Imao sam jednu sliku
Sa prvog rođendana
Na njoj se moj ujak smeje
A ja gledam
Negde u visinu
Iza nas
Memljivi zid
Verujući u smisao
Patnje radničke klase
Moji su roditelji
Živeli vazda siromašno. 

Jednom je moj ujak
Poželeo da ima bicikl
Pa te godine
Moja mama
Nije otišla na ekskurziju
Kaput joj je za zimu
Sašila njena mama
Šnajderka.

Kada je moja mama umrla
Tatu je preuzelo crno
Nosio joj je
Šezdeset i dva
Crvena karanfila na grob
Stalno je plakao
Pitao gde su računi
Koje treba da plati
Šta da jede sutra
I kako se pere veš.

Jednog me jutra
Pozvao brat od strica
Od tatinog brata sin
I rekao mi da se moj otac ubio.

Ja sam rekao
OK
Dobro
Hvala što si mi javio.

Onda sam pozvao brata od ujaka
Rekao mu da pogleda
Negde među čaršavima
Mama je čuvala
Kutiju sa nakitom od zlata
I sa zlatnim zubnim navlakama
Od prababe Ljube.

Brat mi je rekao
Da ništa ne brinem
Da su zlato
I slike
I gramofonske ploče
I sve ostalo
Što iole vredi
Već kod njega.

Isti brat mi je rekao
Da je tata prodao kuću
Sve pare je dao mom ujaku
Ja sam pitao
Da li mu je dao
Crveni plišani album
Sa slikama kad sam bio mali
I jednu plavu činiju
Od stakla sa pozlatom.

Rekao mi je da jeste.

Onda sam ja pitao
Pa čekaj
To znači da ste znali
Da će tata da se ubije
Brat od ujaka je ćutao
I pitao me
Kako me nije sramota
Ja sam ga pitao
Da li hoće da mi pošalje
Slike i još neke stvari
Jer sad ništa drugo
Od roditelja nemam
On mi je rekao
Da me bude stid
Što išta tražim
Sad
Kad sam svoje roditelje
Svesno u grob oterao. 

Onda se javio
Brat od strica
I pitao me
Koliki je
Njegov deo nasledstva
Ja tu više
Ništa nisam znao
Ponajmanje
Da sam jedino dete
Mojih roditelja. 

Jednom sam seckao
Svežu pileću džigericu
I pošle su mi suze
Onako
Same od sebe
Mislio sam
Da tu mrtvu džigericu
Nož jednako boli
Kao što mene bole
Reči moje braće
Od strica
I od ujaka.

Onda mi na pamet padne
Kako je sve to
Nedopustivo patetično
Da nije vredno
Svih onih lepih knjiga
Slika i filmova
Koje sam video
U svetskim muzejima
I Jugoslovenskoj Kinoteci.

Mina iz minobacača, starinska, od 60mm, nalik na izvrnutu vazu za ljubičice, koju je očajna nevjesta u vjenčanici zavitlala u prozor, cvjetići su se rasuli ranjeni razbijenim staklom, a mina je nastavila let i pala pod noge mladoj ženi, trideset i petu je navršila, nasred dječjeg igrališta, dok se vraćala iz ambulante, tamo je završila smjenu među medicinskim sestrama.

Mina od 60mm, starinska, mala, eksplodirala je među njezinim nogama, usred njezina koraka, i ubila dvoje djece, djevojčicu i dječaka, koji su za mirnog dana igrali badminton. Pali su, jedno pa drugo, i mlada je žena, medicinska sestra, vidjela njihovu smrt. Legli su oboje, ne pomaknuvši se, djevojčica na leđa, s rukom preko prsa, kao da ih gola skriva, dječak na trbuh, kao da spava. Čula je samo zujanje u ušima, kao Bachove fuge, čije se fraze pretvaraju u zuj koji izvire iz drugoga zuja. I čekala je da se tako i sama sruši, dok su joj se pred očima rojile crne mrlje, kao da je u sunce gledala, od bljeska malene mine. Ali nije se rušila, osluškivala je bol, ali ništa je nije boljelo, dok je tako stajala u sleđenom raskoraku, a da joj tijelo nije razderao nijedan od tisuću gelera.

Sreća, pomišlja netko, sreća, pomišlja onaj kojem će ova priča biti ispričana. Ali se dogodilo, ipak, nešto. Nepogođenoj, cijeloj i živoj medicinskoj sestri vrijeme je od eksplozije, od udara zraka, od udara duha, koji pokreće duše i onda duše čine vrijeme da postoji i teče, unatrag poteklo. U strahu, u rasulu, u napasti duše da prhne poput nevidljive ptice na nevidljivom užetu za rublje, vrijeme je poteklo brže nego što je do tada teklo.

I sutra već, kada je došla u ambulantu, pitali su se tko li je ovo djevojče, raspamećeno, u poderanim haljinama, ničije, kao da ga je neka velika nevolja nanijela. Htjela im je reći pa to sam ja, sestra iz prve smjena, ali odmah je odustala. Kako nešto reći onima koji te nisu prepoznali. I ne samo što te nisu prepoznali, nego si se s njima razišla u vremenu.

Do sljedećeg dana bila je već malena curica, tri bi joj godine jedva mogle biti, samo su je nokti odavali. Izgriženi do očaja, nokti nekad odrasle žene.

Deset mrkih dječaka u Lakati, u Siriji, siti i počešljani pođoše u krevet, baciše na njih bombu sa difozgenom, Mehmed se uguši, ostade ih devet.

Devet mrkih dječaka u Daari, na putu do škole, u potrazi za odgovorom – što sam i tko sam, šaraše opasne parole sprejom po zidu, Bašira strpaše u zatvor, ostade ih osam.

Osam mrkih dječaka u Damasku, u Siriji, bezbrižno igraju nogomet, dok ih zabrinuto u svojoj toploj sobi na ekranu gledam, Ali pade u rupu, ostade ih sedam.

Sedam mrkih dječaka u Raki, u Siriji, bez oca i majke, dobiše o putu za Njemačku radosnu vijest, Abdulahu odrubiše glavu, ostade ih šest.

Šest mrkih dječaka u Izmiru, u Turskoj, pokopaše sav svoj donedavni svijet, Rameza grize savjest što izgubi djeda, ode da ga traži, vrati se nazad, ostade ih pet.

Pet mrkih dječaka na Kosu, u Grčkoj, na palubi broda jede buđav sir. S tespihom oko vrata, u ledenom moru udavi se Aylan, ostade ih četiri.

Četiri mrka dječaka traže u Beogradu, u Srbiji, na ćirilici mir, Samir izdahnu od čežnje za kućom, ostade ih tri.

Tri mrka dječaka u Idomeniju, u Grčkoj, na vratima Evrope, zaustavio gas, duša im drhti sva, moraju ići dalje, Yahiya umrije gladan, ostade ih dva. 

Dva mrka dječaka viču u Šentilju, u Sloveniji: Iako sam protjeran, domovinu trebam! Omar se izgubi, tražeći mobitel u noći. Na kraju teškog puta ostade jedan.

Jedan mrki dječak u Traiskirchenu, u Austriji, od čekanja na azil izgubi svoj zadani cilj. Slomljen pade u sigurne sobe kut, vratio bi se kući, ali ne zna put.

U malim gradovima, kao što je ovaj moj, Kladuša, nema pozorišta. Uspješno ga zamjenjuju second hand trgovine i pijace, pijačnim danima. 

U mom komšiluku trgovinu rabljenom odjećom zovu ekskluzivnim butikom. Vrijeme nas je naučilo da svoje siromaštvo nosimo veličanstveno. Nema u tome gorčine, samo veselog sprdanja. Tu se bliži i dalji komšiluk okuplja. Kilo robe, deset maraka, svakoga priziva. A najviše i najglasnije one željne razgovora. Trgovkinje su mlade, još uvijek nenavikle komšiluku u oči ne gledati. Bacaju udice riječima, a one se za njih hvataju. Penzioneri su vješti ribari. Možda je i obratno. Jer ponekad mi se i ovako pričinja. Pogledom koji ih fiksira, one mlade ribarice, izvlače njihove usamljene ribice. Svijet jedan podzemni i duboki, pred njima se izlije. One ne uzmiču. Po cijeli dan plivaju sa usamljenim ljudima. Po policama slažu iz zavežljaja staru odjeću. Dotrajalu. Kada dođe nova pošiljka, zatvore se, i po cijeli dan sortiraju, i zovu to „izložbom nove robe“. Roba je iz Njemačke, prvoklasna, roba otpisana, roba rabljena, otkupljena jeftino u derutnim magazinima. Po vrsti robe, sviknuto i precizno slažu osmrtnice. „Neka je tetka umrla, sve je puno posteljine i heklanoga“. 

Andrej Stasiuk bi rekao: „rabljena roba za rabljene ljude“. 

