Ponekad, usred ushita – novogodišnjeg, recimo – čini mi se da nas od panike sutrašnjeg dana i očaja prekosutrašnjeg mogu spasiti samo rutina i zaborav: rutina slavlja, patnje, življenja, i zaborav koji se predstavlja kao pamćenje. O tome su dvije novogodišnje pjesme austrijskih pjesnika Friederike Mayröcker i Thomasa Bernharda, prva za pisce i sve ljude, a druga za sve ljude i pisce.

Friederike Mayröcker: 

Početak godine ’97. (za Helmuta Peschinu)

kapa za kupanje drsko
na glavi u ogledalu, kažem sama sebi
ne interesira me ono što se u mom
tijelu događa što se s mojim
tijelom zbiva, sve dok još
mogu sjediti i pisati riječi na mašini

(Friederike Mayröcker, „Jahresbeginn ’97, für Helmut Peschina“, u: Friederike Mayröcker, Gesammelte Gedichte 1939–2003, Frankfurt na Majni: Suhrkamp, 2019., str. 646.)

Thomas Bernhard:

***

Godina je kao godina prije tisuću godina,
nosimo vrč i tučemo kravlja leđa,
kosimo i ne znamo ništa o zimi,
pijemo mošt i ne znamo ništa,
uskoro ćemo biti zaboravljeni,
a stihovi će se istopiti kao snijeg pred kućom.

Godina je kao godina prije tisuću godina,
gledamo u šumu kao u štalu svijeta,
lažemo i pletemo košare za jabuke i kruške,
spavamo dok se naše zaprljane cipele
raspadaju pred kućnim vratima.

Godina je kao godina prije tisuću godina,
ne znamo ništa,
ne znamo ništa o propasti,
o potonulim gradovima, o rijeci u kojoj su se konji
i ljudi utopili.

(Thomas Bernhard, pjesma bez naslova, u: Thomas Bernhard, Gesammelte Gedichte, Frankfurt na Majni: Suhrkamp, 2019., str. 153.)

Što je to nogomet i tko nam je bio Pelé učili smo jednoga tmurnog i kišovitog ponedjeljka. A ponedjeljkom, znalo se to u ono vrijeme, utakmice se ne igraju. Bilo je jutro, pola osam, iz oblaka, koji su se spustili skoro do zemlje ili do vrhova topola postrojenih uz dvorišni zid, rominjala je sitna listopadska kiša, mi smo se zavlačili pod strehu pa leđima zalijepljeni uz fasadu čekali da podvornik Šaćir u petnaest do osam otvori školska vrata i pusti nas unutra. Prostor pod strehom skoro sasvim se popunio, i kako bi naišao netko stariji i jači, tako bi manjeg i slabijeg bez riječi potezao za ruku i stajao na njegovo mjesto pod strehu. Takav je bio zakon jačeg i starijeg, koji se tu oduvijek poštovao. Nisi se imao kome žaliti, niti bi te itko razumio, osim možda onoga kojemu ćeš o tome u nekoj dalekoj budućnosti pripovijedati. Jednom tako izvučen na kišu tumarao si naokolo dvorištem, pravio se da si tu svojom voljom, da zagledaš neke zanimljivosti oko ispucalog cementa pod snažnim korijenjem dvorišnih stabala, ili bi se pravio da je kiša prestala padati i s karakterističnim bi prezirom slabijeg i nemoćnijeg gledao na one koji su zaštićeni strehom.

Pod strehom su među dječacima stajale i djevojčice. Možda ih je bilo i više, jer bi one, naročito u kišne dane, ranije kretale u školu. I svaka u napetom borbenom položaju, odlučnog izraza lica, u desnoj je ruci stiskala ispružen šestar. Ako bilo koju netko pokuša uhvatiti za ruku i povući na kišu, ona će ga iz sve snage raniti šestarom. Znalo se da je tako, i opet se nisi imao kome žaliti. Pravo na žensku obranu šestarom bilo je obrnuto proporcionalno uvjerenju o njihovoj fizičkoj inferiornosti. A kako se vjerovalo da su dječaci tjelesno neusporedivo jači, tako su djevojčice imale pravo na neograničenu upotrebu šestara. Nitko tu nije vjerovao u prekoračenje nužne obrane.

Svi smo dakle tog kišnog listopadskog ponedjeljka u pola osam ujutro stajali leđima zalijepljeni uz fasadu i gledali prema školskom dvorištu na kojemu su bile iscrtane crte za nogometnu igru, a otpočetka te školske 1976/77. na golovima načinjenim od šupljih metalnih cijevi bile su i mreže. I ja sam, istina na nešto skrajnutijem mjestu, stajao pod strehom, pomalo i ponosan što je ovo, čini se, prva moja godina kada me ne potežu za ruku da kisnem. Peti sam razred, i napokon je više slabijih nego jačih od mene. Ili mi se, strepim, samo tako čini…

I onda se na dvorištu pojavljuje sitan dječačić u šortsu i nekom smeđem vunenom džemperu, u plitkim plavim tenisicama bez vezica, koje su mu za dva broja veće, i takav, pokisao do gole kože, do duše i do kostiju, kreće da vodi loptu s jednog na drugi kraj igrališta, od gola koji je bliže đačkom domu prema golu koji je podno zida samostana časnih sestara. Kreće se on tako, sporo i teturavo, pa driblajući nevidljive protivnike gazi po onim najvećim barama, tako da impresionira promatrače, i viče sve glasnije: Pele, Pele, Pele… Ali bez onog naglaska na kraju, o kojemu će naš svijet biti obaviješten tek nakon intervencije Sinana Gudževića.

I dok se on tako kreće, dok posrće po beskraju nogometnog terena na kojem nema nikog osim njega, kiša prelazi u ozbiljan pljusak, nesretnici koji su ostali bez strehe bježe iz školskog dvorišta, da negdje na Ivana Cankara ulici pronađu zaklon, ali on ne odustaje, prebacuje izdušenu gumenu loptu s desne na lijevu nogu, pa nožnim prstima grabi tenisicu koja mu spada sa stopala, i nastavlja dalje: Pele, Pele, Pele… I kako se primiče kaznenom prostoru sve brže navaljuje prema golu, tako da mu lopta bježi, on trči za njom, već je bos, lopta onako spora i kvrgava uskoro će preći korner liniju, ali on za njom pada, i u svom je padu uspijeva zahvatiti tako da se ona otkotura u mrežu. I kako mu je u tom trenutku to, pred očima gledatelja, mnogo važnije od bilo čega drugog, ne uspijeva izbjeći stativu, nego u trenucima dok posljednji put viče Pele udara licem u tu glatku i tvrdu metalnu cijev.

I onda plačući odlazi, gorko psuje i pljuje iz usta krv i oštre krnjatke razbijenih zuba. Jedni se smiju, drugi su uzdahnuli. Odmah zatim svi se nadaju u trk, jer je podvornik Šaćir otvorio tijesni i niski dvorišni ulaz u školu. Kroz onaj glavni, od Ulice Mehmed-paše Sokolovića, smiju samo nastavnici i roditelji.

Dječačić kojeg sam tog jutra, kada je udario glavom o stativu i izgubio prednje zube, prvi put primijetio, zapravo je bio godinu-dvije od mene stariji. Stanovao je u obližnjoj Ulici Vuka Karadžića, u prizemlju ruševne i raseljene kuće od ćerpiča. Mnogobrojna, crnoputa familija, u kojoj su starija braća i sestre već bili sredovječni ljudi, a mati je, po izgledu starica, na prsima, kao Madona, naokolo proseći nosala najnovije dijete. Ordinirala je oko tržnice, a zločesti su se prolaznici šalili dobacujući joj: “Nano, nano, kome si ukrala to dijete?” A ona bi im gnjevno odgovarala: “Moje je, moje i Allahovo!” Otac bio je krupan bezobličan čovjek, brkat i vazda zakrvavljenih očiju. Od nekih doba je oslijepio, pa bi prosio nedjeljom, oko Katedrale. Jedna od kćeri vodila bi ga pod ruku, a on je izgovarao katoličke molitve, s tim da je neke nepoznate mu riječi zamijenio poznatima. Vjernici bi mu, iznervirano, govorili: “Daj, bolan, Cigo šuti!” Nosio je prljavi krpeni povez preko bolesnih očiju. Djevojčice ispred škole plašili bismo govoreći im da su mu oči iscurile. One bi uzdahnule od zaprepaštenja.

