Djetinjstvo i veliki dio života odrasle osobe sam proveo u siromašnoj zemlji Bosni u kojoj je imati kućnog ljubimca, u to vrijeme, bilo nezamislivo. I sam pojam “kućni ljubimac” bio je nepoznat jer u kućama i stanovima ljudi nisu držali životinje. Rijetki izuzeci bila su domaćinstva koja su držala mačke. To ne znači da ja nisam bio u kontaktu s različitim vrstama životinja jer je naše domaćinstvo, kao i većina ostalih, zavisilo od postojanja i rada domaćih životinja – konja, krava, bikova, ovaca, koza, kokošaka, ćurki i tako dalje. Obzirom da su moj otac i amidža bili lovci, imali smo i dva psa po imenu Musa i Brnjo. To su bili pravi lovački psi, balkanski goniči ili, kako su ih jednostavno zvali, balkanci, trenirani za lov na niske (zečevi, lisice, vukovi) i visoke (srne, jeleni, medvjedi, divlje svinje) divljači. Musa i Brnjo su, po izgledu, bili vrlo slični, srednje veličine, svjetlobraon boje s bijelim površinama na njuškama, prsima i donjim dijelovima nogu. Musa je bio već duže vrijeme s nama jer smo ga dobili od prijatelja mog amidže kad je imao samo samo dvije sedmice. Brnjo je došao kasnije, bio je šest mjeseci star kad ga je amidža doveo u našu avliju iz udaljenog sela Živalji iz kojeg je bio njegov prijatelj koji mu ga je poklonio. Oba psa su živjela napolju zavezani uz svoje drvene kućice. Hranili smo ih ostacima hrane od naših obroka. Volio sam oba psa i često sam se igrao s njima, lutao po okolnim livadama i šumama. S njima sam odrastao. 

Pošto je Musa proveo duže vrijeme sa mnom, bio sam mu privrženiji, kao što je i on bio privržen meni. Brnjo je bio lijep, elegantan, pametan i dobar pas, ali je bio nekako nepovjerljiv, rezervisan. Bio je onakav kakve će, trideset godina kasnije, biti hiljade bosanskih duša kad napuste svoj kućni prag i kad se nađu u nepoznatom svijetu, kad ne znaju šta onaj koji im prilazi misli, kakve namjere ima. Brnjo se osjećao stranac u našoj avliji, iako smo svi nastojali da budemo fini prema njemu jer smo ga svi iskreno voljeli. Brnjo nije nikada sam došao do mene dok sjedim da spusti glavu u moje krilo da ga mazim, dok je Musa to redovno radio. Brnjo je u prvih mjesec dana otkad ga je amidža donio nekoliko puta bježao od nas. Znali smo gdje ćemo ga naći – u selu Živalji, kod ranijeg vlasnika. Ja sam u dva navrata sa svojim najboljim drugom pješačio više od dva sata u jednom smjeru do tog sela da vratim Brnju kući. Tokom tog dugotrajnog pješačenja moj drug i ja smo razgovarali i postavljali sebi pitanja kao što su: kojim putem se Brnjo kretao, da li se kretao asfalnim putem kojim idu vozila ili prijekim šumskim putevima, ili možda uopšte nije išao nikakvim putevima nego preko brda, livada i šuma, kako je znao put, je li bio gladan, kako to da ga auto ne udari, ili kako to da ga niko ne vidi, ne uhvati, ne ubije. Imali smo bezbroj pitanja, odgovore nismo. Kad bismo konačno našli Brnju kod kuće gdje se rodio i kad bi me on ugledao, dotrčao bi, skakao oko mene, mahao repom. Sva ona pitanja tepajućim glasom postavljao sam Brnji gledajući ga u oči i radosno, sa obje ruke, trljajao mu uši i čelo, što je on volio. Brnjo se primirio i čudno me gledao, kao da je htio da mi kaže da on zna šta su ljubav, odanost, upornost, hrabrost i mudrost, da zna da ljudi to cijene i da je on samo htio da nam svima udovolji.

Ovdje u ovom ambijentu njegovo ponašanje je bilo sasvim drukčije nego kad je bio kod nas. Ovdje je bio raspoložen, veseo. Ali, kad bi došlo vrijeme da krenemo kući i kad bih mu stavio kaiš oko vrata i poveo ga, opirao bi se, bio je tužan. Pitao sam se tada da li psi imaju osjećaj čežnje i nostalgije kao što imaju ljudi, dokle njihova sjećanja dopiru u prošlost i koliko vremena ta sjećanja traju.

Ujutro prvog dana 1965. godine poveo sam Brnju u šetnju. Kad smo izašli iz naselja odvezao sam ga i pustio da se slobodno kreće. Trčkarao je, išao ispred, ostajao iza mene, njuškao i zapišavao svaki grm dok smo se kretali prema pošumljenom uzvišenju koje je bilo prekriveno snijegom. Negdje oko podne krenuli smo nazad, kući. U neko doba tokom tog povratka izgubio sam ga iz svog vidokruga. Mislio sam da je otrčao kući, ali ga tamo nije bilo. Našao sam ga na željezničkim šinama smrskanog, pregaženog vozom koji je otutnjao prema Sarajevu neosjetivši da je ubio moga Brnju, moju radost, svjetlo mojih maglovitih kakanjsih jutara. Plakao sam na putu od pruge do kuće. Prije toga, kao dijete, bio sam na mnogim dženazama nepoznatih ljudi i nisam pojmio i osjetio šta znači nečija smrt, nečiji nestanak. Imao sam nepunih petnaest godina kada je Brnjo poginuo i to je bilo prvi put u mom životu da osjetim gubitak nekoga bliskog, nekoga svog.

Godinu dana kasnije umro je i Musa, prirodnom smrću. U jesen te godine ja sam krenuo u srednju školu u Sarajevo i nikad više za vrijeme života u Bosni nisam imao psa.

Vrlo neobičan doživljaj: pratite tridesetdvogodišnjeg muškarca, po svemu ispravnog i bliskog vašim današnjim svjetonazorima, kako u Parizu dočekuje oslobođenje grada od nacista i vrlo skori kraj Drugoga svjetskog rata, a biva sve nesretniji i ojađeniji, jer dok Francuska i svijet – ili ono što u historiografskim i književnim poopćenjima smatramo svijetom – već slave pobjedu i slobodu, za njega ne samo da je poraz, nego i prilično izvjestan gubitak doma, domovine i iluzije da će ikad doživjeti slobodu. Pa kakav je to čovjek koji 1944. poraz nacionalsocijalističke Njemačke doživljava na takav način? Kakav je to čovjek koji je, mjesecima ranije, s podvojenim osjećajima dočekivao kapitulaciju Italije, i koji još od 1942, i prvih ozbiljnih njemačkih poraza na Istočnome frontu i u Africi žudno dočekuje i bilježi svaki ulični trač o tajnim pregovorima Hitlerove Njemačke sa Sovjetskim Savezom? Iako to nikad ne kaže, niti možda i samome sebi to uspije priznati, on želi taj konačni apokaliptični dogovor nacista i boljševika, koji bi, možda, doveo do kraja civilizacije i kraja našega svijeta, ali jedino njime bi, takvim dogovorom, bila stvorena sitna prilika za njega osobno, njegov narod, domovinu i dom.

Evo kako, oslobođenjem Pariza, završava njegova knjiga, dva posljednja njezina ulomka: “Oko mene zaustavlja se red ambulantnih vozila. Automobile voze mlade i lijepe djevojke s besprijekornim maquillageom (šminkom, op. M.J.). Naslanjam se na jedno od tih vozila i promatram kako preko mosta opetovano prelaze novi kamioni i tenkovi. Odjednom stanem plakati, gotovo poluglasno jecati. Djevojka koja sjedi za volanom me promatra i iznenada me na engleskom pita zašto plačem.

– Poljak sam i razmišljam o Varšavi – odgovaram potiho. – Oni ovdje mogu biti sretni, nama to još nije dopušteno.

Trenutak neugodne šutnje. Djevojka poseže u džep, časti me Chesterfieldom i dobaci nešto usput. Uzeo sam cigaretu i pojurio. Nisam mogao odbiti. Ali ne – postoje stvari koje se ne mogu riješiti čak ni milijardama cigareta, konzervi i ostalih darova. Ne, ne i ne. Držao sam u ruci tu prvu omiljenu mi cigaretu čiji miris silno volim i konačno je zapalio. Malčice je mirisala po kolonjskoj vodici, malčice po sapunu, ali bio je to Chesterfield. Pušio sam je razmišljajući kako predstavlja svijet koji ne može shvatiti izvjesne stvari. Možda zato što nikad nije bio primoran pušiti ništa gore od Chesterfielda. Ulicama su prolazili tenkovi i automobili, a iznad toga sretnoga grada lebdio je veliki usklik radosti.”

I to je taj kraj! Uplakani mladić je, naravno, slagao. Da, plače on jer misli o Varšavi, ali ne zato što je Pariz oslobođen, a Varšava – sravnjena u tom času sa zemljom – još uvijek nije, nego zato što on zna da 1945. Varšavi i Poljacima ne donosi slobodu, nego im donosi novi, tek neznatno transformirani oblik okupacije i ropstva. On na jednom mjestu bilježi, pun jada i ironije, kako Sovjeti razmišljaju da Poljsku učine još jednom republikom u sklopu Sovjetskog Saveza, kao što će to učiniti i s do 1939. neovisnim baltičkim republikama Litvom, Latvijom i Estonijom. Ali čak i da ne učine tako, nego da Poljskoj prepuste formalnu samostalnost, zemlja će biti pod okupacijom, a da to Englezi, Amerikanci i općenito Zapad neće ni primijetiti. I tako će biti, kaže on, sljedećih pedeset godina. Zamalo je pogriješio: Poljska je pod neformaliziranom sovjetskom okupacijom ostala skoro četrdeset i pet godina. To razdoblje će tako biti doživljeno i ugrađeno u životno, porodično i narodno iskustvo generacija Poljaka. A sa stanovišta životne svakodnevice, životnog i kulturnog standarda, te načina života, zapravo je krajnje dvojbeno koje bi iskustvo za ovog mladića bilo neugodnije: iskustvo života u Parizu pod nacističkom okupacijom, ili iskustvo života u “Narodnoj republici”, pod okupacijom Sovjetskog Saveza?

Andrzej Bobkowski nije se, međutim, vraćao u Poljsku. Već mu je 1942. ili 1943. bilo jasno da u toj zemlji za njega i njemu slične neće biti mjesta. Ali ne zato što im netko neće dopustiti da se vrate iz progonstva, nego zato što će cijena njihova povratka biti upravo sloboda. A to je za Bobkowskog bilo preskupo. U Parizu je još neko vrijeme nakon rata radio u jednoj dobrotvornoj organizaciji, da bi zatim radio u poljskoj knjižari u Parizu i imao dućan za popravku bicikala. Na dan 25. lipnja 1948. zajedno sa suprugom emigrira u Gvatemalu, gdje se vrlo uspješno počinje baviti aviomodelarstvom. Osniva svoju tvrtku, putuje po svjetskim aviomodelarskim natjecanjima, pa tako 1956, povodom natjecanja u Švedskoj, posljednji put stiže u Europu. Posjećuje i Švicarsku, Francusku, Njemačku, a onda se zauvijek vraća kući. Umire nakon godina borbe s tumorom na mozgu, 26. lipnja 1961. Imao je samo četrdeset osam godina, i impresivan život.

Njegov je esej već u prvom broju čuvene pariške Kulture, poljskoga emigrantskog časopisa, te vjerojatno i najznačajnijeg istočnoeuropskog poslijeratnog emigrantskog glasila. Njegovo književno djelo sadrži knjige priča i crtica, eseje, putopise, te pogolemi epistolarni opus. Ali čuven je po knjizi “Zabilješke perom: Dnevnik iz Francuske 1940- 1944.”, koje je pariška Kultura tiskala u dva toma 1957, ali tad knjiga je prošla vrlo tiho. Trideset godina kasnije, u socijalističkoj Poljskoj 1987. i 1988. izlaze dva ilegalna izdanja, da bi tek 1995. bilo objavljeno prvo  službeno izdanje u domovini. Riječ je o jednoj od onih knjiga, koje su u temeljima žive kulture u čijem su jeziku nastale, ali su istovremeno u protivljenju s toliko toga na čemu je ta kultura zasnovana. Premda vrlo blag, vedar i koncilijantan mladi čovjek, Bobkowski je u radikalnoj protivnosti ne samo u odnosu na vlastito poljaštvo, nego i u odnosu na dogme na kojima je 1945. zasnovana jedna drukčija Europa. A tek kako je samo protivan mitu o francuskome pokretu otpora iz vremena njemačke okupacije – kojemu je i sam pripadao – o tome bi se tek naširoko moglo raspravljati. Pritom, razum i povijest dali su za pravo svemu što je Andrzej Bobkowski pisao.

Knjiga u prijevodu Adriana Cvitanovića i izdanju zagrebačkog Mizantropa, objavljena u listopadu 2022, jedan je od nesumnjivih kulturnih i književnih događaja godine u Hrvatskoj – ali tko to da primijeti kada se kulturnim i književnim događajima u našim medijima bave uglavnom intelektualni i moralni idioti i neznalice? (Šteta, jedino, što nakladnik, čini se, nije imao novca za lektora, pa je u prijevodu previše pravopisnih i stilskih pogrešaka, koji nipošto ne padaju na dušu prevoditelja, nego se tiču odsustva onoga važnog prvog i drugog čitatelja, dakle urednika i lektora…)

Početkom rata, zapravo u vrijeme njemačkog napada na Francusku, Bobkowski zaposlen je kao radnik u francuskoj tvornici municije, u kojoj je radio popriličan broj Poljaka. Dok se njemačke trupe približavaju Parizu, on se, zajedno s tvornicom, evakuira na jug zemlje, i stiže sve do Azurne obale, ali žena ostaje u Parizu. Ubrzo dolazi do političke formalizacije stanja stvari, francuska država munjevito se raspadne, a zatim i transformira u marionetsku višijevsku pronacističku državicu na jugu i okupirani teritorij na sjeveru. Nakon mjeseci života i provoda na jugu, Bobkowski i jedan drug Tadzio, slabije obrazovan radnik, kupuju bicikle, u naumu da od Carcassonnea pa duž obale Mediterana, i preko Nice, preko Alpa, jednom zapravo vrlo čudnom rutom, stignu na sjever, sve do Pariza. U mirna bi doba ovakva zamisao bila avanturistička. Pogotovu u prvoj polovici našega dvadesetog stoljeća, kad je malo tko bilo iz turističkih bilo iz znanstvenih pobuda nagonio velosiped po takvim razdaljinama, a u povijesti nije ni bilo vremena u kojemu bi postojali egzistencijalni razlozi koji bi čovjeka tjerali da se biciklom prelazi relacije duge koju tisuću kilometara. Ali, eto, Andrzej i njegov vjerni drug Tadzio kupili su bicikle, i na njih natovarili svu svoju imovinu, te hranu – jer rat je, uvijek je neizvjesno što se usput može kupiti – i mali šator, pa krenuli na put. Vremenski, putovanje čak i nije potrajalo tako dugo: od 30. kolovoza do 30. rujna 1940. godine. Ali tih stotinjak stranica u knjizi “Zabilješki perom” među je neobičnijim, uzbudljivijim i najbolje napisanim civilnim svjedočanstvima iz Drugoga svjetskog rata.

Najprije, nigdje tu rata zapravo niti nema. Francuska se predala, kao kakva plašljiva kuja legla je na leđa pred nadmoćnom i agresivnom suparnicom, poraz bez borbe munjevito je ovjeren i protokoliran, i Francuzi su nastavili živjeti savršeno normalnim životom. Bobkowski se kroz cijeli svoj dnevnik ne prestaje čuditi toj francuskoj normalnosti. Katkad joj se i diviti, ali mnogo češće o njoj govoriti s krajnjim prezirom. Pa piše ovako: “Već smo prilično poodmakli od načela: ‘Cilj opravdava ljude koji prema njemu streme.’ Opravdana sredstva su samo nuspojava. Ako su danas toliko zastrašujuća, to je stoga što ih se laća svaka budala s pečatom svetosti na čelu koji su mu pridodali nakon što je doviknuo nekoliko fraza o ‘spašavanju svijeta’. Dovoljan je trenutak razmišljanja da uvidite kako u tom pogledu živimo u razdoblju čudovišne opskurnosti. Huxley ne shvaća da suštinski korijeni zla danas prije svega tavore u neshvatljivo velikom potencijalu prihvaćanja bilo čega: ljudi danas upijaju jednako kao i toaletni papir.” Ova rečenica ne samo da bi mogla stajati kao moto velike pustolovine Andrzeja Bobkowskog u okupiranoj, kolabiranoj i kolaboriranoj Francuskoj, nego bi, iskinuta iz konteksta, mogla zazvučati kao proroštvo za jednu buduću epohu, upravo ovu u kojoj živi Andrzejev čitatelj. Može li se išta istinitije reći o svijetu u već trećem desetljeću dvadeset i prvog stoljeća, nego da “ljudi danas upijaju jednako kao i toaletni papir”?

Ali to je samo jedan sloj u priči o biciklističkom putovanju po Francuskoj početkom Drugoga svjetskog rata. No, kako je Bobkowski izrazito znatiželjan čovjek, s nizom različitih talenata i interesa, te kako je jedan od onih pisaca koji valjda i zarad svoje iznimne društvenosti pokazuju ne samo snažnu moć zapažanja, nego i tu moć da na svijet gledaju na više načina istovremeno, pripovijest o tom putovanju sadrži čitav niz slojeva. To je sociološka, antropološka i psihološka studija, usporedna analiza različitih kultura, roman o Francuskoj i roman o Poljskoj, a onda i roman o prijateljstvu, mali nehotični poljski Don Quijote.

On se grozi francuske navade da samo gledaju hoće li dobro pojesti i popiti, a da do vlastite časti i junaštva nimalo ne drže, ili se prema časti i junaštvu odnose kampanjski, ali upravo tome on se i divi. Bobkowski nije zanesen svojim poljaštvom, nikad se, niti na jednom mjestu u svome dnevniku, ne gordi zbog toga što mu je zemlja junački pala. Nikad on u Poljskoj i Poljacima ne vidi žrtve, kao što ni sebe ne vidi kao žrtvu. Bobkowski, za razliku od južnoslavenskog svijeta u devedesetima, iz činjenice što je (možda) stradalnik nikad ne crpi osjećaj moralne superiornosti. Općenito, Francuska je, veća i sretnija, u njegovom doživljaju svijeta superiorna Poljskoj. Ali što ta superiornost znači? Zapravo ništa, u ratu kao ni u miru. Ona se kao tema pojavljuje samo da bi naglasila pitanje: pa kako su onda tako jadno i bezvoljno mogli pred Hitlerom pasti? Pitanje je to koje ne traži odgovor, jer ima smisla samo kao pitanje. Svaki bi odgovor bio pogrešan.

Ovako Bobkowski bilježi već 2. studenog 1940, dok za Dušni dan hodočasti Chopina na groblju Père-Lachaise: “Pored groba je stajala neka stara Francuskinja i pitala nas jesmo li Poljaci. Potom je kazala da je lijepo s naše strane što dolazimo iskazati počast, da ona dolazi ovamo svake godine te da jako voli Poljake. ‘Tako radišan i plemenit narod kao vi ne može propasti i ni neće.’ Mani me se! Ne mogu to više slušati. To je kao kad kažete ‘evo ti, djedice, milostinje, kupi si što ti treba’. A nakon toga se zatvorite u sobu, sjednete u naslonjač i čitate knjigu, grickajući čokoladu. Ipak, odgovorio sam joj, kao na nekom skupu poljsko-francuskog društva, da bi se isto moglo reći i za Francusku. Prvi put u povijesti smo i mi i oni u istoj situaciji. Premda je za nas to potpuna propast, njima je to samo poraz. Razlika je toliko velika da je teško uspoređivati. Dok mi trpimo, oni podnose, dok mi nemamo ništa, oni imaju privide, dok mi ne možemo ne razmišljati, oni ne razmišljaju i žive. Oni su poput bogatog čovjeka koji, kako ne bi znao koliko je izgubio,  uvijek nalazi oslonac; mi smo poput siromaha koji je sve stavio na jedan ulog, sve je izgubio i mora početi iznova.

