvadesetima, neposredno prije preseljenja u Zagreb. 

Danas, skoro četiri godine kasnije, osjećam kao da je sve što se zbivalo unutar i oko mene, bilo preduvjet toj velikoj, emotivnoj i duhovnoj ‘selidbi’. Važnu, gotovo nezamjenjivu, ulogu u ovom kontekstu ima moja majka, žena koja cijelog života baca stvari. Čini to tako sigurno i pouzdano, odbacuje ih tako lako, kao da joj nikada nisu ni za što trebale i služile, kao da u njima nisu satkani naši životi. Za nju, kao da nikad, stvari nisu imale one nostalgično-sentimentalne vrijednosti. I možda u tome ne bi bilo ništa neobjašnjivo i čudno da nije preživjela rat u kojem je izgubila vlastiti stan, pa i državu u koju je tako zadivljeno gledala, a time i kontekst vlastitog ja. Pritom je i kao djevojčica živjela na tri različite adrese (barem koliko mi je za sada poznato), a dobar dio života provela je, do rata, na liječenjima u ljubljanskoj bolnici i na beogradskom Institutu za majku i dete. Da nije bilo rata, i da, recimo, već kao djevojčurak nije počela baciti stvari, danas bih možda imala platnenu lutku koju je možda nosila kao djevojčica u bolnice? Ili bih, recimo, da nije bilo rata, danas nosila sve njene silne kožne sakoe, mantile, crne čizme od brušene kože? Da nije bilo rata, možda bih danas čitala njen dnevnik koji je godinama pisala, oduševljavala se rečenicama koje je podcrtavala u tomovima knjiga koje pročitala? Možda bih danas na stolu, umjesto nekakve vaze iz Pepca, imala jednu od onih od češkog kristala koje je, unatoč djedovoj zabrani da šverca, prodavala ženama po Borcu? Od njenog života prije rata i stana u travničkom Đerdanu spašeno je,  i to ne njenom voljom i angažmanom, nego isključivo Srbinovim, što se spasiti dalo, a to su: 

• Fotografije: 

mama s petokrakom na glavi kao djevojčica – pionirka, 

mama – članica Komunističke partije u tadašnjoj travničkoj saobraćajnoj patroli, 

mama – prvopričesnica kao četrnaestogodišnja djevojčica u crkvi, 

mama – uvjerena jugoslavenska omladinka na srednjoškolskoj ekskurziji u Rovinju  

mama – s djedom i bakom ispred žutog Golfa, TAS-ovog broj 25 (djed je bio dvadeset i peta osoba koja je kupila automobil) u dvorištu kuće tetke Anke i tetka Nikole na Putićevu 

mama – u naručju drži Sanju, Duškinu i Stipinu kćer (susjedi iz Đerdana, rodbina) 

(Fotografije su danas sve kod mene, na Knežiji.)

• Namještaj 

Ogledalo u smeđem okviru, danas u hodniku u stanu na Knežiji 

Okrugli blagovaonički stol s četiri stolice – danas u stanu u Novom Travniku, restaurirano i presvučeno 

Dvije komode visokog sjaja (kupili ih ona i tata za njihov kat kuće na Docu koja je izgorjela 4.6. 1993.), danas u kuhinji u kući u Gučoj Gori 

• Umjetnost, knjige, antikviteti 

Wilerovi gobleni – četiri komada, umotani u stari tekstil, na vrhu ormara, u stanu u Novom Travniku (čekaju transport za Knežiju) 

Sabrana dela Emila Zole 

Sabrana dela Ive Andrića

Sabrana dela Gabriela Garcie Marqueza

Titova posljednja bitka

Maršal (uz posvetu daidže Ive) 

Drame Skendera Kulenovića (poklon Nastavničkog vijeća Gordani, tada Palavra, za odličan uspjeh i uzorno vladanje) 

Nekoliko knjiga o građevini i građevinarstvu (djedovo vlasništvo)

Klaićev rječnik stranih riječi i izraza 

Skulpture Marije i Josipa koje je izradio striko Anto prije rata 

Skulptura svetog Ante (ponovo striko Anto) 

Set šalica za kavu (Dinamo s petokrakom)

• Odjeća: 

Smeđa kožna pelerina (na Knežiji, čeka ‘restauraciju’ kod dobrog kožara) 

Za razliku od nje koja nije propustila bacati stvari prilikom svake generalke, a generalka je godinama bila svake subote, danas, ako kojim slučajem čistimo zajedno, moja jedina i glavna aktivnost je uvjeriti ju da to ne trebamo baciti, jer, eto, stvari imaju dušu i jednog će nam dana biti drago vidjeti ih, osjetiti sebe i vlastitu prošlost kroz njih. Kao da će nam to čuvanje stvari osigurati nekakav kontinuitet u životu i podsjetiti nas na neke važne trenutke i događaje. 