Nisam znao kako se zovu. Ni tom dječačiću, koji je tog jutra, prolazeći kroz obranu nevidljivog protivnika, zabijajući gol i gubeći zube, postao čuven, nisam znao imena. Ali svi su ga zvali Pele. Tako je prozvan, i to će mu ostati nadimak do kraja svijeta. Ako je živ, a ne vjerujem da jest, jer je od rana kisnuo u vunenom džemperu, i danas ga zovu Pele. Kao i braća njegova i sestre prošao je uobičajeni put od žicara pred školom, prosjaka, tramvajskog džeparoša, sve do sitnog kriminalca. Do nekog doba, vjerojatno do sredine osamdesetih, viđalo ga se po mahali i oko škole, da bi onda i njega i njegovih negdje nestalo, jer je srušena kuća u kojoj su živjeli. Drugima se, možda, nisu znala imena, ali za njega svi bi, uključujući i moju Nonu, distanciranu od socijalne dinamike našega svijeta, govorili: Pele, Pele, Pele… A on bi se široko osmjehivao, bezub od očnjaka do očnjaka. Očnjaci su mu izgledali kao stative. Bijeli i zdravi. Nekome tko Pelea nije poznavao, tako osmijehnut možda bi se doimao kao idiot. Zapravo je bio slobodan čovjek: što ima veze ako nema zube, kad ga zovu Pele. U svijetu bezimenih, golem je taj nadimak. U čaršiji u kojoj su svi nadimci, uglavnom, od neke uvrede ili pogrde, Pele je nešto najviše do čega čovjek može doći.

Eto, to je nama bio Pelé! S tim da mi učeniji i iz boljih kuća nikad ne bismo govorili Pelé ili Pele, nego bismo rekli Edson Arantes do Nascimento. Rano sam, slušajući drugove kako to ime izgovaraju, ponirući s njim u jedan daleki tuđi jezik i osvajajući ga, uspio čuti taj savršeni ritmički sklad Peléova imena i prezimena, i njegovu prirođenost našemu govoru i jeziku. Mnogo kasnije ću, sam za sebe, otkriti da je Edson Arantes do Nascimento gotov stih u savršenom desetercu. I to lirskom desetercu, sa cezurom nakon petoga sloga. Kao u narodnoj pjesmi “Morski trgovac”, koja ovako ide: “Čuješ djevojko, čuješ ljepoto!/ Tvoji su zubi biser sićani,/ A ja sam morski trgovac,/ Što prekupljuje biser sićani,/ Čuješ djevojko, čuješ ljepoto!/ Tvoje su ruke pamuk mekani,/ A ja sam morski trgovac,/ što prekupljuje pamuk mekani.” Edson Arantes do Nascimento.

Nismo se Peléa sjećali kao igrača. Nismo, jer se nismo mogli sjećati Svjetskog prvenstva u Meksiku. U vrijeme Fußball-Weltmeisterschaft 1974. u Njemačkoj Pelé je imao nepune trideset i dvije, ali već skoro četiri godine nije igrao ozbiljan nogomet. Nastupio bi na ponekoj utakmici za svoj Santos – jedini klub za koji je ikad igrao – ali to se nije računalo. Bio je izubijan čovjek, u neka zla i naopaka vremena tukli su ga na međunarodnim utakmicama kao onog vola koji je, nesretnik, zašao u bašču s kupusom, i prebili su mu obje noge. Igrao je u vrijeme prije žutih i crvenih kartona, kada su stvarane najveće legende u nogometnoj povijesti, ali njihovi protagonisti nisu bili zaštićeni u igri. Godinu nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj postao je zvijezda tabloida i šarenih žurnala, jer je potpisao za njujorški Cosmos. Tamo je otišao za velike novce – koji su iz današnje fudbalske perspektive sića – da kobajagi igra i svojom igrom propagira soccer među Amerikancima, koji su, međutim, toliko nenogometna i antifudbalska čeljad da ih ni sam Pelé nije mogao nagovoriti na igru. U tu čudnu, nama daleku Ameriku, fudbal će u punom smislu stići tek kad ga jednom donesu migranti i useljenici, i tek kad ga zaigraju žene. Ženski sam nogomet počeo gledati zahvaljujući Megan Rapinoe, Abby Wambach, Alex Morgan, fenomenalnim curama, koje su u ovom sportu upravo ono što su Brazil i Argentina zajedno u muškom nogometu. Amerikanke su četverostruke svjetske prvakinje i olimpijske pobjednice, jake kao zemlja, a u društvenom i građanskom smislu dostojne su vlastitog talenta i nogometnog umijeća. Kao što je, uostalom, i Pelé, možda jedini od velikana uz Cruijffa, koji je i kao građanin umio biti Edson Arantes do Nascimento, zvani Pelé. I bio je posljednji nogometni velikan koji nikad nije zaigrao u europskom klubu. Vjerojatno je i to pridonijelo njegovoj legendi.

Na internetu postoji mnoštvo njegovih golova, scena iz igre, pa i poneka cijela utakmica. Ali nogomet je, kao i kazalište, drama koja se ne da naknadno odgledati. Gledatelju nedostaje kontekst, nedostaje mu vlastita puna prisutnost. Pelé je za nas bio mit, dalek i nedodirljiv, i bio je živ čovjek koji nikada ništa nije rekao ni učinio čime bi narušio tu svijetlu sliku u našim očima, i tu priču koja ga je ispratila. A to je bilo vrlo teško u svijetu kapitala i kriminala, koji predstavlja socijalni kontekst modernog nogometa. Zbog njegovih utakmica uspostavljana su primirja u građanskim ratovima, koja bi potrajala do isteka devedesete minute. Njegova je igra spašavala ljudske živote. Od njegove legende nitko nije vidio zla. Čak su i televizijske reklame zloglasnih američkih kompanija, uključujući i Coca colu, bivale ljudskije, jer se u njima pojavljivao Pelé.

Napokon, nikakvo čudo nije što su onog dječačića, koji se kišnoga sarajevskog jutra na betonskom nogometnom igralištu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, u koju sam nikada neće poći, pred očima mnogobrojne publike borio protiv nevidljive reprezentacije Svijeta, izvikujući njegovo ime: Pele, Pele, Pele, na kraju i prozvali Pele. Razlika je bila samo u naglasku, jer on nije bio Pelé. Ali sve drugo bilo je u dlaku isto. S njime umire i naš svijet. S Peléom umire ono što je u nogometu kao i u životu bilo neprocjenjivo. Samo se jeftine stvari, jeftini ljudi i fudbaleri mogu dobiti za novac.

kad sam bio mali
pred spavanje
pravio sam plan za put
oko svijeta

sad kad sam narastao
takve me gluposti ne zabavljaju

ali mislim o sutrašnjem danu
uvijek s velikom nadom

ustat ću ranije nego obično
umit ću se hladnom vodom
zašit ću sebi dugme
i promijeniti veš

započet ću davno prekinuto
učenje grčkog jezika

vratit ću posuđeni novac
ispričat ću se Henryku
odgovorit ću konačno na pismo
dalekom rođaku

otići ću na kraju k Mariji
i reći ću Marija oprosti mi
gledaj sad ću se promijeniti
bit ću dobar prema tebi

a navečer ću napisati
veliki traktat za sebe
u kojem ću konačno razriješiti
ima li Boga ili ga nema

ah što se događa
s divnim sutra
koliko ću dugo trčati
za njim
za tim krugom
za tim horizontom
na putu oko čega

(prev. Đurđica Čilić)

Ima glumaca koji sliče ulogama koje igraju, ima onih koji im nisu ni nalik, ili igraju uglavnom samo one od kojih se karakterom, životom i sudbinom radikalno razlikuju. Ivo Gregurević uvijek mi se činio da je od ovih prvih, i da je igrao po nekoj svojoj životnoj mapi, tako da odigra sva lica koja je već nosio u sebi, da odigra sve one likove koje je mogao odživjeti u zbiljskome svom životu. Takav mi je bio od prvoga filma u kojem sam ga kao dječak gledao, “Ne naginji se van”, Bogdana Žižića, gdje je igrao nesnađenog, tragičnog gastarbajtera. Davno sam gledao taj film, i tko zna što od njega pamtim – ono što sam vidio na filmu, ili ono što je taj film izazvao u meni. Filmske slike, naime, u čovjeku stvaraju neke druge slike, nalik onima kakve stvara književno djelo, a filmski se likovi pretvaraju u likove iz mašte, koje zatim u sjećanju brkamo s likovima iz života. Tako da zapravo i ne znam koga se sjećam sjećajući se Ive Gregurevića u Žižićevu filmu.

Ali da, on je, čini mi se, i u životu bio, ili je mogao biti, samo da su se stvari malo drukčije rasplele, taj gastarbajter, kao što je mogao biti onaj hajduk, i onaj razbojnik, revolucionar, stradalnik, hrvatski politički emigrant, iz nekoga nikad snimljenog filma, koji, međutim, postoji u imaginarnoj biografiji i filmografiji Ive Gregurevića. Nije bio veliki dramski glumac, a još je manje bio veliki komičar. Njegova drama nije bila napisana u djelima klasične dramske književnosti. Ona je bila životna i sudbinska, bila je drama čovjekove sudbine. Ničega hamletovskog u Gregureviću, premda je, da su ga sačekale godine, mogao biti kralj Lear. Ali drukčiji, kralj nekoga zaturenog kraljevstva. Možda u filmskoj verziji Leara, snimljenoj u estetskim okvirima i načelima jugoslavenskog crnog vala. Šteta je za Gregurevića da nije bio desetak ili dvadeset godina stariji, velike bi uloge odigrao krajem šezdesetih, proslavio bi se kao europski glumac. Ali vratimo mu se kao kralju Learu: bio bi to crno-bijeli film, koji bi se snimao i zbivao u Bosanskoj Posavini, na onom komadićku te nekad prostrane i bogate pokrajine na kojem su posavski Hrvati opstali, obranivši ga 1992. mimo volje onih koji su upravljali raspodjelom teritorija i koliko zločinačkom toliko zlosretnom etničkom rekompozicijom Bosne i Hercegovine; snimao bi se negdje oko Orašja i Gregurevićeve Donje Mahale, u kukuruzištima, na njivama, i među kućama višekatnicama, koje su gradili gastarbajteri, za sebe i za babu i djeda, te po kat za svakoga sina. Tu bi, među tim svijetom sa samoga ruba preostalog svijeta, u nekom novembarskom mraku, blatu i ledu, bilo idealno prizorište velikoga Gregurevićevog filmskog Leara, koji bi u postavkama nalikovao ranim filmovima Živojina Pavlovića, da bi se zatim, malo-pomalo, pretvarao u “Kaos”, braće Taviani… Eto, taj film i taj teatar vidim zamišljajući Ivu Gregurevića u onom naknadnom, nedoživljenom vremenu, koje se zbiva po odlasku svakoga odistinski velikog glumca, kada je na gledatelju da u sebi odgleda sve predstave i filmove na koje glumac u svom vremenu nije stigao.

