Nedokazna mi smo čeljad, pa ništa nećemo naučiti ni osjetiti, ali svejedno valja reći da je golemi katarzični potencijal u aferi s djecom iz Konga i njihovim zlosretnim usvojiteljima. Primjerice, u pokušaju da se cijela stvar pod svaku cijenu okrene na našu stranu, pa da se u svemu vidi nešto dobro i plemenito, neprestano se po medijima i na društvenim mrežama može čuti kako su kongoanska djeca, ali i općenito djeca u velikom dijelu Afrike, izložena kojekakvim pogibeljima, životnim nevoljama i stradanjima ukoliko ih ne adoptiraju plemeniti Europljani i Amerikanci. Naglašava se da je Kongo “nefunkcionalna država”, da vladaju bezakonje, posljedice dugotrajnog građanskog rata, jad, bijeda i beznađe. Općenito, prilike u bivšem Zairu su strašne, a nisu mnogo bolje ni drugdje u Africi, gdje god je dekolonizacija provedena tako što su kolonizatori jednostavno otišli, ne ostavljajući domaćem svijetu ništa, osim svojih nelogično iscrtanih međudržavnih granica i oružja da se za te granice bori…
Sve je to, naravno, tako i nikako drukčije, ali zar vam se ne učini da je neprimjereno išta od toga spominjati uz priču o djeci? Ili općenito uz priče o čovjekovu životu i njegovoj sudbini, te o mogućnosti da se sretno proživi život u takvoj Africi? Djeci treba naći roditelje ako su već ostala bez njih. A ti roditelji, u idealnom slučaju, trebaju biti iz njihovog sela, grada ili pokrajine, te sasvim iznimno, ako baš ne može drukčije, iz nekog dalekog svijeta, iz Europe ili Amerike. Ili, recimo, iz Hrvatske. Argument da je u negdje u Africi građanski rat, da je država nefunkcionalna, da vlada opći nered, glad, bijeda i beznađe, nikako ne može biti argument za odvođenje djece iz Afrike. Ideja da će netko sretnije odrastati u Švedskoj nego u Kongu već je sama po sebi sumnjiva. Ali je još slijepa i gluha za to da svako dijete, bilo ono švedsko ili kongoansko, ima pravo nasljeđivanja kulture, tradicije, vjere, jezika… Ništa od toga nije pod moranje, osim što svakome to pravo mora biti zajamčeno.
Djeca su budući odrasli ljudi. Ali ne postoji ništa što je pravo odraslih, a da smije biti zatajeno, prešućeno, uskraćeno djeci. Odrasli iz Afrike zovu se migranti. Oni očajnički, zajedno sa svojom djecom, pokušavaju preploviti Mediteran i naseliti se u Europi. Pritom ginu, utapaju se i umiru, kao u nekom građanskom ratu, jer ih Europljani ne žele. Naprimjer, Belgija radikalno je neraspoložena prema tim ljudima, a istovremeno je u Belgiji toliko rašireno usvajanje djece iz centralne Afrike da je stvorena mreža ilegalnih institucija, otmičara crne djece i njihovih preprodavača, koji se bogate na trgovini afričkom djecom. U čemu je razlika između odraslih, koji su u Europi toliko neželjeni, da pred našim očima ginu u tisućama i desetinama tisuća, a da ih na europskim granicama već godinama na očigled kamera prebija i ponižava hrvatska ili madžarska policija, i njihove djece, koja od istoga tog hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova dobijaju bianko državljanstva?
Razlika je u sjećanjima. Djeca iz Afrike željena su u Hrvatskoj, kao i u Belgiji, zato što će njihovi roditelji u njihove duše i srca upisivati sebe, svoju kulturu, svoja životna iskustva, svjetonazor i vjeru, a njihove izgubljene majke i očevi neželjeni su, još i više u Hrvatskoj nego u Belgiji, zato što oni sa sobom iz Afrike donose svoja sjećanja, kulturu, životna iskustva i vjeru. Oni ovdje neće biti ničija djeca, i mi smatramo da se ne možemo upisivati u njihove duše i srca. Ili to ne želimo. Ljudi na Zapadu do u tančine su razradili legendu o plemenitosti roditeljstva, o majčinskim i očinskim osjećajima, i o požrtvovnosti roditelja prema njihovoj djeci. I pritom su vrlo lucidno primijetili kako između biološkog i adoptivnog ili posvojiteljskog roditeljstva nikakve emocionalne ni duhovne razlike nema: isti su to osjećaji, isti su čak i instinkti. Pritom su ljudi na Zapadu odbili primijetiti da iza svakog roditeljstva stoji dubok osobni i privatni razlog, koji sa zajednicom baš i nema veze. U tom upisivanju sebe u duše i srca drugoga ljudskog bića, makar ono bilo i vaše dijete, postoji vrlo izražena egoistična crta. Opasno je kad čovjek nje nije svjestan.