U ovu teoriju, mama ne vjeruje. Stvari desetljećima neumoljivo otpisuje. Dovoljno je imaju samo jedan, ‘mali kvar’ na sebi da bi završile u smeću. S istim žarom, ja ih skupljam; sabiram ih i tako pokušavam sastaviti krhotine vlastitog života i moje obitelji. Pokušavam spasiti baštinu naše obitelji. Na Knežiji danas imam drvene kutljače tetke Marije Milkine, rajnglu s tufnicama tete Pize, malu Metalac šerpicu iz koje je Srbin godinama jeo mlijeko i kruh, Varteksovu suknju bake Lucije koja mi je tijesna, ali je u njoj izišla iz Travnika kada se grad oslobađao od Hrvata, tatin kaiš koji je nosio kao pitomac JNA, fildžane pokojne tete Luce, Srbinov indeks sa zagrebačkog Građevinskog fakulteta. Nedavno sam ocu ‘ukrala’ različite dokumente među kojima su njegove vojne iskaznice, kao i osobne karte iz vremena Jugoslavije i prognanički kartoni iz rata. Prošlog mi je Božića Josip tetke Ane u Bučićima poklonio svijeću koju je ručno izradila moja prababa Perićka (po majčinoj strani). Svijeću držim u staklenoj kutijici, na suhom i tamnom mjestu, kako bi mi što duže trajala. Smiješno, znam, kao da se vosak može sam od sebe istopiti. 

Kad sam bila djevojčica, imala sam keramičku lutku. Na nju nisam pomislila godinama, nije mi, za ovih 20-ak godina, došla u sjećanje. Keramička lutka – u sivo-bijeloj haljinici, duge plave kose i smeđih očiju. Lutkine usne su, kao i moje, tanke i upadljivo podsjećaju na onog ‘tužnog smješka’. Naravno, da je sada pitam, gdje je ta lutka i je li i nju, kao i toliko stvari  do sada, zadesila sudbina kontejnera, lako moguće da bi se prvo naljutila, a onda rekla da je lutka nekoliko puta pala i da je bila sva ‘izranjavana’ i da ona, jednostavno, nije imala drugog rješenja nego je baciti. Ovakvom i sličnom logikom godinama objašnjava misteriozne nestanke najrazličitijih stvari, i ne samo mojih, nego i bratovih, očevih, bakinih. 

„To nam samo mjesto zauzima, kud ćemo s time, šta će ti te cipele više, ima pet godina da ih ne nosiš, postolar tu ne može ništa, a sramota ih je nekom dati jer su nikakve, ja ću to polako bacati“, to su neke od rečenica koje izgovara tako ljupko da osjećaš da ti, zapravo, čini uslugu jer se rješava viška stvari, umjesto tebe. Neki dan je moja kolegica s posla pričala da na ormaru ima kutiju plišanih igračaka. Ja nemam nijednu. Moj brat, također, nema nijednu. Kada smo se preselili u zgradu Elku, bila sam prvi osnovne, a Leo je imao pet godina. Ni tada ih nismo donijeli iz Bara. Mama je procijenila da smo ih, ne samo prerasli, nego da nam ne trebaju i dala ih jednoj gospođi s puno male djece. Saznala sam to prije dva mjeseca i to dok sam bila u Bosni. Došlo mi je, toliko puta, da posjetim tu gospođu i pitam je, ima li ih ona još uvijek, ne da ih uzmem, nego da ih vidim. Mislila sam, uostalom i sad mislim, da ako bih samo dodirnula neku od plišanih igračaka s kojima sam se tada igrala, da bih samu sebe bolje razumjela i da bi možda, tim jednim dodirom, u meni provalila nova bujica sjećanja. Da bih uspjela prizvati samu sebe. 

