Pišem opet jedno za Ljiljanu pismo;
ona će i Božo mjesec dana biti sami,
pa vjerujem da im nije ugodno ni lako,
što bih znao da mi o tom i nisu pisali,
premda oboje su zavoljeli taj okrajak
od Evrope, zemlju Pessoe i Saramaga,
reda, mira i, što im je sada najvažnije,
najboljega zdravstvenog sistema

Ali, srpanj cijeli Tamine im ni Ruija
neće biti, jer su, eto, na odmor otišli,
i to, pogle ironije!, upravo na Balkan
odakle se oni, prije skoro tri godine,
otisnuše k njima – da potraže spasa
od svih ovdašnjih užasa koji su im
gorko dušu otrovali i zdravlje srušili

Pišem o tom da ni meni nije dobro,
ali ne govorim baš o pojedinostima,
jer znam da će razaznati već i kad
joj kažem da sam ozbiljno zabrinut
stoga što mi dugo ne ide za rukom
da napišem pjesmu, kao što je uvijek
išlo; ideje mi stižu, ja opet počinjem,
ali već je previše listova usred kojih
bezvoljnost me odnekud spopadne
kakvu nikad prije osjećao nisam,
te samo odgurnem olovku i papir

O Tolstoju zborim, koji je lucidno
kritiku Strahovu u prepisci tumačio
kako ga je energija zablude pustila,
pa ne može čak ni početi da piše;
spominjem joj Šopa, podsjećam je
linkom na dirljivu, ali čudnovatu
molitvu Višnjemu, da ne bude pjesnik
više, i kazujem kako ne znam da li
preživjeti bih uspio ono za šta pjesnik
skrušen je molio, jer, zapravo, drugo
ništa ni dana ne bijah, a kako bih sada,
kad mi je šezdeset, mogao da budem 

I priznajem kako nikad nesretnom poeti
niti na tren nisam vjerovao, jer njegova
tegoba je u svojoj suštini posve naličila
ovom odru na kojemu ja bolujem život,
nepokretan u zadatoj bosanskoj zabiti,
pa nam je oboma uvijek ostajalo samo
da svoj prostor vertikalno osvajamo

Pišem tako Ljilji, evo, jer ona je meni
uz Aidu i Envera apsolutno najvažnija,
i ne skrivam nadu da će ovu epistolu
kao pjesan kakvu-takvu načas prihvatiti
koju možda napokon sam cijelu sročio,
ali znadem da će ona jasno razumjeti
o usudnim da se ovdje pitanjima radi

Zadnja stanica Lušci Palanka, otle sam ti ja, sele moja. Tako mi je Mara pričala. Sad kad je već odavno nema, pođem joj, na groblje staro pravoslavno, što gleda na rijeku Glinu, spokojno je, svježe pokošeno. Sasvim je dovoljno sunca i miris smirenosti raste nam pred očima. Ne znam koliko nam vremena prođe dok Mare i ja tako sjedimo. Gledamo. Šutimo.

Pored sele Mare, još jedna Mara, a svi je zvali Pajazetović Marija. Dvije katolkinje na pravoslavnom groblju ukopane.

Pajazetović Marija rodila je dva sina muslimana i ubila se od alkohola u dugim noćima preranog udovištva.

Sele Mara ostala je trijezna do kraja, ni sama ne znajući u kojim je godinama umrla. Živjela je u dubokim smrekovim šumama, gdje su noći tako mračne, pa se alkoholom rasvjetljuju. Ali ona to nije činila. Svoj je mrak isposnički okajavala, jer cijeli se život zbog nečega kažnjavala. U životu ništa i nikoga nije posjedovala. Kada su položili pravo na nju, da je posjeduju i zbog toga joj zapovijedaju, Mare im sele moja utekla.

Marija je svoju penziju zaradila kao čistačica. Njen rejon je bio na platou oko robne, oko stare gradske džamije, iza je park, stari hotel, korzo, cijeli svemir čaršijski, u svega par koraka. Svemir je taj nezamisliv bez Marije, njenih usta i kute čistačice.

Sinovi joj donose male anđele, podno spomenika, izrađenog kod grobara koji je sve do sada bijele nišane izrađivao. I Marijin je bijel poput svih ostalih nišana, samo niži, širi, oslikan križevima.

Bila je draga i ljubazna. Pomirljiva. Plave puti, s usnama koje su visjele na jednu stranu, kao posljedica facijalne paralize. Na spomen njezina imena, rekli bi: a, ona Marija. Ona Marija dozivala bi im u pamet te njezine krive usne, plavu kutu, metlu oko robne. Zadržala je svoj jezik, ona je od Varaždina, po kojem se od svih drugih razlikovala. Pred kraj se propila.

Počelo je one noći kada se sva toplina rahmetli supruga neopažena izvukla iz kreveta. Toplinu njegova tijela nadomjestilo je nešto mirisa što se još vukao po jastučnicama i plahtama, a onda je sve odmijenila noć i njezina tišina. Tada je Marija pronašla novog druga. Znao je grijati, znao noći kratiti. Moglo se puno toga zaboraviti. Nešto se moglo uljepšati. Tako je to počelo. Trajalo je. Mjesecima. Godinama. Udovištvo je bolno i dugotrajno. Pogotovo u malim čaršijama. Marija je pila, grijala se na sjećanjima. Sada je grije sunce na groblju što gleda na rijeku u pitomoj udolini i grabove šume na pozadini zatamnjenih brda. Ispod su rudnici. Sinovi joj donesu buket kadifica. Marija je sada sretnica.

Sele Mare se nije udavala, nikada. Poznavala sam je godinama. Dvadesetak najmanje. Došla je kao izbjeglica, u najboljim godinama, kako se već zovu te godine sabiranja znanja i imanja. Ona u tim godinama nije imala ništa, doli sebe same, i više nikoga kome bi se u Lušci Palanci vratila.

Imala je sijede kose vilinske što bi provirivale ispod marame, lice suho i pucketavo, staro granje grabovo. U tih dvadeset godina lice Marino ostala je ista kosa vilinska, osunčana grabova šuma. Dobila je na korištenje bajtu, kućicu od svačega i ničega izgrađenu, usred šume, na zemljane podove postavljenu. Dane sebi nije skraćivala, prije umnažala. Prala robu i sebe na potoku. Mara je vrba. Korijenje sve dublje u hladnu vodu ispušta, drži se života. Ne znaš na njoj koliko joj je godina ni koliko bi ih još mogla „predurati“. Mara je uvjerena da zbog grijeha iz djetinjstva valja cijeli život okajavati.

Nije u djetinjstvu slabovidnoj sestri pomogla, svi je sele moja klepali… nismo znali da slabo, ma ništa skoro ne vidi… a mi je tukli… nagonili da radi… a kako kad ne vidi…

Sele Mare ni u smrti nema svoga spomenika, nego krst pravoslavni, od treće Mare na ovome groblju pokopane. Kad se potrošio krst Mare Pavlinović, bio je to znak njenoj djeci, da se nov spomenik postavi. Ravna je ploča zamijenila drvo čovjekoliko.

A ta opet Mara Pavlinović, bila je za Tonu udana. On je ostao ležati uz njihovo troje prerano rođene djece na katoličkom groblju, kao za života, bar deset kilometara zračne linije od nje udaljen.

Život joj prošao u četiri zida, čekajući muža, vozača hitne. On je živote spašavao. Ona njih na životu održavala. Život je to zaprženih ručaka, uredno ispeglanih košulja, prozračenih jorgana. Malo bašte iza kuće, sjeme niz vjetar bačeno. Sve je to proteklo tiho, posve bezimeno.

Marino kumče, Štefica, gledajući u kumin trošni krst i u sele Marin križ još trošniji, odnese krst tamo gdje bijeli nišani čekaju siguran trenutak svoje smrti. Kod Ćane grobara. Zapališe cigaru nad krstom kuminim i Štefica mu situaciju približi. Tražila je samo slova za Marina prezimena. Bakarić. Ćana se složio, čas posla, jednostavno, sad ću ja to. Ćana je krst preuzeo, izbrusio, prefarbao, slova zamijenio, na kraju ga riječima predao: eto ga, kaj nov je. I haj bjež’, nemoj me ljutit, šta me živciraš… neću ništa, rukom je njenu ruku primirio… za Mare je.

Imala je Štefica svojih razloga, jedan od njih bila je jasna linija usamljenosti što će se protegnuti, kao magla nad Glinom, iza njezina pokopa, sve odavde do vječnosti.

Sele Mare, kad je došla, po svemu se od drugih odvajala. Njezine duge suknje mele bi ulicu, a naočale s debelim staklima i dioptrijom, što je ukazivala na tešku i bolnu slabovidnost, primjećivale su sve oko sebe. Slabovidnost je dobila u obiteljsko nasljeđe. Materi je slabovidnoj bila još kao dijete skrbnica,  veterinar Mile, u selu najučeniji, me postaro, to je on nešto na opštini sredio, kad mi je oca ubilo nikoga nije bilo materi za skrbnika, i tako sam ja sele moja ostala bez svojih godina. Ne znam pravo ni kol‘ko mi je sada…

Mare sve bolje od drugih vidi, negdje iza ljudi, iza riječi i postupaka. Njoj je sve providno, k’o da gledam kroz dno tegle, kako je zvala te svoje stare naočale, što bi same od sebe kao sanjke klizile nizbrdicama nosa. Mare vidi uvećano, a ono što se drugima čini ispravno, ona vidi kako jest, iskrivljeno. Hodala bi oko robne, dok sebi ne bi našla kakva posla najmena, ili nekoga za priče i druženja.

Bila je sva svoja, a biti svoja u malim čaršijama, značilo je čudakinja, jedna od onih za koje se gaji široki dijapazon osjećaja, od sprdnje do sažaljenja. Sve bi to zaključili jednim općim mjestom: šta će jadna, pošla na živcima. Ta rečenica bi sve poravnala, kao snijeg cijelac sve pokrila. Dugo ostaje, nikako da okopni.

Daleko je ona bila od bolesti živaca, i još dalje od sprdnje i sažaljenja. Nakon hladne vode u potoku sve joj se razbistri, sve je jasnije, pa i ljudi i njihove namjere.

Hodala bi pijacom, oko štandova kineske i turske robe, gledala svoja i tuđa posla, nekom nešto pridodala, neko bi joj dao markicu, od nekog bi uzela, nekog bi odbila – nemoj me živcirati, nemoj da ja sad galamim… A već je galamila. Od te svoje zarade pošla bi kupiti janjetine i već s vrata na brzinu sklepana improvizirana i zadimljena restorana, bi vikala: ovo ni moj ćuko ne bi jeo… a ja ćuko nisam… jel to moja para ne vrijedi jednako… pošteno sam platila… ja, nek sirotinja kostiju glaba… more Mara svakako… e ne more… neće ovdje Mara  zavirit više nikade… to je bilo sad i više nikade…  Rukom bi zamahnula kao da stvara visok klanac između tog sad i više nikada… neće moja noga više ovuda…

Kosti bi pijacom među štandovima pronosila, svijetu pokazivala… nek vidi svijet kaki su…

Kad bi našla kakva posla, ode Mare u šljive, vele žao im mene sirote, jes, žao… žao im jer će vakoj meni manje platiti… al neka im, nek im bude. Zna sve Mare, čitam ih ko bukvare… 

Dugo nije imala nikakvih dokumenata, kad je naposljetku dobila to malo lične karte, nastavila je granicu, kao prije, ilegalno zaobilaziti. Radi mise nedjeljne.

Tako mi bliže, sele moja. Nitko je ne dira, nitko ništa ne pita. Prave se da me ne vide.

Sve preko šume, ide Mara do crkve. Dnevno prepješači i po dvadeset kilometara.

Šumom se kreće lakoćom stalna stanovnika. Usput bi pokupila viškove, sve što su stabla odbacila kao staro, iznošeno. Dugim bi suknjama pomela lišće, čizmama višak blata, i sve to u crkvu pred oltar donijela.

Svijet u crkvi je izbjegava, Mare sjedi u prvoj klupi sama. Miriše na šumsku mahovinu, uvelo lišće i prvu jesenju vatru u šporetu. Mare miriši na grabove, smreke i jelovinu.

Vratila bi se preko potoka, usput pokupila grabova granja i podložila sebi vatru u toj maloj drvenjari na rubu raspadanja, bez namještaja, bez kreveta, kojeg je uporno odbijala. Na podu spava. Ispred kuće Mare drži psa. Pas neće lanca, nije lud, veli ona. I Mare to poštiva. Zove ga Ćeno. Ćeno sa starim kanafom što mu visi s vrata i starim olinjalim tijelom prati je posvuda, kad mu se da. Okupa se u potoku, i za njom glavinja. Ne reži, ne laje. Maru to ne čudi, sve dok ja lajem, nema on šta lajati… Nikom živom, osim njoj, ne vjeruje. Nikom i ne prilazi, samo nju čeka ispred crkve.

Svaki višak od svoje zarade Mare koristi da kupi nešto, da obraduje Markana, posvojena unuka, radost bi se tad poput potoka rasula u dubokim borama. Procvjetala bi jedna lijepa oaza samo kad bi njega spomenula. Njezin Markan, bio je dijete nezakonito, tako ga je čaršija prekrstila, čim je saznala za „sramotu“ njegove matere, a Mara, cura nikad udavana, odlučila biti baba nezakonita. Jer kad može čeljade biti mimo zakona, i selo na njih lajati, može i ona biti baba. Srodila se s njima, nisu bili „krvna“ familija. Nju to ne zanima. Ona je sele niko i ništa, pa more kako god hoće i s kim hoće i jope sve po svome.