Kao i lani, tako sam i ove godine, stojeći nad ovim grobom, razmišljao o sličnosti Chopinova doba i našega. Prošle godine je u Parizu boravila poljska vlada, brojna i nezanimljiva emigracija i bilo je svega, kao u uvodu ‘Gospodina Tadije’ – kao u Chopinovo doba. Ove godine raspršile su se mnoge nade, emigracija je otputovala u Englesku, a u Parizu su ostaci koji se sukladno poljskoj tradiciji međusobno proždiru unatoč tome što su malobrojni. Bridž bi trebalo proglasiti poljskom nacionalnom igrom; licitacija i razračunavanja. To je jedino što naši mogu napraviti kako valja.”

A zatim se, nakon ove raskošne verbalističke geste, lišene svake južnoslavenske plačljivosti i ljigavosti kakvu ćemo, uspoređujemo li samo ton esejističke ili dijarističke naracije, lako zapaziti i kod gospodara Krleže, Bobkowski otpućuje dalje: “Sa Chopinova groba zaputili smo se prema grobu Oscara Wildea. Moj skroman buket bio je jedini koji je malčice uljepšao taj veliki i pomalo prevelik grob. Potom smo se još nekoliko minuta zadržali na Balzacovom grobu. Tamo dolje je njegov Pariz. Nebo se rumeni na zapadu, a bliže je more sivih krovova u magli. Ti joj krovovi daju neobičnu boju, kao da ‘ulaze’ u maglu. Na stazicama je tišina, posvuda je gomila grobova i širi se miris zvjezdana. Limeni ili cvjetni vijenci podsjećaju na perece.”

I tu me je, priznajem, dobio k srcu Andrzej Bobkowski, veliki poljski pisac za kojeg sam bio samo čuo, a sad ga otkrivam zahvaljujući dobrom prijevodu Adriana Cvitanovića, jer se sjetim naših starih koševskih grobalja na Svisvete, kad su već po nama polegle one teške sarajevske magle, a svo naše groblje gori voštanicama. A kada voštanice dogore, groblje gori ljubičastim i žutim zvjezdanima, tim cvjetovima koji u zrelu jesen cvatu i kojih će biti i kada više ni nas ni naših svijeća na kršćanskim grobljima u Sarajevu više ne bude.

A Nijemci, njih često opisuje kao histerike. Najjasnije i najslikovitije, osviješteno se poigravajući generalizacijama, u nadnevku od 11. rujna 1940, sjećajući se svoje učiteljice njemačkog iz djetinjstva, i to kako ga je, premda je ironijom sudbine bila Židovka, učila ljubavi prema svemu njemačkome: “Što je ostalo od svega toga? Ne sjećam se, ali sada jasno osjećam jedno: histeriju njemačke misli; histeriju kojom su nas Nijemci polagano sve zatrovali. Sjećam se ovoga: Luther je pisao da se ne može moliti ne proklinjući. Kada je izgovarao ‘sveti se ime Tvoje’, zacijelo bi dometnuo: ‘Prokleti bili papisti i svi oni koji Te hule.’ Tamo negdje je sve krenulo. Koliko se histerije krije u Marxu, koju su potom naslijedili njegovi sljedbenici. Cijela teorija viška vrijednosti osmišljena je u ozračju histerije. Sjećam se kako sam jednom izašao iz kazališta s Frydkom nakon neke glupave i vesele francuske komedije. I odjednom mi, u Bolničkoj ulici veli: ‘A sad osmotrimo to iz gledišta klasne borbe.’ Histerija! Sveti se ime Tvoje Proletarijatu – Prokleta neka je buržoazija, itd. Tko je razbuktao histeriju? Nijemci, njemačka misao, zakučasta, neispunjena, gotska poput katedrale u Kölnu, koju ne podnosim. Nijemci su stvorili taj jezik, nejasan, odbojan, u kojem nikad ne znam što zapravo znači riječ Kultur. Je li riječ o stanu s kupaonicom, o Goetheu, ili pak o zapovijedi Marsch, marsch. Nijemci su nas naučili da se histerično služimo pridjevima s kojima valja biti na oprezu kao s otkočenim oružjem.” I evo, opet, nečega što kanim čuvati kao dragocjenost: pridjevi “s kojima valja biti na oprezu kao s otkočenim oružjem”!

Po povratku u Pariz Tadzio traži i nalazi način da nastavi dalje prema Varšavi, a Andrzej nastavlja raditi u transformiranom uredu koji skrbi za Poljake u Parizu i okupiranom dijelu Francuske, uglavnom zaposlene kao radna snaga u njemačkim tvornicama. O tom poslu otvoreno piše, dok se svojih ilegalnih aktivnosti jedva dotiče. Striktan je, dosljedan i pošten odnos između privatnoga i javnog u ovom dnevniku. Bobkowski, naime, o čemu god da piše, a doista piše o svemu i svačemu, nikada nije bolećivo privatan, pa i kada se bavi nekim osjetljivim temama, recimo iskopavanjem natrule ovčje glave iz smeća, koja će njemu i njegovoj ženi biti ručak u neka već prilično gladna okupacijska vremena, on tome pristupa vedro, ne kao temi vlastitog stradanja, nego kao, malne, povlaštenoj mogućnosti da se na osnovu vlastitog iskustva pripovijeda o nečemu takvom.

U jednoj od svojih protunjemačkih eskapada, piše nešto što manje govori o Nijemcima, a više o autorovom stavu prema životu, kulturi i književnosti: “S hranom je sve gore. Posvuda se pojavila velika repa, tzv. bijela repa. U novinama se navodi tisuću i jedan primjer pripreme tog povrća i uvjeravaju nas u prednosti i koristi te gadarije. Uslijed toga pojavio se pregršt pošalica u pogledu jedenja repe. Primjerice, obitelj za praznim stolom, otac sjedi uz knjigu: ‘A seda, umjesto ručka, pročitat ćemo dio o Pantagruelovoj gozbi.’ Navodno je njemačka cenzura zatečena tim humorom i smatra ga neprimjerenim i štetnim. Schädlich! Kako se mogu rugati i šaliti na tu temu u ovakvoj situaciji? Sjećam se kako je u sjajnom romanu A. Mauroisa ‘Les silences du Colonel Bramble’ Englez kazao Francuzu: ‘Znate li zašto je ovaj rat toliko strašan i tragičan? Jer Nijemci nemaju smisao za humor.’ To je istina. Iznimno duboka. Nema prave kulture bez istančanog humora. Bojim se naroda koji nemaju smisao za humor, koji nisu vrckavi. Između Nijemaca i Francuza na tom se mjestu prostire ponor koji se ne može nikako premostiti: nikakvom kolaboracijom, sporazumom i novim mjestom nove Francuske u novoj Europi.”

Jedino o Rusima i Rusiji Andrzej Bobkowski ne kaže ništa. Ili skoro ništa. Možda zato što njih, Rusa, još uvijek nema u blizini. Premda on govori, iznoseći svoja zlokobna predviđanja, koja će se redom obistiniti, da ovaj rat i nije ništa drugo nego veliki rat između nacionalsocijalističke Njemačke i boljševičke Rusije. I ne samo da će u tom ratu Rusija pobijediti, govori vrlo rano Bobkowski, nego će u kontraudaru i naletu koji će zatim uslijediti, pregaziti pola Europe. Englezi, Amerikanci, Francuzi pravit će se da to nisu ni primijetili. I vječnom će im tajnom ostati poljska sudbina. Tu se ništa ne može učiniti, fatalistički zaključuje Bobkowski, ali džentlmen u njemu neće mu dopustiti ni da pomisli na odustajanje. On će nastaviti do kraja, i do Gvatemale.

Prvog dana rujna, godine 1943, početkom pete godine Drugoga svjetskog rata, on piše: “Četiri godine ‘Nove Europe’, sumorne i duge, podučile su nas da hladno gledamo na stvari, podučile su nas da istini pogledamo ravno u oči. Teško nas je oduševiti bilo čime, teško nas je opčiniti riječima. U svom tom metežu, među nedorečenim i napola izrečenim, samo je jedno važno: Rusija. Rusija zna što hoće – i djeluje. Ne krije svoje nakane. Rusija zna da nas svaka godina ovoga života čini sve više ‘spremnijima na sve’. I to obilato koristi.” Nije li ovo da sve duži rat odgovara Rusiji, i da izluđeni ostatak svijeta čini sve spremnijim da prihvati sve, neobično odgovara slici svijeta početkom 2023, kada se pred strahom od energetske krize, iznenadnog siromašenja i oskudice u guščjoj jetrici, egzotičnom voću i dijamantima, sa Zapada sve češće čuju glasovi spremnosti na sve što hoće – Rusija?

No, jesmo li, u pokušaju da opišemo dijaristički genij Andrzeja Bobkowskog, pretjerali s velikim temama, smrću, poviješću i politikom? Bobkowski, naime, ne samo da je hedonist, da voli dobro živjeti, ići u kazalište i u kino, čitati i uživati u svemu onom u čemu uživa Pariz pod njemačkom okupacijom, nego on sjajno umije iz trivijalnih pojedinosti izvući pouku epohe. Recimo, ovo: kraj je kolovoza 1943, ekipa je na avanturi godišnjeg odmora u okupiranoj Francuskoj. Voze se biciklima, pa vlakom: “Lagano se uspinjemo uz brdo. Kad smo stigli do vrha, cesta se izravnala poput kakve daske. Spuštamo se u tišini, polagano klizeći. Red stabala koji se zatvara pa otvara ispred nas i brzo iščezava po strani. Le Mans se može izdaleka namirisati. (…) Grof de R. zarazio me svojim furijerizmom i seoskim idealizmom. Drmusamo se po kaldrmi Le Mansa, izbjegavajući tramvajske tračnice. Automobili s pogonom na drveni ugljen dime se kao peć i podižu iza sebe oblake smeća i prašine (…) Žega. Ulicama se povlače oznojeni i zaprašeni ljudi. 

Prisiljavam se urediti sve formalnosti, predati bicikle, kupiti karte. Vlak već stoji na peronu. Pronalazimo dva mjesta. Jabukovača zatvorena u termosici nije izdržala putovanje i eksplodirala je. Curi mi s odlagališta za prtljagu po glavi. Pijem je, pokušavam zatvoriti termosicu, ali ništa ne pomaže. Fermentira u termosici. U kupeu je vruće kao u paklu. (…) Prisjećam se praznika iz djetinjstva, onih davnih godina kad bih, promatrajući polja i šume koje nestaju iza prozora, plakao iz dubine duše.

Putnici počinju jesti. To je prava izložba raskoši, bakanalije. Nitko ne jede običan kruh. Svi vade bijeli pain brioche, maslac, tvrdo kuhana jaja, kobasicu, šunku, hladetinu, pečeno pile, voće. Iz plosnatih bočica s metalnim čepovima toči se aromatični calvados boje jantara. Punokrvni camambert, rastopljen na suncu, pretvorio se u gustu kremu iz koje se širi smrad sumpora i amonijaka. Usnice sjajne od masti mljackaju, debeli prsti oblizuju se cokćući, kroz prozor odlijeću papiri i kore. Ostatak se baca na pod. Riječ je o svojevrsnoj orgiji i istovremeno pobožnome misteriju, kojemu samo Francuzi mogu dati onaj poseban ton i ozračje. Ne samo da osjećamo užitak s kojim jedu, nego ga i vidimo. Hrana nije puko utaživanje gladi. Riječ je o čulnoj nasladi. Ovdje nijedan zalogaj ne može proći neprimijećen kroz usta, ni atomčić hrane neće izmaći kritici nepca. Djevojčica oprezno otvara konzervu sa sirom, pažljivo ga dodiruje palčićem i predaje majci, kazavši veselo: Maman, il est bien fait. (Mamice, zreo je.) Francuzi se odmalena razumiju u hranu. Njihova proždrljivost je gnjusna, ali istovremeno i dokaz njihove kultiviranosti. Jedenje bilo čega iz konzervi ili iz kazana, samo kako bi se utažila glad, dobro je i za obožavatelje Eintopfgerichta i druge barbare. Kuhinja je umijeće i iziskuje artizam. Razlikovanje vrsti ostriga, voća, mesa, sireva, vina; umijeće slaganja jelovnika zahtijeva jednaku kultiviranost kao i razlikovanje dobrih slika od pukih mazarija ili umijeća odabira vlastite lektire. Izvjestan mi je francuski radnik koji je radio u Njemačkoj jednom prilikom rekao: Monsieur, ljudi koji tako jedu ne mogu biti vladari svijeta.”

Andrzej Bobkowski rodio se u Bečkom Novom Mjestu, kao sin Henryka Bobkowskog, austrougarskog oficira, budućega brigadnog generala poljske vojske, koji je u to vrijeme službovao u 1. bosanskohercegovačkoj pješačkoj pukovniji, da bi uskoro bio premješten u 55. galicijsku pješačku pukovniju. U Velikom ratu borio se na galicijskome frontu protiv Rusa, gdje je bio i teško ranjen. Nakon što je 1928. umirovljen na pragu svojih pedesetih, general Henryk Bobkowski osnovao je turističku agenciju. Umro je 25. srpnja 1945, dočekavši kraj rata. Kao penzioner živio je u Krakovu.

Andrzej se početkom Drugoga svjetskog rata prijavio kao dragovoljac u poljskoj vojsci u Francuskoj, ali su ga odbili. U Poljsku se iz Gvatemale vratio zaobilaznim putevima, čudnim poput onog puta od Carcassonnea, preko Alpa, do Pariza. Već odavno mrtav, kako to velikom piscu i pristoji. “Zabilješke perom” četvrti su veliki poljski dnevnik, koji imamo u prijevodu na naše jezike. Tri su emigrantska, a samo jedan domovinski. Prvi je iz Argentine, Witolda Gombrowicza, u srpskom prijevodu Petra Vujičića. Drugi je, pisan uglavnom u Napulju, Gustawa Herling-Grudzińskog. Njega imamo u dva prijevoda i dva ponešto različita izbora: prvi je objavljen na srpskom, u izboru i prijevodu Biserke Rajčić, a drugi je, u hrvatskom izboru i prijevodu Andriana Cvitanovića objavljen kod Disputa. A treći dnevnik, pisan u Francuskoj, dnevnik je Andrzeja Bobkowskog. U političkom, a dijelom i socijalnom i klasnom smislu, trojica dijarista vrlo se razlikuju. Isto bi se moglo reći za njihove intelektualne i književne interese, kao i za ono što za njih predstavlja dnevnički žanr. A četvrti i jedini domovinski dnevnik, onaj je Tadeusza Breze, koji također imamo u srpskom prijevodu Petra Vujičića. Predratni poljski diplomat, koji je nastavio služiti i za vrijeme Narodne Republike Poljske, dakle socijalizma, pisao je dnevnik za služenja u ambasadi pri Svetoj Stolici. Njegova “Bronzana vrata” ne samo što su remek-djelo dijaristike, nego su i jedna od najboljih knjiga o Vatikanu nakon Drugoga svjetskog rata i o pretkoncilskoj Crkvi, duboko opterećenoj antikomunizmom i simpatijama za Hitlera i njegove stečevine. Umiranje pape Pija XII, te opis tog krutog i bezosjećajnog čovjeka i vjerskog vođe, među su upečatljivijim literarnim prikazima junaka Drugoga svjetskog rata.

Ali ono glavno i neusporedivo ipak je na samom kraju, koji smo mi stavili na početak: Poljak koji u Parizu, pred očima osloboditelja i tvoraca antifašističke Europe, plače nad svojim izgubljenim domom i nad domovinom Poljskom. Ovaj nas paradoks danas obavezuje da s više pažnje i suživljavanja pratimo ono što nam govore Ukrajinci. Po duhu i doživljaju svijeta, ali i po onom što nam govori, a mi nikako da čujemo, tekst govora Serhija Žadana, prilikom dodjele Mirovne nagrade Udruge njemačkih knjižara i izdavača, jesenas u Frankfurtu vrlo je srodan dnevniku Andrzeja Bobkowskog. To poljski pisac iz svoga gvatemalskog groba progovara na ukrajinskom.

Ljeto miriši na pečeni kukuruz i gorke trave. Vi se noćima iskradate kroz prozor, skačete na vlažnu zemlju koja sluti zimu i barut i onda lutate pod krošnjama i zvijezdama ne sluteći da će to trajati samo toliko – jedno ljeto. Jer svako od nas naposljetku dobije samo jedno ljeto. Nevolja je što ne znamo koje, što ga ne prepoznajemo onda kada nam se događa.

Potok svijetli iznad kamenja, a nad njim svijetli dječak. Dječak ne može znati da svijetli – ni to čovjek, zapravo, nikad ne zna – kad i koliko svijetli. Duge mršave noge na dva vlažna kamena, preko kojih juri voda, brišući obrise stopala. Iznad se uzdiže mršavi torzo, odnekud fragilan, prelijep u svojoj slutnji da nikada neće dorasti do punoće. Sve je tako krhko – dječak nad vodom, potok, ljeto. Sve tako krhko. Kao staklo ljetnjeg podneva pred pljusak.

U dječaka je zaljubljena starija sestra pa ti ne smiješ biti u njega zaljubljena. Pa zašto onda o njemu znaš toliko – na primjer, kako jednim stopalom nepravilno gazi, na unutra, i otuda cijelo njegovo držanje kao da naslućuje nekog unutrašnjeg šepavca. Dječaku je mati njihova, a otac mu je naš – da li zbog toga on stavlja jednu nogu poprečno ispred druge kao da sam sebe neprekidno sapliće? Jer ne može se hodati sa jednom nogom očevom a drugom majčinom bez saplitanja, to učite tog posljednjeg ljeta dok se iskradate kroz prozor u noć, a trave mirišu gorko, i cvrčci pjevaju o zimi.

Dječakovi su svirci – otac umije sa harmonikom, znao je i djed. Zato ih u tvojoj mišjoj familiji ne vole. Uvijek su miševi vjerovali mravima a ne cvrčcima – i uče i tebe tako, odgajaju u tebi to nepovjerenje prema beskorisnosti onih koji sviraju, slikaju ili pišu, jer takvi podrivaju svete zakone opstanka vrste.

Ti moraš biti korisna, zna se što je korisno. Ne možeš tu izigravati neku pjevačicu Jozefinu koja zamajava narod miševa, zatravljuje ga rječima ili pjesmom. Nikada ti tvoji miševi neće dati odobrenje da pišeš i baviš se tricama. 

Pa ti onda pripovijedaš sama sebi – gle, dječak nosi naoštren štap i misli da će njime pogoditi ribu. Dječak je predivno smiješan, i zato tako svijetli iznad potoka i iznad svijeta, stojeći na svojim posvađanim nogama, uronjenim u tečno staklo.

Već sljedećeg ljeta ti ćeš biti daleko. Dječakov otac – iako naš – ostaće sa  njihovima, na njihovoj strani. Dječak će dorasti do puške – jer to izgleda nije naročito zahtjevno, a i u nas ljudima sve ide od ruke – štapovi, potoci, hramonike i puške.

Poslije će ti kazati da je dječak obolio na živce. Znaš kako, rat. Obolio na živce. Tako kažu miševi. Ti onda zamišljaš dječakove živce, tanane, krhke končiće ispod nagosti njegovog tijela koje je za tebe zauvijek zastalo nad potokom. Kao da si i tad vidjela te končiće pod neprozirnošću njegove kože, kako se rastežu od one lijeve noge koja sapliće desnu sve do njegovih sljepoočnica u kojima dostižu krajnju tačku prenapregnutosti, čekajući da ih naši i njihovi povuku na dvije strane pa da se dječak rasturi skroz, kao da je i sam od stakla. 

I onda ga odnekud vidiš: sasipa se natrag u potok, a u kobnom ubrzanju jedinoga, posljednjega ljeta – njegova svjetlost bljesne iznad svijeta. 

Naši su potoci prepuni oštrih staklenih krhotina, ostataka bivših dječaka. 

Po njima se korača samo u sigurnosti đonova na vojničkim čizmama.  

Neobično je to, koliko god se ponavljalo, kako pravda, a s njome i simpatije promatrača, prelaze s gonitelja na onoga koga gone. I kako onda i antipatičan čovjek, siledžija i tiranin, postaje mudrac, postaje mjera moralnosti i čestitosti u odnosu na one koji ga gone.