Sve što imam danas, i što se sa mnom selilo iz svakog mostarskog a onda i zagrebačkih iznajmljenih stanova, pažljivo čuvam. Zapravo, nije to ni puko čuvanje, više je to ‘baštinjenje’ stvari. Kada se nedavno renovirao stan moje bake, htjela sam, koliko sam samo puta htjela, fotografirati njen dnevni boravak, kuhinjske ormariće, ormar i cijeli niz nekih, meni važnih detalja, kako bih se uvijek mogla prisjetiti, kako je izgledao prostor u kojem je živjela. Baka je, za razliku od majke, sakupljačica, ali ne na ovaj moj način, nego onaj tipično penzionerski. Moj otac je sakupljač također, ali on ne baca stvari jer misli da bi mu nekad mogle i zaista trebati. Moja baba Marga je bježeći s kolonom Hrvata iz Guče Gore ponijela Gospinu sliku u kožnom smeđem okviru i ikonu Vasilija Ostroškog za koju nitko, od njene djece, ne zna kada je i kako dobila. I jedan i drugi predmet danas stoje na mojim policama na Knežiji, a do njih je babin štap koji je počela nositi poslije rata. Jedino što moja mama nikad ne baca su pokidane krunice, pokidane svete sličice i stari molitvenici.  

Kada sam joj nedavno prepričavala knjigu „Sjećanja, sjećanja“ ruske književnice Marije Stepanove koja, između ostalog, piše o tome kako danas jede juhu kašikom kojom je jela njena baka za vrijeme Staljina, mama je samo šutjela. Tek nekoliko dana kasnije, reći da takvo što nije ni higijenski jer je tom kašikom jelo ‘pola Rusije’. 

“Inače mislim da bi se escajg trebao mijenjati svakih nekoliko godina. Koliko se samo nevidljive prljavštine skupilo, koliko je to puta ogrebano, koliko im je puta iz ruku i sa stola palo, ne znam. Sumnjam da se poslije toliko godina može kvalitetno oprati, a ne znam ni kakvo bi sredstvo sve to moglo saprati. Nadam se da te žena stvarno ne jede tom žlicom nego da je to zbog snage teksta napisala.“ 

Možda moja mama stvarno ima pravo. Možda uspomene i vrijeme u kojem više nikada nećemo biti, mogu živjeti samo u nama. Predmeti su slični nostalgiji: varljivi, krhki, nesigurni. Uvjerljivi su u iskrivljenom sjećanju, sjećanju koje smo sami, da bi život bio podnošljiviji, konstruirali. Možda predmeti, možda to panično skupljanje stvari iz prijašnjih života, i nije ništa drugo nego iščezla nada da se život ipak može sastaviti. Velika zabluda o kontinuitetu. 

P.S. (Moja mama oduvijek, iz nekog razloga, ne govori kašika nego žlica. Uvijek nas je ispravljala kada bismo rekli ‘kašika’. Za nju je to, sama kaže, gruba, teška i odvratna riječ. Kad kažeš kašika, kao da tražiš nešto jako teško i veliko, kao da tražiš duboku tepsiju s poklopcem.) 

Ovo se, kako ćemo to naknadno shvatiti, zbiva u posljednju zimu mira.

Pao je veliki snijeg, kakav pada samo na filmu i u djetinjstvu, gradom su, gnjevni na prirodu, na meteorologe i na neprijatelja s druge strane granice, marširali nacionalisti u uniformama boje pustinjskog pijeska. Umjesto da se pod okovanim potpeticama njihovih usjajenih jahaćih čizama začuje prijeteći zveket pločnika, čula se, uglas, škripa snijega, kao da se iznad nas rastvaraju, odavno neotvarana, vrata raja. A onda su svi kao jedan stali, a s kazališnog im je balkona govor držao njihov vođa.

Na suprotnoj strani trga, na trećem katu one najveće vile, sazidane jednom davno u kolonijalnom stilu, dvaput se na prozoru pomicala zavjesa od teškoga crvenog baršuna. To je nunciju raspoloženje kvario prizor neprimjeren ovome danu. Pa se vraćao da provjeri je li istina ono što vidi, ili će tih ljudi, nanizanih u strojevim redovima kao uredno poslagane cigle u smrznutom blatu logora, voljom Gospodnjom u sljedećem trenutku nestati.

Nije ih nestalo, a on više nije izlazio na prozor.

Sjeo je za trpezu, podigao je ruku, neka večera bude poslužena, pa je, čekajući, pogledom prelazio s glave na glavu, s lica na lice svojih uzvanica i uzvanika, sestara svojih, muževa im i djece, ukupno dvadeset i sedam glava, koji su doputovali iz neke daleke zemlje da s njime proslave Božić.