Jedne se noći, onako pred zoru, kad  magla po cesti simfoniju izvodi, Marko vraćao s društvom s neke muzike, i u autu je bila muzika, bili su sretni, pijani od radosti, i autić se taj, jedan od onih što ga i najmanja nesreća posve skrši, u magli sav pogubio. Marko iz te magle živ nije izašao, a drugi se razbježali, samog ga sele ostavili. Mare se od te nepravde nikad nije oporavila. Sve je mislila, Marko, njezin Markan, nakon takva djetinjstva zaslužuje budućnost sjajniju. Crninu za njim ne skida. Sve je češće u crkvi, sve duže na ulici. Sve pare što zaradi ili prikupi sprema Marku za misa, Marku za spomenika. Zubima na Boga škrguće, svađa se s njim kroz šumu dok granje sabire. Misama ga potplaćuje sve da Markanu otkupi djelić rajske ugode. Da ima sirota najbolje, kad oca imo nije…

Zube je dobila preko socijale. Ti zubi, baš kao i Mare, kao i njene suknje, kao sve drugo na njoj, imali su volju vlastitu, ispadali kad se smijala, šuštali kad bi se ljutila, kao da svaki i najmanji bijes njen utišavaju. A da je utišavaju, to nije trpjela i dozvoljavala. Onda bi s tim svojim zubima rat vodila. Žalila se slabe mi zubi napravili, velkački su, ko konjski, sve me boli od njija, još su mi rekli, zamisli, da popijem tableta za smirenja… nisam ja luda… meni tableta ne treba, tražim bolje zube, oni popij tablete, tražim bolje očale, šta će ti, nećeš konac u iglu uvlačiti… kupi Mare povećalo… šta sam stara i sama pa ne smim ništa tražiti, ništa iskati… sirotinji zuba ne treba… može hodat ćorava i svakakva…

Jednog od onih pijačnih dana, dok Mare po pijaci radi i hoda, nekim nesretnim, zlim slučajem, vatra je progutala njezinu kućicu, s kućom i slobodicu. Smjestilo je, kao socijalni slučaj, u dom. U drugi grad sele moja kako mi fali moja čaršija…

U domu joj skinuli crne suknje, crnu bluzu, crnu maramu, vilinsku kosu kratko ošišali. Vikala se, otimala, nisi me rodila, nisi me rodila… njima je to bilo praktično, bili su brižni dok su joj govorili: da ne smrdiš, da se ne zaušljiviš, ne možeš takva biti… Lišili je njezine tuge, njezine crnine kosu mi sele skusali, ništa me nisu pitali, kuje i žene se ništa ne pita, sele, ej sele…

Dane provodi kao vučica, od zida do zida domske sobe vrijeme mjeri i skraćuje. Brzo im pobjegla. Jer ako nešto ne podnosi, to su riječi ne možeš, moraš, trebaš. Sele moja, ne moram ja ništa. Samo, sele, više joj mira ne daju, brzo je u dom vraćaju, u sobicu na potkrovlju, pod ključem drže ošišanu staricu. Suknje za šumskih valcera joj spalili, trenerke obukli. Sad je Mare svim drugim nalik i to je smeta, ubija, noge mi sve teže sele, a basamaci oni uski, povisoki, sve mi daleko sele, ej sele… šta ima u čaršiji… noge me sele više ne slušaju… đe je moja čaršija sele, daleko, daleko…

Priča se kako su Maru poslije viđali po čaršiji, eno im opet utekla, ali to je već čaršijska legenda. Istina jest, ili barem dio, da je Mare opet pokušala i ruku slomila, pa je u drugi dom, u još dalji grad preselilo. I tek je tad zapravo pobjegla. Preko granice….

Blizu mi Marko sele, ej sele… ni lične mi ne treba… raj sele miriše na jelovinu, na prvu jesenju vatru u šporetu podloženu…. sele…ej sele…

Pripovjedač govori: “Ništa o tome ne znamo, a vlastitom voljom uskraćeno nam je domišljanje, kako god zavodljivo bilo.” Važno je to, kao poetičko načelo ovoga romana. Ali još važnije kao životni stav njegova glavnog lika. Ništa se tu izmisliti neće, ništa dopričati, popraviti, vlastitome životu prilagoditi, e da bi se lakše moglo preživjeti. Pritom, “stegnut i manijakalno obazriv, kakav će ostati cijela svog vijeka”, glavni lik “nije imao riješenosti da pita” ni majku, ni ikoga od bližnjih koji su nešto znali, i to su znanje nosili kao muku. Već je u samom konstruiranju pripovijesti (naracije) naglašena ta obazrivost. Naime, lik pripovjedača knjige “U sjeni fantoma”, koji, naravno, ne može biti istovjetan autoru knjige, iznosi u trećem licu pripovijest Josipa Jablanovića, “vlasnikom kućnih papira”, “vlasnikom uspomena”, “baštinikom uspomena”… A on, Josip, rođenjem Zagrepčanin, sin je pričuvnog časnika Hrvatskih oružanih snaga, prije toga Hrvatskog domobranstva, još ranije Jugoslavenske vojske, koji se svibnja 1945. odazvao vojnom pozivu, i zatim nestao u povlačenju, u tom jedinome vojničkom manevru u kojemu je tada sudjelovao. 

Riječ je, dakle, o dvostruko ili trostruko posredovanoj priči. Tim distanciranjem postiže se važan efekt: pripovijeda se o najdubljoj čovjekovoj intimi, a pritom u toj intimi nema ničega privatnog, lično-sentimentalnog, bolećivog. Izvan, mimo i prije knjige, čitatelju je poznato da je ovo autorova autobiografska priča. Ali nije autobiografski roman. Osim što postoji distanca prema “baštiniku uspomena”, osim što je on pripovjedaču netko drugi, drugi glasovi čuju se iz prvoga lica: glas majke, glas djeda… Posljednja riječ, samo predsmrtno finale, nije na pripovjedaču, nego je na trećemu licu, na baštiniku uspomena, koji opisuje majčin odlazak. “U sjeni fantoma” pažljivo je i kompleksno konstruiran tekst. Komplicirano bi bilo njegovo rastvaranje, dekonstruiranje, razlaganje i objašnjavanje. Ali ono što je komplicirano sklapano, funkcionira jasno i razumljivo.

Središnji, odsutni (nestali) lik, Ivan Jablanović rodom je iz gradića V. u Bosni, odakle mu je i žena. U Zagrebu završio je Filozofski fakultet, živjeli su tu kao podstanari. Kao školovan kadar upućen je, po vječnom jugoslavenskom militarnom običaju, u Školu rezervnih oficira, koju je završio u Sarajevu. Premda nacionalno svjestan Hrvat, neposredno prije Hitlerova napada na Jugoslaviju odaziva se pozivu na mobilizaciju. Nakon toga, odazivat će se i na sve buduće pozive, a njih će do kraja rata biti dva. Kada je prvi put išao, prvi susjed, inače prijeratni komunist, kućni prijatelj, s kojim ne dijeli politička uvjerenja, nastoji ga odgovoriti. On mu odgovara: “Samo sam dvije zakletve položio, državi i ženi. Ako prvu tako lako pogazim, što će biti s drugom!?” Govori to, tobož se šaleći, i grli ženu. I još kaže: “Hvala ti Lujo, ali ja svoje moram učiniti. Kako bih imao mira.” Ponovo ga isti susjed odgovara, ali opet ne pomaže. Kada je prvi put išao, žena mu je bila noseća. Na kraju kad ide, ostavlja za sobom dva djeteta. Pripovjedač govori: “Strogo uzevši, što može reći ovaj niz činjenica? Čovjek koji se odazvao svim mobilizacijama – ništa više.” Između poziva bio je “uzoran činovnik, pažljiv muž i nježan otac dvaju sinova”. 

Pripovijest koja zatim slijedi na jedva dvjestotinjak stranica gustoga romanesknog teksta pokušaj je da se istraži što se dogodilo. Ono do čega je nemoguće doći, i što je na neki način upisano kao kolektivna obiteljska kazna i prokletstvo, jest što se dogodilo s Ivanom Jablanovićem. Gdje je i kako skončao muž i otac? Sva druga pitanja su sinovljevska. Brojna i raznovrsna, ta pitanja također su neodgovoriva, ali njima se pokušava popuniti nastala praznina. Kao kad bi se sito pokušavalo napuniti vodom. Najprije, tko je bio otac?

Pitanje na koje je u svojim romanima – dakle, ne samo u jednoj knjizi! – odgovarao Danilo Kiš, pomažući se Brunom Schulzom. Očevi nam se, međutim, dramatično razlikuju, onako kako se razlikuju pretpostavljene njihove uloge u povijesti. U skladu s tim ulogama zajednica će potom tretirati sinove, pri čemu će dvojica pisaca, Kiš i Lovrenović, biti predestinirani da se nađu na najudaljenijim tačkama tog društveno-političkog imaginarija. Možda ih, upravo zbog vlastitog gađenja prema takvom imaginariju, ne bismo ovdje zajedno ni spominjali da se Lovrenović u romanu nije poslužio jednim posve kišovskim sredstvom: listom, spiskom, nabrajanjem… Baštiniku uspomena su, naime, iza oca ostale knjige koje je mati sačuvala, nepotpuni fragmenti jedne osobne biblioteke, čiji sadržaj pisac, od knjige do knjige, s punim bibliografskim marom, u romanu navede, i to slučajnim redoslijedom, onako kako mu knjige dolaze pod ruku. Tu je i bilježnica s probranim citatima, nekoliko prijevoda, te pjesničkih i pjesničko-proznih radova Ivana Jablanovića, o kojima pripovjedač, ili bismo tu već mogli reći i autor romana, iznosi svoj, uglavnom nepovoljan sud. Koliko god to bilo privlačno, Lovrenović ne donosi nijednu pjesmu, stih ili rečenicu iz tih rukopisa Ivana Jablanovića. To bi za njega, te za stil i etiku ovoga romana, bilo isto što i “domišljanje”, koje si je pripovjedač uskratio. Ili bi, što je iz Lovrenovićeve perspektive vjerojatno i gore, predstavljalo onaj neugodni korak u privatnost. Ali tih nekoliko stranica sa spiskom knjiga, a onda i s citatima probranim i prepisanim iz bilježničice Ivana Jablanovića, među su najdojmljivijim, posve začudnim stranicama ove knjige. Jedva da se tu nađe pripovjedačevih riječi, kao i piščevih intervenata. Čarolija je u montaži i u onome što sugerira sadržaj nečije biblioteke, kao i sadržaj nečijih knjiških citata. Recimo, te dvije rečenice, jedna na početku, druga na kraju, u bilježničici – ustvari je to “mali džepni blok marke mars” – koje kao da naknadno čine okvir života Ivana Jablanovića. Prva je i u naša predratna vremena bila čuvena, pripada Petru Kočiću (Lovrenović je naziva: “patetični Kočićev afekt”), te glasi: “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.” Na kraju, kao zaključna rečenica, ili epilog, stoji bosanska poslovica: “Nemoj s takvom pameti u zimu, pojest će te junad na komuši!” Osim što bi između mogao stati život Nestaloga, ali sad i sa sugeriranim objašnjenjem i obrazloženjem nekih neobjašnjivih postupaka, i spisak knjiga, i odabrani citati, pa tako i ova dva, sugeriraju model hrvatstva, a onda i model zavičajnosti, kakvi danas ne samo da ne postoje, nego su iz zagrebačke perspektive, kao i iz perspektive središnjica hrvatske književnosti i kulture, savršeno nerazumljive. Kako danas razumjeti da jedan vrlo svjesni Hrvat – što je Ivan Jablanović zacijelo bio, pa je tako na nekim mjestima i opisan, za moto uzima rečenicu Petra Kočića, kao i da su među to malo sačuvanih knjiga i Petar Kočić, i Svetozar Ćorović, i Ivo Andrić, pa čak i Dragiša Vasić. To je skoro jednako neobično, kao što je neobičan onaj samoubilački, možda gordi, možda egomanski doživljaj lične časti pred svakom državom, koji ga poziva u službu.

Neke od fragmenata romana “U sjeni fantoma” Ivan Lovrenović na različite je načine koristio u više svojih knjiga, što ih je objavljivao u ovih tridesetak godina. U Bibliografskoj napomeni na kraju knjige piše: “Prva poglavlja knjige, zacrtane kao velika obiteljska povijest, autor je dovršio osamdesetih godina prošloga vijeka. Objavljena su u časopisima Književnost, Beograd 1986/11 i Forum, Zagreb 1988/10-11.

Detaljno razrađen nacrt knjige, gotovi dijelovi rukopisa, radni materijal i sva kućna arhiva spaljeni su u ratu na sarajevskoj Grbavici .”