Zdravko Mamić bio je, ali odavno više nije, jedan od najmrskijih ljudi na hrvatskoj javnoj sceni. Raspolagao je javnim ukusom, mjerom onoga što je dopušteno i nedopušteno, kao i javnim financijama. Kako bi on kojeg novinara, a naročito novinarku, u sportskim rubrikama dnevnih novina ružno pogledao ili korio na čuvenim svojim konferencijama za novinstvo, tako bi nesretnik, češće nesretnica, dobivala otkaz, da se nikad više ne bavi sportom, naročito nogometom. Bio je Kennedy u obrnutoj balkanskoj inscenaciji: erotizirana mu je predsjednica za rođendanske proslave prilazila u scenama oko čije se cenzure angažirala čitava obavještajna zajednica. Glavni obavještajci su, opet, dobivali otkaze, jer nisu dovoljno efikasno obavili posao. Zdravko Mamić bio je simbolična figura prostaštva i divljaštva u zemlji tihog i ljubaznog licemjerja. Kupovao je nogometaše, određivao im što će reći pred sudom, kupovao je ugledne građane, političare, gospodarstvenike, suce i policajce, te ih raspoređivao po javnim funkcijama. U jednom je trenutku Zdravko Mamić bio glavni hrvatski društveni, politički, a možda i gospodarski kadrovik. Sreća da nije imao interesa za književnost, jer bi, zacijelo, postavljao i uprave društava književnika i pisaca, birao i promovirao buduće akademike…

Ali umio bi pomoći kakvom siromašku, sagraditi kuću pogorjeloj obitelji, kupiti novi auto nevoljniku s kojim se na Zelenom valu sudario. Bilo je duše u tom Mamićevom razbojništvu, ali neće mu se to pamtiti, niti bismo mi o tome govorili da nije postojalo i još nešto: vrlo izražen osjećaj za pravo i pravdu! Naime, Zdravko Mamić ni u ta vremena najveće svoje moći, kada bio je mjera svekolikog i svakojakog hrvatstva, duhovnog, materijalnog i društvenog, domoljubnog i intelektualnog, imao je svijest o postojanju institucionalnog okvira, poreznog, policijskog, pravosudnog i državnog, koji je, čisto u formalnom smislu, protiv njega. Imao je Mamić jasno izgrađenu svijest o tome da je, formalno govoreći, razbojnik. Ali znao je, poput Latifage, zvanog Karađoz, upravnika Andrićeve proklete avlije, razliku između biti zajednice i njezinoga formalnog okvira. I onda je na genijalan način, vrijedan romaneskne obrade – eh, kad bi Hrvati imali takvih pisaca! – zabio klin između biti zajednice i njezine forme. Zabio je klin između društva kojim je zavladao kao autentični hrvatski Kennedy, koji stiže pevaljki na rođendan, i države koja bi mu se morala po pravnoinstitucionalnoj logici jednoga dana suprotstaviti. To je učinio tako što je kupio redom one koji su formu trebali zaštititi od suštine, kupio je one koji su državu trebali štititi od njega. Ali nije Mamić njih kupovao jer su mu bili potrebni, nego ih je kupovao zato da bi dokazao kako praktično i ne postoje oni koji bi doista štitili državu od njezinih elita. Dokazao je da su ti lažni zaštitnici u osnovi gori nego on. Odigrao je ulogu razbojnika koji za sitan novac kupuje svoje suce. Izveo je to na način zbog kojeg im se, barem na čas, zaledila krv u žilama. Ovog promatrača, koji ga je godinama prezrivo gledao iz svoga društvenog prikrajka, Mamić je ovim odistinski fascinirao.

Nema ama baš nikakve sumnje da su mu upravo zaštitnici tog institucionalnog hrvatskog državno-pravnog okvira omogućili nesmetan bijeg iz zemlje, ali i dokumente susjedne države. Naivan je i glup svatko tko bi bio u stanju povjerovati da bi Zdravko Mamić, rođeni Bjelovarac, mogao dobiti državljanstvo i boravišne papire u Bosni i Hercegovini, da mu to nisu sredili oni koji su prethodno bili zaduženi da hrvatsku državu štite od razbojnika. HDZ i HDZ BiH su, kako to voli reći i Andrej Plenković, sestrinske stranke. Iz tog posestrimstva lica u svemiru stvorene su pretpostavke da braća Mamići steknu još jednu domovinu, te da ih ta domovina zaštiti od njihove prve domovine. Perverzija domovinskog rodoskvrnuća u tome je što ga ista politika, pa možda čak i isti ljudi, u jednoj domovini progone, a u drugoj ga štite od progona. Nije tu problem u dvojnim državljanstvima, u dvojnim identitetima, u dvojnim pravnim statusima. Problem je u tome što se svo vrijeme isti ljudi prikazuju kao zaštitnici prava i kao razbojnici. Mamić je zabio klin, a oni su nastavili igrati svoje uloge.

Mamić je čovjek koga gone. Gonjeni je uvijek kriv, ali simpatije promatrača na njegovoj su strani. Takav je zakon dramaturgije. A na sudu, policiji i novinama vazda je bilo da pokušaju učiniti nešto protiv zakona dramaturgije, i promatrača uvjeriti da su i pravo i pravda na strani gonitelja. To nikada i nigdje nije bilo jednostavno. Zato se ljudi protiv progonjenoga obično okreću iz dva amoralna razloga: iz straha da sami ne postanu žrtve progona, te iz mržnje koja proizlazi iz ideoloških uvjerenja i nema veze s osjećajem za pravdu.

Problem s progoniteljima Zdravka Mamića u tome je što ih promatrač doživljava nedostojnima njegova progona. Pritom, oni baš snažno i ne žele da im Mamić dopadne šaka. Jer kada bi se Mamić, recimo, sutra ukazao pred vratima Remetinca, ili pred vratima zagrebačkog ili osječkog suda, nikako to ne bi bilo drago onima koji su zaduženi za njegov progon. Tog bi časa, naime, započeo proces čiji bi ishod bio krajnje neizvjestan: progonitelji bi pokušavali realizirati progon progonjenog, a progonjeni bi nastojao ostvariti progon svojih progonitelja. Tko bi bio u prednosti? Zdravko Mamić, u to smo prilično uvjereni. A u to su, čini se, uvjereni i Mamićevi progonitelji.

Zdravko Mamić stvorio je šampionski Dinamo. Istina, učinio je to služeći se javnom infrastrukturom i novcem koji nije bio njegov. Zdravko Mamić stvorio je igrače koji i ovog trenutka čine okosnicu hrvatske reprezentacije. I za to se poslužio novcem koji, čini se, nije bio njegov. Sad mu oni koje je također stvorio, jedan stari Genexov direktor i jedan Mamićev bivši policajac, pokušavaju oduzeti njegov Dinamo. Marksističkim jezikom rečeno, u pitanju je klasični slučaj eksproprijacije eksproprijatora. No, povijest nas je toliko puta poučila da nepravedno odnošenje prema nepravdi neće dovesti do ostvarenja pravde, premda će, možda, dovesti do ostvarenja prava. Promatrač sumnja i u to! Razvlašćivanje Zdravka Mamića, kao velikog uzurpatora kluba, koji je od Dinama stvorio šampionski klub, a od Modrića, Lovrena i drugova svjetske igrače, ne vodi pravdi, jer ga provode oni koje je Zdravko Mamić stvarao kao što je stvarao Modrića i Lovrena. A to razvlašćivanje ne vodi pravdi iz još jednog razloga: ono se ne provodi da bi Dinamo bio drukčiji, nego da bi došlo do promjene onih koji će u zamjenu za javni novac baštiniti Dinamovu karizmu. Pa umjesto Milana Bandića o Dinamu i o stadionizaciji Zagreba najednom progovaraju Tomislav Tomašević i njegov zamjenik Luka Korlaet, u čijem ekspozeu o gradnji dva stadiona u glavnome gradu ima nekog šperovskog arhitektonskog cinizma. Ekipa koja se valjala po Varšavskoj, braneći javno dobro pred Karamarkovim policajcima i Horvatinčićevim graditeljima, sad će u Kranjčevićevoj i u Maksimiru raditi potpuno istu stvar, samo za mnogo, mnogo veće novce. Jedino što bi još trebalo ukloniti Zdravka Mamića iz Dinama i učiniti ga nijemim poput gipsanog kipića međugorske Djevice. Nakon svega, Mamić bi mogao postati hrvatski Julian Assange, uz tu razliku što njegova dokumentacija očito i dalje raste.

Progonjeni razbojnik poprima karakteristike plemenita čovjeka, jer njegovi progonitelji nisu u stanju biti utjelovljenje pravde. Tako je to bilo s Čarugom. A još mnogo je nezgodnije s Mamićem. Nakon što je arhitekt i Tomaševićev zamjenik Luka Korlaet na valu hrvatskih uspjeha u Kataru donio obznanu gradnje zagrebačkih stadiona, iz Međugorja mu je glasom pravednika odgovorio Zdravko Mamić. Rekao je da to neki zločesti ljudi danas spominju izgradnju stadiona i manipuliraju emocijama i raspoloženjem narodnih masa, kao što je to, veli Mamić, dvadeset godina činio i bivši gradonačelnik. A zar je ovo vrijeme za stadione: “kad ljudi Banije i Zagreba nisu dobili tri godine nakon potresa nijedan kvadrat infrastrukture gdje bi se sklonili od leda i zime i boleština, pričati o stadionu” bolesno je i nemoralno, to je “za psihijatrije”, kako bi rekao Mamić.  “A u isto vrijeme”, govori Mamić, ti ljudi koji mame narod stadionima, “nisu u stanju sve ove godine od potresa izvršiti uvid u stanje istočne tribine” maksimirskog stadiona, “i vidjeti da li je ona doista izvan upotrebe, jer je netko tamo stavio crvenu cedulju, a zašto ju je stavio to sami dragi Bog zna. Ali ako ju je i stavio vrlo je lako, postoje vještaci, vidi se u kakvom je tribina stanju, i da je ne znam šta, ne može ta priča koštati više od pet milijuna eura”. 

Može biti da je ovo demagogija progonjenog. Vjerojatno i jest. Drukčije bi Zdravko Mamić govorio da je u Zagrebu i da nije progonjen. Ali progonitelji imaju taj problem što je u Mamićevim riječima, osim demagoške fraze, i istina. Za građanstvo je, kao i za ovog promatrača, sva nevolja u tome što je istina zarobljena u demagogiji razbojnika. A laž je poprimila formu pravnog imperativa. Teško onome koga se u ime te laži progoni, jer je žrtva i kad je razbojnik. Još teže je progoniteljima, jer ne znaju koliko bi im njegova istina mogla naškoditi. Najteže je, međutim, zajednici, jer je obespravljena i u odnosu na progonjenog, i u odnosu na one koji ga progone.

u spomen na Władysława Walczykiewicza

1

Gospodin Cogito
u mladosti se ponosio
nevjerojatnim bogatstvom
prijatelja

jedni iza sedam gora
s obiljem talenata i dobara
drugi
kao najvjerniji Władysław
siromašni kao poljski miš

ali svi
što se kaže
prijatelji

isti ukus
ideali
srodni karakteri

i u ona je
davna vremena
sretne krvave mladosti
Gospodin Cogito
imao pravo misliti
da će ih pismo s crnom trakom
koje dojavljuje njegovu smrt
pogoditi
u srce

stići će
s različitih strana
staromodni kao iz kalendara
odjeveni
u kruto žalovanje

poći će s njim
stazom
posutom kamenjem
među
čempresima
šimširima
borovima

i bacit će na humak
mokrog pijeska
vjenčić cvijeća

2

s neumoljivim
protokom godina

broj je prijatelja
kopnio 

odlazili su
u parovima
grupno
pojedinačno

jedni su blijedili kao hostija
gubili ovozemaljsko obličje
i naglo
ili polako
emigrirali
u plavet

drugi su
izabrali mape
za brzu plovidbu
odabrali sigurne luke
i tada ih je
Gospodin Cogito
izgubio
iz vidnog polja

Gospodin Cogito
nikoga za to ne krivi

shvatio je da tako mora biti
prirodno stanje stvari

(mogao bi jedino dodati
da su nestanak postojanih emocija
surova povijest
neminovnost preciznih odabira
odlučivali
o prekidima prijateljstva)

Gospodin Cogito
ne prigovara
ne žali se
nikome ne zamjera

samo je postalo nekako
praznjikavo

Ali zato jasnije

3

Gospodin Cogito
lako se pomirio
s odlaskom mnogih prijatelja

kao da je to
prirodan zakon
umiranja

ostalo ih je još nekoliko
provjerenih u vatri i vodi

s onima koji su otišli
zauvijek
iza zidova Carstva Empirije
održava žive kontakte
i neizmjerno dobre

stoje mu iza leđa
gledaju ga pažljivo
nemilosrdni ali ljubazni

kad ih ne bi bilo
Gospodin Cogito
pao bi
na dno
napuštenosti

oni čine neko tlo
i iz tog živog tla
Gospodin Cogito
izvlači se pola koraka
ne više od pola koraka

u religiji postoji termin za to
općinstvo svetih

Gospodin Cogito
daleko je od svetosti
drži korak
s nepomičnima

a oni su kao zbor

u pozadini tog zbora
Gospodin Cogito
pjevuši
svoju oproštajnu
ariju

(prev. Đurđica Čilić)

Agota Krištof: Nepismena, Nojzac, Novi Sad 2022.

Ágota Kristóf na hrvatskom se jeziku prvi put pojavila 1999. godine. U prijevodu Saše Sirovec i u izdanju splitskog Feral tribunea izašla je “Velika bilježnica”. Premda je ovaj roman izazvao veliku pažnju čitalačke i književne javnosti, proći će deset godina prije nego što u izdanju zagrebačke Novele i u prijevodu Saše Sirovec i Zlatka Wurzberga bude objavljena cjelovita “Trilogija o blizancima”, koja uz “Veliku bilježnicu” sadrži i knjige “Dokaz” i “Treća laž”. Ali još prije toga, Ágota Kristóf će, kao pisac za pisce, postati onaj suvremeni svjetski autor koji će izvršiti najveći utjecaj na generaciju hrvatskih spisateljica i pisaca. Tako će nakon ere Raymonda Carvera u nas uslijediti era Ágote Kristóf. U oba slučaja bit će to i vrlo čitani pisci, na koje će se često i vrlo raznoliko referirati živa hrvatska kultura, ali ne i akademska zajednica i izdavači. Niti će se o utjecajima Raymonda Carvera i Ágota Kristóf ozbiljnije pisati, niti će njihovi opusi biti u cjelini prevedeni i objavljeni. Oba njezina hrvatska nakladnika ubrzo su propala, a oba njezina izdanja moguće je naći samo u antikvarijatima. Premda ni to uvijek nije lako i jednostavno. Ágota Kristóf umrla je 27. srpnja 2011, u švicarskome gradiću Neuchâtelu, u kojemu je provela i veći dio života. Međutim, sve doista važno u životu, čemu su posvećena najvažnija njezina djela, na čemu počiva njezin krajnje osoben stil, koji je izazvao takvu pažnju čitalaca i divljenje pisaca, zbilo se prije Neuchâtela i prije jezika na kojemu su te knjige napisane.

Već je samo pitanje pripadnosti Ágotinog djela zbunjujuće. Knjige je pisala na francuskome, ali niti je bila Francuskinja, niti je francuski bio njen materinji jezik. Pisala ih je u Švicarskoj, ali svijet njezinih knjiga posve je izvan Švicarske. Rodila se, odrasla i zadjevojčila se u Madžarskoj, odakle je, nakon propasti revolucije iz 1956, u Neuchâtel stigla kao izbjeglica. Puka je slučajnost to što su je u nekoj useljeničkoj kancelariji rasporedili u francuski kanton. Osim sebe i svog tijela, donijela je sa sobom svoja sjećanja, i djetinjstvo koje će postati velika njezina tema. Ali kojoj kulturi i književnosti pripada njezino djelo, ako već ne postoje književnost i kultura, kao ni grb i zastava, izbjeglica, apatrida, ljudi u pokretu, vrlo je teško reći. Vjerojatno je najmanje pogrešno reći da je Ágota Kristóf švicarsko-madžarska spisateljica, francuskoga jezika. Ali svaka bi iz ovih pridjeva izvedena pojedinačna kultura nezasluženo svojatala Ágotu Kristóf. I da se odmah oslobodimo i europskih sentimenata: nije ona ni europski pisac. Čak bi se moglo reći da je neeuropska spisateljica, kao što je suštinski Neeuropljanin svatko tko je po Europi progonjen.

Knjižica “Nepismena”, u originalu “L’Analphabète”, izvorno je objavljena u Ženevi 2004. Odnedavno je možemo čitati u srpskome prijevodu Bojana Savića Ostojića, te u izdanju novosadskog Nojzaca, zanimljivoga i vrlo plodnog malog nakladnika, koji se specijalizirao uglavnom za prijevode austrijske književnosti. Zajedno s prevoditeljevim pogovorom “Nepismena” ima tačno šezdeset stranica. Riječ je o tekstu neustanovljivog žanra, razlomljenom u jedanaest vrlo kratkih poglavlja, kojim Ágota Kristóf predstavlja svoj život, izbjeglištvo i književnost. Autobiografski i autopoetički tekst izuzetne ljepote, koji je važan i stoga što objašnjava neke tako zamamne i osvajajuće stilske osobenosti, koje su toliko utjecale i na naše spisateljice i pisce.

Živjela je tipičnim izbjegličkim životom, radila je u tvornici, s mukom stvarala novu sebe i svoju novu biografiju. Nemoguće je odomaćiti toliki strani svijet. “Pet godina nakon dolaska u Švajcarsku, govorim francuski, ali ga ne čitam. Ponovo sam postala nepismena. Ja, koja sam naučila da čitam sa četiri godine.

Reči znam. Kad ih čitam, ne prepoznajem ih. Slova su nelogična. Mađarski je fonetski jezik, a francuski potpuno suprotno uređen.

Ne znam kako sam uspela da preživim bez čitanja tih pet godina. Jednom mesečno sam čitala Mađarski književni list koji je objavljivao moje pesme u to vreme; bilo je tu i knjiga na mađarskom, najčešće već pročitanih, koje smo dobijali poštom iz ženevske biblioteke, ali nije važno, bolje je ponovo čitati nego ne čitati uopšte.”

Jezik proze Ágote Kristóf, taj jezik istodobne strepnje i omame, kratkih je i jasnih rečenica, djetinjih po formi i unutarnjoj jezi, odraslih po sadržaju. Jezik totalitarizma djetinjstva. Neke naše veoma dobre spisateljice, neki pisci, propisali su tako po uzoru na veliku Ágotu. Ali ona je tako pisala jezikom koji nije znala. Jezikom radnice. Kaže da nikad nije pisala bez stalnog zavirivanja u rječnik francuskog. Ovako završava “Nepismena”: “Znam da neću nikad pisati francuski onako kako pišu Francuzi kojima je to maternji jezik, ali ću ga pisati kako mogu, najbolje što mogu.

Nisam ja izabrala ovaj jezik. Nametnuo mi se sudbinom, slučajem, okolnostima.

Pisati na francuskom za mene je obaveza. To je izazov.

Izazov za nepismenu.”

Njezina mala šestogodišnja kći u nju gleda razrogačeno kad joj se majka obrati na madžarskom.

Knjige na ukrajinskom

Proljetos na televiziji gledam ministricu kulture i jednoga našeg nakladnika i knjižara, ovaj put u ulozi aktivista, dok publici predstavljaju akciju nabavke knjiga na ukrajinskom za hrvatske biblioteke. To će, govore Nina i Mišo, biti knjige za naše ukrajinske izbjeglice. Oni će moći da odlaze u knjižnice. Ujedno, pomoć je to za ukrajinske nakladnike pogođene ratom. Njih oboje naučili su da se u Europi tako radi. Ágota Kristóf u “Nepismenoj” piše da postoje neprijateljski jezici: “Govorim francuski već trideset godina, pišem ga dvadeset, ali ga još uvek ne poznajem dobro. Ne govorim ga bez greške, a na njemu mogu da pišem samo uz neprekidno korišćenje rečnika.

Zato za mene i francuski spada u neprijateljske jezike. Postoji još jedan, mnogo važniji razlog: taj jezik upravo ubija moj maternji.” Ali što Nina i Mišo znaju o tome? Trude se da budu gostoljubivo europsko lice Hrvatske. I to je dobro.

Nema prisile u jeziku

Ustvari, nema prisile u vjeri. To su i u vremenima prije slobode zagovarali veliki osvajači, ne namećući svoju vjeru onima koje su osvojili, ali očekujući, ipak, od njih da će je oni s vremenom prihvatiti, svjesni da je to vjera moći, naspram njihove koja je vjera nemoći. Ista je stvar danas s jezikom. Velik i moćan, jezik kojim govore banke i atomske bombe, razjezičit će, a onda i obespismeniti one male i nemoćne. Ovako će Ágota Kristóf u “Nepismenoj”: “Pričalo se da Cigani, naseljeni na rubovima sela, govore drugačiji jezik, ali ja sam mislila da to nije pravi jezik, da je to neki izmišljeni jezik koji oni govore samo među sobom, baš kao moj brat Jano i ja, kada smo imali običaj da govorimo tako da nas mali brat Tile ne razume.

