Evald Arndt, Vjetrenica 1890.

Kako je zanijemio vjetar

Iz ove pećine se rađa jedna od najčudnijih pojava u prirodi: vjetar. On je jasan i nejasan, dobar i opasan, vražji i božanski. Ljudi su stalno dolazili ovdje, na mjesto gdje on uz grmljavinu izbija iz zemlje i odlazi k orlovima, zmajevima i zvijezdama.

Evo, to potvrđuje i isječak teksta iz Historie naturalis Plinija Starijeg (23-79), za koju knjigu kažu da je prva europska enciklopedija, objavljena 77. godine: Postoje, dakle, špilje – kakva je ona na obali Dalmacije – kakve i danas stvaraju snažan vihor. Ona ima strmo i široko grotlo, u koje kad spustiš bilo što manje težine, za posve tiha dana, nastane vrtložni vjetar. Mjestu je ime Senta.

Tomislav Ladan (1932-2008), koji je pro bono preveo tekst, konzultirajući starije talijanske i engleske prijevode, žalio se da je maglovit i nejasan, što nije neobično za pisanje u koječemu ono vrijeme, često samo po čuvenju. U ranijem hrvatskim prijevodu bio je smještan u Senj. Prevoditeljica nije bila čula za Vjetrenicu, no dubrovačka gospoda, koja je baštinila učenu rimsku tradiciju, smještala ga je u Popovo polje.

Čuo sam od onih koji su čitali Plinija da je to ona pećina koju pisac spominje u svojim djelima i smatra je iznimnom i začudnom, piše stonski knez Jakov Sokročević (1534-1604) glasovitom bolonjskom prirodoslovcu Ulisseu Aldrovandiju (1522-1605). I Aldrovandi je na marginu njegova pisma zabilježio: «Plin.2.46, et Dict. Poet in Phlanotes».

U toj gotovo beskrajno dugoj špilji puše takav vjetar da bi mlinski kamen mogao okretati da ga tamo stave. Dolazeći iznutra, neprestance i u sva godišnja doba, on stvara veliku buku, piše Sorkočević.

Još prije Sorkočevića, Vjetrenicu u Italiji spominje otac dvojnog računa, Dubrovčanin Benedikt Kotruljević (oko 1400–1468). U knjizi O plovidbi  napisao je da se u blizini Dubrovnika, u Popovu polju, nalazi podzemna spilja iz koje i ljeti dolazi hladan zrak, „hladniji nego za zime u Italiji”. 

Mavro Vetranović (1482-1576) pjesnik sa Svetog Andrije, nenaseljena izdvojena otočića na koji je otišao u samovoljno izgnanstvo, ne mogavši otrpjeli opačine u javnom životu Dubrovnika, zaziva u njoj spas. Odani benediktinac moli Eola, „kralja od vjetar“ da mu „tolik dar za ljubav dopusti, da silu od vjetar van spile ne pusti.“

„Eole, a ti znaš oholu tuj silu,
ki gojiš i vladaš od vjetar tuj spilu“,

romorio je neodređenoj pećini, od konkretne udaljen 22 km u pravcu 188 stupnjeva.

Spominje je također pjesnik i dramatičar Junije (Džono) Palmotić (1607-1657) u pseudopovijesnoj drami o osnutku Dubrovnika, Pavlimir. U radnju djela upleće čudesne i fantastične likove koji utjelovljuju dobre i zle sile, a „Vjetrnjica“ mu je kulisa zla. Suvremeni priređivači, također bez velike geografske izobrazbe, objašnjavaju da je to „valjda spilja u blizini Sniježnice“ u Konavlima.

Iz intelektualnih krugova Dubrovnika akonto vjetra stiglo je i prvo poznato speleološko istraživanje na istočnoj jadranskoj strani. Dubrovački knez Nikola Vitov Gučetić (1549-1610) poduzeo se da u okvirima tadašnje aristotelovske filozofije prirode odgovori zašto dotad „nikada nijesu saznali uzrok golemom vjetru“ u „pećinskoj špilji“ u Popovu.

Taj učinak proizvodi Sunce, izvlačeći veliko suho i toplo ishlapljivanje, koje, netom prispije do hladne površine špilje, nalazeći prolaz kroz vrata špilje čini tu veliku promahu. Za razliku od nje, špilja Šipun u Cavtatu je odviše vlažna i ne proizvodi vjetar, odgovorio je Gučetić u formi dijaloga sugovorniku Monaldiju, i predložio mu da nastave o potresima.

U povijesnim cvebama se napominju da je djelo Discorsi sopra le Metheore d’Aristotele izišlo prvi put 1584, s uvodom u kojem je Gundulićeva žena Mare napisala panegirik slobodarstvu pjesničke dive Cvijete Zuzorić (1552-1648). Knjiga je, navodno, povučena i za godinu dana tiskana bez toga uvoda.

Znanost je s vremenom napuštala prirodnu filozofiju i sve se više približavalo prirodoslovlju. Pravoslavni kaluđer u Manastiru Zavala, Joanikje Pamučina (1810-1970), imao je dvadeset godina kad je u Vjetrenicu po zadatku vodio nadležnog hutovskog kapetana Hadži-bega Rizvanbegovića (1768-1832). Poznat kao neviđeni silnik, Hadži-beg se strašno uplašio i nije prihvaćao kaluđerova objašnjenja da tu nema ničega živog, ni duhovnog ni tjelesnog, nego samo vjetar, obična fizikalna pojava.

Pamučinin subrat, isusovac koji je iz Italije došao misionariti u Tursko carstvo, Antonio Ayala (1818-1887), pisao je kongregaciji u Lion da iz pećine puše tako žestok i hladan vjetar da se tu ne može ostati ni trenutka, a da se ne sledi.

 Onda se vjetra dohvatio austrijski inženjer Josef Riedel. Mjerio je temperaturu i maštao kako će ukrotiti njegovu snagu i protjerati je kroz turbinu koja će pokrenuti mlin za žito. Od tada svi mjere i računaju, a što se računom ne da izraziti, zanemaruju.

***

Tako je upravo vjetar oduvijek obilježavao ne samo pećinu, nego cijeli kraj. „Vjetrena pećina“ je nagomilala ovdje stara nalazišta, groblja, kule, svetišta i spomenike. Današnja povijest tumači crkve u Zavali kao središta svega svijeta, nesvjesna da su one odgovor na emanaciju svetosti iz Vjetrenice. Mnogi su je slavili, najmoćniji su je prisvajali sebi. Sorkočević na ulazu opisuje ostatke drevne kuće nedgašnjeg gospodara cijelog tog Popova polja. I priča se gotovo kao bajka da je taj gospodar prije 200 godina – pisano je između 1580. i 1584. – iz te kuće držao spomenutu rupu zatvorenom umjetnim vratima određujući svježinu, dok je on sjedio za trpezom. Time imamo potvrdu i o prvoj klimatizaciji stana.

Pravoslavni svećenici vide ga kao ljetnikovac „onog grčkog popa čiji je, navodno, potomak Stefan Nemanja, kralj srpski“, koji je „vladao ovim krajem pa je nazvan Popovo polje“. 

Od Riedela naovamo, Vjetrenica se uglavnom spominje kao turističko odredište. Počeli su je prilagođavati još 1890-ih, pa 1930-ih, a najopsežnije zahvate je doživjela ranih 1960-ih. Sredinom devedesetih zatekli smo je otvorenu, s uništenom svom tom opremom. Deset godina smo je njegovali i štovali na naš današnji, možda banalni, znanstveni način! Često pod napadima otimača javnog dobra i u borbi! Lokalna vlast je nakon početne indiferentnosti u našem oživljavanju Vjetrenice vidjela nešto opasno, ne znam potpuno ni danas šta, i spas tražila u tome da je gurne u ruke ljudima s onu stranu zakona. Najprije ju je htjela ćornuti jednom hadezeovu ministru iz Stoca, koji je nikad dotad nije ni vidio u životu, i koji je na putu do nje upao u zatvor, pa onda dvojici hadezeovih „poduzetnika“ iz Dubrovnika, iste stručnosti, od kojih je jedan također odmah doživio isto prokletstvo. 

Naš boravak u njezinoj blizini potrajao je duže nego je bilo izgledno, ali puno manje od onoga što je tražila suvremena reinterpretacija prirode. Izbačeni smo kad je naš rad urodio s više od pola milijuna maraka dotacija za turističku prilagodbu Vjetrenice. Nisu pare za svakoga! Projekt je izradio lucidni arhitekta svjetla iz Australije Neil Kell, koji je i sam liznut duhom Vjetrenice, poželio ostati u Zavali. Nakon što su nas otjerali, zahvate su izveli bez ijedne stručne osobe i bez ikakva valjana nadzora, pozivajući se na Kellov projekt. Treba se prisjetiti da su se u tom analfabetskom upadu oslanjali i na dužnosnike World Wildlife Funda. No, tehnološka upotreba toga projekta nije nadilazila funkciju podmetača pri serviranju terenskog ručka od sardina. 

***

Sasvim izoliran otklon od mehanicističkog viđenja pećinskog podzemlja potaknula su dva plitka reljefa s ulazne stijene u Vjetrenicu. Američko-britanska povjesničarka umjetnosti Marian Wenzel (1932-2002) ključ za njihovo razumijevanje tražila je u zvukovima vjetra!

Da, da. Vjetrove i njihove zvukove spominje većina povijesnih tekstova. Sorkočević prvo spominje šum mlinskog kamena, a idući dalje unutra javlja se zvuk bubnja, „onako kako se čuje udaranje bubnja u Turskoj, uz pratnju frula i morlačkih gajda, sve skupa nalik pravoj glazbi“. 

Ko uđe u pećinu ljeti, može čuti zanosne, čudne zvukove. Izbezumljen, izlazi otuda i priča svakome ko ga sretne o svemu što je čuo, kaže Pamučina i napominje da „Turci govore da su to duhovi (džinovi), a i naši neuki su takvog mišljenja“. Po tim zvukovima Vjetrenica je unikatna pojava, jer je taj mehanizam bio neka vrsta proročišta; pretskazivao je budućnosti.

Žitelji smatraju da u toj špilji stanuju ninfe „koje mi u našem jeziku zovemo vile i da tu noću priređuju svoje plesove i u toj pećini da sviraju. I vide se tragovi stopala koja nisu ljudska nego prije neke potkovane životinje, neke zvijeri koje imaju dijelom raspuknutu pandžu“, piše Sorkočević. Vidio je tragove, kaže, koji su brojni kao da su nastali u plesanju i igri, ali ne četveronožne životinje. Svakako se trudio izravno izbjeći tvrdnju da su to stope vila, lijepih djevojaka koje odaju kozja stopala. Sve do početka 20. stoljeća seljaci su bili uvjereni u njihovo postojanje. Jedan od njih, na pitanje svećenika zar zaista vjeruje da u Vjetrenici ima vila, odgovara:

– Znaš i ti da ih je, ali ne daš (reći), da ne slabi vjera.

Wenzel, koja je dobar dio svoje karijere posvetila stećcima i preko njih utvrdila postojanje „bosanskog stila“, u jednom tekstu iz 1961. prošetala je čitatelje od stare Grčke preko antičkih nadgrobnih prikaza u Glamoču i arhitekture katakombi pod Jajcem, te proanalizirala dvadesetak reljefa stećaka diljem Bosne i Hercegovine na kojima se nalazi sustav znakova s dva suprotstavljena konjanika.

Ulaz u Vjetrenicu je obredno mjesto drevne tradicije, a spomenuti reljefi u funkciji rituala inicijacije, zaključila je. Konjanici predstavljaju Dioskure, one što ih zadesi smrt i ponovo ožive. Na reljefu se nalaze još likovi lûka i jelena. Na takvim reljefima se drugdje uobičajeno pojavljuju još simboli žene, polumjeseca ili prstena, no, ovdje ih nema – poslovično reče Wenzel – „iz očitih razloga“.

Koji su to očiti razlozi? Mehanizam rituala inicijacije polazio je od tunela ili ulaza u pećinu. Njega na nekim mjestima može zamijeniti prsten ili polumjesec, a oni predstavljaju žensko božanstvo. Na krajevima tunela su stajali Dioskuri, blizanci, tj. konjanici ili pobratimi. Ostali simboli ovdje nisu ni potrebni, jer su promatrači u sustav ubrajali vile, koje je svatko priseban mogao čuti stojeći kod reljefa pred Vjetrenicom. 

Kad sam nedavno posjetila Zavalu primijetila sam da vjetar i dalje puše na ulazu u špilju Vjetrenicu, ali se, koliko sam mogla zaključiti, više ne čuju bubnjevi – zadnja je njezina rečenica u tekstu.

Marian Wenzel jedina je osoba koja je to do sada primijetila. Modernim turističkim proširenjem ulaza u pećinu, neobnovljivo je srušeno samo srce Vjetrenice, zapravo srušen čitav jedan svijet. Fatalan slom zbio se na prelazu s mitološke na znanstvenu sliku svijeta. Sustav zaštite još nije evidentirao gubitak.

Ivo Lučić

Evald Arndt Reljef na ulazu u Vjetrenicu 1890.

Zvukovi nisu problem, buka jest

Vjetrenica. Jedna od priča koje odmah izazivaju čuđenje, ako ne i zadivljenost. Špilja u čijoj utrobi pušu vjetrovi. Znači, prije ulaska u špilju – za što nam već treba hrabrosti, jer zbog dužine, tmine i neizvjesnosti budi nesvjesne, instinktivne strahove u nama – moramo još proći frontu jakih i glasnih vjetrova. Kao da samo brdo kaže: nemoj ulaziti! I mitološki i metaforički jaka pojava. Kako?, pitaš se. Kako mogu vjetrovi stvarati toliku buku u špilji? Jesu li se rađali u dubini brda ili su čudesno djelo vanjskih i unutrašnjih zračnih valova? Šta to znači? Nebeski fenomen u utrobi zemlje? Ti vrtlozi vjetra, i s njima akustični događaji, slični su pojavama vatra ili prizora uzbuđenih valova za vrijeme nevere na moru. Ili beskrajnog zvjezdanog šatora u bistroj ljetnoj noći. Odmah razumijemo da je ovdje prisutno nešto jače od nas, nešto što nas odbija, što nam lije strah u kosti, a istovremeno hipnotizira, pa ga ne možemo prestati gledati ili slušati. I nije čudno što su i stari spisi i davne priče govorili o tome. Doslovno su ljudi prije stotina godina isto čuli i vidjeli, a pogotovo osjetili kao mi. Mislim, dok se ulaz nije proširio. Sada toga više nema. Jer je, kako Lučić kaže, vjetar zanijemio.

Ovaj Lučićev tekst „Kako je zanijemio vjetar“ je baš po mojoj mjeri. Prvo, priča mi o nečemu što mi je nepoznato. Onda sadrži sve što mi je fascinantno od prvog trenutka kada sam upoznala pisanje tog karstologa. Uzmi na primjer jedan fenomen, recimo Vjetrenicu, i duboko se zagledaj u geološke činjenice. Onda vidi kako su ljudi na taj fenomen reagirali, kako su ga razumjeli, kako se odnosili prema njemu. Konzultiraj se s najstarijim spisima, znajući da se tu često radi o tekstovima koji su nastali s drugim paradigmama, s drugim ciljevima, drugim shvaćanjem znanosti i svijeta. Napisani su od mislioca ili kroničara koji su vidjeli svijet drugim očima, pa valja imati na umu kako izgleda taj pogled i tumačiti ga u tom okviru. Sve to radi Lučić na tri i pol stranica i sve je unutra. Činjenice, mitologije, povijesni dokumenti, tumačenje povijesnih koordinata, sve, i njegov vlastiti pogled na taj određeni fenomen. I kritika današnjih znanosti ako potrebno. Jer ako razumiješ da je tvoja perspektiva na jednu pojavu uvijek (ponavljam: uvijek!) rezultat određene naracije i da će ta naracija odrediti kako postupaš (ili oni koji imaju moć) i koje posljedice taj pristup ima za samu prirodu, za ljude ili životinje, onda je valjda jasno da je najodgovornija stvar: provjeriti u svakom fenomenu koja je priča iza njega, pogotovo ako se radi o intervencijama u prirodi. Na temelju kojih informacija donosimo odluke? Tko priča i zašto? Koja je znanstvena, stručna, moralna ili filozofska teorija iza toga?