Zatim slijedi pažljivo navođenje u kojim je knjigama što već objavio, kao i konstatacija da je lani, kod beogradskog Službenog glasnika, već objavljen roman naslova “U sjeni fantoma”. Te konstatacija: “Ovo je drugo, prošireno i djelomice prerađeno izdanje te knjige.” Ovome Lovrenovićevu čitatelju, koji je beogradsko izdanje čitao odmah po izlasku, dakle prije samo nekoliko mjeseci, da bi s jednakom pažnjom, kao da roman čita prvi put, po izlasku čitao Bodonijevo izdanje, čini se da baš i nije riječ o “proširenom” niti “djelomice proširenom” izdanju, nego da se ne radi o istoj knjizi. Uz drugo čitanje pratio ga je neobičan doživljaj da je u međuvremenu nešto zaboravio, ili da nešto nije dobro pročitao, te što je, zapravo, najneobičnije: da je nešto važno zaboravio. Istina je, međutim, da je pisac nakon samo nekoliko mjeseci tako i toliko intervenirao u knjigu da ju je sasvim izmijenio. Da bi na kraju napomene za svoju knjigu rekao: “I dalje je nedovršena, jer je nedovršiva.”

U svemu ovom što se s Lovrenovićevom “velikom obiteljskom poviješću” zbivalo, od četničkog spaljivanja “detaljno razrađenog nacrta knjige”, zajedno s “gotovim dijelovima rukopisa”, kada je od ognja spašeno samo ono što je objavljeno po časopisima, preko višedesetljetnih upornih piščevih nastojanja da se vrati uništenom rukopisu i da jedan njegov nacrt zamijeni drugim, sve do dva različita izdanja knjige “U sjeni fantoma”, koja s onom prvom odavno već nema nikakve veze, osim što neki njezini dijelovi, poput temelja odavno spaljene i porušene crkve, pripadaju novoj građevini, postoji nešto što ovu knjigu čini postmodernističkim književnim artefaktom. Način na koji je velika povijest intervenirala na okolnosti njezina nastanka, ali i način na koji je sam Lovrenović na te okolnosti odgovorio, naprosto pripadaju najprobranijem postmodernističkom književnom rekvizitariju. Samo što protagonisti velike povijesti ovdje sudjeluju ne samo na tematskoj, nego i na stilskoj i izvedbenoj razini knjige.

Stariji sin Ivana Jablanovića, onaj koji se rađa 1941, umire četiri godine kasnije od tuberkuloze kostiju. Dogodi se to u sanatoriju u Kraljevici, a kratka pripovijest tog života, obris i skica jednoga djetinjeg lika, i opis okolnosti njegove smrti, dostojni su Thomasa Manna i nekih od vrhunaca “Doktora Faustusa”. To čudesno dijete, stariji brat glavnoga lika Josipa Jablanovića, živjelo je toliko kratko, taman toliko da doživi sve ono što će biti središnja tema romana, a da ni u čemu ne sudjeluje. Majka govori: “Bio je mimo drugu djecu. Čitao je s nepune četiri godine. Čudila sam se koliko je osjetljiv i kako ga sve pogađa. Već je ležao u jakim bolovima, strpljiv i tih, u kući strepnja, praznina bez oca za kojega ništa ne znamo. Iz Rudolfove vojarne, sada kasarne Maršala Tita, izlaze i u nju se vraćaju vojničke postrojbe s pjesmama. Prilazom, sve tamo od Kazališta, često se u ulicu slijevaju organizirane povorke građana – žene, muškarci, omladina – s transparentima, zastavama, uz pjesme i izvikivanje pobjedničkih parola. Uvijek kad je bilo lijepo vrijeme držala sam otvoren prozor, da mu ulazi svjež zrak. Jednom me zove iz kreveta, sa suzama u očima, pa prošapće iako nikoga drugog u stanu nije bilo: ‘Zatvori mama, prozor ne mogu da ih slušam, znam ja šta oni viču, oni mrze moga tatu i našega Poglavnika.’”

“U sjeni fantoma” proza je nevjerojatno živih prizora, slika i ambijenata. Malo gdje je, ustvari nigdje, u ukupnoj hrvatskoj romanesknoj književnosti Zagreb, naročito Gornji grad, prikazan tako plastično, kao nekakav unutarnji plan grada, živčani sustav jednoga nepodnošljivo osjetljivog djetinjstva, u kojemu sve je bilo prešućeno, zatajeno, neprisutno. Zatim slijedi povratak u Bosnu. Za onoga koji je u njemu rođen Zagreb je ostao tuđina, prisna tuđina. Tu će se vraćati u gimnaziju i na fakultet. Ali ono najvažnije, najtemeljitije školovanje, bez kojeg bi pripovijest ovoga romana bila nemoguća, ali bez kojega bi, čini se tako, i sam život bio nemoguć, obavljeno bit će uz djeda. Njegov je jezik iz kojeg se progovara, on je jedina čvrsta tačka egzistencije kojoj su izmaknuta uporišta, djed je veza sa zemljom, u stvarnom i u metaforičnom smislu. Djed je, na neki način, jedino istinsko i pouzdano pripadanje, ali i sigurna brana od otrovane utjehe samosažaljenja.

“U sjeni fantoma” postmodernistička je varijanta one Lovrenovićeve nenapisane, (vjerojatno, ili sasvim sigurno) modernističke “velike obiteljske povijesti”. Na dvjestotinjak stranica tu staje još barem tisuću stranica šutnje i bjeline. Kao i svaka prava, istinska europska obiteljska i (ili) lična povijest, Mannova, Svevova, Grassova, Kišova, Maraijeva, ova u sebi sadrži i sa svom nosi povijest društva, zajednice, naroda, vijeka. Osamdesetak godina nakon Drugoga svjetskog rata, Bleiburga i križnih putova, tridesetak godina nakon što je započela opća hrvatska brbljarija o svemu tome, s ponešto slabih i neinspirativnih literarnih radova, te s još gorim i jadnijim historiografskim interventima, “U sjeni fantoma” roman je koji istovremeno obavezuje i oslobađa. U njemu jedan je nestali otac, u kojem se naravno ne sabiru iskustva ni slučajevi svih nestalih očeva, ali se nestalost konačno uprisutnjuje, tako da sama tema porodičnih fantoma prestaje biti fantomska. Također, pripovijest je to o prokletstvu jugoslavenskog društva, koje je baš sve činilo da djeci očeva koji su glodali zelene jabuke baš u svakome trenutku u svih četrdeset i pet godina postojanja te usrećiteljske države inzistentno trnu zubi. U tom prokletstvu objašnjenje je mnogih naravi i karaktera svih postjugoslavenskih, postkomunističkih zajednica. Zato je roman “U sjenci fantoma” tako važan, aktualan, današnji. Premda je ovom njegovom čitatelju milije promatrati ga kao čisti artefakt, kao umjetninu.

Pisac ni kroz lik pripovjedača, ni kroz “baštinika uspomena”, nijednog trenutka, ni na jednoj stranici svoje knjige ne traži pomilovanje za oca. Nigdje ne pokušava objasniti njegove postupke, koji prethode ili se nastavljaju na onu nepodnošljivo jednostavnu konstataciju: “Strogo uzevši, što može reći ovaj niz činjenica? Čovjek koji se odazvao svim mobilizacijama – ništa više.” On ga pokušava upoznati, provodi cjeloživotnu potragu za njegovim uvjerenjima, strastima, navikama, motivima, ali nikad ne učini ništa što bi ga moglo opravdati. Nikad on za objašnjenje njegove pojedinačne sudbine ne preuzima ništa od velike pripovijesti o kolektivnim sudbinama. Svaki je čovjek za sebe i za svoje postupne odgovoran, nikome neće pomoći nijedno od brojnih njegovih pripadanja. Sve bi mu lakše u životu bilo da je učinio suprotno, ali zašto bi čovjek imao to pravo da mu baš pod svaku cijenu bilo lakše? Jednom tako stvorena laž nastavlja se prenositi s naraštaja na naraštaj, pa svaki pojedinačni slučaj biva obuhvaćen kolektivnom legendom. Lovrenovićeva knjiga na moralnoj je i idejnoj razini protiv toga.

A na onom estetskom, literarnom planu, “U sjenci fantoma” jedna je od najvažnijih i najostvarenijih knjiga hrvatske književnosti, uopće. I nezaobilazan svezak na uskoj i malenoj stalaži one bosanske književnosti na kojoj jedan do drugog usamljeni stoje Kočić, Andrić, Šop. I njih još nekoliko. 

Dogodilo se to na početku 90-ih godina. Najmlađa prodavačica u najvećoj knjižari u gradu se zvala Liri (Sloboda). U to vrijeme Liri, kći došljaka, oficira s južnih krajeva zemlje, maturirala je i odmah dobila to radno mjesto koje kao da je bilo stvoreno za nju.

Godinu kasnije, kada se činilo da je i na naša vrata pokucala sloboda, kada se otvoreno i javno moglo izaći na politička okupljanja s parolama „Dolje komunizam“ i „Želimo Albaniju poput Europe“, i kada se Liri prvi put zaljubila, upravo je njezin ljubavnik bio prvi koji ju je zvao „Moja draga Libera“.

Njenom ljubavniku, građanskom mladiću deset godina starijem od nje, u lijepom je sjećanju ostao talijanski film „Libera, amore mio“, sa Claudiom Cardinale i Bekimom Fehmium, iako mu nije bilo jasno sliči li više Liri Claudiji ili je on sličniji Bekimu, ali mu se svakako svidjelo ime Libera, bez obzira na političku obojenost filma i ljevičarske ideje koje su nosili likovi. 

I to je bilo to! Liri više nikome nije dopuštala da je tako zove. Svima je govorila da će se odsada zvati Libera, i tako se komotno snašla s novim imenom. Novo joj je ime u tim teškim vremena pristajalo kao bijela i mekana pahuljasta tkanina. Osim toga, boravak među knjigama kao da ju je činio još ljepšom nego što je bila.

Ah! Zaboravio sam vam reći, Libera je imala velike oči boje neba, i upravo zbog toga usporedba njezina imena s bijelom i mekom pahuljastom tkaninom, iako se može činiti kao kliše, ispunjava sliku o njoj. Plavokosa, očiju boje mora, visokog stasa, i bome impozantnog poprsja i sa posljednjom knjigom u rukama, činila se kao da je stvorena za intimni i topli kontekst jedne knjižare.

Ali, vrlo brzo su se desile dvije, za Liberu, neugodne stvari: njezin je ljubavnik u potrazi za novim životom otišao u Italiju, iako joj je bio obećao da će se jednog dana vratiti pa i nju povesti sa sobom; i druga neugodnost bilo je to da su novi vlasnici koji su preuzeli zgradu s knjižarom odlučili su da taj lokal pretvore u zalogajnicu. 

Dakako, Libera je očajavala. Nije prihvatila ponudu da u novoj zalogajnici radi kao konobarica, ali je, kako bi bila svoja na svome, unajmila drugi, znatno manji prostor, nedaleko od centra grada, i otvorila novu knjižaru s knjigama koje su joj preostale od prijašnje knjižare, i novim knjigama koje su tek izlazile.

Libera se po cijele dane bavila knjigama, često mijenjajući njihov raspored u izlogu. Poslije bi, umorna, sjedila negdje u kutu uz prozor i promatrala prolaznike koji nisu okretali glavu ni prema njoj ni prema knjižari. Tijekom zime, tamo, iza prozorskoga stakla, bila je nalik negativu crno-bijele slike, iz dana u dan sa sve više suza u očima.

Liberin ljubavnik nije imao namjeru vratiti se, a njezine su se knjige iz dana u dan sve slabije prodavale.

Preveo: Xhelal Fejza

Korektura: Hashim Bahtijari

Na portalu nekoć uglednoga dnevnog lista izlazi ovakav naslov: “Rambo iz Dalmacije: Splićaninu kod kuće našli stotine puški, pištolja, bombi…” No, ne budimo pretjerano zlobni. Ni na drugim portalima i u drugim novinama naslovi o ovom događaju nisu se značajno razlikovali. Pod takvom veselom i vickastom opremom, koja nipošto nije bila lišena divljenja prema počinitelju, stoji da je u stanu pedesetsedmogodišnjeg Splićanina – čije ime policija do danas diskretno taji – pronađeno: jedna protuavionska strojnica, dva puškomitraljeza, 26 automatskih puški, 54 pištolja i revolvera, 7 prigušivača, 4 ručne bombe, jedan tromblon, 25 grama vojnog eksploziva, 42 spremnika za automatsku pušku, 12 spremnika za automatsku strojnicu, dva tromblonska nastavka za automatsku pušku, 30 lovačkih i malokalibarskih pušaka, 12.000 komada raznog streljiva, pola kilograma puščanog baruta, 11 optičkih nišana…

Ova radosna vijest, da ne kažemo blagovijest, objavljena je u petak i subotu, 23. i 24. lipnja. A već sljedećega tjedna na istim portalima i u istim novinama čitamo kako je umirovljeni policijski specijalac iz Trogira, Branko Mamić, dvije godine mlađi od “Ramba iz Dalmacije”, pucao u tridesetdvogodišnjeg mladića, jer je povjerovao da mu ovaj zavodi ženu. Ispalio mu je dva metka u glavu i jedan u tijelo, a zatim se dao u bijeg. Osim po svome junaštvu, Mamić je od ranije poznat kao strah i trepet susjedstva te kao osuđeni obiteljski zlostavljač. Ima ženu s kojom je narodio petero djece. Danima kasnije u rodnome selu predao se potjeri. Ministar unutarnjih poslova čestitao je javno policiji na uspješno obavljenoj akciji. Javno nije ništa rekao o akciji policijskog umirovljenika.

