Ove sam godine zbog opisa svoga posla putovala četiri puta i to zbog osoba koje ne mogu tako komotno kao ja putovati. Nije mi bila potreba putovati, došla sam iz duboke provincije, za nju bi Žak Prever rekao da „sve velike stvari dolaze iz provincije“. Bilo mi je dovoljno sjediti u gradskom parku ili u rođenom dvorištu pa da do mene daleki svijet doluta. I Kongo i Burundija. Nekad se činilo da se sva nesreća svijeta kod nas nasukala.

Prvi, bio je Brisel, susret službenika za zagovaranje. Tamo, trebala sam brusiti svoje vještine, od drugih učiti. Učilo se i naučilo, od ulice još i najviše. U Briselu je bilo sivo i uredno. Pročelja zgrada skladna i bogata. Iza njih su godine sticanja i mudrog upravljanja, godine obilja. Ulice svečano mrtve, bubrezi u loju. Vladao je posvuda usaljeni mir, gdje se puno ne talasa, nego se racionalno raspolaže sa nekoć davno stečenim. Kongo i Burundija, kobalt i dijamanti, dio su briselskog raskošnog sjaja. A kad nesreća kongoanska i burundijska i dospije do Brisela mnogi ostaju beskućnici. Jer taj Brisel bogati i udobno skućeni nema dovoljno prostora da ih sve udomi. Taj svoj problem veliki nazivaju hausing. Nema kuća. Ili zašto bi se kuće na siromahe rasipale i raskućivale. Sjećam ih se u derutnim kladuškim kućama, u prolazu. Uvijek bi se našao netko dobar iz komšiluka da im se smiluje na razne načine. Daleko je Brisel od te Bosne. A što se tamo odluči, recimo da Bosna bude odlagalište neželjenih, tako će i biti.

Drugi je put bio Portugal, zemlja sunca. Sunce tih mojih susreta bio je novinar koji je obišao sve kalvarije izbjegličke i migrantske, sve te morije i lezbose. Reportaže su mu bile srčane, iskrene. Malešan i empatičan, ne bi niti mogao drugačije. Srbiju, Bosnu i Hrvatsku još nije obilazio. Sve i kad dođu novinari iz velikog svijeta kod nas u Bosnu, donese sa sobom geografske mape sa crvenim strelicama, zovu je balkanska ruta. Te crvene strelice za mnoge su izbjegličke noge bolne i krvave. Uz te crvene strelice ide novinarsko pitanje: zašto nitko od njih nema dokumente? Uz to pitanje redovito ide zgražanje nad brutalnim nasiljem na granici, a onda se ležerno prijeđe na sljedeće pitanje, zašto Hrvatska sad propušta tako velik broj migranta prema Europskoj Uniji? Jedna pored drugih su prolazila, a bez da se sudare, takva pitanja. Otkrivali su zapravo stav prosječnog Europljanina: neka netko drugi riješi pitanje prekobrojnog broja izbjeglica, neka ih netko drugi odvrati od granice, pa makar i nasilno, i neka se dobro očuva uravnotežen broj izbjeglica u našim zemljama.

Sjećam se novinara koji bi sa nama obilazili derutne privremene nastambe izbjeglica. Kada dođu do lokacije koje pomodno zovu skvotom, sva se pitanja rastope nad otvorenim plamenom. Nad praznom felugom i nad njom vatricom, mladići bi veš sušili, grijali se i kuhali. Jedne prilike u prostoru bivše klaonice. Put do nje preko terena koji barama zovemo, pa i ja s njima sušim blatnjave čarape. U malom krugu afganistanca, grijem noge, para iz njih izbija. I gledam kako pitanja novinara u dim odlaze. Prvotno gađenje na prostore bez vode i struje, prostore prljave i uneređene, i ono isparava. Lagano se kondenzira u sitne čestice žaljenja, kod nekih naprednijih i milosrđa. Uvijek je oko vatre krug nekih dječaka iz Afganistana koji mira nisu nikad ni osjetili. Neki nas gledaju očima s dna pakla, i ne treba čovjeku puno pameti da naslute zlo kojem su bili izloženi. Njihova zahvalnost na darovanim stvarima je neopisiva. I nije tek stvar u stvarima koje su dobili, nego pažnji. Onaj trenutak kad osjete da su važni i da u njima još uvijek ljude prepoznaju. 

U Portugalu nas domaćini vode po muzejima, gdje je bogata duhovna i kulturna baština Jezuita. Iz mraka muzeja gledaju me dragocjenosti, lapis lazuli iz Afganistana i rezbarena raspela iz Palestine. 

Meni pred očima krug dječaka iz Afganistana, kad plešu tradicionalni afganistanski ples Atan. Lijepo je i tužno gledati ih tako vesele, zaigrane. Djeca. Male su šanse imali otkad su se rodili. Neki su mi mogli biti braća, neki sinovi.  U mraku muzejske postavke pomaljaju se sjećanja, među njima jedna obitelj iz Palestine. Ona, mlada majka, ljulja se u dvorištu u Borićima, kampu za obitelji. Oko nje kontejneri različitih organizacija, na nekim dječji crteži. Pod njenim nogama blatna je lokva. Gleda u nju. I suzi. Pitam je kako se na arapskom kaže nebo, i sunce, i oblaci, i brzo zaboravljam, nek se opet sjeti taj zaborav pitati kako se kaže nebo, sunce i oblaci kad se ne budemo razumjeli ni na jednom jeziku. U svakom oni zvuče kao poezija i sunce kao nagovještaj radosti.  Ona plače, i dalje bešumno, nikako oči da se naviknu na mjesto gdje su zapeli. Ljuljamo se. Odnekud, trče njeni dječaci, na nju se vješaju, i ona se opet smije, i nebo je opet svjetlije, a sunce nikad raskošnije. 

U cijelom Portugalu je u tom trenutku registrirano izbjeglica koliko ih je jedne godine u prihvatnim centrima u Bihaću. I U Bosni ih je sada puno manje. Mjenjaju se rute, granica sa Hrvatskom više nije tako mučno nasilna, iako ima vraćanja. 

Jedne prilike, u prolazu, dok idemo na teren, susrećemo grupu koja je upravo s granice vraćena. Jedan od njih sa ozbiljnim ranama na nogama. Takve nastaju mjesecima, i hrane se lošim životnim uvjetima. 

Na malom su trgu u malom selu, na mjestu gdje je nekada bila i mala „migrantska pijaca“ i oni su prodavali stvari suvišne za pare prijeko potrebne seljanima u prolazu. A oni ih kupovali ne od potrebe nego od milošte. Iz obližnje Hrvatske opet dolazili seljani u tržne centre opet jeftinije, i po nešto bosanskog zraka ležernijeg i bliskijeg od svih drugih zrakova. Tu je apoteka, autobusna stanica i mala trgovina. Usred svega toga, oni stoje, i cijedi se kiša postojano sa njih, jedan su autobus propustili, drugi će već naići. Vraćeni s granice. On rane pokazuje. Stišće zube. U jednom trenutku providnosti, stvara se čovjek u maskirnom odijelu, u prekograničnoj je trgovini. Klekne pred njega, i rane mu previja. Dok to radi, prepričava doživljaje iz rata. Našao se sad tu slučajno, u trenutku dok oni govore o grijesima hrvatske policije. I on previja, i priča: nije to tako strašno, brzo će to zacijeliti, šta sam ja u ratu sve gledao. Svega je bilo. I ta uniforma na njemu je tu da ga podsjeti na vrijeme u kojem je bio prijeko potreban, važan i sposoban. Vješto mu rane previja, vješto i nježno i svojim se prstima ispričava za sve što mu je učinila njegova zemlja. I sve više raste i on i ta njegova uniforma dok djetetu rane čisti, dezinficira i previja. Dijete se imenom zove jak, čvrst i lav, a kad se nasmije sve više nalik anđelu je. Kao netko tko je izaslan da našu dobrotu i ćud testira. Ta zahvalnost u njegovim očima kao da nije od ovoga svijeta.  

A onda mi se dogodila Gruzija, tamo je starčad rasprodavala sve viškove i cijeli je Tbilisi bio ulična rasprodaja bivših života. A za to vrijeme novinari iz cijele Europe predstavljali su svoja sjajna istraživanja i mišljenja. Uz kategoriju za izvrsnost u istraživačkom radu i pisanju, utemeljena je jedna sasvim nova, o migracijama, jer iz godine u godinu, pristiže sve više takvih novinarskih priča. Sve se ponavlja, ono što sam vidjela u Briselu, čula u Portugalu, i ovdje se o tome priča, kad se preskoče ograde i žice, kad se prežive šume, loši kampovi, registracije, otisci prstiju, usputno nasilje, kad se konačno osvane u Europi, onda se dug žilavosti i upornosti još dugo otplaćuje. Moderni robovi u poljoprivredi, na građevini, radnici na crno, slabo plaćeni. Sve jo to već stara priča, ponavlja se ono što vidim kod dječaka koji su u Bosni bili. Kad se jave iz bijelog svijeta uparađeni kao turisti na poznatim trgovima, po svim tim italijama, francuskama, bljeđi su i mršaviji nego što su kod nas u Bosni po kampovima bili. Iznova i iznova činjenično stanje utvrđavamo. Kamo nas to vodi. Idemo li prema empatiji i sućuti ili je ona već davno raspeta negdje između granica i čeka dan Uskrsnuća slavnoga. 

Na kraju, zadesio me Bukurešt, još uvijek u sjeni jednog čovjeka. Sve glomazno i zastrašujuće, a sav sklad i ljepota u službi već bivšega režima. Ne postoji drugo ime za ružnoću. I tu raspravljamo o boljim odgovorima na krizu ukrajinskih izbjeglica. Prema njima je svijet daleko otvoreniji i gostoljubiviji nego prema ljudima s Bliskog istoka i Afrike. To je i više nego očito. A oni, sva ta mladost iz Sirije koja je zapela u Turskim izbjegličkim kampovima, svi ti Pakistanci, Afganistanci, Marokanci, Iranci, svi se odnekud javljaju sa ulice, sa lijepih mjesta, sve kako bi roditeljima prikrili da su u toj sanjanoj europi zapeli. Ružnoća je europska više nego očita. Upadljiva i glomazna. Takva je u očima putnika.

Imaginarni prijatelj/88

Ana, Isusova baka, mati njegove majke Marije, nigdje se ne spominje u Novom zavjetu. Njeno se ime javlja u drugome stoljeću, u jednom apokrifnom spisu, u kojem je ispripovijedana legenda o Marijinu čudesnom rođenju, zasnovana na jednom od čestih biblijskih motiva: neplodnosti, i njenom liječenju Božjim zagovorom.

Isusov djed Joakim bje silno bogat čovjek. Istina, ne saznajemo kako je stekao toliko bogatstvo, pošto je vrlo neobično postupao s profitom: pola bi podijelio narodu, a pola žrtvovao Gospodinu, da mu oprosti grijehe. Nevolja bješe što nije imao djece. U Izraelu, naime, po prilici kao i u današnjim fundamentalističkim zajednicama, neplodnost je bila sramotna i bila je znamen nekoga grdnog grijeha. Pravednici ne ostaju bez potomaka. Takvo je pravilo. U mitskom Izraelu, pa tako i danas.

Kad mu je prevršilo, Joakim je otišao u pustinju, četrdeset je dana postio i Bogu se molio neka ga čuje i neka mu da potomstvo. On ga ne ču, bi nijem i gluh kao da ga, Bože mi oprosti, niti nema. Zašto se Gospodin oglušio o Joakimovu muku? Na to pitanje odgovor ne dobivamo. Ali tomu nam služi mašta da umjesto odgovora zamislimo priču. U njoj Joakim nije poželio dijete jer je nekome htio biti otac već ga je poželio jer je sramota bilo biti bezdjetan. Htio je dijete iz društveno-političkih razloga, a Bogu se to nije svidjelo, pa se napravio da Ga nema. Eto još jedne velike biblijske teme: zašto se tako često pravi da Ga nema? I zašto iskušava svoje sinove i kćeri, igra se s njima kao dječak s olovnim vojnicima?