Eto, to volim u tekstovima Ive Lučića. On sluša različite pripovijesti i shvaća ih kao takve. Pripovijest nikad nije i ne može biti istina, uvijek je fikcija. Naša percepcija svega je fikcija: uvijek osobna perspektiva na temelju naših informacija, na temelju znanja, biografije, životnih preferencija, društvenog položaja, potreba, interesa, itd. I nije problem u tome. Samo ne smijemo zaboraviti da je tako. Moramo uočiti koja je teorija u podlozi našeg gledanja. Je li pogled na određeni fenomen vođen strahom ili praznovjerjem? Je li čista imaginacija ili samo interes? Je li on rezultat znanstvenog pogleda 20. stoljeća, za kojeg neke informacije (mitovi, legende, religija) ne drže vodu, pa biramo isključivo mjerive podatke? I je li taj, recimo, Newtonov pristup prema prirodi zaista toliko objektivan koliko tvrde? Nije li to opet nova naracija, ekskluzivna takoreći, jer radi s vrlo selektivnim izborom podataka? Nije li problematično u stavu znanosti danas općenito što dolazi s agendom da postoje objektivne, mjerljive činjenice, istine, i da nasuprot tome postoje hipoteze koje ignoriraju faktičnost nekih pojava? Svaka teorija – znanstvena, književna, mitološka, itd. – traži dokaze za svoju logiku. I na neki način su sve istinite – u okviru svoje logike. (Da sada ne pričamo o tekstovima autora koji se izgube u vlastitoj logici ili mijenjaju perspektivu i logiku, pa tumače stvari na različitim razinama…). 

Istina je možda samo jedna: što je više pogledā, podatakā, informacijā, logikā i naracijā, to je preciznija slika neke pojave. 

Tako je i u kršu. Jer krš je kao i sve drugo.

Istina, to se može shvatiti kao poziv na neki prazni pluralizam tipa „Ajde, ti misli ono, ja ću drugo, pa nikom ništa“. No, prije nego krenemo u neki posao, moramo se složiti oko tipa naracije i pristupa. I onda se često vidi: ljudi ne žele doći do pravedne i problemu primjerene odluke, nego prevladaju interesi s drugih polja njihovih života. A najveći je problem pristranost, krive prosudbe, društveni pritisak. Špilja Vjetrenica je dobar primjer za to. I ovdje, u slučaju proširenja ulaza pećine Vjetrenice, netko je odlučio.

Daniel Kahnemann je profesor psihologije, nobelovac (za radove iz ekonomskih znanosti) i član Američke akademije umjetnosti i znanosti. Godinama već studira kako ljudi donose odluke, nerijetko birajući loše i nepravedne prosudbe. Pitao se kako je moguće da je čovjek koji je počinio kazneno djelo poput pljačke može dobiti različite kazne, ovisno o tome koji je sudac donio odluku. Pregledao je razne studije i pokušao definirati zašto odluke nisu uvijek donošene na temelju pravila ili zakona koji daju najbolje smjernice za sve. Evaluirao je studije s drugih područja, poput ogromne studije o ponašanju sportskih sudaca na turnirima maloljetnih nogometaša s više od tisuću sudionika. I da! Nevjerojatno, ali studija je među ostalim pokazala da „kada lokalna nogometna reprezentacija izgubi utakmicu preko vikenda, suci donose strože odluke u ponedjeljak (i manjoj mjeri do kraja tjedna)“. Faktore – individualne i kolektivne – koji smetaju ispravnoj odluci na temelju općevažećeg zakona, nazvao je bukom (noise). Buka je prema Kahnemanu ponekad slučajna, ali svakako nepoželjna disperzija u odlukama svake vrste. Buka, to su zvukovi smetnje u donošenju odluke. Fenomen je dobro istražen i ne samo da se otkrilo da proizvodi nepravdu, nego često i skupe posljedice.

Knjigu koju je o tome napisao Daniel Kahneman (zajedno s ekonomistom Olivierom Sibonyem i s pravnikom Cassom R. Sunsteinom) iz tog se razloga i zove „Buka“ i objašnjava štetne učinke koje buka ima na mnogim područjima života, uključujući medicinu, pravo, gospodarska predviđanja, forenziku itd. I dodala bih: politiku zahvata u prirodu u Dinarskom kršu. 

Tema knjige je, kako piše: „…gdje god se prosuđuje, tu je i buka – ima je više nego što mislite.“

U ljudskoj odluci uvijek presudnu ulogu igraju osobno uvjerenje, mišljenje, osobni interes, ponekad zdravstveno stanje ili fokusiranost osobe. Mišljenja i uvjerenja po Kahnemanu spadaju pod bias (pristranost i predrasuda) i oni su često lako vidljivi. Buka je suptilnija. Autori donose primjere iz svijeta medicine (na primjer u tumačenju rezultata mamografije), iz svijeta forenzike (analiza otiska prsta) i mnogo više. A najgori problem je sustavna buka – netočnost u odlučivanju koja se već uvukla u sve razine institucija.

Kahneman predlaže solucije za smanjivanje buke, ali je svjestan da problem nije do kraja rješiv. Problem postoji, jer smo na kraju različiti ljudi, i jer smo sami kao osobe iz dana u dan različiti. Današnji „ja“ ne sliči više jučerašnjem „ja“.

Toga nismo svjesni. Nijedno od nas.

„Većina se ljudi iznenadi kada čuje da je točnost njihovih prediktivnih prosudbi ne samo niska, nego i inferiorna u odnosu na točnost formula. (…) Teško nam je zamisliti da će bezumno pridržavanje jednostavnih pravila često postići veću točnost nego što to mi možemo – ali to je do sada već dobro utvrđena činjenica.“

Koje su Kahnemanove solucije? 

„Cilj prosuđivanja je točnost, a ne izraz osobnosti. Ova tvrdnja naš je kandidat za prvo načelo higijene odlučivanja i prosuđivanja.“

Buka se često dogodi u grupnim odlukama. Već nejavna diskusija i nejavni proces odlučivanja vodi do iskrenijih i promišljenijih odluka. Kada svaki član jedne grupe može nesmetano doći do individualnog suda, situacija je već bolja. Statistički pogled ili vanjska perspektiva će voditi do rezultata s još manje utjecaja buke.

Kada se individualne odluke poslije predlažu javnosti i otvaraju prostor iskrenog diskursa, rezultat je još bolji. To je ono što Kahneman zove „Mudrost gomile“. 

Koje to ima veze sa sudbinom špilje Vjetrenice?

Tamo se dogodila odluka pod utjecajem buke.

Ona je, naravno, i dalje fascinantna pećina i mistična pojava, što i imena njezine tajne geografije potvrđuju. Dolje se nalazi „Zlatna dvorana“, postoje više jezera, jedno sa saljevom Orgulje, galerija siga se zove „Dolina suza“, razni kanali imaju zvučna imena poput „Leopardov kanal“ ili „Absolonov kanal“ (po speleologu Karelu Absolonu). I dalje u Vjetrenici puše vjetar. U jednom kanalu snažni vjetar površinu jezerca drži stalno namreškanom, pa se ono zove „Malo olujno more“. 

Samo se zvukovi vjetra više ne čuju. I to je iritantno.

Nije li to kao da je živahna vatra prestala pucketati, kao da se ugasio ton oluje nad morem, kao da slap nečujno pada? Jedna dimenzija doživljaja je oduzeta.

Kao video bez audio. Kao da opernu pjesmu iz radija slušaš pod vodom. Kao da ti netko stavi zaštitne slušalice s gradilišta i pita te što misliš o ptičjem pjevu. Kao da je moćni prirodni prizor postao zaštitnik zaslona, ukroćena foto-tapeta ili ekran s kaminom u kojemu plešu digitalni plamenovi. 

Nečujna bura nije više bura. 

Za jedan manje bučan svijet – potrebni su zvukovi.

Anne-Kathrin Godec

Eol, grčki bog vjetra

1.

Zrakoplov se spuštao sve niže, i u tim je trenucima pomalo podsjećao na jastreba koji se ustremljuje na nevidljivu žrtvu. Jasno su se uočavale raštrkane kuće s potamnjelim crijepom iznad kojih su letjeli i vijenac neveselog raslinja uz široku, položenu rijeku čija se tamna, uljana površina razlijevala poput vulkanske lave. Prugom, koja je nestajala u daljini,  nevoljko se vukao teretni vlak koji u jednom trenutku podsjeti pukovnika na golemog crva koji nastoji izbjeći ptičje kandže. U tom zaustavljenom svijetu ispod njihovih nogu vidjele su se još i tamnosive, usporedne trake autoceste kojima je u oba smjera tekao gusti promet, a koji je u jednoj, onoj koja je vodila na istok, naglo usporavao na mjestu naplatnih kućica, kao da se najednom našao pred nevidljivim zidom. Dalje, preko rijeke, pružala se beskrajna, blatnjava ravnica koja se gubila u vlažnoj, sivoj izmaglici po kojoj su se ponegdje nazirala stabla. S te visini pukovnik nije mogao procijeniti o kojem je drveću riječ. Pomisli na hrastove, pa na rodni kraj. Zatim mu zbog nečega padne na pamet divlja trešnja iz djetinjstva i mravi koji se disciplinirano uspinju po njenom stablu. Rasla je uz rub šume iznad njegove rodne kuće, odmah uz put koji je nešto dalje zamicao među drvećem, uz obalu plahog potočića čije je korito izgledalo kao da ga je netko golemim nožem urezao u rahlo šumsko tlo. Na tu davnu, gotovo zaboravljenu sliku godinama nije ni pomislio. Koliko je prošlo od tada? Trideset, četrdeset godina? Pokušavao je uhvatiti slijed vlastitih misli. Umjesto toga, sjeti se jedne druge slike, koja se logički nastavljala na ovu: svojih bolnih, suhih i nateklih dlanova, kakvi su bili svaki put nakon što bi se spustio niz stablo obujmivši ga rukama, sa široko otvorenim dlanovima koji su mu, kako se spuštao niže, prema tlu, puzali po gruboj, staračkoj kori trešnje.

Odakle mu se stvorila slika izranjavanih dlanova? To ga podsjeti na pušenje, jer je pukovnik bio strastveni pušač, na cijenu koju plaćamo za vlastite užitke. Je li cijeli ljudski život sazdan zapravo od sličnih protuslovlja? Je li svaka, pa i ona najmanja mrvica užitka neraskidivo povezana s boli? Bi li sada postupio drugačije da se vrati u ratno vrijeme i da ima mogućnost izbora, svjestan cijene koju će za to platiti? Ta misao ga je uzrujala, iako je bio svjestan da će se cijelo vrijeme vraćati na to, od sada pa do kraja života, da je to bila cijena koju će neizostavno morati platiti za mučno i opsesivno rovarenje po vlastitoj nutrini.

Pukovnik se zgrči u sjedištu, iščekujući trenutak kada će kotači dotaknuti mokru pistu zagrebačke zračne luke. Gledao je kroz okno sa svoje desne strane. Vidio je isprane, jedva vidljive krovove u daljini koji su se gubili u kišnoj izmaglici. Htio je da ga taj prizor barem donekle zaokupi: pokušavao je na taj način zatomiti grč u želucu koji je povezivao s tim dugo iščekivanim trenutkom. Punih sedamnaest godina ga je zamišljao, sve to vrijeme kako ga nije bilo tu, svih tih godina što su mu neprimjetno procurile kroz prste poput pijeska. Nije prošao dan a da nije pomislio na njega. Svaku noć, pred spavanje, ili ujutro, čim se probudi iz plitkog, zagušljivog sna, to je bila prva slika koja ga je zaokupljala. I tako godinama. Međutim, istovremeno je i strepio od tog beskrajno kratkog, infinitezimalnog isječka vremena koji je u njegovoj svijesti predstavljao razdjelnicu, oštru crtu koja je dijelila dva razdoblja u njegovu životu, ono prije i upitno poslije, opterećeno naslijeđem prošlosti. Nije se tu radilo o strahu, već o nekoj neodređenoj nelagodi: kao da se između njega i ostatka svijeta otvorila pukotina, neki neimenovani prostor koji se iz godine u godinu širio, pa narastao do dramatičnih razmjera. Imao je osjećaj da je osuđen do kraja života lutati tim neistraženim predjelima, u nekom mračnom limbu iz kojeg ne postoji izlaz, i u kojem ne postoje nikakva pravila, pa čak ni ona uzročno-posljedična veza između krivnje i kazne koja mu je odredila život.

Osjećao se poput leproznog bolesnika koji je izbačen iz svijeta kojemu pripada, pa vraćen u zaboravljeni prasvijet iz kojega je u jednom trenutku bio grubo izopćen. I kako će do kraja života nekim nevidljivim, gluhim i sablasnim zvoncem obješenim oko vrata upozoravati ljude na svoju prisutnost. Tek tada mu je, tu u zrakoplovu koji se u međuvremenu gotovo poravnao s tamnom površinom piste, prvi put nešto slično palo na pamet. Je li upravo ta uznemirujuća misao bila uzrok one nelagode koja se kod njega javljala pri svakoj pomisli na povratak? Da je cijelo vrijeme bila tu, i da ju je nesvjesno potiskivao duboko u podsvijest? I koja je sada svom silinom isplivala na površinu, usprkos svim njegovim nastojanjima da razmišlja o nečemu drugom? Kao znamen da ne postoji novi početak, kojega su s nekom bolećivom čežnjom spominjali pritvorenici u Scheveningenu, gotovo svi odreda, od prvog dana od kako su smješteni u neugledne ćelije tog sada već mitskog zatvora, pa i onda, pretpostavljao je, kada su poput rakove djece raštrkani po europskim zatvorima nakon što su im kazne postale pravosnažne, da je taj novi početak bio zapravo samo jedna od onih prozirnih laži kojima su se iz dana u dan samozavaravali, poput zaliječenih narkomana u čijim se glavama otvori pakao nakon što se suoče s realnim svijetom bez ispomoći opijumskih sumaglica? 

Većina ostalih putnika mirno su sjedili na svojim sjedištima i pukovnik im je pomalo zavidio na tome.

“Kako se osjećate?” upita ga agent, koji je cijelo vrijeme sjedio na sjedištu do njega.

On ga je u mislima nazivao tako, iako nije bilo siguran radi li se o agentu tajne službe ili sudskom policajcu. Bila su ih dvojica, odjeveni u ista tamnoplava odijela, poput vojnika: drugi je sjedio iza njegovih leđa, uz prozorsko okno zrakoplova i dosađivao se listajući neki časopis. Sjedište s njegove lijeve strane bilo je prazno, i na njemu je još uvijek stajala oznaka da je rezervirano.

Agenti su ih dočekali u londonskoj zračnoj luci. Tu im je, neposredno prije ukrcavanja na let, na ničijoj zemlji iza kontrolnog punkta, nakon što su im agenti pokazali potrebna odobrenja, britanska sudska policija predala pukovnika; dvojica mlađih, uniformiranih muškaraca i sredovječna žena strogih crta lica odjevena u iznošeni tamnosivi kostim. Potom su policajci s distance budno pazili na njih, sve dok se njih trojica nisu ukrcali u Croatia Airlinesov zrakoplov na liniji London – Zagreb. Taj trenutak, kada je prešao iz ruke u ruku, poput kakvog bezvrijednog, kužnog tereta, bio je za pukovnika iznimno ponižavajući, i cijelo je vrijeme, sve dok se zrakoplov nije odvojio od piste, razmišljao o tome.

Pukovnik pomisli kako je ljubazni i susretljivi agent primijetio njegovu nervozu, pa mu želi pomoći. Ta pomisao ga je dodatno oneraspoložila. Ili je to bila samo uobičajena gesta ljubaznosti, jer je i agent, izgleda, shvaćao koliko je taj trenutak pukovniku bio važan? Nije mu želio objašnjavati da se ne radi o strahu, već o nečemu drugom, o tom snomornom limbu u kojem je zatočen, o neizvjesnosti koja je povezana s nečim što ni on sâm ne shvaća u potpunosti.

Zbog toga je šutio, jer nije imao odgovor na to jednostavno i kurtoazno pitanje, iako je bio svjestan da se to može protumačiti kao neljubaznost, što mu nije bila namjera. Želio je to reći agentu, ali nije uspio pronaći prave riječi, pa je odustao. Mogao je reći da se osjeća čudno, što nije bilo daleko od istine, ali to nije bio pravi odgovor. 

“Ne želite razgovarati o tome?” upita agent.

“Ne”, reče on.

To su bile prve rečenice koje su razmijenili tokom leta.