Dođu u jedan sat ljudi rabljeni, a odu pred kraj smjene, biraju, razgledaju, zapale vani po jednu, pa opet ulaze, i tako im se sati rastegnu ili brzo prođu, ali prođu svakako. Zimi se ranije smrkava, vrijeme ubijaju, kažu to bez ikakvog kajanja. Penzionerke pozovu taksi, prte svoje kilogramske vrećice, odu. Sutra se vraćaju sa istim vrećicama, da robu mijenjaju, i tako, nižu se dani na kolajni. Sve do sniženja, do dvije marke, kad se roba razabere i na kraju ostane što nitko ne može „ni po kući nosati“. Prvi komšiluk u krugu od kilometra dolazi na sam dan „nove postavke“. Pregleda, pa ostavi, da opet dođe, kada je roba već odstajala, pa ako mu se posreći, bit će toga i na popustima. To je second hand lutrija, uvijek se nađe sretnih nalaznika. Nakon velikih sniženja, preostalo se šalje u druge poslovnice, u zavežljajima. Poput loše spakiranih izbjeglica, odlazi put Goražda, Banja Luke, Cazina. Ista takva, neželjena, vraća se kružnim putanjama. Isti je ljudi prebiraju, ponekoj se majici začude, kao licu kojeg su već negdje vidjeli. Ponekad u butik migranti navrate, zna biti kvalitetnih dukserica, hlača, patika, iznošenih, ali udobnih. Biraju samo odjeću laganu, toplu, nikako predugu, ni slučajno preširoku. To nekome izmami uzdahe: „Jesu teški, kao da će na izložbe, a ne kroz šume“. Znatiželjno gledateljstvo kao jedna glava razmišlja, i potvrdno kima glavama. 

Jedne prilike biraju zastore, tamne neprovidne. Slutim na koju će kuću dospjeti, glumit će dodatna prozorska stakla, i roletne. U boji su spuštanja noći, kraljevski plavi. Baršunasti. Mladić mi je poznat, gledam ga u prolazu mjesecima. Nikada nije sam na ulici. U mobitel govori. Kamera snima lijepe prizore, jedne se prilike slika pred skuterom, druge lovi ruže rascvjetane. Valja rodbini poslati utješne prizore. Valja zrak ispuniti riječima. Kad se vrati u migrantsku sobicu, samoću će vlastitu oblijepiti svim tim riječima, kao raskošnim tapetama. 

Govori mi trgovkinja, „mati mu je u Sarajevu, u Njemačkoj dalja rodbina, a njemu se odavde ne ide, curu je našao. Ona ga je našem jeziku naučila. On se zaljubio“, prišaptava. Valjda se i mora silno voljeti nekoga tko te nauči prvim nesigurnim koracima u novom jeziku. Na izlazu, pred vratima, poštarev je pas, on prati dobrotu svojih komšija. Sad se ne miče ispred ulaznih vrata. Zaljubljeni mladić sa baršunastim zastorima psa pozdravlja: Ðe si brate? Smije se. 

I mi se smijemo, jer drugog pozorišta nemamo, a on odlazi u noć sa plavim zastorima od devetnaest maraka. Prekrojit će ih, od jednoga načiniti dva, i staviti na prozore, štitit će ga od hladnoće, od pogleda, od nazeblina. 

Odnosi ih u sivoj vrećici sa crnim leptirima. Te vrećice iz našeg butika dođu nam kao lična karta. Na njoj je bjelodano tko smo, odakle smo, i kamo pripadamo. Svi ih kasnije koristimo. Zgodne za goste, ili bombonjere, stignu čak i do bolnice, do doktora i medicinske sestre. Po tome se moj komšiluk raspoznaje. Sad su i migranti u tom probranom društvu sivih vrećica i crnih leptirića. Nose u njima robu rabljenu. Robu otpisanu.

Zastore u nijansi koja je neuhvatljiva riječima, u boji prijelaza. Onog momenta kada više nije dan, a nije ni noć, razdjelnice u kojoj je sve moguće. Jedan potez boje, i mrkli je mrak, još jedan potez, i već je svitanje. Prije nego što Europu pregaze, zastrt će par prozora na unaprijed otpisanim bosanskim kućama. 

Tanki su to prozori, tanka stakla, tanka kao prva poledica. Stara kuća, na četiri vode. Tri prozora do ceste, i još tri s pogledom na livade, svi zastrti različitim zastorima, neki zavjesama. A kod zaljubljenog momka, plavi, s njemačkim zvijezdama. Ispod takvih se zastora može duže spavati, duže njemački san sanjati. Može se i duže u krevetu ostati, kad ti se u novi dan baš i ne ustaje. 

Ima tako ljudi koji se smiluju, pa kuće svoje stare, roditeljske, prepuste putnicima. Kuće prekrivene šindrom, ploče obložene trstinom. 

Pod krovom su, krhkom konstrukcijom s početka prošlog stoljeća, takve lako planu, čim se nalože vatre koje su dugo, dugo, bile odsutne. Ostarjeli se dimnjaci pregriju. Planu, kao majska buktinja. Gase ih, neuspješno starim vatrogasnim vozilom, jer takve su akcije unaprijed otpisane, to su kuće što malo vrijede, a brzo gore. Uvijek pomalo izdvojene, od puta udaljene. Staro je vozilo umorno i dotrajalo, fap, nabavljen krajem šezdesetih, kad se općina počela iz siromaštva uzdizati. Drugo novije, nabavljeno je na zenitu općinske karijere, ali nije ono za kuće već unaprijed otpisane. I svira, svira stara vatrogasna sirena, puž polako mili ulicom. Vuk na samrti zavija. Iz zadnjega se trapa dimi, kao da je u tijeku mađioničarski trik. Baš kao da bi se iz dima mogla čudesno izliti biblijska bujica kiše ili poplava. 

I gore uredno nanizane zavjese, i zastori, pucaju krhka prozorska bića. Noć je puna krijesnica.

Buktinja je i na mobitelu zaljubljenog mladića. Pokazuje mi krušne peći pored kojih je radio duge smjene u Turskoj. U potkošulji, neuhranjen, iscrpljen. Leptirica. “Turci su muslimani, samo na papiru. A mene Allah gleda. Turci rade malo za debele pare, ja radim puno za male pare. Turci nas vraćaju u Pakistan“.

Poznajem mu djevojku, osim njih, migranata, ona i nema drugih prijatelja. Ulicom ne šeta sa prijateljicama. Ne ispija kave po terasama. Obilazi samo mjesta gdje se oni okupljaju. Hoda glave uzdignute, baš kao da nosi krunu neku tešku, pa joj vrat drži uspravnim. Pod pogledima se ne povija. I ramena visoko uzdignuta, kao nekom vrpcom za nešto visoko povezana. Ponos je njen blistavi štit, u njemu se jasno ogleda sav naš prezir prema onoj što liježe sa migrantima. Hoda tako među nama, i tko bi je razumio, što ih sve veže, kakve praznine koje se popune unutar napuštenih, betonskih objekata. Djetinjstvo joj nije bilo veselo, ni bezazleno. Nakon doma, vratila se u majčin kraj. Nema nikoga, i ničega, osim brata, od nje daleko nesretnijega, i curice, koji je sav njen svijet. I samo još zbog nje živi. Samo još zbog nje živi, brza je i usputna ispovijed, u prolazu, ona puši, moj pas njuška, slušam, gledam, komšiluk proviruje kroz zavjese. Imati psa znatiželjna je privilegija, mogu se zavući u prostore koji više nisu za ljude. Samo za lutalice. 

Da glavu negdje nasloni, i to mora platiti. A zaposliti je neće nitko, zbog prošlosti. Eto tako, ona i njeni prijatelji jedni drugima pomažu iz milošte, po tankoj liniji između iskorištavanja i samilosti. I kako bi mi to razumjeli. 

Kažu da stabla komuniciraju sustavom korijenja. Tako i ona i njeni prijatelji, lako se prepoznaju, lako zaljube ljudi otpisani. Ispod površine koja je nama nevidljiva, a onda i neshvatljiva, međusobno se tješe. 

Anton Pavlovič Čehov: Kaštanka

Nisam siromah čovjek, daleko bilo!, moglo bi se čak reći i da sam za naše prilike prilično bogat. Ali među svim dragocjenostima koje sam u životu stekao, pa još i onima koje sam od roda svojega naslijedio, među neprocjenjivima je svaki redak Antona Pavloviča Čehova, svaka priča, crtica i humoreska, svaki dramski tekst, pročitan ili pogledan i doživljen u adaptaciji i režiji kakvoga ozbiljnoga redatelja. Dragocjeno je ono što se u meni za čitanja Čehova zbivalo, što je u meni s Čehovom raslo i što je na kraju svih krajeva proizvodilo pogled na život i svijet, koji je zatim određivao vrijednost svih drugih stvari. I svejedno po koji put da čitam isti njegov tekst, vazda se ponovi isti onaj osjećaj da je Čehov na početku i na kraju svega što jesmo. Čovjek živi po rasporedima zadanim u njegovim pričama. Ceremonijali naše svakodnevice, veliki događaji jednoga običnog života, svi ti rođendani, blagdani i svagdani, odigrali su se prema Čehovu. I to je, na neki način, utješno, jer u Čehovu svaka ljudska slabost, nevažan događaj, sitna nevolja, dobivaju smisao. Taj smisao uvijek je u pripovijesti samoj, nikad izvan nje. U čovjeku je, nikad izvan njega.

