NIN 8.12.2022

Neuspeh fudbalske reprezentacije Srbije na svetskom prvenstvu u Kataru pokazao je mentalno i fizičko stanje nacije. Ne može se preko vlastitih granica, posebno u našem slučaju kada i ne znamo gde se one nalaze. Nerealna su bila očekivanja, ali takva nam je genetika otkako je pre tri desetljeća započeo proces otcepljenja drugih od nas.

Taj proces još uvek traje, jer drugi postoji i unutar nas samih, onaj drugi koji ni po koju cenu ne pristaje na licemerje, korupciju i laž. Istina, još uvek je slab da se nametne kao dominantni subjekt. Da bi se to dogodilo potrebno je anulirati trideset i pet godina kretanja pogrešenim smerom sa ekipom razbojnika na vlasti, sa izuzetkom kratke Đinđićeve vladavine. Za početak, osloboditi medije! I naravno, potrebna je povoljnija geopolitička situacija u svetu. Ukoliko do toga ne dođe, naći ćemo se u jednoj drugačijoj geografiji, gde su satrapije uobičajeni oblik vladavine, područja kojima upravljaju namesnici u vazalnom odnosu prema vladarima. Ne bi trebalo zaboraviti da je Putin i dalje najomiljeniji lider u Srbiji. Istraživanja markentiških agencija su svojevremeno pokazala da je popularniji i od našeg predsednika. Međutim, ta popularnost se knjiži na Vučićevom računu. Šta god da se dešava, njegov profit je najveći. On je kao crna rupa koja uzima energiju i usisava sve oko sebe. 

Protekle nedelje bio sam na Sajmu knjiga u Puli. Mislio sam da ću se barem za nekoliko dana izbaviti malignog ozračja naprednjačke stvarnosti. Ali, i tamo su se komentarisale izjave srpskog predsednika. On u Hrvatskoj ima status pripadnika formacije Alana Forda. Iako, i naši susedi imaju svoja domaća divna stvorenja, teško je u čitavom regionu naći konkurenciju srpskom kapitalcu koji brzinom kaćuše ispaljuje budalaštine rečnikom na nivou poslednjeg uličara. Aleksandar Vučić je najveće poniženje za svakog normalnog građanina Srbije. Pod vlašću naprednjaka Srbija je postala endemski prostor nekompatibilan ostatku civilizacije. Kakav transfer blama doživljava srpski građanin kada se nađe negde u normalnom svetu suočen sa vučićevim biserima. 

Ne postoji dan, a da Vučić ne izvali kakvu glupost, da se ne benavi na nivou desetogodišnjeg derana, da ne kuka, zapomaže i preti, pa se čovek zapita da li je on mentalno zaista čist, ili je bolest uzela maha do nekog višeg stadijuma? Da li doliči predsedniku da se hvali kako je premašio predviđenu minutažu prijema kod norveškog kralja za čitavih deset, petnaest minuta, kao što se onomad hvalio hemijskom olovkom koju mu je lično poklonio Tramp, a za koju se kasnije ispostavilo da je američki predsednik udeljuje svakome na kraju audijencije.

Kome se to obraća Aleksandar Vučić? Ljudima sužene svesti? Da li je to većina? Ili, njegovi izraelski savetnici znaju kako se po svaku cenu, gebelsovskim metodama, a o trošku srpskih poreskih obveznika, opstaje na vlasti?

Većina je zarad vlastite koristi odustala od čoveka u sebi, svako u svom socijalnom razredu, i prema vlastitim mogućnostima. Posebno su zanimljive metamorfoze nižih djelatnika u kulturi, koji se između sebe časte doktorskim titulama. Ima ih koji su karijeru započeli u Beogradskom krugu poneseni verom u strane donacije. Brzo uvidevši da među mondijalistima slabog mrsa ima, ekspresno su se katapultirali u radikalsku jazbinu. Na vreme su shvatili da se tu najlakše može biti patriota na plati. A pored plate ide i sinekura, pa i karijera po raznim komisijama, fondovima, odborima… 

Manjina, koja ima hrabrosti da se suprotstavi ovoj korumpiranoj vlasti, ogrezloj u zločinu magbetovskih razmera, biće u sve težoj situaciji. U skupštinskim klupama sedi dovoljno naprednjačkih brojlera čiji je jedini zadatak da u određenom trenutku izrecituju “spontani glas naroda”, svejedno da li predlažu da se Vučiću dodeli status doživotnog predsednika, ili, da se oštro sankcioniše svako ko ga javno kritikuje.

Šta je sledeće? Možda da se, ipak, uvede moralna policija dok se ne obere urod sa Jovanjice?   

Sedamdeseta je minuta utakmice osmine finala, Argentina vodi 2:0, a australski strateg Graham Arnold odigrava trostruku izmjenu: veterana Mitchella Dukea, napadača japanskog drugoligaša Fagiano Okayame i prvoga australskog strijelca na prvenstvu, zamjenjuje mladi Kuol, koji će se kasnije naći u onoj već opisanoj prilici generacije; Mathewa Leckieja, napadača Melbourne Cityja, zamjenjuje njegov klupski suigrač Jamie Maclaren; ali sve ove podrobnosti dobit će svoj smisao tek u trećoj izmjeni, koja se odvila u istoj toj sedamdesetoj minuti, kada je umjesto Miloša Degeneka, bivšeg igrača Crvene zvezde, danas prvotimca kluba iz Columbusa u Ohiju, čiji je naziv Columbus Crew, ušao Fran Karačić, igrač talijanskog drugoligaša Brescia.

Kad bismo televizijski prijenos iz Katara gledali kao nijemi film, uz muziku s gramofonske ploče Ala Jolsona, rođenog negdje u Litvi kao Eizer Yoelson, a preživjelog u užasima europskoga dvadesetog stoljeća zato što mu je otac, po zanimanju rabin, već 1891. iselio svoj mnogobrojni porod u Ameriku, u New York, tada bismo u izmjeni iz sedamdesete minute vidjeli nešto sentimentalno, što svakako budi nadu u čistu srcu čovjekovu, naročito ukoliko je Hrvat i ako svojoj zemlji i Republici želi dobro: naime, upravo je dečko rodom iz Zagreba, sin hercegovačkog Hrvata rođenog u Australiji, zamijenio momka rodom iz Knina, s tipičnom životnom pričom, osobnom i obiteljskom tragedijom cijeloga jednog srpskog naraštaja iz ovoga hrvatskog grada, koji se nakon sedamdeset minuta utakmice umorio. Pa ukoliko Republika u ovih skoro trideset godina nije imala snage, ukoliko nije bilo snage u hrvatskoj živoj kulturi ni u njezinom narodnom biću, ukoliko na čelu Hrvata nisu bili oni koji svom malenom narodu žele dobro, tako da ga izmire ne samo s njegovom poviješću i svim njezinim posljedicama, nego i sa svakim onim susjedom hrvatskim, koji je iz Hrvatske morao bježati pred nevoljom koju svatko može objašnjavati na svoj način, nije li onda do suza ganutljivo da se to hrvatsko unutarnje izmirenje dogodi usred jedne banalne nogometne izmjene, kada umornog Miloša Degeneka zamijeni odmorni Fran Karačić, i kada se njih dvojica pozdrave na jedini način na koji se mogu pozdraviti usred strašne tuđine ovoga golemog svijeta: kao svoj sa svojim! Tako bi to, kažem, bilo da i Svjetsko prvenstvo iz Katara gledam kao što se gleda nijemi film, uz muziku s gramofonske ploče jednoga istočnog Židova, koji je u prvome zvučnom filmu u povijesti odigrao Crnca, jer je tad još bilo nezamislivo da se pravi Crnci miješaju s bijelcima.

Na žalost, međutim, nisam samo gledao, nego sam i slušao HRT-ov prijenos, pa nisam mogao ne čuti Vikija Ivanovića, koji pun ozarenja, a onda i stanovitog olakšanja, Frana Karačića dočekuje s “naš Fran Karačić”. Ostati gluh pred tim protuhrvatskim ispadom, tako karakterističnim za način na koji HRT prati ovo, kao i svako svjetsko prvenstvo, utjerujući svome gledateljstvu lažno domoljublje u kosti, upravo onako kako utjeruju i strah. Od čega strah?

Prethodno, Viki se Ivanović punih sedamdeset minuta mučio sa sobom i s Milošem Degenekom. Naime, taj stameni mladić tako karakteristične dinarske fizionomije, koja se baš nimalo ne razlikuje u ovisnosti od toga je li njezin ponosni pronositelj Hrvat, Srbin, Bošnjak, Crnogorac, ili je kojim slučajem čak i Slovenac ili Albanac, upravo onaj je čiju sudbinu HRT-ov komentator ne smije spominjati, o njoj ne smije govoriti, a samog Degeneka svo vrijeme mora tretirati kao tuđijega od svih drugih hrvatskih tuđina na ovome Svjetskom prvenstvu. On je toliko tuđ da u trenutku kad je zamijenjen, za Frana Karačića se mora izgovoriti to “naš”. I doista, naš je na način na koji je zasužnjenoj svijesti i savjesti, ahistorijskoj, protupovijesnoj i najdublje protuhrvatskoj, naš i onaj Hrvat koji se, protjeran iz svoga Kaknja, Bugojna ili Vareša, nakon 1995. našao u Kninu. U “kraljevskom hrvatskom gradu Kninu”. Ali naš nije Miloš Degenek, rođen 28. travnja 1994. u Kninu, kojem Hrvatska do smrti ostaje u svim njegovim osobnim dokumentima, i koji Hrvatskoj, dok god ova zemlja bude postojala, ostaje ono muško novorođeno dijete od 28. travnja 1994, čiji će je život i sudbina trajno opterećivati. No, u nekom boljem svijetu, recimo u svlačionici australske nogometne reprezentacije, na klupi za rezervne igrače, po svim svjetskim aerodromima, Fran Karačić i Miloš Degenek riješili su sve identitarne probleme, pokazali empatiju prema drugome, pomirili zavađene svjetove, e da bi živjeli svoje živote.

Miloš Degenek je, čitao sam u nekim srpskim novinama, na ćirilici, u Beogradu – ne pretjerujem, stvarno je tako bilo – prilično ojađen napustio Zvezdu. Naprosto nije više nalazio mjesto među prvih jedanaest, a bližilo se Svjetsko prvenstvo, i njemu je bilo važno da ne ostane nevidljiv izborniku Grahamu Arnoldu, pa se tako iz Beograda zaputio pravo na Srednji zapad, u Sjedinjene Amerike Države. Kako to samo neobično izgleda iz perspektive naših lokalnih nesreća, okrutnih i krvavih! I premda su tribine nogometnih stadiona, naročito kod nas na Balkanu, mrijestilišta najgorih ljudskih mržnji, i premda su s tih tribina mobilizirane i za klanje animirane ubojice u ratovima devedesetih, nogomet je, ipak, plemenitiji od onih koji ga komentiraju. Nogometne svlačionice svakako su pristojnija mjesta od svečanih loža ili pojedinih televizijskih studija u vrijeme Svjetskog prvenstva.

