Ništa čovjekovu društvenost, javni moral i Republiku tako ne pustoši kao kuga kriminalnog pravosuđa. Nema sumnje da se među hrvatskim sucima i sutkinjama, od najnižih razina pa do sudaca Vrhovnoga suda, nađe čestitih ljudi, koji sude po zakonu i imaju savjesti, i koji će jednako presuditi Lovrenu i Modriću, Zoranu i Zdravku, kao i onome posljednjemu bijedniku i autsajderu, i koji se neće mahnito i bijesno, ispunjeni mržnjom i neukošću, nenačitani, ograničeni i ideološki militantni, baviti progonom slobode javne riječi i zastrašivanjem novinara, ali takvih je manjina. Ili su nevidljivi i šutljivi, a tipična hrvatska juristička pojava kriminogeni je i nastrani splitski sudac Slavko Lozina (umro je, pa pisca ne može tužiti ni sudski progoniti preko istih takvih kolegica svojih i kolega). Osim što šire nepravdu i stvaraju atmosferu totalitarnog vladanja Hrvatskom, osim što se rugaju Ustavu i Republici, ovakvi suci stvarnost zamjenjuju iluzijom, građanima umjesto života podmeću halucinaciju.

Mario Strahonja savršeni je simbolični i metaforični izdanak hrvatskog pravosuđa. Premda nije pravnik, ne može biti član čuvene Hrvatske udruge sudaca, on jest sudac, ali nogometni. U studiju HRT-a je cijele jedne večeri uvjeravao cjelokupno, ne baš tako malobrojno gledateljstvo, da je talijanski sudac Daniele Orsato oštetio Hrvatsku za jedanaesterac koji je u 32. minuti dosudio na Álvarezu. U stvarnosti zbilo se to da je hrvatski golman Dominik Livaković, bez namjere da na takav način starta na loptu, koja mu je prolazila s druge strane, pred Álvarezov nalet ispružio desnu nogu i povalio ga na zelenu travu. Prema zaumnom Strahonjinom tumačenju, sasvim nalik onome kojim danas zasužnjena sutkinja Maja Šupe zbog vazovagalne sinkope oslobađa ubojicu dvoje ljudi, Livaković je imao pravo da tako postavi nogu. Biva, on ju je postavio prije, a Álvarez je samo na nju natrčao. Bio je to sudar, smatra Strahonja, a možda i Álvarezov prekršaj na hrvatskom golmanu, koji ima pravo širiti svoj tjelesni opseg. Inače, da biste čovjeku na nogometnom igralištu ili u životu podmetnuli, tojest podapeli nogu, morate to učiniti upravo na način na koji je Strahonja to upisao: širiti svoj tjelesni opseg, tako što ćete nogu postaviti na mjesto na koje će vaša žrtva u svome kretanju tek naići. U stvarnosti skoro da i ne postoji drugi način da nekoga sapletete u trku ili hodu.

Mario Strahonja bio je nogometni sudac. Jedan iz epohe koja započinje sa Željkom Širićem i Renom Sinovčićem, a do svojih će vrhunaca stići u vrijeme kada je hrvatskim klupskim nogometom zavladao Bruno Marić. Bio je, kao i Željko Širić, sudac najviše Fifine razine, te je sudio i neke manje uzbudljive utakmice u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo 2010. i 2014. Promatrači nogometne igre, čitatelji sportskih rubrika, kao i navijači, lako će se sjetiti njegova imena, a onda i nekih utakmica koje je vodio. Za razliku od sudaca u hrvatskom pravosuđu, kolege nogometni suci nisu u nas profesionalci. Ali neki među njima, takav je i Mario Strahonja, uspjeli su preko suđenja u potpunosti realizirati svoje osobnosti i ostvariti svoje karijere u punini životnoga i moralnog angažmana. Željku Širiću, nestoru hrvatskih nogometnih sudaca i nesumnjivo međunarodno najostvarenijem našem nogometnom sucu od samostalnosti, uspjelo je da kao nogometni sudac dopadne ozbiljne robije. Na aferi Pošteno suđenje fasovao je četiri godine zatvora, primajući mito od Hajdukova predsjednika, e da bi pošteno sudio ovome klubu.

Za razliku od Željka Širića, Mario Strahonja pošten je čovjek. Međutim, cijele večeri, nakon utakmice s Argentinom, on publiku uvjerava u nešto u što je čovjeku, naročito ako nema pojma o nogometu i gleda ga samo kada se naši plasiraju u polufinale Svjetskog prvenstva, tako milo vjerovati: da smo opljačkani kao Hrvati, da smo velike i vječne žrtve, upravo onakve kakva je bila i moja draga tetka Zlata Jergović, koja se upravo snuždila u svome argentinskom grobu. Ono što su radili njoj i njezinima 1945, to je talijanski sudac Daniele Orsato večeras učinio hrvatskim nogometašima. Strahonja u nastavku optužnice nastavlja govoriti u čemu je sve još, naravno na hrvatsku štetu, griješio Orsato, da bi na kraju svojoj publici objasnio i što je okvir ove velike protuhrvatske zavjere. Iza svega, naime, stoji Pierluigi Collina, Fifin sudački faraon, kojeg gledatelj pamti kao najuvjerljivijeg nogometnog sudačkog autoriteta modernog doba. I on, naime, ima nešto protiv Hrvatske.

Nogomet je samo metafora života. Nogometna reprezentacija u hrvatskom je slučaju najuvjerljivija metafora nacije. Ali i nacija je, također, samo metafora. Stvarna je u ovome samo mržnja, ugodni osjećaj vječite ugroženosti, uskraćenosti, prevare. U malim zajednicama, gdje Republika ne postoji i gdje iz žive kulture ne proizlaze harmonija i djelatni nesklad zajednice, vlast u ljudima uzgaja osjećaj da su vječite žrtve, te im metaforama nadomješta ono za što su u životu uskraćeni. Tako ne može biti drukčije nego da smo u utakmici protiv Argentine u Kataru oštećeni za taj penal, kao što smo i u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. bili oštećeni, a oni malo stariji i boljeg pamćenja sjetit će se kolektivnog oštećenja i u polufinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. Može li se itko sjetiti neke važne utakmice koju je Hrvatska izgubila, a da nije bila oštećena? Neke u kojoj nas je porazio bolji protivnik, a ne nepošteni i pokvareni sudac? I zar to nije zanimljivo: u zemlji ovakvoga pravosuđa, nogometnog i onoga drugog, za sve su ljudima krivi neki inozemni, tuđi i strani suci?

Nekoliko dana prije Orsatovog jedanaesterca za Argentinu, u utakmici Hrvatske i Brazila engleski sudac Michael Oliver nije u 48. minuti sudio jedanaesterac za Brazil, nakon što je Josip Juranović igrao rukom u svom šesnaestercu. Ta ruka bila je ispružena, daleko od tijela, čiji je “obujam”, kako bi to rekli HRT-ovi komentatori, igrač širio. I premda se nakon toga uključio i VAR, taj svevideći i objektivni elektronski gospodin bog postapokaliptičnog nogometa, engleski sudac nije sudio penal. I tada je Strahonja bio u studiju, pa je izgovorio niz jednako zaumnih, reklo bi se hljebnikovljevskih i vinaverovskih rečenica, dajući svoj i svehrvatski pravorijek prema kojemu to nikako nije mogao biti jedanaesterac, jer igrač “nije vidio loptu” koja je padala ravno na njegovu ruku, koja je bila “u prirodnom položaju”. Već dugo prije toga nismo na HRT-u čuli tu frazu. Čuj, ruka u prirodnom položaju! Neprirodan položaj bio bi samo taj da je ruka, recimo, bila otkinuta ili barem iščašena. Ali osim što je, mimo ta dva položaja, svaki drugi položaj ruke prirodan, odavno se već zna da je svako igranje rukom u kaznenom prostoru penal, osim ako je ruka drvostikom zalijepljena za tijelo. Kako bi utakmica s Brazilom završila da je Michael Oliver sudio taj jedanaesterac? Svakog razmišljanja o tome Mario Strahonja svoju će publiku osloboditi nudeći joj tezu prema kojoj je pravda uvijek na hrvatskoj strani, osim onda kada sudac griješi na hrvatsku štetu ili kada sudi bilo što protiv Hrvatske.

Nekoliko minuta prije nego što će s objektivnošću dostojnom kakvog saopćenja Hrvatske udruge sudaca i njezina počasnog predsjednika Mario Strahonja engleskog suca uzdići u pravednike među nogometnim sucima, plakao je, skupa s Joškom Jeličićem, od ganuća pred hrvatskom pobjedom nad Brazilom. Način na koji se u tom trenutku dopao svojoj publici ne razlikuje se od načina na koji će joj se dopasti kada bude govorio o Oliverovom suđenju. Ali ako ste cjeloživotni gledatelj nogometnih utakmica, volite tu igru, jer se u njoj zrcale vaš život i vaše porodične i društvene povijesti, Strahonja će vas zastrašiti i ojaditi svojim suzama i navijačkim ekspertizama. Nogomet nije važniji od života, pa da zbog igre prestanemo živjeti, ili da se zbog nedosuđenog jedanaesterca za Brazil po Hrvatskoj počnu graditi stadioni, umjesto da se grade kuće po Baniji, ali jest baš toliko važan da se iz pukoga i priglupog navijaštva, ili da bi se dopalo publici koja jednom u četiri godine pogleda utakmicu, uvjerena da će joj nogometna pobjeda nadomjestiti sve propuštene orgazme u životu, lagalo o nekim važnim jedanaestercima.

Na svijetu naprosto nema čovjeka koji stvarno gleda nogomet, poznaje pravila igre, a u sebi ima razvijen osjećaj za pravdu, koji bi se odvažio ne dosuditi jedanaesterac na Álvarezu. Sve drugo je navijački karneval, pa je tako navijački karneval i kada bivši engleski nogometaši u nekakvoj svojoj emisiji trabunjaju da to nije bio jedanaesterac. Njima je u glavi prostodušna njihova surevnjivost prema Argentini i sjećanje na onu davnu Božju ruku Diega Armanda Maradone, kojom se ovaj junak nogometne fantastike osvećivao Englezima za poraz u jednome malom i krvavom ratu. Onome ratu za Malvinsko otočje, britanski kolonijalni posjed uz obale Argentine. I to trabunjanje bilo bi sasvim u redu, kada se ne bi prenosilo u hrvatskim medijima kao nešto ozbiljno.

Mogao bih živjeti i da ne kažem da je to bio penal nad penalima, ali ne znam kako bih poslije mogao gledati nogomet. O tome se radi! Ali ni ona priča s Juranovićevom rukom ne bi trebala biti nedovršena: VAR je u nogomet donio nešto što bismo mogli nazvati inzistiranjem na pravu na šteti pravde. Da je Michael Oliver sudio penal za Brazil, postupio bi prema pravu i pravilima igre, ali to ne bi bilo pravedno. I zato je, doista, za nogomet dobro što nije bilo tog jedanaesterca za Brazil, koji bi sudio svaki drugi sudac, a možda bi ga, budimo zlobni ili paranoidni, da nije bio u pitanju Brazil, sudio i ovaj sudac, ali bi gledatelju ostao taj gorak dojam da se zbilo nešto loše i da čovjek na ovom žalosnom svijetu ima sve manje prostora za sebe. Jer gdje god da ugazi, ugazio je na minu. Ili na govno. U što god pogleda, zavirio je u nečiji mrak. I u svemu tome se, u životu i u nogometu, zatekne kao saučesnik u nekom zlodjelu, u ubojstvu dvoje talijanskih turista na moru, u ubojstvima tisuća ljudi u nekome ratu, u izmišljenim i nedosuđenim jedanaestercima, u uzdizanju nepravde u uzor svakoj pravdi. Da bi nogomet ostao nogomet, važno je da Daniele Orsato sudi jedanaesterac nad Álvarezom, a ne da Hrvatska postane prvak svijeta po cijenu uništenja nogometa. Mislim da čak ni teta Zlata ne bi takvo što poželjela. Ako je itko, onda je ona znala što biva s ljudima kada se unište njihovi svjetovi. Druga je stvar što nije mogla znati što su bili ti svjetovi i tko je za njihovo uništenje bio kriv. Zato je i živjela u paklu, koji se nalazio u raju. Bog voli paradokse. Tako je i kad Boga ima i kad Boga nema. 

(iz knjige Tibor Sekelj: Kolektanto de ĉielarkoj (Skupljač duga),
Edistiudio, Pisa 1992.)

Uvodna bilješka

Tibor Sekelj (Spišska Sobota, Slovačka, 14. veljače 1912. – Subotica, Vojvodina, 21. rujna 1988.), novinar, putopisac, etnograf, esperantist. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1934. Od 1939. boravio u Argentini, u Buenos Airesu studirao etnologiju i arheologiju, radio kao novinar; putovao po Južnoj Americi istražujući domorodačke zajednice. U Jugoslaviju se vratio 1954., ali je nastavio s putovanjima (Indija, Nepal, Japan, Afrika, Novi Zeland, Australija, Nova Gvineja). Od 1972. živio je u Subotici, gdje je do umirovljenja radio kao ravnatelj subotičkog Gradskoga muzeja. Doživljaje s putovanja opisao je u nizu knjiga: Oluja na Aconcagui i godinu dana kasnije (1955), Kroz brazilske prašume do divljih indijanskih plemena (1953), Gdje civilizacija prestaje (1956), Nepal otvara vrata (1959), Na tragu doživljaja (1976), Karavana prijateljstva (1965). Djela su mu prevedena na više od trideset jezika.

Knjiga Skupljač duga sadrži deset priča i sedam pjesama. U ovaj izbor uvrštene su uz priču o lakoj ženi koja je nakon četiri braka ostala djevica, te priču o tajanstvenom nasljeđu Inka, i dvije pjesme koje je autor napisao ljeti 1988. neposredno prije  smrti.

LAKA ŽENA

     – Znate li Vi, Eleonora, kad sam ja prvi put čuo priču o vama?

     Ne, ona to nije mogla čak ni zamisliti. Ne samo zato što sam naručio već treću bocu vina, već i zato što su okolnosti bile pomalo čudne. Možda sam pitanje postavio malo glasnije nego što sam trebao, budući da je konobar, koji je drijemao za šankom, odjednom podigao glavu da prisluškuje razgovor jedinih gostiju u kutu podrumskog lokala.

     – Bilo je to u srednjoamerčkom gradu G., gdje sam bio član kružoku ljubitelja književnosti. Tijekom sastanka jedan od članova kružoka govorio je o životu lokalnog pjesnika M., koji je bio diplomat te zemlje u jednom europskom glavnom gradu.

     – Pa da, razumijem da ste u vezi s njim čuli i za mene. Ta on je ipak bio moj muž, – rekla je Eleonora, nagnuvši čašu s crvenim vinom, a da me pritom čak nije ni pogledala.

     Nastavio sam s temom.

     – Pripovjedač je govor o pjesniku stavio u veliku zagradu te počeo malom kružoku slušatelja naširoko pričati o vama.