Nije bio ni veliki dramski glumac, nije bio ni veliki komičar, kažem, premda je zapravo bio i jedno, i drugo. Bio je jedno u drugom. Tvrdoga lica, tugaljiva lika, Ivo Gregurević svemu je smiješnom davao notu tragike, i ništa nije moglo biti toliko tragično da negdje iza, daleko, ne bi slutilo notu ironije, sarkazma, vedrine, cirkusantske ludosti. Dok bih ga gledao i slušao, i dok sam mu se sve vrijeme divio, nikako nisam mogao pobjeći od toga odakle je on. U tom odsustvu jasne granice između tužnog i smiješnog, ozbiljnog i neozbiljnog, te katkad mrtvog i živog, socijalna je poetika i dramaturgija njegova zavičaja. U tom svijetu emocije se prelijevaju kao na akvarelu. Za glumca, velika je to i izazovna stvar.

Ivo Gregurević je, kako bi se gledatelju činilo, glumio iz sebe. Kao kod Stanislavskog, kao Marlon Brando, u sebi je nalazio onoga koga igra. Svi likovi koje je odigrao čine Ivu Gregurevića i njegovu autobiografiju.

Nikada ga nisam upoznao. Uznastojao sam da se ne sretnemo, da se mimoiđemo, da mi ostane samo glumac s pozornice, s platna i ekrana. I da ideja o njegovoj osobi postoji samo u mojoj glavi, kao proizvod moje mašte. Tako je bolje. Ivo Gregurević bio je veliki glumac, i u njegovoj glumi prepoznavao se njegov unutrašnji, doživljeni, zavičajni svijet. Sve ono što je gledatelj mogao zamišljati dok ga je gledao. Ili poslije, dok su mu Ivine slike prolazile glavom. Veliki glumac. Koliko samo ljudi, koliko života i smrti u jednome čovjeku i jednome ljudskom srcu.

Iako izvorno s Vratnika, Nidal Mršo je tvrdio i stalno ponavljao da je on zapravo francuskog porijekla i da se prezime piše Mrsho, s tim da se glas „h“ ne čita, a na glas „o“ dodaje akcent: takozvano produženo „o“ koje je izgovarao usta nakrivljenih na desnu stranu poput ribe. Niko ga u vezi s tim nije shvatao ozbiljno, jer, uostalom, i nije bilo ozbiljno. 

Bez obzira na Nidalovo porijeklo i način izgovora njegovog imena, za ovu priču je bitno da je Nidal Mršo jedne nedjelje ujutro, kao i svake prethodne, skuhao sebi kafu, namjestio naočale i upalio kompjuter kako bi čitao vijesti na internet portalima. To je bila njegova nedjeljna rutina koju je uveo otkako je odustao od novina kao sav normalan svijet. Nidal Mršo je srknuo srk kafe i počeo gledati fotografije, naslove i komentare; sam sadržaj vijesti rijetko je čitao. Odjednom mu u sobu upade žena. Njegova, ne tuđa žena.  

ŽENA: Ti si jučer parkirao pred zgradom na uobičajenom mjestu. Nećeš vjerovati šta se poslije dogodilo. 

NIDAL: Šta se dogodilo?

ŽENA: Nećeš vjerovati šta se dogodilo!

NIDAL: Moram znati šta se dogodilo kako bih odlučio da li ću da vjerujem ili ne vjerujem da se to uistinu dogodilo.

ŽENA: Nestao ti je limeni ljubimac.

NIDAL: Ne vjerujem!

ŽENA: Vjerovao, ne vjerovao, njega nema. 

NIDAL: Kako to misliš?

ŽENA: Hoću da kažem kako ti možeš vjerovati ili ne vjerovati u ono što ja govorim, ali to ne osporava činjenicu da ti je nestao limeni ljubimac. A činjenica je činjenica, vjerovao ti ili ne vjerovao.

Nidal je ustao od stola pa samim tim i kompjutera, pogledao kroz prozor na mjesto gdje je dan ranije parkirao i svojim očima se uvjerio da mu je limeni ljubimac uistinu nestao. Gledao je prazno parkirno mjesto i ljubimca nije bilo. Skinuo je naočale i opet ga nije bilo. Ponovo je vratio naočale i opet ga nije bilo. Ponovio je tu radnju nekoliko puta i shvatio da nije u pitanju optička varka: limenog ljubimca zaista, uistinu i stvarno nije bilo. 

ŽENA: Da ga nije odnio pauk?

NIDAL: Kakav crni pauk? Otuđen mi je limeni ljubimac. 

ŽENA: Otuđen znači da je sada tuđi i da više nije naš?

NIDAL: Pravno tumačeći on je i dalje naš. Nije tuđi, nego je u tuđim rukama. Jednostavnije bi bilo reći da nam je bespravno oduzet. 

ŽENA: Oduzeti je računska radnja, zar ne? Sad mi je jasno: imali smo jednog limenog ljubimca, jedan nam je oduzet; jedan minus jedan, sad imamo nijednog limenog ljubimca. Mada, pravno tumačeći, ipak imamo jednog. To znači da pravo, matematika, a ni stvarnost nisu usaglašeni. 

NIDAL: Tako nekako moja ljepša polovice s tim da nam je limeni ljubimac bespravno oduzet pa i nisi potpuno upravu. Pomiješala si babe i žabe, a to nije uredu. 

LJEPŠA POLOVICA: Šta ćemo sada uraditi moja jača polovice?  

JAČA POLOVICA: Ne želim prejudicirati, ali treba zvati predstavnike zakona. Koji im je ono broj?

LJEPŠA POLOVICA: Ne znam ko je predstavnik zakona, pa mu ne znam ni broj. Ali znam broj organa reda i mira. 

JAČA POLOVICA: Dovoljno je reći organ reda, jer gdje ima reda ima i mira… Nema veze, ja ću… Sve u ovoj kući ionako moram uraditi sam. 

LJEPŠA POLOVICA: Ovo nije kuća nego stan. 

Nidal Mršo je uzeo telefon i pozvao 122. 

POLICAJAC: Halo?

NIDAL: Da li sam dobio predstavnike zakona?

PREDSTAVNIK ZAKONA: Nermin ovdje, policijska uprava Novi Grad.

NIDAL: Koji grad? 

PREDSTAVNIK ZAKONA: Novi Grad.

NIDAL: Zar nisam dobio predstavnike zakona u Sarajevu.

PREDSTAVNIK ZAKONA: Ne znam za predstavnike zakona, ali kao što rekoh Nermin ovdje. Policajac u Policijskoj upravi općine Novi Grad. To jeste u Sarajevu. Izvolite, kako Vam mogu pomoći?

NIDAL: Otuđen mi je limeni ljubimac. 

POLICAJAC: Otuđen Vam je ko?

NIDAL: Limeni ljubimac. 

POLICAJAC: Dobro, a gdje se to desilo?

NIDAL: Ispred moje kuće.

LJEPŠA POLOVICA KOJA JE SVE POMNO SLUŠALA: Nije kuća, nego stan.

NIDAL: Pardon, ispred stana. 

POLICAJAC: Mislite u haustoru?

NIDAL: Ne, ispred zgrade u kojoj je moj stan. 

POLICAJAC: A Vaš stan, je li trosoban?

NIDAL: Ne, nego dvosoban. Ali kakve to ima veze?

POLICAJAC: Nikakve, onako pitam, nastavite. Jeste li bili zajedno s ljubimcem?

NIDAL: Ne, bio sam u kući.

POLICAJAC: Mislite stanu? Trosobnom?

NIDAL: Da, u stanu, i ne, nego u dvosobnom. 

POLICAJAC: A šta je ljubimac radio sam ispred zgrade? 

NIDAL: Bio je parkiran. 

POLICAJAC: Parkiran? Kakav je to ljubimac?

NIDAL: Pa limeni. 

POLICAJAC: Shvatio sam da je limeni, nego kakva je vrsta ljubimca u pitanju?