Osim što su ponekad nekome roditelji, ljudi su, isto tako, ponekad nekome braća i sestre. I kao što postoje majčinski ili očinski osjećaji, koje ljudi utažuju bez obzira na to imaju li mogućnost biološkog produženja vrste, tako zacijelo postoje bratski i sestrinski osjećaji. Možda su manje društveno naglašeni od roditeljskih osjećaja, možda je i njihova biološka uvjetovanost slabije izražena, ali to što je netko nekome brat ili sestra nije daleko od toga što je netko nekome otac ili majka. Kako to da su mnogi od nas poželjeli da u Africi pronađu sina ili kćer, a ne čuje se da je itko iz Afrike poželio brata ili sestru, ili, bolje rečeno, da je među ljudima koje je sigurno vidio kako tumaraju s one strane istočnih hrvatskih graničnih prelaza prepoznao svoga nerođenog brata. Kao što mnogi od nas ne mogu imati svoju biološku djecu, ili je imaju, ali bi ipak željeli jednoga sina ili kćer iz Afrike, tako mnogi od nas nemaju braće ni sestara, ali svejedno ne požele brata ni sestru iz Afrike. Kako to?
Pa tako što u braću i sestre ne upisujemo sebe, kao što sebe upisujemo u svoju djecu. Braću i sestre prihvaćamo onakve kakvi jesu, a sinove i kćeri sami stvaramo. Ustvari, imamo iluziju da ih stvaramo, pa nas onda poraduje kad netko kaže da naša rođena i nerođena djeca baš sliče na nas. I ne treba imati nimalo sumnje u to: usvojena djeca iz Afrike u Belgiji kao i u Hrvatskoj sliče na svoje roditelje. To je nešto što se nikako ne može dobiti od nerođene braće i sestara. Zato ih i ne želimo. Zato nam je nekako i jednostavnije da se utope u Mediteranu, nego da ih smatramo svojima. Naravno, važno je da ne vidimo to njihovo utapanje. Kao što je važno i da nikada ne stvorimo svijest o tome da se s tim ljudima utopilo naslijeđe, kultura i vjera djece u koju smo namjerili upisati vlastito naslijeđe kulturu i vjeru. Naše crne djece iz Afrike, kao i naše bijele djece iz trbuha.
Naš rasizam sastoji se u tome što nemamo svijest o tom naslijeđu, kulturi i vjeri, koje dugujemo djeci rođenoj u Africi. Naš rasizam se sastoji u tome što isti ministar Davor Božinović potpisuje bianco državljanstva crnoj afričkoj djeci i naređuje, opravdava ili svojim autoritetom pokriva nasilje koje Hrvatska policija provodi nad njihovim biološkim i kulturološkim očevima. Pa, barem da smo razdvojili nadležnosti na različita ministarstva! Naš rasizam sastoji se u tome što smo majčinski i očinski nedužno spremni upisivati sebe u svoju djecu, i pritom ne shvaćati da u toj djeci postoji i nešto što je izvan nas, nešto što sasvim sigurno nismo mi. Ta djeca imaju pravo da ne budu mi. Ovo se, naravno, odnosi na usvojenu djecu iz Afrike, ali se odnosi i na usvojenu djecu općenito, kao što se odnosi i na rođenu našu djecu. Rasizam nikad nije određen samo bojom kože.
Ideja da će afrička djeca biti sretnija u Belgiji i Hrvatskoj, nego u Kongu i Africi je rasistička. Rasističko je svako spominjanje afričke nesreće kao argumenta za izvoz djece iz Afrike i za njihovo adoptiranje po bijelim europama. Tako su, s istim bezdušnim rasističkim argumentom, pokušali 1992. i 1993. odvoditi djecu iz Doma Ljubica Ivezić u Sarajevu. Bol i gnjev koji smo tada osjećali bol je i gnjev Konga. Kao što je i tadašnje nerazumijevanje nekih dobrih i pitomih ljudi iz Europe potpuno jednako današnjem nerazumijevanju. Djeci i odraslima u Africi pomaže se samo tako što se popravljaju kvarovi koje su Europljani za sobom ostavili u toj Africi. I tako što ih se prihvaća kada nam dolaze iz Afrike.