     „Prema njegovoj priči, vi ste došli u taj grad kao sedamnaestogodišnja djevojka, u posjet svom stricu G., također diplomatu, koji je ondje živio kao neženja. Vodio vas je na diplomatske zabave, ponosno vas predstavljao kao svoju nećakinju, a vi biste očarali prisutne svojom ljepotom i mladenačkim žarom. Ali, naravno, nitko nije vjerovao u jednostavan odnos stric-nećakinja“.

     Pogledao sam prijateljicu da vidim jesam li je možda uvrijedio, ili možda dotaknuo neki neugodan detalj iz njenog života. Ali ništa takvo nisam primijetio. Naprotiv, činilo mi se da pomalo uživa u priči o sebi. Ohrabren time, nastavio sam:

     – Na jednom od susreta upoznali ste mladog pjesnika M., za kojeg ste se malo kasnije udali.

     – Dobro je pripovjedač bio informiran. Postala sam pjesnikova supruga.

     – Ali nakon zajedničkog života koji nije trajao ni dvije godine, on je umro. Pa ipak, vaše udovištvo – prema riječima pripovjedača – nije bilo jako usamljeno. Kad ste ostali sama, spakirali ste kofere i otputovali na sunčanu obalu u goste kod pjesnika D., pod pretpostavkom da sredite neke financijske odnose između njega i pokojnog supruga… Jesam li u pravu?

     – Da, naravno, – rekla je Eleonora, napola zatvorivši oči dok je ispuštala dim cigarete kroz nosnice. – Samo nastavite.

     – Taj posjet trajao je šest mjeseci i, naravno, svima je bilo jasno da se ne radi samo o financijskim razgovorima.

     Čuli su se glasovi sa stubišta koje je s ulice vodilo u naš podrum. Bila su to dva pijanca koji su, ugledavši gotovo prazan podrum s bačvastim svodom, odmah potrčali uz stepenice… Opet smo ostali sami u kutu vlažnog ambijenta tog srednjovjekovnog zdanja s duboko uzidanim prozorčićima.

     – Konobaru, donesite nam još jednu bocu crvenog.

     Uz vino je stigla i zdjelica s grickalicama.

     – Kad ste se vratili, naravno, vi ste i dalje pripadali diplomatskom krugu. Priča se kako je u tom krugu bilo mnogo ruku  koje su s vremena na vrijeme bile spremne prihvatiti izgubljenu ovcu.

     – I što se poslije dogodilo? – Nora, kako sam je intimno zvao – potaknula me da nastavim.

     – Poslije? Situacija jer postala mnogo jasnija kad ste se ponovno udali, ovaj put za pilota S. Sada nije više bilo nikakve sumnje u to da ste našli pravog bračnog druga s kojim ste, unatoč njegovim čestim izbivanjima, živjeli sretnim bračnim životom. U to sam se najbolje uvjerio slušajući vaše predavanje o njegovoj osobnosti u srednjoameričkom gradu u kojem smo se upoznali. Nakon njegove misteriozne smrti ostali ste doista sami, s torbom punom dojmova i neponovljivih duhovnih iskustava.

     – Neponovljivih i nezaboravnih. On je bio više od pilota, kao što ste rekli. Njegova duhovna kreativnost bila je nevjerojatna.

     – Poslije tog razdoblja, po svemu sudeći, moj je pripovjedač očito izgubio svaki trag o vama, jer nije mogao ništa više reći o vašem kasnijem i sadašnjem životu.

     – Ni sama ne znam kako sam preživjela te ratne i poratne godine. Skrivala sam se kod rodbine u provinciji, o čemu sam napisala knjigu koja vam je poznata. Trebale su proteći mnoge godine prije nego što sam mogla uspostaviti normalne ljudske odnose.

     – Kad smo se sreli u Srednjoj Americi, činilo mi se čudnim da ste me nakon nepunih sat vremena našeg razgovora pozvali da budem vaš gost, ako slučajno dođem u Europu. I evo, sada sam već po drugi put „slučajno“ vaš gost, i ne samo gost, nego i vaš obožavatelj.

     – No, neka vas ne iznenađuje moj brzi poziv. Nije bilo slučajno. Vaš nestašan duh, slobodan poput leptira, koji odražava vaš način života, jako me podsjeća na mog pokojnog muža. I na besmrtnog dječaka čiji je lik izmislio.

     Bila su već dva sata iza ponoći. Podigao sam glavu i pogledao u smjeru konobara. On je zacijelo bio silno razočaran kad sam umjesto da platim naručeno, rastresenim glasom ponovno naručio:

     – Još jednu bocu i porciju grickalica.

     Jedno vrijeme u tišini smo mljackali jeftine slance. Činilo se da je moja prijateljica potpuno utonula u svoja sjećanja. Osjetio sam trenutak pogodan da postavim pitanje koje sam pomalo stidljivo formulirao:

     – Draga Noro, slažete li se s komentarima mog pripovjedača? Čini mi se da biste mogli nešto dodati ili nešto ispraviti.

     – Da, nešto… sigurno…

     Umjesto da postavljam dodatna pitanja, dlanom sam pokrio poprilično hladnu ruku moje prijateljice. Njeni vjerojatno umjetno obojeni plavi uvojci okruživali su joj lice s jedva primjetnim borama koje nije skrivala. nježno karakterističnih crta s jedva primjetnim borama. Poslije nekoliko minuta ona progovori: – Da, mnogi su mislili da sam ljubavnica svog strica G., kod kojeg sam dugo vremena gostovala. A ukoliko bi netko nešto takva sugerirao, naprosto nisam imala protuargumenata. Međutim, istina je da se nešto takva nikad nije dogodilo. Stric me predstavljao i pozivao na susrete, ne bi li se sam nekako pomladio. Kao da nosi ružin pupoljak u zapučku. Ali o seksu nikad nije bilo riječi.

     „Zato je s radošću pristao da se udam za pjesnika i diplomata M.“

     „I ja sam bila radosna. Samo što je moja radost bila kratkog vijeka. Prolazili su dani i noći, prolazili tjedni, a muž me nije ni taknuo. U svojoj neprilici situaciju sam pojasnila najboljoj prijateljici, također ženi diplomata, starijoj i iskusnijoj od mene. Ona mi je dala ohrabrujući i naizgled prihvatljiv savjet: ‘navečer, kad on legne, ti se skini do gola i uđi u njegovu sobu. Onda ćeš vidjeti što će se dogoditi’.“

     Učinila sam tako. On je sjedio u svom krevetu zaokupljen korekturom rukopisa za tisak kad sam se pojavila na vratima, gola kao od majke rođena. Najprije me iznenađeno pogledao preko naočala, zatim ih je skinuo  i blagim glasom prozborio: ‘Golubice moja, što se događa? Zar ne možeš spavati? Dođi brzo u moj krevet’. Ja sam ga, naravno, spremno poslušala, nježno me pomilovao i nakon letimičnih poljubaca otpravio me natrag u moju sobu. Umro je poslije godinu dana i šest mjeseci. Možda je nešto predosjećao i zato nije želio započeti s ljubavnim životom kojem će uskoro biti kraj.“

     Saznanje da je Eleonora izašla iz bračnog života kao djevica uistinu me pogodilo. Osjetio sam potrebu da nešto kažem, kako priča ne bi ostala u ovako tmurnom saznanju.

     – Ali nemojte mi reći da ste ostali kod pjesnika na morskoj obali šest mjeseci samo da sredite financije ili da čitate njegove pjesme!

     – Jedva da sam to radila. I nemojte misliti da se dogodilo puno više od toga. Nije mi bilo ni na kraj pameti da legnem s tim egzaltiranim sifiličarom. Da, bila sam kod njega u gostima šest mjeseci, ali gostovali su ondje u isto vrijeme i brojni drugi, tako da mi on uopće nije bio u prvom planu.

     Malu dužu tišinu ponovno sam prekinuo:

     – Samo mi nemojte reći da ste svojom djevojačkom nevinošću čekali na dolazak pilota!

     – To se stvarno dogodilo. Nisam bila spremna za eksperimentiranje.

     – Pa dobro, ali na kraju ste s pilotom sletjeli u mirnu i normalnu zračnu luku…

     – Zračnu luku, da. Ali nije bila ni mirna ni normalna. Ljubavi je bilo u izobilju. Strastvene i predane. S obje strane. Uzbudljiv život pun avantura. Imala sam sve. Da, gotovo sve. Ali nešto je ipak nedostajalo… možda nešto bitno.

     – …?

     – Vidite li onu bocu na prozoru?

     U prozorskoj niši debelog zida od opeke, gotovo iznad naših glava, stajala je zelena boca od jedne litre. Potvrdio sam klimanjem glave.Klimanjem glave odao sam joj priznanje.

     – Takav je bio njegov aparat. Nemoguć za komunikaciju. Bilo je strašnih dana… noći… mjeseci, bili smo nesretni, beznadni. Proživjeli smo sve faze čistilišta i pakla… Dok napokon  naša ljubav nije postala tako velika da smo zaboravili gdje su usta, gdje je lakat, gdje su prsa, gdje pazuha… mi smo se jednostavno stopili u jedno…

     „Uslijedili su fantastično sretni dani, iako gledano izvana čudni. S. je više vremena provodio na putu nego kod kuće. Ali neočekivano bi nazvao s drugog kontinenta: ‘Dođi sutra u Casablancu, provest ćemo ovdje jedan dan zajedno’. Poletjela sam tamo u svom malom sportskom avionu i nas dvoje živjeli smo u raju cijeli dan i noć. Drugi put poziv je stigao s druge strane svijeta. I uvijek sam bila spremna. Za takve sam dane živjela… sve dok se nije dogodila nesreća koja ga je odnijela.

     Eleonora je dugo ustrajavala u prisjećanjima bez ijedne riječi, tako da možda nije ni primijetila kad sam naručio taksi. Potom smo se posrtajući popeli uz stepenice i u tišini krenuli kući.

     Ugasili smo svjetla, ali san nije dolazio. Ni apetit za bdijenjem.

     Eleonora  se u mojoj mašti potpuno promijenila iz lake žene u sveticu.

     A ja? Te noći bio sam pomalo ponosni stric, pomalo bolesni pjesnik, pomalo beznadni pilot.

     Ali nikako da uspijem biti svoj … za kojim je ona čeznutljivo žudila.

PRONAĐENA SREĆA

    Doktor Kirin došao je iz Europe u Ameriku. U Buenos Airesu, kamo je došao, nije još nikoga poznavao. Stoga je njegovo iznenađenje bilo veliko kad je ušao u kafić i ondje opazio vrlo poznato lice. Nije se odmah sjetio tko je gospodin koji je sjedio za jednim od stolova, u tišini je stajao ispred njega, tražeći u sjećanju sliku tog lica. Odjednom je gospodin koji je sjedio ustao i s velikom radošću uskliknuo:

     – Franjo! Jesi li to ti?

     Prijateljski je zagrlio gospodina koji je stigao i koji je sada iznenada prepoznao svog starog prijatelja. On je odvjetnik Velebit s kojim je zajedno učio u srednjoj školi, a za vrijeme studija bili su najbolji prijatelji. Iste godine završili su svaki svoj studij: jedan je postao liječnik, a drugi pravnik. Nedugo nakon toga jedan od njih dvojice, odvjetnik Velebit, nestao je i nitko nije znao gdje se nalazi. Čak i njegov najbolji prijatelj Kirin, koji je postao poznati psihijatar, zaboravio je na svog prijatelja koji je tako misteriozno nestao. I zaista se iznenadio, kad ga je posve neočekivano sreo u kafiću u dalekoj južnoameričkoj državi.

     Obojica su bili obradovani susretom. Sjeli su. Velebit je pitao svog prijatelja zašto je došao u Južnu Ameriku, a prijatelj se raspričao kako je zbog rata morao napustiti svoj posao i kako je teško bilo pronaći brod za putovanje. Zatim je upitao:

     – A ti? Što se tebi dogodilo? Kako si to nestao iz našeg grada tako nenadano, bez pozdrava i misteriozno

     – Ništa mi se nije dogodilo – odgovorio je Velebit – jednog dana kupio sam putnu kartu i otputovao.

     – Zašto si napustio odvjetnički ured, prijatelje i grad u kojem si studirao? Jesi li nečim bio nezadovoljan? Jesi li izgubio nadu u svoje napredovanje?

     – Ne, dragi prijatelju, imao sam sve što sam mogao poželjeti, ali nisam bio sretan. Otišao sam jer više nisam mogao ondje živjeti. Morao sam otići u potragu za srećom.

     – U potragu za srećom…? I jesi li je našao?

     – Da, našao sam je – odgovori Velebit smirenim i uvjerljivim glasom.

     – Dakle, bogat si, postao si milijunaš – polušaljivo uzvrati Franjo Kirin dok je veselo tapšao prijatelja po ramenu.

     – Ne, ne, prijatelju, nije bogatstvo bilo ono što sam tražio. Nisam se obogatio. Živim skromno od onoga što zaradim svojim spisateljskim radom. Nikad se nisam oduševljavao bogatstvom.

     – Onda mora da je riječ o ljubavi – uzvikne liječnik pomalo zlobno. – Sigurno si se oženio te imaš dvanaestero djece! Čestitam, bravo!

     Ali Mirko Velebit odmahne glavom:

      – Ostao sam neženja, Franjo, i nemam djece.

     – Doista, ne razumijem u čemu se sastoji tvoja sreća, – inzistirao je Kirin, dok mu se cijelo lice pretvaralo u upitnik.

     – Sada me zacijelo ne razumiješ bolje od bilo koje druge osobe. Unatoč činjenici da si me uvijek razumio, te unatoč činjenici da si imao važnu ulogu u mojoj sudbini. Velikim dijelom dugujem svoju sreću upravo tebi.

     – Zar meni?… Stvar postaje sve tajnovitija, uzvikne Kirin. – Kakav bi utjecaj mogao imati ja na tvoju sudbinu, kad te nisam vidio najmanje dvadesetak godina?… Pričaj, dakle, pričaj brzo, jer postajem krajnje radoznao.

     – Ne, – odgovori Velebit, – ovo nije pravo mjesto za tu pripovijest. Nego… Jesi li slobodan večeras?… Ako jesi, onda dođi k meni doma i sve ću ti ispričati.

     Iste večeri dvojica prijatelja sjedili su uljuljani u dubokim foteljama Velebitova doma. Okruživala ih je diskretna polutama i u nekoliko tihih minuta kao da su u zraku lebdjela sjećanja na prošlost dvaju mladih života. Franjo je prvi progovorio:

     – Obećao si mi nešto ispripovijedati, – rekao je tiho, ne želeći prekidati prijateljeve misli.

     – Sjećaš li se, – progovorio je odvjetnik, zapalivši cigaretu, – dana kad si tek otvorio svoje savjetovalište za duševne bolesnike? Ubrzo nakon toga imao si posla s vrlo čudnim pacijentom. Toliko čudnim da si me pozvao ne bih li pošao s tobom u posjet tom bolesniku. Često sam to radio, nas dvojica znali smo voditi duge i zanimljive rasprave o problemima duše i uma. Sjećaš li se slučaja o kojem pripovijedam?

     – Da budem iskren, volio bih da mi osvježiš pamćenje u tom pogledu. Prošlo je mnogo vremena, a toliko se toga u međuvremenu dogodilo!

     – Dobro, slušaj… – i tijekom njegova pripovijedanja u sjećanju slušatelja počeli su oživljavati prošli dani.