Kotači su dotaknuli pistu i zrakoplov je odmah potom počeo naglo usporavati. Pukovnik je razmišljao o kiši koja se miješala sa snijegom, a koja je pljuštala cijelo vrijeme, sve dok se zrakoplov nije zaustavio. Tada se prolomio pljesak zahvalnih putnika. Čak je i pukovnik mlako pljeskao, jedva dodirujući vlažnim dlanovima jedan o drugi, bez obzira što ga je pritom obuzeo neki nedefinirani osjećaj podvojenosti: osjećao se istovremeno glupo i pomalo nadmoćno. A ta nadmoć proizlazila je iz činjenice da on tokom leta nije osjećao nikakav strah, poput ostalih putnika? Ta ljigava gesta – kojom su ostali putnici, uključujući i dvojicu agenata iz njegove pratnje, nesvjesno iskazali preživljeni strah, koji je najednom, tu na zemlji, gdje više nije bilo razloga za njega, isplivao na površinu poput neugodnog zadaha – bila je simbol povratka u poznati, zaštićeni svijet. Je li to kod njega izazvalo potpuno oprečne osjećaje, jer u njegovoj svijesti nije postojalo ništa slično tome?

Na pisti, uz autobus koji je prevozio putnike prema glavnoj zgradi zračne luke, nalazilo se još jedno vozilo, policijski kombi u koji su mimo uobičajene procedure bile ubačene pukovnikove stvari.

“Idemo na sporedni ulaz”, reče agent. “Pretpostavljam da ne želite izići na glavni, zbog televizijskih ekipa? Vjerujem da su tamo.”

“Da, naravno”, reče on srdačno, želeći se na taj način iskupiti za onu šutnju u zrakoplovu. “Hvala vam. Drago mi je da ste i o tome razmišljali.”

“Bila mi je čast”, reče agent.

Kombi se bešumno kretao pistom i pukovnik je čuo pljuštanje bljuzgavice pod kotačima, koja se u međuvremenu nahvatala po tlu. Razmišljao je o tome kako se ništa dramatično u njegovoj glavi nije promijenilo onog trena kada je zrakoplov napokon zarolao pistom. Kao da se praznina nastavila širiti? Ili ga uporno prati, poput nevidljive sjene? 

Nije ga tu bilo dugih sedamnaest godina. Pokušavao se prisjetiti trenutka kada je odatle, sedamnaest godina ranije, zrakoplovom prebačen u Haag. Međutim, sjećanja na taj događaj su izblijedjela i on nije bio siguran jesu li stvarna ili se radi o retuširanoj i iskrivljenoj slici koju je u jednom trenutku pohranio duboko u podsvijest. Jasno se sjećao tek dubokih tamnih sjena koje su padale ispred njih, ispred njega i policajaca koji su ga pratili, poput kakvog virtualnog saga koji je vodio ravno do zrakoplova.

Kombi se provukao kroz prolaz između glavne zgrade i kontrolnog tornja koji je osiguravala policija, pa izišao na parkiralište koji su koristili zaposlenici zračne luke. Tu se nalazio i automobil njegova sina Damira. 

Pukovnikova supruga, kćer i sin stajali su uz automobil i gledali prema prolazu.  

Čim je izišao iz kombija, prišli su mu.

“Dobro došao”, reče supruga zagrlivši ga. 

Tada je iz glavne zgrade istrčala novinarka s mikrofonom u ruci. Pratio ju je kamerman koji je držao kameru preko ramena, poput plijena. Novinarka je krenula prema njima. I čim im se približila, pukovnik ju je prepoznao. Upoznali su se za vrijeme rata, kada je ona, kao nadobudna mlada novinarka, došla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu izvještavati o ratu. Tih dana u zemlju su nahrupili brojni avanturisti koji su potom, kako se situacija pogoršavala, polako nestajali. Novinarka je jednom s pukovnikom dugo, ushićena, nakon što su završili zvanični dio razgovora, razgovarala o romanima Thomasa Manna. Rekla je u jednom trenutku da je prijatno iznenađena da netko tu toliko zna o Mannu.

“Imate predrasuda prema nama Bosancima?” rekao je pukovnik s nadmoćnim osmijehom.

Čin pukovnika dobio je mjesec dana ranije, i još uvijek ga je držao vrtoglavi osjećaj moći koji ga je tih dana preplavio, jedan osjećaj kakav nikada dotada nije doživio, kao da se oko njega stvorila nevidljiva aura koja mu je poput kakvog magičnog štita ulijevala dodatnu sigurnost i samopoštovanje, što je potrajalo sve dok se nije naviknuo na svoj visoki položaj. Iako je bio pomalo zbunjen novonastalom situacijom, jer se sve odigralo brzo i neočekivano, istovremeno je i uživao u tome.

“Ne, nemam, vjerujte mi”, rekla je. “Ne bih inače bila tu.”

Tada joj je objasnio da je u civilu bio profesor njemačkog jezika i književnosti i da je Thomas Mann bio tema njegova diplomskog rada.

“Smrt u Veneciji?” upitala je.

“Ne. Čarobni brijeg. Njegov najbolji roman.”

“Čitali ste ga na njemačkom?”

“Da.”

“Zavidim vam.”

Novinarka je bila pomodno odjevena u maskirnu uniformu, i pukovnik je u jednom trenutku pomislio da će tu večer završiti zajedno u krevetu. Osjetio je čak i blagu erekciju pri pomisli na to.

Sada je to bila neka druga osoba. Znatno se promijenila za tih dvadesetak godina, koliko je nije vidio. Nije mogao povezati to umorno, ispijeno lice pred sobom s onom energičnom djevojkom u čijim je očima gorio neki postojani, pijani sjaj, kakav se mogao vidjeti tih godina na licima osoba koje bi kojim slučajem zalutale u njihov košmarni svijet. Pokušavao se sjetiti njezina imena.

“Gospodine pukovniče…”, rekla je kada im je prišla. “Nadam se da me se sjećate?”

“Da, sjećam vas se. Nisam više pukovnik”, reče on.

“Prošlo je šesnaest godina…”, bila je uporna novinarka.

Tada se sjeti njenog imena: novinarka se zvala Sanja.

“Sedamnaest”, reče.

“Da, sedamnaest…”, potvrdi novinarka.

Damir stane ispred novinarke i kamermana, neprestano se krećući lijevo-desno ispred kamere, poput vratara koji se namješta po gol crti. Novinarka tada, razočarana, odustane. Klimnula je glavom prema kamermanu i on spusti kameru s ramena. Pritom je gledao negdje ustranu, kao da se dosađuje, kao da se zatekao tu slučajno i kao da cijela ta strka nema nikakve veze s njim. 

Agenti su za to vrijeme prebacili pukovnikove stvari iz kombija u prtljažnik Damirova automobila, a zatim su sve četvoro ušli u vozilo. Pukovnik je sjeo naprijed, a supruga i kćer otraga.

Izišli su u tišini s parkirališta. Naglo je zahladilo i kiša je u međuvremenu prešla u snijeg. Bio je to onaj sitni, zaboravljeni praškasti snijeg iz sjećanja čije je padanje podsjećalo na udaljeni žubor zapjenjene vode. U automobilu se taj zvuk nije čuo od buke motora. Pukovnik je u jednom trenutku htio zamoliti sina da negdje nakratko zastanu, na nekom proširenju pored puta, pa da iziđu iz automobila i osluškuju jedno vrijeme padanje snijega. To je trajalo kratko. Pomisli kako mu i takva sitnica predstavlja napor. Ili se radi o nečemu drugom? Možda se na taj način kažnjava, smatrajući da nema pravo na to? Ili je, naprosto, bio samo umoran?

“Cijeli dan pada”, reče žena.

Pukovnik je šutio. Još uvijek je razmišljao o snijegu, pažljivo promatrajući ispred sebe postoji li kakvo proširenje pored ceste, autobusno stajalište ili nešto slično, koje se može uočiti izdalje, a na kojemu se mogu na vrijeme zaustaviti, bez obzira što je odustao od namjere da zamoli sina da zaustavi automobil.

“Kako je u Londonu?” upita sin.

“Isto ovako. Jedino nema snijega.”

“Tamo uvijek pada”, reče Maja, pukovnikova kćer.

Damir je imao dvadeset i pet godina i profesionalno se bavio rukometom i bio je visok gotovo dva metra, dok je Maja bila studentica treće godine medicine. I ona je bila visoka, poput brata.

“Nabavio sam ti Arsenalov dres, najveći broj koji su imali”, reče pukovnik.

“Hvala”, reče Damir.

“A meni?” upita Maja.

“Ploče. Oba albuma Joy Divisiona. Neko specijalno, limitirano izdanje.”

“Vaaau”, reče Maja.

“Koliko imaš ploča?”

“Sedamdeset dvije, odnosno sedamdeset četiri s te dvije.”

“Lijepa kolekcija.”

“Kako se osjećaš?” upita supruga.

Zvala se Ana.

“Čudno”, reče on.

“Treba vremena”, reče Ana.

Ušli su u grad i pukovnik je sa zanimanjem promatrao kroz prozor.

“Zagreb se promijenio”, reče Damir.

“Da”, reče on, iako je razmišljao o nečemu drugom, a uz to  nije dovoljno dobro poznavao Zagreb iz vremena prije nego što je prebačen u Haag.

Razmišljao je zapravo o tome kako iz jedne tuđine prelazi u drugu, podjednako hladnu i odbojnu, i o tome je li slična misao patetična, i ima li to ikakve veze s onim neugodnim, ljepljivim osjećajem samosažaljenja kojega se užasavao, ali kojemu se usprkos tome često prepuštao, kao da se radi o nekoj ružnoj i nezdravoj navici, navici kojoj se prepuštao od kako zna za sebe, još od prvih razreda osnovne škole, dokle je sezalo njegovo pamćenje, kada je zamišljao vlastitu smrt i sahranu, i uplakane roditelji kao glavne krivce za nju. To se događalo nakon što bi dobio batine od oca ili majke, bilo zbog loših ocjena u školi, bilo iz nekog drugog razloga. Ti scenariji su, kako je odrâstao, postajali sve raskošniji. Nije ih se volio prisjećati, iako je neke od njih vrtio do besvijesti, pogotovo u vrijeme kada je saznao da je protiv njega podignuta optužnica. Međutim, događalo mu se ponekad da ih ne može potisnuti iz glave bez obzira koliko se trudio, što je neodoljivo podsjećalo na one dramatične trenutke iz rata, kada se u različitim okolnostima našao u životnoj opasnosti. Događalo mu se da bude pogođen automobil u kojem se vozio, što se dogodilo dva puta, ili da puščani metak pogodi zid iza njegovih leđa, a to se svakodnevno događalo prvih dana rata kada su se vodile ulične borbe za grad, a što se kasnije, poput kakvog košmarnog refrena, do besvijesti ponavljalo, bez obzira koliko se on trudio razmišljati o nečemu drugom. Metak je u pravilnim razmacima nastavljao pogađati automobil, kao u jednoj Borgesovoj priči, koju je pukovnik pročitao još za vrijeme studija, ali je se, usprkos tome, još uvijek sjećao, u kojoj Brut uvijek iznova ubija Cezara. A podsjećalo je i na one najteže trenutke, kada je svjedočio pogibiji svojih suboraca, a to mu se dogodilo u tri navrata. U tim trenucima je zamišljao sebe na njihovu mjestu, u čemu nije bilo ni trunke samosažaljenja, već je osjećao paralizirajući strah koji ga je izluđivao, a koji ga je držao danima nakon toga.

Nekada mu se, vezano za te scenarije, pogotovo u posljednje vrijeme, što je pripisivao sve tanjim živcima nakon svega kroz što je prošao, događalo da se pritom čak i rasplače. Osjećao je da je i sada na rubu suza, ali se suzdržavao koliko god je mogao.

Odlomak iz romana “Povratak Josipa Filipovića”

Tin Ujević bijaše čovjek kojemu često u nas je bilo hladno. Iz Sarajeva umakao je 1937, prestravljen nailaskom još jedne sarajevske zime. Tad mu je bilo četrdeset i šest. Osamnaest godina kasnije, pjesnik umire u bolnici u Vinogradskoj. Nestat će ga 12. studenog, a samo deset dana ranije, strahujući od hladnoće, od Marije Šustić traži da mu nabavi grijalicu. Umro je u godinama koje jedva da su mogle biti umirovljeničke, bolestan i oronuo, tijela uništena neurednim životom, ali i odnosom zajednice prema njemu i njegovu pozivu. Selio se često, upoznao različite naše krajeve, ali je odsvakle odlazio po nuždi, po muhurleisanoj odluci kakvoga nadležnog organa ili zato što mu je, nesretniku, bilo hladno. Na kraju, želio je samo grijalicu. Je li netko Ujeviću nabavio tu grijalicu?

O zdravlju je fantazirao često, a zdravlja nema bez banje, tople vode, sapuna i grijalice. U “Ispitu savjesti”, tom neurasteničnom dokumentu kojim kao da se preporuča kakvoj mirovinskoj komisiji, Ujević piše: “Ljepota je biti zdrav i imati novaca, pa čitati ‘Orestiju’ u originalu ili prisutvovati koncertima; ali kada imamo novaca? A zdravlje nam je falilo u izvijesnom smislu uvijek, čak i pri fizičkoj čilosti, mada nikada nijesmo išli ljekaru. Jer zdravlje fali onome koji ne uživa tjelesno ravnovjesje, pošto ‘nije u posjedu svoje ljubavi’”. Tad su mu tek trideset i dvije, živi u Beogradu, gdje je i voljen i uzveličan, kako nikad nigdje više neće biti, i gdje objavljuje “Lelek sebra” i “Kolajnu”, pišući i na uzornoj srpskoj ekavici, koja u njegovome slučaju tako ekspanzionistički zvuči. On osvaja jezik puninom i snagom imaginacije velikoga, najvećega pjesnika. U tome je moćan i nedodirljiv. Ali tijelo njegovo pati.

A još mnogo ranije, za djetinjstva, koje rubno opisuje u “Autofragmentima”, kada mu više ništa nisu mogli jer je bio vrlo temeljito mrtav, Ujević se predstavlja na način ovome njegovom čitatelju i dvostrukom, a pomalo i trostrukom sugrađaninu, blizak u svojoj skandaloznosti. Queer Ujević, ovako o sebi: “Iz mojega djetinjstva možemo spomenuti ovo: duže vremena nisam htio nikako da odložim ženske haljine. Je li to znak genijalnosti ili abnormaliteta, svakako je bila neka čudna koketerija prirode; naime, žene su mi izgledale tako privlačne i dobre da sam pitao kako i sam mogu ne biti žena.” U vrijeme u kojemu Tin Ujević ostavlja ovaj zapis, kao i u vrijeme kada ga priređivači njegovih sabranih dijela nalaze, čitaju i prvi put objavljuju, pitanje “kako i sam mogu ne biti žena” jasan je znak nesumnjivog abnormaliteta, teške bolesti koju je Ujević nagovještavao cijelim svojim životom, pa ju je, sad to vidimo, sakrivao boemijom, pijanstvom, sklonošću kafani, skrivanjem iza loše higijene tijela i duše… Čitamo li ga, međutim, danas, o samrti postmoderne i u vremenu kada je relativizirano već i svako relativiziranje, pravo na izbor uzdignuto je do razine tvorbenog principa, tako da čovjek već ima pravo na arbitrarni i autoperceptivni izbor vlastite krvne grupe i rezus faktora, Tin Ujević pitanjem “kako i sam mogu ne biti žena” biva ponovo vjesnik novog doba, prorok razvrata i beznađa, slobode za svakog očajnika.

Ovako u istom tekstu on nastavlja o svom djetinjstvu: “Moja priroda nije bila kao u kasnijim godinama mirna ni staložena; sa mnom je gospodarila vruća krv, i malo je dana bilo što nisam bio ranjen, ili da sam pao, ili se neki predmet srušio na me. Od brojnih padova i udara moja je lubanja izmijenila oblik u vrijeme kada su kosti bile mekane. Najviše sam se puta udario penjući se na balkon, a jednom me prilikom zveknuo teški željezni poklopac na bunaru. U takvim sam prilikama izgubio dosta krvi, krvi koju je trebalo istočiti da bih jednoga dana postao mirniji; ali svoje sam ozljede i rane svakome sakrivao, od nekoga stida i bolnog ponosa; tako sam istan, obliven krvlju i gušeći suze i jecaje, krio se u kakvom podrumu ili navukao dugi stolnjak preko stola ispod kojega sam se uvukao, da me ne bi ranjena pronašli ukućani.”