Ili ne nužno u čovjeku! Ovu sam priču prvu od Čehova pročitao. Bio sam premlad, osmogodišnjak, sve sam u toj priči za odrasle razumio, i to me je satralo. Kaštanka je bila pas mješanac, ružnjikava mješanka, jedna od onih pasjih mulica u kojim se izmiješalo bezbroj rasa, ali tako da je od svake naslijedila sve što će je činiti gorom gubitnicom i otpadnicom. Takvih kao Kaštanka ima, svakodnevno ih viđamo i susrećemo. I već sam, osmogodišnjak, znao za njih, pa sam prerano, sasvim muški, strepio da ne ispadnem jedan od takvih. Vlasnik Kaštankin bio je neki grub čovjek, nesretni stolar, koji je u Kaštanki vidio stvorenje jadnije i od sebe. Tesara među stolarima. A pritom je onako pijan, neotesan, nakazan od prirode i od života, sam stolar bio stvorenje nevažnije od muhe. Ali koliko god bio prema njoj grub, Kaštanku je volio. Kako izgleda ljubav nesretnika u duši? To je sasvim čehovljevsko pitanje i čehovljevska tema.

A onda se Kaštanka izgubila. Slučaj je htio da je pronađe cirkuski artist, dobar i plemenit čovjek. U Kaštanki, koja se sada drukčije zove, on prepoznaje talent, pa je uči cirkuskim trikovima i vještinama. Dobar je prema njoj, voli je i draga. Kujica je sretna, ali sreća nikad i nikom nije bezuvjetna. U ljudi, kao ni u pasa.

I onda na vrhuncu te sreće i slave, na vrhuncu jednoga drukčijeg života, u kojem više nije ni ružna ni beznačajna, Kaštanka ugleda među cirkuskom publikom svoga starog gazdu. I naravno, vraća mu se! Ne objašnjava Čehov zašto se Kaštanka vratila stolaru. Ovo je, naime, priča koja se pripovijeda iz perspektive psa, i čitatelj je samo tako treba i shvaćati. Čehov, kada nešto objašnjava, uvijek to čini iz perspektive lika. A likovi njegovi vrlo su čudni. Upravo onako čudni kako čudan jest čovjek samome sebi. Bilo mi je jasno, osmogodišnjaku, zašto se Kaštanka vratila stolaru. Jasno mi je i danas. Pa kad sebe zamislim kao Kaštanku – a to nije teško, jer svi su Čehovljevi likovi takvi da ih čovjek prepoznaje u sebi, nikad oko sebe ni izvan sebe – čini mi se da me sva moja životna iskustva nisu odvratila od povratka svojoj nesrećici, niti su me sva stečena bogatstva korumpirala da joj se ne vraćam.

U “Kaštanki”, priči koja se počesto nađe u školskim lektirama, premda nije dječja, i čita se kao intimna drama jednoga psa – autor je ironično opisuje kao “bajku iz psećeg života” – premda je po stvarnoj njegovoj zamisli trebala biti satira, predstavljena je ona velika drama čovjekove intime, koja današnjemu površnom svijetu biva zatajena. Zašto se Kaštanka vraća nasilniku koji je voli, i odlazi od dobrog čovjeka koji je također voli? Zašto izbjegavamo sreću i tako rado i spremno hrlimo u poznat i srcu blizak zavičaj svoje nevolje?

Bliži se sumrak i smak ove žalosne civilizacije. U stvarnosti ili u mašti, u našemu strahu, sasvim je to svejedno. Kada bih na kraju svih krajeva bio osuđen da sa sobom ponesem sabrano djelo jednoga jedinog pisca, čije ću tekstove čitati do kraja vremena, odabrao bih, mimo svih koji su mi zavičajem i jezikom bliži, Antona Pavloviča Čehova.

Sabrana djela A. P. Čehova

Četrnaest godina po svršetku Drugoga svjetskog rata, u siromašnoj i relativno neslobodnoj Jugoslaviji, koja se koprcala i otimala između Zapada i Istoka, u Zagrebu, u izdanju Zore, objavljena je edicija od deset knjiga, kartonskih korica, sa stiliziranom autorovom signaturom na naslovnici svakog toma, i s papirnatim omotnicama, koje je dizajnirao i svojim crtežima opremio Edo Murtić. Prevoditelja je bilo mnogo, jer je i priča, humoreski, crtica, novela bilo na stotine. Drama je bilo četrnaest, i sve su objavljene u istome tomu. Prevoditelji su, uglavnom, zagrebački i hrvatski, ali itekako ima i srpskih. Ovaj knjiški komplet, kojeg se sedamdesetih viđalo po regalima i dnevnim sobama mnogih građanskih socijalističkih obitelji, možda je i najznačajnija, najljepša i najtemeljitije načinjena kolekcija jednoga pisca u povijesti hrvatskoga nakladništva. Nju bih, dakle, ponio nakraj svijeta i vremena.

Čehovljevi nastavljači

Vjerojatno nema pisca s više proklamiranih sljedbenika. Obično će se reći da je A. P. Čehov praotac kratke priče, one amerikanske short story. Duguju mu i Hemingway i Carver, većina Rusa i gotovo svi koji su u Srednjoj Europi u dvadesetom stoljeću pisali kratke priče. Najveći njegovi hrvatski dužnici su ga, međutim, nasljeđivali preko Amerikanaca. Među njima su i Šoljan, i Slamnig. Ono najbolje u svjetskoj i hrvatskoj novinskoj kratkoj priči je čehovljevsko. I skoro sve što je doista vrijedilo u Večernjakovoj, tojest Sabljakovoj dugovječnoj nagradi. Drame njegove, međutim, za razliku od priča, po mom doživljaju stvari, nemaju svojih sinova i kćeri, niti svojih unuka i nasljednika. Zato što Čehovljevi likovi nisu ni dobri ni zli, ni po čemu nisu radikalni ni ekstremni, takvi su kakvih naprosto nema u imaginaciji njegove sljedbe. Na ljude Čehov je gledao liječničkim okom, blagonaklono. Tu blagost nemoguće je naslijediti.

Otkad je moja kćerka progovorila – a nije dangubila ni trena – zasut sam svemogućim pitanjima. Sve do njene šeste godine dobro sam se snalazio i uspijevao da izmaknem zamkama što mi ih je neumorno, na svakom ćošku, postavljala. Odgovarao sam i pojašnjavao joj i stvari o kojima sam i sam malo znao. Ali, prolazilo mi je jer sam svakodnevno usavršavao vještinu da nedostatak znanja kamufliram gomilom lijepo složenih riječi. Bar sam tako mislio dok nisam počeo da hvatam jasne signale koji su govorili da mi ne vjeruje sasvim, da vidi da vrdam, ali je htjela da sa njom razgovaram, pa mi je dopuštala da izmišljam ili pretjerujem. Pričaj bilo što, pričaj o bilo čemu, samo pričaj sa mnom – govorio je Lunin pogled. I ja sam pričao, ponekad lagao, zanesen maštao i bio skoro ponosan na sopstvenu domišljatost. Učio sam, usput, o mnogo čemu, zanimao se za teme koje su mi do tada bile potpuno strane i daleke. Djeca vas svojim pitanjima natjeraju da razmišljate o ljudima i životinjama, o pojavama i odnosima, na sasvim drugačiji način. Potaknu vas da mislite i o stvarima koje vam inače nikada ne bi pale na um. Tada shvatite da ona žele da o svijetu saznaju mnogo više od onoga što vi znate, zapravo: postane vam jasno koliko vi malo znate. A živjeli ste u uvjerenju da je to sasvim dovoljno i da je sve preko toga nepotrebno i samo opterećujuće.

Ušla je zadihana u kuću, umorna od cjelodnevne igre u dvorištu, i, ovlaš, kao da je nije mnogo briga, izustila pitanje od koga sam se stresao. Prošla je kraj mene ne pogledavši me i ne sačekavši odgovor otišla u kupatilo, a ja sam uznemiren naglo ustao i stao kružiti po sobi. Kako joj odgovoriti na pitanje koje će otvoriti još stotinu drugih, a ja ni na to jedno jedino nisam spreman? Iako sam ga očekivao godinama i znao da je neizbježno, zatečen sam i zbunjen. Kako da šestogodišnjoj djevojčici objasnim ko je njena majka, kada ni sam ne znam pravi odgovor. Pitala me zašto je njena mama stara, a sva druga djeca imaju mlade majke i meni je, već po njenom glasu, bilo posve jasno da je došlo vrijeme da se neželjena tema otvori. Da zatim krene krajnje neugodan razgovor za koji ni pretpostaviti nisam mogao kako će se odvijati i okončati.