*****

     U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, dvojica prijatelja tek su se počela baviti svaki svojom profesijom, često su diskutirali o problemima vezanim uz zanimljive slučajeve odvjetnika, a također i o problemima liječnika čija je specijalizacija bila psihijatrija. Jednog dana, nakon duge rasprave o čudnom liječnikovom pacijentu, prijatelj odvjetnik izrazio je želju da dotičnog pacijenta posjeti zajedno s psihijatrom i ovaj je prihvatio njegov prijedlog.

     Bolesnika su zatekli kako čuči na krevetu, savijenih nogu i brade naslonjene na koljena. Bio je četrdesetogodišnjak i živio je sam, nije imao ni ukućana ni rodbine. Izgledao je zdravo, a prema riječima liječnika imao je zavidno zdravo tijelo. Međutim, nekoliko dana ranije počeo se žaliti na čudnu buku koju je čuo: malo kasnije zaklinjao se da čuje udarce čekića koji su dolazili iz velike blizine, naposljetku je osjetio potresno zabijanje nevidljivih krampova koji su sa svih strana napadali njegovu kuću ne bi li ga uništili. Njegova je fiksna ideja bila da ga žele udaljiti odatle. Dane bi provodio relativno mirno. Ali noću bi do njega dopiralo strašno zabijanje krampova u strop i zidove te bi, nesretni muškarac, sjedeći uvijek prekriženih nogu na svom krevetu, ponavljao:

     – Ne želim da me odvedu odavde…! Želim ostati! Ostavite me na miru!

     U takvim okolnostima, naravno, odlučeno je da ga se ostavi u njegovoj kući, a ne da ga odvedu u sanatorij.

     Dvojica prijatelja posjetili su ga i narednog dana, tada su od bolesnika saznali da su krampovi već uništili strop te da je on već vidio ljude koji će ga odvesti odavde.

     Mladi odvjetnik nastavio je s posjetima i narednih noći, jer za njega se više nije radilo o čudnom slučaju njegova prijatelja, nego o osobi oboljeloj od bolesti koju medicina nije mogla izliječiti, ali ni razumjeti.

     Jedne večeri našao je bolesnika kako čuči na krevetu, kao i uvijek, s velikim crnim podočnjacima kao posljedicom mnogih neprospavanih noći. Rekao je da nema više zabijanja krampova i da ga sada nose. Jasno je vidio dvojicu radnika u čijim je rukama bio i on zamoli nosače da ga ostave na mjestu gdje je bio. Njegove su riječi malo pomalo poprimale čudan naglasak, a uskoro su postale posve nerazumljive. Govorio je jasnim glasom i činilo se kao da njegove riječi imaju značenje na nekom jeziku kojeg odvjetnik nije razumio, unatoč činjenici da je poznavao gotovo sve europske jezike, a posjedovao je znanje i o klasičnim jezicima. Pokušavao je umiriti bolesnika, ali uzalud.

     Narednog dana zajedno su ga posjetili oba prijatelja. Njegovo stanje bilo je beznadno. Opet je čučao na krevetu, u onom čudnom položaju, kojeg nije napuštao od početka svoje bolesti, ali sada su ga posjetitelji našli okupana u znoju, teško je disao i gušio se.

     – Zatvorili su me u sanduk – rekao je jedva čujno – ukoliko me odmah ne izvade, ugušit ću se…

     Na njegovom licu bili su vidljivi tragovi najstrašnijih muka.

     Bilo ga je nemoguće umiriti riječima. Liječnik mu je dao injekciju nakon koje se očigledno smirio. Trenutak kasnije rukom je dao znak posjetiteljima da priđu krevetu. Sjeli su pored nesretnika koji je nakon kratke stanke progovorio jedva čujnim glasom:

     – Sada se osjećam malo bolje, – rekao je. Ali to neće dugo trajati. Ne znam jesu li me uistinu zatvorili u sanduk ili sjedim na svom vlastitom krevetu… Siguran sam jedino u to da oko mene nema zraka i da je moja smrt samo pitanje vremena od nekoliko sati ili minuta.

     – Iskoristit ću vrijeme da sastavim svoju oporuku. Izgovorit ću je vama, dvojici najvjernijih prijatelja tijekom mojih posljednjih dana… Neka nam se pridruži i njegovateljica…

     „Sve što imam: ova kuća, moja ušteđevina, namještaj i sve ostalo pripast će gospođi Mirni Spakovski, koja živi u gradu Skopju. Sigurno ćete se zapitati tko je ona. Eto, tajna mog života koju dosad nisam nikome otkrio.“

     Duboko je udahnuo i pustio da mu oči lutaju prazninom koju je grozničavo preispitivao. Nakon kratke šutnje svjetlucavih je očiju započeo svoju ispovijest:

     – Kad sam imao dvadeset godina, dogodilo mi se nešto čudno. Putujući iz mog mjesta stanovanja u Zagreb da nastavim studij na Sveučilištu, morao sam sukladno voznom redu čekati pet sati na kolodvoru u Brodu, pa tek onda nastaviti drugim vlakom dalje. Odlučio sam svoja dva kofera ostaviti u garderobi kolodvora te ostatak vremena provesti u gradu.

     „Prolazio sam slabo osvijetljenim hodnikom kolodvora, kad mi u susret dođe mlada žena, čiji se pogled susreo s mojim. Ne znam koja je to magična sila zaustavila nas oboje, jedno nasuprot drugome. Znam samo da su moja dva kofera pala na zemlju i da je njoj ispala iz ruku torbica koju je nosila. Ostali smo tako stajati neko vrijeme, kao dva nijema kipa, širom otvorenih očiju zbog iznenađenja. Zatim smo pružili ruku jedno drugome, ispunjeni silnom emocijom, i stali smo jedno drugom postavljati pitanja kakva obično postavljaju dva velika prijatelja koji dugo vremena nisu bili zajedno.

     „I baš u tom trenutku – uostalom kao i sada – bio sam siguran da je nikad ranije u životu nisam vidio…

     „Proveli smo zajedno pet sati, koliko sam trebao čekati, i još mnogo sati. Izgledala je kao djevojka od dvadeset godina, ali ni u jednom trenutku nisam osjetio potrebu da je pitam ima li muža, gdje živi i čime se bavi. Sve u vezi nje činilo mi se poznatim, iako konkretno na nijedno od tih pitanja nisam mogao odgovoriti. Cijelo vrijeme razgovarali smo o ljudima, mjestima i događajima koji su mi bili veoma bliski, iako ne mogu sa sigurnošću reći jesam li ikoga osobno poznavao, ili sam ih tek noću sanjao. Iz njenih aluzija shvatio sam da ona poznaje moje najintimnije snove, što me itekako iznenadilo. Nazvala me Munaini i učinilo mi se da to ime nosim od rođenja.

     „Kad smo se trebali rastati, ona me upita da li i dalje crtam kao što sam prije crtao. Nije me to pitanje previše iznenadilo, jer mi se činilo prirodnim da ona zna kako je crtanje moj najdraži hobi. Zamolila me da joj nešto nacrtam, jer tko zna hoćemo li se još koji put vidjeti. Drage volje uzeo sam olovku i papir te načinio mali crtež koji je ispao kao originalan ukras, nešto slično nisam vidio nikad ranije, ali ni kasnije. A najčudnije je to što sam umjesto potpisa ispod crteža napisao riječi bez ikakvog značenja. Osjetio sam u tom trenutku sram zbog onoga što sam učinio, ali ona je djelovala jako zadovoljno.“

     Bolesnik se zaustavio u pripovijedanju svoje nevjerojatne priče, ne bi li skupio svu svoju snagu koja mu je ionako uvelike nedostajala. Svojim disanjem silno se trudio uhvatiti malo zraka. Malčice je nagnuo glavu u stranu, ne bi li se što bolje prilagodio nevidljivom sanduku u kojem se navodno zatekao. Odjednom je opet jedva čujnim glasom nastavio:

      – Poslije našeg rastanka počeli smo razmjenjivati pisma i oduševljavati se idejom kako ćemo zajedno provesti naredno ljeto u kolibi nasred šume, blizu Užica, u jednom od najljepših krajolika u zemlji…

     „… Dok jednog dana nije umjesto njenog pisma stiglo pismo njenog muža. Zamjerao mi je što sam pokušavao razdvojiti supružnike nakon petnaest godina sretnog bračnog života; ona je bila majka četrnaestogodišnjeg dječaka i besprijekorna supruga sve do te kobne godine. Takvo saznanje donijelo mi je to pismo.

     „Nisam joj više pisao, nastojao sam sačuvati iluziju o našem čudesno lijepom i neobjašnjivom susretu, punom misterija koje više nisam mogao izbrisati iz sjećanja.

     Ponovno je nastala stanka. U očima mu je gorio plamen koji se gasi. Odjednom mu se usnice počele micati, ali nije se čuo nikakav zvuk. Troje prisutnih bili su složni u tome da je htio reći: „Potražite je, predajte joj svu moju imovinu i prenesite joj moj posljednji pozdrav“.

     Trenutak kasnije liječnik uzme njegovu ruku da mu opipa puls. Nekoliko sekundi ranije njegovo je srce prestalo kucati. Usmena oporuka postala je pravomoćnom, a odvjetnik je preuzeo na sebe njeno izvršenje.

     Otputovao je u Skopje i nakon kraćeg traganja pronašao kuću u kojoj je stanovala Mirna Špakovski. Vrata je otvorio stariji gospodin. Nakon što mu se Velebit predstavio, domaćin ga je uveo u svoj dom.

     Kad je odvjetnik gospodinu Špakovskom  objasnio razlog svog posjeta, ovaj mu je priopćio da je njegova supruga umrla prije dva tjedna.

      – Umrla je – rekao je udovac – u vrlo čudnim okolnostima. Bez ikakva vidljiva razloga počela se žaliti na neke udarce po stropu i zidovima koje je čula. Pet dana kasnije tvrdila je, uz strašne krikove i s vidljivim izrazima boli na svom licu, da se strop, ovaj isti strop kojeg vidimo iznad naših glava, urušio. Govorila je također da su joj se kosti rasule po tlu. Njeno tijelo bilo je posve paralizirano, i ona je istog dana umrla pred očima liječnika koji joj nije mogao pomoći, niti je mogao utvrditi uzrok njene smrti.

     Netom ispričana priča duboko se dojmila odvjetnika. Sada je problem koji ga je mučio postao još tajanstveniji.

     Velebit je zamolio udovca da mu dopusti pretražiti njene papire i među njima pronađe crtež o kojem je pokojnik govorio. Bio je to stvarno čudan ukras. Ispod njega mogle su se pročitati sljedeće riječi: „sipas, munasaj huinjaj“. Uz dopuštenje gospodina Spakovskog odvjetnik je papir odnio sa sobom, nakon što je obavio sve formalnosti u vezi s ostavinskim postupkom.

*****

      Obojica prijatelja ostali su neko vrijeme duboko uronjeni u svoje misli. Liječnik je bio taj koji je prvi prekinuo šutnju:

      – Vrlo dobro sjećam se tog slučaja; u čijem sam prvom dijelu izravno sudjelovao, kao što si sam rekao, a drugi dio ispričao si mi posve svježe nakon svog povratka iz Skopja. Pretpostavljam da ne namjeravaš reći kako između dva slična slučaja postoji bilo kakva veza. Ali ako ti je to namjera, objasnit ću ti da sam od tada asistirao kod više od dvadeset tisuća mentalnih bolesnika. Vidio sam najčudnije oblike mentalnih bolesti. Mnoge od njih imaju jednu ili drugu sličnost. Ali ukoliko bi netko pokušao pronaći vezu između njih, taj bi brzo postao i sam spreman za otpremanje u ludnicu.

      – Dakle, tebi se čini da je naše postojanje slučajna činjenica koju može poništiti svaka slučajna „fiksna ideja“ koja nam „bez ikakva razloga“ klizne u glavu? Možeš li se zadovoljiti vjerovanjem da si tek dašak vjetra koji ulazi kroz jedna, a izlazi kroz druga slučajno otvorena vrata?

      – Pa ipak, znanstveno je razmotreno da u mnogim slučajevima valja odustati. Ali… ostavimo to. Udaljili smo se od onoga što si mi htio ispričati o razlogu tvoje migracije u Ameriku.

      – Taj je uvod bio nužan – prijatelju moj – mirnim je glasom odgovorio odvjetnik. – Bile su to sumnje koje su počele potresati moja promišljanja nakon čudne koincidencije dvaju slučajeva, a kad sam pročitao obavijest od pet redaka objavljenu u dnevnim novinama, bio sam spreman sve ostaviti i doći ovamo. Moj cilj bio je odgovoriti na pitanje koje si mi upravo postavio: „Postoji li ikakva veza između oba slučaja mentalne bolesti…?“

„Isprva mi se činilo da mora postojati nekakva veza. Sada mi se to više ne čini. Sada sam posve siguran u to. Tvrdim to bez imalo sumnje.“

     Psihijatar je skočio iz svog naslonjača i ostao stajati pred prijateljem, pomno zagledan u njegove oči. Ironičan osmijeh koji je titrao u jednom uglu njegovih usnica bio je u kontrastu sa spokojno mističnim okruženjem sobe diskretno osvijetljene neizravnim svjetlom iz dva kuta.

      – Možete li se sjetiti datuma tog zbivanja? – pitao je odvjetnik.

      – Moglo je biti… otprilike… posljednjih dana u prosincu 1928.

      – Odlično – odvrati. Zatim podigne mapu te izvadi iz nje novine koje su izlazile u Buenos Airesu. Ukaže na nekoliko redaka označenih olovkom, koje je liječnik počeo naglas čitati:

„26. prosinca 1928. Danas su u naš glavni grad stigli profesor D. i ostali znanstvenici, članovi komisije zadužene za iskopavanje ruina Pucara de Tilcara, drevne utvrde iz vremena Inka, pronađene u dolini Humahuaka u argentinskoj provinciji Jujuy (Huhuj). Nakon dugotrajnog rada završili su istraživanja koja su urodila izvanrednim rezultatima. Pronađen je velik broj dobro očuvanih mumija od kojih je većina bila zapakirana u specijalne, hermetički zatvorene sanduke te je prevezena u arheološki muzej Buenos Airesa, dok su se mnogi drugi kosturi raspali uslijed propadanja stropa podzemne zgrade u kojoj su bili pohranjeni…“

      – Zar želiš tvrditi da…

      – Ništa ne želim tvrditi. Sve ćeš sam doreći, samo mi dozvoli da završim s iznošenjem činjenica.

     Dok je to govorio, Velebit je iz svoje biblioteke izvadio knjigu pod naslovom „Predkolumbovska Amerika“ i otvorio je stranicu na kojoj su bile fotografije nekih mumija pronađenih u sjevernom dijelu Argentine. Stavio je knjigu prijatelju pred oči  i upitao:

       – Zar vam nije poznat položaj ovih mumija?

      –  Potpuno je isti kao i položaj tog pacijenta…

     Iz mape izvuče listić papira.

      – Sjećate li se?

      – Naravno – odgovori liječnik – to je crtež kojeg ste vi našli među papirima pokojnice.

     Usporedite ga s ovim crtežima – kazao je Velebit te otvorio knjigu na stranici koja prikazuje  crteže s urođeničkih vaza.