Takav se Ujević, glave izubijane, pune pitanja kakva se među konzervativnim i uplašenim svijetom ne postavljaju, zaputio u svijet da kolportira revolucionarne novine, da diže revolucije, da se bavi terorizmom i da piše svoje pjesme. Pomalo usput je učio škole i studirao. U tom je bio genijalan. Cijeloga života učio je za čovjeka. I naučio je mnogo više nego univerziteti njegove malene i primitivne zemlje.

Ali živeći protivno pravilima zajednice, protivno pravilima jedne uprazno akademizirane i duboko praznovjerne kulture, radio je svo vrijeme protiv svoga zdravlja. Ali ne tako što je mnogo pio i lumpovao, kao što mu se do danas prigovara, nego tako što mu je prečesto bilo hladno. Ujevića su ubili zima i nebriga zajednice za njegovo zdravlje. Živio je kao prokletac. Živio je kao transvestit. Živio je kao što je onih nekoliko pismenih živjelo među devedeset posto nepismenih. Ujevićev je duh živio u jednoj epohi, a tijelo se njegovo patilo u drugoj. Razlika između Ujevićevih epoha bila je nekih sto i pedeset godina, po europskome kalendaru.

U Beograd, odakle će, rekli smo, biti protjeran pod policijskom pratnjom, nakon što je prethodno bio prekomjerno voljen i veličan, i nakon što mu je upravo Beograd svojim ponekad toksičnim divljenjem omogućio da napiše i objavi dvije svoje važne pjesničke knjige, Ujević je stigao da ostane, godine 1920. I premda će se taj grad stubokom promijeniti u sljedećih stotinu godina, pješačeći dugo i odlučno po Beogradu, u pamet ću dozivati stakato Ujevićevih rečenica: “Futuristički Beograd se najlakše primjećuje u blizini kafane ‘Moskve’; to je ovaj čitav svijet, to je ovaj čitav svijet koji se okreće u vrzinom kolu, vitla u danteovskim kovitlacima, te koji prvi požudno guta svaku novost i svaki nemir. To su svi oni koji nisu lešine i mješine na ovoj kaldrmi. Poezije brzine, ekspanzije, elektriciteta, sa šumom motora. Futuristički Beograd nije od samih Beograđana; ima tu i makedonskih ‘bugaraša’, i bosanskih muslimana, i crnogorskih partikularista; ima i serdarskih gorštaka, i Vojvođana, i Hrvata i Dalmatinaca, i svih vrsta prečana; ima i raznoplemenih došljaka van granica države. Ovo šarenilo, pomiješano sa nekim egzotizmima, stvara neku jedinstvenu vrevu, treba priznati da dobri živci i zdravlje od željeza dobro pomažu u ovoj žurbi gomile.”

I dok Ujević, kojega bih tu već posve prisno nazvao Tinom, u ovom tekstu iz 1922. ponovo zaziva zdravlje, pitam se, koračajući odlučno njegovom rutom pokraj kafane Moskva, je li u toj vrevi za koju treba imati dobre živce negdje primijetio mene? U nekom čudnom soju koji će on tek upoznati, u kojemu su izmiješani ti njegovi raznoplemeni došljaci s Hrvatima i bosanskim muslimanima, mogao me je tamo naći. A sedam godina kasnije, pred sam odlazak iz Beograda, u tekstu “Agonija Skadarlije”, Ujević piše, a ja opet iz glave čitam, nabadajući po kaldrmama Skadarske ulice: “Za posljednjih 15 mjeseci prošla je ne samo Skadarlija nego cijeli noćni život Beograda kroz tešku krizu. Više od godine dana strogo se provodilo naređenje o zatvaranju lokala u dva poslije ponoći. Mnogi tipovi koji su živjeli i kretali se samo ‘u mraku’ to jest uz krijes električnih sijalica, izgubili su time glavno zanimanje i dezorijentisali se. Mnoge su radnje propale i zatvorile se: ‘Bumskeler’, kasnije i sada ‘Zagreb’, ‘Ruska kruna’, ‘Podrinje’ (prije ‘Astorija’). A više kafana nije ostalo u svojem starom stilu: ‘Kod dva jelena’, ‘Arapin’ i druge. Gazda ‘Crnogorca’, gdje se u mnoga jutra harmoniciralo i besplatno vidjele artistice iz ‘Palacea’, mali patuljak Vlada, pošto nije imao da plati globu, predao je radnju drugom sopstveniku i – otišao u kelnere.”

Ukoliko milom čitatelju nije interesantan ovaj Ujevićev reportažni izvještaj o stanju beogradske Skadarlije iz godine 1929, i ako mu općenito interesantno nije ništa beogradsko ni srpsko, a smatra se pritom Hrvatom i pobornikom hrvatskoga jezika, onoga obesćiriličnoga penavinskog, vrijedi ga upozoriti da svejedno ne odustaje od ovoga lutanja po Tinu Ujeviću, jer u njemu sama je srčika upravo njegova jezika. Poslušajte, primjerice, frazu “krijes električnih sijalica”. Vi biste, naravski, kazali žarulja, i to bi posvema narušilo ritam i zvuk, a pomalo i značenje, ali kako vam se čini ono što sijalici prethodi? I nije li u tom električnom krijesu sav vaš, te ako dopustite i moj jezik?

Iz Beograda bježao je, kud bi, nego u Sarajevo! U taj grad, koji se, devedesetak godina kasnije, o avaj!, za nas obojicu, za Tina i za mene, te za naš šareni rod, poprilično zatvorio, a tada je, godine 1930, bio idealno mjesto za emocionalnu i duhovnu transgresiju, jer se u tom Sarajevu relativno skladno miješao jedan tada već nemogući svijet, koji je bio nestao i u Carigradu, i u Solunu, i kojeg uskoro neće više nigdje biti.

Godine 1930. Tin Ujević se, nakon kratkog boravka u Splitu, od Mostara vozi prema Sarajevu, da se u taj grad za duge godine naseli. Tad nastaje tekst “Doživljaj Sarajeva”, lijep, skladan, putopisni, iz koga izbijaju maurovićevski realizam svake sličice i prizora, i njegova, Ujevićeva neusporediva poetska imaginacija, koja djeluje posve nekontrolirano, kao da izbija sama od sebe, kao vodoskok iz bogata i bujna tla. Pritom, on u Bosnu ulazi s iluzijom voćke kakve u toj zemlji nema. Ne sluti Ujević tu strašnu hladnoću: “U Bosni ću ugledati kako se dva šipka gordo njihaju na grani, jedno obilje šljiva i plastove visoko sabite nad krošnjama stabala. Vidjet ću jedno milje trave, stabla razmekšana u četke za cilindre, i odmjenu nošnje. Na vrh neke planine vidio sam i snijeg bijeliti se. Kada naš vlak sa dvije lokomotive naprijed i natrag bude puštao varnice oko sebe, a tutanj u svoju trupinu, osjetit ću uživanje čudno za upropaštene živce. Mio će mi biti dim promirisan u tunelima, pogled na filmsko odmatanje predjela, dvije pastirice što pasu ovce nad rubom same provalije… Ovakvih brda i planina izvjesno nema Srijem, gdje se oko gubi u jednolikosti ravnice, a ovih šuma i raslinja nema kršna Dalmacija, koja nudi pogledu vrlo često samo milione vagona kamena. Švajcarska! Albanija! vaše visine imaju više slave ili reklame. Meni je i danas, kada sam se uvalio u nju, Bosna jedna potpuno nepoznata zemlja, jer je drugi prije mene nisu otkrili – naučili je poznavati. Ali u Tim visinama oko prije može da nađe odmorišta nego na mitološkom Velebitu.

Željeznica na nekim zavojima, gdje mi se čini da se vraćamo na točku s koje smo došli, ide pješke, i ja žalim što smo posljednji putnici koji uživamo ovaj pjesnički način vožnje. Jer gubitak toga bit će kao propast Pompeja. A neki motiv se tako ponavlja da se, katkad, priupitam da li se vozim od Mostara Sarajevu ili od Sarajeva Mostaru.

No za sunca neće nam biti dano da vidimo Sarajevo. Vidjet ćemo ga u moru večernje svjetlosti koja će se raspršiti, izgubiti, čim zakoračimo sa stanice. Doživljaj Sarajeva bit će za me doživljaj jednoga tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet.”

Ovaj njegov opis putovanja željeznicom od Mostara do Sarajeva, jednom od, vjerojatno, najživopisnijih i vizualno najfascinantijih prometnica u našim krajevima, jedinstven je po tome što ga ispisuje netko tko još uvijek baštini duh europskih moda devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, egzotizacije i romantiziranja Orijenta, koji započinje sa zemljicom Bosnom, koja je, opet, za većinu onodobnog hrvatskog i dalmatinskog svijeta bila manje poznata od Bagdada, Damaska, a da o Istanbulu i ne govorimo. Tako je, uostalom, i danas! Ali za razliku od današnjeg neznanja, ispunjenog sve samim negativnim predrasudama, često i mržnjom, onodobno je neznanje bilo gotovo bajkovito. Put u Sarajevo za Ujevića divna je avantura, put na onaj njegov Istok, kojemu je cijeloga života težio, ništa manje nego Zapadu Pariza, Ženeve, Londona. U Sarajevu započinje tajanstvo Indije, kroz Bosnu ulazi se u islam, u fantaziju o bogumilima, s jednakom je naivnošću, Ujević dijelio s Krležom. Ali pri svemu tome, on savršeno čista i jasna oka vidi taj grad. Ovo će pisati u izvanredno dojmljivom reportažnom tekstu iz 1929, naslova “Sto minareta”, koji je sročio za neke vrste turističkog putovanja, ili provjere valja li mu se naseliti u Sarajevo: “Bliski, domaći Istok, ali za me je, za čas, kao da sam u Carigradu. Pognuti fataliste koji se ne protive volji Allaha i njegova proroka. Žene koje u vrijeme jazza i svilenih čarapa pokrivaju lice neprovidnom tkaninom. Miljacka koja se provlači kroz varoš sa šumom i mutna, kao zakrvavljena. Pa onda, sto munara! Romantični pjesnik koji nikada nije bio ovdje, a stavljao u usta Dunavu (velika rijeka je lice, kao nekada Nil i Tibar): ‘Kada biste mogli, mirna braća, ogledati u mojim veličajnim vodama, Zemun, tvoje gotske zvonike, Beograde, tvoje bijele minarete’ nije mogao predviđati ovakvu mješavinu življa i stilova. Okruženo od brda, Sarajevo izgleda kao arhitektura od karata, na velikom broju spratova, koja iz svoje kotline logički napreduje prema uzvišicama.”

Dok opisuje Sarajevo, kakvo nikada ne bih mogao vidjeti njegovim očima, jer sam se u njemu rodio, te sam ga gledao od stvaranja svijeta ne vidjevši tako nijedan drugi grad, Ujević vidi ono što biva vidljivo i postoji samo ako je izrečeno kroz metaforu: “arhitektura od karata”. Pa i tih sto minareta. I taj stereotipni, uveliko nestvarni lik orijentalnog “fataliste”, koji se ne protivi “volji Allaha i njegova proroka”. Godine 1929, dakle, on primjećuje “žene koje u vrijeme jazza i svilenih čarapa pokrivaju lice neprovidnom tkaninom”, koje bih, stotinjak godina kasnije, i sam primjećivao, kada bih kakvim moranjem pošao u Sarajevo, samo što više ne bi bilo kontrastne prisutnosti jazza i svilenih čarapa. Uopće više ne bi bilo kontrasta, jer se u međuvremenu, od Ujevićeva vremena, izgubila ta vedra iluzija o napretku, prema kojom žensko skrivanje lica predstavlja nekakvu prošlost, dok bi digitalizacija svakodnevice bila sadašnjost. Danas postoji savršeni sinkronicitet između onoga što je za Ujevića bilo kontrastno.

A Sarajlije, oni su za Ujevića u istome tekstu “ljudi koji izuzetno cijene merak, pa mezete proverbijalnom polaganošću parče sira uz piće, ili samo ‘umaču’ zrno kukuruza nad staklo koje pokriva sir.” Ova mi je među najdražima! Čuj, “mezete proverbijalnom polaganošću”! Da je kazao “poslovičnom” ili “dobro poznatom”, nestalo bi fraze, pa bi rekao nešto skoro obično. Ali u tom spoju, u kontrastu, dvije tako udaljene riječi, kao što su meze i proverbij, raskošan u svojoj divljoj ljepoti, nepravilan i obuhvatan, širi se Ujevićev hrvatski jezik. Grehota što ga upropaštavaju mazgovi, grehota što Ujevićevu književnost ne čitaju kao filološki katekizam.

A umakanje zrna kukuruza nad staklo koje pokriva sir ludost je gotovo nadrealistička i krajnje pretjerivanje, kojim se, međutim, izriče istina. Hiperbola je figura kojom Ujević u ovom slučaju nastoji objasniti jedan socijalni ceremonijal, koji je njegovom doživljaju kafane toliko dalek.

Nakon što je u Beogradu napisao “Lelek sebra” i “Kolajnu”, u Sarajevu piše “Auto na korzu”, “Skalpel kaosa”, “Ljude za vratima gostionice”, skuplja, pabirči, zapisuje, novinari po sumnjivim mjestima, piše mnogo onoga što će kasnije biti zatureno i izgubljeno, u što će sarajevski piljari zamotavati krumpire, kada on jednom ode iz ovoga grada. Četrdeset i šest mu je dok odlazi, ustvari dok bježi od gazdarice kojoj dugo nije plaćao stanarinu, ostavljajući joj svoje stvari u zalog, među stvarima i rukopise. Dugo je sve to nesretnica čuvala, da bi joj on preko nekoga poručio da može sve to rasprodati. I ona je piljarima i mesarima prodala papire, da od njih načine fišeke i škarnicle. Nešto od toga poslije je spašavao sarajevski pisac i kulturni radnik Rizo Ramić, prepoznavši slučajno, dok je kupovao kruške, prijateljev rukopis na fišeku.

Po bijegu iz Sarajeva, Ujević će od 1937. do 1940 živjeti u Splitu. Njegov je to grad, još od djetinjstva, jedinstven u svijetu, nastao iz dijelova dvora davnog imperatora. Vraća mu se već u kasna doba od života, nakon što je proćerdao mnoge prilike i potrošio skoro sve već svoje gradove. “Obilazeći oko njega sa strepnjom poslije toliko godina mislim da bih morao u njemu sve nanovo naučiti: i njegove domove; palate, i crkve i manastire, i škole i bolnice, i šetnje i perivoje, i sve skupa. Od Marjana i Sustipana pa do Firula, Trstenika i Stobreča, od velike Dige prema Vranjicu, Solinu i Kaštelima, čini mi se da je tu ukopano pamćenje kao dar mladosti na one gimnazijske dane prije 1909. kada još historijska olujina nije pomela papirne građe ni razmrskala staklene kuće Evrope.” Svoj sentimentalizam Tin Ujević, kao i vazda, pretvori u gromku frazu, uzdigne ga do ceremonije, tako da ga čitatelj više niti ne doživi kao sentimentalizam. Za razliku od Krleže koji kuka nad davnim danima, pa cinizmom popravlja ono što je nakukao, a usput pameću i erudicijom prepadne svoga čitatelja, tako da ovaj više ni ne primijeti da je Krleža, sjećajući se na djetinjstvo, ponekad do zla boga sentimentalan, Ujević je poput grmljavinskog nevremena, ništi sve pred sobom. Pritom, o Splitu umije on isto onako kao o Beogradu i Sarajevu, kao kakav turist, ili kao da ispisuje izvještaj za gradsku rubriku: “Ne, iz Splita ne treba putovati. Jer Split putuje. Ako ne kao lokomotiva ili parobrod, ono kao ringišpil ili ono kolo na Marsovom Polju. Nije što vidim engleske, grčke zastave na jahtama. Ali svi ovi turisti, mučeni groznicom putovanja, besanicom, promjenom sredina. Zgužvani turisti, pretvoreni u nusprodukte. Ljudi očađeni od vožnje, preobraženi u poštanske pakete, avarirani od prekrcavanja iz vagona u dotične klase na lađi, snabdjeveni kuferima na kojima oblijepljene hotelske oblande govore rječitije od viza na pasporima. Preskačem Nijemce, oboružane podacima, radoznalim na podatke, te plave Čehe koji se trude da radioaktivnošću Juga postanu garavi. Ali evo, Split putuje. Među jezicima i glavama, vrti mu se glava.” Ovaj čudesni fragment iz zapisa “Mamurluk ljeta” Ujević je sastavio još godine 1930. Čitatelj, osim što će primijetiti da se ništa mnogo u međuvremenu nije promijenilo, opet će biti zatravljen jezičkom moći ovoga pisca. Najprije: “ljudi očađeni od vožnje” podsjete ga, čitatelja, na vrijeme parnih lokomotiva loženih ugljenom, zbog kojeg su putnici očađeni stizali na odredišta, pogotovu ako su bili skloni otvaranju prozora. A onda ti plavi Česi “koji se trude da radioaktivnošću Juga postanu garavi”. Ova nečuvena ujevićevska fraza, koja i nije sasvim netačna, jer Sunce doista jest radioaktivno, tako lijepo opisuje tu drevnu turističku navadu, naročito u slabo pigmentiranih naroda, da se pocrni za godišnjeg odmora. Jer ako nisi pocrnio, zašto si se, zaboga, zlopatio po morima!