To je volja Božja, a ne ono vani! – pomislio je nuncij. U jednom trenutku to umalo što nije i rekao, ali se predomislio, pa je, umjesto da nešto kaže, kašljucnuo. I nasmiješio se najmlađoj svojoj nećaki, koja ga je gledala u njegovu biskupskom sjaju, kao da gleda čarobnjaka iz bajke.

To je volja Božja, a ne ono vani! – tješio se, dok se u ostavi upravo kotila njegova mila mačka, i kako bi koje mače omacila, tako bi ga i prožderala, umjesto da ga obliže i tako pripremi za život. Prožderala ih je, misli se, petero.

I onda je tako luda i prežderana ležala nasred ostave, sve dok se nuncij nije zabrinuo:

– Pa gdje nam je maca, ne osjećamo je oko nogu! – uzviknuo je veselo, i digao se od trpeze da ju potraži.

1.

Najokorjeliji zločinac,
onaj što je naređivao streljanja
poživi li dovoljno dugo
pretvara se u simpatičnog starca.

2.

O njemu se često kaže:
Dobar je to čovjek
samo se u mladosti
malo odao ratnim zločinima.

3.

Blagost umornog lica
skriva veliku tajnu.
Osmijeh na nježnom licu, rupica na bradi
pokušavaju sakriti masovnog ubicu.

Jean-Louis Tripp: Braco, Fibra, Zagreb 2023.

Kolovoz 1976, kasni odjeci hippy kulture. Srednje stojeća francuska obitelj, rastavljena majka s djecom, iznajmljuje zaprežna kola i bicikle, i odlazi na ljetovanje. Mlađi brat Gilles, veseo, pomalo hiperaktivan, pjeva neku bezveznu pjesmicu, a nije baš da umije pjevati. Starijega Jean-Louisa to nervira. Igraju se tako, dok sjede na kočijaškom sjedalu, a onda Gillesu na um pada da siđe s kočije, da vidi gdje je mati, koja se za njima vozi na biciklu, ili da pređe u stražnji dio kočije, da učini nešto… Brat mu govori da sačeka, govori mu da ne silazi tako na cestu. Za Gillesa, međutim, igra se nastavlja, zašto ne bi sišao, i tako kreće, Jean-Louis hvata ga za ruku. Nailazi jureći automobil i otrgne mu iz ruke brata.

Odvije se tako jedna od onih trajno nepopravljivih životnih situacija, kakvih je mnogo, u mnogim obiteljima. Ne odrede samo jedan život, trenutak, dan, ni godinu u kojima su se zbile, nego takve situacije zadaju i usmjere obiteljsku povijest, odrede sudbinu generacije i svakog njezina pojedinog člana.

Nesreća se zbila u nekoj ljupkoj provinciji, pomalo na kraj svijeta. Kao što su, kada se dogodi nesreća, sve lijepe turističke pokrajine na kraj svijeta. Automobil je bez zaustavljanja odjurio s mjesta nesreće, i sada malena francuska obitelj, siromašnija za njega koji sad leži na asfaltu, čeka da naiđe netko tko će alarmirati Hitnu pomoć. Kolovoz je 1976, davna su doba prije mobitela i svih drugih sredstava pokraj puta, koja služe da se dozove pomoć.

Kada pomoć napokon stigne, dječak je još uvijek živ. Odnose ga, i prolazi vrijeme prije nego što stariji brat Jean-Louis uspijeva stići do bolnice. Kad stigne, njega više neće biti. U policijskoj stanici slučajno, ne znajući, sreće dvoje mladih. Vozača i suvozačicu, koji su pobjegli s mjesta nesreće. Slijedi suđenje, koje je besmisleno i besciljno kao što su besmislena i besciljna suđenja za sve prometne nesreće, koliko god strašne one bile. Još prije toga odvili su se žalosni, vrlo socijalni i doživotno upamtljivi pogrebni rituali, koji naravno uključuju sve administrativne pojedinosti. Prije toga trebalo je nazivati oca, koji je sa svojom novom ženom upravo bio na nekom ljetovanju. Trebalo ga je dočekati, trebalo je podijeliti taj čudni i nerazrješivi osjećaj krivnje za dječakovu smrt. Svatko je tu, naime, po vlastitom osjećaju, za nešto kriv. I svi u pogledima onih drugih slute vlastito okrivljivanje.