     Liječnik je padao iz iznenađenja u iznenađenje i svaki novi dokaz smatrao je napadom na svoju liječničku i ljudsku savjest.

      – Ali ti ne želiš tvrditi da su te nerazumljive riječi napisane na španjolskom jeziku – rekao je psihijatar Kirin.

      – Nipošto. Ali zato je ovdje kečuanski rječnik, rječnik jezika koji se u to vrijeme govorio u carstvu Inka, trebaš samo potražiti njihovo značenje.

      I on brzo pronađe te riječi. Bile su označene crvenom olovkom. A njihovo je značenje: „djevojko“, „ja te volim“, „zauvijek“.

      Obojica prijatelja ponovno su sjeli u udobne naslonjače. Liječnik je sjedio sa zatvorenim kečuanskim rječnikom u ruci, ne znajući što da kaže ni što da misli. Odvjetnik je spojio vrškove prstiju jedne i druge ruke te više za sebe negoli za prijatelja progovorio:

      – Evo sreće koju sam pronašao. Predivan je osjećaj znati da smo nešto više od zrna pijeska na vjetru… znati da naše postojanje ima duboke korijene i da će u dalekoj budućnosti dostići vječnost…

     Sat u susjednoj sobi otkucavao je tri sata. A dvojica prijatelja sjedili su još uvijek duboko zadubljeni u svoje misli.

ČUDO

Desno i lijevo od tračnica
satima i satima
protežu se polja
zelena polja zelena polja
s bezbrojnim stabljikama kukuruza
uspravno stojećih krupnolisnih
zelenih stvorenja
ponosnih čuvara
od gladi

Gledajući ih poredane u nizu
kako se sjajnim lišćem
poigravaju s vjetrom
zamišljam
kako će im već za koji dan
lišće požutjeti

u svojoj ruci držat ću klas
odjeven mekim žućkastim zrncima

kuhan
maslacem premazan
dobro posoljen
ukusan

Nešto se u meni promijenilo

U klipu izniklom ni iz čega
prepoznao sam velikog čarobnjaka
prirodu i čudo

i usuđujem se reći:
u tom trivijalno magijskom triku

SREO SAM BOGA

u vlaku

                                                                                    6. srpnja 1988.

SPAŠENE RIJEČI

Kišilo je četrdeset dana,
zemljom je zavladao opći potop,
ali mudar i pravedan Noa
spasio je par slonova,
stjenica i buha,
krvožednih natruha.

Tijekom tmurnih dana, tmurnih noći
patrijarh je nijemo promatrao valove,
kapi kiše udarale su u korablju,
ali on je šutio.
Mislio je kako spasiti riječ
za budućeg čovjeka,
ali nijedna misao nije mu na um pala.

Jednog dana, baš četrdesetog,
Noa je otvorio prozor na korablji
i sav sretan uskliknuo „prestala kiša“

„Prestala“ i „kiša“, te dvije riječi
čudno su odzvanjale vlažnim zrakom,
poskliznule se, otkotrljale i odjekivale,
dva su se miša prestrašila, krokodil je treptao očima,
a protrnuo je i sam patrijarh Noa:
Jesu li spašene dvije riječi u paru,
ili su zauvijek odlepršale
kroz otvoren prozor

Svega nekoliko dana trajala je njegova sumnja,
a tada su iz njegovih usta poletjele dvije nove riječi,
mlađahne i za let sposobne:
„golub“ i „maslinova grančica“.

I tada se patrijarh uvjerio
da su dvije stare riječi snažne,
sposobne za ponovno rađanje.

I kad naposljetku spašene riječi
izađu na čvrsto tlo planine Ararat,
od nekud odozgo začuo se gromki glas:
„Neka se množe, preobražavaju, stapaju,
neka venu, pomlađuju se i cvjetaju
i neka mrze jedna drugu“

                                                                     15. rujna 1988.

Uvodna bilješka i prijevod s esperanta: Božidar Brezinščak Bagola

Ni u jednoj utakmici toliko čiste nogometne ljepote, nepatvorene i netaknute svim nagrđujućim strategijama novoga doba, kao u onoj u kojoj su zaigrali Francuzi protiv Engleza. Malo kada sam takvo što gledao, možda u onoj iz finala Svjetskog prvenstva 1978. u Buenos Airesu, kada su zaigrali Argentina Marija Kempesa, i Nizozemska u kojoj nije bilo Johana Cruijffa, ali je igrala neki čudesan nogomet, čija moć kao da nije proizlazila iz pojedinačnih talenata i timskoga sklada, nego iz unutrašnje ljepote i duha igre jednoga kluba, amsterdamskog Ajaxa, koji se širio gdje god bi nizozemski igrači u to vrijeme prelazili da igraju. Razlika je, međutim, u tome što ovo u Kataru nije bilo finale svjetskog prvenstva, i u toj utakmici nije bilo ničega nenogometnog, tuđeg i političkog da kvari igru i da određuje rezultat. Francuska, s Kylianom Mbappéom, ali ipak bez Karima Benzeme, koji je prethodne sezone igrao nogomet života, ispunjena samopouzdanjem prvakinje svijeta, i Engleska, potpuno reformirane igre, bez onih dugih dodavanja iz neke davne preživljene tradicije, grubijana koji se ističu u igri glavom i tog samorazornog konzervativizma ne samo u igri, nego i u izboru igrača – često je reprezentacija Engleske kroz povijest podsjećala na nekakav Dom lordova, pred našim su očima te večeri odigrale možda i europsku utakmicu desetljeća. A možda u cijelome ovom stoljeću, koje i ne traje tako kratko, jer munjevito nam izmiču naši životi, nije bilo europskije nogometne utakmice od ove. Osim ljepote igre, ganutljive, jer je to bila igra na ispadanje, u njezinu veličinu naravno da moramo upisati simboličnu snagu dvije kulture i upečatljivost njihova dva europska amblema.

I što je ovom gledatelju stvaralo zebnju u srcu: Engleska je, zapravo, bila mnogo bolja. I ne samo da je bila bolja, nego se otpočetka utakmice činilo da nam je sasvim jednostavno imaginirati njezinu pobjedu, jer se ta pobjeda prepoznavala skoro u svakom trenutku igre. Sigurnije su, ne samo snažnije, išli na loptu, imali su bolje prilike za gol, i sve su te prilike bile tehnički dovršene, uredne poput dobro režirane, snimljene i montirane filmske scene, a Mbappéa su uspjeli sa svih strana zatvoriti, lišiti ga većine njegovih moći, kao što to nije nitko na naše oči učinio. Pritom, fascinantno, bez ijedne grubosti.

Netko drugi mogao je uživati u engleskoj igri. I ja sam uživao kad bih se zaboravio. Ali me je sve više hvatao strah. Da se dogodilo ono što se, ipak, nije dogodilo, ne bih mogao o tome ispričati priču. Nego bih je potisnuo u sebe i nadao se najboljemu. O utakmici između Francuza i Engleza, vjerojatno, ne bih ništa rekao, a pred englesko bih polufinale strepio kao ni pred jednu utakmicu Svjetskog prvenstva. Ali onda je Harry Kane promašio drugi penal na utakmici, zapucao loptu gore iznad prečke, pa u publiku, i neka je djevojka, kažu, tu loptu refleksno uhvatila, i već su joj oči bile pune suza, plakala je za tog mladića koji je promašio jedanaesterac, potresena njegovom sudbinom i sudbinama njegovih drugova… Nije, međutim, znala što se meni, daleko od Katara, događa i zašto mi je ova utakmica važna. Utakmice europskih prvenstava u kojima igra Engleska gledam vrlo relaksirano. Katkad i navijam za tu neobičnu reprezentaciju, u čijim je nastupima vazda bilo nečega muzealnog, u engleskom su nogometu vazda postojale ne samo disonantne kulturološke i tradicijske slutnje, nego i slutnje drugih igara, ragbija recimo, ali čim se Englezi pojave na Svjetskom prvenstvu, ustvari čim prođu igru po skupinama, mene počne hvatati jeza.

Prvih mjeseci rata – moglo je to biti baš u vrijeme Prvenstva Europe u Švedskoj 1992, od kojeg nisam vidio nijednu jedinu utakmicu, a možda sam i mogao samo da sam znao da ću ostati živ – zbližio sam se s jednim susjedom s Mejtaša, svojim vršnjakom, za kojeg sam znao samo po čuvenju, jer je bio jedan od onih briljantnih studenata, o kojima bi se pričalo gotovo s istim zanosom i fascinacijom kao kad bi se negdje pojavio novi nogometni čudotvorac, kojega nitko još nije vidio. Za dvije i pol godine završio je elektrotehniku, pričalo se da je kompjutorski genij, da te strojeve poznaje do u dušu. Jedini od sviju njih, tako su rekli, istovremeno poznaje i mašinu, posljednji njezin šarafić i čip, i njezin um, posljednji zarez i tačku njezina jezika. Sin jedinac iz dobre kuće, u kojoj nije bilo partijaca, jedan mu je praujak bio čuveni predratni odvjetnik, i vazda su bili vrlo bliski s Crkvom, ali ih, začudo, nije bilo u blizini kad su se osnivali HDZ BiH i Napredak. Uvijek izvan politike, njegov otac, stričevi i rođaci, međusobno vrlo slični a lijepi muškarci, nisu se ničemu priključivali iz nekog inherentnog prezira prema puku, masi, rulji, iza kojeg je, vjerujem, stajala neka priča, ali ja tu priču ne znam. On se, međutim, dobrodušan i s prejakim osjećajem za pravdu (što ću shvatiti tek nakon što ga upoznam), od prvoga dana priključio braniteljima, neću reći kojoj jedinici i formaciji, ali to ćete sami naslutiti. Naime, u toj njegovoj velikoj pameti i združenosti s kompjutorima, kao da je bilo i duboke naivnosti, posve suprotne duhu, tradiciji i pameti obitelji iz koje je potekao. A možda je privid te naivnosti nastao iz prirodne dječačke pobune protiv oca, stričeva i cijele familije? Da je bilo vremena i načina, vjerojatno bih ga diskretno o tome ispitivao.

Osim što se priključio obrani grada, u tim je prvim tjednima i mjesecima pokazao odvažnost i hrabrost koji će nakratko postati legendarni. Bilo je to vrijeme kada su, slabo naoružani i neuvježbani, ginuli najbolji: gradska djeca svih vjerozakona, najjači momci, majstori borilačkih vještina, najbolji skijaši, spasioci zalutali po Jahorini i Bjelašnici, padali su kao snoplje. On je pomagao, on ih je izvlačio, on je išao tamo gdje se nitko ne bi odvažio ići, tako da se katkad činilo da naokolo samo traži svoj metak i svoj geler.

Upoznali smo se tako što mi je pomogao u situaciji koju neću opisivati, jer ukoliko trideset godina nisam podrobnije o njoj govorio, onda ću šutjeti do kraja, ali recimo tako da mi je život itekako bio ugrožen i da se radilo, tako ćemo to reći, o zamjeni identiteta. Došao je da me izvlači, premda o meni ništa nije znao, osim što me poznavao iz viđenja i čitao je te dvije knjižice pjesama. A možda bi učinio isto što je učinio, možda bi junacima na zlu glasu upadao u bazu, prijetio im kao da je, doista, nadmoćan svima njima i kao da je život doista nogomet, pa da jedan čovjek u trenutku inspiracije može povaljati njih deset, i da se radilo o nekome o kome ne zna ništa. Reći ću samo još to da sam mu nakon te večeri mnogo dugovao. Kad bi se radilo o mirnodopskom dugu, otplaćivao bih ga do kraja života. S ratnim je dugovanjima drukčije: ona uglavnom ostaju između dužnika i vjerovnika, kao neka tajna i tajanstvena šifra koja će zauvijek činiti razliku između njih dvojice i ostatka svijeta. Vjenčale su nas moja nevolja i njegova hrabrost.

Kasnije smo se, sve do mog odlaska iz Sarajeva, u ljeto 1993, povremeno nalazili, on bi navratio na Sepetarevac, ili bi se ja spustio do njihova stana, tamo iza Katedrale, razgovarali smo o svemu i svačemu, pomalo sam i provjeravao je li još uvijek sasvim normalan, a onda i je li istina ili je legenda ono što se o njegovoj hrabrosti govori. Na kraju sam ga i upitao. “Ne može ništa meni biti!”, osmjehivao se, a ja sam u tome tražio, i nisam nalazio, bilo kakav trag sumanutosti, psihičkog poremećaja, pomaknutosti ili barem pretjerane euforije. Zbog onoga što je dalje rekao upamtio sam sve mirise u prostoriji, golemom građanskom salonu, u kojem su se pod svjetlošću tek jednoga žiška na ulju u običnoj čaši naslućivale sjene teškoga crnog namještaja iz nekih godina s kraja devetnaestog stoljeća. A rekao je ovako: “Znaš li ti kad sam ja rođen? U subotu 30. jula 1966, predvečer, taman je, kažu, doktor Šimić stizao na dežurstvo, a meni se pupčana vrpca omotala oko vrata, i ne izlazim van. Legenda kaže da me je on, onim svojim šakama, u posljednji čas izvukao na svijet i spasio me da se ne ugušim. Da je ostao pola sata duže s društvom, ili da ga je fudbal ozbiljnije zanimao, ne bismo mi ovdje sjedili. Bilo je finale Svjetskog prvenstva, Englezi igrali protiv Nijemaca, prvi crno-bijeli televizijski prijenos, koji se i kod nas gledao. Englezi postali prvaci, a da do danas nitko ne može reći je li lopta do kraja prešla gol-liniju, ili nije. Bih li ja ostao živi da doktor Srećo nije došao na dežurstvo, ili ne bih? E, tad su Englezi jedini put postali svjetski prvaci, a ja otkako je počeo rat živim i vjerujem da ću umrijeti kad Englezi opet budu prvaci svijeta. To sam si uvrtio u pamet s prvim granatama: umro sam od straha da to po Sarajevu pada! I onda sam morao nešto naći. Džaba ti kompjutori i sva kompjutorska pamet, da ne pobudališ u ratu moraš u nešto vjerovati. A u Boga je nesigurno!”

Eto, to mi je, otprilike, rekao moj ratni prijatelj, kojemu ime neću spominjati, ali je stoput u srcu izgovoreno, i koliko god bile lude i ispunjene očajem, te njegove riječi bile su vrlo uvjerljive. Uostalom, život će ih potvrditi. Dvije godine kasnije, u Zagrebu, zazvonio je telefon u redakciji u kojoj sam tad radio: on, u Zagrebu je već dva tjedna, večeras odlazi, pa zašto se nisi javio, nisam htio dok ne završim papire, pa kako to bolan, evo sad sam ti se javio, da se vidimo i pozdravimo… Išao je u Ameriku da se ne vrati. Iz Sarajeva je izašao razočaran i očajan. Nikad više, nikad više! Nisam ga htio pitati što se u međuvremenu zbivalo. Našli smo se, odveo sam ga kući, na utišanom smo televizoru gledali snimku noćašnje utakmice polufinala Svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Američkim Državama između Bugarske i Italije. Talijani pobijedili 2:1. Sad mogu rekonstruirati i koji je to bio dan: utakmica se igrala u srijedu, trinaestog, a ovo je mogao biti četvrtak, četrnaestog srpnja 1994. Sjećam se vrlo podrobno i tog razgovora.