Ali nije riječ o Joakimu, nego o Ani Joakimovoj. Nju nije bilo briga što ljudi okolo pričaju, nisu je zanimali drevni zakoni Izraela, ni imaju li pravednici potomaka. Nije je bilo briga hoće li biti pravednica i hoće li njezin čovjek biti pravednik. Samo je željela jedno sasvim malo djetešce. I vjerovala je u Boga kao u Boga, a ne kao u vrhovnoga pregovarača. Nije mu predavala profit nego plemenitost duše svoje. A bila je već tako stara – još jedan čest motiv: starica s prvorođencem – mnogo starija od najstarije majke na zemlji. Bog joj se smilova i posla anđela. Anđeo joj reče da će dobiti dijete. A zatim odletje u pustinju, gdje se Joakim i dalje ugluho molio, pa i njemu reče da je takva i takva stvar, i da bi trebao požuriti kući. 

I tako Ana rodi Mariju. Djetetu bje godina treća kad ga roditelji prikazaše Gospodinu. I tu kraju dođe pripovijest o Ani i Joakimu. O Marijinu djetinjstvu opet se ništa ne zna. Još jedna od kćeri jako starih roditelja. Je li u tome što je poželjela ostati zauvijek nevina bio sadržan neki doživljaj iz djetinjstva? Isus, koliko znamo, nije upoznao svoje djeda i baku.

Legenda o njemu i njegovoj materi djelovala je inspirativno na Poljake, a kažu i na Hrvate. Njegovu baku više štuju zapadni narodi, Bretonci, Nijemci, Kanađani. Ako postoje narodni karakteri – što je kao pretpostavka krajnje sumnjiva stvar – onda su ti karakteri sadržani u nosivim legendama. Legenda o Ani čitatelju je, kao i piscu, privlačnija zato što je oskudnije ispripovijedana. Privlačnija je i zato što nije temeljena na patnji, nego na čežnji.

Dvije tisuće godina kasnije čovječanstvo se dijeli na sinove i kćeri svojih roditelja, i na unuke i unuke svojih baka i djedova. Tako se i legenda transformira. Zamislimo Isusa Krista izvan naručja matere Marije, kako ga baba Ana vodi za ruku po cestama nazaretskim i pokazuje mu svijet… Kakav bi bio Isus da je bio unuk, a ne sin?

Gori Planeta.
Hefest nemoćno širi ruke;
dvonožac mu preoteo poslanje.

Nekakve superćelijske oluje
ruše nakrivo nasađeno djelo
odrođene civilizacije.

Hoće li se u superćelijskoj oluji
naći neka sjemena ćelija
iz koje će se roditi novi pračovjek?

On bi možda znao
kako da skladno živi s Planetom,
jedinom koja mu je data.

25. 7. 2023.                            

Gornji horizonti

Što uopće vidimo u inženjerskom ogledalu krša?

U sjećanje na Borisa Sketa (30.7. 1936. – 7. 5. 2023)

Moj omiljeni geograf Kenneth Olwig u uvodu svoje knjige Meanings of Landscapes (2019) koristi moto s Alisom iz zemlje čudesa. Iz priče Lewisa Carrolla Iza zrcala (kod nas prevođena i kao Što je Alisa vidjela s onu stranu ogledala, Alisa u svijetu ogledala i šta je ona tamo vidjela, Alisa s onu stranu ogledala…) on izvlači rečenicu: „To je velika partija šaha koja se igra — u cijelom svijetu — ako je ovo uopće svijet, znate“.

Olwig želi ukazati na više zamki i problema koje stoje pred našom spoznajom svijeta, i kako zapravo tumačenja koja slijedimo uopće ne moraju voditi do stvarnosti. Uzima za primjer kartu na kojoj je svijet podijeljen na geometrijska polja kakvih u fizičkoj stvarnosti nema. Recimo ondje su meridijani kojih u fizičkom svijetu nema, a određuju naš život. Neke druge linije označavaju stvarni prostor kao što su potoci, živice, itd. Točka u mislima i ona realizirana na crtežu nikada ne ogovaraju jedna drugoj bez dodatnih učinaka. Definicija točke je, približno, ono što nema dijelova, a takvu je nemoguće nacrtati. Tako je i s drugim objektima.

Dio rečenice koji kaže „ako je to uopće svijet“ potencira argument da je stvarnost svijeta prilično arbitrarna činjenica, pri čemu svijet igre može jednako biti pretpostavljen svijetu koji uobičajeno smatramo standardnim.

Olwig kaže da srž njegove knjige Značenja krajolika leži u humanističkom, točnije u filološkom pristupu, u kojem se karakter krajolika ne smatra utemeljenim u fizičkom tlu ili klimi zemlje, već u intelektualnom tlu povijesti krajolika i kulturne geografije te povezane kulturne klime njegova jezika, književnosti, arhitekture i umjetnosti.

Ako pođemo iz te perspektive moramo prvo priznati da je, ovdje kod nas, stoljećima dominantna mitološka slika svijeta, koju su nam namrli naši preci, već dugo proglašena ludom, i premda njezini elementi i danas bitno oblikuju naš doživljaj svijeta, oni su formalno ograđeni onim što zovemo znanstvena slika svijeta. No, nije svejedno o kakvoj se mješavini znanosti i mita radi, pa ni o kojoj je vrsti mješavine znanosti riječ, ako se već slika poziva na „samu“ i „čistu“ znanost. 

***

Osvrnut ćemo se na primjer hidroenergetskog projekta Gornji horizonti i analizirati na koji način inženjerska slika svijeta oblikuje sliku naše stvarnosti i s kakvim posljedicama.

Gornji horizonti su zadnji dio izgradnje „sustava hidroelektrana na Trebišnjici“, nakon što su, ne koristeći javno to ime, napravljeni Donji horizonti: Bileća – Trebinje – Popovo polje – Plat (htjeli su da tu bude i Ombla) – Hutovo blato. Od tog projekta naučili smo veliki dio onoga što danas znamo o kršu istočne Hercegovine, koji se smatra jednim od najistaknutijih dijelova krša uopće, a koji je vidno doprinio i svjetskoj znanosti o kršu.

Horizonti su izraz velikih značenja. Pribavljaju nam osjećaj da gledamo do ruba svijeta. U inženjerskom svijetu Gornji horizonti su skup gornjih polja u istočnoj Hercegovini koja su povezana – ili će biti povezana – u jednu „hidro-energetsku stepenicu“. To znači da će ih činiti niz brana koje će stvarati hidroakumulacije, iz kojih će se kombinacijom dugih tunela i kanala voda usmjeravati na sljedeće u nizu. 

Sustav posve preuzima vodu od prirodnog okoliša i manipulira njome dok je nakon nekoliko „stepenica“ ne pusti u more. Gornje horizonte će činiti dvije brane i akumulacije na rijeci Zalomki, tunel do Dabarskog polja dulji od 12 kilometara, kanal kroz to polje, pa tunel od Dabarskog u Fatničko polje dug malo više od tri kilometra, a iz toga polja novi tunel vodi do Bileće dug gotovo 16 km. Taj će sustav oteti rijekama Buni i Bunici trećinu njihovih voda. 

***

Njegovi zagovornici kažu kako se radi o višenamjenskom projektu, koji se osim za energetiku koristi za vodoopskrbu, navodnjavanje, turizam itd. Također, kažu da nema negativnih posljedica, odnosno, ako i ima, da su one zanemarive u odnosu na koristi. Međutim, projekt u konačnici namjerava oduzeti prirodnom okolišu više od polovice njegovih voda. Već je oduzeo četiri od ukupno 11 milijardi kubičnih metara vode godišnje.

Postoje dvije strane otimanja tih voda. Jedna je otimanje rijekama kojima te vode pripadaju i njihovo „prevođenje“ u sliv druge rijeke. To je dosada bio slučaj s Bregavom, čiji je dio vode iz Fatničkog polja dat slivu Trebišnjice. Znatno veći dio planira se uskoro oduzeti Bregavi, Buni i Bunici; praktično sve vode koje su inženjeri u stanju kontrolirati. Druga strana otimanja odnosi se na Trebišnjicu: vode Bregave, Bune i Bunice koje se prevedu u njezin sliv, ne daju se njezinoj prirodi, nego sustavu kanala, tunela i akumulacija koji više nema veze s okolišem.  

***

Promotrimo neke ključne pojmove i kako ih koristi sustav Gornjih horizonata. U njegovoj terminologiji ne postoji riječ ekologija. Ravnotežu koju postiže okoliš u svakodnevnim odnosima njegovih sastavnica – vode, tla, zraka, biljaka i životinja – ključni pojam razumijevanje svijeta, projekt ne poznaje. Njemu je ona sugerirana, ali je on prezire i ne prihvaća.

Još 1954. vodeći biolozi su istraživali faunu za potrebe projekta da bi dodatno utvrdili kretanje voda. Oni su našli da između Dabarskog i Fatničkog polja ne postoji nikakva prirodna veza. Baš tu su inženjeri naredili da se prokopa tunel i spojili su ta dva polja. 

Gornji horizonti ne poznaje ni pojam biodiverzitet, ugaoni kamen opstanka ovakve prirode. Ovo je područje iznimnog biodiverziteta. Polja su ujedinila vegetaciju sa sjevera i juga, sušnu i vlažnu. Stručnjaci su tražili da projekti zadrže ritmičke promjene polja u nekoj formi, da se očuva pokretač takvog živog svijeta i takvih vegetacijskih zajednica. Kakvi! Ni čut.

Ovo je jedno od dva najbogatija područja podzemnom faunom na svijetu. Slovenski biolog Boris Sket sedamdesetih i osamdesetih upozoravao je na štete po podzemnu faunu i predlagao mjere za ublažavanje posljedica zahvata, ali nisu ništa prihvatili. 

Najnovije: ihtiolog entuzijasta Primož Zupančič, dugogodišnji predsjednik ljubljanske općine Dolsko, otkrio je novu vrstu ribe u dabarskoj rječici Opačici. Zajedno sa skupinom autora opisao ju je kao dabarski pior (Telestes dabar). Pior ima tako uzak životni prostor da je iznimno ugrožen, a izgradnjom HE Dabar korjenito će se promijeniti stanje u njegovom staništu. Tzv. Studija utjecaja na okoliš za HE Dabar ga nigdje nije spominjala. 

Nikada prostor toga zahvata nije svestrano istražen i mi nemamo pojma što se ondje doista nalazi, što je tamošnja realnost, niti što će sve biti uništeno. 

*** 

Voda. Uobičajeno je poći od njezine znanstveno-materijalističke definicije, ali ona nije nikakvo jamstvo, jer je istodobno pretenciozna i nedorasla. Voda je toliko slojevita i neiscrpna pojava da je gotovo nespoznatljiva, i to kao puka građa svijeta, da ne govorimo o mnoštvu ljudskih tumačenja, slutnji i vjerovanja. Jedan od najprečih zadataka trebao bi biti prevrednovanje slike vode i trenutačna primjena tih rezultata u upravljanje vodama.

Ona je svakim svojim atomom živa tvar, a inženjeri je gledaju kao tehničku tekućinu čijom se manipulacijom dobiva energija. Oduzimanje trećine voda jednom slivu za njih je samo tehničko pitanje, premda ono iz temelja ruši taj svijet. U Hutovu blatu i donjem toku Neretve zbog ovih zahvata izvori su smanjeni za 60-80 posto.

