Ništa se o tome više ne može reći, osim da je bila mlada, lijepa i neambiciozna. Proživjela bi miran, udoban život, o kojemu ne bi poslije bilo riječi, da se nije rodila i odrasla u ovome gradu, čijim je stanovnicima povijest uvijek namirivala sve ono čega im je u privatnom životu manjkalo. A obično se, sa strane gledajući, čini da manjka nesreće, tragike, stradanja.

Udala se za vrlo starog čovjeka. Bogataša, koji je svoja bogatstva stjecao na načine o kojima se ljudi nisu usuđivali govoriti: stare i ružne žene, jer samo one su se usuđivale u njega gledati, govorile su da je suze pretvarao u zlato. Iz ničega je umio stvoriti ljudsku nevolju, i to na zakonit i bogougodan način, i onda se s nevoljom više obogatiti. Volio je ratove. Mile su mu bile prirodne katastrofe. I tek u dubokoj starosti poželio je ženiti se.

A ne bi ni tad, da nije imao psa: krivonogog i nabijenog, obješene gubice i žalosnih očiju. Pa se uplašio da se nitko, ako on iznenada zanemoća, kao što se to u njegovim godinama dogodi, neće brinuti o njegovom psu. Ustvari, drugi je njemu bio strah: ako iznenada umre, ako se sruši u postelju nemoćan i nijem, ako mu glavom mine pustošeći anđeo svezaborava, i pas mu ostane sam, hoće li se ljudi svetiti njemu? Hoće li mu činiti sve ono što nisu mogli činiti njemu, pa će ga kinjiti, mučiti glađu, žeđu, batinama, i ostalim pasjim mukama, u nastojanju da svo ono zlato pretvore natrag u suze?

Mladu, lijepu i neambicioznu, očiju praznih i pustih kao u ženke morskoga psa koja uplivava na dječju plažu, uzeo ju je da mu bude nevjesta. Ustvari, da bude nevjesta njegovu psu. Računao je – a barem je njemu račun oduvijek dobro išao – da je ona nezainteresirana za sveopću nevolju, i da među tim zlatom nema nijedne njegove suze. 

Svadba, najveća u povijesti našega grada, održana je u kasno ljeto one godine kada je minula opsada grada već pomalo bila i zaboravljena, a sljedeća se još nije mogla niti naslutiti, u vrijeme kada smo prijateljevali s neprijateljem, pa smo naše kćeri davali za neprijateljske sinove, premda neprijatelj nije dopuštao svojim kćerima da ljubuju s našim sinovima, ali to nam nije značilo ništa, jer smo zaboravili da su sinovi da ginu za domovinu, a kćeri su da rađaju nove sinove. U to ljeto, dakle, kada je u vrijeme sveopćeg blagostanja i zaborava stari bogataš slutio lično zlo i stradanje pa se morao ženiti da bi osigurao budućnost svome melankoličnom psu, ona je riješila svoj jedini životni problem: udala se za bogatog starca, kojemu nije morala rađati djecu.

Kada je vidio da se ona brine za psa, da ga hrani onim najboljim, i triput ga dnevno izvodi u park, iz njega kao da su najednom iščilile i izdušile sve životne moći. 

Umro je tri mjeseca nakon velikog vjenčanja, a ona je, mnogo prije plana, ostala sama s njegovim bogatstvom i sa psom. Pas je imao devet godina, staračko disanje, slabo srce i kostobolju. Neće još dugo, pomislila je. Pa je, pomislivši to, protivno svojoj naravi, o psu počela voditi brigu kakvu bi brižna mati vodila o bolesnom djetetu.

I pas se počeo oporavljati.

Ali sve to se zbivalo tokom jeseni i zime te već davne godine, pa onda kroz cijelu sljedeću godinu, dok su oči našega grada bile usmjerene na mladu bogatu udovicu, lijepu i uznositu, kojoj je starčeva smrt osim bogatstva nanijela i još nešto, čemu se ni grad ni ona nisu mogli nadati: dubinu, unutarnju neku ustreptalost, pa čak i tragiku. Dok se tako u svojoj vječitoj crnini kretala ulicom prema parku, i dok su je s prozora svih zgrada promatrale znatiželjne oči-  one oči koje su isplakale svo njezino zlato – ona je najednom postala prisutna ne samo u njihovim, nego i u svome vlastitom životu. S bogatstvom stekla je i patnju. Što je bio njezin stvarni razlog, odakle je ta patnja u njezin život pristizala, to nitko, pa ni ona sama, nije mogao znati.