Nismo se više vidjeli, i nitko mi nikad nije mogao reći što je bilo s njim. Njegovi su iščezli iz Sarajeva. Jednog sam mu strica katkad viđao po Zagrebu, ali mu se nisam usudio prići. Ponekad i danas, kada u novinama izađe neki ilustrirani članak o Appleu, pogledom tražim njega. Čitam te tekstove, ali znam da neću naići na njegovo ime. Siguran sam da je živ. Od svega što mi je ostalo za tim prijateljem, s kojim nisam stigao u životu mnogo prijateljevati, strepnja je od mogućnosti da se Engleska približi finalu svjetskih prvenstava u nogometu. Premda sam rođen dva mjeseca ranije, a ne 30. srpnja 1966, plašim se za sebe. Generacija smo, svi su ti datumi blizu.

Oleh Sencov, Kronika jednog štrajka glađu, 2020

Oleh Sencov (1976) ukrajinski je filmski redatelj, rođen u Simferopolu, glavnom gradu Krima. Prvi igrani film, Gamer, naišao je na odobravanje kako kritike tako i publike, dok je rad na snimanju drugoga, Rhino, prekinuo kako bi aktivno sudjelovao u Revoluciji dostojanstva na Majdanu. Nakon njezinog uspješnog završetka vraća se na Krim gdje ga, ubrzo po okupaciji i protupravnoj aneksiji, u svibnju 2014. bio uhapšen i skupa s trojicom supatnika u montiranom političkom procesu bio osuđen na dvadeset godina zatvora, pod optužbom za terorizam. Optužba je zasnovana na iznuđenim izjavama svjedoka, često danim pod mučenjem, a najvažnije su povučene tokom samoga procesa. Naravno, ništa nije pomoglo. Nakon pet godina provedenih u istražnim zatvorima i sibirskim logorima pušten je na slobodu 2019., u razmjeni zarobljenika. Po izlasku iz logora snimio je film Numera i dovršio započeti Rhino. Prvi je prikazan na Berlinalu, a drugi u Veneciji. Od samog početka agresije na Ukrajinu Sencov sudjeluje u teritorijalnoj obrani.

Knjiga o kojoj izvještavam zasnovana je na dnevniku kojega je redatelj i spisatelj vodio u logoru za vrijeme štrajka glađu, od svibnja 2018. Štrajk je započeo u znak protesta protiv svoga hapšenja, ali i s ciljem ukazivanja pažnje na sudbinu drugih ukrajinskih političkih zatvorenika. Sencovljev tekst spada u najbolje ikada napisane u bogatome žanru zatvorske književnosti. Nalazeći se negdje na pola puta između pripovjednih strategija koje su kreirali Varlam Šalamov i Aleksandar Solženjicin, on koristi dokumentarni materijal, ali ga miješa s predočavanjem vlastitih iskustava i s britkim zapažanjima neposrednoga okoliša. Usto se uvijek iznova vraća na svoje lektire (Nabokov, Steinbeck, ali i Novaja gazeta) koje mu djelomice pomažu da prebrodi tjelesne napore izazvane gladovanjem. Model Šalamov zasniva se na kratkim pričama koje zahvaćaju u strahovitu svakodnevicu logorskoga života. One imaju formu crtica u kojima se komprimira iskustvo stalnoga sučeljavanja s neposredno predstojećom smrću – ona može biti vlastita, kao projekcija, ili tuđa, kao realizirana zbilja. Te se priče kumuliraju u veću cjelinu koja rezultira fenomenološkom redukcijom: od drveća ne vidi se šuma. Solženjicin, s druge strane, i to osobito u seminalnom Arhipelagu Gulag, prikuplja dokumentaciju, sortira je, u nju ubacuje autentične priče, ispričane tek djelomice sa stajališta vlastitoga iskustva, i pokušava stvoriti objektivnu i cjelokupnu sliku sistema užasa kojega je izgradila ljudska ruka. (Sličnom se metodom koristi srpski spisatelj Borislav Pekić u svojoj trotomnoj „studiji“ Godine koje su pojeli skakavci.) Razliku između Šalamova i Solženjicina obilježit će, tada, stupanj sudjelovanja autobiografskoga u njihovim tekstovima.

Sencov, kao što sam već napomenuo, polazi od nedvojbene autentične situacije. Njegov je dnevnik značajan prije svega kao svjedočanstvo o vlastitome tijelu, kojega se s velikom vjerojatnoćom može promatrati kao općenito. On bilježi proces polaganoga raspadanja kojemu se kako cjelina tako i pojedini tjelesni organi izlažu u dugome procesu ukraćivanja hrane. Tekst je prožet medicinskim i biološkim znanjem, ali takav pripovjedni postupak vodi i ka začuđujućoj činjenici da ga se lišava emocionalnosti i prevodi na područje gotove hladne objektivne neutralnosti. Pripovjedačev glas intenzivno se koncentrira na vene koje, uslijed dugotrajne infuzije, postaju krhke, otvrdnute, pucaju i onemogućuju precizno uvođenje tekućine. Posljedica je toga njezino isticanje ispod kože što vodi do nastajanja bolnih edema. Sencov analizira i rad vlastitoga krvotoka te bubrega.

Promatranje tijela ne proizvodi smanjivanje pažnje prema okolišu. Naprotiv, u tekstu se množe precizna opažanja vezana uz pojedine akterke i aktere boravka u zatvorskoj bolnici. Pri tome se ne koristi paušalnim osudama personala, makar ponekad pokazao i razumljivu antipatiju prema zatvorskim čuvarima, i ističe njihovu ljudskost. Najviše mjesto na skali simpatija pripada liječniku s kojim čak gradi odnos koji se približava prijateljstvu, bez obzira na njegovu sklonost ruskoj nacionalističkoj poziciji koju je teško previdjeti. U prvi plan stupa liječnikova želja da pomogne. Motivirana je dvostruko: s jedne strane ljudskošću, s druge odgovornošću prema pretpostavljenima, u dalekoj Moskvi, kojima je prije svega stalo do toga da važan zatvorenik ostane živ. Ni sami predstavnici i predstavnice središnje vlasti nisu predmet paušalne kritike. Osobito se onima koji se trebaju brinuti za održavanje ljudskih prava zatočenika priznaje stanovita objektivnost, ali i nemoć pred tajnom službom i s njom povezanim organima gonjenja.

Emotivnost se u Sencovljev govor vraća kad izvještava o događajima koji su prethodili hapšenju. Osobito se to odnosi na sudjelovanje u Revoluciji dostojanstva. U tim se odjeljcima iznimno uvjerljivo progovara o dinamici koja se na kijivskom Majdanu razvila u zimu 2013/14. te o njezinoj akceleraciji koja je i dovela do pada proruske Janukovičeve vlade i približavanja Zapadnoj Europi gdje Ukrajina, nedvojbeno, pripada. Takvom se smjenom retrospekcije i introspekcije ostvaruje osobit ritam pripovijedanja kojim Sencov suvereno vlada. Razlog tomu se vjerojatno nalazi u njegovoj izobrazbi za filmskoga redatelja kojemu nije tuđa vješta izmjena dinamiziranih i statičnih pasaža. Monotonija se zatvorskoga prebivanja takvim postupkom gotovo dovodi do neizdržljivosti da bi ju se, prepričavanjem događaja iz prošlosti, oživjelo. Pažnja se čitateljice na taj način uvijek drži na liniji izdržljivosti.

Nažalost, kraj dnevničkoga pripovijedanja ne donosi happy-end. Sencov prekida, nakon 145 dana, štrajk glađu a da pri tome nije ostvario nijedan od svojih ciljeva. I dalje ostaje u zatvoru, situacija ostalih ukrajinskih političkih zatvorenika nije poboljšana. Budući da mu je život u neposrednoj opasnosti, liječnici i zatvorska uprava odlučuje se na prinudnu ishranu na koju on ne želi pristati, ali je prinuđen na nju. U takvoj je situaciji prekid štrajka jedina razumna solucija. No, s druge strane, njegova očajnička akcija nije bila uzaludna. Pažnja je međunarodne javnosti iznova skrenuta na nepodnošljivo stanje u okupiranim oblastima Ukrajine. Bar jedan je dio te javnosti uvidio perfidnu rusku strategiju što je zasigurno pomoglo da se bolje razumije agresija koja je izvršena na nezavisnu zemlju nepune tri godine po Sencovljevom oslobođenju iz zatočeništva. Stoga su i hrabri protest i njegovo sustavno dnevničko praćenje vrijedni prilozi borbi protiv autoritarnog terorizma koja još uvijek, s neizvjesnim ishodom, traje. No razlozi za optimizam su tu: ako je Oleh Sencov, uz pomoć hrabrih i požrtvovanih ljudi, izdržao, izdržat ćemo, u borbi protiv otjelotvorenog zla, i mi. Nada, ipak, umire posljednja.       

Lako mi je ovoga jutra, pred utakmicu polufinala Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Argentine, zamisliti kako bi izgledalo pismo koje bi mi iz Buenos Airesa uputila teta Zlata Jergović, očeva tetka, da joj je njezin Bog, u kojega je borbeno vjerovala, dao da poživi. Imala bi sto i petnaest godina, ali znam da bi sve bilo isto kao što je bilo onda, jer, zapravo, ništa se u ovih tridesetak godina otkako je minula svijetom nije baš mnogo ni promijenilo. Međutim, za nekoga tko tetu Zlatu nije poznavao, i tko nema veze s tim svijetom kojemu je ona pripadala, bilo bi zanimljivo postaviti pitanje za koga bi ta žena navijala. Za Hrvatsku u kojoj je, kao rođena Sarajka, proživjela samo četiri pijane i krvave Pavelićeve godine, ili za Argentinu, koja je nju, njezinu sestru i zajedničkoga njihova posinka primila 1945, kada ih nitko drugi na ovome svijetu nije htio, za Argentinu gdje je s vjerom u Boga proživjela skromno veći dio života, za Argentinu gdje nikada nije bila gladna, nije joj bilo zima i daleko je bila srbokomunistička policija, za Argentinu gdje su njih dvije pokopale sina samoubojicu, gdje je sahranila sestru, a onda i samu sebe, brinući se na kraju samo oko toga hoće li tu, u Buenos Airesu, biti ikoga da oplijevi travke oko sva tri njezina groba, zapali svijeće, položi cvijeće i pomoli se Bogu za tri njihove duše… I mogao bih tako dalje nabrajati, sugestivno navodeći razloge zbog kojih bi, razumno govoreći, teta Zlata zapravo trebala navijati za Argentinu. Ali zar bi se ona i njezina sestra, i onaj nesretni dječak kojemu su četnici ili partizani u osvetničkom pohodu negdje u srednjoj Bosni ubili oca i mater, ikako mogli naći u Argentini? I kako bi se to, slijedeći razum, uopće stiglo u Argentinu?

Naravno da bi teta Zlata Jergović navijala za Hrvatsku. I pobjeda protiv Argentine bila bi joj važnija od svih drugih hrvatskih nogometnih pobjeda, jer bi njome teta Zlata zemlji u kojoj će umrijeti simbolički dokazala kako nešto vrijede i ona, i njezina Hrvatska. Tom pobjedom bi na neki način stekla pravo na svoj argentinski grob, koji joj je ionako bio najveća briga. U njezinom sustavu vrijednosti, onakvom kakav je bio kada smo se nas dvoje sredinom sedamdesetih, za jedina njezinog posjeta Sarajevu, bili i upoznali, smrt je vrijedila mnogo više od života. U životu njezini su izgubili, potučena je Nezavisna Država Hrvatska, poglavnik je morao bježati skupa s pravednim narodom, bježao je, zrakoplovom s aerodroma u Rajlovcu i otac nadbiskup Ivan Evanđelista Šarić, da bi se godinama potom gasili snovi o slomu bezbožnog komunizma i Jugoslavije, te ponovnom uskrsnuću Nezavisne Države Hrvatske. Da se imalo pameti, znalo bi se da NDH ne može više uskrsnuti, jer ni Isus Krist nije dvaput uskrsavao… I tako, pošto od života nije ostalo ništa, osim da se do kraja uredno proživi, smrt se pred tetom Zlatom rastvarala u svoj svojoj raskoši. Toj smrti bi godila velika pobjeda nad Argentinom!

U autu nas je, renaultu 4, moj otac jednoga od dana njezina posjeta vozio po Sarajevu, pokazujući teti Zlati grad. Naprijed je uz oca sjedila moja majka. Odozada smo bili teta Zlata, Ivica i ja. Ivica je sin očeve nerođene sestre Nade, koju je moja baba Štefanija Jergović usvojila kad su i njezine sestre usvajale svoga budućeg sina. Ivica je, dakle, moj nekrvni rođak. Nadi i njezinima uvijek je do toga našeg roda bilo mnogo više stalo nego meni. Na kraju smo sasvim izgubili vezu, njima je, pretpostavljam, poslije moralo na um pasti da sam se prema njima nezainteresirano odnosio zato što jedni drugima nismo u gene upisani. Naravno da to nije istina. U pitanju je nešto dublje od gena. U rodu je prokletstvo, ovako ili onako.

I kad smo naišli pokraj Katedrale, prema Ulici Vase Miskina i Strossmayerovoj, putem koji još nije bio postao pješačka zona, teta Zlata je najednom dreknula: Ivice! I Ivica se munjevito prekrstio. Nisam do tada ni znao da se krste kad prolaze pokraj Katedrale ili neke druge katoličke bogomolje. Samo me preplavila rumen, obuzela me nelagoda: što ću ako na mene tako vikne. Ali nije. To je bio jedini trenutak strogosti, jedini povišen ton u glasu, što sam ga čuo od tete Nade. Samo u tom prolasku pokraj Katedrale postojao je neki makar i daleki nagovještaj onoga što je razdvojilo naše živote i sudbine, pa sad živimo s ove i s one strane Argentine.

Godinama kasnije, dok budem mislio o ovom događaju, koji zbog svoje slikovitosti ima važno mjesto u imaginarnom filmu “Rod”, polako će mi se razotkrivati neke pojedinosti, koje mi kao dječaku koji je u to vrijeme tek bio navršio desetu nisu bile pri pameti: teta Zlata je unaprijed znala razliku između Ivice, koji je odrastao u, za sarajevske prilike, vrlo tradicionalnoj katoličkoj atmosferi, pohodio je crkvu, išao na vjeronauk, i mene koji se zapravo nisam znao ni prekrstiti. S nekim je o tome razgovarala, netko joj je to objasnio, ili se takve stvari naprosto prirodno saznaju čak i kada komunikacije teče između Sarajeva i Buenos Airesa, pismima preko Atlantskog oceana.