I tako je 1940, na pragu svojih pedesetih, dok se Drugi svjetski rat primicao njegovim gradovima i zemljama, stigao u Zagreb, grad u kojemu je prethodno samo povremeno boravio i koji ga, budimo sasvim određeni, nije baš jako volio. Ni Krleža ga, uostalom, nije volio! Krleži nije bilo jasno, ili se pravio da mu nije jasno, što naša književnost vidi u tom Augustinu Ujeviću, kako ga je nekom pomalo ženskastom gestom diskvalificirao spominjući mu cijelo ime i prezime. Ali 1940. najmanji problem moglo mu je biti to što Krleža o njemu misli. U Zagrebu nalazi prvo svoje namještenje u životu, i to u “glasilu hrvatskih namještenika” Pravica, da bi mu nakon uspostave NDH instantno bio oprošten sav njegov revolucionarni jugoslavensko-nacionalistički i prosrpski politički i idejni angažman, a s njim i one duge njegove beogradske godine, cjelokupna srpska književnost i kultura, skupa s knjigama pjesama napisanim na srpskoj ekavici, te je zaposlen u Novinskoj agenciji Velebit, koja će ubrzo promijeniti ime u Hrvatski dojavni ured Croatia.

Dojavnički angažman od 1941. do 1945. Ujeviću je od partizana i komunista žešće zamjeren nego drugima, premda je, uglavnom, radio kao prevoditelj i nije ga baš bilo među endehaškim kulturnim elitama, niti ćete njegove tekstove naći u brojnim spomenicama, pjesničkim i književnim, iz vremena rata. Možda je bio krivlji jer je bio renegat i otpadnik od jugoslavenske ideje, možda je bio antipatičan jer je bio pijanica, možda za razliku od većine drugih nije imao nikakvu vezu s partizanima, a sigurno mu nije koristilo ni to što ga Krleža nije volio. Pet godina bio je potisnut, te se bavio književnim prevođenjem, bez prava da prijevode i potpiše svojim imenom, a onda je, kažu, oslobođen. Kada se o Tinu Ujeviću počelo i po Zagrebu govoriti kao o velikom pjesniku? Kada je uopće on postao veliki hrvatski pjesnik? Čak i danas, u Hrvatskoj enciklopediji, Krležina leksikografskog zavoda, ovako završava natuknica o Ujeviću: “Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona.” Čuj “opće je mišljenje”! Kakvo bi to moglo biti mišljenje ukoliko je opće? I je li opće mišljenje nešto kao opće mjesto? Ili je opće mišljenje drugo ime za predrasudu, koju bismo rado pobijali, ali nije vrijeme ni mjesto? I koji je to vajni leksikograf mogao napisati to da je Ujevićev “poetski opus” “kvalitativno neujednačen”? Inače, to je jedina apodiktička tvrdnja u ovom lelujavom i pomalo huljskom iskazu o vrijednosti pjesnikova djela. Sve drugo je tu “opće mišljenje”, sve drugo je samo “pokušaj”, iz čega sudimo da je za autora natuknice, ili za njegova urednika, književno djelo Tina Ujevića ustvari sranje! Samo što se to ne govori.

Elem, Tina je ubilo upravo to, život mu je bijednim učinilo upravo to, što su u njemu vidjeli pijanicu i vucibatinu, čiji je opus “kvalitativno neujednačen”, dakle sranje, premda je “opće mišljenje”, dakle predrasuda, da Ujevićev “pokušaj” dijeli “položaj na vrhu hrvatskog modernističkoga kanona” s M. Krležom. Nije njega ubilo to što je u krčmi Blato pio loše vino, nego ga je ubilo to što ga je loša hrvatska književnost kanonizirala kao pijanca koji u krčmi Blato pije loše vino i ne radi, zapravo, ništa drugo. Srećom, to Blato je, skupa s njegovom golemom fotografijom s bocunom vina za birtijskim stolom, koja je corpus delicti da su leksikografi iz Krležina zavoda u pravu, nedavno pretvoreno u gostionicu s talijanskom hranom i preimenovano, te je na taj način deinstitucionalizirano kao mjesto rođenja cjelokupnoga Ujevićeva pjesništva. 

Osim u tome što je bio pijanica vazda sumnjivih političkih uvjerenja, Imoćanin rodom iz Vrgorca, pomalo srbofil, a pomalo i ustaša, no svakako sklon muslimanima, Indijcima i inim istočnjacima, osim što je imao prekoviše pjesničkoga i književnog dara, i bio je prekoviše obrazovan za takvu nesolidnu egzistenciju, Tin Ujević na zao glas je u Zagrebu, kao i onomad u Beogradu, dolazio jer mu je fatalno nedostajalo onog o čemu govori Zlatko Dalić – poniznosti. Bio je ohol čovjek, pa je zato na kraju molio za kapu, pa je zato na kraju molio za električnu grijalicu. Osim što je iritirao svijet svojom neurednošću, Tin ga je mnogo, mnogo više iritirao svojom ludom i odvažnom ohološću.

Napisao je on jedan veoma lijep tekst, i njega ćete naći u jednom od sedamnaest tomova Sabranih djela Ujevićevih, što ih je pomno i s gotovo čudovišnom akribijom uredio dobri i požrtvovni Dragutin Tadijanović. U tom tekstu, naslova “Markantonije de Dominis”, iz sarajevske godine 1937, Tin piše uživljavajući se sasvim u slučaj svoga glavnog junaka, tako da esej na trenutke kao da prelazi u beletrističku prozu: “Govorilo se da je bio monstrum oholosti. U stonoj crkvi bio je dao izgraditi stolicu povrh glavnoga oltara, tako da je tabernakl stajao skoro u podnožju stolice gordoga prelata. Pokazivali su to mjesto i taj raspored; ja ne jamčim da je to moralo biti u dlaku točno, ali mora da stoji u vezi s njegovim tretiranjem pitanja o primatu između Cezara i Petra, svjetovne i duhovne vlasti. Svakako, tvrdilo se da je bio gord i prema pastvi, i prema kapitulumu, i prema Svetoj stolici. Pričalo se također da je bio heretik, herezijarka. Ali stepen i kvaliteta njegove hereze nisu bili točno utvrđeni. Za jedne, on je išao samo za proširenjem vlasti dijaceze, ojačanjem autoriteta splitskoga poglavice, većom mjerom autonomije; za druge, on je bio otpadnik od Rima i gotov protestant u duhu reforme, koja se u Evropi svršavala.” A malo zatim, dalje ovako teče pripovijest o De Dominisu, predstavljana pomalo i kao novinski feljton, ali je čitatelj čita i kao Ujevićev autopoetski iskaz: “Neki su tvrdili da je Dominis, premda neprotestant, ipak bio heretik, jer je zastupao neka svoja učenja, u dvije ili tri heterodoksne točke (dakle heretik, premda ne kao Luther, Melanchton, Zwingli ili Calvin); drugi su išli tako daleko da su pričali da je bio progonjen, u Rimu zatvaran i osuđen, te čak i spaljen. No kritika je ubrzo reducirala ovu pretjeranost: samo je imao biti spaljen i to ‘samo in effigie’, i to pošto je, izgleda, dao punu zadovoljštinu rimskom zakonodavcu. Glavno da je neko u to vrijeme Dominisa htio staviti u red s – Giordanom Brunom, filozofskim panteistom i osuđenikom, kojemu se dizala lomača baš dok se spremala prva opera u Italiji.” A to je, hoće reći Tin, bilo koliko jučer. Jer ako živimo u to bezazleno doba prvih i posljednjih opera, istodobno živimo u vrijeme Brunove lomače, koja nije baš bila in effigie.

Prvu knjigu u Zagrebu, sintezu svoga dotadašnjeg pjesništva, naslova “Ojađeno zvono”, Ujević objavljuje nakon dvije beogradske i jedne nikšićke knjige, godine 1933, kod Matice hrvatske. Od “Ojađenog zvona” upravo prolazi i devedeset okruglih godina. Pa da se nešto obilježi, da se zalije i zapjeva, ako već ne i pročita. 

Zima je i početak dvadesetog vijeka
Morebit devetsto šesnaesta

U katalogu, čitam: Albert Reich
Vojni je Ilustrator i slikar –

Na platnima prepoznajem vrata
Od pradjedovih hanova
Sa dućanima mu
I džamijom

A cio kvart porušen je poslije rata
U eri urbanizacije

U borbi
Za konačni obračun
Sa zaostalim turkalukom –

Sježnjen, hitam
Da podložim šporet
Paučinom s kuće iako je mjesec jun

(2021)

Po isteku četvrte godine rata, nakon što su se već dogodile tolike čudnovate, razumu odbojne stvari, malo ih je vjerovalo da će itko od nas doživjeti mir. Uostalom, teče li vrijeme prema kraju rata ili se vraća do njegova početka? Ne zna se…

Onda je, usred tih dana koji su se ponavljali u sve bljeđim i bljeđim kopijama, stigao tanak i izvijen, nakostriješena krzna na glavi, nalik vilici iz srebrnog bešteka, vojnik iz neprijateljskog zarobljeništva.

Pao je prve godine rata, s čitavom četom koja je branila sjeverna predgrađa. Imali su puške s manevarskom municijom, i neprijatelju je nakon cjelodnevnog puškaranja, koje je prošao bez mrtvih i ranjenih, postalo jasno da naši pucaju kao djeca kada se igraju rata. Izašao je iza zaklona, na što su naši još žešće zapucali, uskočio u naš rov, ispljuskao naše vojnike i potjerao ih u zarobljeništvo. Oni do posljednjeg trenutka nisu prestali da pucaju, nadajući se, uzaludno, da će se neprijatelj uplašiti.

U zarobljeništvu im je, kaže, bilo dobro. Neprijatelj ih je hranio onim što je i sam jeo. Nedjeljom i praznicima bilo je vina i rakije. Neprijatelj sa svojim je zarobljenicima slavio njihove blagdane, pjevao je skupa s njima njihove pjesme…

Tu smo se, dok nam je zarobljenik nalik srebrnoj vilici pripovijedao svoje doživljaje, na čas pogubili: jesu li to i dalje naše pjesme, jesu li to i dalje naši blagdani, i je li ovaj jezik i dalje naš ako neprijatelj njime govori? Jesu li njegovi zarobljenici i dalje naša braća, jesmo li to i dalje mi, ako neprijatelj s njima razgovara kao sa svojom braćom?

A onda bi stigla vijest da smo mi zarobili deset neprijateljskih vojnika. Sedmoricu od njih osudili smo zbog ratnih zločina i pogubili.

Tada je, pripovijeda srebrna vilica, neprijatelj nakon zajedničkog nedjeljnog ručka izdvojio, kroz priču i šalu, sedmoricu naših zarobljenika i odveo ih na strijeljanje.

Mirno, gotovo vedro, bez teških riječi.

Po nuždi smjenjivanja dana i noći.

Ljudi umiru.

Srebrnoj vilici oči se, dok o tome govori, pune strahom. Njegov glas biva glas luđaka.

Ali mi ga tapšemo po ramenima. Naše ga žene grle. Samo se ti isplači!, govore mu, premda on ne plače. Oči su mu suhe, i kao da mu iz bjeloočnica od te suhoće izbija krv, pucaju oni najsitniji kapilari, i njegove oči postaju oči luđaka.

Ali najednom se umiri. Prespavana je noć, jedna, druga i treća, stiže najveći naš praznik, dan kada se naš narod odijelio od magme čovječanstva, a neprijatelj stiže s darovima, s lirom, trubljama i pjesmom.

I dok pjeva staru našu pjesmu, glasom kojim ju je pjevao neprijatelj, srebrnoj se vilici ovlaže oči, bjeloočnice izbijele kao mokre jastučnice u kišni dan, a mi se opet uznemirimo.

Je li to naša pjesma, je li to naš narod, jesmo li to mi, ili smo prestali biti mi, ako je neprijatelj pjevao našu pjesmu?

Ali onda opet dolazi spasonosna vijest: mi smo zaklali zarobljenog neprijateljskog vojnika, jer je on klao naše žene i djecu.

Pa nakon što otpjeva staru našu pjesmu, neprijatelj grabi nož iz korica i pokretima laganim, u kojima nema srdžbe ni nezadovoljstva, prilazi najmlađem među svojim zarobljenicima, mladome našem drugu koji se malodoban kao dobrovoljac prijavio u vojsku, prijavila ga je, svog jedinca, mati koja je strasno ljubila domovinu, i jednim mu jedinim, vrlo preciznim pokretom prereže vrat. Oštrica mu je tanka, tanja od dlake, ruka mirna, mirnija od ruku koje se Bogu mole, i rez ostaje nevidljiv, tako da se mladi zarobljenik nasmiješi. Neprijatelj ga tad ljubi u čelu, lako mu poljupcem zabaci glavu, i krvlju mu zijevne vrat.

Užasnut u svom strahu, srebrna vilica, jedini preživjeli zarobljenik iz naše čete, zarobljene početkom rata, ponovo ludi, suhe mu se oči zakrvave, a nama kao da biva lakše, jer smo ponovo narod u magmi čovječanstva.

I tako razgovaramo s drugom koji se vratio iz zarobljeništva.

I tako, usred dana koji su sve bljeđe kopije ratnih dana, prolazi dan jarkih boja.

Moja prva sarajevska adresa na koju su mi dolazila pisma bila je u ulici Tandarevoj u mjesnoj zajednici Širokača, opština Stari grad. 

Često, skoro svakih desetak minuta, Grasov crveni kombibus je vozio sa Širokače do Principovog mosta, udaljenog stotinjak metara od Baščaršije. U rijetkim slučajevima koristio sam ovaj prevoz, uglavnom sam pješačio. (Ja tako i danas, mnogo godina kasnije, kad god mi se ukaže prilika – pješačim.) Odozgo bih, niz strmene ulice, onako mlad i lak sjurio za tri-četiri minuta, a odozdo, često sam mjerio, mog užurbanog hoda bilo bi sedam minuta.

Stanovao sam u kući divne porodice s kojom sam se bio toliko zbližio da sam je ubrzo počeo doživljavati kao blizak rod. Gazda Hamid, tada asistent na fakultetu na koji me nagovorio da se upišem a koji bogzna i nisam volio, za razliku od mene bio je u potpunosti odan svom pozivu i brzo je napredovao u struci. Doktorirao je, postao redovni profesor, a kasnije, kad sam se ja pozdravio sa svojim studijama, izabran je za dekana fakulteta. Nikada ne bih napisao neke svoje priče da nisam od njega slušao sage o Pešteri, Dugoj Poljani, Sjenici i životu na tom najhladnijem i najposebnijem dijelu one nam bivše države.

Kako već rekoh, rado sam pješke odlazio u grad. I dok bi kombibus od Širokače prema Principovom, okolnim putem, preko Cicinog Hana i Soukbunara, prevalio trećinu puta, ja bih već bio na njegovoj dolaznoj stanici, dolje pokraj same Miljacke.

Toga dana gazda Hamid i ja u isto vrijeme izađosmo kroz kapiju sa velikim žutim vratima i uputismo se uskom kaldrmisanom ulicom. Na stotinjak metara od kapije putevi su nam se trebali razilaziti jer je on skoro uvijek išao na kombibus, a ja sam skretao desno i strmenom ulicom Galiba Feste silazio u grad. Tu na samom uglu, malo ispod džamije, bila je kuća mojih prezimenjaka. I oni su bili iz Sandžaka, ali iz drugog grada. Rijetko smo se i pozdravljali, no bilo mi je drago znati da tu žive ljudi koji se prezivaju kao ja, što je važilo pogotovu za djevojku izrazito duge kose; kose kakvu nikad do tada, a ni od tada, nisam vidio. Djevojka je uglavnom bila užurbana, pa bi i duga kosa opružena niz njena leđa neprestano poigravala. Bili su tu uzburkani talasi koji su poskakivali na svaki njen korak. Ime joj više ne pamtim – prošlo je, bezmalo, četrdeset godina od tada.