Pred podzemljem, pa i podzemnim vodama, čovjek obično ima inhibiciju, ne može ih zamisliti. Fizički, radi se o mnoštvu nepravilnih kanala različite gustoće i različitih debljina od milimetarskih do onih širokih više desetaka metara. Voda ispunjava tu mrežu i čini jedno vodno tijelo. Oscilacija podzemnih voda ponegdje prelazi 300 metara, kao u Nevesinjskom polju, što je  najviše zabilježeno u svijetu uopće. To vodno tijelo je stalno u dinamici, podiže se i spušta. Razlika između donje i gornje razine se naziva ekoton i iznimno je važna jer potiče živa bića na ubrzanu prilagodbu i stvaranje novih vrsta. Pretvaranje u akumulacije donosi smrt tome životu i smrt vrstama koje su prirodno naseljavale te vode, te uvođenje invazivnih vrsta.

Polja. Ona su sama po sebi čudesan i najsloženiji sustav u krša. To su depresije između brda u kojima na jednoj strani izviru podzemne vode, obično jedan dio godine, ponekad i cijelu godinu, teku poljem i poniru na drugoj strani, da bi to opet ponovile na nekom nižem polju na trasi te rijeke i tako do mora. Ima ih drugdje u svijetu, ali su polja u Dinarskom kršu najbrojnija, najveća i najrazvijenija uopće. Polja na slivovima Trebišnjice, Cetine i Ljubljanice, na kojima rijeke mijenjaju imena i do sedam puta, najzorniji su primjera tih krških pojava u svijetu. Oni su dali ime toj pojavi pa u svim jezicima svijeta struka za nje koristi termin polje.

Inženjeri ih, međutim, gledaju samo kao bazene koje moraju napraviti nepropusnim. Pravi izraz je: ubijaju ih.

Kakav je to svijet u kojem nema ekologije, biodiverziteta, vode ili krajolika? Ako je to svijet uopće, znate!?

Ivo Lučić

Dokle pogled seže – o osobnim i društvenim granicama

Punoća boja koju oko može primiti kada pogledom odlutate preko krškog polja oduzeti će vam dah. Širina poljskog cvijeća prostire se u nedogled, iz zelenila protkanog dobro profiliranim točkama pretače se u melanž boja u kojemu ne postoje jasne granice, u kojem ono žuto teče u ružičasto i plave se linije pretvaraju u bijele rijeke. A s vjetrom na polju nastane gotovo psihodelični pokret. Nastane ljuljanje i strujanje kojeg inače jedino susrećemo kada gledamo morsku površinu. I kao na moru će onaj šum vjetra, ono žuborenje kao i intervali tišine naći akustični izraz u neprestanom gore-dolje, u savijanju i uspravljanju trave i nastati će iskustvo prekoračenja barijera percepcije.

Taj fenomen koji se ponavlja iz godine u godinu i koji djeluje kao čudo, zapravo je baziran na dosta jednostavnim procesima. Taj čudesni šareni svijet biva hranjen iz podzemlja koje navodnjava polje, ponekad ga i preplavi, i tako mu pored minerala iz zemlje dodaje najvažniji element: vodu.

Malo toga može na ovom svijetu cvjetati bez vode. Voda je na mnogim mjestima teško izboren resurs i na žalost odavno je pretvorena u proizvod kojeg drže određeni monopoli. Ali bez vode nema života.

Ne mogu si pomoći, ali imena za mene imaju veliko značenje. Imena ljudi, gradova, krajolika, čak i proizvoda. I kada sam čula za projekte na Trebišnjici koji nose značajno ime „Gornji i Donji Horizonti“, ja sam naćulila uši. Imena govore mnogo. Govore o tome što netko želi postići s određenim projektom, koju viziju slijedi ili koja je tema izražena na metaforičnoj razini. 

Horizont, tako kaže definicija, je linija na kojoj se nebo i zemlja prividno spajaju. Imaginarna je linija iz perspektive promatrača. Ona je tamo gdje pogled promatrača vidi kraj zemljane ili morske površine i gdje nebo počinje. Zanimljivo je što horizonti postoje i ispod vode gdje variraju – ovisno o reljefu morskog ili jezerskog dna.

Također, pojam se često koristi i u metaforičnom smislu i onda znači granicu ljudskog kapaciteta, granicu sposobnosti prosuđivanja, limit duhovnog polja kojeg netko može nadgledati. Moglo bi se i reći da naša svijest, to jest sve što možemo svjesno uočiti, svršava na toj granici u daljini.

A što su onda „gornji i donji horizonti“, ako je riječ samo o jednoj liniji? Gornji horizont je pojam koji opisuje nešto što se iz gledišta promatrača može vidjeti iznad linije horizonta. Ako, na primjer, povisimo poziciju i ako se popnemo na neku planinu, onda će se horizont širiti (to je i razlog zašto se mudraci i eremiti obično nalaze negdje na vrhu brda). Donji horizonti se mijenjaju čim je pozicija promatrača spuštena. Što netko dublje uđe u dolinu to je horizont uži.

Dobro što smo to riješili.

Ali koje to veze ima s projektom hidroelektrana koji želi kanalizirati tijek velike krške ponornice Trebišnjice i koji žele iskorištavati njezinu snaga? Trebišnjica je divlja, upravo mistična rijeka od otprilike 190 kilometara (računajući nadzemne i podzemne dijelove) koja teče djelomično ispod zemlje, od planine Leberšnika dok se ne ulije u Jadran. U Hercegovini, gdje Trebišnjica teče ispod krških planina, i pogotovo ispod krških polja, ona garantira bio-raznolikost regije. Podzemni svijet koji je prožet špiljama, koritima i krškim jamama, dom je živih bića kojima je potrebno vlažno i mračno stanište kao što su to neke vrste šišmiša, brojni paukovi i drugi kukci, neke riblje vrste za koje do maloprije nismo ni znali, amfibije i reptili, da ne nabrajam sve vrste. Svima je zajedničko da su savršeno adaptirani na svoju okolinu, da mogu izdržati dugu oskudicu i da su prilagodili način lova i prehrane. Dom je rijetkih primjeraka biljnih vrsta koje su prilagođene na vapnenačko tlo i na duge ljetne suše. 

Kao što smo vidjeli, u vezi horizonta stajalište je važna stvar. Pitanje je što netko vidi kada na primjer pogledom seže preko krškog polja. Perspektive i stajališta se obično ne odnose samo na fizičko stajalište nego i na misaono.

Ako preuzmemo gledište da hidroenergija ima neslućeni potencijal za dobivanje struje i da se prirodni tijek rijeka može odlično koristiti – uz nekoliko preusmjerenja i ispravaka – onda eventualno vidimo samo dobrobit, kojeg „Gornji i donji horizonti“ znači za ljude u regiji. U tom razmišljanju, doduše, vidljiva je i paradigma koja ne samo postulira da resursi ove zemlje postoje da bi čovjeku osigurali ugodan i lagodan život, nego i da je kontrola prirodnih snaga moguća bez da stvara negdje posljedice koje su dugoročno negativne i za ljude. Još više, takvo razmišljanje dokaz je uvjerenja da čovjek može i mora kontrolirati svoju okolinu.

Ne žudim za romantiziranom slikom divlje prirode i čovjekom u skladu s njom. I ja sam prijateljica vode iz slavine i negdje moram puniti mobitel. Svejedno, misleći na intervencije u krški krajolik, misleći na već izgrađene hidroelektrane i one koje tek trebaju nastati, mene hvata nelagoda i osjećaj prekoračenja granica. Negdje u meni zvoni alarm, slutnja da ta opća ljudska logika u principu samo gleda vlastiti interes i ne razmišlja o posljedicama za druge elemente biotopa. Čini mi se da „Gornji i donji horizonti“ gledaju kroz naočale optimizacije dobiti. Kakav je to ogromni zahvat za floru i faunu ove regije – to obično nije toliko bitno.

A razlog je uski horizont.

Pored o izumiranju životinjskih i biljnih vrsta, sasvim ograničeno se razmišlja o kršu kao području za rekreaciju i o održivom turizmu. To je na samom početku.

Nikad nije dobro prošlo kada su ljudi međusobno, ili u odnosu s prirodom, došli s gledišta da je jedna od strana superiorna, da su potrebe jedne partije važnije od onih druge partije. Ta ideja je uvijek neistinita, jer živimo u svijetu ko-kreacije i međusobne ovisnosti u kojemu je jednostavno nemoguće ignorirati životne potrebe drugih bića.

Samo misao da će dvije trećine vode biti povučene s krškog polja i korištene za proizvodnju energije mora da svakom koji je ikad stajao u moru cvjetova krškog polja tjera suze na oči. Očigledno je da će to bogatstvo nestati.

Zapravo je banalno i uvijek je ista tema na svim razinama:

Tamo gdje vlada samo dašak mišljenja da je netko „važniji, moćniji ispravniji ili ima više potreba od drugih“, svejedno kako je taj osjećaj nastao ili iz koje vrste oskudice, svejedno koliko dobroga stvara na jednoj strani i koju prividnu sigurnost omogućuje, ako nije win-win-situacija za sve uključene elemente, onda će kad-tad negdje puknuti.

Razumijevanje horizonta može promijeniti pogled na svijet u osnovi. Ako ne vidimo gdje je nečemu kraj i gdje nešto drugo počinje, gdje netko zauzima više prostora nego što mu je potrebno i gdje taj prostor uskraćuje drugima, onda ulazimo u tematsko polje narcizma.

Čak i takve stvari možemo naučiti u kršu. 

I kao kod narcističkog poremećaju ličnosti razlog za takvo ponašanje je iskrivljenja samo-percepcija i pogotovo strah. Strah, da nema dovoljno svega i da će nas vanjski svijet nadvladati. Strah kojeg kompenziramo napuhavanjem i stiliziranjem vlastitih potreba ili veličine. Uvijek spremni da za vlastitu stabilnost narušavamo onu drugih. To je strah koji funkcionira u logici: da bih ja pobijedio drugi mora izgubiti. I zapravo je nevažno na kojoj razini gledamo takve mehanizme, radi li se o podrijetlu čovjeka, o religiji, boji kože, o društvenom statusu ili o odnosima u kojima je moguće ignorirati emocionalne potrebe drugog ili pak o baratanju s prirodom u kojemu čovjek prvenstveno misli na sebe – sve je to izraz narcističkih tendencija.

I kao na drugim poljima života nije rješenje uprijeti prstom u druge i gubiti se u vječnoj igri okrivljavanja, nego treba istražiti probleme i ukloniti ih korak po korak.

I tu je rasprava o pojmu „horizonta“ od velike pomoći. Gdje moj horizont završava, tamo počinje horizont drugog čovjeka. Gdje moj horizont završava nije kraj svijeta. Iznad mog horizonta počinje onaj drugih bića čije gledište nikad ne mogu znati. Ali već samo znanje o tim beskrajnim gledištima i horizontima može me spasiti od napasti presezanja granica drugih.

A onda – ali stvarno tek onda – kada smo uočili druge granice i uvažili ih, onda može nastati sloboda i otvorenost koja će dozvoliti da – kao u psiholdeličnom strujanju mora cvjetova s početka ovog teksta – da se te granice kreću i miješaju, da nastane propusnost i međusobno prihvaćanje.

Kada bilo koji projekt pokaže znakove presezanja granica, jedini ispravni je odgovor širenje horizonta.

Anne-Kathrin Godec

Među najmilijim mi stvarima
što ostadoše iza oca,
njegovi su radni rokovnici

Krupnim dlanovima izlizani
Vremenom otučeni
Tegetni, smeđi i tamnozeleni

Nosao ih je po gradilištima,
studenim zgarištima, birtijama,
po hercegovačkim sokacima i selima
poleglim u ratu

Unutra:
skice, brojke, krokiji tlocrta,
s par poteza načinjena krovišta

Imao je sigurnu ruku,
nerv za prostor
i živu, raspjevanu liniju
Znao je gledati

U najmanjem, smeđem,
poviše kalendara za 2001,
dva puta podcrtan
moj stari broj:

IGOR
061 – 536 – 204

Zovnuo bi uveče,
pitao, dajem li ispite, imam li šta jesti…
Navij sat, poslaću ti ujutru, busom, nešto para,
rekao bi prije pozdrava

Najbliži sam bio Hristu
u moru, zatvorenih očiju
plutajući na površini
živi križ u plavom
dozivao sam ga da mi
podari kruha nasušnog
i oprosti grijehe kovane

Oko mene ljudi su bili
nauljeni, glasni, bludni
i na njega ama baš nitko
mislio nije

U Kaštelu, kraj suhozida
i stabala maslina
pričao sam Hristu na talijanskom
uzalud
Dvije žene kunice, Zlata i Majda,
vele da on razumije
samo dijalekt istromletački

In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti.
Amen.