Takođe sam mislila da Cigani tome pribegavaju zato što su u seoskoj kafani njihove čaše obeležene, namenjene samo njima, jer niko u selu nije želeo da pije iz čaše iz koje je pio Ciganin.”

Albert Camus u Pobunjenom čovjeku, tvrdi  da  “svaki revolucionar završava kao tlačitelj ili jeretik”. Još ističe da se pobjednosna revolucija mora iskazati s sveopštom represijom i izopštenjima i da je ljudska priroda sa svojim protivrečnostima, patnjama, porazima,  irelevantna u odnosu na veliku istorijsku promjenu u kojoj svaka individua učestvuje, na ovaj ili onaj način. U tom grandioznom prevratničkom poduhvatu korjenito se mijenja imperativ “kako živjeti” u “zašto živjeti”. To jest, nužno je radikalno i nepovratno odbacivanje dotadašnjeg postojanja u ime novog postojanja, u kojemu totalitet povijesne revolucije odbacuje svaku individualnost, i preuzima na sebe ulogu Boga, koji sebi prisvaja pravo  nad životom i smrću drugih.

No, ni  Mao Ce-tung, Staljin i Pol Pot, i na vrhuncu svoje moći, nijesu uspjeli u potpunosti amputirati ljudske  sklonosti koje nijesu bile upisane u registar revolucionarnih moralnih kanona. Prometejski napad na nebo lidera komunističke revolucije sputavale su bezobzirna frakcijska borba, karijerizam, pa i hedonizam, koji je bio upisan kao smrtni grijeh lenjinsko-staljinskog kompartizma. Staljin je praktikovao svakonoćne pijanačke bahanalije  sa svojim saradnicima, a njegov jugoslovenski sljedbenik i oponent Tito stvorio je faraonski kult, s glamuroznim rezidencijama u svim socijalističkim republikama Jugoslavije. Titov hedonizam  bio je rafiniraniji, barem onoliko koliko je K. u. K monarhija bila ceremonijalno raskošnija i kultuivisanija od kavkaske Evroazije. Staljin je na kraju skončao od neumjerenog prežderavanja i votke, i njegova zdepasta figura i kratki debeli prsti sina Kavkaza nijesu bili u napasti da poput četrnaest godina mlađeg Zagorca uči mačevanje, igra valcer ili tehnike improvizacije Chopina na klaviru. 

Stoga ne treba zanemariti činjenicu da je otklon Jugoslavije od SSSR-a, imao u podtekstu i kulturološku dimeziju, koju su diktirali jedan zagorski bravar i jedan slovenački učitelj. Jer, da  su umjesto njih na čelu komunističke Jugoslavije bil Srbin ili Crnogorac, na primjer, Sima Marković ili Petko Miletić, ne bi bilo Rezolucije Infombiroa i Krležinog referata na Kongresu književnika u Ljubljani 1952. godine, na kojemu se pisac Gospode Glembajevih obračunao sa socrealističkim kritičko-teorijskim koncepcijama staljinsko-ždanovljevskog smisla.Tako je otklon od socrealizma otvorio  put samoupravljanju, Kardeljevom lenjinističko-anarhističkom hibridu, kao svojevrsnoj platformi unutrašnjeg partijsko-kulturnog pluralizma i modernizma.

Jer, socijalistički realizam, slično kao i nacistička umjetnost   odveć je deskriptivan, naglašava fizičku snagu, insistira na monumentalnosti i grandioznosti: u slikarstvu se doima karikaturalno a u literaturi neuvjerljivo i  beživotno. Tito je  fleksibilniji od Staljina i zbog toga što je on bio komesar bez pretentija da bude ideolog:  za razliku od Staljina, koji je  jedno i drugo. Uz to, Staljin je bio paranoik koji je pobio sve potencijane suparnike.  I Tito je bio nemilosrdan prema suparnicima i neposlušnima:   Hebranga je progutao mrak, jer se bojao da bi ga Rusi mogli instalirati umjesto njega, ali nije likvidirao Đilasa, zato što je shvatio da Đido nije interesantan  Rusima ni monarhističkoj opoziciji. Za razliku od Staljina, koji je neselektivno, u doba velike čistke od 1936-1938. dnevno likvidirao i po hiljadu stvarnih i izmišljenih protivnika, sin kumoračkog kmeta   odupro se paranoji –  najsmrtonosnijoj napasti diktatora.

Paranoja revolucionara izvire iz konspirativnosti, stalnog propitivanja i sumnjičenja, svih i svakoga, pa i svojih drugova ilegalaca: je li ih  ubacila u Organizaciju, vrbovala ili ucijenila politička policija. Nakon osvajanja vlasti paranoja se pretvara u cinizam, iako sindrom frakcijskih borbi iz ilegalnog perioda ne odumire ni onda kad su neprijatelji radničke klase obezglavljeni, zato se stalno insistira na budnosti i “mangupima u našim redovima”, što uzrokuje da brutalnost prema  otpadnicima ostane jednako nemilosrdna, čak i surovija nego prema starim klasnim neprijateljima. No, nekontrolisana vlast i moć više ruiniraju revolucionarnu oštricu radničke klase nego njeni ideološki neprijatelji. Jer, vremenom  će asketizam i moralna načela koja su održavala kompaktnost i borbenost revolucije  postati balast posljednje faze komunizma, kolikogod su ovještale kanone i  tekovine svakodnevno ponavljali izvršni sekretari, agitpropovci, mediji. Kontradikcija revolucionarne vlasti  –  revolucija i vlast su suprotnosti – najprije i najviše se očitovala  u onim strukturama čiji su pipci   kapilarno premrežili svaki društveni segment. Zato je  jednako zastrašujuće djelovala na potpuno suprotnim ideološkim i društvenim polovima: na ostatke građanskih ideologija i kod dogmatskih sljedbenika   marksistizma-lenjinizma. Paradoksalno je i to da je politička policija u komunizmu bila   manje  ortodoksna od ostalih segmenata vlasti. Jer    komunisitčki špijuni imali su privilegiju, da se daleko od očiju partijskih sekretara – koji su prema njima imali ambivalentan osjećaj strahopoštovanja i prezira –  nekažnjeno druže, provode, ponekad čine sitne usluge besprizornicima i potomcima klasnih neprijatelja. S druge strane, komunistički obavještajci, za razliku od onih u zemljama parlamentarne demokratije, koje je  češće zavodio avanturizam, eros tajnovitosti i opasnog života nego sama ideologija i patriotizam, pripadali su partijskoj aristokratiji, što se kalila u predratnoj ilegali, ratnom Odjeljenju za zaštitu naroda, kasnijoj Državnoj bezbjednosti, čiji su muški potomci u zrelim godinama socijalističkog razvoja postali posebna patricijska kasta. 

U doba Aleksandra Rankovića Leka teško je bilo pronaći imaginarnu liniju koja razdvaja Partiju i Udbu. Ali nakon Lekine smjene, zbog  prislušnih uređaja u Titovoj spavaćoj sobi,  te  kontrole drugih važnih partijskih drugova, formirane su specijalne  komisije Partije, koje su utvrdile zloupotrebe tajne policije. Tako je Tito Udbu formalno  stavio pod  nadzor Saveznog vijeća za ustavni poredak, i eliminisao jedinog moćnog saradnika  koji je bio izgradio samostalnu špijunsku mrežu, gdje  je Lekin autoritet bio jednak sa Maršalovim. 

Udbi poslije pada Rankovića  bilo je zabranjeno da se vidljivo bavi  kadroviranjem i mešetarenjem u državnom i partijskom vrhu. Njena organizacija je decentralizovana na republičke organizacije, ali su u domenu  ideološko-političke podobnosti, prikupljanja informacija  i vrbovanja osoba mutne i nesocijalističke prošlosti dobili još šire mogućnosti rada i djelovanja, pogotovo u miljeu kriminala i neprijateljske emigracije. Bezvizni režim SFRJ sa zapadnim zemljama i odlazak jugoslovenskih radnika u Njemačku, Francusku, Švajcarsku, skandinavske zemlje, omogućio je krajem šezdesetih godina veće infiltriranje komunističkih agenata u kriptoustaške i filočetničke organizacije, kao i među projugoslovenske antikomuniste. Preko konzulata, kulturnih društava jugoslovenskih radnika, te prvih jugoslovenskih privatnika na Zapadu, većinom kafedžija, ljekara, građevinskih preduzetnika, kao  i   kockara, lopova i siledžija, stvorene su velike mogućnosti da se vrbuju razni tipovi koji su se muvali oko noćnih klubova i divljih kazina, i družili s političkim emigrantima.   

U to vrijeme organizovane su brojne specijalne akcije Druge uprave federalizovane  Udbe, kao i ubistva političkih protivnika u inostranstvu, uništavanje njihove imovine, zastrašivanja. Za fizičke likvidacije političkih protivnika SFRJ u inostranstvu dozvolu je morao dati   Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka, čiji je šef najduže bio Stane Dolanc, član Predsjedništva SFRJ. Dežmenkasti  Slovenac koji je svoje posljednje penzionerske dane provodio berući gljive u podnožju Julijskih alpa, formirao je bio posebnu grupu odabranih operativaca iz svih republičkih centara Udbe, koji su najdublje prodrli u kriminalni i emigrantski milje. Posebno tajne akcije, koje je odobravalo Predsjedništvo SFRJ, ponekad su izvođene i bez znanja republičkih šefova tajne policije.

 Za likvidacije političkih protivnika u Dolančevo vrijeme često su bili angažovani  beogradski kriminalci, pretežno porijeklom   iz Crne Gore. U zemlji čija epska poezija  poslije velikih bitaka za slobodu najviše slavi hajduke koji su plijenili turske torine, ubrzo su stvorene legende u vrijeme komunizma o Crnogorcima bosovima  podzemlja, pljačkašima, siležijama:  Arkanu, Giški, Velju Crnogorcu, Džuici Krivokapiću, Ranku Rubežiću, Darku Stanojeviću, Goranu Majmunu, braći Šaranović, braći Cerović, Voju Amerikancu, i njihovim beogradskim pajtašima i protivnicima, Bomboni, Kolu Kostovskom, Borisu Petkovu, Vlasti Petroviću, Lubi Zemuncu, Jusi, Ćenti… Potiho su, iz pouzdanih izvora hroničara podzemlja i saradnika Službe, kružile priče o njihovim akcijama u inostranstvu, prema neprijateljskoj emigraciji.    

I nakon pada komunizma doajeni   cetinjskih kafanama i beogradskog Kruga Dvojka mlađim hroničarima podzemlja i delikventima, koji su maštali da jednog dana zasijene  Ljubu Zemunca, Arkana i Giška,  prenosili su priče o  mitskom svijetu udbaša i njihovih saradnika, u kojemu su se prožimale  oficijelne i neoficijelne hijerarhije,  mračne šifrovane legende istrgnute iz tajnih dosijea i memorije penzionisanih  operativaca Druge uprave. No,  one možda najromanesknije storije  otišle   su u ništavilo ili su kasnije karikirane, upodobljene za interese i ideologiju novog vremena, u postkomunističkim tabloidima. Nakon pada komunizma udbaška struktura se raslojila, jedni su prišli novim vlastima a drugi  čuvari komunističkog bratstva i jedinstva,  koji su rasli sa Sistemom, ostavljeni su i zaboravljeni od svih, pa i od nekadašnjih neprijatelja, novih vladara Vremena.

Mnoge bivše operativce  novi su šefovi tajne policije držali još upotrebljivim, zbog njihovog iskustva, saradničke mreže, starih kontakata sa stranim agentima.  Jer  metodi  otkrivanja, vrbovanja i ucjenjivanja potencijalnih saradnika i rezidenata  su manje-više istovjetni, bez obzira na idelogiju i ustavno uređenje, pa  je sovjetska Čeka koristila vještine svojih bivših mučitelja agenata carske obavještajne službe Ohrane, kao što su Rankovićevi  Udbaši nekoliko godina cijedili informacije i metode od Svetozara Vujkovića, nekadašnjeg komuniste-konvertita, najopakijeg isljednika ilegalaca, prije nego što su ga ubili. Tako su i devedesetih godina  titoističke agente vrbovale postjugoslovenske antikomunisitčke i nacionalističke vlasti. Neki činovnici Udbe  sami su se nudili, pristajali i na ponižavajuću ulogu običnih drukera, koju su oni svojevremeno davali ordinarnim kafanskim bitangama, samo da bi sačuvali vezu sa Službom. Jer, špijunski je zanat, više od ostalih službi i institucija nužan za funkcionisanje i opstojnost svake države –  demokratske i totalitarne –   i u jednom segmentu je iznad ideologije. Domišljatost, drskost, hladnokrvnost,  avanturistički duh, nerijetko su presudniji  za stasavanje  špijuna, nego njegov  ideološki background, iako su kraljevi i   prinčevi špijunaže, poput  Richarda Sorgea,  George Blakea, Markusa Miša Wolfa, prvenstveno  bili su vođeni  svojim svjetonazorom, mladalačkim idealima da učestvuju u velikoj epohalnoj promjeni svijeta.

Osebujnost, avanturistički duh, tajnovitost špijunskog posla   bili su inspirativni za Johna Le Carrea, Roberta Ludluma, Agate Christie, Gahama Greenea, Iana Fleminga, koji su stvorili posebni  književni žanr. Špijunski romani su uzbudljiviji od memoarskih knjiga bivših profesionalnih obavještajaca,  zbog  literarnog talenta i obrazovanja, ali i zato što špijuni imaju nesuspregnute ambicije da sebe, i svog podslodavca,  opravdaju na svaki način. Publicistička  štiva iz domena špijunaže uglavnom su trivijalna,   s autocenzurom tipičnom za bivše obavještajce i diplomate, koja  osakati ili izbriše  najliterarnije momente njihovog tajnovitog zanata. No, među elitnim špijunima jedan izuzetak potvrđuje pravilo: Markus Miša   Wolf, šef famoznog istočnonjemačkog Stasija,  Čovjeka bez lica – kojega nije uspjela fotografisati i otkriti njegov identitet nijedna Zapadna služba –  bio je  autor sedam darovitih knjiga o špijunaži i kulinarstvu. 

Markus Wolf, čiji je brat Konrad bio scenarista i reditelj – snimio je film o pobuni bokeljskih mornara u Prvom svjetskom ratu –    jedinstven je među špijunima i piscima. Jer    književnici,  saradnici obavještajnih službi – među kojima je bilo i talentovanih pjesnika –    su paranoici, mitomani,  sitni  denuncijanti  svojih kolega. Uz to, maštoviti i preosjetljivi pisci, manje ili više pate  od teorija zavjera  i   fasciniranirani su brutalnom i tajnom moći koja obogotvoruje svaku vlast, pa se bez velikih moralnih dvojbi  upuštaju u trivijalne denuncijacije, tražeći neprijatelje naroda  i među svojim esnafskim konkurentima, zbunjenim i smušenim umjetnicima.  Možda su  zbog toga izvjesni proleterski  pisci i partijski dogmati, bili radikalniji od zvaničnog kursa Saveza komunista, i ubrzo su poslije uvođenja parlamentarne demokratije  postali rigidni antikomunisti, kako bi maskirali nekadašnje nisko i nečasno doušništvo svojih kolega. Rijetki među njima   su se rezignirano ućutali, pomireni da će ostatak života provesti  u  mračnom neprijateljskom svijetu antikomunista: i konverita, koji su bili opakiji osvetnici od onih koji su bili stvarno  progonjeni od Udbe i Partije.

S druge strane,  udbaši koji su bili marginalizovani u doba kompartizma, osjetili su svoju šansu, da će upravo ono što ih je limitiralo u starom sistemu –  nepripadanje moćnim zavičajnim klanovima i nedostatak  porodične zaleđine nosioca spomenica i narodnih heroja –  preporučiti  novim vladarima, koji grade piramidu moći na antikomunističkim ili oportunističkim  osnovama.

Blagota Burić, čije su kršteno ime bili  zaboravili  svi osim njegove majke i nadređenih u upravi Državne bezbjednosti, nije pripadao nijednoj dominantnoj grupi: nije bio karijerni udbaš, niti je iskoristio porodični pedigre, koji nijesu imali ni većina  šefova Službe. Jer, malo je ko znao da je   njegov otac Đorđije, nosilac Parizanske spomenice 1941., bio komesar bataljona, koji je ostavio kosti u bici na Sutjesci 1943. godine. U personalnom dosijeu  Bađija Burića, koji je ostao u arhivi savezne Udbe, između ostaloga piše da  nije završio ni prvu godinu pravnog fakulteta, što je bio jedinstven slučaj među stipendistima Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije. 

 Bađi bi nesumnjivo, kao i drugi sinovi narodnih heroja i nosioca Spomenice 1941., diplomirao na Beogradskom univerzitetu da je bio upola prisutan u amfiteatrima pravnog fakulteta koliko u stanovima predratnih crnoberzijanaca, ocvalih ljubavnica kraljevskih generalštabnih oficira, propalih trgovaca nekretninama i kolonijalnom robom, gdje je igrao poker s  probisvijetima,  koji su ga  drukali inspekorima za kriminal i lokalnim udbašima. Poslije danonoćnih partija pokera, u kojima je najčešće  uskakao kao zamjena tapiranih igrača, završavao je  s kurvama i džeparošima  u Posljednjoj šansi, ili Bemudskom trouglu –  kafanama Grmeč, Šumatovac, Pod lipom –  između zgrada Politike, Borbe i Radio Beograda.

Ko zna gdje bi Bađija Burića  vile odnijele, da li   bi  se ubrzo vratio u Crnu Goru ili  ostao  dio inventara divljih kockarnica u kojima parazitiraju drugorazredni vaćaroši,  da nije upoznao Milivoja Majku, bivšeg inspektora za prostituciju i kocku, koji je poslije napuštanja Sekretarijata za unutrašnje poslove, u svom stanu na početku Balkanske ulice, ispod hotela Moskva, organizovao partije pokera  za kockare “prve beogradske lige”: bivše visoke oficire Udbe, direktore velikih socijalističkih firmi, advokate, predstavnike stranih preduzeća, profesionalne kockare najvišeg ranga, koji su dobijali permesso od Muja Kovačevića, bivšeg pukovnika Udbe i direktora savezne pošte. Od visokog plavog čovjeka, ledenog pogleda i dubokog tenora  jednako su zazirale bivše kolege iz Udbe, kockari i crnoberzijanci. Kovačević je za partije pokera izabrao  stan Milivoja Majke, koji mu je zemljak, porijeklom iz Danilovgrada, zato što je  u samom centru Terazija, ali i zbog njegovih veza  u miliciji i podzemlju. Znao je da će Milivoje Majka  svaki put dobiti dojavu o raciji agenata iz odjeljenja za kocku i prostituciju, i dati  “krupnim ribama” dovoljno vremena da se presele u kafanu hotela Moskva, dok će se  ostali kibiceri i igrači zabavljati na betl i preferanc u trenutku kad murija zakuca na vrata divlje kockarnice. 

 Visoki udbaš je zbog još jedne stvari preferirao Milivoja Majku:  Danilovgrađanin  je od lopova, kurvi, džeparoša, crnoberzijanaca i propalih buržujskih familija, kojima su  poslije rata oduzete penzije i konfiskovana imovina zbog saradnje sa njemačkim okupatorom i nedićevskim marionetskim režimom otkupljivao nakit,  metao ga u troje pantalona što ih je oblačio jedne ispod drugih. U svakom džepu je imao nakit, zlatni sat, neku dragocjenost, i Bađi je dobio priliku da kibicuje Muja Kovačevića pošto je ponudio Milivoju Majki zlatni džepni sat E. MEYLAN LAUSANNE sa tri poklopca, koji je dobio za sitnu lovu od Džonija, džeparoša sa Dorćola. Milivoje Majka je sat odmah ponudio bivšem pukovniku Udbe, koji ga je sumnjičavo pogledao:

“Odakle ti to?”

“Naš je čovjek. Provjeren. Sin Đorđija Burića.”

“Zovi ga ovamo.”

Bađi je sa strahom znatiželjno pristupio sinovcu Save Kovačevića, legendarnog komandanta Treće divizije, koji je u bici na Sutjesci, u jurišu ispred svojih vojnika poginuo probijajući se iz njemačkog obruča. Mujo ga je  samo odmjerio i pokazao mu na stolicu iza njega.

“Śedi tun.”