Kada se Luna vratila iz kupatila, nije me zatekla u sobi. Iskrao sam se iz kuće nesvezanih cipela i s jaknom u rukama i odložio naš razgovor bar na kratko. Otišao sam u borovu šumu, besciljno lutao i pokušavao da sredim misli. Nije mi uspijevalo iako je bila jesen i obala pusta i tiha, iako na poznatim stijenama nije bilo žena koje se sunčaju. Da su one tu, da ih kiša i vjetar nisu raspršili na sve strane, stao bih kraj puta, gledao ih i divio se ljepoti njihovih preplanulih tijela. Znam da bih tek tada bio daleko od bilo kakve smislene priče, ali bijeg je moj vazdašnji odgovor na sve s čime nisam u stanju da se suočim. Ovoga puta nemam gdje pobjeći, bio sam svjestan, nemam se iza čega skloniti. Mogu se tek na kratko skriti kao noj, ništa više. Izložen sam i go kao pred cijevima na streljanju, prolazilo mi je glavom dok sam u grču smišljao kako da mojoj curici kažem da je njena majka, odnosno žena koju tako zove – moja majka. Da o njenoj pravoj mami niko ništa ne zna, a ja tek malo više. Da se sjećam samo muzike i crnog, prozračnog vela koji je obavijao. Sjećam se, nikada nisam zaboravio, i topline njenog tijela, ali o tome tek ne bih želio da razgovaram s djetetom. Kako se usuditi da joj kazujem ono što nikada nikome nisam…

* * *

Nigdje noć nije crna kao u Valdanosu. Nigdje mrak tako čvrsto ne obavije stijene, pripije se uz more i zakrili masline. U jednom trenu nestanu sve boje i oblici, sve utihne i zamre, kao da neka džinovska ruka iznenada spusti roletne.

Bio sam u barci sam i pokušavao razgoniti nelagodu provjeravajući da li se za ovakav mrak može bez pretjerivanja reći da se u njemu ne vidi ni prst pred nosom. Kad god bih se našao u zgodnoj prilici volio sam da na sopstvenom primjeru vidim koliko su istinite sve te fraze koje se bez razmišljanja i mjere svakodnevno koriste. Neke, poput onih da neko laže kao pas ili pije kao smuk, niti sam mogao, a nisam ni htio provjeravati. Kao što se nešto može bez provjere uzimati za istinito, tako sam i ove besmislice odbacivao i ne pokušavajući da im dosegnem neki, kao, skriveni, dublji smisao.

Sredinom zaliva plutala je moja barka, a ja sam pogledivao u crno nebo nestrpljivo čekujući prve znake da stiže tek dva dana načeti puni mjesec. Nikada nije prestala da me uzbuđuje neminovnost rađanja novog dana, izlazak sunca, dolazak noći i uvijek, u minutu, tačno pojavljivanje mjeseca. Čekao sam ga da pod njegovim fenjerom nastavim loviti lignje. Svake sam večeri izlazio na more sam i ovoga puta sam pomalo žalio zbog toga. Bio sam mali u svoj toj tmini, moja je barka bila slamka, a more pod nama beskrajni bezdan, crn i hladan. Trebao mi je neko da se bojimo zajedno, ali ja sam sve dotadašnje ortake otjerao. Jedan je mnogo pričao, drugi je samo ćutao, treći je uvijek kasnio i bio nespretan, a četvrti je volio da zapovjeda, a u mojoj barci to je bilo dozvoljeno samo meni. Niko mi nije valjao, niko potaman; žalio sam se na ljudsku nesavršenost svima koji su to htjeli da slušaju, a zapravo sam htio reći samo jednu i jedinu prostu istinu: htio sam da budem sam! No, nisam se usuđivao da to jasno i glasno kažem jer sam se bojao što će ljudi na to reći. Volio sam često biti podalje od njih, ali mi, ipak, nije sasvim svejedno što će misliti o meni, jer znam da o usamljenicima svi misle isto: to su oni koje niko neće ili oni što nikoga neće. Što je jednako nenormalno i neprihvatljivo. Ali ne i sasvim tačno, jer već na mom primjeru ta je teorija pokazala svu svoju krhkost: ja nisam sasvim izbjegavao društvo ljudi, a ni oni me nisu odbacivali do kraja. Voljeli smo se i družili, ali s mjerom – pomalo. A u barci okruženoj morem dvoje ljudi su, htjeli to ili ne, jedan zasebni, izdvojeni svijet, mikrokosmos, u kome se priča, voli, mrzi, jede, pije, prdi i piša, a to je već prevelika bliskost koju ja nisam želio ni sa kim, niti mogao da podnesem. Zato su moji odnosi s okolinom svedeni na podnošljivu mjeru. Po potrebi. Upravo tako: koliko je ko kome trebao. Jer, ako ćemo pošteno, potreba je jedini istinski motiv za zbližavanje i zajedništvo. Ljubav i tobožnje nesebično davanje cijelog sebe najčešće su samo ulog za ostvarenje zamišljene koristi. Žrtva koju Bog prije ili kasnije – vjerujemo u to – nagrađuje. Uvijek me zasmije i iznova oduševi duhovito kazana istina da su muškarci izmislili ljubav kako bi lakše došli do … ženskog tijela.

Mjesec je opet bio tačan. Razmicao se teški, neprozirni zastor kao pokrenut zvonjavom budilnika i siva svjetlost narušila je beskrajno ništa. Ukazali su se obrisi crnih brda i po ko zna koji put iscrtavana je vječita granica između neba i zemlje. Istovremeno sa pomaljanjem velike blijede narandže, kao otrgnut od nje, niz maslinovu šumu, krenuo je hladan vjetar i namreškao površinu mora. Ali to nije bio samo vjetar, samo običan vazduh u pokretu. On nije doticao moje lice, nije mi mrsio kosu, niti mrznuo mokre ruke, ne. Bio je to glas, vanzemaljski, očaravajući glas. Muzika koja me obavila i za tren uvukla u svoj kovitlac. Bio sam zadivljen, prestrašen, uzbuđen, zbunjen… Slušao sam opčinjen, nevoljan da se branim i potpuno predan božanskim zvucima, nemoćan i slab usred vrtloga. Čekao sam da budem usisan u neki ogromni slivnik kojim ću, poslije nekoliko vratolomnih spirala, zauvijek oteći. Umjesto toga, snažno sam grabio veslima ka obali, ka izvoru čarobnog valcera što su ga maslinove orgulje otegle i razlile kao voda tuš na papiru.

Gledana s mora i obasjana mjesečinom poznata obala djelovala je čudno i strano, iako sam znao svaki njen kamen, stijenu i oblutak. Svaku uvalu, svaki usjek. Od rane mladosti to je moja obala, moje stijenje, moje more, sa svim mladim ženama koje tu dolaze. Dolazio sam za njima, bio njihov satelit, njihova sjena, njihov dobri duh koji ih voli i pazi. Jer ja sam se samo divio njihovoj ljepoti, skladu njihovih golih tijela, glatkoći kože. Nikada ni jednoj nisam naudio, niti pomislio učiniti nažao, iako su se ponekad, ne shvatajući da sam samo esteta, ljutile i pogrdno mi dobacivale. Događalo se i da moram bježati pred njihovim partnerima, razjarenim grubijanima što ih nikada nisu ostavljali na miru. Što su ih bez prestanka dodirivali i spopadali, a pravili se da ih brane od mene koji ih samo nježno, najnježnije milujem pogledom.

Sada je bila jesen i plaža je bila pusta i danju, a kamoli noću. Ali na moje zaprepaštenje ne i ove noći. Naslutio sam sjene i pokrete i prije nego sam sasvim prišao obali. A kada sam barku prislonio uz visoku isturenu stijenu i uspavio se na pramcu, jasno sam ih vidio: mlade, nepoznate žene igrale su na šljunku. Okretale su se ukrug, prateći ritam maslinovog valcera i zanesene zabacivale glavu unazad. Njihove ravne duge kose lelujale su i upijale srebro mjesečine, a kroz paučinaste crne velove nazirala su se njihova tijela, bijela i predivna. One nisu doticale tlo, one su lebdjele raširenih ruku i sklopljenih očiju. Potpuno slijepe i neosjetljive za svijet oko sebe, izgubljene u transu igre, djelovale su nestvarno i ja sam se pitao da li sve to sanjam. Stajao sam nijem i ne trepćući zurio u preplitanje njihovih ruku, let kose, uvijanje tijela i vazdušastih velova. Zadivljen gledao sam ljepotu i sklad pokreta, a moje je tijelo bilo ukočeno u okretu, zaustavljeno u neprirodnom položaju od kojeg sve boli. No, nisam osjećao bol, nisam ga bio svjestan opčinjen nestvarnim prizorom. Uživao sam u plesu, ja kojem je igra odraslih uvijek bila besmislena. Ja, koji sam bio ubijeđen da ples služi samo za pokazivanje i prizivanje partnera. Ritualna igra životinja kada se pare… Ne znam niti ću ikada saznati ko je bio u većem zanosu – one plešući ili ja gledajući, ali znam da je ta slika, koja me u trenu opčinila i zaposjela, postala zauvijek dio mene.