Nekoliko dana kasnije, 30. lipnja, u selu Bisag kod Varaždina, pedesetšestogodišnji Đuro Burec, zvani Đuka, kao i Mamić sudionik rata, prema vlastitim iskazima bivši policijski specijalac, kao i DJ po seoskim i zagrebačkim noćnim klubovima, nogom je provaljuje u kuću svoje davnašnje djevojke, gdje nakon nekog vremena ručnom bombom raznosi i sebe i nju.

Bracan iz Capraga, deklasiranog proleterskog naselja u Sisku, još jedan je sudionik rata. Njemu je prema jednima pedesetosam, a prema drugima pedesetdvije godine. Dan-dva pošto se ubio Đuka, on kreće po susjedstvu s automatskom puškom, puca po ljudima i pali kuće. Nema nikoga da ga zaustavi. Kad čovjek tako nasumce krene da ubija i pali po periferijama malih, od države i ljudi napuštenih gradova, može ubijati i paliti jako dugo prije nego što ga netko ili nešto zaustavi. Bracana, koji ubije jednu ženu – najprije je rani u nogu, a onda je ovjeri dok se vukla po prašini – zaustavlja njegov susjed, dakle obični građanin, tako što se goloruk uhvati za njegovu pušku, pa se tako pohrve s njim na život i smrt. Da nije bilo njega, što bi se dogodilo u Capragu one večeri koju je, ako dobro čitamo novinske vijesti, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović provodio sa suprugom i stranačkim družicama, Ninom Obuljen Koržinek i Ivom Hraste Sočo, na premijeri opere Jakova Gotovca “Stanac”, u atriju Klovićevih dvora? Inače, priča “Stanca” govori o starcu koji žudi za vječnom mladošću.

Bracan iz Capraga je, saznajemo iz novina i to, Nedžad Fetić, hrvatski branitelj, koji je 6. rujna 1991, zajedno sa suborcima Hasom Mahmutagićem i Mirkom Šašom, u Capragu iz njegove kuće odveo susjeda Radu Španovića. Sva četvorica su, pretpostavljamo, bili radnici, željezarci, proleteri. Uz tu važnu razliku što je komšija Rade bio Srbin. Bracan je primijetio da Rade špijunira braniteljske položaje, pa ga je prijavio svojim drugovima, i onda su sva trojica došli po Srbina. Strpali su ga u auto, a onda se auto zaustavio, te su Huso i Mirko sasuli u Srbina par rafala. Godinama kasnije održano je suđenje, pa su ubojice osuđene. A Bracan je bio samo svjedok. Žena u koju će on sasuti rafal zvala se Ivana. Ubio ju je skoro trideset i dvije godine nakon što je u Radi Španoviću prepoznao srpskog špijuna. Toliko dugo je na slobodi preživjela Bracanova paranoja. Toliko mu je, dakle, trebalo da napravi svoj mali jezivi rat. Njega, međutim, na portalima neće nazvati Rambo, premda bi bilo duhovito.

U onoj stvarnosti kojom se bave novinski izvjestitelji i policajci, između vijesti o zapljeni goleme količine oružja i municije u Splitu, i tri zločina koja su zatim uslijedila, ne postoji veza. U onoj stvarnosti kojom se bave sociolozi ili antropolozi, i iz koje izvire književnost, prvi zločin izravno je najavio sljedeća tri. Premda iz splitskog arsenala, koje će jedan portal afirmirati kao “nevjerojatno bogat”, dok će drugi u svemu vidjeti vijest za Ripleya i rubriku Vjerovali ili ne, nisu potekli ni pištolj iz kojeg je pucao umirovljeni policajac Branko Mamić, ni bomba kojom sebe i ženu koju je progonio raznosi Đuro Burec zvani Đuka, kao ni automatska puška iz koje po capraškom susjedstvu puca Nedžad Fetić zvani Bracan, u onoj stvarnosti koja je nadređena crnoj kronici i policijskom dnevnom izvještaju, radi se o jednom jedinom, dramaturški zaokruženom zločinu, koji se odvio na četiri različita mjesta, u nekom logičnom, prilično sporom protoku vremena.

“Rambo iz Dalmacije” svoj je arsenal, ili svoj prodajni asortiman u robnoj kući za koju, pretpostavljamo, zna ona uglednija polovina Dalmacije, kojoj i sam “Rambo” pripada, mogao je prikupiti i izložiti samo uz suradnju nekoga iz vojske i policije. Ako je ponešto i mogao prošvercati preko državne granice, protuavionsku strojnicu nemoguće je prošvercati. Naivno je misliti da je splitski izlog jeftinih slatkiša jedini takav u Hrvatskoj. Prije će biti da u ovoj zemlji postoje na desetine dućana u kojima gospoda s društvenim ugledom od druge takve gospode mogu kupiti sve što im ustreba, od one najjeftinije ručne bombe do protuavionskog mitraljeza. Pendrek-ministar Božinović, koji je, kao što smo to već mnogo puta istaknuli, po zanimanju profesor opštenarodne odbrane, najbolje zna kako funkcionira koncepcija naoružanog naroda. Možda su Branko, Đuka i Bracan čuvali oružje kod sebe doma, ali možda su navratili u prvi dućan (radi i nedjeljom!), te su od nekog “Ramba” za jeftin novac kupili ono što im je netom ustrebalo.

Ali u svemu ovom postoji i nešto što će Božinović, kao ljubitelj opere, a naročito Gotovčeva “Stanca”, koji žudi za vječnom mladošću, dobro razumjeti. Između najmlađega i najstarijeg sudionika u ovome malome ljetnom građanskom ratu dvije su, ili najviše pet godina razlike. Pripadaju generaciji kojoj i sam pripadam. Kada je 1991. počeo rat, ta su četvorica muškaraca pripadala naraštaju prvoga poziva. Bilo im je dvadeset i pet, većinom su odslužili vojni rok u JNA, naslijepo su znali rastaviti i sastaviti poluautomatsku pušku, obučili su se u osnovnim vojnim vještinama, između ostaloga u onoj za rat i za umiranje u ratu najvažnijoj vještini: dovoljno su puta bili na bojevom gađanju da nisu strepili od ispaljenja. Rat je bio, i trajno će ostati najveći i najvažniji doživljaj njihovih života. Sve što uslijedi nužno će predstavljati pad, životno razočaranje, osjećaje bespomoćnosti i bespotrebnosti… Pogotovu nakon što se nakon rata, iz razloga političko-stranačke pragme, formira država koja će trajno, kao svoju najvišu vrijednost, isticati njihovu ratnu hrabrost, požrtvovnost, vještinu u pucanju. U životu u kojem više nije potrebna vještina u pucanju, kao ni sve ono što je prati, ti će se ljudi osjećati poniženo. Učinit će im se da ništa od onoga što sad mogu učiniti nije vrijedno kao pucanje.

Barem dvojica od njih imali su bračne ili ljubavne probleme. Emocionalno uvjetovano partnerstvo između dvoje ljudi, koje se najčešće još uvijek naziva brakom, jedan je od onih međuljudskih i društvenih odnosa koji se ne mogu razriješiti ratovanjem i nemaju veze s hrabrošću, požrtvovnošću i vještinom u pucanju. Dok rat podrazumijeva odbijanje ideje samoponiženja, ljubav je uvijek vrlo blizu samoponiženju. Ljubav je svojevoljno i potpuno prepuštanje okupaciji. Drukčije ne može, i nikad drukčije nije bilo.

Ali nešto je u tom generacijskom ključu važnije: tim je ljudima obećano sve, i sve im je na papiru predano, cijela Hrvatska, duše i tijela svih njenih građana, a da to sve zapravo ne znači ništa. Danas se živi mimo njih, uglavnom od europskog novca i od turizma – takve su, barem, slike koje im izlaze pred oči, a njih se ostavilo tek s idejom da nema ničega većeg od njihova pucanja, od njihove hrabrosti, od njihova oružja… I tako su oni zapucali, dok je Božinović uz “Stanca”tancao po Gornjemu gradu. Za razliku od njih, on je pronašao recept vječne mladosti.

Sjedio sam u automobilu, čekajući suprugu koja je bila u trgovini, kad mi je zazvonio mobitel. Na zaslonu ime: Fleka.

– Hej, Fleka, što ima? – upitah svog starog prijatelja kojeg poznajem već više od dvadeset godina.

– Čuj, reci mi imaš li koga tko digitalizira filmove s osmomilimetarske trake. Već dugo imam neke trake koje sam uspio sačuvati, a ne znam što je na njima. – reče mi Fleka, te nastavi:

– Uostalom ja ti ih donesem, a ti imaš dosta prijatelja filmaša, pa ako tko može to digitalizirati…

Sjetih se odmah svog prijatelja Branka, pa ga nazvah nakon razgovora s Flekom. Branko to ne zna napraviti, ali ima on jednog prijatelja kojega će pitati. I tako u nekoliko dana, uz nekoliko poziva, trake bijahu digitalizirane. Stigle nam po Branku. Javio sam to Fleki, pa smo se našli da ih pregledamo na mome laptopu u jednom kafiću na obalama Kupe u Sisku.

Fleka je tijekom rata primijetio da vojska, koja je ušla u prostorije Pionirca (negdašnji Pionirski dom, a danas Kazalište 21), izbacuje iz ove kulturne ustanove razne papire, knjige, kazete i rekvizite. To je tada bio njihov privremeni dom, mini-vojarna u srcu Siska. Vjerujući da je sve to neko smeće iz starog režima, palili su pronađeno ispred zgrade. Fleka je u prolazu to vidio te iskoristio priliku dok nitko nije gledao i sa hrpe otpada uzeo tri stare vrpce. 

Rat je odavno prošao, a Kazalište 21 sad pripada Domu kulture u Sisku, pa je zgrada i dalje u funkciji koju je dobila svojom izgradnjom. Tu se okupljaju mladi, a i oni koji se samo tako osjećaju. Kulturnim programima stvara se nova publika. Kako sam i sam jedno vrijeme radio u Domu kulture, kao voditelj Filmskog centra, organizirajući filmske festivale i radionice za filmofile te osmišljavajući program kina, zanimalo me je što je na tim snimkama.

Sjedili smo tako na terasi sisačkog kafića i gledali nijeme filmove snimljene onomad popularnom osmicom. Bile su to snimke starog placa u Sisku šezdesetih godina. Upravo na tom mjestu danas se nalazi kafić u koji smo nas dvojica sjeli. Na starom placu ljudi kupuju čarape, sir, jaja, stoku… Neobično je vidjeti Sisak iz tog vremena, pogotovo iz ove perspektive: zavirujemo u prošlost mjesta na kojemu se nalazimo kroz ekran računala. Zatim je na snimci utrka bicikala i romobila u ulici Stjepana i Antuna Radića. Milicija u šezdesetima regulira promet dok se odvija utrka u nekoliko kategorija. Cesta, naravno, neasfaltirana. Potom ide i snimka hokeja na ledu u Sisku te Stari grad s posavskim korabljama, stare drvene kuće od kojih je do danas preživjela samo jedna. 

Nas dvojica sjedimo uz kavu i komentiramo ovo filmsko blago koje je Fleka uspio otrgnuti od sigurnog uništenja, spasiti stari Sisak od zaborava. Pridružuje nam se za stolom jedan stariji novinar, također iznenađen ovim arhivskim blagom. Vladimir Pajtler prisjeća se tih vremena kada je bio dječak.

Odjednom ide snimka tadašnjeg Kino kluba Sisak. Neki se dečkići svađaju, pa potuku, a zatim se s osmijehom raziđu. Snimka je s igrališta Segeste. Ne može se baš odgonetnuti tuku li se dečki zaista ili samo glume. Bitno je da na kraju nasmijani odlaze na ringišpil. 

A onda se na snimci pojavljuje polaganje kamena temeljca Pionirskog doma, gdje se, uz odrasle, okupilo mnoštvo djece. Novinar Vlado se smije: 

– Tko zna koja su ovo djeca, možda ih i poznajem, malo su mlađi od mene…

Nakon pregledanih snimaka, Vlado odlazi doma na ručak. Fleka i ja sjedimo i razmišljamo o ljudima sa snimki.

– Gle, sad nam je ravnatelj Branko Ištvančić, pa možemo bez problema organizirati u kinu prikazivanje ovih snimki. – predlažem Fleki. – Taman je 110 godina filmografije u Sisku, to bi bio odličan program. A možda i netko prepozna koga, možda čak i sebe?

Fleka mi potvrdi da je ovo odlična ideja, a ja nazvah Branka koji se složi s nama te predloži datum koji smo onako usput odabrali. Eto super programa!

U sljedećih nekoliko dana izradih plakat, obavijestih medije. Kako se radilo o nijemim filmovima, jer osmica nije snimala zvuk, dogovorih nastup mladog gradskog glazbenika. On bi klavirom pratio snimke, naravno, improvizirajući.

Ubrzo je došao taj dan. Okupilo se petnaestak ljudi. Kao da ljudi nisu bili zainteresirani za naše ekskluzivne snimke koje nas vraćaju u sisačke šezdesete godine. No nismo se uzrujavali. U najmanju ruku, vjerovali smo da će netko prepoznati nekoga na snimkama i tome smo se radovali. 

Stigao je ponovno naš prijatelj Vladimir, doveo kolege novinare. Snimke su trajale ukupno oko 35 minuta. Mladi pijanist izvrsno je ozvučio snimke, a publika je uživala. Ipak, nakon filma nitko da se javi da je koga prepoznao. Nitko im nije bio poznat osim tadašnjeg direktora Drage Cotića, koji je na snimci polagao kamen temeljac.