Tog trenutka stvar je bila vrlo delikatna: da je na mene podviknula, ili da me je, ne znajući, najnježnije upitala zašto ništa ne učinim dok se vozimo pokraj Katedrale, izbio bi grdan skandal. Ili skandala ne bi bilo, ali me više ne bi vidjela, niti bi se ikad sa mnom dopisivala. Ne bi do toga dovele ideološke ni vjerske razlike između nje i nas, tojest moje majke i None, nego razlike u našim jadima. Te 1976, a mislim da je godina bila 1976, Nona nije ožalila mrtvoga sina, niti će ga ikada ožaliti, kao što ni teta Nada nije prežalila svoj uludo utučeni život. Ona je, u to sam uvjeren, i dalje tihom i nesmirenom ljubavlju voljela i poštovala poglavnika Antu Pavelića, i nikad nije pomislila da joj je on, a nikako Tito i partizani, Staljin i Englezi, kriv što je završila u Argentini. Bila je i te 1976. ustaša, osim što je bila borbena katolkinja. A Nona, pak, bila je doživotno ojađena i sleđena mater, odgovorna za sinovljevu smrt, koja je u svom srcu Boga bijesno prezrela. Premda o tome nije govorila. Ali da me je netko s druge strane, recimo teta Zlata, upitao zašto se ne prekrstim dok se vozimo pokraj Katedrale, Noni bi to bila objava rata, kopanje po živoj rani.

Nevjerojatno je, međutim, koliko je sve to teti Zlati bilo jasno, i kako se uspješno kretala kroz minska polja naših razlika. U našem budućem dopisivanju nikada neće napisati krivu riječ, Boga će spominjati samo kao nešto svoje, a nikad kao nešto što bi se mene ticalo. Jednom sam u nekom pismu napisao kako sam se razbolio – neka prolazna proljetna prehlada, valjda – na što je ona samo na kraju pisma navela u kojoj se crkvi tog i tog dana pomolila Bogu za moje zdravlje. Bio je to trenutak vrlo neobičnog ozarenja: pomisao da je u Buenos Airesu, mnogo dalje od kraja svijeta, u crkvi dugog i pijevnog imena, spomenuto moje ime.

I naravno da se u tim pismima nije nikad spominjala Hrvatska, ni kao imenica, ni kao pridjev. Vladala je fama, koja možda i nije bila fama, da policija pregledava pisma. Ali i bez toga, o toj temi razlike među nama ništa se ni s jedne strane nije moglo reći. S obje strane bili smo Hrvati, u Sarajevu i u Buenos Airesu, ali taj pojam se unutar sebe više razlikovao nego što se život razlikuje od smrti. Mi smo bili kakav-takav život, a teta Zlata bila je jedna vrlo ljubazna i fina smrt. Oživjet ju je mogla samo Hrvatska, ali ne bilo kakva Hrvatska, nego ona Hrvatska koja bi bila posvećena krvlju, žrtvom i kontinuiranom stradanjem. Dok sam slušao Zlatka Dalića kako pobjede reprezentacije povezuje s ratom, i kako na neki način zaziva sjećanje na rat u igru svojih nogometaša, bezazlenu igru na iscrtanom travnjaku igrališta, nije mi izlazila iz glave teta Zlata Jergović. Njoj bi ovo, doista, bilo sve. Utakmica s Argentinom značila bi joj obrtanje kotača povijesti i njegovo pokretanje u suprotnom smjeru. Ili barem simboličnu, ali na neki način apsolutnu nadoknadu za nešto što je zauvijek izgubljeno. I potpunu identifikaciju! Nogometna pobjeda njoj bi značila mnogo više od života. Pa i od smrti. Ako već ne bi to bila plaćena ulaznica za uspinjaču koja vodi do Carstva Nebeskog i do Uskrsnuća duša, pobjeda Hrvatske nad Argentinom mojoj teti Zlati Jergović, borbenoj katolkinji, aktivnoj dužnosnici Ženske loze Ustaškog pokreta u Sarajevu, bila bi kao obećanje da će od sada pa do u vječnost netko jednom tjedno plijeviti travke na tri njezina groba, paliti svijeće i polagati neko “mirisavo bijelo cvieće”, kako je to napisala u jednom pismu. Povremeno bi joj se dogodilo da neku riječ napiše po korijenskom pravopisu, ali i to je bilo slučajno.

U njezinom oduševljenju činjenicom što sam mladi pjesnik, što pišem roman, a pišem i u novinama, kao da je postojala nada da ću napisati sve o njoj i o njezinima. Nitko od bližnjih, onih koji su me vjerojatno voljeli više nego ona, nije pokazivao baš takvo oduševljenje. To je bilo vrlo neobično. Kao da ću je spasiti od zaborava.

I tako, dok čekam večerašnju utakmicu, ja uglavnom mislim o njoj. Teti Zlati Jergović ovo je važno! A onda i tom iščezavajućem svijetu bosanskih Hrvata, koji su, što neljubaznošću komšijskih politika, a što posvemašnjom kurcoboljom Zagreba za njihovu sudbinu, pomalo već dovedeni u priliku da sva svoja nadanja i pripadanja nalaze u tako dalekim i posve simboličnim izrazima kakav je hrvatska nogometna reprezentacija. Ili kakav je za njih Hrvatska, općenito. Njima svaka ova pobjeda na penale neopisivo mnogo znači. To nije, kao za ljude u Hrvatskoj, trenutak pijanstva, euforije i samozaborava. To je njihovo Uskrsnuće, to im je uvjerenje, potpisano i pečatirano, da će im, kada ih više ne bude bilo, netko do u vječnost plijeviti travu na grobovima, paliti svijeće i donositi im cvijeće iz Hrvatske.

Kako se, međutim, dogodilo da taj maleni narod, koji je, navodno, dio mnogo većega malenog hrvatskog naroda, završi na istome mjestu kao i moja ustaška pratetka, koja je emigrirala u Argentinu? Pa oni nigdje nisu išli. Svo vrijeme su bili tu, a najednom im se dogodilo da im se zemlja u kojoj su se rodili i živjeli pretvorila u nimalo ljubaznu tuđinu. I toliko su naivni da vjeruju kako će se Hrvatska brinuti o njihovim grobovima kada ih uskoro u Bosni više ne bude.

evo, sad odjednom nema čak ni drveća, i ptice su napustile pejzaž: gore (nebeski) plavo, dolje (snježno) bijelo. inače, tek rijetko ponovno susrećem kristaliće slikâ iz djetinjstva, a još su rjeđa njihova skladna užljebljenja: spretno preveslane zbunjenosti. a sad, evo, u jednom trenu pala mi je gusta opna s očiju, – osjećaj olakšanja, kad sam eksplodirao u srcu te asketske zemljopisne razuzdanosti, bio sam tusti arktički eskim, bosanac, argentinac koji maše svojom zastavom, ponosan na onog tko ju je stvorio, jer tu će zemlju plavost neba uvijek čuvati, i kad potpuno zanijemi pod teškim bijelim snijegom.

(iz knjige O nastajanju i nestajanju, Zagreb: AGM, 2005.)

Pjesma “Crven fesić, nano” kafanski je evergrin s razmeđa stoljeća. Autor je nepoznat, ali bi se nekim ambicioznijim istraživanjem moglo doći do odgovora. Vjerojatno neki austrougarski muzikant, kuferaš doseljen u Sarajevo, koji je po uzoru na stil i način bečke administracije napisao pjesmu prema zamišljenim i idealiziranim orijentalnim uzorima. “Crven fesić, nano” ostala je golemi hit i u doba kraljevstva Karađorđevića. Premda su se izmijenila pretpostavljena značenja i ugođaji, pjesma je rasla. Prvi ju je snimio čuveni međuratni narodni pjevač Bora Janjić Šapčanin. Snimak je objavljen na ploči koju je izdao berlinski Odeon. Pjevao je Crven fesić, mamo, a ne nano. Osim što ta jedna, istoznačna riječ, predstavlja ono fatalno mjesto naših identitetskih razlika, Borina izmjena u pjesmi pokazuje da ju je on smatrao svojom. Svačijom i ničijom, narodnom.

Kad ne mogu zaspati, a to je rijetko, uspavljujem se zamišljajući film “Rod”. Velika, božanska produkcija započinje dugim nizom scena bombardiranja Jugoslavije u rano jutro, 6. travnja 1941. Prikazane iz perspektive njemačkih bombardera, u crno-bijelim slikama, uz tutnjavu Messerschmittovih motora, koje nadglašava glas s krckavog šelaka: “Crven fesić, mamo, crven fesić u dragana moga… Medna usta, mamo, medna usta u dragana moga, joj mamice… Dala bih mu, mamo, dala bih mu joj mamice, dala bih mu srce iz njedara…” Negdje duboko dolje, gore tuđi domovi, gase se svjetovi drugih ljudi. I onda, polako, perspektiva se mijenja, nekim oštrim rezom svevideće oko premješta se u dvorište sarajevskog Templa, iza zgrade gospođe Hajm, Olga i Franjo Rejc sišli su dolje, ona na rukama nosi nekakvu deku, iza njih dvojica njihovih sinova… U tom filmu protiv historijske nesanice nema glumaca, nisu potrebni, nego su sve to stvarni ljudi i događaji. I tako zaspem.

Miroslav Feldman, hrvatski liječnik i pjesnik, napisao je pjesmu “Bataljon B. H. III. gledan iz saksfahera ide na juriš”. Premda je za rata bio gimnazijalac u Zagrebu, Feldman, koji će dvadesetih kao komunist biti premješten u Sarajevo, da tamo radi kao internist, napisao je pjesmu o bici na Monte Meleti u Dolomitima, koja se odigrala 7. lipnja između bataljona 3. bosanskohercegovačke regimente i Talijana. Pjesma ide ovako: “Kao zelen ćilim, posut makovim glavama/ crveni fesovi lete/ strminom Monte Melete./// Težak ih vjetar nosi./ Teška ih kosa kosi./// Ruše ih crni bumbari./ Bodu ih trobridni žalci./// Ćilim u ponosnoj Bosni/ Domaći tkali su tkalci./// Čovječe, to nije ćilim/ i nije slika.” Pjesma u povijesti zametnuta, pjesnika čije ime nestaje iz ionako nestajuće hrvatske književnosti, opisuje događaj koji više ništa ne znači, junaštvo koje nijedna država ne baštini, i ničiji se navijači ne mogu ponositi njime. S crvenim fesovima na glavama, onako ih je u knjizi “Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu” opisivao njihov zapovjednik, tada pukovnik Pero Blašković, bosanski carski soldati, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, ginu po Dolomitima, veoma uočljivi u svom stradanju, a onda se njihovi fesovi okrugli, čvrsti, koturaju niz strminu.

Na umu su mi dok prije početka utakmice Portugala i Maroka režiser, režirajući utakmicu kao da režira karnevalsku zabavu, prikazuje arapsku publiku, tisuće ljudi, muškaraca i žena u crvenim dresovima, a u toj publici poneko s fesom na glavi. Kako je riječ o karnevalu, ahistorijskoj i protukulturnoj zabavi, slavlju sveudiljnog zaborava, to najmuškije od svih pokrivala za glavu, općenito najmuškiji odjevni predmet naših kultura, vidim i na glavama nekih žena. Nadam se da nisu Marokanke. Fesovi na njihovim glavama izgledaju poput ženskih haltera za čarape, kada ih u nekoj lakrdiji muževi natuku na svoje ćelave glave. Dakle, može i tako, ali samo u svrhu raščaravanja predmeta i njihovih priča.

Grad Fes, po kojemu je fes i nazvan, drugi po veličini u Maroku, milijunski grad s najvećom pješačkom zonom na svijetu, bio je u vrijeme dinastije Almohada, koja je vladala jugom Španjolske i dijelovima Magreba, najveći grad na svijetu. Bilo je to u dvanaestom stoljeću, davno prije nas.

U ovoj utakmici zaigrat će dva tima koja volim. Maroko zavolio sam za ovoga Svjetskog prvenstva, jer su iz utakmice u utakmicu rasli i osvajali sva ispripovijedana i neispripovijedana značenja i asocijacije svoje pojave i imena. Nimalo to nije jednostavno. Zahtijeva dobru i sigurnu igru, dugo trajanje na prvenstvu. A Portugal, dopustite mi, volim godinama. Ne igraju tako lijep nogomet, koliko se od svih drugih ozbiljnih reprezentacija razlikuju po tome što njihov šematski i frontovski raspored na igralištu nikada nije do kraja dosljedan i čvrsto zadan. Razlog nije samo u potrebama princa Cristiana Ronalda, koje se ne utjeruje ni u kakve šeme, nego on igra sam neku svoju utakmicu. S njim i bez njega, Portugal u najljepšim trenucima svojih nastupa, onih u kojima očajnički žude za pobjedom, kao Bosanci na Monte Meleti, igra na rubu konceptualnog rasula, ali tako da se nikada ne raspu. Njihovi napadi, kad god ih uspijevaju organizirati, ne djeluju predvidljivo, Portugalci se ne vode onim beskonačnim i dosadnim prebacivanjima igre s lijevoga na desno krilo, pa natrag, i opet sve ispočetka, onako kako to rade njihovi susjedi Španjolci, a za njima i ostatak svijeta. U portugalskoj igri sačuvano je još nešto od nogometa kakav se igrao prije pedesetak godina, kada se protivnika još moglo nadmudriti, nadigrati i pobijediti nizom improvizacija. 

Fernando Santos utakmicu opet započinje bez Cristiana Ronalda. Jednom započet proces detronizacije nemoguće je zaustaviti i preokrenuti, a i zašto bi, ako je bez njega snažna, premda neinspirirana Švicarska pobijeđena sa 6:1? Da sam bio negdje tu, uz teren, svom melankoličnom prijatelju Fernandu Santosu, s kojim sam se tako zbližio zahvaljujući savršeno bistroj slici na velikom svom televizoru, rekao bih neka malo pripazi. O samoj igri on mnogo više od mene zna, pa mu se o njoj ne bi usudio ništa govoriti, ali u nogometu, kao i u književnosti i u ratu, postoji trenutak nadahnuća, u kojemu se individualni talent prikaže u svoj njegovoj raskoši, pa biva djelatniji nego što zapravo jest. Međutim, u prvom sljedećem navratu, u sljedećem katrenu i novoj utakmici, često nastupi praznina i deinspiracija. Nije Portugal pobijedio Švicarsku tim velikim rezultatom, nego je Švicarska izgubila od Portugala. A to se dogodilo zato što sve balkanske reprezentacije grdno ovise o nadahnuću. Švicarska je, možda moj prijatelj Fernando nije toga bio svjestan, najmoćnija, možda i posljednja balkanska reprezentacija ne samo na ovom Svjetskom prvenstvu, nego i u sportu, općenito. Da je onaj Real, koji je 28. svibnja u Saint-Denisu pobijedio Liverpool i osvojio Ligu prvaka, došao u Katar da odmijeni Piksijeve momke, pa da su umjesto njih obukli srpske dresove, izgubili bi od Švicarske. Ali nakon te utakmice, u prvoj sljedećoj, Švicarsku je mogao dobiti baš svatko. Maroko, međutim, nema veze s Balkanom. Oni ni ne znaju za fesove na glavama naših mrtvih pradjedova, kao ni na crven fesić u dragana moga, iz pjesme u izvedbi Bore Janjića Šapčanina, koja teče dok padaju bombe na gradove Kraljevine Jugoslavije… Maroko je u osnovi vrlo europska reprezentacija, većim dijelom francuska, pa španjolska i nizozemska, koja u simboličkom smislu predstavlja cijeli arapski svijet. Vrlo je teško igrati protiv takve ekipe, pogotovu nakon što se nakon nekoliko utakmica nađu jedni s drugima i postanu svjesni vlastite snage.