Robert D. Kaplan: Jadran: Saglasje civilizacija krajem Novog veka, Laguna, Beograd 2023.

On je bio među onim zapadnim intelektualcima, piscima, novinarima i produktivnim znatiželjnicima, koji su svojim intervencijama u našu zbilju, ili svojim pokušajima da o toj zbilji nešto kažu europskoj i američkoj publici, proizveli mnogo više nevolje i nesporazuma, nego što bi ih bilo da su jednostavnu šutjeli. Njegova knjiga “Balkanski duhovi: Put kroz povijest” među temeljima je općeprihvaćene pripovijesti o vjekovnoj mržnji među južnoslavenskim i inim balkanskim narodima (koja je, po Kaplanu, uostalom inspirirala i samog Hitlera), zbog kojih Zapad ne bi trebao intervenirati u rat u bivšoj Jugoslaviji, koliko god bio krvav i koliko god dugo trajao. Premda “Balkanski duhovi” nikad nisu prevedeni na hrvatski i objavljeni u Hrvatskoj – zato jesu u Srbiji – o Kaplanu se devedesetih i dvijetisućitih ovdje dosta govorilo, njegova knjiga na neviđeno (i nečitano) kritizirala se i napadala, njega se koristilo za obračun sa svim onima čije se mišljenje ne poklapa s mišljenim središnjice… U osnovi, taj novinar, pisac, putopisac i analitičar, blizak američkim republikancima, bio je druga strana fenomena predstavljenog u Finkielkrautu ili Carlu Gustafu Ströhmu, čiji su interventi u našu zbilju bili jednako nesuvisli, ali bili su suprotne inspiracije. Uz samo jednu razliku: Finkielkraut i Ströhm bili su od utjecaja isključivo na teritoriju između Zaprešića i Vinkovaca, te između Umaga i Molunta, dok je Kaplan sa svojim “Balkanskim duhovima” proizveo svinjariju globalnih razmjera.

Knjiga “Jadran: Saglasje civilizacija krajem Novog veka”, u originalu je, u Americi, objavljena 2022. godine, a u srpskom prijevodu kod valjda najmoćnijega balkanskog i južnoslavenskog nakladnika i knjižara, beogradske Lagune, izašla je u ljeto 2023. Nabavio sam je i počeo čitati privučen upravo time što je Kaplan i – putopisac. Njegova knjiga fizičko je i književno putovanje jadranskim obalama i predjelima, a ja veoma volim takve knjige. Uostalom, moj posljednji otpor slomila su tri probrana citata na mjestu za moto: dva pripadaju Italu Calvinu, jedan Tonyju Judtu. Povjerovao sam da je Kaplan jedan od onih pisaca koji su idioti možda samo dok se bave društveno-političkim pitanjima, ili da su moralni idioti, a estetski ljepodusi. I doista, prva četiri poglavlja, koja predstavljaju skoro polovicu knjige, naslovljena “Rimini: Evropa u krečnjaku”, “Ravena: Kako su Teodorih i Dante oblikovali Zapad”, “Venecija: Frejzerova Zlatna grana i poraz vere” i “Trst: Geografska složenost Italije”, doista jesu malo pojednostavljena i uprošćena, ali i dalje dovoljno zanimljiva – makar i za čitanje po aerodromima – intelektualno elegantna književno-turistička šetnja obalama i zaleđima Jadranskoga mora. Naročito uspjelo poglavlje je o Raveni. Autor se prilično superiorno kreće od Canettija do Unamuna, od Gibona do Eliota, i bez po muke za jednog Amerikanca prelazi granice Zapada i Istoka, Rima i Bizanta, uporno naglašavajući kako je svako istinsko putovanje ustvari putovanje kroz tekst, kroz književnost, te kako, zapravo, nema smisla negdje ići ako se tamo već nije došlo u knjigama i kroz njih. Premda je Kaplanov knjiški svijet ponekad pretjerano predvidljiv, određen onom famoznom američkom normom od dva posto prevedene svjetske književnosti svake godine, te je samim tim plitak za perspektivu svakoga, makar i prosječnog slovenskog, hrvatskog, crnogorskog, srpskog ili bosanskog putnika po Jadranu i jadranima, i po dvjema obalama našega unutarnjeg mora, i dalje je dovoljno zanimljiv, jer pisac ima mjeru u svom nastupu, koju bismo također mogli nazvati američkom, a koja čitatelju naprosto prija. Piše bez opterećenja i potrebe da nadmudri i natpameti svoga čitatelja.

Ali onda se stvari u ovoj knjizi mijenjaju, jer slijede poglavlja: “Piran, Kopar, Ljubljana i Rijeka: Rani novi vek nas čeka”, “Zagreb, Split, Korčula i Dubrovnik: Nacije nisu zapisane u prirodnoj suštini stvari”. “Kotor, Podgorica, Tirana i Drač: Srce Evrope?” i “Krf: Arhetipsko iskustvo izbeglištva”. I najednom fizičko i književno putovanje postaje nešto sasvim drugo. Recimo: putovanje kroz vrijeme. Dok se u Raveni ili Veneciji Kaplan bavio identitetom i tradicijom mjesta, te njegovom ispisanošću u književnosti, a sadašnjeg vremena skoro da se i nije doticao, na istočnoj obali Jadrana on se, kao da je došao u centralnu Afriku krajem devetnaestog stoljeća ili u amazonsku prašumu bilo kad, bavi isključivo sadašnjošću, kolonijalnim geostrategijama, svjetskom politikom… Iščezavaju sve književne reference, a od književnih izvora s istočnih obala jedva da je Amerikanac nešto i čitao, osim, možda, rečenicu-dvije od Matvejevića, još manje od Banca, te, možda, naslov i podnaslov Luja Vojnovića, dubrovačkog historiografskog i kulturološkog, te pomalo i identitetskog fantasta.

Najneugodnije je, međutim, to što Kaplan ne osjeća nikakvu nelagodu od prijelaza iz jednoga u drugi žanr: iz postkolonijalne u kolonijalnu putopisnu prozu. Budete li išli na Jadran, mogli biste na plaži, u dokonim turističkim šakama, vidjeti knjigu naslova “Adriatic: A Concert of Civilization at the Modern Age”. Iščupajte je posjedniku iz ruku i frljacnite je u more.

Razgovori

Nije problem što Robert D. Kaplan dolazeći u Zagreb ili Split stiže na mjesta o kojima ne zna ništa – osim da je bio tu prije trideset godina, jednako ništa ne znajući – pa možda problem nije ni to što se njegovo putovanje kroz književni tekst pretvara u usmeni žanr razgovora s domorocima. Problem je što on uglavnom ne razumije što mu govore ti ljudi. A oni su: Nebojša Taraba, Ivo Goldstein, Vesna Pusić, Dejan Jović, Tvrtko Jakovina… Daleko najbolji dojam na čitatelja ostavlja intervent Jurice Pavičića na Kaplanov putnički um. Kao da je Pavičić jedini imao svijest o pragu percepcije i recepcije u svoga gosta.

Milanović

Možda će samo njegova pojava upućenijeg čitatelja razveseliti. Kaplan ga je, čini se, u svakom pogledu dobro interpretirao: “Zoran Milanović, naočiti, harizmatični bivši hrvatski premijer s centra koji naginje levici, sipa nasumična znanja iz svih knjiga koje je pročitao. Milanović koji će 2020. biti izabran za predsednika Hrvatske, veoma se trudi da ostavi utisak složene ličnosti. Prodoran je i pedantan, što je pomalo neobično za političara. ‘Važno je razumeti’, počinje on, ‘da mi nismo otišli toliko daleko udesno kao Poljska i Mađarska. Njihove vlade prenose čistu želju da preplave medije, institucije, sudove mentalitetom koji veruje da pobedniku pripada sve. Ovde se to nije dogodilo, mi smo samo flertovali s najnižim strastima izbornog tela.’”

(SLOVCE O KNJIZI „MOJE KNJIGE“ RANKA RISOJEVIĆA)

Evo preda mnom knjige koja je direktno s vrlo čitanog i jednog od najboljih, možda ponajboljeg, književnog portala ovih naših prostora koji neki nazvaju Zapadnim Balkanom, drugi ex-jugovinom, „sletjela“ pravo među korice. Portal je, naravno, Ajfelov most, a knjiga, odlično grafički opremljena i odštampana, „Moje knjige“ Ranka Risojevića, tek objavljenu u izdanju Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske u Banjaluci. Čitam i ponovo se uvjeravam da bi ona trebalo da bude obavezna lektira za gimnazijalce jezičkog usmjerenja i studente književnosti. 

Knjiga u kojoj Risojević promišlja i razgovara sa nešto više od četrdeset knjiga koje su bitno uticale na formiranje njegovog čitalačkog ukusa, pa i na njegov život, naročito književni, najjednostavnije rečeno – uči nas kako treba čitati, naročito ako želimo da pročitano trajno ostane u nama i da stalno „podgrijava“ našu zapitanost pred životom.

Ozbiljniji i potpuniji kritički osvrt na ovo izdanje ostavljam za neku drugu priliku (ili nekim drugim čitaocima), a ovdje želim da iznesem samo nekoliko informacija koje bi onoga ko ih pročita mogle podstaći da potraži i pročitate knjigu. Sam autor na početku „Proslova“ piše: „Ova knjiga nazvana ‘Moje knjige’ sam ja, moja duhovna autobiografija“. Na kraju, autor zgusnuto pisanog pogovora „Riječ čitaoca“ i urednik portala Ajfelov most gdje su ovi eseji/priče prvobitno objavljeni, istaknuti pisac Miljenko Jergović, ističe: „Odavno je netko to rekao: ja sam ono čega se sjećam… Vrijeme u kojem čovjek proživi svoj vlastiti, jedinstven i neponovljiv život, nikada nije samo njegovo vrijeme. Pogotovo ako to vrijeme izrazimo u knjigama.“

Prvi razgovor s knjigom Ranko Risojević počeo je s čudesnim (možda) prvim savremenim romanom u „socijalističkoj“ književnosti naših prostora „Molitva za moju braću“ Mladena Oljače koji je doživio mnogo prevoda i izdanja. Onda su uslijedili Hamsun, Paskal, Cvajg, Mak Dizdar, Žid, Duško Trifunović, Kiš, Miler, Milutin Milanković, Raško Dimitrijević, Novi zavjet, Kolja Mićević, Rilke, Breht, Krleža, Selimović, Kulenović, Man, Andrić… I tako redom.

Svrha ovog kratkog teksta je samo da one koji ga pročitaju potraže „Moje knjige“ Ranka Risojevića i da je čitaju. Nećete se pokajati.

(Uzgred, ovaj tekst prati i zanimljiva fotografija koju je snimio sam Risojević: raskriljene korice ove knjige na policama njegove biblioteke, među knjigama o kojima je pisao.)