Danima prije utakmice u kojoj će Fran Karačić u sedamdesetoj minuti ući umjesto Miloša Degeneka, objekt interesa neprijatelja Republike i manje pristojnih elemenata u našoj javnosti i na tribini s hrvatskim navijačima u Kataru, bio je Milan Borjan, vratar Crvene zvezde i kanadske reprezentacije, rođen 23. listopada 1987. Dok je Degenek imao šesnaest mjeseci, putujući devet dana putem kojim su Miloševi roditelji napuštali zavičaj i domovinu, Borjan je imao sedam, skoro osam godina. On se Knina, sasvim sigurno, sjeća. Za razliku od Miloša, koji se uglavnom čuvao da ne progovara o onome o čemu se više nema kome što reći, Milan je govorio, pa je govoreći i nagovorio koješta od onoga što bi mu, upravo zbog njega i njegovih sjećanja, bilo pametnije da nije rekao, a onda i onoga što je neistinito, lažljivo i osvetničko, ali što čovjek kaže kada je doživotno povrijeđen. Kazuje takve stvari, vjerujući da će mu one pomoći. A onda ne pomognu, pa izgovori nešto još gore. Tako to biva kad dječaku otmu zavičaj, a on ga ne može vratiti. I onda umjesto zavičaja nalazi nešto što bi, vjeruje on, u drugome moglo proizvesti jad. Ne shvaća ono što ne shvaćaju ni hrvatski navijači koji ga vrijeđaju: da postoji Knin osmogodišnjeg dječaka Milana Borjana, i uvijek će postojati, dok god je tog čovjeka na zemlji. I ne samo to, nego postoji i Knin šesnaestomjesečnog dječaka Miloša Degeneka, koliko god se on tog Knina ne sjećao. Ono što bi Republici trebalo biti važno i što je neporecivi hrvatski nacionalni i kulturni interes jest da svaki Knin nađe svoje mjesto u Kninu, i da Milan Borjan izgubi svaki razlog da govori ono što je iz povrijeđenosti govorio. Ako to može u nogometu, zašto ne bi moglo i u životu?

Nakon utakmice u kojoj je Hrvatska pobijedila Kanadu, a u kojoj je protuhrvatska gomila hrvatskih nogometnih navijača vrijeđala Milana Borjana i njegove bližnje, dogodile su se dvije veoma važne stvari: Borjan je rekao da su se u svemu tome hrvatski igrači ponijeli kao gospoda, a Bruno Petković rekao je: “Iskreno, to nije lijepo. Puno sam puta bio u takvoj poziciji u karijeri, da su me vrijeđali protivnički navijači. To je negativna strana nogometa, ali nekada moraš stisnuti zube i ići dalje.” Ovo Borjanovo važno je, jer se iz toga vidi da je taj nogometaš, još neohlađen od bliskog terora kojem je bilo izložen cijelo jedno poluvrijeme, u kojem su mu hrvatski navijači bili za leđima, u stanju diferencirano govoriti o drugima, preciznije o Hrvatima. Drugo je, međutim, još važnije: Petković se, u trenutku birajući između toga da se svidi i onome najgorem u rulji koja ga tobože podržava, i toga da kaže nešto o onome o čemu će svaka hulja šutjeti, izgovorio ono što se trebalo reći. Jednoga dana naći će se i takav koji će primijetiti kako to baš i nisu s njegove strane bile neke krupne riječi. Riječi su, međutim, uvijek dio konteksta, rečeničnog, društvenog, emocionalnog. U tom kontekstu bile su tog dana to najkrupnije riječi što ih je neki Hrvat izgovorio. 

Razumijevanje za kontekst, a u tom kontekstu i za perspektivu onoga drugog čovjeka, predstavlja samu srž kulture. Pitanje Miloša Degeneka i Milana Borjana nije, međutim, samo pitanje konteksta u kojemu su ta dvojica dječaka, jedan nije ni prohodao, drugi je završio prvi osnovne, našli u progonstvu, nego je to doista i pitanje širine, te stvarnoga okvira i sadržaja hrvatskoga narodnog identiteta. Viki Ivanović, ili neki imaginarni hrvatski nogometni reporter, tu je, na žalost, jednako kao i svijet s navijačke tribine i šovinistička elita iz svečane lože, da kaže kako je Fran Karačić naš, da bi građane izolirao od onoga s čime bi se s empatijom i bezuvjetnim pristajanjem morali nakon skoro trideset godina suočiti, a to je da su Miloš Degenek i Milan Borjan naši, jer su rođeni kao naši, sve iz čega su potekli je naše, živjet će i umirati kao naši. Isto onako kao Fran Karačić. Ili malo drukčije, ali ne manje naše. Nije li nevjerojatno kako to nogometaši razumiju, a tribine, kao, ne razumiju?

Al Jolson, glumac, komičar, ali nadasve pjevač iz “Pjevača jazza”, prvoga zvučnog filma u povijesti, bio je jedan od najplaćenijih zabavljača u dvadesetim godinama našega prošlog stoljeća. Nastupao je nagaravljenog lica, izvodeći crnačku glazbu neemancipiranoj bijeloj publici, usred jedne teško popravljive i rasističke Amerike. Oni koji odbijaju razumjeti kontekst, glupi su i ne uživljavaju se bez vlastitoga interesa u živote drugih, spremni su trabunjati da je Al Jolson, taj Židov s istoka Europe, rabinov sin, upravo lice te rasističke Amerike. Istina je, međutim, da je on glas afroameričke, crnačke kulture, iz vremena kada ona nije imala pravo na svoje lice. On je prvi glas afroameričke emancipacije. Ni stotinu godina kasnije Amerika se srami rasizma čak i kada je rasistička. Kada bi samoga sebe uspio ganuti nekim bluesom, Al Jolson bi zaplakao, a iza njegove bi suze, kažu, ostajao bijeli trag. Bio je naš čovjek, suze su ga išle.

Imao sam pet godina kad mi je doktorica Julijana u domu zdravlja na Malti preporučila operaciju krajnika. Debeljuškasta ženica sa pokislom frizurom – takozvani mini-val ili trajna, polako je, nekim otmenim glasom kakav samo imaju doktori, objašnjavala mojim roditeljima važnost hirurške intervencije!

Da nije jedan zeleni tramvaj zazvonio, moji roditelji bi i dalje stajali na pješačkom ispred „Omera Maslića“,  zaleđeni od traume koju su doživjeli kad im je dr. Julijana ispričala kakve sve zdravstvene probleme može izazvati upaljeni treći krajnik. 

Riječ O P E R A C I J A zvuči strašno, možda je uz riječ VJEŠTICA najstrašnija koju sam čuo.

Odvešće me u neku sivu zgradu isprane fasade, na mjesto koje se zove „Koševo“, odvojiti od roditelja. Spavaću u tuđem krevetu 15 dana, u ružnoj uštirkanoj pidžami na okomite pruge. Bio sam na ivici plača. Stegnuo sam jako njegovu ruku i tiho cvileći rekao: „Ne daj me, tata!“ 

Svi smo bili saglasni da 15 dana zvuči kao 15 godina i da to ne dolazi u obzir. Onda je moj stari našao štelu u Vojnoj bolnici: „Doktor je pukovnik po činu, izlaziš za šest dana“, rekao je pun oduševljenja. Ovaj put su svi bili saglasni osim mene, a nakon što su obećali autiće na daljinski koji jure po crnoj trkaćoj stazi u obliku osmice, ja sam, a šta sam drugo mogao, ipak pristao. 

Možemo mi pričati šta hoćemo, kaže Mićo, onaj moj drug koji sve zna, ali zdravstvo u socijalizmu je bilo prva liga. Ako si bolestan, odeš u dom zdravlja, sjedneš i čekaš da te prozovu.

Sad je moderno doba, moraš zakazati termin ko da ideš na frizuru. 

I u Kanadi je teško vidjeti doktora kad si bolestan. Dok dođe red na tebe, ili si ozdravio ili si, što kaže Isli, Allahimanet, Sabaha.

Eh, zato postoje walk-in clinics, to je neka primitivna verzija doma zdravlja. Dođeš, uzmeš broj i čekaš. To sam uradio neki dan. Izvukao sam broj 36. Sjedio malo i dosadilo mi, ustanem i odem. Proveo sam par sati u shoppingu, vratio se kući, istušir’o se, napravio espreso i sjeo na terasu. Onda mi Tanja kaže da je nestalo hrane za cuku. Odem ponovo u grad, kupim hranu i kako sam prolazio pored klinike, sjetim se da sam htio vidjeti doktora. Nešto mi se vrti u glavi u posljednje vrijeme.

Parkiram auto, uđem u čekaonicu i čujem glas službenice iza šaltera: broj 36, molim. 

Noć prije mog odlaska u bolnicu gledali smo „Naše malo misto“. Obožavao sam Belinu, to je škotski ovčar doktora Luiđija. Tata je najviše volio kraj svake epizode jer bi Luiđi po ko zna koji put odbio Bepininu molbu da je vjenča, a mama je govorila da je doktor baš bezobrazan.

Poslije serije su me dobro istrljali šamponom, okupali i stavili u krevet. Jutro sam dočekao budan, umoran i uplašen.

Soba u Vojnoj bolnici je bila velika i pusta. Četiri kreveta prazna, pa moj krevet, pa Sokolov. 

Soko je Albanac iz Prizrena. Stasit, visok momak, sa smeđim benom na obrazu kakav ima De Niro. Kosa mu porasla previše za nekog ko je na odsluženju vojnog roka, ali mjesec dana bolnice učinilo je svoje. Zavolio sam ga. Bio je tu pored mene, pričao mi dogodovštine sa Kosova. Stao bi mirno, onako kako se stoji na jutarnjoj smotri: „Druže Zoki, ja sam Soko iz Prizrena. Pravim najbolja šampita na Kosovo! Pored najbolja šampita na Kosovo, pravim sočne tuljumbe i bakljave.”

Namjerno je ubacivao to „lj“ kako bi me nasmijao. Bakljava, tuljumba, ljimunada… Ja sam ga uz smijeh uporno ispravljao, a on se pravio kao da ne razumije šta mu govorim. Pomogle su mi te njegove Lj-priče da bar malo zaboravim na svoju muku i na strašnu operaciju koja me čeka.

Kad su došli po mene, nije bilo ni mame ni tate. Položili su me na neki krevet s točkovima i izgurali iz sobe. Soko je stajao na vratima i pratio nas pogledom. Kako smo odmicali niz hodnik, bivao je sve manji, a onda je potpuno iščezao kad smo zamakli u drugi dio bolničke zgrade. 

Pukovnik Riđanović je imao zelenu masku na licu. Na moje veliko razočarenje, nije uopšte ličio na doktora Luiđija.

Prišao mi je i rekao da brojim do 100, a zatim mi nabio na nos i usta nešto što je ličilo na one vakuum gume za odčepljavanje lavaboa. Brojao sam: 1, 2, 3 i padao s neke visine u duboki bunar ispunjen tamnozelenom svjetlošću. Zveckala su hirurška kliješta, makaze, pincete. 

Tup, tup, tup, čuo sam kako moji upaljeni krajnici padaju na dno metalne hirurške posude. Pred očima mi Belina. Tonem u dubok san.

Nakon operacije sam povratio neku zelenu tečnost. Soko mi je vlažnom maramicom brisao oznojeno čelo i rekao da je to dobar znak i da će sve biti u redu. Presvukao mi je pidžamu i ja sam od umora ponovo zaspao. 

Osvanulo je vedro jutro u Sarajevu. Jesenje sunčevo svjetlo bacalo je sjene na lica mojih posjetilaca. Sjedili su mirno na krevetu prekoputa sve dok nisam otvorio oči. Tata je, kao što je i obećao, donio „osmicu“ – stazu za autiće. 

Druga kutija je bila već raspakovana. Strikin poklon – lokomotiva u koju se stavi šest debelih baterija od 1,5 V i onda bez problema vuče dva ljubičasta teretna vagona.

Plitki, duboki i mali tanjiri, komplet stonog posuđa za djecu, sa crvenim bubamarama  – poklon od strine. Mama je držala tanjir sa zeljanicom na krilu i pitala se da li je dovoljno mekana za moje mlado tek operisano grlo. 

„Dajte mu sladoljed“, viknu Soko, i svi se slatko nasmijasmo. 