NIDAL: Opel Korsa, samo se piše Corsa. 

POLICAJAC: Aaaaa, sad shvatam, baš sam rasejan, ja sam mislio, zapravo nisam znao šta uopće mislim…Vi ustvari govorite o ljubimcu na četiri točka? 

NIDAL: Da, samo što sam u gepeku imao i rezervni točak, pa je praktično u pitanju ljubimac s pet točkova. 

POLICAJAC: Jeste s pet točkova, ali na četiri točka. A to nije isto. Nego, recite mi kako se zovete.

NIDAL: Nidal Mrso, samo se piše Mrsho.

POLICAJAC: Je li Mrso ili Mrsho?

NIDAL: Piše se Mrsho, čita Mrso s produženim glasom „o“.

POLICAJAC: Mislite sa dva o? 

NIDAL: Jedno je „o“, ali je produženo: Mrs-oo, samo ga malo skoro nečujno na kraju zavijete na „u“. Razumijete li?

POLICAJAC: Ne razumijem. Kako vam piše u iskaznici?

NIDAL: Kojoj iskaznici?

POLICAJAC: U ličnoj iskaznici.

NIDAL: Sve su moje iskaznice lične. To su moje iskaznice, pa su logično i lične. 

POLICAJAC: Mislim na ličnu, onu koju samo vi imate, kako da vam objasnim…

NIDAL: Pa kažem Vam da su sve moje iskaznice – moje lične iskaznice. Imam zdravstvenu, vozačku, bankovnu…

POLICAJAC: Dobro, i šta na njima piše: Mrso ili Mrsho.

NIDAL: Piše Mršo. 

POLICAJAC: Mršo? Sa „š“? 

NIDAL: Da, ali na francuskom…

POLICAJAC: Nema veze. Svakako moramo doći na lice mjesta.

NIDAL: Nisam znao da ovo lice ima mjesto, uh pardon, da mjesto ima lice? Lice Alipašinog polja?

POLICAJAC: To se tako kaže, nije bezlično mjesto. 

NIDAL: Opet vi o ličnim iskaznicama. A kad ćete doći?

POLICAJAC: Smjesta. Da pojasnim: sa mjesta na kojem se trenutno nalazim, doći ćemo na mjesto gdje se desilo krivično djelo, to jest, pred zgradu u kojoj se nalazi Vaš stan. A dolazimo jer moramo izvršiti očevid. 

NIDAL: Čiji vid?

POLICAJAC: Očev… Mislim, očevid.

NIDAL: A što će dolaziti vaš otac i zašto je bitan njegov vid.

POLICAJAC: Vi mene ne razumijete, to se tako kaže: očevid. To vam je isto što i uviđaj. 

NIDAL: Ne zvučite mi baš uviđavno. Već pola sata govorite gluposti. 

POLICAJAC: Žao mi je što tako mislite. Vjerujte da se trudim. Svi se trudimo. Znate, ovaj razgovor se i snima u cilju poboljšanja naših usluga. 

NIDAL: Sjajno. Nego kako ćete doći kada me niste upitali ni koja mi je adresa.

POLICAJAC: Koja vam je adresa?

NIDAL: Stanovanja?

POLICAJAC: Da.

NIDAL: Što me to pitate?

POLICAJAC: Pa da bismo došli.

NIDAL: Prvomajska 11. 

POLICAJAC: Jedanaestomajska jedan?

NIDAL: Ne, čovječe! Prvomajska 11. 

ČOVJEK, RANIJE ZNAN KAO PREDSTAVNIK ZAKONA, A POTOM I POLICAJAC: Odlično. Pošto su nam sve patrole zauzete na terenu, lično ću doći na lice mjesta. Tu sam za pet minuta. 

Nidal Mršo je obukao jaknu, uzeo dokumentaciju od automobila, ali i stana, i to dvosobnog, i sišao niz stepenice pred zgradu. Vrlo brzo se pojavio policijski automobil s upaljenim rotacijskim svjetlima. Iz njega je izašao predstavnik zakona, odnosno policajac, odnosno čovjek po imenu Nermin. U rukama je držao pisaći blok i hemijsku olovku. Kako se policijski automobil s upaljenim rotacijama zaustavio tako su se i balkoni i prozori u komšiluku počeli popunjavati glavama, ali o tome ćemo poslije. 

NIDAL: Vi ste Nermin?

NERMIN: Tako je, ali sada sam na dužnosti, pa me možete zvati policajac. Možete li mi pokazati gdje Vam je bilo parkirano prometno vozilo?

NIDAL: Upravo tu gdje Vi sada stojite. Jutros ga nije bilo. To je prvo vidjela moja ljepša polovica…

POLICAJAC: Koja Vaša polovica?

NIDAL: Ljepša. 

POLICAJAC: Lijeva ili desna? Meni su poprilično iste. 

NIDAL: Ama, čovječe moja žena. Žena je prvo vidjela da ga nema i rekla: nećeš vjerovati šta se dogodilo…

POLICAJAC: Šta se dogodilo?

NIDAL: Pa nestao mi je limeni ljubimac.

POLICAJAC: Ah, da, upravu ste. I šta se onda dogodilo?

NIDAL: Otišao sam do prozora i uvjerio se da je žena, nažalost, bila upravu. 

POLICAJAC: Žena je uvijek upravu gospodine Mršo. Ja sam to brzo naučio. Zar Vam to nisu rekli kad ste se ženili?

NIDAL: Kako vi znate da je moja žena uvijek upravu. Poznajete moju ženu?

POLICAJAC: Mislio sam na sve žene kada kažem žena. Zapravo mislio sam na udate žene. Neudate žene nisu uvijek upravu sve dok se ne udaju. Zapravo neudate žene nisu žene, one su djevojke, a kada se udaju postanu žene i onda su uvijek upravu. 

NIDAL: Vi mene mučite. Ja sam uznemiren, otuđen mi je limeni ljubimac. 

POLICAJAC: Upravu ste, izvinjavam se. Dobro, da ponovim ono što je poznato kako bih napravio zapisnik. Znači, Vaše prometno vozilo, marke i tip Opel Korsa, s tim da se piše Corsa, bilo je parkirano upravo ovdje sinoć i jutros ga na istom mjestu nije bilo. Koje boje je bilo vozilo?

NIDAL: Bilo je bijele boje, valjda je i sad bijele boje.

POLICAJAC: Nikad se ne zna. A registracijske oznake?

NIDAL: K17-E-542. 

POLICAJAC: Zanimljivo. Lako za zapamtiti. Nego, recite Vi meni Nidale, mogu Vas zvati Nidal? Sumnjate li na nekoga?

NIDAL: Ne, ne sumnjam ni na koga. Na koga bih sumnjao?

POLICAJAC: Da, upravu ste, na koga biste sumnjali. To je sigurno uradila osoba od ranije poznata policiji. 

NIDAL: Vi znate ko je to uradio?! Poznajete tu osobu?! Ko je, recite mi odmah ko je?

POLICAJAC: Ne, kažem da nam je od ranije poznata osoba, ali nam nije poznata u ovom trenutku. Hoću da kažem da se vjerovatno radi o povratniku u krivična djela. 

NIDAL: Hoćete da kažete da će se vratiti ovdje? Na lice mjesta koje je ujedno mjesto zločina. Zašto bi se vraćao?

POLICAJAC: Ne, hoću da kažem da se ta osoba koja nam je od ranije poznata, ali u ovom trenutku nepoznata, zapravo znamo je, ali ne znamo koja je između mnogih koje poznajemo, stalno vraća, ali na druga lica mjesta, koja nakon njegovog dolaska od lica mjesta postaju mjesta zločina. Da li Vam je sad jasno?

NIDAL: Kristalno jasno. 

POLICAJAC: Kristal je uistinu težak. Jednom sam bio na uviđaju nakon što je čovjek drugog čovjeka udario kristalnom pepeljarom. To je ozbiljno hladno oružje.

NIDAL: Jel’ ovo neka neslana šala?

POLICAJAC: Šala? Nije šala. I kako šala može biti neslana, pa šala ne spada u hranu?

NIDAL: To se samo tako kaže: „neslana šala“. Znate kad je hrana neslana, onda je bljutava, pa tako možemo reći da je neslana šala zapravo bljutava šala. 

POLICAJAC: Ako posolimo šalu bit će bolje?

NIDAL: Jao majko. Ne soli se šala, nego se tako kaže.

POLICAJAC: Pa što ne kažete bljutava šala?

NIDAL: Zato što se ne kaže tako, nego ovako!

POLICAJAC: Kako?

NIDAL: Neslana šala!!!

POLICAJAC: To je ustvari neukusna šala, je li?

NIDAL: Pa ne baš, neslana šala je neuspješna šala, znači da nije ni smiješna. A neukusna šala može biti smiješna, ali je neukusna, neprimjerena. 

POLICAJAC: Vi mene zbunjujete gospodine Mršo.   

NIDAL: Vratimo se, molim Vas, na moj slučaj. Znači, Vi sumnjate da je mog limenog ljubimca otuđio neki žestoki momak?