Stjepan Đureković, čovjek koji je vjerovao da će ga spasiti hrvatska književnost

Srijeda, 27. srpnja, neradni je dan u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini. Obilježava se Dan ustanka, u mjestima makarskoga primorja s prvim sumrakom, koji je ove godine, uz ljetno računanje vremena, stigao sat kasnije, pali se lozovina ispod gradela iznesenih na rivu, peku se srdele i započinje Ribarska večer. Sa svih strana nailaze turisti, uglavnom zimmer frei, privatni smještaj, većinom iz Bosne i Hercegovine, muškarci srednjih godina u košuljama kratkih rukava, s dezenima džepnih maramica, i u bermudama boje pustinjskog pijeska, žene krupne i zabrinute, djeca mnogobrojna, svi nagorenih ramena i obraza, navaljuju na gradele, gdje im domaći momci, prezrivim gestama, dodaju po dvije-tri ribice među predebelo narezanim fetama bijeloga kruha. Žene dozivaju djecu, djeca viču, muški mnogo psuju i šale se. U opojnom dimu borovine i plave ribe miješaju se još uvijek raspoznatljivi zavičajni naglasci, čuju se Ljubuški, Mostar, Jablanica i Tuzla. I umekšani zatvoreni krajiški samoglasnici, čuju se Prijedor i Banja Luka, Sanski Most, Ključ, pa Travnik, Kakanj i Vareš, ta teška industrija srednje Bosne, Tuzla, Lukavac i Kalesija, i mnogo, mnogo Sarajeva. Viču jedni na druge, dok proždiru sitne srdele, koje im samo ove večeri nitko neće naplatiti, budući izlošci iz masovnih grobnica, šehidi, vitezovi i narodni junaci, izbjeglice i prognanici, civilne žrtve skoroga rata, i plaše se, više nego što će se plašiti noža, metka i granate, ribljih kostiju i glava, pa umjesto da srdele jedu onako kako se najsitnija plava riba odvajkada jede, skupa s glavom i kostima, oni prstima prebiru po ribljoj drači, da im ne zastane u grlu, i gadljivom gestom kidaju glave, pa ih bacaju ispod parkiranih automobila, gdje uplašene kraj turističke sezone čekaju mjesne mačke.

I promiče tako Ribarska večer 27. srpnja 1983. Neradni je dan u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, u slavu onoga dana 1941. kada se narod s obje strane buduće republičke granice, redom pravoslavni Srbi, nakon tjedana ustaškog terora u kojemu su sudjelovali i susjedi njihovi, katolici i muslimani, digao na vile i sjekire, pa je zašao po njihovim selima, te ih sve redom klao. Taj se događaj, ta brahijalna osveta, zarad mira Božjeg, bratstva i jedinstva u obje republike, slavi kao Dan ustanka. Poklani na to šute, a njihovi bližnji se, u ime kolor televizora, veš-mašina i rada u Njemačkoj, s time mire. I još uvijek, na Ribarskoj večeri, u srijedu 27. srpnja cvate naš socijalizam s ljudskim licem. I s pamćenjem zvijeri koja priprema osvetu.

Sutra je četvrtak, i u Wolfratshausenu, ubavom bavarskom gradiću na ušću Loisach u Isar, bit će u svom domu ubijen pedesetsedmogodišnji jugoslavenski državljanin. Ranili su ga hicem iz pištolja, pa su ga zatukli sjekirom. Četrdesetak godina ranije, pred pozivom za vojačenje u oružane snage NDH, pobjegao je kao sedamnaestogodišnjak u partizane. Rodom od Petrovaradina, Bačanin, u Beogradu će studirati ekonomiju, pa će poslije živjeti u Zagrebu. Jedna od onih tipičnih jugoslavenskih i komunističkih biografija. U ratu je već ušao u SKOJ, pa u Komunističku partiju Jugoslavije. Da, spletom okolnosti koje bi se u ovim romanesknim manevrima trebale razjasniti na ponešto drukčiji način nego što je to dosad učinjeno po tisku i na sudovima, njegov dom u ljeto 1983. nije najednom bio u Wolfratshausenu, nego da je, kao godinu-dvije ranije, ostao u jednom od elitnih zagrebačkih naselja komunističke vrhuške, gotovo da je sasvim nevjerojatno da se dan ranije ubijeni mogao zateći usred ribarske večeri, u nekom od mjesta makarskog primorja. Ljudi iz Zagreba, naime, nije tamo bilo među turistima. U Jugoslaviji su se 1983. još uvijek, na osnovu zemljopisnih, društvenih i sudbinskih zadatosti, precizno mogle pratiti gravitacijske putanje ljudi i njihovih sudbina. Putanje su bile zadane cestovnom i željezničkom mrežom, krvotocima ljudskim, te živčanim sustavima i raspoloženjima koja značajnim dijelom iz njih proizlaze. To je razlog zašto se čini posve nevjerojatnim da je ubijeni iz  Wolfratshausena mogao biti na toj Ribarskoj večeri u Drveniku, Zaostrogu, Podaci, Bristu, Gracu, u Igranama, Živogošću, Podaci i Tučepima, u Makarskoj i u Drašnicama, samo da nije svoj život okrenuo na krivu stranu, pa tako skončao u tuđini.

O smrti tog čovjeka će tokom 1983, a onda i sljedećih godina, sve do raspada zemlje, pisati sve jugoslavenske novine. Taj krvavi događaj naprosto nije bio nešto što se moglo prešutjeti. Ali, istodobno, nije se o njemu mogla izreći istina. Nikad se neće ni izreći, jer će se promjenama povijesnih okolnosti, društvene ideologije i općenarodne vjere mijenjati i odnos prema ubijenome i njegovim ubojicama. Ubojstvo u Wolfratshausenu bit će jedan od onih događaja prema kojima će se upravljati zajednica. Onako kako se upravlja prema događajima iz Biblije. U ljeto i jesen 1983. neće biti važna faktografija ovoga strašnog umorstva, niti će važna biti istina o onome što mu je prethodilo, jer će, kao i u slučaju izdaje Isusa Krista, kojoj će se u jednom trenutku priključiti i njegovi učenici, interpretacija nadilaziti svaku faktografiju. Tako će ostati i kada se vremena promijene, interpretacija će uvijek biti važnija od faktografije, u kojoj će, pak, vazda postojati nešto što bi razaralo temelje stava iz kojeg se umorstvo interpretira. Na kraju, u nekoj dalekoj budućnosti, koja je, četrdesetak godina kasnije već stigla, faktografiju će već biti nemoguće ustanoviti, jer će se u množini nastalih pripovijesti, uglavnom loših, proizvoljnih, ispripovijedanih uz manjak stvarne književne imaginacije, a s viškom policijske imaginacije koja svaki put teži laži, jer je laž za javni red i sigurnost vazda korisnija od istine, na kraju i izgubiti faktografija događaja u Wolfratshausenu. Smrt će preći u mit, kao što je i izdaja Isusa Krista prešla u mit. Sve je to s ciljem da se zaštite ubojice i izdajnici. 

U prvim vijestima o ubojstvu, objavljivanih po rubovima crne kronike jugoslavenskih dnevnih novina, pri dnu stranice, u nepotpisanim tekstovima ili unutar većih komentara, koji su se bavili unutarnjim i vanjskim neprijateljem, moglo se čitati o sukobima među “pripadnicima ekstremne neprijateljske emigracije” u Njemačkoj, u kojima je smrtno stradao Stjepan Đureković. Nije pisalo tko je zapravo taj čovjek, ili je tek napomenuto, bez ikakvih detalja, da je nedavno pobjegao iz Jugoslavije, ali svi koji malo bolje pamte, sjetit će se, u to ljeto i ranu jesen 1983, da se godinama neki Stjepan Đureković spominjao kao direktor Ine, i da se njegovo ime moglo čuti u izvještajima s partijskih foruma i s proslava u povodu kojekakvih jubileja jugoslavenske naftne industrije. O pojedinostima njegova stradavanja nije se saznavalo ništa, ni gdje je ubijen, ni kako je ubijen, ni tko ga je ubio, osim što se naglasilo da se radi o sukobima među “pripadnicima ekstremne neprijateljske emigracije”. Time je rečeno i da je Đureković u međuvremenu postao “pripadnik”, ali su čitatelju vrlo jasno postavljene granice njegovih interesa za cijelu tu stvar. Naime, svako dalje zanimanje, preko onoga što je već objavljeno u crnoj kronici, u oblasti je policijske tajne, te je u monopolu Službi. Tačnije, u monopolu Službe državne bezbjednosti. Novine su, dakle, objavile upravo ono i onoliko koliko 1983. građanin još uvijek smije znati. Ovo će biti i posljednja godina u kojoj će Službe uspijevati da održe jasnu granicu između javnog i tajnog, bez koje nije moguća ni partijska propaganda. Već će se sljedeće, 1984, stvari promijeniti. A s tom promjenom Službe će početi da izlaze u javnost, da po odabranim medijima, uglavnom tjednicima i dvotjednicima, recimo u beogradskoj Dugi i Intervjuu, stvaraju simulakrume usporedne stvarnosti, eterične objekte, uglavnom zastrašujuće i uznemirujuće prirode, iz kojih će se sljedećih godina izroditi jedan sasvim novi i konkretni, nacionalistički svijet. Služba državne bezbjednosti će se protiv demokratizacije i liberalizacije društva boriti, te na kraju i izboriti, na najefikasniji mogući način: jednostavnom zamjenom jednoga mitotvornog i mitološkog sustava, onog komunističkog, drugim mitotvornim i mitološkim sustavom, onim nacionalističkim. Bio je to način da Službe i njihovi protagonisti u izmijenjenim prilikama održe svoju moć, i da se njihove elite, u praktično neizmijenjenom sastavu, prebace i presele iz jednoga u drugo vjerovanje. Možda Služba državne bezbjednosti i armijska Kontraobavještajna služba nisu u svojoj povijesti počinile onakve zločine kao SS, Gestapo, KGB, ali nema baš nikakve sumnje da je riječ o zločinačkim institucijama, unutar kojih je moguće stupnjevati individualnu odgovornost i krivnju onih koji su za njih radili, ali odgovoran i kriv je svatko tko je ikad radio u Službi državne bezbjednosti, od čistačice pa do njezinih šefova. Jer u Službi ni čistačica nije bila samo čistačica.

Vijest da je ubijen neki Stjepan Đureković, za kojega se neće reći ni tko je ni što je, ali to će, jasno je, znati oni koji se malo bolje sjećaju, pa će, možda, šapatom prenijeti onima koji se ne sjećaju, morala je biti objavljena u jugoslavenskim medijima, jer su o ubojstvu pisale njemačke novine. Takvo što nije se 1983. moglo prešutjeti, jer Jugoslavija odavno nije bila informacijski zatvorena, blindirana istočnoeuropska zemlja. Osim toga, prešućivanje takve vijesti moglo bi se učiniti kao priznanje sudjelovanja u ubojstvu. Bolje je reći da se radi o sukobima među “pripadnicima ekstremne neprijateljske emigracije”.

U imaginariju socijalističkog građanina iz 1983. pojam ekstremne neprijateljske emigracije bio je u gotovo savršenom suglasju sa značenjima koja su zajednički sugerirali Partija i medijska partijska propaganda. Ljudi su doista vjerovali u prispodobu krvožednih ustaša, te nešto manje četnika, albanskih balista, ljotićevaca, makedonskih bugaraša i slovenskih domobrana, koji samo vrebaju s druge strane jugoslavenske državne granice da upadnu i sve nas poubijaju. Rezervu ili unutarnji, neizrečeni otpor prema toj su slici imali samo neki od onih čiji su bliski rođaci 1945. i narednih godina bježali prema Zapadu. Toj monolitnoj legendi, jednoj od najčvršćih i najdugotrajnijih u vjerovanjima jugoslavenskog socijalizma, pridonijeli su, i to obilato, i sami emigranti: ubojstvom jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj, pokušajima atentata i otmica zrakoplova, ali možda i najviše iskrcavanjem skupine terorista na planinu Radušu, kod Bugojna 1972, ili, još ranije, podmetanjem bombe u kino 20 oktobar u Beogradu, 13. srpnja 1968, kada je poginuo jedan radnik, a osamdeset i osmero ljudi je ranjeno, te, dva mjeseca kasnije, podmetanjem još jedne bombe u garderobu beogradske željezničke stanice, kada je ranjeno četrnaestoro ljudi. Iako je ove nasumične terorističke napade organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo iz Australije, dakle konkretna politička skupina, građani su vjerovali da iza toga stoji cjelokupna hrvatska politička emigracija. Osim što su na takvom vjerovanju radile Službe i partijska propaganda, ljudi prirodno pojednostavljuju stvari, pogotovo kada od nečega ili nekoga strahuju, ili kad nekoga mrze.