Kratko su se nadali tome da će se udovica preudati.

U mislima su pred nju dovodili prinčeve i sinove prebogatih neprijateljskih gospodara. Nadali su se da će je udajom nestati ne samo s ulice koja vodi prema parku, nego i iz njihovih misli i života.

Tako se primakao novi rat, niotkuda je, iz nekog turobnog mira, započela nova opsada grada, a ona, više ne tako mlada, najednom, čak, ni sredovječna, već starica skoro, nikad preudana, uvijek u istoj onoj crnini, prema parku vodi istoga onog psa, koji se u međuvremenu sasvim pomladio, premda mu je, možda, već i svih šesto ili sedamsto godina pasjih. Noge mu više nisu onako krive, oči mu nisu tužne, nego iz tih očiju bljesne i usred tmurnog dana, dok iz neba sipaju mine i granate, neki neugodan sjaj. Ne daj nam, Bože, pogledati tog psa u oči, dok ga udovica za onih najgorih ratnih dana, sedme godine opsade, vodi do parka, koji više i nije park, jer su sva stabla skršena neprijateljskom paljbom! Ne daj nam, Bože, slučajno se susresti s njegovim pogledom!

Jednom će, uskoro, slutimo to, udovica umrijeti. A psa ćemo, to je sada već sasvim sigurno, odvesti u malu ludnicu. Za njega se tamo već oslobodila soba. Obećali smo joj da ćemo se o njemu brinuti, ako joj se što dogodi. Ali ona ne vidi ono što vidimo mi, kada nam se, slučajno, pogled susretne s njegovim pogledom. Odavno on nije pas. Ali ne znamo tko je.

Vladimir Jabotinski, Petero (1935)

Odesa je onaj grad čije se zračenje širi cjelokupnom ukrajinskom literaturom i kulturom. Njegova je fascinacija višestruka, ne u tolikoj mjeri povijesna (grad je novoosnovan potkraj osamnaestoga stoljeća) koliko geografska, kulturalna, populacijska, arhitektonska… No ono što mi se čini osobito zanimljivom jest da se u Odesi može otkriti nešto od poslovičnog raspoloženja tragača za zlatom koje je obilježilo integraciju „Divljeg Zapada“ u američku državu. Kada su trupe Katarine Velike nakon uspješnih vojnih kampanja protiv Osmanskoga carstva prodrle do Crnoga mora i započele utvrđivati pozicije na njemu, u samome je procesu izgradnje naselja (na mjestu se današnje Odese nalazilo malo naselje krimskih Tatara Hadži Bej koje se nikada nije razvilo do istinskoga grada) odlučujuću ulogu odigrala cijela skupina ljudi koji su bili zaduženi za stvaranje urbanizma europskoga tipa. Oni su sami potjecali sa Zapada i sa sobom su donijeli najsuvremenije tehnologije koje su omogućile ubrzani razvoj jednoga, dotada zapostavljenog, područja. Urbanistima su kao prethodnica služili vojni stručnjaci čiji je cilj bilo osiguravanje teritorija i njegovo pretvaranje u utvrdu koja će zračiti ne samo vojnom, u kontekstu zastrašivanja protivnika, već i ekonomskog prosperiteta. O takvoj burnoj povijesti nastanka Odese govorit će i imena onih koji su je na odlučujući način obilježili u prvoj fazi. Glavna se gradska ulica zove Deribasovka, nazvana po napuljskom generalu Josephu de Ribasu koju mu je bio prvim upraviteljem, od 1794. do 1797. Drugi je bio Armand du Plesis, Duc de Richelieu, od 1803. do 1814. I sljedeći je bio Francuz, grof Alexandre Andrault de Langeron. Ovaj kratki pregled svjedoči o otvorenosti imperatorke prema Zapadu i spremnosti da, u cilju moderniziranja svojega imperija u nastanku, angažira osobe koje nisu bile nužno ukorijenjene ni u Rusiju ni u osvojena područja. Novorusija i Besarabija zasluživale su nešto najbolje što je svijet mogao ponuditi. Tek je početkom dvadesetih godina devetnaestoga stoljeća na čelo gradske uprave i cijele oblasti postavljen jedan Rus, grof Mihail Sergejevič Voroncov. Njegove su zasluge za razvitak iznimne. Industrijalizacija Odese i njezino pretvaranje u glavnu crnomorsku luku zbili su se pod njegovim okriljem. Jedan je od neposrednih rezultata te eksplozije i porast stanovništva, ali i iznimna nacionalna raznolikost onih koji će biti nositelji prosperiteta.