Otpočeka navalila je portugalska mladost na Bonov gol. Najuvjerljiviji bio je Joao Felix, još uvijek klinac koji obećava, gojenac velikog grubijana i mistifikatora Diega Simeonea. Ali Gonçalo Matias Ramos, kojeg je Santos protiv Švicaraca uveo umjesto princa Ronalda, i koji je u toj utakmici zabio tri gola i načas je nekome tko tek počinje gledati ovu igru mogao djelovati kao princ-nasljednik – a imao je nepune dvije godine kada je onaj koga nasljeđuje zaigrao prvi put za Portugal! – u prvom je poluvremenu protiv Maroka bio potpuno nemoćan. Vjerojatno je Fernando Santos već tada bio svjestan da od maloga neće ništa biti u ovoj utakmici, ali neće to otvoreno priznati kada u drugom poluvremenu bude mijenjao igrače. U 51. minuti će, istina, uvesti Cristiana Ronalda, ali umjesto Rubena Nevesa. Ramosa izvodi iz igre u 69, i uvodi Rafaela Leaoa. Promatrao sam u tih osamnaest minuta kretanje na igralištu dvojice prinčeva, starog i mladog. Jedan je bio rezigniran, drugi je bio izgubljen. Možda je Fernando Santos ipak pogriješio s detronizacijom Cristiana Ronalda? Ili bi se sve odvilo na sličan način i da nije dirao u ekipu? Ne znam, nitko to ne može znati, ali u naknadno projiciranom dramaturškom okviru piscu se čini da bi Portugal s Ronaldom pobijedio Švicarsku, recimo, 3:1, ali da bi protiv Maroka bio mnogo, mnogo jači. Tu opet počinjemo pripovijedati o nečemu što nema veze s nogometnom igrom, ali ima s njezinim okolnostima, s emocionalnim i društvenim kontekstom, s poviješću privatnih i društvenih života…

Na kraju, najneobičnije je, vjerojatno, to što je Maroko vrlo sigurno pobijedio Portugal. U njihovoj igri samo je na početku, u prvih desetak minuta, bilo nečega što je djelovalo kao panika, ali ubrzo su se smirili i igrali staloženo, recimo kao Francuska u boljim svojim izdanjima, pa su se branili i čekali da se protivnici obeznade kroz svoje neuspješne udare, i da onda munjevito krenu, da u trenutku sijevnu preko Boufala, El-Nesyrija, Amallaha, Ziyecha, za koje je gledatelj u svo vrijeme igre imao neobičan dojam, koji svakako može i da zavara, a imao ga je i u njihovoj utakmici sa Španjolcima, samo što ga nije smio ni sebi priznati ni unositi u ovu pripovijest, da ti ljudi, svaki od njih, naprosto bolje igraju lopte od svojih protivnika. Znati igrati lopte fraza je iz sarajevskog i bosanskog djetinjstva, o kojoj bi, ako nesanica baš potraje, moglo biti riječi u samom finalu filma “Rod”, a mogla bi se prevesti kao manje-više funkcionalno ili sasvim nefunkcionalno individualno umijeće nogometne igre, koje može, a i ne mora, biti uklopljeno u kolektivnu igru. Nogometni reporteri umijeće igranja lopte obično, ali prilično pogrešno, nazivaju malonogometnim umijećem. Ono što marokanski napadači i veznjaci imaju u nogama baš nema veze s malim nogometom. Naprosto znaju (igrati) lopte!

Zabili su taj gol pred kraj poluvremena, obranili se od očajničkih portugalskih napada, a zatim kroz drugo poluvrijeme prošli vrlo sigurno. Prije se moglo dogoditi da povećaju rezultat, nego da Portugal izjednači. Princ Cristiano Ronaldo poslije utakmice je plakao. Ili se pravio da plače. Besmrtni naš Petar Pan, homoerotska fantazija našega doba, kojeg mrzimo i zato što se plašimo svojih latentnih žudnji, upravo je na odlasku. Nije ga smijenio mali Gonçalo Ramos, nego neki šutljivi momci iz europskih predgrađa, koje sumnjiče za pripadnost Al Kaidi dok god ih ne otkriju. 

Vodio sam u godini 2021. dnevnik, od dnevnika napravio malu knjigu. Nazvao je Prošle godine u Barnetu. Knjiga objavljena, imala svoju promociju, o knjizi pisao njen urednik Semezdin Mahmedinović, opširan osvrt napisao i Miljenko Jergović… Kada je knjiga ušla u  štampu promijenilo se već mnogo toga: europsko nogometno prvenstvo više nitko ne spominje, Đoković više nije nepobjediv, moj susjed je umro, umrla i kraljica Elizabeta II., počeo rat u Ukrajini, tekstovi koje sam najavljivao objavljeni, o koroni sve manje govore, gotovo ništa više ne pišu, Richard Osman poslije svoje „prve i do tada najbolje” napisao još nekoliko knjiga, putovanja mnogi sve više planiraju, dok još mogu, jer na sve strane najavljuju novu ekonomsku krizu, inflaciju i besparicu, a može biti i rat, može opet biti rat. Dnevnik bilježi sadašnje i potvrđuje da je ono što je u njemu zabilježeno zauvijek prošlo. Prošlo, neće biti više. Kada netko završi svoj dnevnik mnogo toga je već promijenjeno, drukčije je. Drukčiji je i pisac dnevnika i njegov svijet. Dnevnik dokazuje da je promjena, i ona na bolje, i ona na gore, bit našeg bivanja. A ono što je bilo pretvorilo se u uspomene i postalo sjećanje. Postalo neponovljivo prošlo. O tom neponovljivom prošlom svjedoči svaki osobni dnevnik: što je nekad bilo, kako je bilo doživljeno, što se ostvarilo, što je od jučerašnjeg ostalo… Zato čitamo dnevnike, pod uvjetom da nas zanima autor i ono što je prošlo. A zato ih i pišemo, jer barem tako ono prošlo neće nestati.

Bilo je nečega vrlo čudnog, gotovo izvannogometnog i pomalo mističnog u tom dojmu: kada je u 117. minuti utakmice Mislav Oršić uputio pas, kratki centaršut iz dna prema vrhu kaznenog prostora, gledatelju čije oko naviknuto je na televizijski format nogometnih utakmica, u jednom djeliću trenutka, ili to nije bio trenutak nego misao koja je stigla tko zna odakle, učinilo se da ovo nije Katar, nego Stadion Aldo Drosina u Puli, i da ova masa žutih u šesnaestercu nisu Brazilci, nego nogometaši Istre, samo zašto su im gaćice plave, a ne zelene, i odakle ih je najednom baš toliko tamnoputih? To što Dinamo igra u dresovima na kvadratiće u tom času i nije bilo neko veliko čudo, ionako je maksimirski klub uglavnom odustao od plave boje dresova, uglavnom ih viđam u nekim grotesknim zlatastim odorama, pa onda lako može biti i da nastupe u ovim, kvadratičastim majicama reprezentacije… I dok je trajao taj kratki kurcšlus, tojest kurzsluss, nanosekund gledateljeve izgubljenosti, cerebralne demencije, lopta upućena od Oršića stigla je do Brune Petkovića, i on ju je zahvatio od prve, šutnuo ju je onako po starinski, iz nekog poluvoleja, kao Stjepan Bobek na nekoj staroj snimci, jednog od rijetkih po kojoj ovoga velikog napadača uopće i znamo, Istrin obrambeni igrač, vjerojatno nekakav neuspjeli Brazilac, koji je za nikakve pare stigao u Pulu iz favela Rio de Janeira, pa mu sad menadžer iz pinki mercedesa plaća hranu u klupskoj menzi i stan u jednom od onih nebodera na Verudi, uzaludno vjerujući da će ga dobro preprodati, postavio se u nekakvu budalastu, posve malonogometnu pozu, okrenuo se poluguzicom prema šutu i ispružio nogu. Biva da njegova potkoljenica posluži kao živi zid u kretanju lopte prema golu! Naravno, dogodilo se upravo ono što se događa u amaterskom nogometu, za igre u zakupljenoj dvorani, na takozvanom terminu, a događa se i u očajnoj hrvatskoj nogometnoj ligi, u kojoj osim Marka Livaje nešto vrijedi samo Dinamo: lopta se od noge Istrina braniča odbila upravo tako da je na putu prema mreži odstupila od svoje putanje i udaljila se od golmanovih šaka taman onoliko koliko je bilo potrebno da aterira u mrežu. I da je trenutak gledateljeve zbunjenosti, ili prezasićenosti satima i satima nogometne igre, koje mu u ova maglovita i uglavnom beznadna novembarska i decembarska vremena prolaze sviješću, potrajao duže, pomislio bi tad kako je ovo jedna od onih dosta tipičnih situacija u igri, tipičan način na koji Dinamo već godinama pobjeđuje Istru i sve ostale. A da se ne lažemo, bogme i Hajduka! Pritom, taj osjećaj sigurnosti u igri, snage u nastupu i neke koreografske uigranosti, kao u baletana zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, koji pedeset i neke s dosadnom predvidljivošću ranog socijalizma igraju “Ohridsku legendu” Stevana Hristića, u koreografiji Dimitrija Parlića, nešto je što čovjeka zapravo tjera od hrvatskoga klupskog nogometa. I da nije sam po sebi pomalo autistično ovisan o nekim cjeloživotnim ritualima, odavno bi prestao gledati utakmice hrvatske nogometne lige. A onda bih pomislio i ono što mi u svakoj ovakvoj prilici prođe kroz glavu: koliko god se trudili, i koliko god Zdravko Mamić zakona prekrši stvarajući ovaj Dinamo, nikada oni neće biti ozbiljan europski tim, jer ovakve golove mogu zabijati mojoj dragoj pulskoj Istri, a već će s Ferencvarosem i Sheriffom iz Tiraspola imati ozbiljnih problema, jer njihovi se braniči pred Petkovićevim šutom sasvim sigurno neće naguziti kao loš glumac u gay porniću…

Ali gle čuda, nije to bio prijenos s Alda Drosine, nego iz građevine koja se zove Education City Stadium (Igralište u Studentskom gradu, tako bi se to zvalo da je Svjetsko prvenstvo u socijalističkoj Jugoslaviji), i nije to bila časna naša Istra, nego je bio Brazil, veliki Brazil koji kada igra protiv hipnotiziranih ćurana iz Srbije ili protiv korejskih rođaka one dalekoistočne bube iz crtanog filma o Eustahiju Brziću djeluje kao moćna ekipa budućih svjetskih prvaka. Ili, da preciziramo dojam, poput Harlem Globetrottersa, za koje smo mi, sarajevski šmrkavci neke 1975. vjerovali da su najbolji košarkaši na svijetu. U tu njihovu cirkusantsku superiornost uložene su, istina, neke velike pojedinačne nogometne karijere. Te dvadeset i dvije njihove noge na igralištu, uključujući i noge opisanog braniča, predstavljaju jednu od najskupljih gomilica muških dijelova tijela na svijetu. Te njihove noge vrijede više od cjelokupnoga hrvatskog gospodarstva koje se reklamiralo u poluvremenu utakmice! Ali zajedno su, kažem, jedva Harlem Globetrottersi, za koje je zagrebački Dinamo veliki europski tim!

Tada sam, u toj 117. minuti, mogao mirne duše prestati da gledam utakmicu. Tada, u trenutku kada je savršeni Petkovićev šut, odbivši se o koljenicu brazilskog braniča, završio u mreži, Hrvatska je pobijedila Brazil. Mogao sam lijepo, da nije ovisnosti o ritualima svakodnevice, tada otići čitati knjigu, recimo Danteov “Pakao” u meni tako dragom prijevodu Mihovila Kombola, jer sam znao i vidio već sve. Hrvatska je u toj Dinamovoj minijaturici, koju bi Oršić i Petković za publiku mogli ponavljati po cirkus-placevima i na sajmovima u Garešnici, Velikoj Kopanici i u Obudovcu, u Bosni i Hercegovini, pregazila Brazil kao plitak potok. Semafor za neupućene pokazivao je, istina, rezultat 1:1, i igrale su se posljednje četiri minute jedne po duljini trajanja epske utakmice, skoro Ilijade, ali nogomet je takva igra da se neke utakmice ne bi trebale gledati do kraja, jer su završene prije svoga kraja. Kada netko povede 5:1, gledajte dalje, jer je petnaest minuta bilo dovoljno nekom davnom Sovjetskom Savezu da poravna na 5:5! Kada je netko slab i nemoćan, čini vam se da će se poput pasivnog pseta na leđa izvrnuti pred moćnim protivnikom, obavezno gledajte, jer će se prilike na igralištu sigurno promijeniti! Ali kada Dinamo izjednači protiv Istre, možete biti sigurni da Dinamo i pobjeđuje. Pogotovu ako to nije Istra, nego je Brazil, i ako se više neće igrati nogomet, nego će se pucati penali. Pored svega drugog, nogomet je pravedna igra, koliko god nam se često činio nepravednim: u nogometu je nemoguće da Brazil nakon ovakve utakmice na penale dobije Hrvatsku. Nemoguće, zato što je Hrvatska u 117. minuti već pobijedila, a Brazil je nekoliko minuta ranije već izgubio.

Kada je Brazil izgubio tu utakmicu? Ispravno pretpostavljate da to nije bilo onda kada je Hrvatska pobijedila. Brazil je izgubio još nekoliko minuta ranije, kada su već umorni i pomalo dezorijentirani hrvatski igrači, pri vodstvu protivnika i u po svemu izgubljenoj utakmici, loptu nekim trapavim i nemoćnim zahvatom izbacili u korner. Normalna ekipa, recimo neki St. Pauli, Rayo Vallecano, mostarski Velež, taj bi korner i izveli: stuštile bi se njihove vojske u protivnički šesnaesterac, dokaskale bi i one dvije stoperske žirafe, pa bi se i to odigralo. Inferiorne ekipe, neozbiljni timovi, reprezentacije nedostojne pobjede koja im je na domak ruke, korner izvedu kratkim dodavanjem, s namjerom da kradu vrijeme skakućući s nogom na lopti oko korner zastavice. U takvim trenutcima, međutim, vrijeme se zaustavlja. Ali ne sudačko, nego kosmičko vrijeme! Ono stoji, sve dok protivnički igrač ne otme loptu tom korumpiranom cariniku, koji bi za dvadeset konvertibilnih maraka i krvavu svinjsku polovicu u gepeku prodao dušu vragu, pa s dušom ostao i bez pobjede nad Hrvatskom. Treptaj oka bio je dovoljan da Neymar i društvo ostanu bez te lopte: tada su izgubili utakmicu! Tada je bilo jasno da će se, da parafraziramo Brazilca Coelha, urotiti cijeli svijet da Brazil izgubi ovu utakmicu. Naprosto je dramaturški bilo nemoguće da bude drukčije. Jer kao što Dinamo ne krade vrijeme kad vodi protiv Istre, tako ni Brazil ne krade vrijeme kad vodi protiv Hrvatske. U utakmici u kojoj je, prema službenoj statistici, uputio jedanaest udaraca u okvir hrvatskog gola, dok je Hrvatska prema brazilskom uputila jedan jedini, već opisani, Petkovićev! Pa to je kao u onom čuvenom Titovom pismu Staljinu. Nakon što mu je Staljin slao već jedanaestog atentatora da ga ubije, Tito je velikome vođi svjetskog proletarijata uputio upozorenje da će mu on poslati samo jednoga. Nije ga htio previše plašiti i nije mu rekao da će to biti Bruno Petković.