POLICAJAC: Pronicljivo razmišljate gospodine Mršo. To bi zaista mogao biti neki žestoki momak. Vi kao da ste detektiv, baš kao onaj francuski inspektor Kluzo? A pa da, to je taj akcent: Mrso kao Kluzo? 

NIDAL: Odlično ste to primjetili. I šta mislite, hoćete li ga pronaći?

POLICAJAC: Koga?

NIDAL: Tog žestokog momka.

POLICAJAC: Ah, ko zna, mnogo ih je, teško…

NIDAL: A limenog ljubimca?

POLICAJAC: Mrka kapa. 

NIDAL: Kakva kapa?

POLICAJAC: Mrka kapa gospodine Mršo, mrka kapa. 

NIDAL: Ne razumijem, kakve veze bilo kakva kapa ima s mojim slučajem i ovom beskrupuloznom krađom. 

POLICAJAC: Pa to se tako kaže kad ne vjerujete da ćete doći do rješenja. Čuo sam da neki kažu i: limun žut. 

NIDAL: Limun jeste žut, šta tu ima neobično, ironično, sarkastično…

POLICAJAC: Nemam pojma, samo kažem šta sam čuo. Nego čime se Vi bavite, bitno mi je zbog zapisnika. 

NIDAL: Ja sam u penziji. 

POLICAJAC: Blago vama pa ste je dočekali, ko zna hoću li ja…

NIDAL KLIMAJUĆI GLAVOM: Teško moj Nermine, teško…

MOJ NERMIN: Uh, baš ste negativni. Ali, budimo profesionalni gospodine Mršo, ja sam ipak policajac. Znači, trenutno ste u penziji, a vaše zanimanje?

NIDAL: Čime se zanimam? Uobičajeno penzionerski: gledam televiziju, izađem da platim račune, izmjerim pritisak u ambulanti…

POLICAJAC: Ne to, mislio sam na to čime ste se bavili prije nego što ste otišli u penziju?

NIDAL: Bio sam glumac u filmovima za odrasle. 

POLICAJAC: Stvarno? Pa ja sve mislim kako mi je poznato Vaše ime. U kojem filmu sam Vas gledao?

NIDAL: Po imenu me ne poznajete. Moje umjetničko ime bilo je Veliki Dal, skraćeno Velidal. A ne znam da li ste gledali, nema tih filmova na Internetu, samo na nekim starim video kasetama. 

POLICAJAC: Pa možda sam gledao na televiziji. 

NIDAL: Otkud filmovi za odrasle na televiziji?

POLICAJAC: Pa dobro znam da crtani idu ujutro, porodični popodne, ali nakon dnevnika obično budu za odrasle…

NIDAL: Nisu to ti filmovi. 

POLICAJAC: Aha, skromni ste, dobro, poštujem… A čime se bavi Vaša žena?

NIDAL: I ona je u penziji. 

POLICAJAC: Čime se bavila prije penzije?

NIDAL: Bila je pjevačica lakih nota. 

POLICAJAC: Lakih nota? Dječijih? Nešto kao „Zeko i potočić“?

NIDAL: Ovaj razgovor postaje apsurdan. 

POLICAJAC: Apsolutno.

NIDAL: Nisam rekao apsolutno, nego apsurdno. 

POLICAJAC: Znam, hoću da kažem da se slažem s Vama. 

NIDAL: Drva se slažu, a ne mišljenja. Možete dijeliti moje mišljenje.

POLICAJAC: Ne želim ja dijeliti Vaše mišljenje, što bih Vam ga ja podijelio na više dijelova; uostalom nemam pravo na to. Kakvim policajcem Vi to mene smatrate?

NIDAL: Vi ne razumijete o čemu govorim. To Vam je isto kao kad Vi kažete da se slažete sa mnom, samo je to neispravno tako reći jer se drva ili čarape mogu slagati, a ne mišljenje. 

POLICAJAC: Vi kao da ste profesor bosanskog jezika. 

NIDAL: Nisam, samo sam pazio na času. I puno čitam novine. Sad sam prešao na internet protale. 

POLICAJAC: To i ja onom svom klipanu stalno govorim. Jako je važno da paziš na času. 

NIDAL: Pa jel pazi? 

POLICAJAC: Slabo gospodine Mršo. Neki dan se vratio iz škole s ogromnom čvorugom na glavi. Kaže da je udario u otvoren prozor kad je ustajao sa stolice. Ništa on ne pazi. 

NIDAL: Ja ću se, majke mi, sad ubiti!

POLICAJAC: Nemojte gospodine Mršo. Znam da ste se vezali uz svoje vozilo, da mu tepate da je Vaš limeni ljubimac, ali vjerujte mi nije vrijedno…

NIDAL: Lijepo je meni moja žena govorila: ne smij se, oplakat ćeš!

POLICAJAC: Smijali ste se kad su izvršili otuđenje Vašeg prometnog vozila?

NIDAL: Ne tad, prije. 

POLICAJAC: Kada to prije je bilo tačno; to je bitno zbog zapisnika. 

NIDAL: Ne znam, prije, ranije, davno. Baš sam se mnogo smijao i ona mi je rekla: ne smij se, opalakat ćeš. I evo, godinama poslije, oplakah. 

POLICAJAC: Zato se ja ne smijem. Nikad. I meni je to moja žena rekla jednom, a lijepo sam Vam rekao da su žene uvijek upravu. 

Odjednom se čuo vrisak, a potom glasan tup udarac. Policajac ranije znan kao predstavnik zakona, čovjek, Nermin, policajac Nermin otrčao je da vidi šta se dogodilo. Vratio se nakon desetak minuta usplahiren. 

USPLAHIRENI POLICAJAC: Gospodine Mršo, skandalozno!

NIDAL: Šta je skandalozno?!

USPLAHIRENI POLICAJAC: Jedna Vaša komšinica, neka starica, nagnula se kroz prozor da vidi o čemu nas dvojica razgovaramo i… nećete vjerovati šta se onda dogodilo!

NIDAL: Šta se dogodilo?

USPLAHIRENI POLICAJAC: Pala je kroz prozor!

NIDAL: Ne vjerujem!

USPLAHIRENI POLICAJAC: Vjerovali, ne vjerovali, to se dogodilo. Žena je pala kroz prozor. 

NIDAL: Radoznalost je ubila mačku. 

USPLAHIRENI POLICAJAC: Mislite staricu?!

NIDAL: Da. 

USPLAHIRENI POLICAJAC: Uh, dobro je, već sam pomislio da je pala na Vašu mačku. 

NIDAL: Nemam ja mačku. Šta će mi mačka?

USPLAHIRENI POLICAJAC: Ah da, vi nemate živog ljubimca, Vi imate limenog ljubimca. 

NIDAL: Imao, više nemam. Sjećate se? Zato ste i došli ovamo. 

Njihov razgovor je ponovo prekinuo novi vrisak i novi tup udarac. Policajac ranije znan kao predstavnik zakona, čovjek, policajac Nermin, usplahireni policajac,  ponovo je otrčao i ponovo se vratio za desetak minuta; ponovo kao usplahireni policajac. 

USPLAHIRENI POLICAJAC: Šokantno gospodine Mršo, šokantno! 

NIDAL: Šta je šokantno?

USPLAHIRENI POLICAJAC: Još jedna Vaša komšinica, također starica, nagnula se  kroz prozor da vidi šta se desilo s onom prethodnom staricom i… pogledajte šta se dogodilo. 

Nidal pritisnu touchscreen pametnog telefona u vlasništvu usplahirenog policajca i odgleda kratki video. 

NIDAL: I ova je pala kroz prozor i poginula?! Ne mogu da vjerujem. 

USPLAHIRENI POLICAJAC: Vjerovali ne vjerovali, to je istina. Evo, vidjeli ste, crno na bijelo, samo u boji. Strašno da je i ova starica izvršila samoubistvo. Ali, nema mjesta panici, nema mjesta panici.

NIDAL: S lica mjesta, do mjesta zločina, pa mjesta gdje se ne paniči. Ovo mjesto je očigledno posebno, ovdje se dešava previše toga. Možda su podzemne vode. Jeste li sigurni da nema mjesta panici?

USPLAHIRENI POLICAJAC: Nema mjesta panici! Žena je izvršila samoubistvo, to je njena odluka. 

NIDAL: Nije ona izvršila samoubistvo, ona se samoubila. Znači nije željela da se ubije, nije to uradila namjerno, nego se previše nagnula kroz prozor tako da se zapravo samoubila. Ne može se reći ni da je nesretan slučaj, jer to nema veze sa srećom nego pameću. 

USPLAHIRENI, POMALO IZNERVIRANI POLICAJAC: Gospodine Mršo, stvarno mislim da su Vaše definicije i jezičke igre sada nepotrebne. 

NIDAL: Nisu to jezičke igre, to su činjenice.     

I opet je njihov razgovor prekinula ista stvar: novi vrisak i novi tup udarac. Policajac ranije znan kao predstavnik zakona, Nermin, čovjek, policajac Nermin, usplahireni policajac i usplahireni, pomalo iznervirani policajac je opet otrčao i ponovo se vratio za desetak minuta: ovaj put definitivno kao šokirani policajac.