Bađi je sio iza  na mjesto  kibicera, zadivljen lakoćom na koji velike, naizgled nezgrapne ruke plavookog čovjeka kupe šnjur i miješaju karte. Poslije nekoliko mjeseci saznaće da samo Mujo Kovačević i kečer Mijo Ujević, svjetski prvak u slobodnom rvanju, mogu dok skupljaju karte napakovati ih tako  da uvijek dobiju jači ful ili kentu od ostalih igrača. Ogromni Imoćanin sjedio je di fronte Kovačevića, a s njegove lijeve strane bio je punačak srednjovječni čovjek uglađenih manira. Iako je igru pratio čutke, izgovarajući samo “idem”, “tri puta”, “pod”, “repod”, Bađi je prepoznao dalmatinski akcenat koji vuče na dubrovačke vokale s dugosilaznim akcentom.  Śjor Svetozar Emil Tedeschi – kako ga je s mješavinom simpatija i ironije zvao Mujo Kovačević –   bio je dugogodišnji direktor hotela na Korčuli, a odskora postavljen je za prvog čovjeka  beogradskog građevinskog preduzeća Progres. S desna sjedio je Božo Bak, fiškal, zastupnik Žorža Jablana, francuskog državljanina cetinjskog porijekla, koji je bio iznajmio kazino u hotelu Metropol.

  Ujević koji je ogromnim šakama pakovao sebi ili Kovačeviću kentu majorku ili rojal fleš ispod oka je motrio i dvojicu kibicera, koji su sjedjeli iza Tedeschija i Boža Baka. Jedan je bio student, ljepolik i vitak a drugi takođe mršav, rošavog lica, s neobično dugim prstima. Bato Đelović, sudent prava,  ušunjao se u kockarsku elitu kao dvadesetogodišnjak, takođe  preko Milivoja Majke, svog daljnjeg rođaka. Donosio mu je špilove karata markiranih prelivom indigo, dok je Džonija, rošavog građevinaskog preduzimača, doveo  njegov ortak Tedeschi. Mujo Kovačević je na svaki način htio impresionirati  partnere za kockarskim stolom, pa i svojim mantilom, koji je bio statusni znak udbinih i enkavedeovih oficira. Samo je Korčulanac, česti posjetilac rimskih modnih butika,   po skrojenom struku, primjetio  da kožni mantil Kovačevića nije ruske izrade nego iz kolekcije  modne konfekcije Polinni. 

  Mitru Kovačeviću su, kao i mnogim crnogorskim muškim potomcima u prvoj polovini dvadesetog vijeka, roditelji i kumovi  dali  muslimansko ime ili nadimak, da  ga štiti od urokljivih očiju, zduvača, vjetrogonja, gatalaca, vračolija, što bi orla ustrijelile pod oblake. Sâm nadimak ili neka moćnija sila što upravlja ljudskim sudbinama zaštitila je mladog kockara, crnoberzijanca i komunistu od pogibije, čak i na mjestima prave kasapnice, kao što je bitka   na Sutjesci, u kojoj je od četiri Kovačevića grahovskih iz Nudola, rođenih pod isto šljeme,  samo on pretekao.  Beogradski Crnogorci, skloni patetici, stilskim figurama i veličanju crnogorske ratničke mitologije, kao i njihovi rođaci u zavičaju,  Mujovu ratničku harizmu garnirali su pričama iz njegovog  tamnog svijeta kocke i špijunaže. 

Posebno su bile intrigantne priče o predratnim sukobima strica i sinovca sa žandarmima. Sava je povremeno švercovao kotroban iz Hercegovine i Skadra, a Muja je  nikšićka policija  tretirala kao opasnog  kockara prevaranta. No, Sava je za razliku od razuzdanog sinovca htio da se klasno i intelektualno izgrađuje. Iako je bio završio samo nekolika razreda osnovne škole prosto je gutao klasična djela lenjinizma, Maksima Gorkog i Ostrovskog, Staljinovo Nacionalno pitanje, Cankara i Kočića. Knjige je mahom dobijao od Mujovog oca  Nikole, profesionalnoga revolucionara koji se bio instruktor Kominterne u komunističlkim partijama Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. 

 Mujo je više bio povukao na strica  nego na oca: zajedno su se tukli sa  žandarmskim patrolama, koje na Savu nijesu smjele udariti bez pojačanja iz Nikšića. Muju je imponovala Savina neustrašljivost, iako ga nijsu zanimale  ideje klasne obespravljenosti, niti je imao posebnu  empatiju za ponižene u svijetu. Uostalom on je sa  policijskim agentima i žandarmima imao i svoje neraščišćene račune, jer su ga svako malo zaustavljali, terkeljisali, tražili mu skriveno oružje. Nije moglo proći ni mjesec dana da ga ne privedu i isljeđuju, jer  kadgod bi se desilo neko još  neotkriveno razbojništvo  na teritoriji opštine Nikšić žandarmi su njega sumnjičili. No, Mujo je, kako kažu Grahovljani, “imao pečene oči” i nije zadavao jade samo žandarmima nego se znao  poigrati i sa  strahovidnim Savom, koji ga je kao petnaestogodišnjaka odveo jednom  sa sobom u Beograd, da ga tamo kali za revolucionarni rad. 

U sinovčevu besprizornost  stric se uvjerio nakon policijske racije i hapšenja u jednom ilegalnom sastanku komunističkih aktivista. Sava mu je u Glavnjači  predložio da  štrajkuju glađu, ali  sinovac je pojio obije porcije koje je zatvorski čuvar donio zatvorenicima. Ljutiti Sava mu je za kaznu  naredio da ga obrije. Mujo ga je poslušao, nasapunao i obrijao, cijelo lica osim ispod donje usne, ostavivši mu bradicu, zbog čega je Sava, kad se pogledao u špiglo veličine dječjeg dlana tako silovito ošamario da mu je zvonila glava  nekoliko sati. 

Među pričama o Mujovoj  hrabrosti i snalažljivosti u ratu, porodičnom porijeklu, brutalnoj drskosti i sklonosti ljudima iz podzemlja i obavještajnog svijeta, stvorile su se  mnoge legende, među kojima je i    storija o njegovom učešću u poslijeratnom atentatu na Anta Pavelića. Kovačević   je preko posrednih kontakata sa četničkim emigrantom Jakovom Jovovićićem –  agentom britanske MI-6, koji je 27. marta 1941. na Radio Beogradu pozajmio svoj glas prijetolonasljedniku Petru Karađorđeviću –  stvorio  mrežu saradnika u Buenos Airesu, koji su kasnije  organizovali atentat na Anta Pavelića. Prenijela se priča domišljatih danilovgradskih kafanskih hroničara na njihove sinove o tome  da je Udba izdala pasoše porodici Jakova Jovovića, koji su  se političkom emigrantu pridruži u Južnoj Americi, a zauzvrat on je u Argentini vrbovao svoga rođaka Blagoja Jovovića da puca  na ustaškog poglavnika. 

Mujo Kovačević u prvi mah je  prigrlio  mladog Burića, zbog toga što je i njegov otac   Đorđije bio kockar,  koji mu je pred rat na Cetinju namještao partije pokera i mauza u kafani  Đukanovića, s trgovcima stokom i drvenom građom. Uz to, Đorđije je na Sutjesci  poginuo isti dan, na samo nekoliko metara od  njegova brata  Dragana, koji je bio kurir svoga strica, komandanta Treće divizije. Ali, Bađija je umirovljeni pukovnik Udbe  još više zagotivio zbog njegove naizgledne bezazlenosti koja mu je otvarala vrata svih beogradskih bordela i kockarnica. Bađijevo tromo i krupno tijelo –  koje je naslijedio od  ujčevine brđanskih Boškovića – i okruglo lice sa krupnim zaobljenim crtama djelovalo je blagorodno, kao što je to u jednostavnih ljudi koji nemaju velike ambicije niti su nezadovoljni onim što im je pripalo u životu. No, ispod te opuštene maske Kovačević je otkrio da je Bađijev  mozak uvijek budan i da ima posebni instinkt da  zapaža bizarnosti, sklonosti i nastranosti koje  jedan soj ljudi gura prema društvenim stranputicama, bez obzira na njihovo socijalno porijeklo, obrazovanje i inteligenciju. Mujo Kovačević je ove osobine Bađija Burića  predočio svom prijatelju  Nikoli Bugarčiću, bivšem pukovniku Udbe, koji je u tom trenutku bio šef beogradske milicije, da Službi preporuči  “Branka Burića, sina našeg ratnog druga koji je poginuo na Sutjesci”. 

Bađi Burić je u prvo vrijeme radio u odjeljenju za pratnje  diplomata, i onako nezgrapan, nalik prodavcima krompira na Kalenić pijaci, bio je  bogomdan za “flastera” stranim  špijunima koji su imali kontakte s jugoslovenskim državljanima, zaposlenim  u državnim službama, disidentima, javnim osobama iz  kulturnog i akademskog miljea.  Bađijev   instinkt i upornost psa tragača stvorio mu je naklonost  šefova. Pogotovo kad je, poslije pola godine svakodnevnog slijeđenja, ulovio  Denisa Ciplenkova, majora KGB, koji je u sovjetskoj ambasadi bio   ataše za štampu,   u Tašmajdanskom parku,   kako prima kuverat od Petra Radusinovića, profesora istorije na nikšićkoj Višoj pedagoškoj školi, koji je iz Crne Gore došao na kontakt sa sovjetskim rezidentom. 

Bađi je poslije rasrinkavanja “crnogorske veze” dobio  usmenu pohvalu od načelnika Druge uprave, i novi status mu je umnogome podigao akcije  među kockarima i crnoberzijancima. U trenutku je pomislio da ga čeka lijepa karijera u Službi, i zato je bio  prorijedio dolaske u divlju kockarnicu Milivoja Majke. Jer stan u Balkanskoj ulici bio je prava Meka za ispredanje novih  intriga koje su širili  luzeri u hotelu Moskva i u Skadarliji, čiji je životni san bio ući u visoko društvo narodnog heroja komunisitčke revolucije, direktora velikih preduzeća i predstavnika stranih preduzeća. Bađi se klonio  stana Milivoja Majke i zato što je i Mujo Kovačević  bio sve  nervozniji i neprijatniji  otkad je poker zamijenio barbutom, gdje je gubio sve što je prethodnu noć zaradio na pokeru.  

No, Bađiju je toliko bio “ojačao rep” da  je polako počeo sâm okupljati mlađe kockare, činiti im sitne usluge, u sudu za prekršaje, stanici milicije u Starom gradu, i tako je polako pravio svoju saradničku mrežu koja je u svakom času imala informacije o svim kockarima, kurvama, crnoberzijancima u Krugu Dvojke. Nije bio gadljiv na sitne poklone, ali pravio je teren za ozbiljnije kombinacije, sve dok je konačno dobio  ponudu koja se ne odbija.  

 Početkom šezdesetih godina Udba je dozvolila otvaranje kazina u hotelima, i ubrzo su se pojavili poker aparati, pa je Božo Bak povjerio Bađiju  da mu je Srdan Andrejević,  pomoćnik šefa Udbe, obećao  dozvolu  za uvoz automata za igre na sreću, ali da prije toga mora naći  destinaciju izvan Beograda, gdje će ih instalirati. Bađi se isti čas sjetio Brace Panajotovića, direktora  hotela Fontana, u Vrnjačkoj Banji,  koji je barem jednom mjesečno bio “žrtva” na partijama pokera u režiji  Bata Đelovića. Bađi je direktoru Braci rekao da ima dozvolu “s vrha Službe” za postavljanje poker aparata, i spretni hotelijer  na velika zvona opštinskom Komitetu Saveza komunista najavio je “novi turistički proizvod”, za koji je Služba dala odobrenje. U tek otvorenom hotelu Fontana  zajednička firma hotela Fontana i preduzeća Boža Baka, u kojemu je  Bađi  bio tajni  ortak Boža Baka i mladog Đelovića, u velikom holu između recepcije i restorana instalirala je autoate za kockanje, blackjack, rulet, videopoker.  Bađi nijednom nije doirektno tražio da ga utale, ali jednom nedjeljno, obično vikendom,   pravio se nevješt kad mu je Đelović  nonšalantno tutnuo kuvertu u spoljni džep sakoa.

Bađi Burić je odjednom pomislio da mu je more do koljena. Sve je odjednom krenulo, kako mu ni u snu nije nije ukazalo. Od Subnora je u Kosovskoj ulici, u samom centru, pored hotel Union, dobio garsonjeru  u vlasništvu, a očekivao je još i unapređenje u Službi, iako nije imao visoku stručnu spremu.  U skladu sa svojim novim profesionalnim i materijalnim statusom, pronašao je novu gajbu  za poker, kod drugog  zemljaka, profesora književnosti Vuksana Vrbice. Patetični Vrbica, čiji je zet bio director Borbe, glasila Socijalističkog saveza radnog naroda, imao je bolju režimsku zaleđinu od  Milivoja Majke, uz to  bio je i prostodušan, susretljiv za najšarenije društvo, s koca i konopca. Preko dana u Vrbičin stan, s visokim stropom i  bibliotekom do samog plafona, dolazili su pjesnici, glumici, kurve, homoseksualci, penzionisani baletani i predratni lihvari, a uveče, u devet sati bio je termin za  partije pokera. Kockari su bili  šverceri talijanskih šuškavaca, džeparoši, mali obrtnici, sajdžije, obućari, tašnari, penzionisani oficiri srednjeg ranga. 

Bađi se prvi put u životu  osjetio važnim: pomalo je imitirao Muja Kovačevića, pa je Vrbici  namigivao koga će pripustiti za kartaški sto. Davno mu je bila poznata ona  vrsta   lažnog poštovanja koji je  društveni talog pokazivao prema sliužbenicima Udbe. Istina, njega se nijesu  bojali kao sumoritog pukovnika,  kojemu je lakše ubiti čovjeka nego zapaliti cigar duvana, ali svi su znali da je Bađi “crna kutija”, uši i oči  Službe, čiji su pipci u svakom budžaku.  

No, inspektor Udbe Burić je u posljednje vrijeme, otkad su postavljeni poker aparati u Vrnjačkoj banji, pomno pazio da ne susretne  Muja Kovačevića. Jer nije bio načisto  što je stari maher pomislio kad je čuo da se “mali Burić omrsio u poslu s automatima za kockanje”. Jednom je htio da ga potraži i pohvali se, ne bi li ojačao svoj uticaj na Boža Baka, koji se od Kovačevića dobijao komišijune, a onda je zaključio da je veća mogućnost da se njih dvojica udruže i potpuno ga izbace iz tala nego što bi on profitirao od toga da partizanskoga narodnog heroja pripusti u kombinaciju sa starim maherom sa Dorćola. Jednom  je Bađi umimogred zazrio Kovačevića, između hotela Moskva i Balkan, i brže-bolje se stuštio prema recepciji hotela, iako nije bio siguran je li ga opazio visoki  čovjek u elegantnom bijelom odijelu.

Ipak, ljudski snovi, pogotovo kockara i agenata, nijesu dugi, i obično nemaju srećan svršetak. Tako je Bađi, nenajavljeno, naizgled iz čista mira, dobio  poziv na jedan razgovor    čije će stvarne uzroke tražiti  ostatak svog života. Čim je dobio  poziv od sekretarice druga Vučića Cemovića,  načelnika Druge uprave, pomislio je da je dobio unapređenje ili će mu povjeriti neki specijalni zadatak u inostranstvu. I zaista, uglađeni beogradski Ivangrađanin  srdačno ga je primio, rekao mu da su zadovoljni njegovim radom i zalaganjem, i zato su  u sklopu politike decentralizacije, jačanja republičkih Službi, odlučili da njega pošalju  u Crnu Goru. Jer    poslije otvaranje granica SFRJ prema Zapadnoj Evropi kriminalci porijeklom iz Crne Gore i Beograda, koji borave u inostranstvu, ljetnje odmore provode na Crnogorskom primorju.  Dodao je još ono što je znao svaki operativac i saradnik Službe,  da se  većini od njih čine sitne usluge,  produžuju im pasoše, u nekim slučajevima ih ne gone po potjernicama i optužnim nalozima pojedinih Zapadnih zemalja, srazmjerno uslugama i vrijednosti njihovih informacija o  kretanju pripadnika četničke i ustaške emigracije koji zalaze u kafane i kazina naših gasterbajtera. 

“Posebno su Udbi  dragocjene informacije  političkoj agitaciji političkih emigranata među jugoslovenskim gasterbajterima, njihovim subverzivnim namjerama prema diplomatskim i poslovnim predstavništvima SFRJ, povezanostima sa Zapadnim službama, i  mutnim finansijskim transakcijama.”

Cemović nije Bađiju detaljnije objašnjavao metode vrbovanja i procjene upotrebljivosti saradnika iz inostranstva,  jer je većina ove ciljne grupe već bila  prošla vatreno krštenje  u akcijama zastrašivanja, prebijanja, uništenja imovine političkih emigranata. Ali,  predstavio mu je širu političku sliku zbog čega se djelovanje Udbe prema svojim saradnicima u inostranstvu mora pojačati posebno u Crnoj Gori.  Na kraju je napravio dramsku pauzu, i značajno ga pogledao:

“Služba je odlučila da ti ides ‘dolje’, jer nam dolje treba upravo čovjek koji je fleksibilan, komunikativan, dovoljno vispren i iskusan da se može nositi s takvim ajkulama koji u vrijeme ljetnjih ferija dođu u Budvu. Imaćeš autonomnost u radu, I naravno imaćeš svaku logistiku ukoliko bude problema. I mene uvijek  možeš pozvati.” 

 Bađi je sa sastanka izašao ni živ ni mrtav: bio je siguran da mu je neko smjestio pušku, kako bi  ga elegantno  eliminisao iz “kombinacije” u Vrnjačkoj Banji, koju je bio sâm osmislio, tako što će ga poslati u Crnu Goru. Jer, obrazloženje druga Cemovića bilo je predugačko, više političko predavanje koje je u stvari skrivalo pravu namjeru njegovog vraćanja u zavičaj. Bađi se vrpoljio u stolici, zbunjeno slušajući cijeli elaborat druga Cemovića o  novim iskušenjima u   bezbjednosnom sektoru  koje  je nastupilo poslije decentralizacije Službe i novog spoljnopolitičkog kursa Jugoslavije. Čim je Cemović počeo izdaleka, Bađi je predosjetio je neku podvalu, i prije nego što mu je saopštio odluku o njegovom povratku u Crnu Goru. Šef Druge uprave je onako familijarno, kao što to znaju crnogorski demagozi, tobož mu povjeravao neke važne  službene tajne,  tumačeći mu  bezbjednosne rizike koje prate  novu Partijsku politiku otvaranja Jugoslavije prema Zapadu, koje njemu neće biti od neke posebne koristi.. 

No, Bađi se u jednom trenutku  čak  i  povjerovao da se načelnik Druge uprave zanio objašnjavajući – kao da je na nekom partijsko-bezbjednosnom simpozijumu –   da će taj novi neminovni kurs otvaranje Federacija prema Zapadu imati dvostruke i protivrječne posljedice. Veliki priliv Zapadnih turista i masovni odlazak jugoslovenskih radnika u inostranstvu jedna su od glavnih pretpostavki ekonomskog razvoja, ali    uzrokuje i određene političke i bezbjednosne rizike,  koje Služba mora spremno dočekati. Stoga, politiku otvaranja prema Zapadnoj Evropi, u skladu s novim okolnostima, moraju pratiti i neke izmjene bezbjednosne doktrine, pogotovo prema djelovanju  neprijatelja socijalističke Jugoslavije, koji djeluju u inostranstvu. 

“U novim okolnostima treba koristiti sve resusrse koji su na raspolaganju, pa i usluge kriminalaca koji djeluju u Zapadnim zemljama. U tom smislu posebno je važna Crna Gora, jer većina  žestokih momaka i kockarskih ajkula,  koji  operišu od Napulja do Pariza i Dizeldorfa, ljeti se baškare od Budve do Svetog Stefana. Istovremeno se oko budvanske i svetostefanske kockarnice ljeti  u julu i avgustu sjate i beogradski kockari, lopovi i siledžije  koji  drže do svog prestiža. Ponavljam, saglasili smo se na Kolegijumu da si ti pravi čovjek za ovaj zadatak. Tvoja uloga ‘dolje’  od neobične je važnosti, jer  tako previjane tipove nijesu u stanju ‘držati na vezi’  lokalni udbaši, koji  se bave  beznadežno pogubljenim infombirovcima ili kafanskim vicmaherima,  striktno se držeći pravila Službe.”

 Bađi je blentavo gledao Cemovića, ne kapirajući zašto  ponavlja da je Kolegijum Druge uprave, koji je zadužen za neprijateljsku emigraciju,  mišljenja da je upravo Branko Burić “pravi čovjek” koji će u Crnoj Gori osnažiti, uvezati, učiniti efikasnijom, saradničku mrežu među  bosovima podzemlja. Jer, uostalom  svi krimosi, osim Dada Cerovića –   koji je devet godina čamio pod istragom, za nedokazano ubistvo u Italiji, u kotorskom zatvoru – već su na ovaj ili onaj način bili vareni pečeni, umreženi duboko u razne vidove djelovanja Službe.  