Legendi o “ekstremnoj neprijateljskoj emigraciji” tih je godina pridonosio, ili je o njoj tek svjedočio, i jedan od najneobičnijih bestselera u povijesti jugoslavenskog izdavaštva. Roman Miodraga Bulatovića “Ljudi sa četiri prsta” premijerno je objavljen 1975. kod beogradskog BIGZ-a, da bi u siječnju 1976. ponio najuglednije književno priznanje u zemlji, Ninovu nagradu za najbolji roman objavljen u protekloj godini na našim jezicima, ili na zajedničkom srpskohrvatskom/ hrvatskosrpskom. U mračnoj i skurilnoj pripovijesti, oslobođenoj čvrste fabule, napisanoj po stilskom uzoru Curzija Malapartea, Bulatović prikazuje emigrantski inferno njemačke sedamdesetih godina. U toj vrlo živoj, izazovnoj, krvavo-pornografskoj freski “ekstremna neprijateljska organizacija” zauzima središnje mjesto. Ona je samo dno jednoga sustavno i relativno precizno prikazanog pakla. “Ljudi sa četiri prsta” bivaju prevedeni na njemački, a Bulatović je sedamdesetih i osamdesetih u toj zemlji slavljen, onako kako nikad neće nijedan naš pisac. Pritom, u odnosu na službenu kulturu, i na ono što su jugoslavenske književnosti, svaka za sebe, u to vrijeme bile, Miodrag Bulatović bio je disident. Nitko, dakle, osim njega samog nije iz Jugoslavije sudjelovao u širenju njegove slave po Njemačkoj.

Pa, iako je tema bila baš sasvim bulatovićevska, dostojna prethodnih njegovih romana i pripovijetki, iako je pisac pronašao formu kroz koju će iznijeti svoju proznu fresku, postoji nešto u “Ljudima sa četiri prsta” što je roman učinilo odvratnim. Pamtim taj osjećaj koji me držao dok sam ga prvi put čitao – ne mogu reći kad je to bilo, 1982. ili 1983. godine – i koji će se ponavljati, čudno isti, kad god ovaj roman opet budem pokušavao čitati: sitan užitak u detaljima, u prljavoj pornografiji ljudske nesreće, koji se stalno gubi u nekom otužnom osjećaju odvratnosti pred nečim što pisac gotovo na svakoj stranici, kontrolirano ili nekontrolirano čini kada u sve te ustaše s njemačkih ulica, podruma i kolodvora, u glupane, nesretnike i patološke zlikovce, upisuje neki ponešto širi njihov identitet. Volio sam Bulatovića, i nisam ga nakon “Ljudi sa četiri prsta” prestao voljeti, ali u tom inherentnom šovinizmu prema Hrvatima bilo je nečega što ću prepoznati kada me, nakon jednog studentskog rođendana kojemu sam prisustvovao, u siječnju 1987. budu isljeđivali u prostorijama Službe državne bezbjednosti u Sarajevu. Ta dvojica zločinaca, ili tek zločinačkih pripravnika, u meni su vidjeli krivca, koji je na njihovoj skali krivnje za nekoliko stupnjeva krivlji time što je Miljenko a nije Milenko, i sav onaj ustaško-emigrantski mrak iz “Ljudi sa četiri prsta”, bio je u tom slovcu “j”, prislonjenom uz “l” u mom imenu. Pritom, bilo je nečega nasilnog i lažnog, a neobično sličnog, u Bulatovićevom romanu, i u nastupu mojih isljednika. Ni u jednom, ni u drugom slučaju to u meni nije izazivalo revolt, nego nešto što bi se, makar ne do kraja tačno, moglo opisati kao sažaljenje. Konačno, upravo zbog te su laži “Ljudi sa četiri prsta” na kraju svih krajeva – loš roman.

Ali, možda, opet zbog te su laži “Ljudi sa četiri prsta” svih tih godina bili, uz recimo romane “Derviš i smrt”, “Hazarski rečnik”, “Večernji akt”, svakoljetni bestseleri sa svih dalmatinskih plaža. Nema sumnje da je i među onima koji se u srijedu 27. srpnja 1983. guraju oko gradela Ribarske večeri barem troje takvih koji su danas na plaži čitali “Ljude sa četiri prsta”. A od tih troje, vrlo je vjerojatno da je jedan po nacionalnosti Hrvat. Bilo je u tim ljudima iz 1983. još uvijek nešto što im je branilo da primjećuju išta od onog što unaprijed nisu zamislili da bi mogli vidjeti. Tako tog ljeta prosječni hrvatski čitatelj u “Ljudima sa četiri prsta” neće osjetiti šovinizam prema Hrvatima, premda će isti taj čitatelj već za godinu, dvije ili tri šovinizam prema sebi i svojima osjećati i tamo gdje ga neće biti. Ponekad se učini da je put u raspad i u rat vodio isključivo kroz tu neobičnu promjenu percepcije, koja je praćena postupnim transformiranjem društvenih imaginarija. Četrdesetak godina kasnije želio bih čitati veliki roman koji bi se tim promjenama bavio, pa i ovi romaneskni manevri su možda vođeni tom ambicijom da se nagovori svog čitatelja na pisanje takvog romana.

Ubojstvo jugoslavenskog građanina Stjepana Đurekovića, kojemu je Njemačke pružila utočište pred političkim progonom, neće 1983. podrobno biti opisano niujednim našim novinama. Prvi opisi pojavit će se kad i cjelovite pripovijesti o umorstvu, u drugoj polovici osamdesetih. Ali one će se razlikovati, pa je na čitatelju da zaključi kako su ponajviše ovisile o imaginaciji pojedinog pripovjedača, ali i o tendenciji njegova pripovijedanja. Međutim, sam čin čovjekove likvidacije kod svakog od tih naknadnih pripovjedača opisan je u skladu s poetikom romana Miodraga Bulatovića. Kao da je Đureković ubijen prema jednom vrlo efektnom i nadahnutom romanesknom nacrtu, iz kojega, međutim, nije nastao dobar roman upravo zbog viška tendencije u pripovijedanju. Ili kao da je Bulatović “Ljude sa četiri prsta” pisao s uvidom u arhive Službe državne bezbjednosti, u kojima, vjerojatno, postoje opisi ubojstava u kojima je sudjelovala Služba.

Na kraju, čak i u službenim dokumentima njemačkih istražitelja piše da je Stjepan Đureković ustrijeljen iz pištolja, i naknadno zatučen sjekirom. Jesu li njegovi ubojice čitali “Ljude sa četiri prsta”? Sasvim je moguće da jesu: u ovo vrijeme, godine 1983, popularne romane čitaju i ljudi nižega obrazovnog i kulturnog nivoa. Lako je zamisliti da ubojice na dužnosti u Službi državne bezbjednosti 1983. čitaju “Ljude sa četiri prsta”. Roman je to koji njihovom poslu pruža iluziju o važnosti, pa i stanovitoj uzvišenosti i umjetničkoj prirodi ubojičkog posla. Ali sve su to, ipak, samo naklapanja. Ono što je doista važno jest da su tog ljeta i jeseni, kada su izlazile prve vijesti o ubojstvu Stjepana Đurekovića, jugoslavenski građani imali model, stvoren po jednom bestseleru, prema kojemu su zamišljali ubojstvo među “ekstremnom neprijateljskom emigracijom”. Bulatovićev roman utjecat će i na stvaranje dviju legendi, dviju neporecivih pripovijesti o tom događaju: onoj hrvatskoj, prema kojoj je nedužnog i pravednog Đurekovića likvidirala Udba, i onoj protuhrvatskoj, jugoslavenskoj, prema kojoj je Đureković stradao u sukobima među emigrantima, koja će zatim, u vrijeme raspada zemlje, biti transformirana u novu legendu prema kojoj je Đureković ubijen od jugoslavenskih Službi zato što je opljačkao Inu.

Stjepan Đureković, vojvođanski Hrvat s partizanskim stažem, vjeran član Partije, s diplomom ekonomista s beogradskog Univerziteta, najprije je bio komercijalni direktor neke manje osječke socijalističke tvrtke, da bi se 1956, kao tridesetogodišnjak, zaposlio u sisačkoj Rafineriji. Na bilo kakav položaj u naftnoj industriji mogao je tada doći na dva načina: kao povjerljiva osoba ili kao bliski rođak, sin ili brat nekoga iz republičkog ili državnog vrha. Biti povjerljiva osoba, pa se u socijalističkoj Jugoslaviji zaposliti u namjenskoj industriji, što je bio tadašnji naziv za industriju oružja, ili u strateški važnoj industriji – industrija nafte u tom je smislu bila najvažnija – nužno je značilo biti dio Službi, biti u svakom pogledu provjeren i, na kraju krajeva, biti trajno ucijenjen. Nije bilo dovoljno, a možda ni potrebno, biti borac Narodnooslobodilačkog rata i član Saveza komunista Jugoslavije. Nije bilo dovoljno, ustvari nije značilo ništa, ni biti na položajima u Partiji. U svemu, pak, najmanje je bilo važno biti dobar ekonomist.

Sedamdesetih Stjepan Đureković postaje jedan od direktora Ine. Vrijeme je naftnih kriza, Titove već duboke starosti, a vrijeme je i detanta, pingpong diplomacije, prvih susreta sovjetskih i američkih vođa, te slabljenja jugoslavenske uloge u svijetu. Počinje se govoriti o prezaduženosti zemlje, Tito u svome posljednjem novogodišnjem govoru prvi put spominje “program ekonomske stabilizacije”, što će postati glavni motiv političke i propagandne litanije za sljedećih desetak predsmrtnih jugoslavenskih godine. Odmah nakon Titove smrti, naročito s dolaskom Milke Planinc na čelo savezne Vlade, započinje se s nerazumnom i neproduktivnom štednjom svega i svačega, nastupaju nestašice za koje se više ne može znati koliko su posljedica štednje, a koliko je riječ o naglom siromašenju te ekonomskom i gospodarskom bankrotu države. Zagonetne su, recimo, posvemašnje nestašice goriva, koje smo, dijelom, već pokušali opisati. Je li, doista, to bila štednja, ili su državni spremnici bili prazni? I kakve su uopće mogle biti strateške rezerve nafte u jednoj još uvijek komunističkoj zemlji? O tome nećemo saznati ništa. U vrijeme kad nam je, možda, moglo biti važno, bila je to državna tajna. Kasnije će postati podatak izvan bilo kakvog, pogotovo romanesknog, epskog i životnog interesa. Međutim, u pripovijesti o Stjepanu Đurekoviću, i u romanesknim manevrima na temu 1983. godine, čini se da bez toga ne možemo.

Zašto je taj čovjek pobjegao iz Jugoslavije i zašto su ga onako ubili? Ustvari, zašto su ga uopće ubili, osim, možda, da pokažu kako će završiti svatko tko prekrši zavjet koji je Službama jednom dao i tko se ne odazove pozivu na krajnju povjerljivost? 

U Hrvatskoj enciklopediji, izdanje Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koja bi unatoč svemu, ipak, trebala relativno pouzdano odražavati ne samo činjenice iz stvarnosti, nego i odnos jedne zajednice prema tim činjenicama, piše ovako: “Đureković, Stjepan, hrvatski publicist i književnik (Bukovac kraj Petrovaradina, 8. VIII. 1926 – Wolfratshausen kraj Münchena, 28. VII. 1983). Studij ekonomije završio u Beogradu. Radio na direktorskim mjestima u zagrebačkoj Ini. Od 1982. politički emigrant u Njemačkoj, gdje je ubijen u atentatu. U hrvatskom izbjegličkom tisku objavio mnogobrojne članke te romane s likovima iz vrhova onodobne jugoslavenske komunističke vlasti, u kojima je opisao deformacije režima: Komunizam, velika prevara (1982), Ja, Josip Broz Tito (1982), Sinovi orla (1983), Crveni manageri (1983) i Slom ideala (1983).”