ŠOKIRANI POLICAJAC: Alarmanatno gospodine Mršo, alarmantno! 

NIDAL: Šta je sad alarmantno? Još jedna?

ŠOKIRANI POLICAJAC: Da, još jedna. Kako ste znali?

NIDAL: Pa, eto, nekako sam zaključio. 

ŠOKIRANI, POMALO SARKASTIČNI POLICAJAC: Pa kad tako pametno i mudro zaključujete inspektore Mrso, recite mi šta se dešava? Šta da poduzmemo?

NIDAL: Ništa, apsolutno ništa. Nema mjesta panici. Sam pao, sam se ubio. Bilo je ugodno razgovarati s Vama, ali ja sad moram ići. 

OPET SAMO ŠOKIRANI, SADA POMALO ZBUNJENI POLICAJAC: Gdje ćete?

NIDAL: Odoh na autopijacu. Kažu da tamo ima svega, od igle do lokomotive. 

Arsen Dedić: Brod u boci: pjesme i šansone, (peto izdanje) Znanje Zagreb 1978.

Knjiga žutih korica, biblioteka itd, oblikovanje Alfred Pal, ilustracije Josip Vaništa, jedno od osam ranih izdanja knjige. Prvo objavljeno je još 1971, u ad hoc izdanju institucije koja se zvala Croatia Concert, a sljedeća su se nizala kod Zlatka Crnkovića, u njegovim bulevarskim izdanjima, koja će biti upamćena kao vrhunac popularnog hrvatskog nakladništva. Premda, Crnković je, oportunist pod svakom vlašću, bio više jugoslavenski nego hrvatski parafenomen. Ipak je on, prije svih drugih, bio veliki izdavač Mome Kapora, zaslužan što je Kapor, u socijalnom smislu, zauvijek ostao tipičan zagrebački pisac. “Brod u boci” imao sam, čini mi se i u jednom drugom Crnkovićevom izdanju, onom u biblioteci Evergrin, ali knjigu sam negdje usput zaturio ili izgubio. Postoje, naime, knjige koje ne doživljavamo kao rijetkost ili dragocjenost, premda ih volimo, čitamo i pamtimo. One su poput lonca za tjesteninu, noćnog ormarića, klupice za posjesti kada se vezuju cipele, stvari za život za koje ne treba štedjeti, koje ne treba čuvati, jer će nas, uvjereni smo tako, same pratiti kroz život, i uvijek će ih biti tu. “Brod u boci” tiskan je već u tolikom broju primjeraka, i prisutan je u našem svijetu na takav način, da će jednom možda biti posljednja hrvatska knjiga na svijetu. Iz nje će čitati netko tko neće znati ni riječi ovoga jezika, a neće biti nikoga tko bi ga tim riječima naučio. Jer će hrvatski Tuone Udaina smrtno postradati na nekoj baušteli.

Originalni predgovor za “Brod u boci” pisao je Zvonimir Golob. On je, skupa s Igorom Mandićem, pisao Arsenove preporuke za takozvanu ozbiljnu književnost i za veliku poeziju. Dogodilo se čudo kada je jedan šansonjer i pjesmar priznat za hrvatskog pjesnika. Naravno, opet su i u toj stvari postojale srpske i jugoslavenske zasluge, bez kojih, možda, revolucionarni pothvat Dedićeva uzdizanja u ozbiljne pjesnike ne bi imao šanse. Zagovornik njegov u Beogradu bio je tada mladi, ali kao i danas ambiciozni, nacionalnim pitanjima obuzeti Matija Bećković, koji je godinama, vrlo glasno i otvoreno, Arsena Dedića nudio za akademika, naravno u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Arsen nije na kraju postao akademik, ali Hrvati su, što je mnogo važnije, prihvatili da je Arsen ozbiljan hrvatski pjesnik. (Moj dojam je da su ga prihvatili iz straha da ne postane srpski pjesnik.) To je, istina, kasnije proizvelo niz redom neuspješnih Arsenovih imitatora i tu čudnu i vrlo raširenu navadu da se ljudi koji nisu pjesnici uz gitaru pokušavaju predstaviti kao pjesnici. A gitara im ne može pomoći, kao što ne bi mogla ni lira.

“Brod u boci” knjiga je smiješka i ganuća. Ispunjena atmosferom francuskog filma šezdesetih godina, talijanskih kancona, odrastanja i ljubavi generacije koja se rađala za Drugog svjetskog rata. U njoj Arsen iscrtava zemljopisnu i kulturnoidentitetsku mapu svoje književnosti, ali i svog života. On je, kao i svi majstori pjevanja i pripovijedanja, bio izrazito lokalan autor. Samo što su njegova lokalnost i zavičajnost bili izrazito policentrični. Najzagrebačkiji zagrebački pjesnik, prema čijoj se emocionalnoj toponomastici da predstaviti plan njegova grada, istovremeno bio je dalmatinski, preciznije šibenski lirski kroničar, tvorac cijele jedne dalmatinske mitologije, kojoj je Šibenik centar svijeta, i koja se od one druge, glasnije, masovnije i kičastije splitske dalmatinske mitologije, po mnogo čemu razlikuje. Manji je, ženskiji i katoličkiji taj Arsenov dalmatinski svijet. Ono bi Smoje razvijao u veliki ep, Arsenu bi stalo u ravno petnaest kratkih stihova. Ali o njima ćemo na kraju. Sad, meni za dušu i za volju, poslušajte završetak Arsenove “Rodoljubne pjesme”, valjda najljepše i najistinitije patriotske pjesme hrvatskoga jezika: “Glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo,/ more pod nogama i ‘hvala bogu, stigli smo’,/ kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti,/ ‘Slobodna Dalmacija’ i slika u novčaniku-/ potrebni su mi da nešto kažem,/ da jedan osjećaj na nejasnom putu/ privedem kraju,/ da jednu misao smirim,/ napravim malo reda u svojoj duši/ i napišem pjesmu.”

Svaki ljudski život sastoji se od dvije-tri jednostavne pjesme, koje mimo svojih estetskih nazora, ukusa i ideala nosimo sa sobom poput legitimacije. U njima smo maleni i obični. Od takvih pjesama meni je odvajkada “Stara cura”. U njoj je to njegovo šibeništvo, u njoj je, međutim, i nešto neobjašnjivo moje. Bog zna što: “I sad stoji iza škura/ i u porat uvik gleda/ ona ista stara cura./// Još ka dite pantin kuću:/ žuti prozor kroz koltrine/ na nju malo svitla daje-/ ona sidi, rekamaje./// Više se vaporu ni nadala nije,/ ni da će jon more vratit kapitana,/ al je svedno ona gledala kroz grilje/ iz užance; u pet svakog dana./// Nikad nije izlazila,/ a i da je pošla s nama,/ za ruglo bi bila svima,/ zato jer je bila sama.” 

Arsenovi loši učenici

Akademski glazbenik, diplomirani flautist, klasični pjesnik, za kojeg je šira kulturna javnost prvi put čula nakon klerikalno intoniranog skandala, što su ga izazvale njegove pjesme u jednom apartnom književnom časopisu, nikako nije mogao biti utjecajna osoba na domaćoj lakoglazbenoj i šansonjerskoj estradi. Kao kantautor i izvođač poniknuo je na tradiciji San Rema i domaćih zabavnoglazbenih festivala, tako da zapravo nije imao veze s rock kulturom, niti sa džezom. Nastupao je, družio se s mnogima, pa je s mnogima imao i zajedničke autorske projekte. Ono što se još uvijek pamti stiglo je pred rat: nastupi sa Zoranom Predinom i Borom Đorđevićem. Bilo ih je zanimljivo gledati i slušati, premda su pripadali međusobno vrlo udaljenim estetikama i subkulturama. I nisu bili Arsenovi učenici. Svi koji će nešto pjevati i svirati, a na njega se pozivati, loši su Arsenovi učenici. Talent na stranu, ali nitko od njih nije imao profesionalne ni zanatske, glazbene ni pjesničke pretpostavke da mu može biti učenik. Zato je i završio među rockerima, jer oni su ničiji učenici.

Arsenovi dobri učenici

Dok sam čitao pjesme Olje Runjić pomislio sam: E ne bi ti, draga moja, ovako pisala da nije bilo Arsena Dedića. Ne radi se tu o prepoznavanju ili ne daj Bože kopiranju. Riječ je o tradiciji, koju izabiremo i po vlastitom izboru i daru nasljeđujemo, ali koje potom nismo svjesni. Tako Olja Runjić nije svjesna Arsena Dedića u svojim pjesmama. Ili jest? Olja ne piše songove, ne piše po onoj jeftušenkovsko-enrigovskoj kajdi šezdesetih godina prošlog stoljeća. Arhitektura njezinih pjesama s Arsenom nema veze. Ali atmosfera, motivi, duh i dah mjesta, ono što je zapravo i najvažnije, dug je tradiciji. Među ostalim i tradiciji Arsena Dedića.

– Nije važno – kaže prijatelj.

– Jest, važno je – govore Sanja i Nevenka.

Sve troje u razmaku od pola sata. Na sokaku, u dvorištu, telefonski.