I dr Riđanović se osmijehnuo, rekao da sve ide svojim tokom, pomilovao me po glavi i dodao da već sutra mogu kući. Oduševljenje je preplavilo sivilo bolničke sobe.

Baš tog trenutka su ušli čika Petko i teta Rada. Petko se predstavio doktoru kao potpukovnik u penziji. Rada je rekla: „Bože, kao da je to sad bitno.“ Onda sam primijetio da tata i Soko nisu više u sobi. 

„Što ti je divan taj kostim“, rekla je strina teta Radi. 

„O hvala, Zoro, to je poklon od Dane, znaš nju, uvijek ima viška garderobe pa na kraju završi kod mene.“

Dana je inače teta Radina sestra i ona ima butik na Skenderiji.

„Ova me tvoja lokomotiva“, kaže striko, „podsjeća na ‘Ćiru’, što je nekad preko Komara išao u Bugojno. Imao je samo dva vagona, baš kao ova tvoja“, smije se i, poput otpravnika vozova, kucka hemijskom olovkom po kotačima i provjerava ispravnost.   

Poslije ću saznati da je tata posudio Sokolu novac jer je bio u dugovima. Prokockao je, kaže, i ono što nije imao pa je ostao dužan pećkim trgovcima.

„Vlado“, govorio je, „radi se o opasnim ljudima. Zato sam i pobjegao u vojsku. Sad je kraj, vrijeme za skidanje. Kunem se, vratiću vam svaki dinar. Samo me spasite.“ 

Mama je pocrvenjela od bijesa.

„Jesi li normalan, ko je vidio posuđivati novac kockarima. Možda je cijelu priču izmislio samo da te iskoristi. Naš’o tebe budalu.“ 

Znao je to stari, ali on mu je pripazio sina. Nije to mala stvar.  

U Kanadi mi često padnu na pamet Vojna bolnica, pukovnik Riđanović, strikina lokomotiva za zlatnim kotačima i tanjiri sa bubamarama. 

Od svih ljudi koji su bili tog dana u mojoj sobi, još smo živi samo mama i ja. Striko je umro na radnom mjestu, u bijeloj „ladi“, čekajući delegate Socijalističkog saveza da završe sjednicu. Strina za njim od samoće. Čika Petko je, kao što se i može očekivati od vojnika, bio zdrav do posljednjeg dana. Još niko ne vjeruje da je umro. Teta Rada takođe više nije imala valjan razlog da živi. Moj stari je sahranjen uz sporadičnu pucnjavu s Jevrejskog groblja. 

Možda je Soko živ. Često mi padne na pamet. Neka se javi ako pročita ovu priču, bez obzira na dug koji nije vratio. Halalio je to moj stari.

„Odoh ja izvesti cuku“, kaže Tanja, „pa ćemo onda piti kafu. Je l’ to OK?“

Godine 1911. sve novine u Monarhiji izvještavaju o Agadirskoj krizi. Nekoliko mjeseci zatim, u ožujku 1912, u marokanskom gradu Fesu kolonijalne sile potpisuju sporazum kojim Francuska kolonizira Maroko. Britanci, međutim, da bi stvorili distancu prema najvažnijemu svom suparniku, te zaštitili Gibraltar, inzistiraju da se Maroko podijeli i da se planinski kraj, dvadeset tisuća četvornih kilometara duž sredozemne obale, na upravu preda Španjolskoj. U vojnu ekspediciju tad stiže i mladi časnik Francisco Franco. Pristiže u rat koji će se duž teško pristupačkog planinskog masiva Rif voditi protiv nepomirljivih berberskih, kabilijskih plemena, protiv sunarodnika šukundjedova i šukunujaka Kyliana Mbappéa. Kabilijci priznavali su marokanskog sultana, ali ne i vlast kršćanskih uljeza. I neće se smiriti nikad. Franco je u tom nečasnom i prljavom ratu – a kakav bi drukčiji bio? – stjecao vojnički ugled i postao je najmlađi španjolski general, Španjolska je na kraju doživjela grdan poraz, a on je, kao i svi fašistički vojni vođe diljem Europe, generalski čin i karizmu stekao upravo na tom porazu.

Godine 1925. Berberi su uspostavili Rifsku republiku, oformili su državnu administraciju, potpisali neke međunarodne sporazume i stvorili potpuni raskol u odnosu na marokanske Arape, s kojima su dijelili vjeru, ali su se razlikovali po temeljnim kulturnim i civilizacijskim kodovima. Mržnja koja se odavno začela u to se vrijeme rastvorila u živu ranu koja ne zacjeljuje. Republika o kojoj se u Europi nikad nije govorilo, pa ne znamo ni da je postojala, uništena je u velikoj koaliciji francuskih i španjolskih vojski, te domaćih Arapa.

Tačno deset godina kasnije, 18. srpnja 1936, Franco izdaje Proglas o pobuni, te nakon formalno neuspjelog vojnog udara započinje građanski rat. Pobunjenici će najprije zaposjesti španjolske teritorije u Maroku, a falangističke trupe će za cijeloga rata imati snažnu podršku svoje marokanske, arapske komponente. Ta podrška bit će naročito važna za prve godine rata. Tako su u pobjedi katoličke teokracije i stvaranju fašističke države zaslugu imali – muslimani. Razlog jednostavan: vraćali su uslugu koju su kolonizatori njima činili boreći se protiv nepokornih Berbera, također muslimana.

A onda je u utorak, 6. prosinca, u osmini finala Svjetskog prvenstva, Španjolska zaigrala protiv Maroka. Uvjereni da na takav način izabiru put prema polufinalu i finalu, a možda i prema kruni svjetskih prvaka, igrači Luisa Enriquea, uz Francuze (opet) jedine europske ekipe koja je, kako se činilo, u stanju izaći na otvoreni megdan Argentini i Brazilu, odlučili su se sramotiti u utakmici s Japanom, namjerno izgubiti, izbjeći nezgodnu Hrvatsku, a nakon nje Brazil, te preko Maroka i Portugala odmorni stići u polufinale. Usput, na taj su način, sramoćenjem, eliminirali Njemačku, koja prethodno možda i nije djelovala ni moćno ni ozbiljno, ali prije samo osam godina Brazil je na Svjetskom prvenstvu pregazila 7:1.

Luis Enrique bio je siguran u ono što čini. I svi njegovi igrači bili su sigurni. Maroko je španjolska tiha čežnja, zemlja čiji se najbolji sinovi odavno već rađaju kojekuda, i nije je potrebno kolonizirati da bi je se doživjelo svojom. Tamo je, u Maroku, počinula jedna velika španjolska i francuska kultura, tamo su posljednje preživjele židovske i kršćanske zajednice na Magrebu. Zaigravši protiv Maroka Španjolska će, na neki način, zaigrati protiv svojih. Zaigrat će protiv onih kojima je nadmoćnija, čije trikove dobro poznaje, poznaje im fudbal, poznaje im duše. Premda odavno to više nije Francova Španjolska i premda se ne vole sjećati povijesti koju su pod Francom odživjeli, marokanski su Arapi, ipak, saveznici. Oni manji u savezu, podložni.

Marokanci su, međutim, na terenu u prvih četrdeset i pet minuta bili mnogo bolji nego za turnirskoga natjecanja. Potpuno je to razumljivo, ali velikima se često događa da ne očekuju, pa se iznenade. Male ekipe, igrači bez samopouzdanja stečenog velikim pobjedama, ili iluzijama statistike i tradicije, mnogo bolje igraju ako igraju na sve ili ništa. Ono što je u prvom poluvremenu igrao Sofiane Boufal, napadač Angersa, inače rođeni Francuz, s neuspješnom karijerom u Engleskoj, skoro već tridesetogodišnjak bez velikih transfera i ovakvih utakmica, bilo je šokantno. Pred njim su se nekim ozbiljnim igračima, među njima i ponekom od najboljih europskih nogometaša današnjice, malo podsjekle noge. I ne samo pred Boufalom. Otkako su postali Boufala svjesni, i te neočekivane i nepredviđene nove rifske pobune, u kojoj su, međutim, sada sudjelovali svi, a ne samo Kabilijci. Pritom, većina tih ljudi, Marokanaca, rodili su se u Europi. Razlika koja je nekad bila ogromna, najednom je iščezla. Kao da se osušilo Sredozemno more, pa smo mi i oni postali jedno.

Španjolci su tad zaigrali nešto što je u većini slučajeva efikasno: čvrsto će se držati shematizma igre, do kraja će poštovati filozofiju modernog fudbala, neće raditi ništa samoinicijativno i nepredviđeno, neće upadati u očaj, nego će nastaviti sa svojim nogometom punim dodavanja, stalno će imati loptu u nogama, prebacivat će je, kao u rukometu, s jedne da drugu stranu, s lijevoga na desno krilo, pa nazad, i čekat će trenutak da Marokanci pogriješe. A oni moraju pogriješiti ne samo zato što su slabiji, nego i iz jednog jednako važnog razloga: moraju pogriješiti zato što u svojim životima kao ekipa nemaju sjećanje na prigodu u kojoj nisu pogriješili. Ne postoji takav povijesni presedan, ne postoji veliki historijski događaj marokanskog nogometa, kojeg bi se makar neki od njih sjećali. Nogomet je, kao i čovjekova povijest, kao cjelokupna njegova kultura, a naročito književnost, uvelike zasnovan na tom jednom događaju i presedanu.

Ali u toj igri s mišlju da će slabiji protivnik na kraju, ipak, sam od sebe pogriješiti, te da će lopta završiti u njegovu golu, postoji sistemska greška što se takvo što baš uvijek i ne dogodi. U turnirskim i prvenstvenim utakmicama, utakmica u tom slučaju završava neriješenim rezultatom. U eliminacijskim utakmicama često će završiti porazom ekipe koja je u igru ušla s idejom da je bolja, pogotovu porazom starijih i većih iz nekoga davnog, na lošim osnovama postavljenog, savezništva. I premda je nogomet igra čiji rezultat nastaje u natjecanju dviju po nekom unutarnjem principu raspoređenih momčadi na travnatom igralištu, u kojoj, kao i u svakoj takvoj igri, pobjeđuje vještiji, sretniji, ponekad i bolji, činjenica da tu igru čini i publika, da su u nju uključene zastave, himne i države, i da u njoj sudjeluju kulturne tradicije, opterećenja naslijeđa, loše savjesti i društvenog nemira, nogomet učas pretvori u nešto što kroz zamišljanja ljudi, očekivanja igrača i njihovih trenera, nema više veze s vještinom u igri. Kao što će, nakon što utakmica prođe, pa još se završi neočekivanim rezultatom, publika poraženih imati stotine objašnjenja onoga što se dogodilo, od kojih nijedno neće imati previše veze sa stvarnim razlozima poraza. Nogomet je igra, kao što je to pokazala i utakmica između Španjolske i Maroka, kroz koju promatrač sasvim slobodno može angažirati vlastitu imaginaciju, raspustiti je sasvim, ne vodeći previše računa o tome gdje će ga ona odvesti, i kako će se vratiti otamo gdje ga je odvela. Tako je posve prirodno da su neki od najvećih gospodara imaginacije, primjerice Jorge Luis Borges, prezirali nogomet i nogometna zaluđeništva. Iz Borgesove perspektive sva ova rasuta i uludo pokrenuta mašta posljedica je neuroze koja graniči sa sumanutošću, temeljne neukosti ili naprosto gluposti. Toliko je toga, mislit će on, što je vrednije mašte od ove igre. I to mi na um padne, pa u mislima s Borgesom razgovaram, tumačim mu ovu igru, dok ističe i drugo poluvrijeme, Alvaro Morata zbunjeno se kreće niz protivničke dijelove terena, a Luisu Enriqueu, nekad velikom igraču, jednom od onih koji su jednako sigurno mogli igrati na svakom mjestu u momčadi, i jednom od onih, vječnih izdajnika, koji su za karijere igrali i za Real, i za Barcelonu, ispod kratkih rukava ljetne majice u tom katarskom prosincu izviruju tetovaže iz igračkih vremena, dok tumara s jedne na drugu stranu iscrtanoga trenerskog prostora. Lice Luisa Enriquea ekspresivno je i živo lice glumca u porodičnoj drami. Nogomet je za njega utjeha i sudbina. Prije nekoliko godina kći mu je umrla od raka kostiju, ne navršivši desetu godinu. Za razliku od drugih selektora i trenera, državnih nogometnih stratega, on ni na jednoj katarskoj utakmici nije u odijelu. Općenito, njega nema u odijelu. Prigovara sucima, bodri svoje igrače, bodri ih vlastitom nesrećom, ako ne vjeruju njemu, kome bi uopće i mogli povjerovati, ali zbog njega će, možda, lakše i podnijeti poraz: što je jedna izgubljena utakmica i jedno izgubljeno svjetsko prvenstvo prema onom što je izgubio Luis Enrique? Borgesu bi, vjerujem, zanimljive morale biti tetovaže i neizbrijano lice Luisa Enriquea. Vidio bi u njemu razbojnika, koji naseljava prostore tuđih zaborava…