Naravno, nije mi cilj ispisivati neki pregled kratke i burne povijesti Odese. Stoga se i zaustavljam upravo na ovome mjestu i ustvrđujem: jedna od najvećih i najznačajnijih skupina stanovništva novog grada bili su Židovi. Njihov je udio u kulturnome životu nemoguće previdjeti. Lidija Ginsburg, Isak Babelj ili Ilja Iljf tek su troje spisatelja-ica podrijetlom iz crnomorske luke. Ja ću, pak, reći nekoliko riječi o još jednom, manje poznatom (samo kao spisatelj, njegova je uloga u cionističkome pokretu i u pripremi nastanka modernioga Izraela sve prije nego zanemariva) ali ne i manje značajnom, Vladimiru Jabotinskom. Jabotinski je rođen u asimiliranoj židovskoj obitelji u Odesi, priključio se cionističkom pokretu i preselio u Palestinu. Sudjelovao je u brojnim vojnim akcijama, bio politički aktivan, a preminuo je od posljedica srčanog infarkta u SAD-u 1940. Glavno mu je, pak, zanimanje bilo novinarstvo, a uz njega se bavio i spisateljstvom, objavivši tri romana. O drugome će biti riječi u ovome tekstu. Petero se može najbolje opisati kao roman o Odesi u kojemu grad preuzima ulogu glavnoga junaka. U središtu se, pak, njegove radnje nalazi petero djece bogatih i sekulariziranih Židova Abrama i Anne Milgrom. Oni žive lagodno, u multikulturalnoj sredini obilježenoj bogatim kulturnim životom. Odesa je grad kazališta i opere, književnih večeri, koncertnih dvorana i kavana, muzeja i galerija. Na početku devetnaestoga stoljeća ona je najveći ukrajinski grad, sa 630000 tisuća stanovnika (Kijiv broji 610). No idila zlatne mladeži nije u potpunosti sigurna. Pogromi nad židovskim stanovništvom nisu rijetkost, Besarabija je jedan od najvećih centara antisemitizma koji se počinje osjećati i u tolerantnoj kozmopolitskoj luci.

Pripovjedač u prvom licu prati obitelj, sa strane, s minimalnim izravnim sudjelovanjem u događajima koji oblikuju njihovu sudbinu. Jabotinski (pa tako i njegov pripovjedač) je, to ne treba zaboraviti, izvorno novinar. Tako je i njegov duktus obilježen feljtonističkim umecima, preciznim opažanjima i pažljivim pogledom koji kao da secira društveni život u njegovome meandriranju. Prate se aktualna zbivanja u Odesi, kako kulturalna tako i politička, komentira ih se, kao što se i članovi obitelji Milgrom promatraju za kako za boravka gradu tako i za njihova izbivanja iz njega. Slijede se njihova kretanja po mondenoj Europi, ali i po prostranstvima ruskoga imperija. Na taj način nastaje slika dekadencije, toliko tipična za Zapad s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Odesa se svjesno konstruira kao grad koji je sastavni dio onoga što će se u Beču zvati secesija, u Berlinu Jugendstil, u Parizu i Londonu art nouveau. Petero djece – Marusja, Karko, Lika, Serjoža i Torik – glavni su junaci čiju povijest pripovjedač rekonstruira iz vlastitoga iskustva s jedne i iz prepričavanja i kazivanja drugih koja dolaze do njega protokom vremena s druge strane. Na taj mu način uspijeva steći relativno konzistentnu sliku koja izbjegava jednostranosti. Djeca se prate kako pojedinačno tako i u skupini. Njihova se pojavljivanja i tajanstveni nestanci povezuju s bezbrižnom samovoljom koja ih vodi na životnome putu, ali i s djelatnošću u pokretu židovskoga otpora carističkome nasilju. Taj je dio njihove egzistencije opasan, budući da u svojim činovima ne ostaju samo na verbalnome, već se odlučuju i za fizičko nasilje. U inozemstvu će, naprimjer, mlađa sestra Lika preuzeti ulogu posrednice između emigranata i opozicionara koji su ostali u zemlji, pri tome se ponašajući u maniru iskusne špijunke.