– Eh da nam ovi ljudi sa snimke mogu pričati… – pomislih to i rekoh na glas.

– Daniele, ako što planiraš još raditi s ovim snimkama, ja ti imam broj Cotića. – iznenadi me Vladimir.

– Pa zar je on živ? – zaprepašteno ga upitah.

– Živ je i živi u Petrinji. – odgovori mi Vlado. – Ako ti treba, zovi što prije jer je čovjek u visokim godinama, skoro kao i ja. – nasmija se Vlado i dade mi komadić papira na koji je zapisao broj.

Nisam trošio vrijeme te sam već sutradan ujutro okrenuo broj koji mi je Vlado dao.

– Dobro jutro! Jesam li dobio stan Cotić? – upitam.

– Da, koga trebate? – odgovara mi stariji ženski glas.

– Trebao bih gospodina Dragu Cotića.

– Ja sam njegova supruga. Danas je Drago otišao sa sinom na Plitvička jezera. Navečer će se vratiti.

Predstavio sam se gospođi i rekao joj o čemu se radi. Željeli bismo pozvati gospodina Dragu da pogleda filmove koje smo pronašli. Organizirao bih posebnu projekciju za njega.

– Drago još od sedamdesetih godina, otkad su ga otjerali iz Pionirca, nije kročio u dom. Još i danas stalno priča o svojim danima u Pionircu. – reče mi njegova supruga. – Zovite nas večeras, bit će mu osobito drago i vjerujem da će doći.

Cijeli sam dan osmišljavao kako će izgledati ovaj susret. Kopalo me je to što je supruga rekla da su ga „otjerali“ iz Pionirskog doma. Razmišljao sam o mogućim razlozima, no i dalje mi nije bilo jasno kako bi netko mogao nekoga otjerati iz ustanove koju je sam osmislio i osnovao. Strpljivo sam čekao večer…

– Dobra večer, jesam li dobio gospodina Dragu? – upitah telefonom.

– Jeste – odgovori mi stariji glas ljubazno te nastavi: 

– Rekla mi je supruga da ste zvali danas. Vrlo rado dođem, samo recite kada želite…

Sunce me je obasjalo, iako je već prije pola sata bilo zašlo. Odmah mi je kroz glavu jurnula ideja kako bi to moglo izgledati. Stoga sam predložio Dragi da to bude za tjedan dana. Kada mi je to potvrdio, odmah sam javio Branku, Fleki i još nekim prijateljima da nam u goste dolazi kulturna legenda za koju sam mislio da odavno nije više među nama.

Tjedan dana brzo je prošlo i ja sam s nestrpljenjem na licu mjesta čekao dolazak našeg posebnog gosta. Okupio se i kolektiv Doma kulture kako bi prezentirao svoj rad, sve što rade u ustanovi koju je Drago utemeljio početkom šezdesetih godina. Stiglo je i nekoliko novinara željnih Draginih priča iz prošlosti. 

Malo prije jedanaest sati stigao je auto. Dragu je sin dovezao u dvorište Pionirca. Kad su se otvorila vrata auta, prišao sam Dragi i pomogao mu da izađe.

Starac sa štapom uspravio se uz automobil, pogledao u zemlju suznih očiju i rekao:

– Tu sam zabio prvi čavao u dasku, baš na ovom mjestu gdje sad stojimo… 

Kolege su prilazili i predstavljali se, a onda smo polagano ušli u dvoranu kako bi Drago vidio materijale koje je Fleka spasio prije tridesetak godina. Sve oko sebe pažljivo je gledao. Zidovi, prozori, vrata, svaki kutak ove zgrade njemu je pričao priču, sjećanja su samo navirala…

Drago je bio prvi ravnatelj Pionirskog doma, zamišljenog kao mjesto na kojem će se okupljati prije svega djeca i mladi. Kultura, kazalište, film, pjesma, ples… Bili su to programi za njih, koje je Drago osmišljavao i organizirao sa svojim timom. Bio je inspiracija kazališnim glumcima Siska koji su upravo zbog njega odabrali svoj poziv. Iz njegovog rada proistekli su kazališna grupa Daska, Baletni studio, Filmski centar i još mnogo toga zabilježenog i nezabilježenog. 

Međutim, početkom sedamdesetih godina, vlasti su Pionirski dom vidjeli kao sredstvo za politički (pre)odgoj omladine. To se Dragi nije svidjelo i usprotivio se tome, pa su ga ubrzo smaknuli s pozicije ravnatelja. Skroman, ali i ponosan, od tada do ovog trenutka nikada više nije stupio nogom u Pionirac…

– Pa čime ste se nakon toga bavili? – upitah ga radoznalo.

– Bavio sam se lončarstvom, keramikom. Mislim čak da je jedna žena iz Kostajnice kupovala od mene keramiku, a zatim ju ocrtavala. Možda je poznaješ? – upita me Drago.

– Jela, zar ne?

– Da, Jela Šolić! Poznaješ je? – ponovno me upita on.

– To mi je bila baka! – krenule su mi suze, a Drago me je iznenađeno pogledao i od srca se nasmijao. 

Rekoh mu da je baka Jela umrla prije par godina, doživjevši više od devedeset godina.

– Eto, meni je punih 88 godina – reče mi Drago pokazujući štap. – Al’ bez štapa nigdje!

Kad smo pogledali filmove, opisao mi je svaki događaj, svega se sjetio. Znao je ime svakog onog djeteta sa snimke. Bilo je mnogo siročadi s Kozare, djece koja su nakon Drugog svjetskog rata posvojena u Sisku. Obišli smo prostorije Pionirca, gdje su mu djelatnici opisali što tu rade. Zastao bi i malo razmislio, a zatim ispričao neku zgodu iz vremena kada se gradio taj centar.

– Ovo je projektirao poznati arhitekt Branko Hrs, međutim, nitko ne zna da sam mu cijeli projekt zarotirao kako bih spasio jedan veliki bor koji je tu rastao. Vidio si ga na snimkama. E, taj su bor htjeli posjeći, a ja sam im rekao da samo malo zarotiraju sve ovo i bor je u konačnici bio spašen. – ponosno će Drago. – Došao sam iz osnovne škole u Budaševu  ovdje u Pionirac i pokrenuo brojne aktivnosti. Lutkarska je privlačila najviše mladih, no i foto-kino klub  plijenio je pažnju. U deset godina od otvaranja Pionirskog doma napravili smo pravo čudo u kulturi. A onda su došli neki drugi ljudi koji nisu shvatili ove vrijednosti. I to je bio kraj moga posla…

Drago se zamislio i opet zasuzio. Šutjeli smo. Šutjeli smo na trenutak svi. Poput doboša lupala je tišina po zraku u Pionircu. Gromoglasna tišina.

Prošlo je od tada pet godina. Drago mi je obećao da ćemo se viđati, ali sam ja u međuvremenu otišao iz Doma kulture. Desio se i potres koji je toliko razdrmao Dragin Pionirac da je zgrada morala u konstrukcijsku obnovu. Negdje pred kraj 2022. godine pročitah u novinama da je Drago preminuo. Nema više ni novinara Vladimira koji je s Dragom uređivao časopis Kurir. Vjerojatno se sada negdje smješkaju prisjećajući se jednog vizionarskog projekta na polju kulture koji su začeli. Možda je s njima i moja baka Jela koja im pokazuje na keramici pletere i cvjetne motive koje je kistom nacrtala.

Često mi na društvenim mrežama izleti fotografija napravljena onog dana kad nam je Drago Cotić, legendarni kulturni vizionar, pripovijedao o maloj sisačkoj ustanovi koja je na lica djece i mladih donosila osmijehe. 

U međuvremenu, Fleka je na Hreliću nabavio stari škriputavi projektor za osmomilimetarske filmove. Često se nađemo na krovu njegove zgrade, pa pod zvijezdama na platnu pustimo originalne filmove koje je on spasio ratnih devedesetih godina. Kada vidimo brkatog mladića kako polaže kamen temeljac Pionirskog doma u Sisku, u isti glas kažemo: 

– Eno Drage Cotića!

Uz škripanje kotačića na projektoru, kada na nijemom filmu vidimo djecu koja se smiju i plješću, kao da ih čujemo. Čujemo dječju radost i Draginu svečanu najavu otvaranja jedne nove dimenzije zabave, izrasle iz klice kulture koju je on usadio u onaj kamen položen u zemlju. Fleka i ja nazdravimo pivom, a zatim gledamo zvjezdani film na nijemom nebu iznad Siska.

NIN 6.7.2023

U četvrtak 15. juna došao sam na beogradski aerodrom tri sata ranije kako bih što opuštenije obavio čekiranje na letu JU 604 Er Srbije za Beč. Predao sam prtljag, uzeo bording kartu, i uputio se prema pasoškoj kontroli. Tamo sam se našao u dugačkom redu, i kada sam se nakon više od pola sata čekanja konačno približio graničnom prelazu, zazvonio mi je mobilni. Agencija Step Travel, kod koje već godinama kupujem avio karte, obavestila me da su upravo dobili informaciju da je otkazan let za Beč. Mahinalno sam pogledao na tablu odlazaka pored koje sam se u tom trenutku nalazio. I dalje je stajalo planirano vreme poletanja JU 604. A onda, gasi se vreme polaska, i pojavljuje se obavest: let je otkazan.  

Odjurio sam na šalter informacija Er Srbije gde su mi veoma ljubazne službenice, Milica i Marija, predložile da me prebace na večernji let Austrija erlajnsa za Beč. Međutim, pre novog čekiranja kod austrijskog avio-prevoznika trebalo je uzeti prtljag, koji je već krenuo uhodanim putanjama prema odredištu. I dok je Marija proveravala da li kod Austrijan erlajnsa ima slobodnih mesta, Milica je pošla sa mnom u lov na prtljag. Posle skoro sat vremena konačno smo uspeli da pronađemo moj kofer, međutim, ispostavilo se da više nema slobodnih mesta na letu Austriana za Beč, pa mi je izdata karta za jutarnji let u 7 časova.

Te večeri u Beogradu poplava, sve stoji. Na Gazeli haos. Ne bih da ulazim u avanturu sa divljim taksistima, pa narednih sat vremena čekam autobus koji će putnike sa otkazanih letova za Beč i Skoplje odvesti do hotela Slavija, a sutradan u pola pet ujutro izvršiti transfer do aerodroma. Odlučio sam da se ne odvajam od grupe. I tako sam u svom gradu prespavao noć u hotelu. Dobio sam i vaučer za večeru. Kada smo u pola pet ujutro krenuli iz Slavije, preuzeli smo na recepciji lanč pakete. A onda, još jedno iznenađenje. Na aerodromu nas je dočekao haos. Pokvarila se pokretna traka za prtljag, pa je čekiranje obustavljeno baš na šalterima gde je i let Austrijan erlajnsa za Beč. Sve stoji. Putnici preskaču gomile kofera. Četrdeset minuta kasnije, traka se konačno pokreće. 

Dok na gejtu čekam ukrcavanje, listam vesti sa interenta. Jedna izjava iz Er Srbije metaforički sažima čitav problem. Upisujem u tu izjavu i ono što verovatno nije bila namera osobe koja ju je izrekla.

“Moguća su kašnjenja, moguće je da će i dalje biti otkazivanje letova, ne samo kod nas, pričam generalno, zato je potrebno da putnici shvate da je ovo još jedna izazovna godina, još jedno izazovno leto”, rekao je Bojan Aranđelović, viši menadžer za planiranje i optimizaciju reda letenja “Er Srbije”.

Da, važno je da građani Srbije shvate da je ovo još jedna izazovna godina, jedna u nizu od jedanaest izazovnih godina, tokom kojih je Srbiji otkazana budućnost, kreće se unazad, i sve je veća udaljenost koja nas deli od normalnog sveta. 

Živimo u zemlji u kojoj je predsednik nezvanični advokat vlasnika najveće plantaže marihuane u Evropi. U zemlji gde su normalnost i zdrav razum obesmišljeni i uništeni, gde je sve podređeno volji jednog čoveka koji nas sa bandom svojih vernih razbojnika vodi u ambis. I dok mi budemo tonuli, ta vesela družina “patriota” leteće prema nekoj egzotičnoj destinaciji gde će dobiti azil od onih kojima su prodali Srbiju, njena rudna bogatstva, plodne oranice, vazduh i vodu.

Srbija danas životari u mulju robo-feudalnog uređenja. Ispostave naprednjačke vlasti širom zemlje vode nasilnici i psihopate, korumpirane neznalice i štetočine. Dovoljno je samo pogledati skupštinske rasprave kada naprednjački prvaci po modelu Sime Spasića kidišu na časne i čestite poslanike koji pokušavaju da unesu zrno razuma i odgovornosti u taj ludi svet. Naravno, ludilo je samo metoda kojom vlast blokira i obesmišljava svaki pokušaj uspostavljanja minimuma tolerancije i kakvog takvog razuma i reda.       

Dve užasne tragedije nedavno su zadesile Srbiju. Zar je trebalo da se ugasi osamnaest života, pa da se građani zapitaju u kakvoj to zemlji žive? Protest “Srbija protiv nasilja” poslednji je poziv za let JU 2023 prema destinaciji normalnog sveta. 