Jedanaesterci na koje je Španjolska na kraju bila osuđena nisu imali nikakve sličnosti s jedanaestercima koji su se odvili u boju Hrvata i Japanaca. U ovoj utakmici vidjeli smo nogometaše Maroka koji nakon isteka sto i dvadesete minute više nisu imali čega da se plaše. I Španjolce kojima je tad moralo po sto puta na um pasti, kao i samom Luisu Enriqueu, da im se ovo protiv Hrvata, a onda protiv Brazilaca, nikad ne bi dogodilo. Dogodilo bi im se nešto drugo, možda i gore, ali ne bi ovo. Umjesto da zasluže vlastitu sudbinu, španjolski su nogometaši pred jedanaesterce s Marokom bili suočeni s posljedicama prevare koju su naumili izvesti. Ili, barem, s posljedicama kretanja linijom manjeg otpora. Linija manjeg otpora vodi u provaliju.

Protiv sebe imali su čovjeka rodom iz Montreala, Francuzi ga pišu Yassine Bounou. Nadimak Bono. Seniorsku karijeru započeo u klubu Wydad iz Casablance. Cijelu karijeru brani u Španjolskoj, trenutno u Sevilji. Bonou španjolski penaldžije nisu mogli zabiti gol. Njegovo ime, Jasin, jedna je kuranska sura. Po njoj nazvali su ga roditelji. Trideset i šesta sura Jasin ima 83 ajeta, ili stiha. Često se izgovara nad dušama umrlih. Šezdeset i peti ajet glasi u prijevodu ovako: “Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će Nam govoriti, a noge njihove će o onome što su radili svjedočiti.” Pogleda pognutih, kao da u svoje noge gledaju, što li su nesretnice učinile, španjolski su penaldžije i ostali španjolski igrači napuštali ledinu, u nadi da će ovo što prije biti zaboravljeno. Bono i njegovi budalasto su se radovali. Mudrost je uvijek u porazu.

*

Ester zimi ide gologlava, u proletnjem mantilu. Sad, usred avgusta, na njoj su duge haljine. Uvek u mednim nijansama jantara i nešpole.

Ester uvek ide istom ulicom. Ova, strma, što povezuje glavne žile Ružinog brda, prava je minijatura četvrti, jer tu su i vile sa raskošnim kapijama i predvorjima, a odmah uz njih stoje novije kuće, ona siva trospratna zdanja, linija ravnih i svedenih, sa balkonima od zamagljenog stakla. 

Ima ulica i svoje ime, ali Budimci kažu samo: Esterina. Ona ovuda prolazi svakog jutra, istim tempom. Kad dođe na vrh, stane, korakne brzo napred, pa se onom što gleda iz daljine čini da će pasti. Iskorači, pa blago raširi ruke kao što ptica razmahne pred let, onda se lako izvije i napravi brz okret. 

Jasno je onom što gleda: Ester hoda, plovi, u ritmu koji je njen, mimo senki i kretnji Ružinog brda, a onaj okret što pravi na vrhu ulice, to je plesački pivot, kao što plovidba ima zaveslaj. 

Sa Ružinog brda raskriljuje se grad. U visini se gube strani naglasci, stapaju se slike i zvuci. Nedeljom, miriše iz kuća trag paprike i cimeta, karanfilića, muskata. I ima puno ptica, pa onaj što ovde uplovi gleda u nebo kao u vatromet neznanog slavlja. 

Za ulicu znamo da je Esterina. O njoj, da prolazi u svome ritmu, u isto vreme dana, a kad stigne na vrh, korakne načas pa se čini kao da će pasti, no to je samo okret, zaveslaj. 

Ester ima lice sa pegama i jamice na obrazima. Ima spuštene desni, širok osmeh i oči koje menjaju boju. Nosi haljine prostrane kao krinolina, sa cvetnim šarama i spuštenim rukavima, pa prosijavaju ramena i ruke. Ali i kroj i šara, latice i grane, i tkanina sama, nije svila, već pre pliš ili tvid. Sve je mimo vremena i mode, mimo vrelog leta. 

Na Ružinom brdu kažu: – Naša je četvrt koren i izdanak Budima. Ime nosi po ružičnjaku, zasadio ga je derviš, eno – pokazuju – temelji tekije još stoje. 

Od tog se vidikovca sve ulice slivaju dole, ka reci, keju i mostovima. A Ester, ona tuda promiče kao kroz svoj vrt.

Videli smo danas: čovek farba stari moskvič izbledele boje kajsije, dodaje poslednji potez kistom. Ester prilazi, dodiruje prstom lepljivu površinu, prinosi prst i miriše, polako kao somelijer nijanse vina. 

Biće otisak, ali ćuti stari majstor sa Ružinog brda. Ona odlazi i već primiče granu koja raste kroz ogradu, miriše cvet znatiželjno, kao devojčica. Onda, bez reči, pravi onaj svoj okret, u taktu nečujne muzike, pa joj jedna noga kreće bočno kao da se odmiče blago od partnera.   

Tako, kad se gleda izdaleka: od lađe, ostane katarka, onda zastava i na kraju košara-osmatračnica, sitno gnezdo. Sad, iz daljine, nema više ni haljine ni cvetnog dezena, vidi se samo riđi pramen kose. 

*

Ima takvih noći na Ružinom brdu. Večeri budu mlake i jasne, pa se dugo gleda sa visine, preko vode. Put prati tok Dunava, mostovi i bulevari vode dalje ka glavnim trgovima, noću liče na plamenove letnjih kresova. Grad, kao vatra, opija i mami. A priče traju, pa se i gledajući u živicu, goneta daleko i nepoznato. 

Odavde, sa Ružinog brda, putuje misao u raznim pravcima. I svakog priča ka znanom ušću nosi. Barmen Matijaš, uvek o vinogradima i lejama, o lozi kojoj trebaju desetleća, o sortama što ih valja brati u zoru, druge u sumrak. Indijac Abišak, o tom kako nagnuće krošnje i kameni svod prave prirodan ram slici, te da je za portret važno svetlo, a najviše da taj, koga fotograf slika, gleda u ono što voli. 

Taksista Adam, uvek o svojoj kući, i zemlji na kojoj raste i drvo i čokot i voćka. Onda o legendama o mađarskom rodu, o uralskim konjanicima koji su došli iz stepe u ravnicu pitomu i blagorodnu. Najposle, gleda u daljinu, širi nozdrve, miriše zrak: – Biće bablje leto. 

Tako govore na Ružinom brdu: fotograf o slici i slikanju, barmen o vinu, pisac o priči što nastaje.  

Pričanja su ovde prožeta uspomenama i planovima o putovanju, mada su ponajviše od dana današnjeg, što je počeo i traje. Pomene se na Ružinom brdu rat koji je blizu, jesen i zima dolazeće, zauzimaju se strane i tabori, pominju sudbine nevoljnika. Ali razgovor brzo padne na grad i letnje nebo: 

– Šta bi ti, da te kao izaslanika, ambasadora svih nas, pošalju kod vanzemaljaca, šta bi poneo njima, kao dar sa ove, naše planete? Nešto važno i korisno, da predstavi ljudski rod… – pita barmen Matijaš. 

Napravio je večeras špricer i sebi, odoka, ne mareći za razmeru, gleda mu mreškave mehure kao da je zvezdma osuto nebo. On je barmen, zagledan u posao, a evo, noćas, pita, počinje kao horovođa, onda ćuti pa sam odgovara, i sebi i drugom što sluša: 

– Ja bih bez dvojbe poneo vino, čokot dobre loze od svake sorte, uz to i koju bocu sa plutanim čepom. U vinu je razgovor i sećanje, nema ti na ovome svetu ljudskije stvari. 

Fotograf na to, da ništa ljudskom rodu nije blisko kao slike; u njima je, više no u pisanoj reči, pa i vinu koje barmen hvali, i sećanje i svako čulo ljudsko. One se, slike, talože u sećanju više no dijalozi i reči – evo, za mnogo godina, zaboraviće se razgovori i sve večeras kazano. Ostaće u sećanju pogled na grad, svetla nit nalik na mlečni put, kao što se pamti ožiljak na ljudskom licu.

– Muzika i igra, ples, možda bi to valjalo poneti s ovog sveta – govorim i sâm na Ružinom brdu. 

Kamene stepenice se spuštaju do grada a uske ulice se još više sužavaju u visini. Jedna takva ulica nosi mističnu sliku žene. Jedan okret na vrhu, obeležava njenu sudbinu. Ester!

– Gle – Abišak pokazuje slike – oči joj menjaju boju. Uz to, teško joj je odrediti godine, nije ni stara ni mlada, mislim da, kako velimo u Indiji, plovi rekom srednjovečja.  

*

Na Ružinom brdu priče nastaju od onog što oko vidi. Mada najviše iz priča i legendi koje se spajaju sa životom. Budimci govore o tekiji i prošlosti, o ružičnjaku koji se obnavlja mirisom nežnih latica.  

Četvrt je sva od jave a opet puna snova. Ima u njoj onih što gaze tle čvrsto i postojano, zagledani u zanat i posao, ima i drugih što hodaju kao fakiri, blago se odižući od tla, gledaju poluotvorenih očiju kao da se uvek privikavaju na danje svetlo.  

Dopire do uha tako i priča o Ester: da je bila balerina pozorišne trupe, a sad uči druge plesu. Vidim je na vrhu ulice, u cvetnoj haljini, raširila ruke kao da sa nevidljivim partnerom pleše glatki, klizni ples. Kad progovori, kazuje više o koracima i pokretima koji prate ritam i takt. 

Govori i o kući. Ovoj, što ima visoke šipke a balkon joj liči na kapetanski most. Pominje radionicu svog dede, gde je pravljen nameštaj: – I to ne salonski, od teškog, punog drveta, već pleteni, od ratana. A ratan, znaš, to su osušene stabljike tropske palme.

Govori o foteljama sa rukonaslonima, o stočićima dobrim i za popodnevne čajanke i za nedeljni ručak, to je nameštaj lak, ratan je žilav i trajan. 

Gledano izbliza, zgrada izgleda manja, vide se samo dva, posleratna, nadozidana svoda, ali ima, uvučen neznatno pa se slabije vidi, još jedan, viši sprat, pa i potkrovlje. 