Veslao sam unazad, odmicao od obale, nesvjestan svojih kretnji i postupaka. Bježao sam ne želeći to, udaljavao se, a naprezao oči da između stijena nazrem bar još koji blijesak mjesečine na tijelima čarobnica. Htio sam da se vratim, a zahvatao veslima sve jače. Bio sam već daleko od kraja, zamirala je muzika i nestajale su slike, a ja sam se i dalje osvrtao i smušen neprestano nešto tražio po barci, ne znajući što. Shvatio sam, napokon, da preturam po svojoj ribarskoj torbi tražeći u mraku pribor – ja sam došao loviti lignje. Mjesečina je tu, nebeska svjetiljka koja će ta predivna morska bića okupiti i dovesti pod moju barku, a lovac u meni, nezasit i krvožedan, puniće kofu, strahujući uvijek da je premala i nedovoljno ispunjena. Odavno sam se pomirio sa saznanjem da u lovu postajem ogoljeno i istinsko ja, da se tu do kraja razotkriva sva moja ubilačka strast, da sam samo obična zvijer. Isti kao, uostalom, i svi ljudi na svijetu kada odlože maske i zanemare stege vaspitanja, obrazovanja, morala i civilizacije, koje ih stiskaju, žuljaju i sputavaju. Iz čijih okova svako malo žele da iskoče.

Uzeo sam peškafondo i odmotao najlon. Činio sam uobičajene i svakodnevne kretnje rutinski, bez strasti i žara. I nije išlo: mrsio se najlon, iglice su se kačile o moju odjeću, ubadale me, boljelo je i ja sam se najednom razbudio. Ovo nisam ja, prošlo mi je glavom, to nisu moji prsti. Ovo je mašina koja me oponaša, ona je hladna, bez osjećaja i volje – ne može se tako loviti… Ugurao sam pribor u torbu, pokrenuo motor i punim gasom krenuo nazad. Zvuk motora rastjerao je bunilo i ja sam opet bio svjestan svoje samoće i ništavnosti usred nepregledne visine nada mnom i tamne, tajanstvene dubine pod sobom.

Nisam se mogao smiriti i ugrijati ni kući kraj šporeta, nije pomogao čaj, ni suva odjeća. A onda sam cijelu noć proveo zureći u plafon, ustajao da pušim, otvarao prozor i gledao u Mjesec. Jesu li još uvijek one mlade žene tamo, pod ovom istom svjetlošću, usred one iste muzike? Zar one zaista postoje? Zar nisu samo plod mašte, straha ili požude? Zar ne žive samo u bajkama? Ili sam sve ovo sanjao, ništa i ničega nije ni bilo, ja samo umišljam, ludim, što li? Nije li osama uzrok mom ludilu? Jesam li nenormalan već zato što sam drugačiji, što se ne uklapam u savršeno iscrtanu šemu? Moji vršnjaci su se već poženili i uzgajaju djecu, ruže i stomake, a ja sam sam. Zapravo, živim s majkom i nije da je ne volim (o, naprotiv!) ali sam, očito, samim tim da mi se uvijek otme riječ sam, duboko u sebi svjestan da ona ne treba da bude jedina kraj mene. A drugu ne umijem da nađem. Ne snalazim se u društvu mladih žena, smušen sam i ukočen i djelujem odbojno. One misle da ih prezirem, da ih ne volim, a samo kad bi znale koliko ih želim. Samo kad bi mogle i da naslute koliko čeznem za njihovim društvom, dodirom, nježnošću… Ali, kad god sam se našao u njihovoj blizini ja sam bježao. Smišljao sam najnevjerovatnije razloge samo da se izvučem, bio čudan, smiješan i spetljan, znam to. A kad bih se, napokon, izmakao od društva za kojim sam uistinu čeznuo, načas bih odahnuo, a zatim dugo tiho patio i proklinjao onoga što me ovakvog stvorio. I obećavao samom sebi da ću se promijeniti, da ću raskopčati grlo i usta, da se bježanje neće ponoviti… I ponavljalo se, naravno. Onda su svi digli ruke od mene, otpisali me i prekrižili. Najupornija je bila majka u nagovaranju da se ženim, da stvorim porodicu, ali je na kraju i ona odustala. Pomirila se jednog dana, prihvatila je da je njen sin poseban, da nije kao njegovi vršnjaci i nastavila da me pazi i voli. Drugačiji sam, uvrnut i čudan, ali njen.

Sljedećeg dana trudio sam se da odagnam misli od prethodne noći u Valdanosu, a zapravo ni o čemu drugom nisam mislio. Ni pomišljao nisam da opet tamo odem loviti lignje, ali već u rano popodne, ranije nego ikad, spremao sam opremu i obuven pogledivao na sat. Kao i prethodne večeri ja nisam bio gospodar svojih pokreta i namjera, ja nisam mogao da upravljam sobom. Radio je to neko drugi, vodila me nepoznata ruka u meni, a ja se nisam mogao otrgnuti i poći kamo želim. Ako sam bilo gdje drugo i želio…

U suton, kada podivljaju boje na zapadu, bio sam na vodi i lovio lignje. Tačnije, samo sam činio poznate pokrete, trzao rukama i izvlačio, pritom, pokoju agresivnu ljepoticu, ali to nije bio lov, već samo čekanje noći. Gledao sam u tamu maslinove šume i kada su se između grbavih stabala i kržljavih krošnji probile prve tanke trake mjesečine, vidio sam, najednom, tijela u pokretu. Učinilo mi se da čujem korake, mlataranje ruku, pucketanje prstima… Zadrhtao sam proboden jezom i bilo mi je namah jasno zašto se mještani oduvijek užasavaju noći u maslinjaku: on odjednom oživi, masline prohodaju, pokrenu svoja kvrgava tijela i sliče ljudima! A čovjek zna da se, pored svih utvara i čudovišta što ih je njegov strah stvorio, najviše, ipak, treba bojati – čovjeka.

Mjesec je zavladao nebom i one su opet bile tu. Na istom mjestu, sa svim tim srebrnim kosama, istim plesom i muzikom. I ja u svojoj barci, jednako očaran i zanesen. Ali, prenuo sam se užasnut, ne i sam: djevojka je lebdjela prozračna i laka nad pajolama i gledala me prozirnim, vodnjikavim očima. Znatiželjno me zagledala izvijajući vrat, kao dijete poklon omotan papirom. Onda je mirovala kao da pozira, okretala se i činilo se da se, zadovoljna sobom, ogleda o mirnu površinu mora. Bila je blizu, osjećao sam joj dah i mogao sam je dotaći, ali sam se ja skupio i prilijepio uz vlažne daske prove. Gledao sam, potom, kako se udaljava, kako klizi nad crnom, ravnom pločom. Nestala je iza stijene i malo zatim bila je u kolu sa svojim drugaricama. No, siguran sam da se ne varam, ne zanesena kao i one, jer je stalno pogledivala u pravcu moje barke. I, baš kada sam se pokušavao otrgnuti od čvrstih niti što su me svezale, kada sam želio da odem riješen da se nikada više ne vratim, ona je opet bila tu. Gledala me u oči, pružila je ruku i dotakla mi lice. Izmakao sam se, pomjerio se tijelom unazad, skoro sasvim legao na provu. Dirala mi je nos, ocrtavala prstom profil, igrala se mojom kosom, a onda se nadnijela nada mnom i prislonila usne uz moje. Topla hobotnica pripila se i obujmila mi tijelo, a vazdušasti veo se prosuo i prekrio mi lice. Njena toplina rastapala je led što me držao u okovima otkad znam za sebe…

Nikada više neću ovdje doći, znao sam, čim sam uvali okrenuo leđa. Nikada se tu neću vratiti i nikada više neću vidjeti čarobnicu čije sam mirise i sokove imao svuda po sebi. Gotovo je, nje više nema, bio sam očajan, ona više nije ista, naružio sam je, oskrnavio. Ili je oskrnavila ona mene, učinila me običnim mužjakom, ne znam, ali se u trenu sve promijenilo. Ja sam sada isti kao i svi drugi, grozio sam se, ja sam koristio, upotrebio, iskoristio njeno tijelo. A ono je stvoreno samo da se gleda, da se poštuje, da mu se divi… Kiša i jugo, kasna mokra jesen, odvojili su me od barke i lova, pa i od iskušenja da je pod mjesečinom opet tražim. Prvi put u životu volio sam kišu. Želio sam da ona nikada ne prestane, da nebo ostane zauvijek sivo i da se Mjesec nijednom više ne pomoli nad granama maslina…

* * *

Zadovoljan sam svojim poslom, kao da sam ga sam birao. Čuvam borovu šumu od vatre. Dane provodim između mora i smolavih stabala, nad stijenama koje kao školjke čuvaju najljepše bisere – žene. Sve su one moje, sve ih volim, mazim pogledom, ljubim očima. Ponekad poželim da sam Sunce i da mogu gledati sve žene svijeta odjednom, milovati svima kožu, topiti ih svojim zracima, pa se trgnem, nasmijem sebi ludom i shvatim da sam tu da čuvam šumu. Kako su ti mladi nesavjesni i neodgovorni, kako se razbacuju opušcima, kako su spremni da zapale cijeli svijet za bilo koji prohtjev trena.