Stojan Vučićević: Moja najdraža pjesma: antologija hrvatske poezije, Matica hrvatske Stolac, Stolac 2021.

Ako ste u današnje vrijeme, naročito u Hrvatskoj, zemlji bez pravih knjižara, čitatelj na hrvatskome i ostalim našim jezicima, do mnogih knjiga koje će vam biti važne nećete doći preko knjižara i javnih knjižnica. Čak i ako ste, upravo zbog toga što ste čitatelj, redoviti gosti u Beogradu, gradu sve boljih, većih i ljepših knjižara, te u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, gdje knjižare, kao i u Hrvatskoj, jedva da postoje, do svih svojih knjiga opet nećete doći. Njih će, s mišlju na vas, naokolo nabavljati vaši prijatelji. Ako za neke od njih prethodno i niste znali da su vam prijatelji, ništa vas u prijateljstvo neće toliko uvjeriti kao saznanje da vas tako dobro poznaju da znaju koliko će vam baš ta određena knjiga biti važna.

Almin Kaplan jedan je od danas važnijih aktivnih pisaca naših jezika, za čije mi prijateljstvo knjige ne trebaju kao dokaz. Ali kako Kaplan jako dobro zna što bi mi u tim knjigama moglo biti važno, on ih šalje. Pritom, radeći u Mostaru, a živeći u Dubravama kod Stoca, skoro na samom rubu naših svjetova, do knjiga koje mi nabavlja ne samo da bez njega ne bih mogao doći, nego za neke ne bih imao od koga ni čuti. Evo što mi je neki dan Almin Kaplan poslao:

Stojan Vučićević (1941.- 1989.) hrvatski je pjesnik, doživotno obilježen robijom na Svetome Grguru, gdje je dopao još kao gimnazijalac. Rodom i zavičajem iz istočne Hercegovine, s ruba Popova polja, željezničarski sin, studirao je u Zadru, pa se doselio u Zagreb, i poživio život kao trajno sumnjičen i progonjen marginalac. Sredinom svibnja fasovao je, po prekršajnoj prijavi, četrdeset dana zatvora, navodno jer je olajavao nadređene i nekakve udbaše. Stvar djeluje krajnje uvjerljivo i logično: ljudi koji su bili označeni, žigosani, obilježeni, bivši politički zatvorenici, morali su u Jugoslaviji paziti što govore mnogo bolje od ostalih građana. Ono za što je Vučićević, kao porodični čovjek, akademski građanin i pristojna osoba, 1976. završio u zatvoru, netko neosuđivan mogao je nekažnjeno izgovoriti, reći, učiniti… Umro je rano, martir s vječne margine, jedan od meni važnijih hrvatskih, ali i hercegovačkih pjesnika. Jedan od odistinski mojih pisaca.

U neka doba je, nekoliko godina pred smrt, po uzoru na jednu prethodnu knjigu (Dragoslav Zira Adamović: Antologija savremene jugoslovenske poezije, Narodna prosvjeta, Sarajevo 1958.), Stojan Vučićević krenuo da sastavlja svoju antologiju hrvatske poezije, tako što je odabrao pjesnike kojima će poslati isto ono pitanje koje je Zira Adamović slao pjesnicima pri sastavljanju svoje antologije: “Koja Vam je pjesma od onih što ste ih dosad objavili najdraža, i zašto?” Zašto posao nije priveo kraju (ili jest, pa se izdavač predomislio?), je li se, možda, nečim razočarao, jesu li ga neki ljudi, možda i neki od pjesnika koje je izabrao, nanovo povrijedili, nikad to nećemo saznati, premda možemo pretpostavljati.

Tek, trideset i kusur godina iz Vučićevićeve je zaostavštine iskopan rukopis knjige, tojest nađene su pjesme i pjesnička obrazloženja, a s njima i pisma onih koji su slali odgovore (i jedno, ono Petra Gudelja, koji je, tipično gudeljevski, otklonio svoje sudjelovanje u antologiji, jer da ne zna koja mu je pjesma najdraža…) Miroslav Palameta, književni znanstvenik, nekada sarajevski, poslije mostarski pa splitski, rukopis je sklopio u knjigu, napisao predgovor, i tako je nastao jedan od onih zanimljivih, neobičnih i važnih svezaka, kojima će se čitatelj često baviti, a nikad ih neće dočitati. Na neki će način obilaziti ovu knjigu kao Vučićevićev grob, i kao njegovu živu autobiografiju.

U antologiji “Moja najdraža pjesma” nisu najbolji hrvatski pjesnici onoga vremena. Premda dobar dio njih pripada onodobnom pjesničkom vrhu. Ali unutra su i mnoga u međuvremenu zaboravljena imena, uključujući i one koji su bili potpuni književni marginalci i u vrijeme kada im je Vučićević slao fotokopirani formular s pitanjem. Unutra su, recimo, neki od zavičajnih, hercegovačkih pjesnika, Hrvata, koji svojom poezijom nikada nisu uspjeli preći nekad nevidljivu, ali jednako prisutnu, a danas službenu graničnu crtu prema Hrvatskoj. Bilo bi, recimo, zanimljivo izbrojati koliko je u ovoj Antologiji hrvatske poezije pjesnika koji se nisu našli ni u jednoj drugoj hrvatskoj antologiji.

Unutra je, tko zna kako, i jedan makedonski pjesnik, s pjesmom prevedenom s makedonskog. I, što je veoma važno i na neki način ganutljivo, nekoliko markantnih srpskih pjesnika iz Hrvatske, među kojima se bar jedan nakon 1995. našao u doživotnom progonstvu u Srbiji. Tko zna što bi on, ime mu neću spominjati da ga ne dovodim u nezgodnu situaciju, rekao na činjenicu da se upravo našao u prvoj i jedinoj hrvatskoj antologiji u svome životu. Koliko je, međutim, onih hrvatskih pjesnika koji ozloglašenom narodnom neprijatelju, politički sumnjivom Stojanu Vučićeviću nisu odgovorili na njegovo pismo s formularom, ne želeći se zamjerati onima kojima se nije bilo zdravo zamjerati? To nikada nećemo znati.

Uz pjesme u većini slučajeva idu i objašnjenja pjesnika, zašto su im najdraže. A jedan hrvatski pjesnik iz Vojvodine, nemojmo ni njega spominjati, premda je pokojni, zapitao je zašto formular nije stigao i njegovoj supruzi, također hrvatskoj pjesnikinji. Ne znamo je li mu Vučićević išta odgovorio. Ja, međutim, njihov čitatelj, mogu samo reći da je neizabrana supruga mnogo, mnogo bolja i ostvarenija pjesnička osobnost od svoga izabranog muža. Ali tako to jest u antologijama i u životu. Nedostaju mnogi dobri.

Črnja

U to vrijeme još uvijek živ i aktivan, esejist, višestrani i višestruki književni poslenik, čakavski entuzijast i gospodar, Vučićeviću je poslao, uz kratko obrazloženje pjesmu “Dičnemu Marulu”, čije tri posljednje strofe vrijedi citirati, jer su pomalo i Vučićevićev epitaf, premda su pisane Maruliću Marku: “Aš život je vaš,/ vi ki ste pjani i bludni./ Oni ki nikat ne umiro,/ do krvi so brižni trudni./// Pak ti mudros besmrtno išći,/ oj Marule,/ buos i proklet./ Na krvaveh bespućah utrobo razdiri sojo./ Vapi do Neba./// I od plača neka ti pukne/ čisto predično srce./ Muki tvoje/ so ljuden potreba.”

Kanon margine

Knjiga u izdanju Matice hrvatske iz Stoca nikada neće stići ni do Zagreba, a ni do Sarajeva. Ako slučajno stigne, bit će to iz razloga koji s poezijom, antologijom i antologičarem nisu u vezi. Bit će to iz duga prema rođacima koji žive u dubokoj provinciji, prema neželjenim čuvarima granica naših jezika i zavičaja. Na neki način, to je, možda, dobro i ispravno. Stojan Vučićević i njegovi pjesnici, pa onda i sam Marul, onakav kakvim ga čakavski pjesnik gradi i zamišlja, pripadaju kanonu margine. Sasvim je s tim kanonom u skladu da Almin Kaplan po Stocu za mene nabavlja još jedan primjerak Vučićevićeve knjige, i da mi ga onda šalje po piscu, filmskom scenaristu i redatelju Namiku Kabilu, u Zagreb, u samo središte hrvatstva, gdje su margine uske i lako se s njih leti u provaliju.

                           za Ljuba Čupića

Pitaš da li znam šta je vrijeme:
Ne znam – to nije
Za čovjeka

Valjda
Onaj koji to zna
Usavršio je načine
Opstajanja u vječnosti

A ne umijem ti ni objasnit
Zašto mi je glava
Prazna

Moj drugu
Ti duhu dolazećeg:
Ja sam umro davno –

I poslije mene trajem kroz tebe

(2019-2020)

Poglavlje iz romana “Doboši noći” (fikcija)

Krajem 1929. Tin Ujević iznenada napušta Beograd. Nije se usudio da dočeka još jednu zimu kao beskućnik u prijestolnici. Sjeda u vlak koji preko Užica i Sarajeva vozi prema jugu. Namjerio je do rodnog Vrgorca, do Imotskog i Brača, da tamo prezimi i povrati životnu energiju. U Sarajevu iznenada izlazi iz vlaka. Tako mu, iako nije pri novcu, propada dio plaćenog puta. Već sljedećeg jutra, 16. studenog, u Bosanskoj pošti izlazi vijest: “Jedan rijedak gost stigao je jučer u Sarajevo i njegov dolazak predstavlja za Sarajevo, a specijalno za literarne i umjetničke krugove, jedinstvenu senzaciju.” Na molbu domaćina pristao je skinuti svoj polucilindar, s kojim špancira kamo god krene, i da na glavu staviti originalni bosanski fes, nalik izvrnutoj glinenoj lončanici. Tako se s fesom i slikao. Fotografija je, u duhu vremena, crno-bijela, tako da se boja fesa ne primjećuje. Odmah vraća na glavu stalno pokrivalo. Polucilindar mu je svojedobno u Zürichu darivao Dimitrije Mitrinović. Sreli su se 1912, kada je Mita došao da po Pašićevoj narudžbi s beogradskog dvora drži javno predavanje o kiparskom djelu Ivana Meštrovića. Bio je pun para, u svakom pogledu široke ruke. Skinuo je sa glave svoj ceremonijalni klobuk i natukao ga na glavu novom poznaniku, kao znak priznanja za njegovo patriotsko i pjesničko djelo. Kasnije su se sporječkali i idejno razišli, pa su i preko novina psovali jedan drugoga, ali Tin nikada nije s glave skidao Mitinog šešira. Izuzev u ovakvim prilikama, kad bi se trebalo fotografirati s bosanskim fesom na glavi, ili tomu slično. 

Očaran je ljudima i čaršijom. Te niske drvene potleušice, pokrivene jarkocrvenim crijepom, u kojima osmjehnuti domaćini prodaju svoje rukotvorine. Među njima, koliko primjećuje, ima pravoslavaca i katolika, čak i Jevreja, ali za Tina svi su oni muhamedanci. Oduševljen je islamom. Prene se, širi ruke i ćuli uši kad hodža okujiše, zove na molitvu. Zagleda u crne prilike pod feredžama. Žene. Primit ću islam, govori, i oženit ću četiri ovakve. Sarajke su prelijepe, kaže, na što se domaćini prijazno smiju. Pjesnik ima razotkrivajuće, rendgensko oko, vidi kakve su žene pod feredžama. Moderna su vremena, sve se vidi i sve zna. Svemu se pozna riječ. Svemu se nalazi razlog. Sutradan u Bosanskoj pošti izlazi otrovna opaska na njegov račun. Vele da je Ujeviću već skoro prešlo u naviku da mijenja vjeru u koji god grad dođe. U Beogradu je tako primio pravoslavlje, nanovo se krstio po starom obredu, i preuzeo ime Onufrije.

Nekoliko koraka zatim ugleda mlade, jedre srednjoškolke. Prohladan je, premda sunčan dan u orijentalnom gradu, a one su polugole. Golotinju njihovih nadlanica i koljena, izduženih im bijelih vratova kao u afrikanske životinje žirafe, Ujević najednom primjećuje kako nikada ne bi da je u Beogradu ili već, recimo, na Braču. Sarajevo je čudo od grada, šeher putenosti i erotskih strasti, kakvim ga čini ta opreka između u crne sjene presvučenih ljepotica i tih polugolih gimnazijalki. Ali to nikome ne govori. Naučio je da neke stvari treba zadržati za sebe.

Svidjeli su mu se domaćini. Prepoznali su ga na stanici i uzeli pod svoje, da ga provedu gradom i časte ručkom, večerom i rakijom. Ne zna ni kako se zovu ti ljudi. Jesu li muhamedanci ili su, ipak, pravoslavci? Katolici i Židovi, vjeruje Ujević, ipak nisu. Oni mu ne bi sve to plaćali. Bi se ljubazno smijali, ali ne bi plaćali. Ostani tu, bolan, govori mu jedan, kao da ga navlači u kupleraj. Ujević osjeti kako ga svrbe genitalije.