Gazda Hamid toga dana odluči da sa mnom pješke siđe do grada. Iako smo se mnogo puta poslije toga sreli i razgovarali, čak i pošto smo se raselili sa stare adrese, nikad ga ne upitah da li pamti taj dan i prizor koji je ostao duboko urezan u mom sjećanju.

Više i ne znam tačno kako se zvala ulica koja od Bistrika silazi na Principov most, ali dobro pamtim čovjeka što je u naručju nosio dijete koje je moglo imati tek godinu dana.

Ugledali smo ga u isto vrijeme. Ako ćemo pravo, nije ga ni bilo teško primijetiti – mi smo se iz sporedne ulice upravo bili uključili u tu široku, glavnu u tom dijelu grada, a i on je, s djetetom u naručju, silazeći od Bistrika već bio tu, samo na drugoj strani ulice. I sada, kao pod komandom koračamo u istoj liniji. Dijeli nas kolovoz niz koji i uz koji promiču auta – gvozdene skalamerije koje kao da ništa zajedničko nemaju sa nama što, zaokupljeni svojim brigama, pješačimo trotoarima.

Čovjek koji nosi dijete star je tridesetak godina. Na sebi ima sivu pohabanu jaknu koja mu pada do pola zadnjice, ali ne pokriva pospušteni obod pantalona koje mu, tako spale, izgledaju kao tuđe. Dijete prati ritam njegovih dugih koraka. Zapravo, čovjek kao da i ne korača, već kao da sa svakim zamahom noge hoće udariti nešto ispred sebe. A kad god zamahne, dijete ga čupne za neočešljanu kosu. Nije to igra, već pridržavanje da se ne ispadne iz naručja.

U mislima je, vidi se, u teškim je mislima čovjek sa djetetom u naručju. Nas dvojica pogledujemo u njega, pa jedan u drugog. Gazda Hamid maše glavom, ja uginjem ramenima. To nam je, na tom dijelu puta, sav razgovor. Približavamo se Principovom. Poneko i pozdravi čovjeka s djetetom u naručju, ali on samo malo podigne lijevu ruku, onu kojom ne drži dijete, i – grabi naprijed. Očito, nije mu ni do čega!

Dolje, na samom početku mosta, uslonjena uz kamenu ogradu stoji žena. I njoj je oko trideset godina. Gleda u pravcu odakle mi dolazimo, kucka sklopljenim kišobranom o kamen, pa kad ugleda čovjeka i dijete, ispravi se i nešto reče, ali – nismo razumjeli šta.

Onaj čovjek prebaci dijete sa desne na lijevu stranu svojih grudi. Sad mu je desna ruka slobodna i njome nekontrolisano maše. Dijete je svo u tišini. 

Kad su bili na nekoliko koraka jedno od drugog, žena potrča, zgrabi dijete čovjeku iz naručja kao iz grma i opet nešto progunđa, pa sinu s njim preko mosta kao da od smrti bježi.

Čovjek se osloni na ogradu mosta, na onom istom mjestu gdje je do maločas stajala ona žena. Gleda za njima i šuti. Šuti čovjek, ali njegova šutnja ima stotine leleka koji odliježu dolinom Miljacke i od kojih podrhtava površina vode u rječnom koritu. 

Miljacka i dalje mirno teče. Ali jednoga dana kad se ispravi iz svog korita i progovori, ispričat će nam na stotine ovakvih priča s njenih obala i s ograda mostova nad njom. Neće, nadam se, zaboraviti ni ovu.

Kako se bližio Božić, tako su malo-pomalo i zamirali bjesovi slavljenika. HRT je već izvijestio o dočecima Vatrenih u svim općinskim središtima, selima i birtijama širom Hrvatske i u prvom susjedstvu, gdje god žive Hrvati, Lovren i Brozović odslavili su velike pobjede uz ustaški poklič i desnicu uzdignutu u Hitlerov pozdrav, na Aleksandra Stankovića, kojem se to nije svidjelo, okomila su se petorica generala predvođena Hebrangom, Matija Babić zatražio je policijsku zaštitu pred izrazima domoljubnoga navijačkog ushita, možemaške vlasti u Zagrebu su najavile da će o trošku građana graditi ne jedan nego dva stadiona, a nogometni je gledatelj pomislio kako bi bilo dobro kada bi se svjetska prvenstva i ubuduće odigravala u studenom i u prosincu, umjesto u lipnju i srpnju, jer zima ublaži posljedice slavlja, euforične narodne mase brzo vraća u disforiju životne svakodnevice. A ubrzo stiže i Nova godina, vrijeme svođenja kalendarskih računa, pa nogometna bronca već biva događaj od lani. Ono što ne može pamet popraviti, jer pameti uglavnom nema, popravljat će vrijeme koje će sve brže teći. U Engleskoj se već igraju utakmice Premier lige, a nogometu se, nakon kraćeg suživota s prigodničarima što igru prate samo za svjetskih prvenstava, i to ako hrvatskoj reprezentaciji dobro ide, vraćaju oni koje nogomet i zanima.

Većina njih će, vjerujem, utakmice gledati sami. Nogomet je, kao i čitanje, samotnička aktivnost. Bio je to i u vrijeme dok se odlazilo na utakmice. Ili si išao sam, ili si išao s nekim tko je umio dobro da šuti. Proljetni dio prvenstva, u sezoni 1985./86, posljednjoj koju, svake druge nedjelje, provodiš na Grbavici, na utakmice si odlazio s komšijom B. N, penzionerom, koji je stanovao na uglu Ulice Fadila Jahića Španca. Sreli ste se jednom pri izlasku sa stadiona, tramvajem se vraćali zajedno kući, i već si mu sljedeće nedjelje zvonio na vrata. On je sišao, i krenuli ste putem kojim ćete zajedno ići još barem petnaestak puta, niz Dalmatinsku, pa na tramvaj, obično trojku, i onda od tramvajske stanice pa do stadiona. Za velikih utakmica kretali biste se u rijeci ljudi, koja bi se, ne vodeći računa o automobilskom prometu, kretala sredinom kolovoza. Onda biste ušli na stadion, odlazili na Stajanje nasuprot drvenoj tribini koju smo zvali Penzija, tu bi B. N. iz torbaka izvadio dva komada starih novina, jedan bi pružio tebi, sjeli biste i čekali da utakmica počne. Ti bi kupio slane košpe, uvijek bi ga upitao hoće li i on, premda si znao da neće, i da će odgovoriti: bih ja, ali ne smijem zbog bubrega!, pa bi prvu košpu gricnuo, oslobodio je znalački ljuske i pojeo nakon što bi sudac zviznuo za početak utakmice.

B. N. tog je proljeća, možda, bio sedamdesetogodišnjak. Ali sigurno je već pola života bio u invalidskoj mirovini. Umirovilo ga je, kažu, kada je, zureći u nekakve papire, otvorio vrata lifta i odletio u bezdan. Sve su novine u Jugoslaviji pisale o njemu, kada bih znao kojeg se tačno mjeseca i koje godine ovo dogodilo, mogao bih pronaći tekst u novinskim arhivima i dokumentacijama. Polomio je, valja, svaku kost, mjesecima je ni živ ni mrtav ležao u gipsanom koritu, i na kraju je, eto, pretekao i preživio. I još je, pola života kasnije, išao na utakmice FK Željezničara. Bio je, kao i ti, ozbiljan poklonik ovoga kluba. Nekad bi se i u Sarajevu reklo: druker. Kasnije se, tako i osamdesetih, govorilo navijač. Ali danas, nakon svega što se dogodilo, čime je onda izmijenjeno značenje mnogih, pa tako i ove riječi, ti za sebe, kao ni za komšiju B. N.-a, nikako ne bi mogao reći da ste ikad bili navijači. Recimo da ste bili poklonici. I to vrlo ozbiljni poklonici ovoga kluba.

S tim dragim i pristojnim čovjekom nikada nisi bio na kavi, nisi mu ušao u kuću, niste se družili mimo toga što ste zajedno jednoga proljeća pa do u rano ljeto išli na utakmice. Nisi zapamtio ništa od onoga o čemu ste razgovarali. A sigurno ste o nečemu morali razgovarati, niste šutjeli svo vrijeme pješačenja i vožnje tramvajem. Ali u tim razgovorima nije bilo ničega što bi se moglo pamtiti. Za trajanja utakmice obojica ste šutjeli, jedino tako ste mogli podnositi jedan drugog. Oglašavali biste se, riječ-dvije jedan drugome uputili, samo ako bi sudac dosudio penal. Ili ako ne bi dosudio penal. Ako bi pao gol, ili ako bi se dogodilo nešto što izlazi izvan rutine igre. Ali te riječi istovremeno su bile upućene i okolnom nepoznatom svijetu, i nisu za sobom povlačile nikakav razgovor. Nisu povlačile ništa što bi vam narušavalo koncentraciju. Koncentracija čovjeka dok gleda utakmicu opet ima nešto zajedničko s koncentracijom čovjeka dok čita knjigu: ta koncentracija zahtijeva mir, pribranost i usredotočenost. To su trenuci u kojima se ne može pjevati, udarati u bubnjeve ni skandirati, kao što se ne može ni razgovarati. Usput se može raditi samo nešto što doprinosi koncentraciji: recimo, grickati slane košpice.

Tog proljeća zajedno ste išli na utakmice da biste ubili vrijeme pješačenja i vožnje tramvajem, ili da biste ubili dosadu u vremenu. Zajedno ste išli i zbog još jednoga, možda i važnijeg razloga: da jedan drugome čuvate mir i samoću koji su potrebni da bi se gledala utakmica.

Ne sjećaš se posljednje utakmice na koju ste skupa išli. Pretposljednje, 33. kolo igralo se 7. i 8. lipnja. Dan ranije, u petak 6. lipnja, umrla je Nona. Sprovod će biti u ponedjeljak, na Grbavicu tog vikenda nisi išao. Svijet je dolazio na žalost, i morao si tu biti. Navečer, kad bi se kuća ispraznila, gledao si prijenose sa Svjetskog prvenstva u Meksiku. Sljedeći vikend igralo se posljednje, 34. kolo, valjda i najbizarniji niz utakmica u svjetskoj povijesti klupskog nogometa. U Mostaru su igrali Velež i OFK Beograd, kojemu je trebala pobjeda za ostanak u ligi. I doista, pobijedio je. U Zenici igrali su Čelik i Rijeka, domaćinima je trebao bod za opstanak, a Rijeci taj isti bod za plasman u Kup UEFA. Završilo je neriješeno. Sutjesci i Budućnosti također je nedostajao bod za opstanak, a napadač Sutjeske, bivši hajdukovac Miloš Bursać, borio se za zvanje najboljeg strijelca. Konačni rezultat – 5:5, Bursać zabija het-trik. U Novom Sadu igraju Vojvodina i Dinamo, kojemu za Kup UEFA treba pobjeda sa što većom razlikom. Dinamo na gostovanju dobiva 7:1. Hajduku za Kup UEFA treba pobjeda u utakmici s Dinamom iz Vinkovaca, čiji se Davor Čop, bivši hajdukovac, s Bursaćem bori za zvanje najboljeg strijelca. Hajduk dobiva 5:3, Čop daje tri gola. Crvena zvezda u Sarajevu treba pobijediti s golom više od Partizana, da bi ga pretekla i postala šampion. Zvezda pobjeđuje 4:0. U Beogradu, pak, gdje Partizan dočekuje Željezničar, utakmica je zbog oproštaja dva Zvonka, Varge i Živkovića, koji su odlazili u inozemstvo, odgođena za petnaestak minuta, što partizanovcima omogućuje kontrolu nad tokom Zvezdine utakmice. Partizan pobjeđuje 4:0, i postaje prvak.

U Meksiku se igralo Svjetsko prvenstvo, tebi je umrla Nona, navikavao si se na ono na što se nikada nećeš naviknuti, na suživot s majkom u stanu koji će s godinama postajati sve zapušteniji, i nisi pretjerano intenzivno doživio taj prelazak nogometa u fikciju s predvidljivim zapletima i raspletima. Međutim, već 20. lipnja predsjedništvo Fudbalskog saveza Jugoslavije, na čelu s predsjednikom Slavkom Šajberom, poništava cjelokupno 34. kolo, kažnjava dvanaest klubova s oduzimanjem po šest bodova u sljedećem prvenstvu, i nalaže ponavljanje svih devet utakmica. Partizan jedini odbija igrati, pa se njegova utakmica registrira administrativnim rezultatom 3:0 za Željezničar. I tako Crvena zvezda postaje šampion.

Ali tek tada započinje velika priča. General Jovo Popović, član uprave Partizana, istupa u ime još četvorice svojih drugova, članova uprave i ratnih generala, te se žestoko okomljuje na predsjednika FSJ Slavka Šajbera. Intervju objavljen je u zagrebačkom Poletu, pod šaljivim omladinskim naslovom: “Šajberu, voljno!” Šajber je, međutim, odgovorio generalima neočekivano žestoko i na način koji je do tada bio nezamisliv. Ispod naslova “Generali, ostav!”, koji je sam napisao iznad svog reagiranja, između ostaloga je stajalo i da “generalima ne može pomoći Partija, već medicina”. Nakon ovog najčuveniji među petoricom generala, narodni heroj i jedan od glavnih Titovih vojskovođa, Peko Dapčević posegnut će za svojevrsnom emocionalnom ucjenom zajednice, rekavši da bi mu milije bilo da je poginuo na Sutjesci, nego da ovakvo što doživi od Slavka Šajbera. No, bilo je prekasno, nailazio je ponoćni sat jugoslavenske historije, i čarolije samo što nije nestalo…

Slavko Šajber bio je komunist cjelinom svoje ličnosti. Židov po majci i ocu, kojemu su sve pobili, a preživio je sakrivajući svoje podrijetlo i šegrtujući kao dječarac po Zagrebu. Bio je tipičan komitetski čovjek, čvrstorukaš, kojemu se, međutim, ništa nije moglo upravo zato što je nepredviđeno preživio. Ključ svih političkih obračuna i javnih likvidacija u Jugoslaviji bio je u naciji i nacionalizmu, te u onome što bi čovjek osobno ili porodično skrivio po pitanju bratstva i jedinstva. Svejedno je li ta krivnja bila stvarna ili fiktivna. Ali ako se do nacionalne krivnje baš nikako ne bi moglo doći, kao što nije moglo u slučaju Židova Šajbera, tada bi čovjek postajao skoro neranjiv. Kao Ahil.

Ali naravno, kako svaki Ahil ima svoju petu, tako ju je imao i Židov Šajber. Jevrejin Šajber, recimo to žargonom ponešto bližim generalu Jovi Popoviću. Ovaj je, pak, svoju operaciju istjerivanja pravde i povratka osvojene šampionske titule Partizanu vodio uz pomoć policije i civilnih obavještajnih službi, koje su, u to nema nikakve sumnje, temeljito opservirale predsjednika Fudbalskog saveza Jugoslavije. Tako je, usred jedne vrlo slikovite afere, Slavko Šajber uhićen u Beču, jer je u jednoj tamošnjoj banci pokušao prodati određenu veću količinu zlatnika. Austrijska policija priredila mu je stupicu u suradnji s nekim iz Jugoslavije, premda zapravo nije kršio nijedan austrijski zakon. Ali jest kršio jugoslavenski, koji je zabranjivao neprijavljeno iznošenje zlata ili novca iz zemlje. Slavko Šajber kratko je zadržan u zatvoru, pa pušten uz kauciju od 268.000 šilinga. U sjećanju interneta, kao ni u drugim arhivima, dokumentacijama i kronikama epohe, nema daljih tragova o suđenju. Vjerojatno ga nije ni bilo. Vijest o Šajberovom uhićenju ekskluzivno objavila je beogradska Politika, za što će njezin novinar Zoran Popović dobiti godišnju nagradu za sportsko novinarstvo. Bilo je to vrijeme kada je objavljivanje ovakve vijesti o nekom građaninu značilo trenutnu njegovu društvenu likvidaciju, socijalnu smrt iz koje bi ga teško išta moglo oživjeti.