Bezbrižnost kojom zrači obitelj postupno se pretvara u svoju suprotnost. Aktivno sudjelovanje djece u životu vodi ih ka ozbiljnim situacijama iz kojih je teško pronaći izlaz kojega bi se moglo označiti optimističnim. Paralelno s životom počinje se pojavljivati, kao njegova neugodna pratiteljica, smrt. Ono što se doimalo dekadencijom otuđenosti od svijeta i usmjerenošću na sama sebe nestaje, točnije pretvara se u sekvencu životnih tragedija od kojih je osobito dramatično ugasnuće života uvijek optimistične Marusje koja strada od opekotina prouzročenim zapaljenjem haljine. Serjoža nestaje iz aktivnoga života, Likino se prebivalište više ne može otkriti, Torik se povlači u unutarnji svijet obilježen jedva proničnom mistikom… Finale romana u središte pažnje iznova vraća Odesu, ovaj put napuštenu od strane pripovjedača koji je promatra iz nostalgične udaljenosti. Ona iznova postaje veća od geografskoga i povijesnog mjesta. Ona je poprište uspomena, stratište izgubljenih sjećanja, poveznica s prošlošću koja je zauvijek izgubljena: „Ali Odesa – to je bilo nešto drugo: već dok sam se približavao željezničkom kolodvoru Razdelnaja obuhvaćalo me slavljeničko uzbuđenje. Danas bi mi se u takvoj prilici zasigurno tresle ruke. Nisam ravnodušan samo prema Rusiji, ne ovisim ni o jednoj drugoj zemlji; jednom sam bio zaljubljen u Rim, čak i veoma dugo, no i to je prošlo. Odesa je nešto drugo, to nije prošlo i neće nikada proći.“ Emocije su vezane za grad (zato i u ovoj nostalgičnoj kodi sjetno opisuje njegove vedute koje su mu zauvijek izgubljene), ali i za ljude koji ga nastanjuju. „Deset plemena jedno pored drugoga, i to kakva, jedno pitoresknije od drugoga, jedno neobičnije od drugoga. Spočetka su se smijali jedni drugima, a onda su naučili da se smiju samima sebi i svemu na svijetu, čak i onome što im je pričinjalo bol, čak i onome što su voljeli.“ To je izvorni gubitak za Jabotinskoga. Taj gubitak ispisuje ovaj roman. Za njega je zasigurno bolje što je podlegao infarktu, 1940., neposredno prije zbivanja koja će od Odese učiniti drukčije, tužnije i ružnije, mjesto od onoga koje je ostalo zauvijek zabilježeno u njegovome sjećanju i u njegovoj prozi.    

Ko je bio Ivo Andrić: Sećanja savremenika, Akademska knjiga, Novi Sad 2023.

Rođenjem Travničanin (ili Travnjak) dijete propale, nekad dobrostojeće sarajevske porodice, tuberkuloza mu odnijela oca i sve žive s očeve strane, odrastao kod tetka i tetke u Višegradu, jer je mati, nesretnica, bila presiromašna da ga sama podiže, sarajevski gimnazijalac, rano ponesen nacionalno-emancipativnim i revolucionarnim idejama, nakratko zagrebački pa krakovski student, početkom pjesnik, pa prozaist, pripovjedač i romanopisac kakvoga u južnoslavenskim književnostima prethodno nije bilo, najostvareniji naš prozni pisac, kojeg ne samo Nobelova nagrada odvaja od svih drugih, tko je, zapravo, bio Ivo Andrić? Premda je potekao iz porodice bosanskih Hrvata, kršten po katoličkom obredu, iz Zagreba je morao otići, jer je bio trajno neprihvaćen, kao što će i njegova književnost tu ostati trajno neprihvaćena. Nakon Prvoga svjetskog rata odlazi u Beograd, gdje mu njegov sarajevski nastavnik, sada ministar bogoštovlja, i sam bosanski Hrvat, pronalazi državnu službu. U diplomaciji napreduje sporo i nikako preko reda, da bi se vladavine Milana Stojadinovića, desno-populističkog ekonomista, vinuo u poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, kod Adolfa Hitlera. Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju, odbija ponudu da mimo svojih podčinjenih emigrira u Švicarsku. Odbija potpisati režimski proglas, nuđen srpskim intelektualcima, u kojima se od naroda traži lojalnost njemačkom okupatoru. Odbija pod okupacijom primati diplomatsku mirovinu. I dok svijet umire, on piše između 1941. i 1945. piše i dovršava sva tri velika svoja romana. Doista, tko je Ivo Andrić? Premda od roditelja bosanskih Hrvata, po dolasku u Beograd prihvaća biti dio srpske književnosti. Ona mu uzvraća ranim kanoniziranjem i primanjem u Srpsku akademiju nauka i umetnosti. Hrvatska ga matica sustavno od sebe odbija i obasipa uvredama, u čemu ni Krleža neće ostati do kraja nedužan, da bi ga tek po dobivanju Nobelove nagrade, a pogotovu nakon smrti, pokušali pridobiti nazad. Posljednje: pod formom interkulturalnosti, koja podrazumijeva višestruke, fluidne i prelijevajuće pripadnosti pojedinih pisaca različitim kulturama i književnostima. No, zašto bi Ivo Andrić mogao biti interkulturalan, pa biti istodobno dionik srpske i hrvatske književnosti, a Držić i Gundulić to nipošto ne smiju i ne mogu biti? I tko je onda Ivo Andrić?