“S mangupima nikad do kraja nijesi načisto:  uvijek su spremni ‘raditi malu đecu’ onima koje provale da su naivčine, pa i službenicima Udbe. Ukoliko im pružiš mali prst  uzeće ti cijelu ruku, pokušaće te fascinirati svojim skupim kolima, garderobom, novcem,  uveličavati  svoj uticaj među jugoslovenskim kriminalcima i biznismenima u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Austriji. Hvaleći se kako maltretiraju    ustaške i četničke emigrante,   zabranjuju im ulazak u kazina i kafane jugoslovenskih gasterbajtera.” 

Bađi  je i dalje tupo gledao Cemovića. Imalo je nekoga smisla da ga politički edukuje, ali  nije shvatao zašto  njemu objašnjava mentalitet delikvenata, a upravo ga šalje  u Crnu Goru, kao stručnjaka za  podzemlje. Konačno se načelniku Druge uprave učinilo da je obavio ono što je bio naumio, ustao je iz fotelje, i pružio ruku operativcu Udbe.

“ Mi znamo da si ti  dorastao tom zadatku, i zbog toga smo te odabrali. Shvati ovo kao priznanje, i stepenicu prema unapređenju.” Rekao je Vučić Cemović dok je pratio Bađija do vrata svoje kancelarije, u kojoj je pored reprodukcije čuvenog Titovog portreta  Božidara Jakca,  napravljenog u Jajcu 1943., bio je izblijeđeli kvadrat na zidu iste veličine gdje je do prije par godina visila crnobijela fotografija druga Marka. Bađi je u trenutku pomislio da šef Druge uprave namjerno ne moluje zid svoje kancelarije svježom farbom, kao opomenu operativcima i činovnicima Službe da niko nije nezamjenjiv, pa ni drug Ranković, prvi apostol Službe.

 Bađi nije lako i brzo prežalio Beograd, iako je od drugorazrednog murijaša, čija je ciljna grupa bila svijet kockara, kurvi i crnoberzijanaca u Krugu Dvojke,  avanzovao  u elitu tajne službe, kojima su na raspolaganju bili svi materijalni resursi, diplomatski kanali, kontakti sa savezničkim službama, sloboda u odabiru saradnika i egzekutora za  posebne združene akcije prema neprijateljskoj emigraciji, pod pokroviteljstvom   Saveznog savjeta za ustavni poredak.  

Inspektora Udbe Bađija Burića upoznao sam desetak godina nakon što se vratio u Crnu Goru, u holu ispred kazina hotela Maestral, u kojemu su lokalni mangupi besposličarili, prežali  poznate face sa stranim pasošima, jer Jugoslovenima s crvenim pasošima u doba komunizma nije bilo dozvoljen ulaz u kazina, kamoli kockanje. Samo su Jugovići sa državljanstvom zemalja Zapadne Evrope mogli igrati rulet i blckjack sa strancima. No, svako pravilo ima i izuzetke, pa  spoljni momak kazina Bato Bandić je ćutke, uz nakon, propuštao    trojicu penzionisanih doajena Službe.   Jedan od njih je Vučić Cemović, koji je prije penzije bio avanzovao u jednog od pomoćnika u saveznom Sekretarijatu za unutrašnje poslove. Drugog sijedog dvometraša,  sa pramenovima riđe kose oslovljavali su “Generale”. Jovo Kapa je bio jedan od nekolicine generala Rankovićeve Udbe, za čiju je slavu u podzemnom i boemskom svijetu  bila jednako  zaslužna njegova ljubavna veza s Davorjankom Paunović, koja je bila i fatalna žena Josipa Broza Tita, koliko i rukovođenje  akcijama hapšenja Draže Mihailovića i likvidacije Krsta Popovića, vođe crnogorskih separatista, kao i njegovo ratno junaštvo u Drugoj dalmatinskoj brigadi, u kojoj je istovremeno bio politički komesar i bombaš.

 Treći lik je svakako literarno najživopisniji: zbog bolesti kičme i savijenosti u pasu i ramenima dobio je nadimak Božo Kornjača. Sa zift crnom farbanom kosom i brčićima a la Clark Gable izazivao je mješavinu sažaljenja, prezira i neke vrste strahopoštovanja. Jer Božo Kornjača je 1948. poslije svađe na partiji pokera ubio sovjetskog oficira, i Služba mu je zbog rodbinske bliskosti s Pekom Dapčevićem i Veljkom Mićunovićem, zamjenikom Aleksandra Rankovića, koji je bio oženio njegovu sestru, napravila lažni identitet, i poslala ga u jedno malo mjesto u Bosni, dok se Rusi nijesu povukli iz Beograda, poslije Rezolucije Infombiroa. O Konjači su se pronosile mračne legende koje on sâm nije demantovao, čak ih je i podsticao. Samo bi se cinički osmjehnuo na pitanje je li istina, kako je u okviru kaznene ekspedicije Udbe protiv balista nakon rata pucao u usta jednom Malisoru, koji je bio kum njegovog oca:

 “Zini kume, da ti plombiram krajnike”, rekao je Božo Kornjača prije nego što mu je pucao u usta.

 Ulcinjanin  Aljo Brijač imao je više sreće od Kornjačinog kuma. Oficir Ozne je, po ustaljenoj  partizanskoj praksi, odmah poslije ulaska oslobodilačke vojske u Ulcinj naredio strijeljanje okupatorskih kolaboracionista, više nasumice, da bi ostalim građanima utjeerali strah u kosti. Među njima uhapsili su i Alja, mladog brijača,  koji je kad je streljački stroj otvorio plotun, pao od straha i pritajio se ispod leševa strijeljanih balista. Čim se smrklo. Mladić je neokrznut, neopaženo se  izvukao ispod tijela svoga rođaka Džihana Abazija, pripadnika kvinsliške milicije. U toku noći domogao se Kraijne, i sljedećih nekoliko mjeseci krio se na tavanu kuće jednog rođaka. Onda se preko Crmnice zaputio   na Cetinje i zaposlio se u maloj brijačnici u Ivanbegovoj ulici. Niko ga nije tražio – nijesu ga imali zbog čega ni tražiti, jer jedina njegova krivica je bila to što je u toku rata šišao i brijao Talijane i baliste – ali, đavo ne ore ni kopa, i nakon dvije godine u brijačnicu iznenada je banuo  oficir Ozne, s tankim crnim brčićima, koji je naredio strijeljanje grupe Ulcinjana, simpatizera Balli Kombetara. 

Kornjača je tražio brijanje i  nonšalantno sio u praznu brijačku stolicu. Aljo se bez kapi krvi u licu primaknuo mušteriji, koji ga je oštro motrio u zidnom ogledalu ispred sebe. Brijač je drhtavom rukom sapunjao četkicom za brijanje lice opakog mušteriju, i dok je britvu prinosio Kornjačinim obrazima pred oči mu se pojavio streljački stroj mladih tek mobilisanih vojnika sa crvenim petokrakama na kapi, koji su nasumice pucali. Prisjetio se krvi Džihana Abazija, koja je bila oblila njegov sako i košulju,  i dok je prinosio britvu nasapunjenom mušterijinom licu, ispala  mu je ispala, kao iz mrtve ruke, snemogao se i stropoštao  pored brijačke stolice u kojoj je Božo Kornjača sjedio ljutit i začuđen, ne znajući kakva je to nevolja brijača odjednom spopala. 

Stranci nijesu obraćali pažnju na udbaše u kazinu, jedva su bili primjetni i Jugoslovenima, državljanima Zapadnih zemalja, koji su  imali  svoje ordinacije, arhitektonske studije, građevinske firme, hotele u inostranstvu. Jedini stranac koji je prema udbaškim doajenima imao poseban respekt bio je Orson, Šveđanin, zakupac kazina, koji bi s vremena na vrijeme Kornjači i generalu Kapi, tutnuo po koji žeton od sto dolara – Generalu je sljedovalo uvijek duplo više žetona nego Kornjači – i  oni bi poigrali koju ruku, dok ne izgube darovane žetone koje su sitnili u  po jedan dolar, ili bi išli na kasu da ih zamijene za zelene novčanice. General je bio hazarder, kombinovao je malu seriju i orfaneli, a Kornjača je igrao ziheraški  crveno ili crno polje, i ukoliko promaši dva puta zaredom pravio je pauzu. Na kraju noći Kornjača je redovno odlazio na kasu, a general obično švorc dočekivao zoru u kafiću ispred hotela, s krupijeima i dvojicom mlađih  markantnih  kockara, koji su ličili na plejboje sa naslovnica tabloida.  Mlađi od dvojice imao je švedski pasoš –  njegova prva žena bila je Šveđanka –  persirao je generala, koji je takođe  pokazivao simpatije prema ljepuškastom uglađenom liku, jer je s njegovim ocem bio  u Lovćenskom partizanskom odredu, u prvim mjesecima ustanka protiv talijanskih okupatora. General mladog čovjeka nije oslovljavao kao ostali: po njegovom nadimku koji je turskog porijekla i znači “krv hrabrog čovjeka”, nego samo “Željko”, kako su ga još zvale njegova majka i  druga supruga, profesorica književnosti, rodom sa Cetinja.

Arkan i Zeko –  zapravo Nikola Zeković –  koji je bio oženjen švajcarskom državljankom,  druga su generacija kockara i lopova s inostranom adresom, koji su sarađivali sa Službom u vezi neprijateljske emigracije. Udba je  nakon Titove smrti, počela davati ljudima iz podzemlja najpovjerljivije zadatke, koji su ranije bili namijenjeneni samo profesionalnim agentima. Zeković nije bio kiler, kao Arkan i Giška, nije volio  fizičko nasilje, ali je kockao sa industrijalcima, šeicima, starim emigrantima. Istina,  u Visbadenu i Frankfurtu bilo mu je zabranjeno ulaz u kazino, jer su ga direktori kockarnica optužili da je “namještao rulet”.

 Iskusni krupijei u prestižnim kazinima brzo su shvatili da nijesu čista posla u igri Zekovića, jer je kuglica prečesto padala  na sektor u koji je Crnogorac neprestano igrao dozvoljeni maksimalni iznos na plen. Kasnije su provalili da je Zeković s dva Poljaka, Zbigniewom Herbertom i Arturom Dmochovskim, pronašao foru za rulet, koju su kasnije – pošto su “omrčili”još kazina u Portorožu i Valleti –  za milijardu lira prodali Talijanu Giancarlu, zakupcu kazina na Svetom Stefanu.

Bađi Burić je “držao na vezi” Zeka – Arkan i Giška su povremeno učestvovali u akcijama koje je organizovala crnogorska Služba, ali njihovi šefovi su bili u saveznoj Udbi – koji je bio veliki zalogaj za jednog provincijskog inspektora Udbe, ali on nije pristao  mijenjati Bađija  koji ga je vrbovao za Službu s nekim nadobudnim načelnikom. Jer Zeko i Bađi, nijesu bili tipični  kljun i komita, kako se u šatrovačkom slengu nazivaju agent i njegov doušnik.  Zeko ga je više smatrao ortakom, kojemu će on svojim vezama u podzemlju i među poslovnim svijetom  otvoriti neka saznanja koja nijesu imali  stari doušnici Udbe. Bađi je zagotivio Zeka, njegove manire, šarm, neposrednost  i smisao za humor. Kockaru se adrenalin  ne potroši  samo za ruletom ili stolom za poker: avanturistima je primamljiv i tajni svijet agenata, koji njih prate i opserviraju. Zapravo Zeko nije imao drugih motiva – poput onih delikvenata kojima je visila robija za vratom ili su bili iz partizanskih familija –  da sarađuje sa Službom. Posjedovao je švajcarsku šaru i njegov životni stil je nalikovao osobama iz probranog jetseta. S vremena na vrijeme on bi zovnuo  Bađija iz javne govornice, u Austriji ili Njemačkoj, i  dogovorenim šiframa zakazao mu sastanak.

 Ubrzo se pokazalo da Zekov galantni stil ovara mnoga vrata koja su bila nedostupna najiskusnijim Udbinim rezidentima. Ulaz u srce ustaške emigracije omogućio mu je Krunoslav Prates, kockarski ovisnik i vlasnik štamparije koja je tiskala emigrantske listove i propagandni material. Zeko je Pratesa šlepao u igrama na ruletu, posuđivao mu novac, i preko njega dobijao informacije o namjerama i akcijama braće Jelić, starih predratnih emigranata,  predvodnika jedne od rijetkih organizacija gdje nijesu bili ubačeni udbini agenti. 

Bađiju je vrbovanjem Nikole Zekovića  porastao rejting kod šefova, iako mu je Vučić Cemović i ranije davao zadatke nakon  kojih nije ostajao pisani trag u arhivi Službe.  Cemović je bio ponosan na svoju pronicljivost: nijedan drugi  udbaš nije se toliko bio srodio sa svojim saradnicima kao inspektor Burić. I prefigani beogradski fakini otkidali su na Bađijev zarazni smijeh, koji se smijao  često sâm sebi pošto bi ispričao anegdote o cetinjskim kockarima i čudacima. Na trenutak bi ove previjane tipove toliko  opustio da su mu ponekad ispričali  stvari od kojih ih je poslije mogla zaboljeti glava. Njih, ali i onoga kojemu se ispovijedaju. Domaći lauferi koji su se šunjali oko miločerskog kazina primjećivali su i druge Bađijeve osobine.  Pretjeranu servilnost prema svima koji su dolazili iz Beograda ili inostranih adresa. Pogotovo im je smetala njegova snishodljivost  prema  Arkanovim kompanjonima, Bomboni i Kolu, i u tipičnom cetinjskom maniru dali su mu  nadimak Burilo, sprdajući se s njegovom pljosnatom  figurom.

Začudo Bađi Burić nije bio među preletačima u Antibirokratskoj revoluciji, koja je najavila slom titoizma i   drastičnu diferencijaciju u službama bezbjednosti. Udbaši vrbovani od beogradskih ideoloških i obavještajnih centara očekivali su da će im se Bađi pridružiti, ako ni zbog čega drugoga a onda zbog toga što su svi njegovi saradnici jedva dočekali raspad sistema od  kojega su se bojali, koji ih je iskorištavao za najprljavije stvari a zauzvrat im davao tek mrvice. Štoviše, mnogi od njih su za sebe vidjeli šansu u    “događanju naroda”, masovnom pokretu, u kojemu je bilo  mjesta za sve, pa i za robijaše i internacionalne gangstere. Neki od njih su postali   postali vođe paravojnih jedinica u ratovima protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a Arkan još i predsjednik parlamentarne stranke.

Josip Jablanović, glavni lik ili glavni pripovjedač, koji samoga sebe najčešće legitimira kao „vlasnika uspomena“ i „baštinika kućne povijesti“, rekonstruira iz škrtih krhotina kratki život svoga oca Ivana, njegov karakter, njegove motive, njegove zablude, ideale i svjetonazor. Ivan Jablanović, rođen 1914. godine, odrastao je u V. u sjeverozapadnoj Bosni, a u Zagrebu – gdje je diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu, pa se ondje zatim i nastanio, sa ženom i dvojicom malešnih sinova – posljednjih ratnih dana 1945. dočekao je treću po redu mobilizaciju u već praktički poraženu i rasutu vojsku kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. Revno se odazvao i otad, kao i tisuće drugih, zauvijek nestao. Nikad nikakvog pouzdanog dokaza o tome što se i gdje točno dogodilo, na koji način je skončao. Josip Jablanović tada je imao dvije godine, njegov stariji brat – koji će se razboljeti i umrijeti 1946. – četiri. Josip se potom vratio s majkom u Bosnu.

To je siže jednog pripovjednog toka romana „U sjeni fantoma“ Ivana Lovrenovića objavljenog potkraj 2022. kod beogradskog „Službenog glasnika“, romana izraslog iz mjesta gdje se plodotvorno dodiruju sjećanje i fikcija, stvarnost i imaginacija, hladni povijesni fakti i najdublja lična previranja.

Drugi tok je onaj naslovni – u sjeni fantoma: autovivisekcijski književni zahvat pripovjedača koji ulazi u najdelikatnija područja svog življenja obilježenog očevim ustaškim grijehom. Nosi se s teretom pod kojim tokom četrdeset i pet godina jugoslavenske šutnje o tragediji i zločinu koji poznajemo pod imenom-šifrom Bleiburg nije bilo teško posrnuti u jednodimenzionalnost, u tihu i tvrdu glorifikaciju naših mučenika i mržnju prema dušmanima, ili u suprotnost tome koja je jednako jednodimenzionalna, to jest u neki od oblika iskupljenja očevog pogrešnog izbora, najčešće u prenaglašeno i samoponižavajuće dokazivanje vlastite ideološke pravovjernosti, u zatajenje nedužnog i nesretnog oca ili koga drugog bliskog što je kraj Drugog svjetskog rata dočekao na poraženoj strani. Vlasnik uspomena svjesno odabire nepripadanje, najtrnovitiji put, „gord na svoju usamljenost“. Ne pristaje na laka rješenja i jednostavne istine, jer bi to bilo odustajanje od književnosti kako je on razumije, i ne samo od književnosti.

„Izmičući verskim i nacionalnim ograničenjima, on pripada svima i nikome posebno ne pripada, i to zato što pripada jedino sebi i stvaralaštvu koje se dramatično sazdaje u duhu otvorenosti“, piše urednik Gojko Tešić na koricama romana. Ta konstatacija odnosi se primarno na Ivana Lovrenovića, njegov književni opus i književni odabir, ali može se savršeno primijeniti i na ovu konkretnu knjigu.

Neupitna je i duboka sinovljeva privrženost ocu kojeg nije upoznao, ali privrženost ne znači gašenje razuma i zanemarivanje konteksta, a kontekst uključuje mahnito ustaštvo kao idejnu suštinu NDH; ne znači odbacivanje potrebe da se istraži i sazna, pa da se razasuti fragmenti poslože u koliko-toliko koherentnu i uravnoteženu sliku jednog života. S druge strane, ni pobjednički režim nije samo sivi ideološki i birokratski monolit sasvim lišen ljudskosti: i u totalitarno postavljenom sistemu ima ljudi što ne pristaju da o tuđim sudbinama presuđuju samo na temelju političkog biljega nepodobnosti, utisnutog na čelo jedino prema kriteriju krvne povezanosti s nekadašnjim ratnim neprijateljem. Staza kojom kroči nasljednik uspomena prepuna je uspona i strmina, neobilježenih raskrižja, zavodljivih prečica i stranputica, emotivnih amplituda uzrokovanih stalnim unutrašnjim sukobom između intimne i službene historije, lomljenja i preispitivanja, tihog bijesa zbog nemoći i dostojanstvenog trpljenja patnje zbog osjećaja odgovornosti spram života i samoga sebe. To je, među svim ostalim, cijena koja se plaća za samopoštovanje.

Iz pripovjedačke stegnutosti i suzdržanosti u pogledu imaginacije kad je riječ o ocu, iz radikalne skrupuloznosti prema svakom tragu očevog postojanja, na čudesan način proistječu nježnost i poetičnost. Raskoš jezika na svim razinama, naročito kad priča Josipov did, suvereno pripovjedačko umijeće i upečatljivi prikazi atmosfere u ratnoj i poratnoj bosanskoj provinciji, kao i u ratnom i poratnom Zagrebu, funkcioniraju kao kontrapunkt onoj suspregnutosti u vezi s okolnostima očevog življenja i stradanja. I k tome bespoštednost prema samome sebi, element koji ovoj vrsti štiva daje presudni pečat – uvjerljivost najviše kategorije.

Više od trideset godina može se kod nas slobodno pisati o onome što podrazumijevamo pod Bleiburgom. Još, eto, petnaestak godina pa će mogućnost slobodnog javnog razmišljanja o Bleiburgu vremenski premašiti razdoblje nametnute šutnje i službeno proglašene laži. Da nije knjiga i tekstova Ivana Lovrenovića – „U sjeni fantoma“ zasad je kruna njegove literarne zaokupljenosti ovom temom – gotovo da bi se moglo konstatirati da naše umjetničko stvaralaštvo nije rodilo ništa relevantno ili vrijedno spomena. A Bleiburg je, poput Jasenovca i Srebrenice, od onih tema čiju je kompleksnost moguće obuhvatiti samo dobrom književnošću, umjetnošću. Ono što poznajemo pod pojmom Bleiburga nije moguće istinski razumjeti ili iskreno pokušati razumjeti mimo plodova umjetničkog senzibiliteta, mimo ovog Lovrenovićevog romana.