Građanke i građani Hrvatske koji su danas u zambijskom zatvoru samo su željeli imati svoju djecu. Blesavi, budalasti i lakomisleni, taman onoliko koliko i svi drugi koji požele imati djecu. Način na koji su pokušali postati majke i očevi nije problematičan. Ali način na koji su u tome sudjelovale različite službe Republike Hrvatske duboko je problematičan, možda je kriminalan, a sasvim sigurno je krajnje licemjeran. Majkama i očevima u zambijskom zatvoru dužni smo kao građani i kao društvo pomoći. A nakon toga ozbiljno porazgovarati o svemu, o svojim roditeljskim osjećajima i svojoj djeci, kao i o svojoj braći i sestrama. Jedno bez drugoga ne ide. Svijet u kojem postoji usvojiteljsko roditeljstvo, ali nema pobratimstva i posestrimstva, svijet je trgovine djecom.
Čovek koji je voleo knjige
Objavljeno u osječkom Glasu Slavonije
Ne bi trebalo odveć lako i odveć brzo pristajati na ono što nam se čini očiglednim. Na vest o smrti Daria Grgića, na primer. Pre svega, to nije moguće. Ima ljudi koji ne umeju da umru, a on je – to smo oduvek znali – jedan od tih. Zbog toga vest o smrti Daria Grgića treba da glasi drugačije (kako ne bismo pali u iskušenje da u nju poverujemo): Grga je odlučio da se malo odmori od svih nas, čak i od onih koje voli najviše na svetu. Dođe tako čoveku. Možda to jeste malo sebično – premda nisam upoznao nesebičnijeg čoveka – ali nije strašno zato što znamo da ćemo se, pre ili kasnije, ponovo sresti.
Ove reči nisu tek uteha.
Grga je postao deo nas u tolikoj meri da čak i ako bismo poželeli da ga se oslobodimo to više ne bismo mogli. (Niti bi on, sve i da hoće, mogao da se oslobodi nas. Sad je kasno za to. Sam je kriv.) Grga je nešto poput uljeza: ako ga jednom pustiš u sebe, ako ga udahneš, nosiš ga do kraja života. I tu ne pomaže ništa. Kada nas koji ga volimo, jednoga dana, ne bude bilo, on će i dalje biti tu.
Dobri duh hrvatske književne kritike, dobri duh Osijeka, čovek koji je voleo knjige – nikada neću izbaciti iz glave prizor kada u jednoj beogradskoj knjižari halapljivo grabi knjigu s police, prelistava je, onda mi upućuje očajnički pogled (jer zna da, svemu uprkos, neće moći da ponese baš sve knjige koje mu dođu pod ruku) i vraća je ne mesto, a onda grabi sledeću knjigu (ne uzima je nego je baš grabi), prelistava je, zadržava se na nekim stranicama dok mu (doslovno) po čelu izbijaju graške znoja, potom mi upućuje pogled narkomana koji je sebi upravo ubrizgao heroin direktno u venu i knjigu stavlja na gomilu koju će odneti kao plen – Grga je, kao retko ko, umeo da sažme svoje iskustvo življenja i čitanja (za njega je to, ionako, bilo isto) i da ga saopšti bez nepotrebnog okolišanja. Tako je i pisao. Bez suvišnih pokreta. Pa kao što smo nekoć napeto gledali Hitchcockove filmove kako nam ne bi promakla scena u kojoj se pojavljuje sam Hitchcock, tako smo Grgine tekstove čitali s naglašenom pažnjom očekujući onu rečenicu koju niko drugi na svetu ne bi mogao da napiše osim njega, onu rečenicu-šifru koja bi nam otvorila knjigu sveta. I pronalazili smo je, tu rečenicu koju niko drugi do njega ne bi umeo da napiše, tu rečenicu koja bi otključavala naš pogled (čineći ga prodornijim) i naše iskustvo (čineći ga razumljivijim i nama samima). Jednostavnije rečeno: u njegovom prisustvu (ili nemogućem odsustvu) svet je postajao boljim nego što jeste. Ili makar podnošljivijim. Ove reči kojima svome prijatelju želim ugodan put i čvrst san, ne bi vredele ništa da ih, prevladavajući kretensku mušku stidljivost, nisam izgovorio i njemu u lice. Tada bismo se obojica stideli i obojica bismo, po malo, bili radosni.
I još nešto, možda i važnije od svega. Grga je bio slobodan čovek koji je odbijao paktove s huljama, čuvajući svoju slobodu za one koje voli. Zbog svega ovoga i nije morao baš sada da se povuče, ali ako je tome već tako, ako je baš sada otišao na putovanje, onda ćemo (a kako drugačije?) i to razumeti kao čin slobode i nužnosti. Neće nas zbuniti to što se u jednom od mogućih svetova sloboda i nužnost potiru, što u tom svetu – do kojeg Grgi i nije bilo previše stalo – sloboda odbacuje nužnost, a nužnost uništava slobodu. To nije tačno. Grga je to znao. Zbog toga je živeo nužnost slobode.
Grga, majstore, čast mi je što si me smatrao prijateljem. A sada se odmori.