Ne bih inače nikoga poslušala da i sama ne mislim: jest, važno je.

Nije proročanstvo babe Vange ili braće Tarabića, nije gledanje u karte ili grah, nije čitanje sudbine iz datuma rođenja, odnosno horoskopskog znaka ni po jednom astrološkom kalendaru.

Zato i jest važno jer je to „danas“ danas svih ljudi na svijetu. Nekome do kraja danasa više neće biti važno jer će zauvijek zatvoriti umorne oči, drugi će se obradovati nečemu za što u prijepodnevnim satima nije bio siguran hoće li se dogoditi, treći će odgonetati rebus koji ga dugo muči.

Nije srušen most iznad nabujale rijeke, onako kako pjevaju Simon & Garfunkel u Bridge over Troubled Water. Zašto onda putovati 90 kilometara od jednog do drugog mjesta udaljenih zračnom linijom jedan i pol kilometar. Preko njiva, polja i oranica to su dva kilometra.

Još je dnevna svjetlost pa se vide sivkasti, rumenkasti, plavkasti, zelenkasti dimovi iznad krovova, kako u kom trenutku, zavisno od linija sunčevih zraka.

Nekoliko osoba s prvoga kilometra treba stići do devedesetoga.

Tamo će ih čekati, pogrebna povorka neće krenuti prije nego što oni stignu.

Ovi koji su ostali na prvom, jer nisu baš svi mogli istovremeno napustiti isto mjesto, vidjet će kad će putnici stići. Poneko od njih još ima dobar vid, ta što je to kilometar i pol, bolje da svi nestanu s kugle zemaljske ako netko od njih ne bi toliko vidio.

– Eno su se uskomešali, znači, stigli su – izvještava pedesetogodišnjakinja koja uvlači konac u iglu bez naočala.

– Odmah će krenuti, da ih ne uhvati sumrak – predviđa druga, starija.

Nikada ljudi ne hvataju sumrak, iako ga očekuju, uvijek on njih nekako iznenadi, dočeka, zakači.

Groblje je bliže njihovoj strani pa će naizmjenično, upadajući jedni drugima u riječ, slagati kadrove dokumentarca o sahrani starijeg muškarca koga su svi poznavali.

Da je neki drugi datum, svi bi oni, osim prikovanih za krevet, bili u pogrebnoj povorci. Tako je u seoskim sredinama bilo od kad je svijeta i vijeka.

Ali danas je utorak, 22. 2. 2022. godine. Toliko dvojki – jedna plus – bit će u jednom običnom datumu tek za 200 godina.

Kako će se i gdje onda sahranjivati do jučer živi?

– Nije važno – odzvanja od onoga kome je važno samo njegovo danas.

Uz ispraćanje posmrtnih ostataka jednog ljudskog bića baš danas, proglašavam da je meni ovo danas itekako važno. Em mislim na tih dvije stotine godina unapred, em sam zadovoljna što sam baš danas riješila jednadžbu. Svi oko mene, u grupici koja s ove gleda na onu stranu, dobro znaju osnove matematike potrebne im za život i odavno su zbrojili: 90 kilometara se mora proći da bi se stiglo eno tamo, gdje se povorka zaustavila, na kilometar i pol odavde.

Nisam do danas baš bila sigurna, mislila sam nekih pedesetak kilometara. Ali, kad su oni počeli nabrajati: odavde – donde 20, pa onda 15 – dalje od – do 30, pa plus 15 – i još 10 – onako upoprijeko ako računamo, to ti je brat bratu 90.

– Nemoj zaboraviti da te čeka državna granica, nema kilometara, ali ima gubljenja vremena – upozorava ona koja je iznijela džezvu sa kavom.

Sve to samo na jednom i pol kilometru razdaljine. U selu koje je granica podijelila na ono u Hrvatskoj i drugo u Bosni i Hercegovini.

Pa da mi 22. 2. 2022. ne bude važan? Taman posla! Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog nade da će za nepredvidivih 200 godina tadašnji ljudi biti pametniji i pravedniji.

1. Moja šestogodišnja kćerkica bila kod zubara. Trebaće popravljati zube, pa nam nude različite nivoe sedacije ili anesteziju. Bitno nam je to da ne bi dijete razvilo strah od zubara. Zubarica tokom pregleda nasmijana, prijazna, daje djetetu igračkicu. 

Flešbek, ja kao mali dječak kod zubara. Zubar govori mami: “Ma kakvo popravljanje, nema tu šta popravljati, to su mliječni zubi, to će i tako ispasti. Izađi ti van, sačekaj, sad ću ja to.” Kaže asistentici: “Sestro, držite mu glavu.” Asistentica prilazi, izgleda kao Rambo, doduše malo viša i krupnija od Ramba. Stavlja mi istreniranim pokretima – vidi se da je ovo radila bezbroj puta – po jedan dlan na svako uho i povlači glavu unazad, pritišće je o naslon zubarske stolice. Zubar se obraća meni izravno po prvi put: “Otvori usta.” Dok ja razmišljam da li da poslušam ili ne, sestra mi stavlja jednu ruku na bradu, drugu ispod nosa, otvara mi usta i dalje mi pritišćući glavu o naslon stolice. Zubar grabi kutnjak klještima, stišće klijesta, cijelog me prožima hrskavi zvuk čupanja zuba iz desni. Boli, nikad prije ništa nije ovako ružno boljelo. Onda kaže: “Eto tu čaše, promućkaj i ispljuni.” Klima glavom u pravcu vrata: “Hajde sada i reci mami da sačeka knjižicu.”

2. Kćerkica u doktorskoj ordinaciji, na vakcinaciji. Vidno uplašena, suze u očima. Doktorica se blago smješka i smiruje je. Otvara ormarić s igračkama i daje joj da izabere jednu. Čeka da se dijete smiri. Daje joj vakcinu nježno i tješi je sve vrijeme.

Četrdesetak i kusur godina ranije, ja u domu zdravlja s mamom. Bolničar ignoriše strah u mojim očima, u cijelom tijelu. Priprema vakcinu. Onda mi stišće ruku čeličnim stiskom i rutinski zabada vakcinu u ruku. Vrisnuh: “Boli!” On odgovara, uz sarkastičan osmjeh: “Naravno da boli, zato se ova ustanova i zove bolnica.” Onda se okreće mami:” Hajte gospođo, šta čekate, vodite ga. Nije on jedini kojeg ću vakcinisati danas, jeste vidjeli koliki je red pred ordinacijom?”

Posljednji prijeratni hrvatski film, sniman uglavnom u Polači kod Knina, u hrvatsko-srpskoj koprodukciji i s ekipom koja je dolazila s obje strane, bila je “Virdžina” Srđana Karanovića. Ujedno, možda je to bio i prvi hrvatski, ali i srpski queer film. U vrijeme kada su se svi identiteti društva u raspadu sveli na vjerske i nacionalne, i započeli još jedan rat koji nikad neće doći kraju, Karanovićev se film bavi virdžinama, kćerima koje bi u kućama koje ostanu bez ijedne muške glave po drevnom običaju preuzimale ulogu sinova. Ta koja je postajala virdžina po svemu bi bivala muško, osim po tome što se nije ženila i nikome ne bi bila ocem. Karanovićev film, koji govori o jednoj malo drukčijoj virdžini, dozvolu za prikazivanje dobio je 5. travnja 1991, ali nikada nije imao hrvatsku premijeru. Započeo je rat i stvarnost je pregazila fikciju.

U vrijeme kada je dovršavao “Virdžinu”, Srđan Karanović imao je četrdeset i šest godina. Bio je pri vrhuncu životnih i stvaralačkih moći, autor “Mirisa poljskog cveća” iz 1977. i “Petrijinog venca” iz 1980, kao i televizijskog filma “Pogledaj me nevernice” iz 1974, koji spadaju u nekolicinu najupečatljivijih filmskih djela snimljenih na našim jezicima. Karanovićevi filmovi imali su ozbiljan međunarodni odjek, radio je u Americi kao profesor filma, imao je veze po Europi, i vjerojatno je nakon raspada Jugoslavije negdje drugdje mogao nastaviti da snima filmove. Kao što ih je, vjerojatno i mnogo lakše, ali uz ponešto drukčije pretpostavke, mogao snimati i u Srbiji. Međutim, u trideset godina nakon “Virdžine” uspio je dovršiti samo dva filma: “Sjaj u očima” 2003. i “Besu” 2009. Ali kao da su i to bile neke nategnute i teško održive produkcije. Mirovinu je dočekao kao profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, prezrevši bilo kakvu mogućnost da društvenim kompromisima potpomogne karijeru filmskog redatelja.