Danas sam se vratio iz šume malo ranije. Nadam se da će glasine koje sam prosuo gradom sačuvati borove umjesto mene. Nisu mladi baš voljni da provjeravaju da li u prvi mrak borovom šumom zaista prohodaju čudna, nepoznata bića koja vrebaju ljubavne parove. Da ih samo gledaju ili… Dok se tuširam i brijem, zlobno se smijuljim misleći na uspaljene dječake koji prestrašeni, naježeni, već u suton, svoje zbunjene djevojčice, žurno odvlače iz šume. U koju su ih do maloprije na svaki način mamili ili silili.

Obukao sam bijelu košulju, poslije ko zna koliko doba. Ne pridajem važnost odjeći i moje šumarsko odijelo sasvim mi odgovara i pristaje, ali danas je poseban dan – moja Luna je postala punoljetna. Osamnaest joj je godina, prava djevojka. Bože, kako vrijeme leti: sjećam se kao da je juče bilo kada je majka kao izbezumljena tumarala po kući, čvrsto držeći u rukama veliku pletenu korpu, ne znajući što bi s njom. Kretala je da je spusti na sto, onda na fotelju, kauč, pa bi se prenula i još jače obgrlila nenadani jutarnji dar, što ga je našla pred vratima. Gledao sam je bunovan i nerasanjen i ništa mi nije bilo jasno. Požurio sam za njom, na jedvite jade je sustigao i zaustavio. Pogledao sam u korpu od pažljivo ispletene suve lažine i sreo se s blijedim licem tek rođenog djeteta, koje se još više bijelilo vireći iz crne, nestvarno tanke svile i odmah sam znao! Samo lice koje je upilo mjesečinu može biti tako svijetlo, samo svila koja je obavijala tijelo moje vile ima ovaj sjaj! Samo ona može poslati ovakav dar. Prošlo je više od devet mjeseci moje tuge za njom, skoro trista dana bolnog gušenja čežnje…

Blijeda djevojčica došla je da ostane. Svojim Mjesec-licem donijela je i svoje ime – Luna. Rasla je uz mene i moju majku i neprestano me salijetala pitanjima.

Kada sam izbjegao da odgovorim na ono najteže, a najprirodnije, kada sam pobjegao i nevješto se skrio, ne kazujući joj ni riječi o njenoj majci, ona je zauvijek prestala da pita bilo što. Ili joj je u trenu sve postalo jasno, ili je mislila da je besmisleno znati sve o svakom cvijetu, pčeli ili moru, a ne znati ko te rodio, ne znam, ali pitala me više nije. Bio sam rasterećen, olakšan i bio sam joj beskrajno zahvalan na tome. Rasla je okružena našom pažnjom i ljubavlju, strijepnjom i nježnošću. Što starija sve povučenija, sve samotnija, tajanstvenija…

Sačekao sam da odu njene drugarice, da ostane sama u sobi. Lagano sam, uzbuđen i sretan, s posebno vrijednim rođendanskim poklonom u rukama, gurnuo vrata njene sobe i zakoračio u polumrak. I stao, ukočio se bez daha, našavši se odjednom, kao i one davne noći, u vrtlogu poznate muzike. Lunina soba bila je obavijena onim istim razlivenim maslinovim valcerom! Ženski glas, nestvaran u svojoj ljepoti, uzvišen nad svim zemaljskim, dopirao je iz jednostavno krojenih zvučnih kutija, smještenih na polici, među knjigama i lutkama. Kraj muzičkog uređaja stajao je plastični omotač kompakt diska sa fotografijom djevojke koja je toliko sličila Luni da sam načas mislio da je ona. Ali, ispod blijedolikog portreta pisalo je Hayley Westenra. Sitnijim slovima: Dark Waltz. Potražio sam pogledom Lunu i nje nije bilo u sobi. Na vrhovima prstiju prišao sam širom raskriljenim balkonskim vratima i vidio svoju kćer kako ispruženih ruku gleda u Mjesec. Njeno je tijelo bilo obavijeno crnim velom ustalasanim vjetrom, a stopala joj nisu doticala tlo. Lebdjela je zanesena, slijepa i gluva za sve oko sebe. Nije se osvrnula i nije me vidjela. Ja sam stajao uspravan, ukočen i nijem i gledao je nepoznatu i daleku. I ona je, znači, i ona… slutio sam, osjećao, znao… Onda sam se, hodajući unazad, iskrao iz sobe. Priškrenuo sam vrata i ostao priljubljen uz njih da do kraja odslušam muziku rođenu u tami maslina.

Sjutra je novi dan, sunčan i vedar, predviđaju meteorolozi. Poraniću na svoje radno mjesto; biće kupača i šetača, vole i roštilj da nalože, a iskre lete na sve strane. Odavno nije bilo kiše, sve je suvo i zapaljivo kao barut. Moram poći u samu zoru, nema meni do jeseni određenog radnog vremena. Zato valja leći rano, trebalo bi se noćas naspavati. Luni ću poklon ostaviti na kuhinjskom stolu da ga raspakuje i raduje mu se ujutro, dok bude čekala da provri mlijeko za njenu bijelu kafu.

Nepročitane bajke svijeta

Ne volim jesen, ne volim zimu, ne volim snijeg. Ali čim nastupi studeni, osjetim kako mi nedostaje miris esencije, paprika i patlidžana dok se peku u pećnici, zvuk ribeža za kiseli kupus, pranje plastične kace u kupaonici, potraga za kamenom dovoljno velikim i teškim… Čim nastupi studeni, osjetim kako je došlo vrijeme za velike priče. Pa da se sjedi u kući, ne ide se nigdje van, i čita se ono što je ostalo nepročitano. A trajno je nepročitanom ostala cijela jedna velika edicija, koja je imala samo jednu, ali fatalnu pogrešku: izlazila je u moja nedoba! Imao sam, naime, deset, dvanaest, četrnaest godina, žudio sam za nekim odraslijim knjigama, kada je beogradska Narodna knjiga bila pri vrhuncima svoga veličanstvenog projekta Bajki svijeta, započetog još godinama prije mog rođenja, godine 1960, a dovršavanog sve do 1978. i 1980. Izašlo je na kraju šezdeset tomova, najprije u kolima od po šest knjiga godišnje, a onda u nepravilnim nizovima, nabrojmo ih sve, redom kojim su izlazile: Burmanske, Indonežanske, Crnačke, Indijske, Japanske, Kineske, Afganistanske, Mongolske, Vijetnamske, Bajke Južnog mora, Eskimske, Korejske, Danske, Švedske, Norveške, Finske, Estonske, Letonske, Bajke sa Aljaske, Kanadske, Bajke Severnih Indijanaca, Bajke američkih Crnaca, Bajke doseljenika u SAD-e, Kaubojske bajke, Ruske, Ukrajinske, Uralske, Kavkaske, Uzbekistanske, Bjeloruske, Alžirske, Marokanske, Etiopske, Sudanske, Bajke s Madagaskara, Bajke sa juga Afrike, Francuske, Engleske, Nemačke, Italijanske, Irske, Islandske, Austrijske, Mađarske, Rumunske, Čehoslovačke, Poljske, Bajke Lužičkih Srba, Bajke Inka, Bajke Maja i Asteka, Bolivijske, Brazilske, Venecuelanske, Čileanske, Iranske, Jevrejske, Turske, Grčke, Korzikanske i Španske bajke. Navodim ih prema njihovim naslovima, izbjegavajući ponavljanje riječi – bajke. Nabavljao sam ih na različite načine, kupovao po knjižarama i antikvarijatima, poneku bih i ukrao, ali mislim da ih nikad nisam imao više od tridesetak tomova.

Nabavljao sam ih od vremena kada sam krenuo u gimnaziju. Mislio sam da je to važno i da ću ih jednom sve pročitati. Ali jedva da sam pročitao dvije-tri od svih tih knjiga. U toj mladosti toliko toga od bajki je važnije da se pročita. I onda je došao rat, kolekcija se rasula, pa sam i sam odustao od vlastitog sakupljačko-čitateljskog projekta. Život više nije bio takav da bi se izglednim činilo da ću jednom pročitati šezdeset tomova bajki svijeta. Na kraju smo, što moja pokojna mati, što ja sam, razdavali i razdijelili sve te knjige. Ona ih je – po mom sudu krivo – poklanjala ljudima s djecom. Ja sam ih poklanjao ljudima koji su nečim bili vezani za određene zemlje i kulture. Prije nekoliko godina u nekom sam antikvarijatu, na Anin prijedlog, ponovo kupio “Jevrejske bajke”.