– Sve su to stanovi – kaže Ester – dodati na prve temelje kuće i na sprat koji je dobro baždaren rad majstora, postojan, čust. Pokazuje mi: kroz zavese se providi žuto svetlo lampe, neki veliki ram nalik na goblen, i kraljica peći. Tu, gde je sad njen stan, bila je dedina radionica. 

Deda je, kaže, planirao dogradnju, doveo bi najbolje majstore, iz Pečuja, Segeda, čak i Beča, i ne bi u kući bilo ni mermera ni porcelana, već sve od dobrog stakla i drveta: ormari i kredenci što prate konture kuće, skrivaju joj neravnine i uglove. 

Gradio bi deda u tim posleratnim godinama, i u njegovim koje još nisu bile prevelike za nemanje snova. A o tom zašto nije, Ester govori šturo, veli samo da su bila druga vremena, da je uzimano i davano, te da je i njen preostali stan dovoljan – dnevna je soba prostrana i ima mesta za plesne korake. Na kraju: – Sada su ovde drugi ljudi, neki drugi majstori. 

– Nego – dodaje – znaj da svako može da pleše, mada se mnogima čini nemogućim. Neko je krutih pokreta, nesavitljiv u struku i ramenima, drugi su gipki, vešti. – Ali svako je, kaže, na Ružinom brdu, pred svadbu ili kakvo drugo slavlje, učio kod nje korake za ples. I vals koji je sav geometrija i tango koji je rezak, odsečan, pa i latino plesove sa puno veselih figura.  

*

Praznično je veče i sve vri na Ružinom brdu i na trgu oko pijace Fenji, središtu četvrti. Gledaju Budimci omamljujuću obrednu vatru, koja sjakti iznad grada. 

Ester kaže da svako može da igra, jer ples je čoveku svojstven, samo treba razgibati hrskavicu i krute zglobove. Ona govori malo, a plesači, zna se, imaju puno toga za reći, samo što je ovde, na Ružinom brdu, reč nekad tiha. 

Na Ružinom brdu svi vele: – Ester, nauči me igri.

Ovo je igra u kojoj je svašta moguće. Pa čak i to da Grčka bude prvak Europe. Ali jedno sigurno nije moguće: obraniti dobro izveden penal! Gol je, kažu, širok sedam metara i trideset dva centimetra, visok je dva metra i četrdeset četiri centimetra. Krug označen krečom od gola udaljen je samo jedanaest metara. Golman se pri izvođenju penala smije kretati samo po crti, ne smije iskoračiti prije udarca, tako da se pred loptom i izvođačem prikaže veći nego što jest. I kakve god taj mladić imao reflekse, koliko god da je visok, dugonog i dugoruk, kako god se bacao u lijevu i u desnu stranu, on je uglavnom bez ikakve šanse pred protivničkim igračem koji je u stanju izvesti relativno jednostavnu stvar: uputiti ne pretjerano snažan udarac u gornji četverokut lijeve ili desne strane gola, u onaj prilično prostran prostor koji nijedan čovjek nije u stanju pokriti u vremenu koje protekne od trenutka ne pretjerano snažnog šuta do trenutka kada lopta nakon jedanaest metara leta pređe gol liniju. Svaki je nogometaš, pa čak i većina potpunih nogometnih amatera, u stanju pogoditi ta dva zamišljena četverokuta, ako im se, recimo, ostatak gola prekrije drvenim tarabama. A većina njih, uključujući i potpune amatere, tu je stvar u stanju ponoviti deset puta zaredom. U stanju su, dakle, ukoliko nema golmana na golu, nego pred sobom gledaju nepomične tarabe, koje pokrivaju sve ono što bi pokrio i golman, pogađati do mile volje. U stanju su, dakle, izvoditi savršene jedanaesterce.

Pa što se onda dogodilo s Takumijem Minaminom, kada se našao oči u oči s Dinamovim vratarom Dominikom Livakovićem, mladićem neobično pitomog pogleda, od Takumija samo sedam dana starijim, da uputi šut koji je ovaj s lakoćom obranio? I znači li to da Monacov rezervist, koji je, recimo, u Red Bul Salzburgu odigrao lijepih nekoliko sezona, nadavao se u životu golova, i sasvim sigurno nema dvije lijeve noge, nije u stanju proći jednostavni eksperiment s golom i tarabama? Naravno da ne znači. Kao što istovremeno ne znači da bi neki drugi golman obranio ono što je Minaminu obranio Livaković. I da odemo još malo dalje: ne samo što drugi vratari, vjerojatno ni većina njih na ovome Svjetskom prvenstvu, ne bi obranili ono što je obranio Livaković, nego Minamino njima ne bi ni uputio takav šut. Štoviše, vjerojatno bi svakome od trideset i dva golmana, uključujući i svoga reprezentativnog kolegu Gonda, uputio ponešto različit šut. Nekima bi, u istoj ovoj situaciji, lako zabio. A možda bi nekima loptu uputio visoko iznad gola.

Jedanaesterac se razlikuje od svega drugog u nogometu. Kada to ne bi bilo pretjerano, rekli bismo da se razlikuje i od svega drugog u životu. A penali koji se izvode zato što je nakon 120 minuta utakmica završila bez pobjednika opet će se razlikovati od svih drugih penala. Tu će promašivati oni koji se više plaše. I najvažnije će, naravno, biti kako će proći onaj prvi. Njemu je, pak, njegov samo sedam dana stariji vršnjak obranio šut. U usporenoj snimci vidjelo se da je Livaković krenuo na stranu na koju će Minamino uputiti udarac. Nije ga, kao što neki golmani govore, čekao do posljednjeg trenutka. Naprosto je znao. Udarac je bio slab, ali obrana je bila veličanstvena. Nakon toga Dominik Livaković je, po neumitnoj logici trenutka, obranio i šut Kaorua Mitome, povremenog prvotimca Brightona, kojeg kao da je nešto primoralo da ponovi isto što je učinio Minamino. A dogodilo se samo to da se Livaković pred njim ukazao kao neko strašno golmansko čudovište, koje je zaklonilo sedam metara i trideset dva centimetra između vratnica, i on se, nesretnik, pokajao što je uopće pristao na ovo.

Nekoliko trenutaka zatim Hrvatska je već vodila 2:0. Prvi jedanaesterac Vlašić je izveo sigurno i precizno. Drugi, nakon što je i Mitoma promašio, Brozović je pucao po sredini, ne pretjerano jako. Japanski vratar bi, da je ostao na svom mjestu, uhvatio živu loptu. Ali kako bi mogao ostati na svom mjestu ako mu je već bilo stalo da obrani udarac protivnika, da nekako spašava ono što je po njega i njegovu ekipu već bilo izgubljeno? Brozović je šutirao uvjeren da Gonda neće ostati na svome mjestu, da će negdje poći, da će mu se skloniti s gola. I da će golmana tu manje biti nego što je onih taraba s početka priče.

Potom su se odvile dvije zanimljive stvari. Za Japan jedanaesterac je trebao izvesti Takuma Asano, napadač koji je pravu europsku karijeru napravio u beogradskom Partizanu, a od lani nastupa za aktualnog bundesligaša VfL Bochum. U Kataru i u kronikama svjetskih prvenstava ostat će upamćen po golu kojim je Japan pobijedio Njemačku. Pucao je lako, prevario hrvatskog vratara, koji je otišao za nekom nevidljivom loptom, koja je letjela tamo gdje i ona Minaminova. 

Asano je, dakle, zabio, te je red došao na mog čovjeka Marka Livaju. Njega je izbornik Zlatko Dalić uveo u igru na kraju balade, kada su glavni njegovi igrači već pali s nogu i izašli iz igre, i on nije učinio ništa, kao što, prethodno, protiv Japanaca ništa nisu mogli učiniti ni Andrej Kramarić i Bruno Petković. Bila je to jedna od onih utakmica, u posljednjih desetak godina ih je mnogo, kroz koju je Hrvatsku proveo Ivan Perišić. Bez njega, Hajdukova tića, koji je za Hajduk odigrao, kao sedamnaestogodišnjak, samo jednu utakmicu, prijateljsku, protiv tadašnjega srpskog prvoligaša FK Smedereva. Zbilo se to, kažu kronike, 16. srpnja 2006. u Murskoj Soboti. Uprava je tad Perišićevim starateljima, budući da je on bio malodoban, nudila najviši ugovor koji su mogli platiti, ali stranci su nudili više, i tako je ovoga mladog igrača na jedno vrijeme nestalo s obzora. Da nije uspio nakon što ga je francuski FC Sochaux, u osnovi kao nedovoljno perspektivnog, preprodao za 250.000 eura Clubu Brugge, malo bi se tko danas sjećao njegova imena. A da stvar bude sasvim u skladu s tragikom neokolonijalnog fudbala, novac za koji su Francuzi Belgijancima tad prodali mladoga Hrvata bio je neznatno veći od novca koji je Hajduk nudio Perišićevoj familiji. I da dovršimo pripovijest o jedinoj utakmici ovoga igrača za njegov matični klub: FK Smederevo uskoro je ušlo u financijske i logističke probleme, jer je klub bio na lošem glasu kao politički projekt iz Miloševićevih vremena, sponzoriran od smederevske željezare, tog čuvenog socijalističkog mastodonta i gutača novca, pa je uskoro potonuo u drugu, pa u treću ligu, gdje im je zaprijetila propast. U ljeto 2014. spašavali su se fuzioniranjem s klubom živopisna naziva, FK Seljakom iz Mihajlovca.

I tako je slijed neobičnih povijesnih i nogometnih događanja, savršen udarac glavom Ivana Perišića, te Perišićeva igra u većem dijelu utakmice, a onda i sjajne dvije obrane Dominika Livakovića, doveo do situacije u kojoj Marko Livaja izlazi pred japanskog golmana, postavlja loptu na onaj okrečeni bijeli krug, i sprema se…

Ono što će se zatim dogoditi kratko će potrajati, svakako mnogo kraće nego što je potrebno da se dovrši ova priča, ali nama je važno da sve do kraja i vrlo podrobno ispripovijedamo, e da bismo se na kraju vratili priči o jedanaestercu kao izuzetku i od nogometa, i od života. Marko Livaja uzima kratki zalet, predomišlja se, ne poskoči, ne zaustavlja se u koraku, ne pušta golmana da prvi krene, ne čini sve ono što inače radi izvodeći jedanaesterce za Hajduk, nego nedovoljno jako udara po lopti, golman Gonda leti na pravu stranu, vjerojatno bi i obranio šut da Livajina lopta nije pogodila stativu…

Zašto je Marko Livaja promašio? I zašto je tako nekarakteristično izveo taj jedanaesterac, kao da ga nije pucao on, nego netko tko se preobukao u njegovu kožu? Na ovo pitanje nitko ne može odgovoriti. Vjerojatno ni sam Livaja. Na njega ne mogu odgovoriti ni svi treneri nogometnih vratara na ovome svijetu, kao ni svi sportski psiholozi. Livaji se, naime, sasvim sigurno nije stisnulo u želucu kao što se stisnulo Minaminu. Ovo za njega, pouzdano, nisu najveći sportski ni životni trenuci. Livaja je kao rezervist u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, pomalo i neželjeno bijelo janje među svim tim modrim vukovima i pridruženim im vatrenima bez straha, mane i klupskog podrijetla, savršeno slobodan da u svakom trenutku promašuje. A njegova sloboda u trenutku ovog je penala tim veća što Hrvatska već ima dva gola prednosti i što je već pobijedila ako se ne dogodi neko uostalom sasvim nezamislivo čudo.