Krajem 2022, nekoliko tjedana po završetku beogradskog Sajma knjiga, Geopoetika objavila je knjigu Srđana Karanovića “Sam o sebi”. Riječ je o autobiografskom, ispovjednom tekstu zanimljivom već i po vremenski zahvaćenom okviru: Karanović piše i govori o životima svojih roditelja, o djedovima i bakama i o svome djetinjstvu, odrastanju i adolescenciji, o amaterskom bavljenju filmom, o upisu i o studiju režije na čuvenoj praškoj akademiji, o Praškom proljeću i o završetku studija. Iako u priči postoji niz ekskursa u vrijeme kada je snimao najčuvenije svoje filmove, a onda i seriju “Grlom u jagode”, iako je priča ispripovijedana iz perspektive gospodina koji je u času izlaska knjige već navršio sedamdeset i sedmu, te svoju profesionalnu putanju smatra uglavnom dovršenom, sve što je Karanović “Sam o sebi” mogao reći završava, otprilike, s njegovim diplomskim filmom. Vremenski okvir knjige se, dakle, prilično precizno podudara s vremenskim okvirima junaka serije “Grlom u jagode”. Kao da je pripovjedač – inače, sjajan, efektan, precizan – skoro pola stoljeća nakon što je snimio životne pripovijesti Baneta Bumbara, Mikija Rubiroze, Čombeta, Ušketa i Goce, Taleta Surovog, Banetove sestre Seke Štajn, a onda i Banetovih roditelja, bake Elvire, te mnogih drugih čiji bi životi također bili dopričani, jer nitko se u ovoj seriji nije slučajno ni uludo pojavio, završno s besmrtnom gospođom Tapisirović, nakanio da ispripovijeda u ovoj knjizi u istim zadanim okvirima i pripovijest o sebi. S tim da će čitatelj, povremeno, u likovima iz Karanovićeva života prepoznavati ponešto od onoga što su ponijeli likovi u seriji. Ili će u nekim životnim situacijama, anegdotama, živim scenama, vidjeti nešto iz serije.

Ali to je samo jedan od nekoliko načina na koji ćemo čitati ovu knjigu. Za razliku od tolikih drugih ljudi, među njima i velikana naše kulture, koji nostalgično iznose svoju istinu o epohi, Srđan Karanović ni na koga nije kivan. On ne optužuje, ne sudi, ne iznosi argumente o vlastitoj ispravnosti, ne gradi si spomenik u koji bi se pretvorio. Nikoga ni za što ne krivi, ne naplaćuje tantijeme za svoj pravovremeni antinacionalistički stav, ne iznuđuje ničija priznanja, a o ljudima, uglavnom, lijepo govori. I ne nudi to kao recept za neku tuđu ispovijest. Ovo je naprosto on, a ne netko drugi.

“Sam o sebi” privatna je povijest epohe. Istovremeno, to je mali nenametljivi priručnik o snimanju filmova i pripovijedanju priča. A onda i o tome što može, ili što treba biti tema jednog filma. “Sam o sebi” istovremeno pokazuje što u nas znači biti mimo svijeta. I koliko to košta. Ne košta mnogo, samo što nećeš snimiti svoje filmove, nećeš biti čašćen državnim nagradama, niti ćeš biti onako voljen i citiran kao što su bili i još uvijek jesu junaci tvoje televizijske serije. I na kraju, ništa od svega toga nikome nećeš u svojoj knjizi nabijati na nos. Sam si tako htio i do kraja si to proveo. Veoma gospodski, s mjerom i s osjećajem za druge ljude! Ovakve knjige su važne, jer mimo svih njihovih autorskih ambicija, koje su, razumije se, u socijalnom smislu mnogo skromnije, svome čitateljstvu pružaju neočekivani okvir za samopoštovanje. Za jednoga starog profesora i učitelja filma teško da može postojati većeg ostvarenja.

Karanovićev djed po ocu bio je etnograf, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Krajišnik. Djed po majci bio je u ono vrijeme dosta čuveni, a do danas važni književni prevoditelj. Njegova žena, Karanovićeva baka, Zagrepčanka Marija, bila je sestra velikoga hrvatskog slikara Vladimira Becića. Otac, osnivač Jugoslavenske kinoteke, njezin prvi direktor, i cjeloživotni entuzijast u kulturi. Majka, domaćica, koja je trebala biti i nešto drugo, ali takva su bila vremena, zanedalo joj se. Živjelo se u Beogradu, uglavnom skromno, u poslijeratnim godinama i u obiteljskom sustanarstvu, s partajama, kako se to onda govorilo. Srđan je, naravno, bio jedinac, pa se često morao igrati sam. “Kad sam se pitao kako ću, Mama bi, zauzeta nekim poslom, samo rekla: Zamišljaj.” Pa je tako od tog naoko bezazlenog, a u stvari fatalnog majčinog savjeta nastalo sve drugo. Dugo su u kući dvojili hoće li ga i kad će ga pustiti iz kuće, da se igra s vršnjacima i upozna život. Deda i baka bili su protiv, a mama se kolebala. Dječaka je, naravno, vuklo. Tata je rekao da se mora van, jer da će inače, kao jedinče, postati “sekapersa”. “Ne sećam se da li sam sam otišao ili me je Tata samo odveo i ostavio. Uglavnom, lako sam se uklopio u opštu graju i jurnjavu. Mama i Tata su me pažljivo motrili s prozora devojačke sobe dok me, pošto se smrkavalo, nisu pozvali kući na večeru. Odmah sam se vratio presrećan, zajapuren, malo uprljan, oznojen. Baki koja me je čekala kod otvorenih vrata, oduševljeno sam se pohvalio onim što sam naučio:

– Bako, marš u pičku materinu!

Baka se zgranula. Prebledela je i povukla se u sobu. Verovatno je odmah dobila napad migrene od koje je često patila, Mama, Deda i Tata su se smejuljili, ali mi ništa nisu rekli niti su me kaznili. Kasnije mi je Tata u jednoj od naših šetnji objasnio da postoje reči i izrazi koje koriste prostaci, a ne kulturni ljudi. Pogotovu ne pred onima koje volimo. Za Dedu i Baku je na kraju najveći krivac bio moj otac, jer je puštao da me vaspitava ulica.”

U ovoj savršeno ispripovijedanoj epizodi prepoznaju se sjene likova iz serije “Grlom u jagode”, premda nigdje i nikad nema podudaranja u socijalnom podrijetlu, pa ni u samim karakterima. Ali nikad to nije sentimentalna priča o nekom općem djetinjstvu, niti je, općenito, u Karanovića previše djetinje uživancije. Povremenom ciljanom šaljivošću, negdje na tragu Ćosićeve “Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji”, on s lakoćom klizne i kroz poneki neprobojan mrak: tako, recimo, u epizodi o ujakovom samoubojstvu.

U knjizi “Sam o sebi” mnogo je riječi o studentskim filmskim vježbama, te o čuvenim praškim profesorima, o studiranju i prijateljevanju s Goranom Markovićem, Rajkom Grlićem, Predragom Pegom Popovićem, Lordanom Zafranovićem… Ali nikada tu nema ničega što bi sugeriralo autorov značaj i njegovu veličinu i ispravnost u bilo čemu. Nije Karanović skroman, samo je gospodstven, ili je veoma oprezan pred opasnošću da nagrdi svoj život govoreći neukusno lijepo o sebi.

Neće Karanović prešutjeti ni kako je izgledao njegov ispit kod Milana Kundere, koji je polagao u paru s Goranom Markovićem: “Ušli smo, s priličnom tremom, iako smo se uzajamno preslišavali na koleju. On nam je s vrata uzeo indekse i, tražeći naziv svog predmeta, govorio da nam je predavao najbolje što je umeo i da se nada da smo nešto zapamtili, ili da ćemo u životu o romanu razmišljati i dalje dok budemo smišljali filmove. Ne pada mu na pamet da ponižava nas i sebe i da nas – ispituje. Zato će svima, pa i nama, dati najbolje ocene. Vratio nam je potpisane indekse i tek tada ponudio da sednemo. Bili smo, naravno, zbunjeni. Nismo znali šta da mislimo? Pan Kundera nas je pitao kako nam se dopada Prag, kako se snalazimo? Rekao nam je i da prvi put ide u Dalmaciju, na letovanje, i pitao koliko, na primer, u Splitu, košta litar crnog vina, a koliko turecká káva i da li kod nas već ima koka-kole?”

Srđan Karanović napisao je dobru i važnu knjigu o životu i o filmu, u kojoj je sve vodilo k filmu, po cijenu života se morao studirati film, ali film nikada nije bio važniji od života. U njegovome slučaju, a možda i inače, važno je bilo da bude tako, jer bi životni kompromisi da bi se snimio film ustvari bili protiv filma. Osim zamišljanja, na koje ga je navela majka, film je u slučaju Srđana Karanovića podrazumijevao i određenu razinu ljudskog dostojanstva. Bez toga nema smisla ni da se snima. Knjige, međutim, mogu da se pišu i o vlastitom trošku. Ova je jedna od dragocjenijih.

Oko struka
Oko grla
Oko nogu,
Oko prsta.

Oko snova
Oko jutra
Oko žlice
Oko juče
Oko danas
Oko sutra.

Na zjenicu
žalac spušta…
Dodiruje,
Namiguje
Uši nema
Niti sluša
Niti čuje.

I bez straha
I obraza…

Pa kad strugne
Kad vijugne
Kad krv pije
U naše se
Pore krije.

Kad letimo
Kad rastemo
Kad usnimo
U uzdahe
Ušunja se
Pro jastuka
Svilenoga
U po noći
Opruži se.