Godina je već bila 1987. Bila ti je dvadeset i jedna, studirao si filozofiju i sociologiju, pisao pjesme i dugo već s mukom radio na romanu koji nikad neće biti objavljen. Bio si načitan, ispunjen (uglavnom) mračnim porodičnim anamnezama, te u gorkim saznanjima o utjecajima velikih povijesti na čovjekov život, ali ovo što se dogodilo Slavku Šajberu bilo je nešto istovremeno potpuno drugačije, a toliko stereotipno. To da u Beču, pri pokušaju varanje države, tojest većinske zajednice, ulove Židova sa zlatnicima, bilo je kao prepisano iz kakvog nemaštovitog propagandnog letka iz vremena nacionalsocijalizma. U stvarnosti se, katkad, zbiva ponešto od onog što se prethodno zbilo na propagandnom letku. Tad stereotip, kao univerzalna laž dizajnirana kao istina, ostvari se u zbilji tako da čovjek o tome ne može izreći nijednu rečenicu. Preciznije, tad pripovjedač osjeća potrebu da prikrije događaj, da laže o njemu ne bi li sačuvao nedužnost istine. Paradoks događaja bio je u tome što je Slavko Šajber doista švercao zlatnike preko granice, da bi ih prodao u bečkoj banci, jer je tamo mogao dobiti realnu cijenu za zlato, kakva se nije nudila u jugoslavenskim bankama. Osim toga, kod nas bi morao dokazivati podrijetlo zlata. Dakle, radio je upravo onu nepodopštinu iz šovinističkih predrasuda o Židovima. Pa iako je vijest bila, manje više, istinita, ona je istovremeno bila inherentno antisemitska. Kao što je antisemitska bila i namještaljka koju je general Jovo Popović preko policijskih službi priredio Šajberu. I neka te je ledena strava tad podišla od onog što se dogodilo. A najgore od svega bilo je što nisi bio u stanju da verbaliziraš, u riječi i rečenice pretvoriš ono što osjećaš. Interpretaciju događaja omogućit će tek ono što se dalje bude zbivalo u zajednici. Tek će ti rat ponuditi jezik, stil i naraciju priče o tome kako je austrijska policija uhitila predsjednika Fudbalskog saveza Jugoslavije, druga Slavka Šajbera. Židova Šajbera. Jevrejina Šajbera.

Slavko Šajber dugo je, preko dvadeset godina, bio direktor Slavija Lloyda, bavio se reosiguranjima brodova, bio zastupnik inozemnih osiguravateljskih tvrtki, jedan od onih likova koji bi u naknadnom rasporedu društvenih uloga, onom koji će postati aktualan nakon 1990, u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala u Hrvatskoj, bio među potencijalno najbogatijim ljudima u zemlji. Šajber je, međutim, bio idealist. Dugo je bio sekretar zagrebačkoga partijskog komiteta. Ponikao kao radnik Rade Končara, zagrebačko siroče koje se školovalo uz rad. Završio je ekonomiju i bio društveni aktivist u sportu, jedan od prvih, ako ne i prvi pravi hrvatski sportski menadžer. Godine 1975. stvorio je Cibonu, tako što je prethodni Košarkaški klub Lokomotiva, sa značajnom tradicijom, ali bez materijalne perspektive, podveo pod upravo osnovani zagrebački prehrambeni koncern, najmoćniji među takvima u Jugoslaviji. Pod Šajberom Cibona se konsolidirala, da bi samo desetak godina kasnije već bila klupski prvak Europe. Potom je bio predsjednik NK Zagreba, od kojeg je stvarao čvrstog, od Dinama neovisnog prvoligaša. I što je važno i karakteristično, iz današnje perspektive teže razumljivo: Slavko Šajber bio je najodlučniji i najefikasniji borac protiv beogradske fudbalske hegemonije. Pritom, ne samo da nije bio nacionalist, nego su njegovi identiteti bili kompleksni i komplicirani. Ustaše su pomorile, uz minimalnu pomoć njemačkih nacista, trideset i sedmero od četrdeset i dvoje članova njegove obitelji. To što je bio Židov, Šajbera nije činilo ništa manje Hrvatom. Kao što ni to što je bio Hrvat, nije ga činilo ništa manjim Jugoslavenom. Pritom, njegovo je židovstvo u najvećoj mjeri bilo zaštićeno njegovim jugoslavenstvom. A onda je u jednom trenutku, godine 1987., to prestalo biti tako. Afera sa zlatnicima, kada su policajci i obavještajci pod nadzorom Jove Popovića motivirali austrijsku policiju da postupi po jugoslavenskom zakonu, te stvori simbolički i narativni okvir za likvidaciju Židova Šajbera iz jugoslavenskog nogometa, nije bila projektirana u Zagrebu, nego je, poput afere s Danilom Kišom deset godina ranije, bila smišljena u Beogradu. I više nije bilo jugoslavenstva koje bi stvaralo sigurni okvir Šajberovom židovstvu. A zlatnici, zlatnici su, naravno, bili naslijeđeni. Siromašne nisu bile ni obitelj Julijane Weiss, Slavkove majke, ni Leopolda Scheibera, Slavkova oca, umorenog u Auschwitzu. A nasljednika nije baš ostalo mnogo. Kolika je njegova krivnja što porodično zlato nije prodavao jugoslavenskim bankama i tako doprinosio prosperitetu zajednice? Svaki je čovjek, bez obzira na zakone, dužan zajednici upravo onoliko koliko zajednica njegovu sudbinu prihvaća kao svoju vlastitu. Jugoslavija sudbinu Slavka Šajbera i njegove obitelji nije prihvaćala kao svoju. Hrvatska će tu sudbinu s gnjevom odbijati, jer će samo njezino spominjanje doživjeti kao vlastito utjerivanje u krivnju. Konačno, ne može se istovremeno braniti pravo Dejana Lovrena i Marcela Brozovića da ustaškim pokličem i rukom dignutom na nacistički pozdrav slave treće mjesto na Svjetskom prvenstvu, i židovsku sudbinu primati i prihvaćati svojim velikim hrvatskim srcem. Slučaj je htio da Lovrena i Brozovića brane, a njihova kritičara progone, petorica generala iz ratova devedesetih, dok su se sa Slavkom Šajberom obračunala petorica generala iz rata četrdesetih. Premda se radikalno razlikuju po zadanim ideološkim postavkama, neobično je blizak i sličan njihov odnos prema manjincu i njegovoj sudbini.

Ubrzo nakon što je bečka afera prostrujala jugoslavenskim novinama, Sud udruženog rada, nadležna instanca u ovome sporu, poništava odluku predsjedništva Fudbalskog saveza Jugoslavije i Slavka Šajbera, oduzima Crvenoj zvezdi administrativno osvojenu titulu, te je vraća Partizanu. I tako se jedna afera privela kraju. Poništena je i tablica tada upravo okončanog prvenstva za sezonu 1986/87. Tojest, klubovima je vraćeno onih prethodno oduzetih šest bodova, pa je umjesto Vardara, koji je tada jedini put u svojoj povijesti osvojio jugoslavensko prvenstvo, prvak još jednom postao Partizan. Ali to više i nije bilo tako važno. Jedna je pripovijest privedena svome kraju, zaključena je u povijesnom vremenu jedna ljudska sudbina, a Slavko Šajber bio je ozloglašen kao jedna od najantipatičnijih osoba te posljednje faze u jugoslavenskoj povijesti. Za razliku od Danila Kiša, Šajber nikada neće doživjeti satisfakciju, niti će Afera zlatnici biti tematizirana i ispripovijedana tako da pripovjedače posrami njezin podrazumijevajući antisemitizam. General Jovo Popović, obavještajac, koji je, legenda kaže, povremeno igrao ulogu Titova dvojnika, umire dvije godine prije Slavka Šajbera. Crnogorac od Kolašina pobrinuo se, u skladu s mitomanijom službe kojoj je pripadao, da se o njemu privatno gotovo ništa ne zna. Ali i njemu dajmo pravo da umre kao nesretan čovjek, kakvo je dano Slavku Šajberu. Umrli su nakon što od njihovih životnih ideala nije ostalo više ništa.

S početkom tog sljedećeg prvenstva, u kojem će Vardar nakratko postati šampion, ti prestaješ ići na utakmice na Grbavicu. Što te je odvratilo? Afera s namještenim 34. kolom? To što je igra najednom bila raščarana? Ili to što je umrla Nona, pa se život nastavio na nekim drugim emocionalnim pretpostavkama? Ne znaš što bi rekao. Ili se, zapravo, ne sjećaš. To su još uvijek godine kada su pred tobom otvoreni svi životni izbori, pa pomalo odustaješ od nečega što si započeo. Tako odustaješ od odlaska na utakmice. I nikad više, osim jednog kraćeg perioda sredinom devedesetih, kada si išao u Veliku Goricu i na dva zagrebačka igrališta, prateći posljednju sezonu Blaža Sliškovića, nisi redovito išao na utakmice. Bio si jednom-dvaput u Splitu, na Hajduku, na Maksimiru gledao si Newcastle i Partizana, jednom u Zenici bio si na utakmici Čelika, ali nikad više, otkad se u Jugoslaviji zaratilo i raspala se Prva savezna liga, nisi bio na Grbavici, gledao uživo Željezničara. I nikada nisi bio na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije. Razlog jednostavan, lako objašnjiv: ono što zanima golemu većinu ljudi koji dolaze na takve utakmice, žena i muškaraca, mladih i starih, tebe ne zanima. Malo je toga u životu, malo je, ako ih uopće ima, rituala, ceremonijala i događaja, u kojima si u stanju da se prepustiš zajedništvu s drugim ljudima. Ili čak da u tom zajedništvu uživaš. Utakmice nisu jedan od takvih događaja. Gledanje nogometa je stvar samoće. Kao i čitanje knjige. Malo je na svijetu ljudi s kojima bi razgovarao o tome. 

Osim toga, razgovarajući o nogometu, mi ne razgovaramo o istoj temi. U rijetkim trenucima kada si primoran nešto da kažeš, recimo dok razgovaraš ili se dopisuješ s prijateljem oko onog Messijeva pretrčavanja Joška Gvardiola, pokaže se da uopće ne razgovarate o istim stvarima, pa čak ni o istom događaju. Uza sve ostalo, u tvom nogometu ne postoji mogućnost da netko nekoga “ponizi”, pa čak ni da nečija pobjeda znači otkazivanje prava na riječ i stav onome tko je izgubio. Povijest nogometa, kao ni povijest čovjekova života, nije povijest pobjednika, nego povijest onih koji su bili tu i čijim je prisustvom stvorena neka dramatska tenzija. Ništa te više nisu zanimale Breitnerova i Beckenbauerova Njemačka, te Holandija Cruijffa i Neeskensa od Zaira i Haitija. Ideja da pobjednik poništava poraženog, kao i ideja da nogometne pobjede, poput onih ratnih, mijenjaju karakter zajednice i nešto znače u svejedno čemu što nije nogomet, tebi je strana i mrska. Ugrožava te u onom što radiš.

U tom nogometu, koji je više od igre, i koji je stvar pripadnosti, neće biti srca za Slavka Šajbera. Ali neće biti ni imaginacije koja bi činila mogućom tu strašnu i prijeteću pripovijest o Židovu Šajberu i o njegovim zlatnicima. Publiku će, naime, zanimati samo to tko je prvak države u nestajanju: Partizan ili Zvezda? Neće je zanimati ni kako je prvak postao prvak, ni kakvu je cijenu platilo društvo. A cijena nije mogla biti veća: poput kuge, jedna je pripovijest zarazila ljude, ugnijezdila se u njima, učinila normalnim nešto što nikako ne bi smjelo biti normalno, nevidljivim zahvatom u duše ljudi prozlila je zajednicu i pripremala je za jedan budući rat, koji će, koliko god to bude moguće, biti sličan onome ratu u kojemu je Slavko Šajber izgubio oca i cijelu svoju veliku obitelj. Od njih su mu ostali samo zlatnici. Oni će biti upotrijebljeni za sljedeći rat.

Tvoj nogomet je nešto drugo. O tome si pokušavao nešto reći, prije nego što si zašutio vraćajući se utakmici.

Oksana Zabuško, Najduža turneja, 2022

Oksana Zabuško (1960) najratoborniji je glas suvremene ukrajinske književnosti. Njezina se polemička oštrica prvenstveno usmjerava protiv imperijalne dominacije Rusije koja se prostire na poljima geopolitike, ideologije, kulture… Da ne nabrajam. Stoga Zabuško spada u onu kategoriju spisateljica koje se, po automatizmu, svrstava u kategoriju „ukrajinskih nacionalista“. Najsvježiji je primjer, na njemačkom govornom području, njezin tekst „Lekcije iz velikog blefa. Put do masakra u Buči vodi i preko ruske književnosti“ koji je izazvao žestoke reakcije slavista na njemačkom govornom području. Jens Herlth i Thomas Grob u svojim su je odgovorima optužili za raspirivanje mržnje prema cjelokupnoj ruskoj kulturi kojoj su posvjedočili potpunu nevinost s obzirom na katastrofalno djelovanje ruske politike čija su produžena ruka bili ratovi za nezaustavljivo širenje imperija. No da li je tomu tako? Ostavit ću nastranu tu delikatnu raspravu i ukazati na jednu činjenicu koja se, s pravom, nalazi u središtu debate što ju je pokrenula Zabuško. Međunarodna je slavistika u najvećoj mjeri rusistika. I to je onaj uznemirujući faktor kojim se valja ozbiljno pozabaviti, pogotovo u situaciji u kojoj se jedna zemlja, Ukrajina, našla suočena s brutalnom agresijom, a ideološku potku te agresije dobrim dijelom na svojim leđima, i u svojim tekstovima, nose ruski spisatelji i spisateljice. Njih se priziva u povijesnoj argumentaciji i u suvremenim prilozima sročenim kako bi se opravdao rat za ponovno stjecanje izgubljenog imperijalnog teritorija. U takvoj je konstelaciji rusistička fiksacija slavistike u najdubljoj mjeri kontraproduktivna. Upravo o tome govori Oksana Zabuško u vehementnom pledoajeu, obilježenom izvjesnom dozom rezignacije, za upoznavanje Ukrajine, njezine raskošne kulture i bogate, izlomljene i isprepletene povijesti.

Pozadina je njezine posljednje knjige turneja koju je započela u Poljskoj 23. veljače kako bi predstavila prijevod svojega romana. U suštini se priče o budućim književnim večerima krije oduševljenje zbog konačnog oslobođenja od stega korone koja je cijeli svijet tokom dvije godine držala u svojemu grčevitom zagrljaju. Nedostatak kontakta s poznanicama, poštovateljima i prijateljicama, prisilno utjecanje u raznorazne online-programe, kao kakav štap za ispomoć, kojima se zaludno pokušalo nadomjestiti izravne susrete, sve su to faktori koji su žudnju za slobodom dodatno pojačali i izazvali euforiju zbog dugo očekivanog, žuđenog izbavljenja. No samo dan nakon dolaska u Varšavu budi ju zvonjava telefona i iz Kijiva dolazi vijest da se zbilo nemoguće: ruska je armija doista započela invaziju na Ukrajinu. Ono što se moglo previdjeti, a u što se nije htjelo vjerovati postalo je realnost 24. veljače. Za Oksanu Zabuško značilo je to nemogućnost povratka kući, prinudni ostanak u inozemstvu, u svijetu koji se sastojao od jednog kofera i niza hotelskih soba u kojima joj je valjalo provoditi dane i noći.

Što joj je drugo preostalo nego pokušaj da raspršene misli sabere u nešto što bi se moglo razumjeti kao pridavanje poretka potpunome kaosu. Knjiga je podijeljena na tri dijela u kojima se privatno i intimno smjenjuju s javnim, u nejednakim razmjerima. Prvi se dio koncentrira na opis stanja prije započete turneje, na šok koji je izazvala ruska agresija i na dilemu pred kojom se autorica našla: pisati ili ne pisati, bilo je pitanje tad. Na njega je odgovor, nakon kraćeg kolebanja jasan. „Što drugo ostaje spisateljici kada je rat istrgne, bez kompjutera i tvrdog diska, iz njezina biroa, baci je u zrak, u ‘nigdinu’ između neba i zemlje, i uključi je u standby? … Sjećanje. Jezik, zaliha neispripovijedanih priča. / Zapravo uopće ne tako malo.“ Nedostatak vlastite biblioteke, kao najveća prepreka, učinit će nužnom promjenu diskurzivne optike: umjesto objektivnog izvještavanja kao dominanta će se pojaviti emocionalno i afektivno pružanje slike ukrajinske povijesti i kulture, njezinih kompliciranih i isprepletenih odnosa sa Rusijom i Sovjetskim Savezom i, nakraju, poziciji unutar same Europe, a Zabuško, kao i povjesničar Serhij Plohi, Ukrajinu drži njezinim sastavnim dijelom (za razliku od Moskovitskog pa potom Ruskog carstva).