Prikazana natuknica odražava legendu prema kojoj je ubijeni iz Wolfratshausena stradao zbog svoga hrvatstva, antikomunizma, kao i podrazumijevajućeg opredjeljenja za nezavisnu hrvatsku državu. Naravno da ovoga posljednjeg u natuknici nema, pošto u stvarnosti nije pronađen nijedan podatak koji bi potkrijepio Đurekovićevo opredijeljenje za hrvatsku državu, no nije li to nešto što se u svim ovakvim legendama podrazumijeva?

Osim toga, određujući ga kao “hrvatskog publicista i književnika”, sastavljač natuknice, neimenovani hrvatski leksikograf, sugerirao je ne samo ono po čemu Đureković ulazi u hrvatske leksikone i enciklopedije – dakle, po svojoj publicistici i književnosti – nego i razloge zbog kojih se našao u emigraciji i zbog kojih je ubijen. Istina, u nekoj prethodnoj stvarnosti, aktualnoj 1983, kao i svih prethodnih godina Đurekovićeva profesionalnog života, on je bio gospodarstvenik. I za to vrijeme ne samo da ga nitko nije smatrao publicistom i književnikom, pa ni hrvatskim publicistom i književnikom, nego za cijeloga svog života, sve do odlaska u emigraciju, ništa nije napisao i objavio. Zašto onda u Hrvatskoj enciklopediji ne piše da je Stjepan Đureković bio gospodarstvenik? Samo zato što bi u tom slučaju legenda izmakla stvarnosti, ili bi, bolje rečeno, stvarnost zasjenila legendu. Njegovo veoma krvavo i okrutno ubojstvo ne bi time postalo ništa manje krvavo i okrutno, i ništa manje zločinačko, ali bi, možda, hrvatskoj književnosti i publicistici sačuvan bio djelić dostojanstva. Kao i hrvatskoj leksikografiji. A možda bi se i nekom budućem pripovjedaču, recimo onom od kojega zazivam roman s temom transformiranja društvenih imaginarija, omogućilo da nekako ispripovijeda poglavlje o Stjepanu Đurekoviću.

Nakon što je pobjegao iz zemlje, Đureković je na sve strane po Njemačkoj bio u očajničkoj potrazi za jeftinim i efikasnim tiskarama, gdje bi odštampao knjige koje naš leksikograf onako podrobno navodi. Kad ga je njegov poznanik, možda već i prijatelj, inače notorni suradnik Službe državne bezbjednosti, koji se lažno predstavljao kao veliki Hrvat – premda nipošto ne bi trebalo isključiti i da je istovremeno bio i suradnik Službe i veliki Hrvat – upitao što će mu to, i zašto štampa sve te knjižurine, Đureković mu je rekao da je to način da se zaštiti. Oni ne ubijaju književnike, navodno mu je rekao, pa se neće usuditi ni mene da ubiju!

Tako je, i ne znajući, nekadašnji mladi partizan, beogradski ekonomist, koji je odavno potpisao ugovor s vragom i sa Službama, samo da bi mogao postati netko i nešto u Ini, zaigrao ulogu Šeherezade. Ali umjesto da doista i započne svoju beskrajnu priču, koju nijedan ozbiljni tiranin – a u Jugoslaviji su 1983. svi tirani već bili krajnje neozbiljni – ne bi već iz puke znatiželje prekidao, Stjepan Đureković odlučio se proglasiti Šeherezadom, tojest hrvatskim publicistom i književnikom. Što će mu povjerovati u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, ali ne i u onom drugom zavodu iz kojega će na njega poslati ubojice. 

Desetak godina kasnije, u jesen 1994, u jednom sam zagrebačkom antikvarijatu pronašao knjigu Stjepana Đurekovića “Crveni manageri”, i naravno da sam je odmah kupio. Pročitat ću je, zamislio sam, u sljedećih sedam dana, koliko ću provesti na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Čitao sam je u hotelskoj sobi, po sajamskim caffeima i krčmama oko Glavnog kolodvora. Četvrtog ili petog dana sam je u jednoj od tih krčmi neprimjetno i ostavio, da je možda nakon mene netko i pronađe. “Crvene managere” nisam dočitao, kao ni sljedeće dvije Đurekovićeve knjige koje će mi godinama kasnije dopasti ruku, ali pamtim taj tupi metalni okus na jeziku, kao da sam se prejeo radioaktivnih šarafa, prazninu u želucu i to užasno opterećenje u glavi. Ništa nije toliko olovno teško kao rečenice ispisane bez dara i razloga, a u Đurekovićevim su knjigama upravo takve rečenice, mnoštvo njih, jednako šupljih, praznih i beznačajnih, rečenica koje ne izriču ništa, rečenica u kojima nema ničega, rečenica koje ne odražavaju nikakav odnos prema temi navedenoj u naslovu, predikata koji su savršeno ravnodušni prema subjektima i objektima, pridjeva koji se uz subjekte i objekte lijepe samo zato da bude više teksta, lijepe se kao bolest na bolest, i uzaludna je svaka nada da bi se tu nešto moglo promijeniti, recimo da bi se promijeniti mogli raspoloženje i temperatura teksta i pojedine rečenice u tekstu. Sve je tu isto, do u beskraj isto, kao da iz teksta stoji neka strašna i neljudska potreba. U to vrijeme nisam još čitao Đurekovićeva poznanika, koji će ga, ustvrdili su to njemački istražitelji, dovesti pred pištolj i sjekiru njegovih ubojica. Teško da je zamisliva okrutnija recenzija književnoga teksta.

Je li Stjepan Đureković doista napisao svoje knjige? Teško je povjerovati da jest, jer bi čovjek bez ikakvog književnog dara i razloga za književnost, a onda i bez ikakvoga daktilografskog iskustva, teško nakucao i natipkao toliku količinu papira. Ali tko je to mogao učiniti umjesto njega? I zašto bi to itko učinio umjesto njega? Među tvorcima apokrifa pri legendama o Stjepanu Đurekoviću, a tih apokrifa će s vremenom biti sve više i više, naći će se i oni koji će ustvrditi da je njegove romane napisala Služba državne bezbjednosti. Zašto bi to Služba učinila, ne zna se, osim iz nekog estetskog i književno-povijesnog cinizma da ocrne nesretnika kojemu će takav tekst biti pripisan, a onda i hrvatsku književnost, čijim će dionikom, ako dobro shvaćamo Hrvatsku enciklopediju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, nevoljni Đureković postati. 

Ali kako Služba nije imala estetskih ambicija, a ni književno-povijesnog dara, bit će, ipak, da je Stjepan Đureković stvarni autor svojih knjiga. I tu započinje onaj duboko uznemirujući i tragični, samim tim i najknjiževniji dio priče. U smrtnom strahu od Službe kojoj je položio zakletvu i zatim je prekršio, te povjerovavši da Služba ne ubija književnike, Đureković ulazi u poduhvat koji se može mjeriti s najvećim individualnim podvizima u povijesti čovječanstva: prelasku Atlantskog oceana u turističkoj jedrilici, usponu na Mont Everest bez ičije pratnje, hodnji s kraja na kraj Saharske pustinje. No dok su za sve to potrebni trud, strpljenje i veliki udio sreće, da bi se napisao roman, i još jedan roman, i još jedan roman, i tko zna još koliko romana koji su potrebni da bi se odmetnik od Službe pretvorio u književnog besmrtnika, potrebno je još nešto: potreban je život u promatranju, osluškivanju i doživljavanju svijeta, i svijest o tome što bi od tog života moglo biti dostojno pripovijesti. I možda je potreban talent. No, što bi uopće mogao biti talent mimo tog promatranja, osluškivanja i doživljavanja, mimo tog pustošećeg osjećaja vlastite smrtnosti, koji bi nekako trebalo prevariti svojom pripoviješću? Je li smrtno uplašeni Stjepan Đureković, kojemu se svijet u nekoliko tjedana okrenuo oko glave, pa je najednom od direktora naftne industrije jedne moćne komunističke zemlje stjecajem nama nepoznatih prilika postao bjegunac i izdajnik, najbjednije i najprogonjenije biće na zemlji, prethodno uopće i pomislio što bi to, zapravo, trebalo biti književno djelo? Ili što je to uopće pripovijest? Ili je samo u smrtnome strahu započeo s pisanjem onoga što je zamišljao da će ga učiniti književnikom, kojeg služba neće smjeti likvidirati?

U tih je nekoliko pustošećih tjedana pred samim sobom morao postati antikomunist. Morao je zamrziti Tita i na osnovu onih nekoliko nabrzinu prelistanih emigrantskih brošura stvoriti novi pogled na svijet, koji će zatim pretočiti u svoje romane. A tih romana, na sve antijugoslavenske, antikomunističke i antititovske teme koje su mu nabrzinu pale na pamet, mora biti upravo onoliko koliki je njegov strah. Kakvo je bilo to Đurekovićevo pisanje? Svako pisanje za pisca je muka. U pisanju mogu uživati samo teški neurotici, koji smirenje nalaze u skribomaniji. On sigurno nije bio taj. Pisanje je muka jer je teško svijet pretvarati u tekst. Teško je na način na koji je teško podizati teret čiji gabariti i težina nadilaze snage i moći podizača. Ali je još mnogo teže jer će svaki sebe svjestan čovjek, bio on pisac ili ne bio, otpočetka biti opterećen neotklonjivim osjećajem, koji kroz pisanje raste sve do saznanja, da ništa ne valja i ničemu ne vrijedi ono što piše. Postoji nešto izluđujuće u radu koji u čovjeku stalno stvara osjećaj uzaludnosti posla. Nisu pisci tašti, kao što bi ustvrdio netko tko nikada nije pokušavao pisati, ne žude pisci za priznanjima, makar i najbeznačajnijim, za nagradama, makar im te nagrade ne donosile ni novac ni slavu, zato da bi dobili potvrdu o svojoj veličini i o značaju onoga što su napisali, nego su pisci takvi jer u svojoj beskonačnoj samoći tragaju za nečim što bi moglo opravdati njihov vječno uzaludan posao.

Teško da se samoća ijednoga pisca u povijesti mogla mjeriti sa samoćom Stjepana Đurekovića, dok je pisao svoje knjige. Vođen tom očajničkom idejom da će mu knjige koje napiše spasiti život pred Službom i pred Službama čiji je otpadnik postao, prolazio je kroz najveće muke i patnje istinske i velike književnosti. U tim trenucima bio je dostojan Franza Kafke i Marcela Prousta, bio je, svojom patnjom, veći i od najvećih pisaca hrvatske i svih jugoslavenskih književnosti. Ali to ga nije učinilo ni piscem, ni književnikom. Pa čak ni hrvatskim piscem i književnikom. Nisu svačije muke iskupljujuće, niti svaka golgota vodi prema uskrsnuću. U patnji i u stradanjima Stjepana Đurekovića, u mukama njegovim, koje nisu bile manje od muka istinskih junaka i ponekog mesije, neće biti ni smisla, ni iskupljenja. 

Pripovijest o njemu i njegovim knjigama je poput pripovijesti o bezbožniku koji se nađe u ulozi Isusa Krista. Ako povjeruje, uskrsnut će! Ako ne povjeruje, istrunut će! Ali što je čovjeku potrebno da bi povjerovao? Isto ono što mu je potrebno da napiše “Put Alije Đerzeleza” ili “Smrt Franje Kadavera”. Mogli bismo to nazvati talentom, nadahnućem, karizmom, ili riječju i pojmom koji nitko još nije upotrijebio, mogli bismo to nazvati i lakoćom ljudskom u izricanju stvari, e da bi se izricanjem izbjeglo nešto što još nitko nije uspio izbjeći, ali za kojom god riječju da pođemo, ostaje ta strašna slika Đurekovićeve emigrantske izbe, ostaje vječno preglasna pisaća mašina, čiji zvuk smeta noću susjedima, ostaje njegova stvarna životna priča, koja će ostati sakrivena iza legendi što će ih izmisliti njegovi ubojice, i legendi što će ih izmisliti budući veliki Hrvati, usred koje on, pišući, biva Isus Krist na putu prema Golgoti, lišen svake vjere i sveden na bol, strah i paniku.