Eto, takva je to bila utakmica, pomalo nevjerojatna, a pomalo, bogme, i zabrinjavajuća za stanje u kojemu se našao svjetski nogomet. Naročito onaj reprezentativni. Recimo, možete li zamisliti da ijedna od reprezentacija koje smo gledali u Kataru pobijedi Liverpool, Real, Paris Saint-Germain? Nema nikakve šanse! Ali o tome bismo mogli u sretnom nastavku ovoga nogometnog dokumentarnog romana, ove kontinuirane nogometne reportaže, koju manijakalno ispisujem pokušavajući da sačuvam ono što je doista jedino važno: djetinju čaroliju Svjetskog prvenstva u nogometu.

A onda je utakmica doista i završila. Umjesto da ugasim svoj kućni aparat, na koji plaćam harač hrvatskoj državi i javnoj kući na Prisavlju, znatiželja me je povukla, kao maminu princezu u mračnu šumu, i ukazalo mi se uplakano lice neuka i neotesana čovjeka odnekud iz cimer-fraj pokrajina, opisanih u romančiću “Herkul”. U času visokoga domoljubnog zanosa, ne nalazeći riječi u svojoj nenačitanoj glavi, Joško Jeličić bi da govori o Hrvatima, pa kaže: “Mali smo, ali smo jebeni!” U nastavku kreće po neprijateljima ovoga našeg herojstva i junaštva, pa muškim suzama kao da najavljuje pogrom. Najednom odnekud izranja fama o neprijateljima. Najednom vidimo da su svi u studiju u kvadratičastim majicama. Jedan bivši fudbaler iz Makarske, nerealizirani Hajdukov talent, jedan bivši nogometni sudac i nekakav Ferlin, voditelj. Svi plaču, i suzama nas plaše. Djeluju, na čelu s tim Jeličićem (“Vatreni devedesetosme, to su bili mužjaci…”, veli on), kao da bi mogli isplakati veliki obračun sa svim hrvatskim, unutrašnjim i vanjskim neprijateljima. Došao je taj trenutak! A onda se u program uključuje i moj Bosanac Zlatko Dalić: zaziva branitelje, ironično se zahvaljuje onima koji su pisali. A znamo mi što su oni pisali! I sve to što je započelo kao nevina i čista nogometna igra, pretvori se u nekoliko trenutaka serviranih iz kancelarija glavnoga ravnatelja HRT-a Roberta Šveba i ravnateljice programa notorne Marije Nemčić u ono što sam podrobno opisivao u finalu “Herkula”, kada nakon jedne utakmice narodni neprijatelji i manjinci svih vrsta lete kroz prozore novozagrebačkih nebodera. Ima Hrvata koji naprosto ne žele biti jebeni. Ne prija im osjetiti Švebove i Nemčićkine patriote po svim svojim tjelesnim otvorima. Ima Hrvata koji vole nogomet i poštuju pravila igre. Općenito, ima Hrvata koji nisu idioti.

Nije zbunjujuća ta opća radost s kojom je svijet, sklon i nesklon ovoj reprezentaciji, dočekao odluku regenta Fernanda Santosa da portugalskog nogometnog princa u utakmici osmine finala protiv Švicarske ostavi na klupi za rezervne igrače, među mlađarijom i pučanima nedostojnim prinčeve veličine. Ljudi rado zaviruju u bračne postelje kraljeva i careva, sudjeluju u njihovim privatnim životima, razvode ih i vjenčavaju, promatraju njihove procesije, mimohode i sprovode, zagledaju im se u lica: plaču li, imaju li bubuljicu, dlaku koja je za jutrošnjeg brijanja izbjegla britvi, muče li ih problemi sa žuči, osjetljivost na tešku hranu, jesu li alergični na penicilin, na polen breze i topole ili na pseću dlaku? I stalno love tu mogućnost usporedbe, kao da im je najveća utjeha kad otkriju da prinčeve i princeze more neke sitne brige ljudske trošnosti i prolaznosti, ali istovremeno nemaju baš nimalo srca za njih. Sudbina Marije Antoanete i danas zna zagrijati promrzla prosinačka srca sve svjetske sirotinje, naročito intelektualaca i ljevičara. Romanove se, pak, žali samo zato što su ih pogubili komunisti. Da su ubojice bili liberali, ekolozi i vegani, plesalo bi se danas i nad njihovim grobovima. Princezu Dianu spasila je njezina nesretna pogibija, a kralja Charlesa, tog vječnog princa od Walesa, koji je prinčevao duže i od samog Cristiana Ronalda, prvog Europljanina koji je zabio sto golova za reprezentaciju, i već skoro dvadeset godina predvodi Portugal, ne može spasiti ništa. Ustvari, njih obojicu ne može spasiti ništa. Građani, taj čopor plebsa koji je dohakao svakoj monarhiji, kao i svakoj plemenitosti duše, duha i tijela, zainteresirani su za život prinčeva, ali stvarni užitak nalaze tek u njihovoj smrti. Stvarnoj ili simboličnoj. Pa su se onda tako obradovali kada je regent melankoličnog pogleda, čovjek s licem ostarjelog baseta, jednom davno tek pouzdani klupski branič, bez ijednog nastupa za reprezentaciju, punim imenom Fernando Manuel Fernandes da Costa Santos – gle kako i pučani u Portugalu imaju pompozna imena! – na klupi za rezerve ostavio portugalskog i europskog nogometnog princa. Za njega, Cristiana Ronalda, korak je to od društvene smrti.

U ovom televizijskom kroničaru jedne sasvim privatne nogometne povijesti po svoj prilici postoji nešto proturepublikansko, rojalističko! Kad god rulja tako nasrne na prinčeve, sa svojim mišljenjem bivam usamljen. Volim Cristiana Ronalda, tog pogolemog i prestarjelog Petra Pana, čovjeka nevjerojatne brzine, okretnosti i koordinacije pokreta, vjerojatno najvišeg čovjeka među svim velikim driblerima i španerima u povijesti nogometne igre. Svojim driblingom Cristiano Ronaldo znao je izbaciti iz igre protivničke braniče onako kako su to radili Franjo Vladić ili maleni, odavno zaboravljeni Stojanče Idić, u dubokim i tamnim provincijama naših djetinjstava i mladosti. On dribla iz meraka, ponekad i bez učinka, pomalo šibicarski i naški, onako kako to čine i ovi marokanski geniji, i svojim nas driblinzima, kao i prekomjernim padovima u protivničkim šesnaestercima i bližoj im okolini, umije podsjetiti na nogomet onakav kakav se nekad igrao. Tu kod nas, u svim ligama, od one najniže. Nogometni je princ Cristiano Ronaldo u sebi spojio najširi zamislivi raspon od niskoga do visokog, od nižerazrednoga nogometa koji se igra za raju i zanemaruje taktiku, do najefikasnijeg i najostvarenijeg nogometa našega vijeka. Uostalom, tih sto reprezentativnih golova, ustvari, čini mi se, već preko sto i deset, nije on zabio nekim mrmotima i klokanima, niti ih je zabijao igrajući za neku uvijek moćnu ekipu. Zabio ih je, nastupajući za Portugal, nerijetko vratarima reprezentacija koje su bile bolje od Portugala.

Ali zašto ga onda toliko ne vole? Pomalo i zato što je Cristianu Ronaldu stalo do ljubavi plebsa. Ne može to sakriti, a nije u stanju da učini ništa da im se dopadne. Gord, uznosit, na svaki način velik, on je u ovih dvadesetak godina sirotinji, gladnima, bolesnima i zapostavljenima podijelio više novca nego što su ga drugi zaradili. Ali plebsu se ni to ne sviđa. Nogometni plebs, ta rulja navijačka, koja se baš nikad neće uzdignuti do zajednice koja bi tvorila Republiku, osjetljiva je kad njihov idol, inače krivokletnik pred sudom, pred kamerama sportskih žurnala uručuje svoj oznojeni dres na onkološkom odjelu dječje bolnice, svom obožavatelju, ćelavom dječačiću, već mrtvom u trenutku kada sportske novine objavljuju tu vijest. To je humanitarno djelovanje nogometaša koje volimo. Ono što radi Cristiano Ronaldo, danas vjerojatno i najbogatiji nogometaš svijeta, općenarodnom se navijaštvu nekako ne sviđa. Ne žele oni pomoć za potrebite, njima je do sentimentalnih gesti koje ne koštaju ništa, a najodvratniji su marketing današnjega prebogatog nogometa.

Volio sam, još jednom ću to reći, oduvijek te nogometne prinčeve. Prvi kojega se sjećam igrao je u toj najboljoj jugoslavenskoj klupskoj ekipi od svih koje nikad nisu osvojile državno prvenstvo, u Veležu. Dušan Bajević, čuveni Princ s Neretve. Tako su ga nazvali, premda njegovo držanje niti je bilo prinčevsko, niti je ikad iskazivao oholost bez koje nema ni princa. Više su ga princom prozvali zato što je imao vrlo urednu, za ono vrijeme karakterističnu frizuru, s nekim postraničnim razdjeljkom, koja je pomalo izgledala kao muški razdjeljačni bubikopf. Bilo je tih godina, u školskom dvorištu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, na Banjskom brijegu u Sarajevu, mnogo dječaka, i to ne veležovaca, koji su pokušavali ponijeti na svojim glavama frizuru Princa s Neretve. Sramio sam se, gledajući ih kako trče za gumenom polufudbalskom loptom, pazeći da ne kvare s mukom stečenu frizuru. Možda je Duško Bajević postao Princ s Neretve zato što je davao golove glavom, a ne bi pokvario frizuru? Ili je prinčevstvo u tih nekoliko sezona početkom i sredinom sedamdesetih bilo sinonim za pristojnost, fin odgoj i dostojanstvo. Bajević je u nekom mom životu i svijetu živi primjer dostojanstvenog življenja među drugima i drukčijima.

Ne pripovijedamo toliko o Dušku Bajeviću samo zato što je bio toliko drukčiji od Cristiana Ronalda, nego zato što je u tom strašnom Veležovom napadu, koji je opsluživao – “poslovođa”, tada se govorilo – maloprije spomenuti Franjo Vladić, uz Bajevića igrao Vahid Halilhodžić. E, taj je zbilja bio princ, i prečesto bi se kao igrač ponašao upravo onako kako se danas ponaša Cristiano Ronaldo. Padao je pod oštrim kosama svirepih onodobnih bekova, ali je padao i iz viška prinčevske uznositosti, jer je očekivao da mu sudac (a suci su se tad zvali: Milivoje Gugulović iz Niša, Trajče Madžoski iz Tetova, Marijan Rauš iz Varaždina…) sudi na povjerenje. Ako Vaha kaže da ga je nekakav Dragan Popadić, stoper Olimpije, srušio u kaznenom prostoru, tko je sudac da u to sumnja? Nikad nisam bio veležovac, ali sam volio tu ekipu, od svih jedanaest najviše Vahida Halilhodžića. Onako lijep, crn i nedodirljiv, za mene je bio i ostao nogometni princ. I čini mi se, premda to što kažem nema veze ni s ozbiljnom igrom ni s ozbiljnim razgovorom o nogometu, da su Marokanci protiv Španjolaca onako igrali i zato da princu koji ih je prezreo, pa je zato i bio zbačen, pokažu da je pogriješio i da su bili dostojni njegove prinčevske milosti.

Princ je bio i Rob Rensenbrink, reprezentativno lijevo krilo Nizozemske i vjerojatno najveća nogometna legenda belgijskog Anderlechta. Negdje sam pročitao da je u životu promašio samo dva penala. Nizozemska je u to vrijeme bila baš ono što je Velež bio u našem klupskom nogometu: igrali su najljepše i najmaštovitije, bili su čudotvorci igre, ispred svih latinoameričkih momčadi – bilo je to, čini mi se, posljednje vrijeme u kojem je neka europska reprezentacija istovremeno igrala i ljepše i nadmoćnije od Latinoamerikanaca – ali nisu mogli biti prvaci svijeta. Kao što ni Rensenbrink u takvoj reprezentaciji nije imao zajamčeno mjesto. Lijevo krilo igrao je tada i danas skoro zaboravljeni Piet Keizer, plavokos momak, niskih vijeđa. Njega je Johan Cruyff, najveći od sviju njih, stavio u idealnu momčad svoga života. Rensenbrinka je, međutim, Pelé 2004. uvrstio među 125 najboljih živih nogometaša svijeta. Igrali su, Keizer i Rensenbrink, na istoj poziciji u momčadi, ali se Rensenbrink, čini mi se, življe pamti. Možda zbog Anderlechta, a možda i zbog svoga prinčevstva. Samo, za razliku od Cristiana Ronalda i Vahe, ovaj princ nije padao po šesnaestercima, niti je prijetio abdikacijom… Strašna me sjeta uhvati kad ga se sjetim. Njega i te Holandije moga djetinjstva. A desno krilo i Keizeru, i Rensenbrinku, bivao je Johnny Rep, još jedan plavušan. Tko zna hoću li o njemu išta stići ispričati.

Regenti su mudriji od prinčeva. Građani, boljševici, lako ih, uz tu vječitu podršku rulje i duhovne sirotinje, zbace s prijestola. Samo je važno odabrati pravi trenutak. Fernando Santos je, da se sasvim uozbiljimo, veliki trener. Znao je u kojem trenutku treba učiniti ono što je učinio. Čovjek kojim je zamijenio princa zabio je u utakmici sa Švicarcima tri gola. Njegovi drugovi zabili su još tri. Rezultat je na kraju bio 6:1, a Santos je Cristiana Ronalda uveo u posljednjih šesnaest minuta. Nikad princ snažnije nije poželio da se dogodi čudo, da u tih šesnaest minuta zabije gol, dva, tri. “Kraljevstvo za konja!”, vikao je dok se naokolo rušio njegov svijet, i to na najgori način za svakog princa. Nije se rušio tako što bi imperija izgubila, nego tako što je pobijedila bez njega. I onda je, do kraja prezrevši puk, umjesto da se raduje skupa s narodom, umjesto da se grli sa suigračima i pozdravlja onaj čopor na tribinama, otišao ravno u svlačionicu. Naravno da je i to učinio na svoju štetu. I naravno da je ovom njegovom pokloniku zbog toga velik. U tom sam njegovom socijalno samoubilačkom postupku osjetio nešto s čime se vrlo snažno identificiram. Sklon sam raditi ponešto od onog za što ljudi pomisle da je na moju štetu i da bi mi korisnije bilo da se pokušam malo svidjeti svijetu. Rado bih odlazio u svlačionicu kao Cristiano Ronaldo.

Hoće li tužnome regentu Fernandu Santosu još zatrebati prinčeve usluge? Sumnjam, ovo je kraj. Možda će se sve odviti na neki ljubazniji način, primjeren kakvoj pitomijoj Republici, ali ovo je kraj. Princ ima moju naklonost, dok god su svi drugi protiv njega.