Vode ga u kafanu Šadrvan, koja postoji i pedesetak godina kasnije, kad u njoj sjedi i autor ove studije. Ali tada u njoj nema više ničega ujevićevskog. Mrki, neraspoloženi konobar, Abba i Boney M sa zvučnika. Zatim ga vode u Volgu na večeru. Tamo ga svi prepoznaju. Kafana se diže na noge kad on ulazi. To još nije u životu doživio. Volga miriše na krv, barut i rakiju. Tin se te večeri neće napiti. Od tog će trenutka žaliti što je petnaest godina ranije bio daleko od Sarajeva. Pred oči mu izlaze njegovi mrtvi drugovi. Vladimir Gaćinović prije svih. Vidovdanski mučenici, Princip, Čabrinović, Grabež. Dječaci o kojima je mnogo slušao. Mi smo ih zarazili našim ludilom, rekao mu je jednom Mitrinović. Tin se nasmijao. Mislio je da je to šala. Kako te nije sram, sasuo je Mita, i otišao od njega. Bilo je to u Ženevi. Tad su se i razišli.

U Volgi s nekim sredovječnim debeljkom, koji ima vrat biskupa i glas opernog tenora, razgovara o Guberniku. Nesretnik, ponavlja ovaj, veliki je on nesretnik bio. Ujević se raspituje o kakvoj nesreći se radilo. Bačvica ne želi reći. Bilo pa prošlo, sad ga jebaji. Ali on je moj drug, govori Tin, dopisivali smo se godinama. Jeste li se ikada sreli, pita ga Bačvica, s neskrivenom ironijom. Jesmo, laže Tin. Onda si i ti nastran, smije se.

U Sarajevu ostaje cijelih devet dana. Gdje živi i tko sve to plaća, svjedočanstvo o tome ne dotraja do nas. O tom prvom boravku u Sarajevu Ujević piše u dva eseja: “Sto minareta” i “Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika”. Prvi je objavljen 23. studenog, dva dana prije nego što će otputovati. Drugi esej nastaje po odlasku, duži je i ambiciozniji, premijerno ga objavljuje u časopisu Novi čovjek, broj 6. za godinu 1931, i prvi je Gubernikov spomen u jugoslavenskoj književnosti. Na dvanaest knjiških stranica, u oko 3000 riječi, Tin Ujević ispisao je svojevrsni izvještaj o epistolarnom poznanstvu te kratku Gubernikovu biografiju, s posebnim osvrtom na njegovu transformaciju iz političkog austrofila u nacionalnog Jugoslavena. Zanimljivost je da se tu prvi put spominje Sinjorita (ličnost iz mnogo kasnije objavljenih “Dnevnika sarajevskih noći”, koju Vojislav Bogićević razotkriva u imenu Lune Ozmo), istina samo u nabrajanju živopisnih i manje živopisnih osoba koje Gubernik sreće u Sarajevu, ali i sam spomen dovoljan je da nas zaintrigira oko sadržaja danas na žalost izgubljene korespondencije Tina Ujevića i Josipa Gubernika. U eseju se, što je također zanimljivo, nigdje ne spominje osnovni razlog zbog kojeg je Gubernik došao u Bosnu. Ni riječi o potrazi za džever javorom. Do naslova Ujević je došao uljepšanom verzijom anegdote o bečkome Hrvatu, tvrda naškog govora, koji misli u teškim njemačkim sintagmama, ali svijet mu se preokreće nakon što od nepismenog romanijskog seljaka čuje svoju povijest ispjevanu uz gusle.

U tekstu koji je, očito, pisan tokom proljeća i ljeta 1929. pjesnik daje naslutiti da mu je namjera vratiti se u Sarajevo, “i kao hodža s munare proučiti dušu grada, makar se, ja neplivač, utopio u toj duši i za sve svoje zemaljske dane ostao u tom gradu, sve jednako žaleći što sam prekasno došao, i što se nisam u njem rodio, da kao Turčin u slavenskom tijelu, prema kuranskim surama naizust naučenim, objavim rat svom onomu prijetvornome i lažljivom svijetu koji prebiva izvan ove zlatne, Božjim okom pogledane doline.”

“Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika” proizvele su kratku, bizarnu polemiku, kada je u Katoličkom listu A. Nadilovski optužio Ujevića da nevješto fabulira i da “pod firmom tobožnje književne studije” podvaljuje izmišljenu priču o izmišljenom čovjeku. “Taj Josip Gubernik naprosto nikada nije postojao i posljedicom je alkoholnih isparenja u glavi gospodina Augustina U, za što je, nadamo se, barem primio honorar dostatan za novu litru.” Na ovo je sa stranica Sarajevske pošte odgovarao književnik Rizo Ramić, čudeći se da je jedva dvanaest godina dovoljno da jedan Sarajlija – a dotični A. Nadilovski očito je Sarajlija – zaboravi nekoga s kime se skoro svakodnevno mimoilazio, budući da su obojica, piše Ramić, stanovali na Bjelavama. “Ali ako je već gospodina Nadilovskog spopadnula bojimo se programirana senilija, zar je mogućno da se ni u Katoličkom listu nitko baš ne sjeti Josipa Gubernika? Pa nije li isti on na stranicama rečenog lista u augustu 1914. objavio feuilleton o bioraznolikosti bosanskih šuma? Istina, od toga doba pa sve do odlaska iz Sarajeva, godine 1920. (tu autor griješi: Gubernik je otišao godinu ranije, op. aut.) nije se više oglašavao na stranicama klerikalnog tiska, ali zar je to dovoljan razlog da ga se proglasi nepostojećim?” Na ovo nije bilo odgovora, niti se sam Ujević  osvrnuo na objedu, te se rasprava o tome je li Gubernik ikada postojao ugasila i nikad joj više nije bilo spomena. 

Sljedeće jeseni Ujević nanovo dolazi u Sarajevo. Ali ovaj put neće ostati devet dana nego sedam godina. Iz Splita je putovao autobusom pa vlakom. Bila je srijeda, 3. rujna 1930. Nosio je drveni vojnički kovčeg, u kojemu nije bilo ničega osim knjiga. Bio je opsjednut proučavanjem indijske filozofije. Prevodio je poeziju, uglavnom s francuskog, pa je sa sobom donio nekoliko tankih knjižica, pretežno pjesnike simbolizma, i jednu vrlo debelu njemačku antologiju kineskog pjesništva. U Beogradu je odustao od svakog socijalnog angažmana. Bježao je od političkih tema, ako bi se pojavile u razgovoru – a u balkanskim kafanama se za nevolju uglavnom samo o tome i priča – tako da se počesto zbog politike pravio pijaniji nego što jest. Sarajevo je trebalo biti finale njegova velikog bijega. Zatvorio se u taj grad kao u orahovu ljudsku. Nije prešao na islam, nije oženio četiri žene, nego je proučavao vede i upanišade i ispotiha se bavio životnim djelom Josipa Gubernika, čovjeka kojeg vlastitim propustom nije uživo sreo. 

I to je paradoks Ujevićeve naravi: s jedne strane najradije bi da prebriše svoje mladalačke ideale i da zaboravi na svoje borbeno jugoslavenstvo, a s druge bi da se vrati u 1914, da iz Pariza otputuje za Sarajevo, i da to ludo europsko ljeto odživi tamo gdje je sve i započelo. Zamišlja sebe kao jednog od atentatora, sedmoga među njima, koji stoje na Apelovom keju, čekaju samovoz s nadvojvodom Franjom Ferdinandom, i u odsudnom se času lome. Samo je Nedeljko Čabrinović uspio u sebi prelomiti, udario je osiguračem bombe o pločnik, i bacio je na mrskog tiranina. Da on to nije učinio, ne bi Gavrilo Princip došao u priliku da puca, ne bi mu se pred nosom zaustavio carski automobil, i drukčije bi povijest potekla. Ali da je on bio tu, kao što je po svemu i trebao biti, ne bi razmišljao, ne bi ni časa časio, nego bi vođen svojom ludom glavom ispalio cijeli šaržer u nadvojvodine grudi. 

Živo se Ujević sebe ondašnjeg sjećao, i o tom bi sjećanju govorio u sitnim satima u Volgi ili u Pozorišnoj kafani, kod Sameka, kod Dibeka, u Dairama, i dok bi grmio o smrti kao jedinoj istini i pravdi, o revolveru i o mirisu koji još dugo ostaje na dlanovima i prstima koji su dodirivali čelik, mislili bi da je sve to rakija i da je pjesnik šenuo umom. Nisu ga ispravno razumjeli ni policijski doušnici, a njih je uvijek i u svako doba po sarajevskim krčmama i birtijama, niti se igdje u sarajevskim arhivima i policijskim dokumentacijama može pronaći traga tim njegovim atentatorskim čežnjama, tom ujevićevskom žalu za mladosti. A malo je bilo noći u birtiji koje ne bi završavale tako: čežnjom za revolverom, za žrtvom i za junačkom smrću u to posljednje doba kada se još moglo bez straha i strepnje umirati. 

Bezbroj puta je tokom dugih sedam godina, i još dužih sedam sarajevskih zima, vidio sebe kako puca u Franju Ferdinanda, i kako mu se zatim, u trenucima najveće sreće, svijet gasi u očima, i kako takav, sretan, ekstatičan, orgazmičan, mrtvuje svoju vječnost. O tome će se u Sarajevu pripovijedati u sljedećih šezdeset godina, prenosit će se kafanske legende, svjedočanstva stvarnih i lažnih svjedoka, i svatko će imati ponekog strica ili amidžu koji je sjedio tu pored njega, u Pozorišnoj kafani ili u Volgi, kada je Tin Ujević somnabulio o atentatu, zamišljajući da je Princip umjesto Principa. Te su legende, kako to u Sarajevu biva, bile spoj strahopoštovanja, hagiografije, mitotvorstva te prezrivog ruganja, ismijavanja pijanice i zlehudnika. Tin Ujević bio je savršena figura sarajevskog šovinizma: istovreno naš i tuđi. Naš je bio u svojoj genijalnosti, u divljoj ljudskoj naravi i pjesničkim moćima, a tuđi je bio u jadu i bijedi, u samoći, napuštenosti i beskućništvu. Bili su to veliki trenuci za Sarajevo: čovjek kojem se taj grad istovremeno mogao diviti i izrugivati ga. Sarajevo je grad istovremenih ljubavi i prezira, što se možda i najtačnije osjećalo u legendi o Tinu Ujeviću i njegovim pijanim noćima. (I autor ove studije sjeća se vremena živih svjedočenja, kada je legenda još uvijek rasla i transformirala se, i žali što tada nije bio svjestan ove teme, nego je i sam sudjelovao u tim ceremonijalima ljubavi i prezira.)

U ljeto 1914. vraćala su ga Gubernikova pisma koja su, sudeći po onome što Ujević o njima usput govori, ali i onome što izlaže u eseju “Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika”, sadržavale ne samo dio opisa, anegdota i zbivanja koji će 1946. biti objelodanjeni u “Dnevnicima sarajevskih noći”, nego i gotovo iste stilske figure, ritam teksta i atmosferu, tako da bi se mogao steći krivi dojam da je, pišući “Gusle javorove…”, pjesnik već čitao Gubernikove dnevnike. A ne samo da ih tada nije čitao, nego je sasvim malo vjerojatno, poznavajući njegovu konačnu, poslijeratnu transformaciju, da je Tin Ujević ikada u rukama držao Gubernikovu objavljenu knjigu. Te 1946. bio je već sasvim daleko i od Sarajeva i od svoje velike životne čežnje. Bit će da se, pišući mu pisma, Gubernik služio svojim dnevničkim bilješkama, da je ponešto i prepisivo iz njih, sve da bi prijatelju približio atmosferu grada u ljeto 1914. Tako je, bit će, prepisao i metaforu doboša noći, i goleme ovčje kože, prevučene preko sarajevskog vulkana, metaforu koja će postati velika Ujevićeva književna i životna opsesija. Iako, moguće i da je postupak tekao obrnuto: možda je Gubernik svoja pisma prepisivao u dnevnik. Kako god bilo, i što god da je činio, Tina Ujevića sudbinski je vezao za Sarajevo.

Ako su Danilo Ilić i njegovi dječaci ostali neprebolna opsesija Josipa Gubernika, pred kojom je – ostavimo na čas po strani privatne razloge o kojima će u kasnijem poglavlju biti riječi – bježao u Argentinu i u zaborav, tada je on bio ista takva, neprebolna, opsesija Tina Ujevića. Razlika je u tome što je prvi svoju opsesiju upoznao i sreo je uživo, dok je drugi u velikoj mjeri svoju opsesiju kreirao. Naime, ne samo da Ujević nikada nije sreo Gubernika, nego se ljudska figura i narav iz “Gusala javorovih…” bitno razlikuje od živoga predloška. I tko zna što bi rekao i kako bi reagirao pjesnik iz Vrgorca, kršan i stasit čovjek, koji je do određene mjere fetišizirao iste takve, kršne i stasite ljude, junake s kamenjara, da mu se pred očima pojavio od njega tri godine stariji, bljedunjavi, 145 centimetara visok čovječuljak, povelike glave, u koju je utisnuto lice djeteta. U Gubernikovoj pojavi nešto je degenerično, neodoljivo podsjeća na autoportrete Brune Schulza, izgledom je nedostojan meštrovićevskih ideala muške, dinarske ljepote, kakvima je i Tin Ujević robovao.