Ono što nakon treće, svejedno odakle pročitane Đurekovićeve rečenice, čitatelj shvaća jest da on ne samo što u životu nije mislio o književnosti, niti o pričanju priča, nego on nije čitao. To je bit njegove nedarovitosti i smrtnosti, bit njegove raspadivosti. Kako mu je samo moglo na pamet pasti nešto što će ga pred Službom spasiti to što će postati književnik? Time je, nesretnik, sudjelovao u vlastitom raspinjanju.

Lagao je kako je rukopise svojih knjiga prenosio preko granice u Austriju, gdje ih je zatim deponirao u bankovni sef. Biva, živio je kao prikriveni disident, mirnim i tihim životom direktora glavne strateške industrije u jednoj komunističkoj zemlji, i pisao antikomunističke knjige, s idejom da pomoću njih sruši državu. Vrijeme je to kad nije postojao memory stick, i kad je rukopis od stotinjak stranica, a iza Stjepana Đurekovića ostat će koja tisuća stranica natipkanog papira, teži dva kilograma, i zauzima prostor veći od prostora za skladištenje iste količine heroina, tako da u priči o prenošenju rukopisa preko Šentilja ima nečega dirljivo provincijalnog i tipično hrvatskog. Negdje je, valjda, u nekim novinama, Đureković pročitao kako su rukopisi čuvenih sovjetskih i istočnoeuropskih disidenata prebacivani preko granice, pa objavljivani u čuvenim emigrantskim nakladničkim kućama na Zapadu, pa je tako i on zamislio svoj imaginarni disidentski književnički životopis.

Na kraju, ne samo da ga njegove knjige nisu spasile, nego su ga dodatno vidljivijim učinila sva ta njemačka tumaranja i traganja za jeftinim tiskarama, koje bi odštampale njegova djela. Tako je, u potrazi za tiskarom, i upoznao čovjeka, urednika nekakvog opskurnog hrvatskog emigrantskog časopisa i pouzdanika doktora Ivana Jelića, Brankova brata, koji će, prema presudi njemačkog suda, sudjelovati u njegovom ubojstvu. U intervjuu koji će taj tip u zatvoru, gdje izdržava doživotnu kaznu zbog sudjelovanja u Đurekovićevom ubojstvu, dati novinaru Deutsche Wellea Srećku Matiću, postoji epizoda koja djeluje uvjerljivo, i možda predstavlja jedini živi, gotovo romaneskni detalj u otužnom i obezljuđujućem dvostrukom, udbaškom i hrvatskom, žitiju ovoga ubijenoga čovjeka. Ovako govori Krunoslav Prates – da mu, ipak, spomenemo ime – saučesnik u Đurekovićevom ubojstvu:

“Stjepana Đurekovića sam upoznao 1982. godine kada je pobjegao u Njemačku. Kupio je Hrvatsku Državu na željezničkom kolodvoru u Münchenu, pozvao doktora Jelića, rekao da je izbjeglica iz Jugoslavije i da bi se želio s nama sastati. Sastali smo se u hotelu Bayerischer Hof u Münchenu. S njime je bio i njegov sin Damir. Đureković se uopće nije predstavio, ispričao je da je napisao neke knjige, kako mu je poznato da imamo tiskaru te da mu možemo pomoći oko tiskanja. Dao nam je rukopise i zamolio doktora Jelića da mu kaže svoje mišljenje. Tražio je naše razumijevanje jer nam nije smio još reći kako se zove jer mu prijeti opasnost od Udbe. Pristali smo, doktor Jelić je uzeo rukopise. Jelić nikada nije živio u ovoj drugoj Jugoslaviji, odmah poslije rata je pobjegao u Argentinu i osjećao se nesposobnim procijeniti knjige koje je dobio. Zato ih je dao meni da pročitam. Prva knjiga je bila ‘Komunizam – velika prevara’. Pročitao sam i rekao kako je to koristan propagandni materijal za našu hrvatsku stvar. Đureković je onda nas nazvao – mi nismo znali ni kako se zove, niti njegovu adresu, niti broj telefona – i pitao nas jesmo li pročitali njegovu knjigu. Ja sam radio slog za knjigu u našoj tiskari gdje smo tiskali Hrvatsku Državu, a Đureković je dolazio jednom tjedno pročitati slog koji sam napravio. Jednom je donio sa sobom časopis Danas, da ga prelistam dok on popravlja slog. Otvorim Danas i vidim njegovu sliku u tekstu gdje piše kako je to direktor INE, Đureković. Kažem: ‘Evo Vas ovdje!’ On je rekao: ‘Da, to sam ja, sad znate tko sam.’ Je li on namjerno meni dao te novine ili je to bila slučajnost, to ne znam.”

Koliko li je, Bože dragi, trebalo noći da Stjepan Đureković napiše te svoje knjige, koje će njegovim ubojicama pomoći da ga pronađu i likvidiraju, pa će na kraju, kada se svedu životni računi i dovršene budu sve pripovijesti, to biti i konačni smisao njihova pisanja? Umjesto da mu spasu glavu, te su ga knjige ubile. Vjerojatno bi i bez toga stradao. Ili, možda, ipak ne bi?

Odgovori na dva važna pitanja u pripovijesti i poglavlju o Stjepanu Đurekoviću jednako su bili nepoznati u ljeto 1983, kada čitamo prve vijesti o njegovu umorstvu, kao što će nepoznati biti i četrdesetak godina kasnije. Prvo pitanje glasi: zašto je bježao iz Jugoslavije? Drugo pitanje glasi: zašto je ubijen?

Zašto bi borac iz Narodnooslobodilačkog rata, član Saveza komunista Jugoslavije, koji je vazda i u svim mijenama i potresima u državi umio ostati na liniji, bježao iz zemlje? Povjerljiva i sigurnosno provjerena osoba, koja je već po formacijskom rasporedu morala biti visoko pozicionirani suradnik Službe, direktor Ine, koji prethodno nije ni sumnjičen ni optuživan za pljačke i pronevjere, zašto bi bježao iz zemlje?

U Đurekovićevim žitijima i u legendama o njegovu životu navode se tri moguća odgovora. Prema prvom, koji se prvi put spomenuo već u ljeto 1983, pa već stoga nije uvjerljiv, Đureković je ukrao ili pronevjerio novac, otkriven je, pa je zato morao bježati. Uza sve ostalo, taj novac se, valjda, u međuvremenu negdje trebao pojaviti. Stjepan Đureković je, kao i malena njegova obitelj, završio tragično. Da su došli do novca, živjeli bi sretno i zaštićeno negdje na kraju svijeta, i odavno se nitko više ne bi ni sjećao njihovih imena. Uostalom, zar bi živio u Wolfratshausenu, zar bi na kolodvoru u Münchenu kupovao Hrvatsku Državu, zar bi ulazio u opskurne i opasne emigrantske krugove po Njemačkoj i zar bi, na kraju krajeva, tražio što jeftiniju tiskaru za svoja jadna djela, da je u Ini došao do novca? 

U kontrapriči, onoj koju će, nasuprot prethodnoj nedarovitoj udbaškoj konstrukciji, osmisliti veliki Hrvati – za koje, opet, ne možemo biti sigurni da i oni nisu veliki udbaši – Stjepan Đureković je ubijen zato što je bio spreman razotkriti pljačku i pronevjeru u kojoj je sudjelovao njegov kolega s posla, sin predsjednika Predsjedništva SFRJ, Vanja Špiljak. Dakle, prema udbaškim evanđeljima, Đureković je lopov, dok je prema ustaškim evanđeljima lopov Vanja Špiljak. A njegov otac Mika Špiljak, taman što je dva mjeseca ranije došao na najviši položaj u državi, naređuje Službi državne bezbjednosti da ubije Stjepana Đurekovića, na što služba to odmah i čini.

Ako je prvi apokrif glup i neuvjerljiv, drugi je još gluplji: da je otkrio razbojnika u sinu predsjednika Predsjedništva SFRJ, Stjepan Đureković bi se, u strahu od onoga što je otkrio, mogao zaštititi na vrlo jednostavan način. Čim je došao u Njemačku, ili čim je od njemačkih vlasti ekspresno dobio politički azil, trebao je sazvati konferenciju za novinstvo, koja bi, u to nema nikakve sumnje, bila prilično posjećena, na kojoj bi iznio podatke o pljački u kojoj je, kako će stajati u dodatku ovog apokrifa, uz Vanju Špiljka sudjelovao i drugi Stjepanov dragi kolega, Mišo, sin Josipa Broza Tita. Podaci koje bi iznio ne bi morali biti ni pretjerano dobro dokumentirani, ali onaj koji bi ih na iole uvjerljiv način iznio, bio bi pred atentatorima Službe zaštićeniji od Tolstoja i od Dostojevskog. Osim toga, ne bi li se nakon smrti Stjepana Đurekovića i raspada Jugoslavije pojavio netko s bilo kakvim dokazima o navodnoj pljački? I ne bi li se negdje pojavio novac?

Prema trećem odgovoru iz Đurekovićevih žitija, onom koji će se prvi put spomenuti 1983, ponavljat će se svih budućih godina, a onda će ga u javnim istupima ponavljati branitelj pred njemačkim sudom osuđenih nalogodavaca Đurekovićeva ubojstva, bivših čelnika Službe državne bezbjednosti i osnivača obavještajnih službi u samostalnoj Hrvatskoj, Stjepan Đureković osim što je bio čovjek jugoslavenskih Službi, bio je i agent BND-a. U vrijeme naftne i ekonomske krize u Jugoslaviji dojavljivao je njemačkoj obavještajnoj službi stanje jugoslavenskih rezervi, te je obavještavao o razgovorima koje je kao direktor Ine vodio s čelnim ljudima države. U strahu da će biti razotkriven, pobjegao je iz Hrvatske, i započeo s pisanjem knjiga za koje je vjerovao da će mu spasiti život.

U ovom apokrifu, koji bismo mogli nazvati advokatskim, moglo bi biti mjesta za istinu. Zahvaljujući Johnu le Carréu ovakve su pripovijesti u našim kulturama, a onda i u književnosti samoj, dovoljno uvjerljive da bismo mogli u njih povjerovati. Naprosto je izazovno imaginirati situacije u kojima jedan pravovjerni socijalistički ekonomist, član Partije i pouzdanik Službi, dolazi u dodir s BND-om, da bi uskoro počeo raditi za Nijemce, a protiv svoje zemlje. Da nije tog priprostog, jadnog i mučnog ritma Đurekovićeve proze, da nije tih pustih i praznih rečenica i jada te uplašene ljudske duše, možda bi pisac mogao povjerovati u Đurekovićev obavještajni i špijunski genij. Ali zašto se onda, kada je došao u Njemačku, nije ponašao u skladu s tim genijem, nego je tumarao po kolodvorima i kupovao emigrantsku štampu, te vapio za pomoć pred svakom na koga bi naišao. Napokon, kakva je to BND služba da ostavi tako na cjedilu svoga agenta? 

U odnosu na udbaški i ustaški apokrif, advokatski apokrif može dobro funkcionirati pred sudom i u novinskom intervjuu, pa tako i u petparačkim špijunskim romanima. Ali u ozbiljnoj književnosti, a ovi romaneskni manevri pozivaju se na ozbiljnu književnost, kao i u ljudskom životu, drukčije stvari teku.

Od svega bi mogla ostati samo slika čovjeka koji je razapet, a da nije mogao povjerovati u spas i u uskrsnuće, koliko god je znao da ga jedino to može spasiti.