Otkako se vratio u Hajduk, zapravo otkako se vinuo među legende tog kluba i najboljeg igrača hrvatske nogometne lige – što navijače onoga drugog, mnogo moćnijeg i boljeg kluba silno nervira – Marko Livaja šesnaest je puta zaredom pogodio iz penala. U manje važnim, važnim, ali i najvažnijim Hajdukovim utakmicama, kada je od njega ovisilo baš sve. I onda mu je jedne subote, 22. listopada ove godine, vratar posljednjeplasirane Gorice Ivan Banić, još jedan Hajdukov tić, obranio jedanaesterac, tako što se nije pomakao s gol crte, nego mu je mirno uhvatio živu loptu. Jest da je nakon toga Livaja ponovo zabio iz penala, pa još protiv Osijeka, čuvenijem Banićevom kolegi, reprezentativcu Ivici Ivušiću, ali najednom to više nije bilo to. Teško je preboljeti promašeni penal. I ne bi bilo krivo reći da ono protiv Japana nije bila stativa, nego je ono bio golman Gorice Ivan Banić. Sreća da je nakon toga Livaković obranio i trećem Japancu. Nema sumnje da bi obranio četvrtom i petom, da je kojim slučajem bilo potrebno.

Izvođač je pred jedanaestercem kao pred provalijom koja mu prijeti dok stoji na rubu nebodera. Pogađaju oni koji se ne plaše visine. Golmanu koji ne obrani jedanaesterac nitko nikad neće zamjeriti. Igraču koji ga promaši, jedanaesterac može promijeniti život. Teško je pogoditi ako ispred sebe imaš čovjeka, a ne tarabu. Golman je svemoćan, a vratnice su tako tijesne. Pogađaju samo oni koji se ne plaše visine. Sve dok prvi put ne promaše.

Pa prosto je, Danice, da ti Balkanski špijun pojasni:

Nijedan medij u Prijedoru, u Republici Srpskoj, nijedan medij u Bosni i Hercegovini, nijedan medij u Srbiji i jedan medij u Hrvatskoj (Booksa.hr) objavili su vijest da su Monika Herceg i Darko Cvijetić u finalu europske pjesničke nagrade “Europski Pjesnik Slobode” (poljski “Europejski Poeta Wolnosci”) koja se dodjeljuje 2024 u Gdańsku, u Poljskoj.

Jasno je, bez Monike, govoreći bar za mene, majstore, pa –

za srpske medije (u Republici Srpskoj i Republici Srbiji) ja sam tzv. hrvatski pjesnik. Za bosanskohercegovačke medije ja sam bh/pjesnik, koji piše hrvatskim jezikom (“a sad nešto i nismo dobri s Hrvatima”). Za hrvatske medije (u Hrvatskoj, a i u Hercegovini) ja sam bh/pjesnik/Srbin, koji, nekim neobjašnjivim ludilom, u Republici Srpskoj piše hrvatskim jezikom (!?) (koji za Srbe, recimo, uostalom, i ne postoji!)

Dovoljno je ukucati ime i nagradu u google tražilicu, da se jasno vidi, da su 2018. godine, kada sam bio (sumanutom nevjerojatnošću) također u finalu iste nagrade u Poljskoj, u Gdańsku, ali kao predstavnik bosanskohercegovačkog pjesništva, svi mediji to prenosili kao udarnu vijest!

Zašto sada nije?

“Pa vidiš da ta nagrada i nije neka, kad Cvijetić u finale ulazi svake četvrte godine”, kaže mi Lj.

“To je, zar ne?”

“Ali, žiri je isti”, branim se, “a pjesme su posve druge.

Isti je prevoditelj – Milosz Waligorski.

U žiriju je, zaboga, oba puta bila književna nobelovka Olga Tokarczuk!”

Utoliko gore, ničiji sine.

Kako se zove nagrada Poljske za pjesnike Europe?

Pa Pjesnik Slobode.

Nogomet, kao i teatar, traje u vječnoj sadašnjosti. Teatar postoji samo u času u kojem se zbiva, snimljena predstava nikad nije kazalište, nego je puka, gotovo administrativna informacija o kazališnoj predstavi. To je zato što teatar zavazda računa sa živom čeljadi u publici, i s odnosom koji ta čeljad uspostavlja sa živim glumcima na sceni. Bez toga ne može, i nikad neće biti izmišljen i izmaštan teatar koji bi trajao duže od trenutka u kojem se predstava zbiva. S nogometom je druga stvar, nogomet je igra čiji je smisao sadržan u konačnom rezultatu. Dramaturgija utakmice naknadno se razvija u gledateljevoj glavi, tako što se sklapa prema konačnom rezultatu. Ono što je do tog rezultata dovelo najčešće, ustvari kod svih doista dobrih i zanimljivih utakmica, moglo je igru odvesti u još nekoliko drugih, često i suprotnih pravaca. Nogometnu utakmicu kojoj unaprijed znamo rezultat ne gledamo kao utakmicu, nego kao puku, gotovo administrativnu informaciju o utakmici. U snimljenoj utakmici gledatelj vrlo često nije u stanju vidjeti ono najvažnije i najljepše u igri. Osim toga, obično se ni ne gledaju snimci cijelih utakmica, nego samo sažeci. U sažecima života i nogometa moći će stati sve što je doista bilo dramatično, ali iz tih sažetaka neće se saznati ni kako smo živjeli, ni kako smo igrali.

Upravo iz toga među odistinskom kazališnom i nogometnom publikom postoji takva strast za sjećanjima i uspomenama. Ono što će biti zaboravljeno, nadomjestit će legendarna pripovijest. Otud toliki glumački junaci, koje nismo imali priliku vidjeti na pozornici, otud veliki igrači iz mladosti naših djedova i očeva, koji bijahu bolji od svakoga ovog današnjeg nogometaša. Ali, istovremeno, otud, iz te vječne teatarske i nogometne sadašnjosti, nastaje potreba da svaka nova generacija u nekom novom vidi onoga najboljeg svih vremena.

Otkad pamtim nogometnu igru, ili otkad pamtim ono što su mi govorili bližnji koji su pamtili, najbolji nogometaš svih vremena bio je Ferenc Puskás, za generacije mojih djeda ili oca, Edson Arantes do Nascimento, zvani Pelé, za generaciju koja je uslijedila za njima, Johan Cruijff, za generaciju s kojom sam počeo gledati nogomet, Diego Armando Maradona, za naraštaj iz osamdesetih, te Lionel Messi, za nogometni trenutak koji je potrajao proteklih petnaestak godina. I svaki od tih najboljih svih vremena imao je u svom pokoljenju po jednog, ili čak po dvojicu antagonista, onih za koje bi se u raspravi ustvrdilo da su bolji od njega. Na kraju svi oni su, u određenom ritmu, karakterističnom za povijest, nogometnu, ali i kulturnu, polako od najboljeg svih vremena postajali junaci jučerašnjeg svijeta, kanonizirani klasici i velikani, koje će na površini naših sjećanja održavati samo još poneka anegdota. Ali pedesetak godina kasnije neće već biti nikoga tko bi rekao da je Ferenc Puskás najbolji nogometaš svih vremena. Premda je to, možda, bio! Ali to bi mogao znati samo onaj tko bi živio jako dugo, i kome bi sav život trajao u sadašnjosti. Taj bi, međutim, morao biti neki bog, jer ljudima nije dano da žive tako.

Večeras smo, u utakmici osmine finala Svjetskog prvenstva u Kataru, koja se odigrala između Francuske i Poljske, gledali mladića koji je, vjerujem, sljedeći najbolji svih vremena. U tome ga mogu omesti samo dvije stvari: neki neočekivan preokret u općoj i nogometnoj povijesti, ili neka nepredviđena nevolja u njegovu životu. Naravno, riječ nam je pri Kylianu Mbappéu. Gledamo ga već godinama, premda su mu tek dvadeset i četiri, ali tek bi se, možda, na ovom Svjetskom prvenstvu moglo vidjeti ono što smo dosad previđali, ili što nam je iz različitih razloga ostajalo zatajeno. Recimo, ranije nam se moglo dogoditi da u njemu, sasvim krivo, vodimo novog Neymara, koji preveliku energiju ulaže u to da se prikaže krhkim. Još jednog genija autoviktimizacije, kojeg će na kraju prezreti suci, a surovi će im protivnički braniči tada lomiti noge i trgati tetive. Također nam se ranije moglo dogoditi da u Kylianu Mbappéu vidimo novog Thierryja Henryja, koji je s trinaest već bio genij ove igre, ali će u njegovom nogometu sve do kraja karijere ostati nešto od naivnosti trinaestogodišnjaka.

Na sve prostranijim ekranima svojih televizora, i s već idealno pokretnim kamerama, u prve četiri utakmice ovoga prvenstva, koje sama Francuska možda i nije odigrala najbolje što je mogla, vidjeli smo razliku između Mbappéa i dvojice slučajno spomenutih. Ali i razliku između Mbappéa i Lionela Messija. Ovo je, možda, osobito važno, jer se na ovolikim ekranima i s ovakvim kamerama doista tokom utakmica moglo i vidjeti. Pogotovu jer se igra savršeno discipliniran strateški precizan i tjelesno zastrašujuće utreniran nogomet, često s granice cirkusa i neke teške atletske discipline. I onda kad gledate Argentinu, tu nekoć razigranu latinsku ekipu, što je svaku strategiju umjela pretvoriti u beskrajne improvizacije tanga, koja se također na zelenoj ledini arabijske pustinje kreće kao što se kreću magneti na pokaznoj školskoj ploči, koja 2022. igra kao što igraju i svi drugi, uz jednu važnu razliku. Argentina nastupa s vratarom, devet raspoređenih igrača u polju i s Lionelom Messijem. Igraju, dakle, u rasporedu s igračem manje. Ali s Messijem više. On se kreće mimo strategije, onako kako mu dođe, igra koliko hoće i koliko može, u vrlo promjenjivim raspoloženjima i ritmovima, mijenjajući tokom igre i svoje navike i običaje, onako kako mu se mijenja emocionalni naboj. Primjetan je, međutim, i kada ništa ne radi. I kada nema previše smisla u onome što radi. On je tu kao najveći svih vremena, a na devetorici je njegovih suigrača i na dragome Bogu da odrede koliko će im u igri biti od stvarne koristi. Možda će Argentina biti svjetski prvak, možda će Messi odigrati prvenstvo svoga života, ali u ovakvom rasporedu uloga, s igračem manje i Messijem više, mnogo toga ovisi o Otamendiju, Acuni, Tagliaficu, Di Mariji, Dybali, njihovoj agresivnosti i domišljatosti.

S druge strane, gledajte Kyliana Mbappéa već u utakmici četvrtine finala s Engleskom, promatrajte kamo se i kako kreće. On je u svakom trenutku unutar šeme i rasporeda, kreće se po onoj šemi sa školske ploče, samo agilnije i brže, u svakom trenutku atletski moćnije i artistički superiornije od ostalih cirkusanata. Dok je ovaj današnji Messi čudotvorac čim primi loptu, ali je uglavnom neprisutan i pasivan, već pomalo star, čim je lopta daleko od njega, Mbappé čini čuda i bez lopte. I pritom, što njegova televizijskog gledatelja zbunjuje i osvaja: ima tako ljubazan i dobrodušan izraz lica. Naprosto djeluje kao neko fino odgojeno đače, koje će sasvim sigurno uvijek ponijeti cekere susjedi iz potkrovlja, ako je zgrada bez lifta.