Četiri godine u gornjogradskoj gimnaziji na Katarininom trgu, u zidinama drevne isusovačke škole-tvrđave iznad Strossmayerova šetališta, s pogledom na krovove Donjega grada, na zamišljene prekosavske daljine. Valjalo je nekako isposlovati da ga se preko reda upiše u tu gimnaziju, da ne bi morao ići u neku od dalekih donjogradskih. Zadržalo mu se u mutnome sjećanju kako, pun stida i ustezanja, ide s ujakom kod uglednoga profesora Turčina na stan u Kamenitoj ulici, odmah do one najstarije ljekarne na broju 9, uz koju ide legenda da je u njoj radio i praunuk Dantea Alighierija. Je li se tražila kakva protuusluga, ili je sve bila stvar dobre volje – nije bilo njegovo da zna.

Muke prilagođavanja – njegovoga novoj sredini, nove sredine njemu, egzotu. Ošišan do kože, jer je u V. vladalo strogo pravilo, čak i za svršene maturante niže realne gimnazije, da se na kraju školske godine ne može preuzeti svjedodžba ako đak po nju ne dođe svježe ošišan na nulu. (Običaj koji je preostao iz ranih poslijeratnih godina, kada je služio sprečavanju zaraza, ušljivosti, pa pretrajao kao omiljeno represivno iživljavanje.) Od svega što govore dječaci i djevojčice oko njega, ne razumije skoro ništa, u zemlju bi propao kada se baš njemu obraćaju pokušavajući ga uključiti, a sam rijetko progovara, jer kad progovori svojim bosanskim naglascima i turskimrječnikom, oni se među sobom zglédaju u čuđenju i nerazumijevanju. U razredu uspio se skutriti u zadnju klupu, pokušavajući biti neprimjetan, a kad bi ga koji od profesora ipak prozvao, šutio bi: lakše mu je bilo zaraditi lošu ocjenu nego progovoriti. Poništen izvana, uvučen u se, nije žalio: tȍ snažnije javljao mu se osjećaj da, držeći se tako, ne pristaje na izdaju, ostaje vjeran sebi i svojima – svemu onome iz čega je došao ovamo, u novo i tuđe, a ta vjernost nema cijenu. Potrajalo je to dva-tri mjeseca. I gle, neprilagodljivost pokazala je dobru stranu: ispalo je na kraju, a da ni sam nije znao kako, da su se naviknuli na njega takvog kakav je, čak im je sve to njegovo čudnopostalo drago i traženo. S učenjem ionako nije imao nikakvih teškoća. Tako, škola mu se iz prvobitne tjeskobe i muke, neprimjetno pretvarala u slast, u spas izlaska iz nevesele kućne atmosfere.

Život na Gornjem gradu: cijeli jedan njegov davno potonuli život, kao pomalo istrzan i nagrizen njemi film što ga je u stanju pokrenuti pred unutarnjim vidom začudno živo. Stare familije s prezimenima hrvatskim, njemačkim, madžarskim, češkim, talijanskim, srpskim, a s jednakom starovremskom gradskom kulturom. „Lju᾿m ruke!“, „Kistihand!“, „Kezi čokolom!“ Dugačka žuta prizemna stanica milicije u Opatičkoj, kamo ga je vodila majka kada se, valjda šestogodišnjak, za jedne posjete rođacima iskrao da nađe izlog s olovnim vojnicima na dnu Duge ulice, koji je spazio kad su dolazili s kolodvora, i čijem se magnetizmu nije mogao oteti. Svi su se isprepadali, majka prijavila miliciji nestanak djeteta, a ono se na vratima stana pojavilo sámo, kada se nagledalo olovnih vojnika. Nagledalo, sasvim pomireno s time da je gledanje sve njegovo imanje. Prepao se dječijim strahom, a ima li strašnijega straha od dječijeg, da ga čeka zatvor, pa kad se sve svršilo na tome da je majka potpisala neki papir a milicioner mu se nasmiješio i pomilovao po glavi, i njih dvoje izašli slobodni na osunčanu Opatičku, nije bilo sretnijega stvora.

Brzo je upoznao svu topografiju toga malenog gnijezda iznad velikoga grada. Najprije idući svaki dan u školu i iz škole. Jedanput Opatičkom produži ispod Sabora, Habdelićevom, preko Jezuitskoga trga na kojemu je fontana sa snažnom brončanom skulpturom. Često ju je zagledao, isprva sa strahom: ona zmijurina, koju atletskim rukama davi goli Zlosretni ribar dok iz njezinih razjapljenih usta skače mlaz vode, kao da će se svaki čas oteti i jurnuti trgom. Nije tada znao, nije mogao znati, povijest skulpture: da je ovdje postavljena godine 1912, da ju je 1906. u Rimu izradio za Balkansku izložbu u Londonu 1907. veliki srpski kipar Simeon Roksandić rođen u Majskim Poljanama kod Gline, da mu je pogrešno javljeno e je brod koji je skulpturu nosio u London potonuo pa je majstor izradio novi odljev, te su se na kraju dobila dva jednaka rada. Drugi stoji u Beogradu na Kalemegdanu.

Može malo i promijeniti put: niz Opatičku pa desno uz kratku ulicu 29. X. 1918, čiji naziv tada nikomu ništa nije govorio, a on mu je značenje prvi put otkrio kasnije, čitajući Krležu: na taj dan je u hrvatskom Saboru na Markovu trgu donesena odluka o raskidu svih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom i proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koju su činile južnoslavenske zemlje iz sastava upravo izdahnule Monarhije, a novoproglašena država živjela je svega trideset i tri dana do utapanja u prvu jugoslavensku državu pod krunom Karađorđevića.

Ima i varijantu da iz Opatičke s gornje strane skrene lijevo u Demetrovu, iz nje u Basaričekovu, pa na Markov trg. Katkad se na Markov trg ne može ni iz jedne od prilaznih uličica. Pun je golemih milicijskih BMW motorkotača s velikim cilindrima izbačenim postrance, kojima se divio, tu su i dugi mercedesi. Dvaput ili triput vidio je, kao priviđenje, crni rolls-royce s JNA tablicom. Znalo se: to je Tito u Saboru. Po ionako tihom Gornjem gradu spustila bi se dodatna utiha. Za jednoga Titova dolaska u Zagreb, bili su svi iz škole vođeni niz stube kraj Uspinjače da na Ilici prave oduševljeni učenički špalir kada naiđe glavna kolona. Dijeljene su im male zastavice kojima će se mahati. Dok se to na Ilici spremalo, pod druga kola jednoga od zadnjih tramvaja poslije kojega će promet biti zaustavljen, u gužvi koja je nastala, jedan učenik je gurnut, pregažen i odmah umro. Vlasnik uspomena sjeća se kako su na iličkim trotoarima stajali prestravljeni i pogruženi, sve dok kolona s najdražim gostom nije prošla. Vratili su se na Katarinin trg u školu, bez puno razgovora. I profesori su bili šutljivi. Preostala nastava bila je održana bezvoljno, s pola snage.

U Basaričekovoj starinska je gostionica „Pod starim krovovima“, gdje dolaze pjesnici i boemi, a on će u nju zalaziti tek mnogo kasnije, kao student, kad više ne bude stanovnik Gornjega grada. Odmah do nje mala je pošta, u koju je stotine puta vukao teške kartonske kuverte s povećanim fotografijama koje su se slale pouzećem na adrese diljem Hrvatske i Bosne. Bio je to posao na crno, kojim je ujak pojačavao kućni prihod. Zasnivao se na cijeloj suradničkoj mreži: putnici su tkali po terenu, skupljali narudžbe i originale fotografija te periodično donosili u Opatičku (vjenčanje, rođenje djeteta, služba u JNA, dragi pokojnik itd). Jedni su majstori u Zagrebu fotografije povećavali (cca 30 x 50 cm), pravili prve printe, crne ili kolor, drugi ih docrtavali, dotjerivali, retuširali, treći lakirali, a u čudesnoj knjigovežničkoj radionici Šušnjić na dnu Duge ulice sučelice s Krvavim Mostom gotove slike su se kaširale na kartone, sušile i prešale. Dolazio je po njih – ušao bi na prednja vrata, s ulice, izlazio s teškim paketom pod rukom na stražnji ulaz, koji je vodio u duboki haustor, a ovaj na ulicu. Služila je knjigovežnica ujaku i za druge poslove. Preko nje išli su iz V. paketi dragocjene perajice (svinjske dlake za izradu četaka i kistova, u to predplastično doba državni monopol, kao duhan), koji su onda prosljeđivani u Austriju. Iz Austrije dolazili su komadi mazije tražene marke Styria, koje su naručivali kovači iz V.

Kod kuće je slijedio mučan i spor posao – sparivanje: prostrtima po cijelome podu u velikoj kuhinji, svakoj slici trebalo je pronaći njezinu narudžbenicu s adresom i original. Sve se to zatim pakiralo u velike kuverte, vezalo unakrst kanafom, pečatilo crvenim pečatnim voskom, ispisivale adrese, lijepile crvene trokutaste naljepnice za pouzeće, te nosilo na poštu, uvijek po tridesetak komada.

Slike su najčešće bile groteskne: na osnovi loših, malenih i nejasnih fotografija pravila su se povećanja, lica docrtavala i „uljepšavala“, te rezultat najčešće nije bio ni nalik stvarnim ljudima. Poseban „žanr“ bila je tzv. vjenčanica: od dviju malih neuglednih fotografija za lične dokumente, majstori crtači sastavljali su bračne drugove, povećavali, „odijevali“ ih u vjenčano ruho, naslanjali jedno na drugo te tako pravili uspomenu s vjenčanja. A posve morbidno ispadale su slike fizionomija pokojnika slikanih na odru. Rijetko se je tko bunio. Reklamacije su stizale uglavnom kada bi kome greškom bile poslane tuđe slike.

Od toga mrskog i dosadnog posla nije bilo boljega načina da upozna Zagreb. Pamti neka od imena kojima je trebalo nositi slike u pojedinim fazama izrade.  Gospodin Rupčić, crtač, živio je u Draškovićevoj nadomak Vlaške. On i gospođa mu imali su svijetao lijepo uređen stan na prvom katu, dočekivali su ga ljubazno, nudili kolačem, sokom. Bilo mu je to lijepo i ugodno, ali je sve nadjačavao stid i strah od nespretnosti. Gospođa Edita, retušerka, stanovala je u ulici 8. maja na južnoj strani, između Kazališta i Preradovićeve, ne zna više tačno na kojem ulazu. Krupna, bujne plave kose, možda blajhane, dočekivala ga je u polumračnom stanu s vječno upaljenom cigaretom, u kućnoj haljini nemarno svezanoj oko pasa. Je li je se više bojao, ili ga je više privlačila – teško mu je bilo odrediti. U uličici što s Mlinarske ulazi na Gupčevu Zvijezdu, u velikoj kući okruženoj visokim drvećem stanovale su dvije sestre kojima je valjalo nositi slike kada je gospođa Edita bila zauzeta drugim poslovima. Njihovo prezime je zaboravio, a i njih se sjeća samo po strahu koji je trebalo savladavati dok noću ide k njima. Kroz Jurjevsku je još miran; draga, uspavana Jurjevska, koju nosi u bajkovitom sjećanju iz nekoga dolaska s bakom u Zagreb dok još nije bio pošao u školu. Bilo je ljeto, sjajno, zlatno, pod visokim nebom, i njega su vodili Jurjevskom, pokraj crkvice sv. Jurja i maloga groblja, na izlet do Cmroka, do njegovih valovitih livada, činilo mu se beskrajnih.

Kad u Mlinarsku skreće desno kod spomenika Lisinskom, počne rasti panika. Noć je, jesenski vjetar nailazi na mahove, nabacuje sitnu kišu, ulica se otegnula, pusta, slabo osvijetljena, od jedne do druge žmirkave ulične svjetliljke vlada tama, ni auto da naiđe. Tih godina po gradu su se pojavljivale grupice mladih divljaka, obično s jednim predvodnikom, smjelijim, jačim, koji su napadali slabije. Jatili su se oko kino-dvorana gdje su se redovito stvarali dugi kaotični redovi ispred blagajni, pravili gužvu, džeparili, švercali ulaznicama. Njega su jedanput usred bijela dana na polovici Duge ulice dok je nosio paket iz knjigovežnice presreli, jedno vrijeme oblijetali oko njega s kojekakvim prijetnjama i uvredama. Onda je u jednom trenutku preda nj iskočio glavni, opalio ga šakom u bradu, i oni su se razbježali. Uspio je zadržati paket da ne padne na tle, boljelo ga je gadno, kasnije se na mjestu udarca pojavila kvrga i modrica a on je naknadno shvatio da udarac nije bio golom šakom, nego je to junačina na njemu isprobavao ono podmuklo huligansko oružje – metalni bokser. Shvatio je da može biti zadovoljan jer je udarac očito mogao biti mnogo jači i opasniji. Valjda ni sam frajer nije bio baš preodlučan.

Pamti jednu mokru olujnu noć, kada je hitno trebalo uručiti sliku napravljenu po reklamaciji, koja je bila poslana ali se vratila jer primatelj nije nađen na adresi u nekoj bosanskoj vukojebini, a sad je u Zagrebu, radi na izgradnji novoga mosta preko Save, i prijeti da će prijaviti. Prava avantura bila je najprije uopće doći do gradilišta, a onda se spustiti sa ceste do same obale gdje su u blatu stajale radničke barake. Valjalo je po klizavim daskama pruženim na prilazima barakama ići od jedne do druge, pa u svakoj pitati za vlasnika slike. Bojao se, naravno, i što će ga snaći kada ga pronađe. Našao ga je u trećoj baraci, čovjek je zapravo bio dobričina, i sve se dobro svršilo. Od tada, kad god se vozi preko Mosta slobode sjeti se toga noćnog zbitija.

Gospodin Novačić, koji je radio printe, stanovao je u mračnom potkrovlju u Martićevoj. Dugačak, sijed i pogrbljen, mučaljiv, bio je samac i čudak,  zazirao od svega. Ali sasvim je drukčiji kada ga viđa na Špici, gdje se u grupicama vječno raspravlja o nogometu. Tu se sav preobrazi i žestoko pada u vatru kada mu tkogod rekne nešto loše o Dinamu. Vlasnik uspomena je i sam tada bio vruć dinamovac, to je ponio kao poputbinu iz V., gdje se prema navijanju jasno znalo tko je koje vjere i naroda: premoćna većina navija za Crvenu Zvezdu i Partizan, Dinamo i Sarajevo imaju svaki svoju manjinsku grupu, poneki se rijedak hajdukovac nađe među svima. Išao bi na utakmice u Maksimir, kada su oko stadiona s istočne strane stražarili milicioneri na konjima da se ne bi upadalo preko zida, pa je s divljenjem gledao kako se vještiji momci zaskoče konju na sapi, odatle na zid, i preko njega prebace na tribine. Nađi ga, onda, ako možeš! Bilo je to zlatno doba Dinama s velikim igračima: Jerković, Irović, Lipošinović, Crnković, Matuš, Benko, Čonč, nešto kasnije doći će sjajno krilo Ilijas Pašić iz sarajevskoga Željezničara, koji se nije naigrao – strašnim udarcem nogom u glavu igrač Hajduka Bego uništio mu je zdravlje i karijeru.

Navijački počeo se pomalo prelamati na bosansku stranu prisluškujući žustrim debatama na Špici, u kojima čarobni stari pripovjedač Havala, Bosanac, musliman, Zagrepčane obanđijava pričom koju uvijek nekako navodi na bosanski mlin. Nije njima to zazorno, jer Havala suvereno i znalački vlada sjećanjem na endehazijsku plejadu igrača zagrebačkoga Građanskog, a sve začinjava vješto doziranim sentimentalnim aluzijama na to doba. Njihova imena i nadimke izgovara familijarno: Mara Wölfl, Meho (Miroslav) Brozović, Glaser, Cimermančić, Jazbinšek, Pleše, i o njihovim potezima, golovima i utakmicama priča tako živo i plastično, da se njegovim željnim slušaocima ni u snu nije mogla javiti pomisao da bi to moglo biti i izmišljeno. Osmjelio se vlasnik uspomena jedanput i javio mu se, kao Bosanac i zemljak, stari ga je odmah uzeo pod svoje, bez patroniziranja, kao ravnopravnoga. Imponiralo mu je i nije se opirao, premda je nazirao crtu majstorskoga manipuliranja. Manje poznati od nogometaša, tih su se godina na Špici, na svome stalnom mjestu ispred Singera, mogli vidjeti neki iz fantastične generacije rukometaša banjalučkoga Borca koji su studirali u Zagrebu, s velikim Jerolimom Karadžom, valjda najvećim evropskim pivotom Dvadesetoga vijeka, kasnije uglednim zagrebačkim kardiologom. S njima u društvu često je i Gordan Irović, hrabar i stasit golman Dinama, koji nije imao petlju da nastupa u rodnom Mostaru protiv Veleža iz kojega je došao u Zagreb.

Nogomet nije bio samo stvar navijanja, on se i živio. U razredu je bilo vrlo darovitih dječaka, a jedno vrijeme s njima je u klupama sjedio Mladen W., momak koji je već sa šesnaest profesionalno igrao za klub Zagreb u Kranjčevićevoj ulici. Igralo se kad god se moglo – malom gumenom lopticom na praznom prostoru između Hidrometeorološkog zavoda i Popova tornja kad bi se dogodilo da nekoga sata u školi nema, zatim na travnjaku stare Mladosti na Savi, na igralištima iza Dramske akademije i gimnazije u Klaićevoj ulici. U Klaićevoj imali su protekciju, jer je tu kućepazitelj bio otac njihova druga Mire K., odličnoga centarhalfa i graditelja igre. Zdravko L. bio je vješto i brzonogo krilo, a dolazio je u školu iz nekoga tada dalekoga naselja preko Save, pa ga je vlasnik uspomena u šali zvao Balkancem. Ivica G. mogao je po daru biti pravi nogometaš da po karakteru nije bio sitan prevarant, Željko Ž. bio je tih i lukav strijelac, Nino B. siguran golman, a kada bi i Mladen imao vremena da s njima zaigra, bio je to pravi, puni nogomet.

Ogromna novina u doživljaju nogometa došla je s televizijom. Prvo iskustvo bilo je uz svjetsko prvenstvo u Švedskoj u junu godine 1958. Na prvi kat u Opatičkoj, u dvoranu neke od mjesnih društveno-političkih organizacija, unesen je prvi televizor. Dvorana bi se dupkom ispunila, te bi se s velikim uzbuđenjem gledali najveći svjetski timovi i nogometaši. Igre su doista bile vrhunske, golova puno, među igračima svi najbolji. Šveđani Green i Liedholm, bez strašnoga golgetera Nordahla iz kasnije čuvenoga milanskog trojca Gre-No-Li, jer je ovaj nešto ranije otišao u profesionalce u Italiju a švedski zakon dopuštao je igru u reprezentaciji samo amaterima, pa Skoglund, Hamrin, Simonson. Nijemci Seeler, F. Walter, Rahn, onaj ubitačni Helmut Rahn koji je Nijemcima donio pobjedu na prvenstvu u Švicarskoj 1954. a Jugoslaviju izbacio s ovoga.  Francuzi Kopa, Fontaine s nenadmašnih 13 golova na samo šest utakmica. Čeh Masopust, Madžari Grosics, Hidegkuti, Bozsik, Budai iz one nebeske ekipe s Puskàsom i Kocsisem od prije četiri godine, kakva se sigurno neće pojaviti dok je nogometa, a koja se rasula po zapadnoevropskim klubovima nakon što su sovjetski tenkovi zatrli madžarsku revoluciju 1956. Rusi Jašin, valjda najveći golman uopće, Netto, Ivanov. Englezi, dva Bobbyja, Robson i Charlton, Austrijanac Happel. Naši:  Beara – Veliki Vladimir, Zebec, Boškov, Milutinović. Moćnu utakmicu odigrali su Francuska i Njemačka za treće mjesto. Francuzi su je dobili sa 6:3 a četiri gola dao je nezaustavljivi Fontaine, marokanski pied-noir, rođen u Marakešu od oca Francuza i majke Španjolke.