Četrdesetak godina kasnije Jean-Louis Tripp francuski je crtač stripova, ilustrator, slikar i kipar, te kanadski profesor. Među najzanimljivijim je i najboljim europskim crtačima našega doba. Pa po vlastitome scenariju i u veoma širokom i obuhvatnom zahvatu, na preko tristo velikih stranica, crta rekonstrukciju događaja, osjećaja i cjeloživotne traume, svoje i svih svojih bližnjih. U hrvatskome prijevodu naslov je vjerojatno bolji nego u originalu: “Braco” (“Le petit frère”). Riječ je o doista velikom crtanom romanu, jednom od možda najvećih i najozbiljnijih koje je Fibra objavila, romanu koji istovremeno izlazi izvan okvira žanra i potvrđuje svu njegovu jedinstvenost i nenadomjestivost. Naime, ono što je Tripp uspio ispričati, opisati, donijeti, na čitatelja i gledatelja prenijeti svojim djelom mogućim biva samo u – stripu. Ovo ne mogu ni film, ni književnost, ovo ne može antropološka ili sociološka analiza. Istovremeno, to onda znači da će onaj tko stripove ne čita, ili tko misli da su stripovi niža vrsta, dječja danguba i intelektualna zabava, ostati uskraćen i osakaćen za jedno univerzalno iskustvo. Iskustvo koje pritom, naravno, nije samo estetsko, a ni samo emocionalno, nego na različite načine, u raznim društvenim, obiteljskim i životnim situacijama bila jedinstveno i svepovezujuće iskustvo čovjekovo. Kako preboljeti, prežaliti i preživjeti nešto što se zapravo i ne preživljava, nije u “Braci”, te u interpretaciji Jeana-Louisa Trippa važno u smislu mogućeg odgovora. Jer odgovora, zapravo, nema. Važno je u smislu postavljanja pitanja. Ta pitanja s vremenom se mijenjaju, transformiraju, gube. Na čovjeku je da ih uvijek, sa svakom promjenom, s odrastanjem i starenjem, umije pravilno postavljati.

Što bi se dogodilo da počinitelj nije pobjegao s mjesta nesreće? Možda bi dječaku, ipak, bilo spasa? Suđenje je proteklo mlako, jadno i beznadno. I nikad se počinitelj nije javio obitelji. Jean-Louis na kraju razmišlja, dokona što je s tim čovjekom na kraju bilo, tko je zapravo on, ali nikakvog odgovora nema. Na neki čudan način to je možda najgore. Počinitelj nije obitelji žrtve pružio mogućnost da mu oproste. Nije im učinio tu milost.

Trgovina

Dvotomno remek- djelo, u Fibrinom prijevodu objavljeno prije dvanaest godina. Tripp ga je crtao u suradnji s još jednim velikim meštrom stripa, Régisom Loiselom. Obojica su radila i na scenariju, i na crtežu. Priča je iz kvebečke zabiti, iz maloga frankofonog kanadskog seoca i lokalne trgovine u njemu. Zbiva se u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, i započinje na čudan način: prirodnom, običnom ljudskim smrću vlasnika dućana. Priča je, premda ne do kraja dosljedno, ispripovijedana iz njegova prvog lica, kao neka vrsta izvještaja iz skore budućnosti. (Čitatelju je i gledatelju ta budućnost, naravno, vrlo davna prošlost…) Ono što Tripp i Loisel rade skoro da je neviđeno: konstruiraju od ljudskih intima veliku epsku priču, i stvaraju crtež koji se razlikuje od onoga što rade i jedan, i drugi. Pritom, teže za krajnjom etnološkom, povijesnom, socijalnom autentičnošću. Veliki rad.

Tripp

Kanadski profesor stripa, načinio je prilično dugu pauzu u radu, za koje se bavio slikarstvom i kiparstvom. A poslije i ilustriranjem dječjih knjiga, slikovnicama. Jedan od onih zanimljivih, ovom njegovom poštovatelju naročito inspirativnih umjetnika, koji u svom radu insistiraju na mimetičkim i poetičkim krajnostima. Istovremeno, Tripp je umjetnik snažno izraženog autobiografskog refleksa, i fascinantni maštar, imaginativac, imaginarist, koji se koristi bajkovitim podrijetlom stripa. Između autobiografije i bajke, ili intimističkog epa iz kanadske nigdine, za većinu golema je razlika. Međutim, umjetnost je bajku pisati uvjerljivo kao autobiografiju.