Utakmica s Poljskom u tom je smislu bila veoma zanimljiva, jer najednom to i nije bila ona Poljska iz prethodnih utakmica, kada je i lopta pucala od jada, kad bi se našla među nogama poljskih igrača, nego neka preporođena ekipa, spremna da dohaka Francuzima, pa bi im, možda, i dohakala da Francuzi nisu imali zeru sreće i Kyliana Mbappéa. No, dok sreće u nogometu katkad može imati svaka budala i poneki diletant, Kyliana Mbappéa ima samo Francuska. Najvećega, možda, ima samo Francuska. Prije njega, najveći su, još od Cruijffa, funkcionirali kao dirigenti u igri, Mbappé djeluje kao dio orkestra. Takav kakvoga je nemoguće zaustaviti.

Jednom davno, opet prije pola stoljeća, po našim se nogometnim birtijama, uglavnom u navijačkom očaju, govorilo kako Gerd Müller daje golove kakve bi svaki naš nižerazredni igrač mogao dati. Ama i onaj s betona našega školskog igrališta! I to je, upravo u najboljim danima Gerda Müllera bilo uglavnom tako. Bile su to neke nogometne frljoke, traljavo zahvaćene lopte koje bi završile u golu, ili bi, u najljepšim momentima njegove igre, Müllera lopta slučajno pogodila u leđa, i odbila se u protivničku mrežu. Davao je taj besmrtni centarfor, iz vremena u kojem su takvi centarfori još postojali, golove koje je svatko mogao dati, ali bi ih davao samo on. Bilo je to kao s Picassovim radovima: glavu bika je od sica i guvernale bicikla mogao načiniti svatko, ali je do kraja svijeta ne bi načinio nitko da nije bilo Picassa.

S dva gola koja je dao Poljacima Mbappé nas je mogao podsjetiti na Müllera, ali uz jednu važnu razliku. Njegovi šutevi izgledali su kao da ih je u tom trenutku i s tog mjesta mogao tako izvesti barem svaki napadač na ovome Svjetskom prvenstvu. Ali prava je istina ono što smo baš na ovom prvenstvu viđali kada bi se na, po prilici, tom mjestu oni i našli: letjele su lopte negdje gore u vrhove nebodernih katarskih tribina, u te boguhulne babilonske visine, ili negdje samo malo niže. Ako ste gledali većinu utakmica iz Katara, ako već niste pogledali sve (a doista ih je vrijedilo vidjeti sve), vidjeli ste i kako su iznimno rijetki golovi iz daljine i iz trka, a kamoli iz vanjskih zakutaka kaznenog prostora, gdje se malo tko od napadača uopće i uspio zateći s loptom. Zašto su ti veliki, sjajni igrači najednom tako neprecizni? Razlog je, zapravo, prost, i poznat svakome tko se plaho umorio od fizičkih napora prije nego što je pokušao udjenuti konac u iglu ili, recimo, okinuti snimku na fotografskoj kameri. Ne možeš to učiniti, ako ti je duša u nosu! U nogometu kakav se igra na ovome Svjetskom prvenstvu, u tom krajnje zgusnutom turnirskom rasporedu, igračima je veći dio utakmice duša u nosu. Zato su im šutevi neprecizni čak i kada im neprijateljska pješadija ne uklizava u šut. Svima, ili skoro svima, osim Mbappéu. U njemu je više snage. U lakoći tog njegovog osmijeha, te ljubaznosti.

Iz fine je porodice, čini mi se, rođenjem Parižanin. Otac Wilfried, rodom iz Kameruna, odakle bi i bio s tim čudnim njemačkim imenom. A mati, bivša rukometašica Feyza Lamari, iz ljute i nepokorene Kabilije, čuvene nepokorene planinske pokrajine na sjeveru Alžira, čiji se narod, stočari berberskog podrijetla, stoljećima nije dao nijednom osvajaču. Naravno da čovjek nije katalog gena i nasljednih osobina, ali zgodno je ponekad uzveličati tradiciju autoritetom individualnog talenta. Fudbal je igra svih autsajdera i bezdomnika svijeta, igra beznadnog kosmopolitizma, ali svejedno mi ne bi bilo mrsko da najbolji svih vremena opet bude Europljanin: Kylian Mbappé.

Artur Klinaŭ, Vodič po Gradu sunca 2006

Grad sunca iz naslova je Minsk. Artur Klinaŭ ispisuje svoj tekst 2006. nakon sloma prve bjeloruske revolucije. Virulentno je pitanje zašto nijedan od dva pokušaja svrgavanja diktatora s vlasti nije uspio. Na njega će nacionalno svjesni Ukrajinci, ponosni na svoje uspjehe, odgovoriti da Bjelorusi nisu smogli dovoljno hrabrosti. Diferencirano promatranje stvarnosti pružit će unekoliko modificiranu sliku. Stupanj razvitka diktature i sposobnosti njezine tajne službe da impregnira sve kapilare društva u Bjelorusiji su bili daleko prisutniji nego u Ukrajini. I povijest igra bitnu ulogu u konstelaciji koja generira razlike. Na ovome bih mjestu htio izbjeći generalizacije, osobito ako se tiču teme o kojoj je moje znanje nedostatno. Povijest Bjelorusije, kao i povijest njezine kulture i književnosti, još uvijek su slijepa točka studija slavistike na Zapadu, a razlog se tomu zasigurno nalazi i u nedovoljnoj zastupljenosti bjeloruskih znanstvenica i znanstvenika na sveučilištima i s tim povezanom umanjenom sposobnošću lobiranja. Bilo kako bilo, dok se Ukrajina polako ali sigurno uvlači u našu svijest, Bjelorusija se nalazi u (neopravdanoj) fazi čekanja. Kako nas, dok čekamo, može prosvijetliti Artur Klinaŭ? 

Vodič po Gradu sunca je hibridni tekst. Mora ga se čitati na više razina i sa stalnom sviješću o tome da je moment njegova nastanka povezan s traumom čiji je nositelj cjelokupno bjelorusko društvo. U takvome kontekstu Klinaŭ bez osobitog obaziranja na recepcijsku sposobnost čitateljstva miješa povijest s arhitekturom, osobne uspomene s uspomenama grada, kulturno-historijske pasaže sa zajedljivim komentarima vezanim uz suvremenu političku situaciju, bogato poznavanje europske kulture s intimnim sjećanjima na vlastito djetinjstvo… U ovakvome melanžu tek vješta ruka pripovjedača, poput dirigentske palice, sprječava da njime zavlada kakofonija. Ona to čini tako što se niti pletu oko određenih signala koje se provlače kroz cijeli tekst. Ti signali mogu imati različita izvorišta. Da počnem od jednoga. U samome se naslovu krije asocijacija, koja se razotkriva i u paratekstualnim elementima (epigrafi), na Grad sunca, paradigmatičnu renesansnu knjigu u kojoj Tommaso Campanella razvija sliku idealnoga utopijskog grada i s njom povezanim političkim i društvenim strukturama. Utopija je žanr iznimno proširen u renesansi gdje je usmjeren prije svega na konstruiranje idealne države, osobito s obzirom na odvajanje politike od religije. Kada se Klinaŭ posvećuje upravo njemu, čini to iz dvostrukog razloga: kako bi ukazao na nužnost utopijskoga mišljenja u suvremenoj Bjelorusiji, jedino sposobnog da pruži bar djelomice svijetlu (sunčanu) sliku jednoga društva potonolug u beznađe i rezignaciju; s druge, pak, strane on se koristi utopijom u cilju ironiziranja ideoloških zastranjenja kolhoznika koji svojim podanicima podastire idealnu sliku života u svojemu carstvu. Ta se slika proširuje i na cijelu povijest Sovjetskoga Saveza i u njemu uvriježene propagandne laži o savršenim uvjetima u kojima funkcionira država koja se nalazi na putu prema ostvarenju besklasnoga društva. U Vodiču po Gradu sunca vođe, kako povijesne tako i suvremene, nazivaju se „metafizičarima“ čime im se oduzima ukotvljenost u navodnoj dijalektici, prema kojoj se vode, ali ih se ironično povezuje s jednim od centralnih, makar ne i najpoznatijih, Campanellinih dijela, trotomnom Metafizikom.

Drugi segment hibridnoga teksta tvore autorove meditacije o prošlosti Bjelorusije, obogaćene uvidima koji su zapadnom čitateljstvu, uglavnom zbog ranije često spominjane intelektualne lijenosti, prikriveni. Pozicija države unutar litvansko-poljske unije, uloga njezinih najvažnijih gradova u ekonomskim strukturama plemenitaške republike, razvijenost autohtonoga plemstva i njihova spremnost da svoje bogatstvo ulože u razvitak kulture, religiozna tolerancija i raznovrsnost… Sve su to elementi koji su tvorili povijesnu potku Bjelorusije. (Klinaŭ će ukazati na to da je povijesni Minsk dobrim dijelom, arhitektonski i urbanistički, bio preslika Vilniusa; jedan grad danas možemo raspoznati u tome svjetlu, iz drugoga su tragovi povijesti u potpunosti izbrisani.) Tragični moment prijeloma nastupa snaženjem moskovitskoga carstva i njegovim presezanjem za tuđim teritorijama što dovodi do eradikacije autonomne kulture, razaranja pluralističkog religijskoga sustava (uništenje katoličkih crkava i malobrojnih ali ipak prisutnih džamija) i njegova smjena monolitnim (i monopolističkim) pravoslavljem. Neposredna posljedica dugotrajnih i mnogobrojnih ratova je i pljačka kulturnih dobara s plemićkih posjeda kojima se danas može diviti isključivo u ruskim muzejima.

Treći se segment organizira oko suvremenoga Minska, autor nas doista, poput turističkoga vodiča, upoznaje s urbanizmom grada, objašnjava povijest nastanka staljinističke arhitekture koja dominira njegovom slikom, sve bogato ilustrira fotografijama i ručno iscrtanim mapama, da bi pružio cjelokupni, kondenzirani pregled onoga što sačinjavaju momenti javnoga, ali i privatno-intimnoga. Tu se miješaju njegove osobne uspomene na prebivanje i sazrijevanje u jednoj vibrirajućoj cjelini koja je sačuvala svoj duh unatoč svim povijesnim strahotama koje su je u dugome vremenskom periodu postojanje prijetile temeljito i bespovratno uništiti. U tome je smislu Vodič po gradu sunca i knjiga otpora.

Taj otpor se pokazuje tvorbenim elementom četvrtog segmenta knjige, otpora, naime, posljednjem barbaru koji je nakanio uništiti posljednje reziduume duha koji su preživjeli u razorenoj metafori. Najtragičnija, za Klinaŭa, jest činjenica da su njegovi izgledi na uspjeh veliki. Stoga je ovo njegovo djelo, za razliku od Šljema o kojemu sam izvještavao ranije, prožeto duhom melankolije koja je zasjela na mjesto otrovnog i efikasnog humora romana. Ne želim reći da je Grad sunca beznadna knjiga. Ali vedrina koja s vremena na vrijeme prosijava kroz nju vedrina je refleksivne nostalgije, zamišljenog tugovanja za nestalim kojega je nemogućno restaurirati. Nad njim se može samo sjetno razmišljati i pustiti uspomenama i mašti da obavljaju svoj dio lijepoga i uzaludnog posla: vraćanja u svijest onoga čega nema i čega neće biti. U izvjesnu ruku to stanje je tipično za cijelu Srednju Europu. Vodič kroz Grad sunca Bjelorusiju virtualno vraća u njezino pripadno stanje, vraća je tamo gdje joj je po prirodi stvari mjesto. Hoće li mu se ikada doista i vratiti, pitanje je na koje odgovori imaju samo brahijalni nasilnici. I otpor koji im se pruža.   