A iznad svega, i iznad svih – Brazil. Kvintet koji se od tada pamti i izgovara kao jedno ime: Garincha Vavá Didi Pelé Zagalo. Ali, opet, taj jedan: Pelé! Edson Arantes do Nascimento, još nepunoljetan dječak, koji igra nogomet kao što najveći virtuoz svira violinu, klavir. Nema tegobe, nema grča, sve mu ide lako, lopta mu je poslušna kao da je vezana uza nj, kretnje munjevite i nepredvidljive, tečne ali u nekom sinkopiranom ritmu koji protivnik naprosto ne može uhvatiti nego se i bez dodira slomi. I što je za početnika naročito rijetko, ne gubi se taj dječak u svojim magičnim driblinzima i bravurama, sve su one usmjerene jednom cilju: dati gol, ili ako to ne možeš, poslužiti suigrača koji može. Takvi su bili i rezultati: u polufinalu Brazil – Francuska 5:2, golovi: Vavá i Didi po jedan, Pelé tri, po jedan Fontaine i Piantoni, u finalu Brazil – Švedska 5:2, golovi: Zagalo jedan, Pelé i Vavá po dva, Liedholm i Simonson po jedan.

Nikada više nije vlasnik uspomena pred televizorom doživio takvoga nogometnog i uopće gledateljskog uzbuđenja kao tada na prvome katu u Opatičkoj pred malenim crno-bijelim aparatom, naprežući oči iz sedmoga, devetoga, kojega li reda stolica. Poslije svake odgledane utakmice, dok silazi u svoju svakodnevnicu, u svoj zatajeni, dvostruki život, sa svakom drvenom stepenicom toga starog zavojitog stubišta sve ga jače obuzima neiskaziva tuga. Prvi joj je oblik – gašenje želje za odlascima na lokalne utakmice, početak navijačkoga hlađenja. Isprva mu je teško da to samomu sebi prizna. Prelomit će se to konačno, kao staklo, u povratku s jedne utakmice na koju se natjerao da ode. Pokazat će se – njegove zadnje. Još dok je trajala, iznenađivala ga je sve veća ravnodušnost, čak i odbojnost koja je u njemu rasla prema svemu oko njega. Ne sjeća se tko je gostovao na Maksimiru, ne sjeća se ni rezultata. Bila je sunčana nedjelja, izašao je sa stadiona, na tramvajskoj stanici stvorila se ogromna gužva, jedanaestice su dolazile i prolazile, za ulazak vodile su se prave bitke. Odustao je, i krenuo pješke. Dug je to put, valjda tri kilometra, ne manje, kasnit će kući, zna da će mu biti zamjereno, a odjednom mu je svejedno. Pred njim se otvorila Maksimirska cesta, jedan je u masi drugih koji pješače, kasno je poslijepodne i sunce je nisko na zapadu, oteščalo, njegov sjaj već prelazi u rȕmēn i rasipa se po svoj Maksimirskoj. Sudaraju mu se osjećaji. Sićušan je i beznačajan u toj ogromnosti prostora i mase oko njega s kojom se kreće, pod suncem koje svima sja jednako, u isti mah dosad nepoznatim intenzitetom osjeća sam sebe, vlastitu jedinstvenost, a sve što osjeća prožeto je nostalgijom unaprijed, i slatkom i bolnom, za svijetom koji mu je nedostupan, za širokim prospektima i perspektivama, za trgovima i zelenim drvoredima velikih imaginarnih gradova svijeta. Kojih? Pojma nema, nije još bio ni u jednom, samo mu se javljaju imena: Buenos Aires, Barcelona, Lisabon… Pa nije ni to, sve je to varka uma, zamjena za ono nešto što mu izmiče, a žestoko i duboko osjeća kako cijelim sobom žudi za tim, i da je ta žudnja od sada s njime zauvijek, neispunjiva.

Od Markova do Katarininog trga ulica je Ćirilometodska. U njoj je župna  crkva grkokatoličke župe svetih Ćirila i Metoda, sa slikama dvojice slavenskih apostola iznad portala. Unišla je u njegov obzor kao nešto za ovo mjesto neobično, stao bi koji put pod slikama i imenima svetaca ispisanim u staroj crkvenoj ćirilici, ali nitko se njome nije bavio, kraj nje se prolazilo kao da je nema. Preko puta crkve, na uglu, glasovita je gostionica „Fanika“, uvijek puna. Prostrana, s prozorima na Katarinin trg, s jakom i krepkom domaćom kuhinjom, ugodna kako su samo znale biti ugodne te stare restauracije sa čvrstim a laganim drvenim  stolicama i stolovima zastrtim kariranim stolnjacima. Nekoliko mjeseci u četvrtom razredu ručavao je kod „Fanike“ na bonove. Nekad zajedno s ponekim od profesora koji su bili samci. Gazdarica, uvijek u brzini, oštra i poslovna, bez velike priče, brzo ga je „posvojila“ i ugađala mu nenapadno. Okus njezinih palačinki s marmeladom dugo je pamtio.

Crkva svetoga Marka, amblemska zagrebačka crkva s jedinstvenim šarenim krovom i grbovima po njemu, jezivo mjesto ispred nje u sred trga na kojemu je, po legendi i po Šenoi, mučen, okrunjen užarenom krunom i smaknut seljački kralj Gubec. U tu crkvu odlazi na misu svake nedjelje, a taj ritual je za školsko društvo skriven, osim za nekoliko djevojčica iz razreda koje viđa u crkvi. U školi, to su stvari o kojima se ne govori. Ali od nekoga vremena poslije prvoga razreda crkva mu postaje zamorna, sve mu jasnije biva da tu dolazi samo po dužnosti i po rutini. Sve odbojnija mu je unutrašnjost ove crkve – monumetalna, kameno hladna, tamna. Ne pomažu Meštrović i Kljaković i njihova umjetnost. U njoj mu je kao u grobnici. Nikad ne ulazi dublje, službu uvijek prestoji pokraj samih vrata, kao spreman na bijeg, prvi izlazi i brzo zamiče preko trga. Ničega u njemu tu više nema od otajstvenoga i smjernog katolicizma djetinjstva. Onda su starinski rituali, što su se svaki sa svojim napjevima i inscenacijama smjenjivali kroz godinu, u njemu dizali uzbuđenje do žestoke unutarnje potresenosti: Zdravo tilo Isusovo, … / Zdrav od meda slađi kruše / kim se hrane virne duše; o Božiću: U se vrime godišća / mir se svitu navišća, u Velikom tjednu: pjevane Muke Isusove, Stala majka pd raspelom / pod raspetim sina tijelom / zaplakala gorki plač i moćna, razorna tužaljka: Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ražalostih tebe / odgovori meni. / Puče moj, ja tebe izvedoh iz sužanjstva zemlje Egipta, / a ti mene uvede svezana u Jeruzalem, Spasitelja svita. / Puče moj, ja rad tebe potopih Farauna u crveno more, / a ti mene prida nepravednim sucim da me umore. / Puče moj, ja tebi sjedinih s tilom dušu, / a ti mene za šibanje priveza kamenitu stupu. / Puče moj, ja za tebe pripravih raj nebeski, / a ti meni na ramena postavi križ priteški. / Puče moj, ja tebe napojih vodom iz studenca kamenita, / a ti mene u žeđi napoji gorkom žučju, i octom. / Puče moj, ja tebi nasadih vinograd lipi, i slatki, / a ti meni donese i vrati plod prigorki. / Puče, stvorenje moje, u čem dakle, ožalostih tebe? / Zli puče, zašto ne poznaš mene? Sve to sada osjeća samo toplom i dragom uspomenom. Prelamanje neko vrijeme još traje, s grižnjama i samoispitivanjem: vjerujem li zaista, ili samo meha­nički opslužujem zadano i naučeno? Potom, ubrzo, prestaje opsluživanje, prestaju i grižnje. Sazrijeva misao: sposobnost vjerovanja, sposobnost za istinsku, tvrdu vjeru predrazumska je, ona je najprije stvar dara, kao muzika, kao umjetnost uopće. Ili ga imaš, ili ga nemaš. Majka toga dara ima u izobilju, njezina vjera je to jača i djelatnija, što je život većim gubitcima tuče. Ako ga on i jest imao nekad, slab je bio i izvjetrio je, ostalo je samo tanko sjećanje na nj, meko, katkad podsmješljivo, katkad ranjivo i nostalgično. Vjeru je zamijenila vedra skep­sa, udomaćilo se lako mirenje s gubitkom, a ostala je sklonost i potreba za duhovnim. Ostala je i zakleta vjernost svijetu iz kojega je niknuo, i sretna i fatalna.

Nema ih u razredu mnogo s Gornjega grada. Iz pitome Mletačke ulice, još uvijek kao zamrznute u nekom davnom dobu, matematički genij Krešo Š., s kojim se profesor, zaboravivši na ostatak razreda, zna izgubiti tragajući na ploči za najelegantnijim rješenjem problema. Manja K. iz ulice 29. X. 1918., s nekom stalnom sjetom u očima, malo kineski ukošenim. Nevenka P. iz djevojačkog internata u Opatičkoj na broju 14, skromna, draga. Nataša P. iz Visoke ulice, srdačna i srčana drugarica, njezini su gornja socijalistička klasa. Ivan P. iz Matoševe ulice, pametan i razmažen, ciničan bonvivan, do škole su mu tri koraka, pa zato uvijek kasni, nerazbuđen. Željka E. s Griča, samozatajna i pomalo troma, prerano izrasla.  Mile B. nije s Gornjega grada, dolazi u školu sa strane Medveščaka, iz Vinkovićeve ulice, ustrči uza sto Felbingerovih stuba, dozove iz dvorišta u Opatičkoj Jablanovića ugovorenim zviždukom, pa zajedno idu do škole. Otac mu je priznat likovni umjetnik, majka profesorica muzike, u njihovom domu punom svjetla svira se klavir, tu će vlasnik uspomena s velikih ploča zaneseno slušati, i to prvo slušanje zauvijek zapamtiti, Beethovenov prvi i peti klavirski i treći violinski koncert. Sve je za njega u toj kući bilo iz drugoga, višeg svijeta. Bio je zahvalan što ga u njoj primaju kao jednakoga. Tu je upoznao Bubu B., Milinu rodicu, toplu djevojčicu. Za živa oca, diplomata, u djetinjstvu je bila po školama u inozemstvu, najduže u Aleksandriji, gdje se zarana otkrilo da je neobično podatan medij za jezike: već sa šesnaest govorila je glavne evropske jezike tečno, bez akcenta. Ni Mustafa R. nije živio na Gornjem gradu, u školu je dolazio iz podaleke Vinogradske ulice. Zbližili su se po bosanskoj crti – njegovi su bili od Stoca i od Bugojna, odavno nastanjeni u Zagrebu.

Razredno društvo bilo je iz porodica različitih po mnogo čemu: imovno, socijalno, kulturno, politički. Od tih razlika, najprimjetnija je bila imovna: u oblačenju, u školskom priboru, ličnim predmetima, u držanju. Po povratku s ferija neki nisu imali o čemu pričati, ili su mislili da nemaju o čemu pričati, nego su slušali one druge, što su zimi odlazili s punom opremom na skijanje u Kranjsku Goru, a ljeto provodili na moru, u vlastitim kućama ili u drugim izdvojenim i udobnim objektima. Doduše, malo je bilo onih bez iskustva s morem jer su za ljetovanje na moru postojali i skromniji socijalni aranžmani. Josipa Jablanovića mimoilazilo je:  vidio ga je i nakratko probao prvi put u životu u osamnaestoj godini, i nikad se na nj nije naviknuo. Njega je zarobila planina. S ranim djetinjim iskustvom knjige, na babinoj sećiji, potrbuške, s dlanovima čvrsto pritisnutim uz uši, povezalo mu se kasnije iskustvo bosanske planine: i uz knjigu i u planini njegovo mrtvosvezano ja oslobodi se tako što zaboravi na sebe, tako što postane sve oko sebe. Tada iščili svaka strepnja, i on je miran, dobar i jak. Kad mu je, kasnije, književnost postala poziv, s tim dožvljajem povezao mu se Česmički: Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam…

Razlike: mora biti da jesu stvarale nezadovoljstva i osjećaj uskraćenosti, što je u njihovoj osjetljivoj dobi bilo neizbježno, ali ništa od toga nije izbijalo na površinu. U školske političke organizacije bilo je uključeno tek troje-četvoro; jedan naročito borbeno. Nitko od drugih nije imao volje ni motiva da im se pridruži, niti ih je tko na to nagovarao. Od četiri ponuđene teme za pismeni rad na maturalnom ispitu, samo se troje od njih tridesetpetoro odlučilo za onu pod naslovom Kako zamišljam socijalistički odgojenog čovjeka. Prema vani, vladala je opća nepolitičnost. Nisu naročitoga odjeka među njima imale ni prve studentske demonstracije u Zagrebu čiji su zloslutni huk iz Frankopanske ulice osluškivali s prozora gimnazije u kasnu jesen Pedesetdevete, a koje je milicija brutalno razbila usmrtivši pri tome jednu studenticu. (Uostalom, taj događaj ostao je neupamćen i u općoj memoriji Zagreba.)

Svi oni su ratna djeca, rođena Četrdesetdruge i Četrdesettreće, skoro svi u Hrvatskoj, većina u Zagrebu, tek dvoje-troje drugdje, u Bosni, u Srbiji, svi narodnosti hrvatske (kako se pisalo u školskim dokumentima), samo je jedna učenica narodnosti crnogorske. O roditeljima nekolicine zna se da su bili u partizanima ili aktivno pomagali, za druge da su istaknuti komunisti, na važnim položajima. O tome se i govori, to je za ponos, tu se nema što tajiti ni skrivati. O roditeljima velike većine drugih nema se što govoriti, o njima se ne zna mnogo, zapravo ništa. Što su im radili očevi i matere, stričevi i ujaci za vrijeme rata i Endehazije, kada su se rađala ova njihova djeca – o tome među njima vlada režim šutnje, potpune i nenarušive. Osmoroma od njih tridesetpetoro uz ime oca u Glavnoj knjizi završnog ispita školske 1960/61. godine stoji da je pokojni. Kada, gdje, od kakve smrti, vlastite ili nanesene ljudskom rukom, čijom – ne govori se, ne zna se. Sve to, kao suhe podatke, onaj koji sastavlja ovu povijest pronalazi godinama kasnije, kada već ni neka od djece nisu u životu. Sjeća se da je za Dunju K., s bujnom plavom kosom, uvijek pomalo smetenu, jedanput čuo rumor, gotovo neizrečen, tek nagoviješten, o nekoj jakoj obiteljskoj muci. S novim vremenom, s novim mogućnostima pristupa cijeloj toj podzemnoj, paralelnoj povijesti ljudi i obitelji, nakon što već odavno ne zna ništa o svojoj nekadašnjoj kolegici Dunji K., pronalazi nešto podatka o toj muci. Židovska obitelj, otac i dva strica ustaše, stariji stric važna figura u pokretu i u državnoj službi. Četrdesetpete bježi iz Hrvatske u Austriju, pa u Italiju, potom u Chile, umire u Santiago de Chile 1955. Mlađega strica braća zaposle Četrdesetprve kao vozača jednoga od ustaških ministara. U kolovozu sukobi se s njemačkim oficirima u Pick baru na Jelačićevom trgu. Dvojicu ubije, jednoga rani. Sutradan na zagrebačkom prijekom sudu bude osuđen na smrt i strijeljan na Dotršćini. Otac – ustaša-povratnik kao i stariji stric – za Endehazije vojni opskrbnik i poduzetnik, uhapšen Četrdesetpete i osuđen na petnaest godina i konfiskaciju imovine, oslobođen 1955.

S kakvim sve mornim kućnim uspomenama i dnevnim brigama zbog njih, sličnima njegovim, dolaze u školu neki njegovi drugovi i drugarice, Josip Jablanović u to doba nema pojma. Moralo ih je biti, i bile su svježe, tȁ, od rata bilo je prošlo tek nešto više od deset godina. Za onoga koji sastavlja ovu povijest, i koji bi da ta bude što potpunija i življa, posao je na granici iluzornoga – potonuo je taj svijet, generacija je svoje odživjela u šutnji a da nikada ni s kim nije imao priliku razmijeniti ni jednu jedinu ljudsku riječ.

https://www.ivanlovrenovic.com/clanci/zapisi/ivan-lovrenovic-zivot-na-gornjem-gradu

Podvig se zbio krajem mjeseca maja, nježnije bi bilo reći svibnja, kad neprijatelj, tradicionalno, pojačava granatiranja, i sije smrt po opsađenom gradu, kao žito u svježe uzorane njive. Naši diverzanti vratili su se iz neprijateljskog glavnog grada s porodicom. Porodicu sačinjavaju otac, tridesetpetogodišnjak, zaposlen u institutu za fizikalna istraživanja, mati, tri godine starija gimnazijska nastavnica neprijateljskog jezika, i dvoje djece: dvanaestogodišnji dječak i petogodišnja djevojčica.

Nasred glavnoga trga, tamo gdje je stajala brončana pjesnikova statua, koja je prve godine rata pretopljena u topovske cijevi, zidari su zamijesili malter i započeli izgradnju kamenog bunkera, kupolaste građevine bez prozora i vrata, iz koje su, na četiri strane svijeta, izvirivale četiri žive zazidane glave.

Prema istoku gledao je otac.

Prema zapadu bila je zazidana mati.

Sin je gledao na sjever, u planine.

Kći je bila postavljena prema jugu.

Zazidani su tako, vrlo precizno, da nisu mogli uvući glave u bunker. Mogli su biti samo u tom jednom položaju u kojem su i zazidani, goli, položeni svatko na svoju kamenu ploču.

Građanima je rečeno da ih mogu hraniti. Mogu im davati vode. A oni neka postupaju po vlastitim osjećajima i po savjesti. Ali neka imaju na umu, rečeno je, da je ova porodica živjela mirnim građanskim životom u glavnome neprijateljskom gradu, onom iz kojeg stižu sve naredbe o granatiranju našega grada, o ispaljivanju sve većih i većih raketa na nas, o našem iznurivanju glađu i strahom, o zabrani da se u naš opsađeni grad uveze i jedno zrno soli… Ljudi neka imaju na umu da su otac kojem u oči tuče prvo jutarnje sunce, majka koja gleda u zalazak, i to dvoje djece, svako sa svoje strane, slični tolikim očevima, materama i djeci u našem gradu. Samo što su oni živjeli mirno i sigurno. Možda su na televiziji gledali vijesti o napadima na našu zemlju, i slušali laži o tome kako ne ubija neprijatelj naše žene i djecu, nego mi ubijamo njihove žene i djecu. Možda su čuli i povjerovali da ne opsađuje neprijatelj naš glavni grad, nego mi opsađujemo njegov glavni grad. I bez obzira na to što nikada nisu čuli eksploziju granate, nikada se raketa nije zabila u njihov park, u njihov neboder, u njihov parlament, u veliku stambenu zgradu u njihovom gradu, oni su možda povjerovali da je to istina. Možda su nas zamrzili, jer mi opsađujemo njihov glavni grad. A možda i nisu. To danas, kada su njih četvero tu, nije ni važno.

Ovaj muž, rečeno je, bio je odan svojoj ženi i dobar otac svoje djece. Bavio se zemljinom gravitacijom. Bavio se privlačnom moći planeta i promjenama koje se događaju tokom milijuna godina. Svakoga trenutka sve slabija je zemljina gravitacijska snaga. Ili možda nije? Time se on bavio.

Ova žena, kazano je, u mladosti igrala je odbojku. Tada je posjetila i naš glavni grad, igrala protiv naših odbojkašica. Možda je šetala trgom na kojemu je stajala brončana statua pjesnika patuljastog rasta, koji je pisao sage i epove posvećene bratstvu našem i sestrinstvu s neprijateljem. Možda mu je položila cvijetak pred noge, rečeno je, a možda ga je, za sreću, pomilovala po rasporku.

A djeca, djeca su kao sva djeca, osim što su za razliku od tisuća naše djece živa i što su, sve dok ih naši junaci nisu pohvatali, živjela mirnim i običnim dječjim životom. Dječak je išao u muzičku školu, učio je svirati violinu. Obavještajni izvori saznali su da nije bio naročito darovit, ali se trudio. Bilo mu je stalo. Nije htio razočarati ujaka, čuvenoga neprijateljskog violinista, koji putuje po svijetu i širi neprijateljsku istinu o našem ratu. Djevojčica je premalena da bi se bilo što o njoj znalo.

Djevojčica već drugi dan bez prestanka plače.

Mati je doziva i tješi.

Otac recitira poeziju naših pjesnika. Misli da će nas time uvjeriti u svoju ispravnost, ali ne zna da nam je potreban baš takav, nevin, nedužan, ispravan. 

Samo nas takav može utješiti i umiriti.

Dječak ne govori ništa. Odbija hranu i vodu.

Tako prolaze drugi i treći dan.

Zabavljeni građevinom na glavnome trgu pomalo i zaboravljamo na granate koje ne prestaju padati. 

Važno je preživjeti, sada kad je neprijateljska porodica tu.