Za Ujevića u “Guslama javorovim…” on je “čovjek novoga doba… živa uma, divlje i anarhične imaginacije i velike unutarnje snage, ali iznad svega on je Jugoslaven u nastajanju, kamen cijelac u kojemu će samoga sebe isklesati… Div iz budućnosti koja bi nas mogla iznevjeriti i ostati u davno prošlome dobu.” Slabašan, skrušen i stidljiv, djevojački usplahiren i skrhan pred ćelijom na smrt osuđenoga Danila Ilića, Guberniku je trebao Tin Ujević da od njega načini diva. Njegova i sama po sebi pomalo već legendarna transformacija iz bečkoga dječaka i austrofila u idealnog Jugoslavena protumačena je i metaforizirana, ne samo iz Ujevićeve perspektive, kao stasavanje nacionalnog uzora koji je, htio on to ili ne, morao imati sve rasne karakteristike jugoslavenskoga tipa. Ali ne samo da je bio onako malen i sitan, Gubernik ni u sebi nije bio onakav kakvim su ga željeli vidjeti. Nije on postao Jugoslaven iz prkosa i uvjerenja, niti je svoje jugoslavenstvo otkrivao kao šifru kolektivne snage i nacionalnog preporoda različitih plemena istog jezika i roda, nego je u samoj suštini njegova preobražaja emocionalna osjetljivost, slabost i gotovo djevojačka nježnost i sažaljenje. U Jugoslaviju je kliznuo kao što ćutilna dušica brizne u suze. Predao joj se, i odmah zatim nestao.

Po tome se u temelju razlikovao od Tina Ujevića. I ne bi bilo pretjerano reći da njih dvojica sa suprotnih strana, i iz suprotstavljenih razloga, prilaze istoj stvari. Za jednog, jugoslavenski je ideal pristajanje na vlastitu slabost, a za drugog vrhunac  životne snage i vitaliteta. Za obojicu Jugoslavija je bila vrlo osobna i intimna stvar. Ujević se pod njom slomio i preobrazio, a Gubernik je, pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima, od nje pobjegao. 

Međusobno su se privlačili kao dva naelektrizirana magneta. Iako je Gubernik snažnije privlačio Ujevića, nego što je ovaj privlačio njega. U “Dnevnicima sarajevskih noći” pjesnikovo ime spominje se samo na dva mjesta. Prvi put 27. srpnja 1914, u rečenici “Moram pisati Augustinu”, drugi put 17. veljače 1917, u rečenici “Pročitao sam Ujevićevu pjesmu.” Ni koju pjesmu, ni riječi je li mu se svidjela. O Gubernikovim argentinskim godinama ništa se ne zna – ili se zna tek onoliko koliko su to željeli, ili koliko su mogli posvjedočiti njegovi nasljedici – tako da ne znamo ni to je li, možda, i on, u Buenos Airesu čeznuo za Ujevićem, kao što je Ujević čeznuo za njim. Da se kotač povijesti pokrenuo u drugome smjeru, i da ime Josipa Gubernika nije pokopano pod ruševinama Jugoslavije, možda bi se i našao poneki romanopisac da maštom rekonstruira Gubernikov život u Argentini, i da se u tom životu, kao u zrcalu, ogledaju sve strepnje, tuge i pokoja strast iz “Dnevnika sarajevskih noći”, ali kako Jugoslavije više nema, niti će je ikada biti, i nikome nisu potrebni jugoslavenski pisci, čak ni oni koji nemaju svoga premca među svojim srpskim, hrvatskim ili bosanskim potomcima, tako je i ova studija umnogome slična raskopavanju očeva groba, i premetanju njegovih kostiju. A među tim gostima, među sivim rebrima i rasutim kralješcima, u prnjavim ostacima njegova pogrebnog kostima, nema riječi, sjećanja i osjećaja, nema onoga što nam je mogao reći dok je bio živ. Zemlja je puna grobova, a naša su sjećanja puna mrtvih, koji se u nama raspadaju, trunu i nestaju, tako da od njihovih života ostaju sitni fragmenti, fosili i sjene. Dok i njih ne nestane. I na kraju ostaje ništa. 

O Tinu Ujeviću još će se neko vrijeme pisati i govoriti. Bit će ljudi koji napamet znaju njegove stihove, onih koji znaju čitave pjesme, i onih koji u glavi imaju cijele pjesmarice. Pogotovu u tuđini, u negvama i zaglušenju stranih jezika, grijat će se uz njegove stihove i militi zemljacima i sujezičnicima posljednji naraštaji govornika ovog jezika. Pa kad posljednji među njima zamuknu, nestat će i Tina. Ili će ostati da živi u knjigama koje su napisane na još jednom mrtvom jeziku, i koje se čuvaju u podzemljima velikih američkih biblioteka. 

A Josip Gubernik već je neko vrijeme mrtav. I red je da ga se po dobrim kršćanskim običajima i sahrani, da mu se održi opelo i polože vijenci. S njim je gotovo, kraj je svemu. Premda u onom istom babilonskom pentagonu, u labirintima američkih biblioteka, stoji izdanje Državnoga izdavačkog zavoda Jugoslavije iz 1946. “Dnevnika sarajevskih noći”, a možda i prošireno izdanje iste knjige, u nakladi sarajevske Svjetlosti, iz godine 1992. Jer možda nisu sačuvana tri primjerka te nestale i nesahranjene knjige, nego postoji i taj četvrti.

Slijedeći Gubernikove tragove, Ujević se peo na Bjelave i tražio njegovu gazdaricu, Jevrejku, koju je zvao Sinjora. Nije znao njezino pravo ime, ali mu je adresa bila dobro poznata, jer ju je toliko puta ispisao na koverti. Ovu potragu na jednom mjestu u knjizi “Portreti savremenika”, onako usput, spominje Rizo Ramić, ali ne kaže je li pronašao Sinjoru. Vjerojatno jest, ali što je njemu mogla reći ta sirota žena? Ili što je on mogao reći njoj? Ako je vidio Sinjoritu, ako je pritom doživio njezin “nastup” – a jest, jer bi ona jednako reagirala na svakoga stranca – tada je, možda, i razumljivo zašto ovaj susret Tin Ujević nije spomenuo u proširenoj i dorađenoj varijanti “Gusala javorovih…”, koja je, prema rukopisu, objavljena u njegovim Sabranim djelima, pod naslovom “Sjećanje na čovjeka kojeg nisam znao”.

Obilazio je redakciju Sarajevske pošte, posjećivao vlasnicu tih novina, gospođu Emiliju Heim, nosio joj cvijeće, sve se nadajući da bi od nje i njezine sestre Marije Peserle mogao nešto više doznati o čovjeku kojeg su dobro poznavale. One su ga uputile na Gubernikovog brijača, Alfreda Morena, koji ga je svakodnevno viđao kroza sve sarajevske godine. Fredi Moreno slao ga je braći Hamzićima, Refiku i Ismetu, vlasnicima mjenjačnice, pasioniranim planinarima, uz koje je Gubernik u ljeto 1916. obilazio Prenj, Zvijezdu i Ozren, ali sve što je saznavao bilo je, zapravo, bezvrijedno. Sam je mnogo više znao iz njegovih pisama, ali je svejedno i dalje opsesivno tragao, i nije se sve do jeseni 1937, i svoga iznenadnog odlaska iz Sarajeva, prestao raspitivati kod ljudi jesu li znali Gubernika. Ni ovo, kao ni koješta drugo što se ticalo Ujevića, Sarajlije nisu ozbiljno shvaćali.

Što je pjesnik, zapravo, htio? Je li njegov interes bio privatne naravi, je li Josip Gubernik bio samo figura njegove neurotične opsesije, ili je bio velika nerealizirana književna opsesija Tina Ujevića? Osim proširenih i prenaslovljenih “Gusala javorovih…” u njegovim Sabranim djelima nema spomena Guberniku. Ne nalazimo ga ni u aluziji, nije mu posvetio nijednu od 398 pjesama (koliko ih je pobrojao sarajevski historičar književnosti Dragomir Gajević), napisanih u sarajevskom razdoblju.

Ujević nije imao strpljenje ni narav romanopisca. Bio je svojevrsni monoman, upućen na sebe i sveden na vlastiti pogled, uglavnom nespreman ili nesposoban da zamišlja kako je drugome. A bez tog ne može biti romana. Kakav god bio i o čemu god govorio, roman je uvijek priča o drugome. Kako je njemu, što on osjeća i kakav je svijet kada se gleda njegovim očima, na kraju kakav sam ja kada se gledam očima drugog, sve su to pitanja bez kojih nema romanopisca. Zato je Ujevićeva potraga za Josipom Gubernikom, bez obzira na to je li imao namjeru pisati njegovu romansiranu biografiju, bila potraga za romanom. Da ga je uspio pronaći, ili da je u svojih sedam sarajevskih godina uspio objasniti sebi zašto je taj čovjek došao u Sarajevo, ostao tu cijeli rat, a zatim iznenada otišao, Ujević bi postao romanopisac. To ne znači da bi napisao roman o Guberniku. Možda uopće ne bi napisao roman. Ali bi bio romanopisac, jer bi mu se svijet, i ljudske sudbine u njemu, predstavljali u romanesknim formama. Ovako, ostao je pjesnik, na se vazda upućen, neurotik i nesretnik, nesposoban da misli kako je drugome. Altruizam ne nalazi smisao u altruizmu. Nije samo alat romanopisaca. Niti je uzvišeni moralni stav, kojim se asfaltira put u raj. Altruizam je, pored svega toga, i najefikasniji anestetik koji je do danas otkriven. Manje boli dok misliš boli li drugoga.

Ali u svakoj raspravi o Ujevićevim sarajevskim godinama, a onda i o potrazi za Gubernikom, valja imati na umu nestanak dijela njegove rukopisne zaostavštine. Odlazeći iz Sarajeva, sve svoje stvari ostavio je stanodavki Regini Nehmijas, kao zalog da će namiriti jednogodišnju neplaćenu stanarinu. Siromašna Jevrejka godinama je čekala da on to i učini, podsjećala ga putem glasnika i pisanih poruka, sve dok joj nakon dvije godine konačno nije otpovrnuo kako nema novca, i nije u prilici da ga stekne, nego neka ona rasproda sve njegove stvari, uključujući knjige i rukopise, i neka se na taj način barem dijelom namiri. Žena je tako i postupila, s time da je Ujevićeve rukopise prodala nekom bistričkom piljaru, da od njih načini fišeke za krumpir i drugo povrće i voće. On je to i učinio, pa su prošli mjeseci prije nego što je slučajno naišao književnik Rizo Ramić, kojemu su se jele kruške. Kupio je kilu, i na fišeku ugledao dobro znani rukopis svog prijatelja. Preotkupio je sve preostale papire, koji će se kasnije smatrati Ujevićevom sarajevskom rukopisnom zaostavštinom. O onome što je pošlo uz krumpire, krastavce i paradajz, uz trešnje, rezdelije, šljive ranke, kruške i jabuke, neće se više ni govoriti. Toga nema, pošlo je u plamen i u maštu.

Godinama kasnije, nakon Drugoga svjetskog rata, pošto je Tin Ujević odslužio kaznu javnim sramoćenjem, jer je objavljivao za vrijeme ustaškoga režima, nekim će se ljudima u Blatu, uz nakiselo crveno vino, pojadati da mu je među sarajevskim rukopisima stradao i skoro dovršeni roman, naslova “Doboši noći”. Nedostajao mu je, kaže, samo kraj. Na pitanje nekog od supijanaca o čemu se radilo u romanu, odgovorio je kratko: Sarajevo, ljeto 1914. I to je bilo sve.

U to vrijeme Gubernikovi “Dnevnici sarajevskih noći” bili su objavljeni, rasparčavani i čitani širom Jugoslavije, i bila je opće poznata metafora sarajevske kotline kao doboša preko kojeg je prevučena golema janjeća koža, po kojoj u divljem afrikanskom ritmu dobuje dvadeseti vijek. Ali Ujevića nije bilo briga. Ili nije ni znao da je njegov davni prijatelj i u dnevnicima koristio metaforu iz svojih pisama. No, ono što je neusporedivo zanimljivije, i što je novi misterij u misteriju, i što bi zahtijevalo još jednu detektivsku potragu, e kada bi naše povijesti imale svojih detektiva, jest pitanje je li Tin Ujević izmislio priču o nedovršenom romanu, ne bi li na taj način anestezirao svoju prošlost i uspomene, ili je roman, ipak, postojao? Ako je postojao, onda pada u vodu teza o monomanskom pjesnikovom karakteru, i o njegovoj nesposobnosti da se uživi u druge. 

Opasno je suditi na osnovu neprovjerljivih pretpostavki, osobito kada je riječ o ljudskim naravima i sudbinama. To mogu raditi, opet, samo romanopisci. Za ovu bi nam istragu trebao dobar romanopisac, snažne imaginacije i moći ne samo psihološkog, nego i jezičnog uživljavanja, koji bi vjerno persiflirao Ujevićeve “Doboše noći”, rekonstruirajući njihov jezik, stil i sadržaj na osnovu postojećih tekstova, pjesama, eseja, novinskih članaka, pisama… Ako bismo takvoga našli, i ako bi takav u sebi našao dovoljan razlog da žrtvuje sebe i pretvori se u Ujevića romanopisca, tada bismo imali odgovor na našu dilemu. Ili bi, možda, Ujevićeva duša  bila naknadno utješena romanom, ali i razriješena vječne potrage za Josipom Gubernikom i za jednim propuštenim sarajevskim ljetom.