A onda je, u posljednjim sekundama onoga vremena koje je sudac pridodao jednom i pol satu koliko se nogomet odvajkada igra, Garang Mawien Koul, osamnaestogodišnji napadač Australije, izašao sam pred gol. Drama se odigrala u djeliću sekunde, možda i u cijeloj sekundi, kada se u taj čas zbilo jedno porodično vrijeme o kojemu mi ništa ne znamo, jedan mladi život o kojemu su nam poznati samo neki osnovni podaci, a onda i ukupna povijest sadašnjosti, u kojoj i sami živimo, nastojeći da izbjegavamo nevolje. Rođen u Egiptu, kao dijete izbjeglica iz Južnog Sudana, crn kao najcrnja noć, kršćanin kompliciranog podrijetla, koje mi Europljani nemamo namjeru razumijevati, iz močvarne zemlje prebogate siromaštvom i očajem, Garang Mawien Koul odrastao je u Australiji i našao se u nedjelju 3. prosinca 2022. pred golom Emiliana Martineza, zvanog Dibu, inače vratara Aston Ville. I nije se uplašio taj mladić, znalački je udario po lopti, koja je mogla završiti u golu, i završila bi u nizu drugih prilika, ali ne i u ovoj. Emiliano Martinez obrano je lijevom rukom, jer je bio dobro postavljen i u tu je obranu uložio godine fizičkog učenja i ponešto od talenta. Ali uvijek u toj igri postoji i ozbiljan udio slučajnosti, kao što postoji i udio inspiracije. Kada se tako, sami jedan pred drugim, u posljednjim sekundama neke utakmice, zateknu napadač i vratar, a između njih je lopta, o mnogo čemu odlučit će vjera. I u toj vjeri, katkad, ponešto od životnog očaja. Mnogi su nesvrstani gledatelji, ni Argentinci, ni Australci, podijelivši pred ekranima svojih televizora tu sekundu, ili taj djelić sekunde s Garangom Mawienom Koulom i Damiánom Emilianom Martínezom Romerom, zvanim Dibu, refleksno stisnuli šake u pesnice i poželjeli taj gol. Zato što bi Australija izjednačila, zbili bi se produžeci, slutilo bi se još jedno autsajdersko čudo, ili bi utakmica barem duže potrajala.

Nisam poželio taj Koulov gol, premda ne mislim da bi se njime išta važno promijenilo. Argentina bi svejedno pobijedila, ali s više muke. I vjerojatno bi pobijedila bez stvarne drame. U eliminacijskim utakmicama čuda se događaju rijetko, i obično imaju objašnjenje u dramaturgiji igre i u pretpovijesti utakmice. Argentina, pratim je već dugo, ovakve utakmice ne gubi. Između ostaloga i zato što je ona, unatoč svojoj nogometnoj veličini, kao i činjenici da dvojica njezinih igrača pretendiraju na ulogu najboljega u ovoj igri svih vremena (Iako je Messi ostvareniji od Maradone, Maradona je u povijesti igre značajniji od Messija…), domovina ljudi sudbina koje su bliže ljudima iz Južnog Sudana, Poljske i Sirije, te iz sveukupnoga bosanskog i balkanskog autsajderluka, nego ljudima iz Brazila, Italije, Njemačke, Francuske, Španjolske, u čijim je projektiranim, premda ne nužno i stvarnim intimnim i obiteljskim povijestima, upisana uloga vječnih favorita.

O tome imam najosobniju moguću priču, koju sam obećao ispripovijedati, premda mi je pomalo i žao što to već sada, u osmini finala činim. A žao mi je i što tu priču, načetu već u knjizi “Rod”, ne čuvam nedirnutu za kakav roman. Krenimo najprije od sličice koja ništa ne govori, ali iz koje se ponešto naslućuje: kada prije svakog Svjetskog prvenstva, a Argentine će biti na svakom u posljednjih pola stoljeća, skupljam Panini sličice, ja gledam hoće li među Argentincima biti netko plavokos i plavook. Ne činim to jer tako hoću, nego to činim jer tako moram. Priča me u to tjera.

A priča je u životu pošla ovako: pradjed Marko Jergović, poštar rodom iz Ličkog Lešća, alkoholičar, kockar i dobitnik najvećega lutrijskog dobitka u Kraljevini SHS, koji je zatim prokockao sve što mu je lutrija donijela, i žena njegova, bogobojazna bosanska katolkinja, rađali su šest kćeri prije nego što im se, već prestarjelima, rodio jedini sin. Jedna se udala za Srbina, solunskog borca, visokog poštanskog činovnika i gospodina čovjeka, često nemoćnog da se snađe u svoj toj bezmjernoj nesreći svijeta u kojem se zatekao. Druga, iz razloga koji su se te nesreće ticali, odlazi u časne sestre i, kao u nekoj poučnoj katoličkoj propovijedi, spašava duše: najprije sebi, a onda i svojim bližnjima, onima među njima koji su pristajali biti spašeni. Ali ona to doista čini, bez pretjerivanja i bez ironije. Preostale četiri sestre, među njima i moja baba, mati moga oca, Štefanija, odale su se sumračnome manjinskom sarajevskom katolištvu, koje je podrazumijevalo i jed, i gnjev, i mržnju prema drugima, ali prije svega drugog nekakvu čudovišnu strogost prema bližnjima. Nijedna patnja ni ljudska nesreća nisu za njih bile besmislene i besciljne. Sve su namirivale njihovu ideju o Isusu Kristu i o onome što Božji sin od njih traži i sve su te patnje i nesreće bile samo gorivo vjere i ideologije koja se iz te vjere rađala. I onda su savršeno logično i prirodno, kao što prirodno je da u Dalmaciji bajam u siječnju cvjeta, a u listopadu rujem planu sva bosanska listopadna brda, poglavnika Antu Pavelića dočekale kao Spasitelja. Tako ga je dočekao i nadbiskup vrhbosanski Ivan Evanđelista Šarić, a drukčije nisu, na žalost, postupali ni sarajevski fratri. Što je koja od sestara Jergovićki radila za NDH u Sarajevu, to je meni, krvi njihovoj, samo dijelom poznato. Ali ne bih danas o tome. Bile su upravo onakve kakve žene znaju biti kad zemljom zavlada zli vladar i kad muški pomahnitaju u čežnji da se žrtvuju za domovinu i za vladara. Samo ona jedna sestra, udana za Srbina, bila je spašena, premda je sama na svaki način bila žrtva sestrinskoga zla. A ona koja je postala časna sestra jedina je uz nju, makar i naknadno, uspjela shvatiti što se dogodilo.

Nakon 1945. dvije sestre Jergovićke, uključujući moju babu Štefaniju, završile su pred narodnim sudom. Završila je i treća, ali nije bila osuđena. A dvije sestre, one koje su možda i najaktivnije sudjelovale u ustaškom preporodu, uspjele su pobjeći iz grada, iz zemlje i iz Europe, sve do Argentine. Od njih šest, samo je Štefanija u životu rodila. Ali nije stekla muža, nego doživotno odanog sina, koji je ponio njezino prezime. Tako se i ja, po toj strašnoj ženskoj očevoj liniji, prezivam Jergović. A zapravo bih se trebao prezivati nekako drukčije. Ali nije moj otac Dobroslav bio jedino njihovo dijete. Postojala su još dva, usvojena. Naime, u NDH je, nakon 1942, prema savršenom uzoru Trećega Reicha, nastupila vrlo intenzivna ideološka moda, koju je kasnije, iz razumljivih razloga, prekrio zaborav: adoptirala su se naša siročad! Mlade su i svjesne Hrvatice postajale matere djevojčicama i dječacima čije su roditelje za svojih zločinačkih pohoda poklali i poubijali četnici ili partizani. Baba Štefanija usvojila je djevojčicu, pošto je već imala sina, mog oca. A jedna od dvije sestre koje će završiti u Buenos Airesu usvojila je dječaka. Tog dječaka su, naravno, povele sa sobom.

Sedamdesetih nastupila je vrlo snažna liberalizacija odnosa prema većem dijelu emigranata iz 1945. Ako se niste isticali u neprijateljskim antijugoslavenskim organizacijama, te ako za vama nije bila raspisana potjernica, mogli ste se vratiti u zemlju, ili posjetiti rodbinu. Tako se sredinom sedamdesetih u Sarajevu pojavila teta Zlata. Upoznavanje i susret s njom, odlazak jedne nedjelje u očevu vikendicu na Trebević, ručak u jednom gradskom restoranu, osluškivanje jednoga čudnog jezika, primjećivanje onoga što se prešućivalo, i mnogo toga što je već izblijedjelo iz mog sjećanja, a nema više nikoga tko bi me na to podsjetio, nisam šire opisivao u “Rodu”, niti u drugim knjigama, ali to bi, možda, moglo biti tema nekoga većim dijelom fikcionalnog romana, koji bi, ipak, govorio o te dvije čudne stare žene, od kojih je samo jedna došla u posjet Sarajevu. Za obje, tvrdila je teta Zlata, nisu mogle sakupiti dovoljno novca. Možda i nisu. Strašan je bio njihov život. Strašan je bio Bog u kojeg su vjerovale.

Teta Zlata Jergović nadživjet će svoju sestru, i poživjeti skoro do opsade Sarajeva. Doživjela je moju ranu književnu slavu, prve knjige pjesama, i oko toga ne samo da je bila ponosna, nego i nekako pretjerano euforična. Tko zna što bi rekla da je mogla čitati ono što je od mene uslijedilo. Dopisivali smo se, s moje strane krajnje sporadično i nedovoljno ozbiljno, sve do njezina kraja. Bio sam mlad i blesav, nisam znao što imam pred sobom, teta Zlata je, kao i sve one, tada još bila samo izvor moga nedefiniranog jada i srama. Tko bi rekao da ću o tome jednom ovako govoriti.

Naravno da nisam sačuvao ni sva ta pisma tete Zlate, pisana ceremonijalnim stilom, kao da iz kakvoga župnog ureda, savršenim krasopisom po ravnim, tehničkom olovkom iscrtanim tankim crtama na bijelom papiru za pisma. Ali jedno pismo imam, eno ga u onim neraspakiranim koferima u Puli, u kojem mi pred početak Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. teta Zlata piše da joj je žao što ne mogu biti s njima u Buenos Airesu, jer ovo jedinstvena je prilika u životu. Samo sad je Svjetsko prvenstvo u Argentini, pisala je, a sljedeće bit će za stotinu godina. Tada neće biti ni tebe ni nas, zaključila je, gotovo uživajući u toj slutnji našega zajedničkog nestanka. Naježim se kad god to pročitam.

Njih dvije se nikada nisu udavale. Općenito, samo jedna među sestrama Jergovićkama bila je sretno udana. Za Srbina. Nastanile su se s onim dječakom u Buenos Airesu, a on se, čim je malo poodrastao, ubio. Usvojeni dječak, katoličko ratno siroče, digao je ruku na sebe i završio direktno u paklu. Bit će da je tako. Ali zašto? Kakve su mu njih dvije bile matere? Što su mu govorile? Ništa od toga ne znam. Osim da je teta Zlata u svakoj argentinskog generaciji imala jednog omiljenog igrača, onog koji je bio plavokos i plavook. Podsjeća me na nekog koga sam izgubila, napisala je u jednom pismu. Nisam pitao na koga, jer sam slutio. I nisam htio o svemu tome ništa znati.

I onda se, pred kraj života tete Zlate Jergović, jedne od tih nesretnih žena čiju mračnu krv nosim, pojavio Gabriel Omar Batistuta. Ne znam je li ga gledala, tad se već gasilo naše dopisivanje, a mene je čekao moj rat, da u tom ratu ponovim ili izbjegnem njihovu sudbinu.

Argentina je za mene posebna reprezentacija. Sav mrak i sva patnja je u Argentini. Tamo gdje smo bili ne postoji više ništa. Tamo smo svi već mrtvi, zadovoljno bi zaključila teta Zlata.