Među velikim bajkopiscima najviše sam čitao, pa su mi i najvažniji, braća Grimm, Charles Perrault i, prije svih drugih naravno, Hans Christian Andersen. Dok su braća Grimm i Perrault prepričavali i nadopričavali prethodno već ispričane narodne priče, Andersen je, zapravo, bio prvi moderni pisac bajki. Pričao je svoje priče. Postoji i četvrti koji mi je, možda, važniji i od Andersena: Oscar Wilde. S mišlju na njih, kao i na onih šezdeset uglavnom nepročitanih tomova Bajki svijeta, u “Dvorima od oraha” i u “Ruti Tannenbaum” ispripovijedao sam dvije-tri bajke. Umetnute u fabulu romana, gdje igraju određenu dramsku ulogu, te bajke svjedoče o jednoj neostvarenoj mojoj književnoj ambiciji i o jednom od mojih specifičnih unutarknjiževnih poziva. Naime, osim što sam čitatelj bajki, ja sam i bajkopisac. Uglavnom nerealizirani. Priječi me golemo poštovanje prema formi bajke. Pomalo i strah da ću pišući bajku ostati zarobljen u njezinom svijetu.

Ono što je svakako vrlo privlačno, izazovno za odistinske pisce, jest da je pričanje i prepričavanje jedno od temeljnih obilježja žanra bajke. U nas su se, kao i u svijetu, bajke vrlo često prepričavale, više nego što su se prevodile. Ponekad su to radili i dobri pisci. Volio bih nanovo ispričati i napisati Andersenove “Djevojčicu sa šibicama”, “Malu sirenu”, “Kositrenog vojnika”, Wildeove “Sretnog kraljevića”, “Slavuja i ružu”, Perraultova “Mačka u čizmama”… I veoma me zanima kako bi to isto uradili neki pisci koje volim. Neću im nabrajati imena, sami znaju koji su, a vi isto znate koji su…

Bajci blizak jedan je prigodničarski žanr, kojim se, premda ne redovito, bavim u posljednjih tridesetak godina: božićne i uskršnje priče. Priče za odrasle, na temu Božića i Uskrsa, koje u te dane izlaze u novinama ili u časopisima. Mnogo sam ih napisao, uglavnom božićnih, jer mi je blizak i inspirativan lik Isusa Krista, čak i tamo gdje se ne pojavljuje, nego mine samo ponešto od njegova životnog mita i drame…

Baš Čelik

Narodna priča, bajka, koja je prvi put objavljena u Beču, godine 1870, u knjizi Vuka Stefanovića Karadžića “Srpske narodne pripovijetke”. Kao što biva i kod ostaloga našeg usmenog, a jednim dijelom i pismenog naslijeđa, etnički epitet ovdje valja krajnje uvjetno shvatiti. Narodi nikad i nigdje nisu tako etnički ni vjerski podijeljeni, pogotovu ako govore istim ili sličnim jezikom, da bi jedni imali jedne, a drugi druge narodne priče. Kao što baština kojom se poslužila Ivana Brlić Mažuranić nije ekskluzivno hrvatska, tako ni Vukova baština nije ekskluzivno srpska. Ili to nije u današnjem, prilično ograničenom i rezolutnom smislu riječi. Baš Čelik je bajka onog jezika i naroda, onih ljudi i skupina, na koje je utjecala, formirala ih, mijenjala. Na samrti stari kralj zavjetuje trojicu svojih sinova da sestre svoje daju prvim proscima koji naiđu. Starija braća nisu od volje da to učine, najmlađi je ocu najodaniji, a možda i najnaivniji… I tako započinje priča o Baš Čeliku.

Zašto Baš Čelik?

Zato što bih, pripovijedajući i prepričavajući Andersenove, Perraultove, Grimmove, Wildeove bajke, volio prepričati i Baš Čelika. Ali to više ne bi mogla biti bajka u dužini dječje priče za pred spavanje ili odrasle pripovijetke. Baš Čelik bio bi dužine romana. Ako bih napisao takav roman, posvetio bih ga sakupljačkom i književnom geniju Vuka Stefanovića Karadžića. Pisac mora biti toliko čestit da u posvećivanju ne vodi računa koga će svojom posvetom naljutiti i koliko će zbog posvete u književnom životu izgubiti. I još nešto: prepričavanje tuđih priča, suprotno očekivanju, iziskuje snažniju stvaralačku imaginaciju od pripovijedanja vlastite priče. Tako je to kod bajki. I ne samo kod bajki.

Sokrat već godinama stoji u uglu, u banji. Obučen je u svoju odoru, ozbiljan. Ja se pravim da ga ne vidim, nešto mi se zamjerio, i on i njegov dosadna pitanja, sve hoće istjerati na čistac, a mene u mojim odmaklim godinama to zamorno, nikako mi nije do takvih majeutičkih razgovora. Ponekad ga ipak, kada sam dobre volje, pozdravim, kažem „Kako je?”, on ostaje namršten, ozbiljan, njemu je do umnih uvida, more ga pitanja vrline i istine. Onda jutros vidim: nema ga, nestao. Negdje otišao. Tražim ga na sve strane, nigdje ga. Baš mi neobično, nisam znao da će mi nedostajati, pitam moju dragu za njega, ona kaže: „Uprljala se figurica, grozno izgleda, stavila sam je u ostavu, u komodu među stare stvari, možeš je izvaditi ako ti je do nje, samo je dobro opraši, krpa je ispod lavaboa”. Ja malo odšutim, izvadim mislioca iz zatočeništva, pogledam ga na svjetlu dana i samo mu kažem: „I tebe načele godine. Ni jedan od mojih prijatelja više ne izgleda najbolje”. Vraćam ga, kažem mu, u banju, a on ništa, i dalje ozbiljan, gleda me strogo, nema mi što reći, njega opet muče ona ozbiljnija pitanja, svejedno mu gdje će mu sada i ubuduće biti mjesto stanovanja.

ili zagrebački gluhi pljesak za Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana

Mnogo je to: osam godina! Dva svjetska nogometna prvenstva i dvoje olimpijskih igara. I skoro cijeli jedan desetogodišnji kredit za stan. Nigdje se, ni na jednom mjestu osim u vlastitom domu čovjek ne bi trebao u životu zadržati duže od osam godina. A najmanje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u onoj zapravo nevelikoj tortastoj zgradi, umućenoj od žumanjaca sa šećerom, na trgu koji je u vrijeme njezine izgradnje bio blatnjavo zagrebačko predgrađe, tamo dolje, prema poljima kukuruza. Nipošto se tu nitko tko do sebe drži ne bi trebao zadržati duže od osam godina. Samo pokoji glumac bez dara, koji izvan pozornice tu dočeka mirovinu. I neka balerina, koja je mlada obećavala, ali znamo kako je to s obećanjima mladosti. Za njima ostaju gorčina, tuga i ambicija, preuska papučica i u njoj boso, oznojeno stopalo…

U vrijeme kada je Beč gradio Hrvatima to kazalište trebala je u njega stati cjelokupna živa hrvatska kultura. Sve ono za što bi se Zagrepčanke i Zagrepčani jednom mjesečno, ili možda i jednom tjedno uparadili, i pošli na priredbu, u dubokoj vjeri, koja i nije sasvim pogrešna, da je to njihov nacionalni identitet. A priredba je, odmah je to tako zamišljeno, mogla biti operna, baletna ili dramska. Sve to u jednoj zgradi, na istom mjestu. Da carska i kraljevska vlast, da hrvatski banovi, kulturministri i maršali ne bi više imali problema sa sve samim novim i novim kulturnim potrebama zagrebačkog i hrvatskog građanstva. Tu imate sve u jednom, multipraktik za daleku izgubljenu provinciju.

Stotinjak godina kasnije, i još desetljeće-dva preko toga, u jednom je ili dva navrata besmrtni gradonačelnik za predizborja obećavao narodu izgradnju Opere. U tom je obećanju bilo nečega fantastičnog, ficgeraldovskog, ili nečega ostapbenderovskog. Lijepo je to bilo čuti, premda je svatko znao da Opera u Zagrebu neće biti sagrađena nikad. Netko drugi tih je godina obećavao novi prostor za Dramu HNK, ali ni od toga neće biti ništa. Kao što ništa neće biti ni od još uvijek neobećane zgrade Baleta. Smisao HNK, još od ugrađivanja kamena temeljca, bio je ceremonijalan. A kazalište će se tu zbilja stvoriti samo čarolijom onih nekoliko izuzetnih pojedinaca kroz stotinu dvadeset i koju godinu njegove povijesti. Ostalo bit će privid.

I onda, zašto bi itko tu proveo osam dugih godina? Ne znam, osim što čovjek negdje mora provesti život. U nekoj kancelariji, negdje iza bine, tamo gdje ga nitko ne vidi i ne čuje. Postoje dva načina da se osam godina provede u HNK. Jedan je da ostanete nevidljivi i da vas ne upamti nitko, a da pritom uspijete nevidljivim učiniti i tu žutu tortastu zgradu punu mrava koji glume, pjevaju, plešu. Drugi je da vas nakon osam dugih godine defenestriraju, da vas zaliju katranom i perjem, da vas kao u stripu o Taličnom Tomu tako osramoćene i pernate gone s kraja na kraj grada. Većina ih poželi biti nevidljivima.

Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan nisu bili nevidljivi. A Drama Hrvatskog narodnog kazališta postojala je, i ja sam je posjećivao. Neke sam hlače i sakoe, neke sam košulje kupovao upravo s mišlju na nju. O Baletu i Operi u tom vremenu ne znam ništa. I vjerojatno bih mnogo više znao da su se nalazili u nekim drugim građevinama. Ali, načelno govoreći, nije smisao nacionalnog kazališta u malome narodu, onog kazališta koje obuhvaća sve carske i kraljevske priredbe iz habsburških vremena, da ima gledatelja koji će gledati sve, i neće izbivati iz gledališta. Građanstvo nije kompaktan pojam, postoje dramsko, operno i baletno građanstvo. Ja sam, recimo, pojedinac iz dramskog građanstva. Barem u ovoj fazi razvoja.

Tridesetak godina sam u Zagrebu. Dakle, najveći dio života. Ali u HNK ulazio sam samo u onoj kratkoj fazi kada su tamo stolovali Mladen Tarbuk i Snježana Banović, te u kontinuitetu, za ovih osam dugih godina Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana. Ne znam kako je to bilo iznutra, niti me to ikad zanimalo, nisam kirurg, a nisam ni patolog, ali izvana gledano, Dubravka Vrgoč uspjela je da u tih osam godina tortasta zgrada ne služi u ceremonijalne svrhe. Tu se stvarala neka živa kultura. Nešto se tu zbivalo, što je onda aktivno oblikovalo zajednicu grada i zemlje. Premda ne treba smetnuti ni to da je zajednica grada i zemlje vrlo aktivno utjecala na ono što se zbivalo na sceni.

Kao, recimo, u predstavi koja se odigrala oko predstave “Ljudi od voska”, po tekstu Mate Matišića i u režiji Janusza Kice. Na pozornici je to izgledalo ovako: jedan od naših najvažnijih pisaca, ali i jedan od najvažnijih pisaca u povijesti hrvatske dramske književnosti, ispisao je na trenutke šokantnu autofikcijsku dramsku studiju, koja istovremeno funkcionira i kao studija cjelokupnog hrvatskog društva u ovom posttranzicijskom dobu, od čega su Kica i njegovi glumci stvorili vrlo dojmljivu i na trenutke nepodnošljivo potresnu predstavu. Svakako jedan od vrhunaca tih osam dugih godina Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana. No, dok su na premijeri još izlazili iz dvorane, naši su građani, gnjevni, u stanju vrlo izražene moralne nadutosti, gotovo pred eksploziju, započinjali svoju predstavu, koja će po ulicama, kavanama i trgovima, a ponajviše po njihovim domovima, dnevnim sobama i zahodima, trajati tjednima i mjesecima. Pisca se olajavalo kao u najbolja Krležina vremena, a možda i gore, jer ni sam Krleža nije doživio da mu tako prsti našega građanstva, brzi kao da plešu niz glasovirske tipke, tako ispremeću crijeva. Veličanstven je to bio trijumf malograđanskog duha. Ali, mnogo više od toga, bio je to trijumf jedne doista važne i velike predstave, koja je kao na povijesnim vrhuncima jednoga žanra i jedne umjetnosti, izvela narod na ulice. Većina ih, možda, nije ništa shvatila. Ali teatar ne služi tome da većina išta shvati. Nije teatar politički miting.

Ili premijera “Vučjaka”, u režiji Ivice Buljana, održana 30. prosinca 2014. Moćno je bilo to ukazanje jednoga živog Krleže, koji izranja iz mraka našega vijeka i doba. Nije tu bilo neke nametljive aktualizacije. Nije se Buljan trudio da bolje razumiju ni njega ni Krležu, a uvijek je tako bolje. Kada Krležu režira, on je slobodan. Kao da ne misli što će ljudi reći. Ili kao da vjeruje da će ga Krleža zaštititi od propasti i sramote. I onda se gledatelju čini da se neke stvari na sceni zbivaju same od sebe, po nekoj unutarnjoj logici teksta i trenutka. A sam redatelj i njegovi glumci imaju sreće da im društveni kontekst, opet ono što se zbiva izvan pozornice i izvan ove tortaste građevine, dovršava i dograđuje predstavu. Dok su “Ljudi od voska”, izvana gledano, bili intimistička pripovijest o malograđanskoj svireposti, i neka vrsta bernhardovskog eksperimenta nad nesretnim Matom Matišićem, koji ni sanjati nije mogao kako će ga pogoditi ono što je napisao, “Vučjak” bio je, u toj izvanscenskoj nadogradnji, politički igrokaz koji je pomalo podsjećao na preporađanje fašizma. Naime, dok su se na pozornici slutili glasovi zelenog kadra, iz podravskih gajeva 1918, izvan nje dva su dana ranije, 28. prosinca, održani predsjednički izbori, na kojima je pobijedila Kolinda Grabar Kitarović, i odmah se zatim, iste noći, zaputila na poklonjenje pučističkoj hunti u onom šatoru doniranom od Crvenog križa i razapetom ispred zgrade Ministarstva branitelja, kojim je u tom trenutku vladao vukovarski borac i mučenik iz srpskih koncentracijskih logora, čiju su vlast Kolinda i njezini svakako željeli na svaki način likvidirati. A ta je okolnost dva dana kasnije, u utorak 30. prosinca u HNK dovela zbačenog predsjednika Ivu Josipovića, premijera Zorana Milanovića i ministricu Andreu Zlatar Violić. Sjedjeli su u onoj francjozefovskoj počasnoj loži, u nastojanju da na Krleži skupe neke sitne političke bodove pred predstojeće parlamentarne izbore koje će nužno izgubiti. Sve je te neobične večeri, uz Horvata i uz Krležine savršeno ritmizirane rečenice, djelovalo krajnje zlokobno. Šteta što netko sa strane nije snimao film koji će spojiti te dvije predstave: scensku i uličku, internu i eksternu. Šteta što nema onog koji bi o tom napisao roman. Bio je to još jedan vrhunac osam dugih godina…

Pamtim, na neke druge načine, “Tri zime” Tene Štivičić i Ivice Buljana, pamtim onu sablasnu epidemijsku premijeru “Gdje se kupuju nježnosti” Monike Herceg i Renea Medvešeka. I onda, na kraju svih krajeva, opet Krleža i opet Buljan: “U agoniji” i “Aretej”. I Nina Violić u ulozi Laure Lenbach, na vrhuncima karijere, kao odistinska glumačka zvijezda jednoga svijeta i jedne kulture, koja u sebi sabire sve ono što ta kultura jest, i sve ono što ovaj sitni i nedovršeni svijet u svojim željama, čežnjama i omrazama jest. Rijetko se događalo, ali se, ipak, događalo da se na toj nepraktičnoj sceni, u zgradi s mnoštvom stanara i podstanara – od kojih većina je u svađi – dogodi takvo uspenje i uznesenje glumca među zvijezde. HNK nije Hollywood, a nije ni Broadway. U svoj svojoj veličini, koja je prvenstveno nacionalna i politička – kakva će ostati sve dok u nekoj dalekoj budućnosti netko u Zagrebu ne sagradi još jedno kazalište, ili barem prvu zgradu Opere, ili zgradu Baleta – tortasta građevina nije predviđena za to da se u njoj događaju velike stvari u nekoj živoj kulturi, u umjetnosti, teatru, u književnosti. Prije ona tome služi da takve događaje osujeti, da ih učini manje važnima, neznatnima, nevidljivima. U osam svojih dugih godina Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan više su puta uspjeli opovrgnuti tu gotovo fizikalnu zadatost i stvoriti teatar tamo gdje je teatar gotovo nezamisliv. Njihova preporuka nisu uljudnost i ljubaznost, dobro vladanje zgradom, uz poštivanje protupožarnih propisa i održavanje gasilačkih aparata, briga o božićnicama za sve radnike i o paketićima za djecu, pozivanje umirovljenika na jubilarna okupljanja, govori na pogrebima iznenada preminulih djelatnika. Njihova preporuka nisu dobri odnosi u kući. Dubravka Vrgoč bila bi grozna predstavnica stanara u Hrvatskom narodnom kazalištu, Ivica Buljan jedini bi i u tom slučaju ostao na njezinoj strani. Oboje su, uza sav trud, politički savršeno neupotrebljivi. Ustvari nesposobni. Toliko nesposobni da ih nisu podržali oni koje su njih dvoje podržavali. I to je, zapravo, u redu. O kazalištu se ne bi smjeli brinuti oni koji u kazalište ne odlaze.

Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana ispraća zagrebački gluhi pljesak, koji je, možda, i najčuvenije nematerijalno kulturno dobro ovoga milog grada, čuvenije i od vrličkoga gluhog kola. Ali njihova velika pobjeda u onom je što postoji u sjećanjima onih koji su u toj publici bili više od šetača novih sakoa i košulja, i koji osjećaju nešto što je nalik na zahvalnost za tu čaroliju živog i prisutnog teatra u tortastoj zgradi na Trgu doktora Branka Gavelle u Zagrebu. Teatar traje kratko, i nije u prirodi teatra da na istom mjestu igra godinama. Sve što od ničega nastaje, u ničemu i nestaje. A ni trg se, velite, ne zove tako?