To je tema drugoga dijela knjige u kojemu se sjedinjuju objektivni (utoliko što sama spisateljica u njima ne igra ulogu kao osoba, inače su itekako subjektivni) i subjektivni (u njima se spisateljica konstruira kao sudionica povijesnih zbivanja) prikazi gore spomenutih povijesnih, kulturalnih i političkih momenata. Taj je dio nesumnjivo najprovokativniji i poslužit će, po svoj prilici, onima koji žele stvoriti sliku o Oksani Zabuško kao ukrajinskoj nacionalistici. Njezina je središnja teza da se Rusija, u manje ili više intenzivnom obliku, već više od tristo godina nalazi u ratu s Ukrajinom. Cilj je toga rata pokoravanje i pripajanje zemlje u imperij. Vođen je s različitim uspjehom da bi se stjecanjem nezavisnosti 1991. učinio definitivno gotovim. No po Zabuško je to bila varka. Penetracija Ukrajine ruskim intervencijama koje su se kretale od medijalnog, preko ekonomskog, do očito kriminalnog, svoj su vrhunac doživjele u djelovanju tajne službe. Naravno, to u povijesti Ukrajine nije nikakva novost. Od opričnika Ivana Groznog, preko carske Ohrane pa do Čeke i njezinih raznoimenih a istodjelatnih emanacija NKVD-a, KGB-a, SFB-a (jesam li što zaboravio?) interes špijuna za „južnu rusku teritoriju“ i njezino učvršćenje u zagrljaju matice bio je ustrajan i neprikosnoven. Kako bi moglo biti drukčije danas kada se na čelu države nalazi povjesničar-amater čije je glavno zanimanje potpukovnik KGB-a. (Interes za povijest, u vrlo specifičnom vidu, standardna je odlika istočnih tajnih službi.) Tim je veći bijes u „strukturama“ izazvala najautentičnija i najuspješnija revolucija, Revolucija dostojanstva iz 2014., koja za Zabuško predstavlja kvinetesencu otpora prema primitivizmu Velikog Brata. Upravo je njezin uspjeh ono što ga je u najvećem mjeru razjarilo i primoralo na rušilačku vojnu intervenciju koja traje već punih osam godina, a svoj je vrhunac doživjela s 24. veljače 2022. 

Treći dio pokušava definirati odnose Ukrajine i Rusije i prognozirati na kakvoj bi se osnovi mogli nalaziti po završetku agresije. (Zabuško pri tome nijednoga trenutka ne sumnja da će kraj rata biti u znaku vojnoga poraza agresora.) U njemu se preko povijesne mudrosti pružaju odgovori na pitanja kako se moguće toliko uspješno boriti protiv višestruko nadmoćnoga napadača. Jasan je odgovor istovremeno i jednostavan: „Mi se ne bojimo Rusa.“ Na to će dodati, „za razliku od Zapada“. Otuda proizlazi i (samo)uvjerenost Ukrajinaca u konačnu pobjedu, ali i, i to je jedan od središnjih momenata ove vrijedne (i svađalačke) knjige, nada da će Zapad konačno shvatiti da je Ukrajina njegov sastavni dio i kao takvu je primiti u svoje okrilje. Doista, zemlja je to, sada je već sasvim izvjesno, i zaslužila. 

Pišući svojevremeno o “Adresi”, posljednjem objavljenom romanu Dragana Velikića, napisao sam kako ovaj pisac u Hrvatskoj ima status gotovo domaćeg pisca. Radi se o autoru koji je djetinjstvo proveo u Puli i čija se djela redovito objavljuju kod hrvatskih nakladnika. Iz Velikićeve biografije obično se izdvaja podatak da se radi o dvostrukom dobitniku ugledne NIN-ove nagrade: 2007. za roman “Ruski prozor” i 2015. godine za roman “Islednik” koji je unutar srpske književnosti svojevrsni fenomen, jer se radi o knjizi koja je prodana u nevjerojatnih 50.000 primjeraka. Roman neobičnog i višeznačnog naslova “Hamsin 51” je već sedma po redu knjiga Dragana Velikića koju je objavio zagrebački nakladnik Meandarmedia, odnosno sedmi od ukupno jedanaest objavljenih romana ovog autora. 

Dragan Velikić rođen je 1953. godine u Beogradu. Stalni je kolumnist beogradskog NIN-a u kojem iz tjedna u tjedan beskompromisno secira srpsku stvarnost. U intervjuu koji je dao za jedan hrvatski tjednik uoči ovogodišnjeg Pulskog sajma knjige, na kojem je predstavljeno zakašnjelo hrvatsko izdanje romana “Hamsin 51”, Velikić je dao sažetu sliku današnje Srbije, po uzoru na svoje kolumne u NIN-u: “Zapuštenost srpskog društva razvija se geometrijskom progresijom. Sve postaje moguće i sve je manje čuda. U svemu tome najmanje je sporan Vučić. (…) …njegova vladavina ostat će upamćena po sunovratu kojim je srpsko društvo dosegnulo najnižu civilizacijsku točku.”

“Hamsin 51” izvorno je objavljen 1993. godine. Radi se o trećem po redu romanu ovog autora, koji je objavljen nakon njegovih zapaženih romana “Via Pula” (1988.) i “Astragan” (1991.), te je možda zbog toga pao pomalo u drugi plan, a uz to je objavljen za vrijeme rata, kada su prekinute sve književne veze na ovim prostorima. Pomalo je zanimljiv povod zbog kojeg je ovaj roman objavljen u Hrvatskoj upravo ove godine: radnja posljednjeg poglavlja romana, odvija se 2022. godine, u Opatiji i Zagrebu. Ne radi se o distopijskom romanu, kako se mogao steći dojam prenaglašavanjem ovog detalja u medijima. I sam pisac u spomenutom intervjuu otklanja tu mogućnost: “Nemam ja nikakve moći predviđanja niti se time bavim, niti mi je to bila namjera kada sam počeo pisati roman ‘Hamsin 51’. Ne mislim da je predviđanje nekakva kvaliteta važna za literaturu, međutim, kada se duboko zahvate prostor i vrijeme, kada ste opsesivno vezani za određenu temu, nešto se pokrene, pisac na neki način postaje medij.” “Još iz vremena gimnazije, Nikola (glavni junak romana, op.a.) je imao običaj da se u zatišju nekog budućeg dana seća prošlosti koja se nije dogodila”, stoji na jednom mjestu u romanu. Isto ovo vrijedi i za Velikićevu “budućnost”: “Slučajno ili namerno, sve je izmišljeno. Postoji samo stvarnost knjiga.” 

Treba, odmah na početku, pokušati razjasniti naslov romana, pošto Velikić u svojim drugim romanima insistira na jednostavnom naslovu u kojemu se donekle krije i ključ za njegovo puno razumijevanje. “Hamsin” je višeznačan pojam. Potječe iz arapskog jezika i ujedno označava drugi, blaži dio zime i broj pedeset. Hamsin na sjeveru Afrike karakteriziraju snažni i vreli pustinjski vjetrovi čija temperatura doseže i do 40 stupnjeva. Početku hamsina u našoj pučkoj meteorologiji odgovara kršćanski blagdan Kalandore (Svijećnica), koji pada na početak veljače. Hamsin traje točno pedeset dana, tako da Velikićev naslov, “Hamsin 51”, označava ujedno i kraj zime i prvi dan proljeća. “Podseća me na noć kad stane hamsin”, kako to na jednom mjestu kaže jedan Velikićev junak (Vladimir). “Pred jutro bi vetar utihnuo i moglo se zaspati bez tegobe.” “Hamsin 51” je, dakle, simbol smiraja, novog početka, a ujedno i biološki kraj jedne obitelji.

Velikić je veliki pisac po svim elementima, po sjajno profiliranim likovima, po svojim filigranski preciznim rečenicama, dok u romanu “Hamsin 51” najviše dolazi do izražaja jedan drugi aspekt Velikićeva pisma, a to je širina obuhvata kojom preoblikuje stvarnost. Pomalo je nevjerojatno o kojim važnim temama na jedan iznimno uvjerljiv način progovara ovaj kratki roman u kojemu se gotovo filmskom dinamikom izmjenjuju vremenski i prostorni planovi: on je, što je paradoks, ujedno i poetski roman i bildungsroman, obiteljska saga koja govori o četiri naraštaja jedne obitelji preko kojih autor osvjetljava epohu u kojoj je svaki naraštaj živio, te na koji način se prenosi jedno fatalističko transgeneracijsko iskustvo koje dovodi do dekadencije, što je jedan od važnijih kanona bildungsromana kao žanra.

Glavni junak romana je Nikola Gavrić, pjesnik i urednik književnog časopisa, koji pripada trećem, pretposljednjem  naraštaju Gavrića o kojima govori ovaj roman, pošto je Nikolin sin Vladimir gay, i koji na jednom mjestu decidirano kaže svom ljubavniku da je “on tačka u kojoj se zaustavlja porodični lanac”. Vladimir je “poznati” modni dizajner koji 2022. dolazi u Hrvatsku predstaviti svoju novu kolekciju za jesen 2022. godine nazvanu “Hamsin”. Osim hamsina, postoje još dva pojma koji su u ovom romanu neka vrsta provodnih motiva: “koboldi” i “čvorovi”. “Kao u stripu”, kaže na jednom mjestu jedna junakinja iz romana (Livija), “iznad nas lebdi oblak reči koji određuju našu budućnost.” Koboldi su pakosni i zli patuljci iz njemačke mitologije. “Moj otac je bio kobold”, kaže Nikola na jednom mjestu, a na drugom isto to govori i za sebe. S druge strane, “čvorovi” su mnogo kompleksniji pojam. Potječe od Nikolina oca iza kojeg je ostao poetski tekst “Čovorovi” koji čini jedno poglavlje Velikićeva romana. Čvorovi su, objašnjava Nikola, “kada gutljaj bele kafe, ili samo dašak predvečernjeg vetra uspostavlja uverljivu scenu”. Radi se, dakle, o onim banalnim, svakidašnjim prizorima koji u nekom trenutku poprime sudbinsko značenje: “Na pragu starosti preispitujemo putanju kojom smo godinama hodali. I tada otkrivamo važne tačke, nazovimo ih ‘čvorovi’.”

“Hamsin 51” je ujedno i fikcionalna autopoetička knjiga. Nikola, autor nekoliko pjesničkih zbirki, kaže kako nikada na putovanjima nije pisao pjesme, već je u male bilježnice “beležio krunske reči, semenje iz kojeg će u tišini sobe u Vizbadenu graditi prizore”. Također, Nikola prije nego što pročita bilo koju knjigu, najprije “zaviri” u piščevu biografiju, pokušavajući otkriti koliko svaki pisac unosi u svoja djela autobiografske detalje, pa spominje u tom kontekstu Gombrowicza, Joycea, Kiša, Crnjanskog, Singera, Nabokova… Nikola je, također, nakon rođenja sina Vladimira, kada je stekao materijalnu sigurnost,  “posumnjao u teoriju po kojoj bogatstvo i bezbrižnost produhovljuju i podstiču stvaranje”. Koliko je ovaj motiv Velikiću važan može se vidjeti i na primjeru “Adrese”, njegova posljednjeg objavljenog romana, koji, također, ima određene autopoetičke elemente, čiji glavni lik, neambiciozni 54-godišnji Vladan Todorović, nesuđeni kroničar Beograda, po tome pomalo podsjeća na Nikolu Gavrića. “Hamsin 51” je i roman o gradovima, što je još jedna poveznica s drugim Velikićevim djelima. Umjesto Pule ili Beograda, kao mitskih gradova, ovdje je riječ o Opatiji koju Velikić navodi kao primjer grada “koji živi u knjigama”, navodeći Čehovljeve riječi o Opatiji: “U Opatiji je dosadno. More je ovde gore nego u Jalti. (…) i čitava opatija podseća na Mopasanov ‘Mont-Oriol’.”

Ipak, glavna tema ovog romana je sudbina beogradskih emigranata, pogotovo onih koji su napustili zemlju za vrijeme ratova iz devedesetih, koji kao u nekom ukletom limbu vječno lutaju između dva svijeta kojima ne pripadaju. Europa, kao jedan od tih svjetova, “plašila se tog mladog, obrazovanog slovenskog sveta više nego varvara koji su uspaljivali njenu starost”, dok je Beograd za njih u međuvremenu postao tuđinski grad, za koji Nikola na jednom mjestu kaže: “Moj grad više ne postoji. Tamo su sada neke druge ulice i ljudi.” U poemi “Prizori iz života predaka”, gdje se Velikić, uzgred, predstavlja i kao sjajan pjesnik, možemo naći sljedeće stihove vezane uz istu temu: “… i oprostio zbegu Balkana / što svakih pola veka poveruje da je narod, / i zlato svoje prospe kao inje maslačka / po daljinama koje ih plaše.”

Ukratko, “Hamsin 51” je jedna od onih malih-velikih borgesovskih “knjiga od pijeska”, u kojima je autor uspio na književno uvjerljiv način opisati cijelu jednu epohu, pogotovo onu koja počinje devedesetih, ratovima na području bivše Jugoslavije, i traje sve do danas . Ako se vratimo nakratko na ono banalno pitanje koliko je autor “pogodio” u svojemu “predviđanju budućnosti”, rekao bih da je pogodio ono najvažnije: iskustvo emigracije, koje je zajedničko svim zemljama s ovih prostora, kao rak-rana koja “ubija budućnost”, a s njom i prošlost. Ono što ostaje je “stvarnost knjiga”.

Imao sam jednu sliku
Sa prvog rođendana
Na njoj se moj ujak smeje
A ja gledam
Negde u visinu
Iza nas
Memljivi zid
Verujući u smisao
Patnje radničke klase
Moji su roditelji
Živeli vazda siromašno. 

Jednom je moj ujak
Poželeo da ima bicikl
Pa te godine
Moja mama
Nije otišla na ekskurziju
Kaput joj je za zimu
Sašila njena mama
Šnajderka.

Kada je moja mama umrla
Tatu je preuzelo crno
Nosio joj je
Šezdeset i dva
Crvena karanfila na grob
Stalno je plakao
Pitao gde su računi
Koje treba da plati
Šta da jede sutra
I kako se pere veš.

Jednog me jutra
Pozvao brat od strica
Od tatinog brata sin
I rekao mi da se moj otac ubio.

Ja sam rekao
OK
Dobro
Hvala što si mi javio.

Onda sam pozvao brata od ujaka
Rekao mu da pogleda
Negde među čaršavima
Mama je čuvala
Kutiju sa nakitom od zlata
I sa zlatnim zubnim navlakama
Od prababe Ljube.

Brat mi je rekao
Da ništa ne brinem
Da su zlato
I slike
I gramofonske ploče
I sve ostalo
Što iole vredi
Već kod njega.

Isti brat mi je rekao
Da je tata prodao kuću
Sve pare je dao mom ujaku
Ja sam pitao
Da li mu je dao
Crveni plišani album
Sa slikama kad sam bio mali
I jednu plavu činiju
Od stakla sa pozlatom.

Rekao mi je da jeste.

Onda sam ja pitao
Pa čekaj
To znači da ste znali
Da će tata da se ubije
Brat od ujaka je ćutao
I pitao me
Kako me nije sramota
Ja sam ga pitao
Da li hoće da mi pošalje
Slike i još neke stvari
Jer sad ništa drugo
Od roditelja nemam
On mi je rekao
Da me bude stid
Što išta tražim
Sad
Kad sam svoje roditelje
Svesno u grob oterao. 

Onda se javio
Brat od strica
I pitao me
Koliki je
Njegov deo nasledstva
Ja tu više
Ništa nisam znao
Ponajmanje
Da sam jedino dete
Mojih roditelja. 

Jednom sam seckao
Svežu pileću džigericu
I pošle su mi suze
Onako
Same od sebe
Mislio sam
Da tu mrtvu džigericu
Nož jednako boli
Kao što mene bole
Reči moje braće
Od strica
I od ujaka.

Onda mi na pamet padne
Kako je sve to
Nedopustivo patetično
Da nije vredno
Svih onih lepih knjiga
Slika i filmova
Koje sam video
U svetskim muzejima
I Jugoslovenskoj Kinoteci.