Desetljećima je kao stručna suradnica, pa rukovoditeljica Centra za dokumentaciju pri Zadužbini Ive Andrića, te na kraju i kao upravnica Zadužbine, Žaneta Đukić Perišić sustavno radila na svim odgovorima na postavljeno pitanje. U Sveskama Zadužbine Ive Andrića, koje već skoro pola stoljeća izlaze kao godišnjak, objavljene su na tisuće, ili već koja desetina tisuća stranica o Andrićevom životu i djelu, a sama je Žaneta Đukić Perišić, uz tekstove u Sveskama i nekoliko knjiga o piscu, od kojih je najvažnija “Pisac i priča: stvaralačka biografija Ive Andrića”, koja je izašla u novosadskoj Akademskoj knjizi 2012, koja je i izdavač ove knjige, u kojoj je autorica sabrala svjedočenja četrdeset i dvoje Andrićevih suvremenika, pisaca, političara, umjetnika, novinara, slučajnih svjedoka epohe, koji su u raznim vremenima i u različitim povodima donosili svoja pismena ili usmena sjećanja na Ivu Andrića.

Žaneta Đukić Perišić ozbiljna je spisateljica i odgovorna znanstvenica, pa se nije libila u ovu knjigu uvrstili i niz po čuvenog pisca nepovoljnih, kritičkih, pa čak i karakterno omalovažavajućih iskaza. Izostavila je, međutim, hulje koje bi ustvrdile da je Andrić – slab pisac. Koje su, opet, iste one hulje koje bi za njega rekle da je – fratarsko kopile, nacionalni izdajnik i slično. Najzanimljiviji među tim kritičkim, zadijevajućim tekstovima jedan je od istovremeno i najmoćnijih tekstova u knjizi uopće. Napisao ga je srpski književni povjesničar Predrag Palavestra. Zanimljivi su tekstovi Vere Stojić, njegove višedesetljetne (neformalne) sekretarice i pomoćnice, Borivoja Jevtića, pisca, Andrićeva gimnazijskog druga, Radovana Zogovića, Milovana Đilasa, te novinara Miroslava Radojčića. Od Hrvata u knjizi se pojavljuju Splićanka Maja Nižetić-Čulić, Andrićeva prijateljica iz robijaške mladosti i Krešimir Kovačić, zagrebački pisac i novinar, sin čuvenijeg oca, autora romana “U registraturi”, i napola zaboravljeni kroničar jedne zagrebačke epohe. Najtužnije je, međutim, što se Žaneti Đukić Perišić teško može prigovoriti da je ikoga tendenciozno izostavila iz svoje knjige.

I onda, hoćemo li iz ove dobre, pametne, ali i vrlo zanimljive, čak i zabavne i žive knjige saznati tko je bio Ivo Andrić? Ne, ali bismo, vjerojatno, s više razumijevanja prema njemu i njegovim životnim, identitetskim i književnim izborima mogli postavljati ovo pitanje. A to je za jednu ovakvu knjigu dosta. Više se dobije samo policijskim mučenjem. I lažima po žutom tisku i po nacionalističkim jazbinama.

Sarajlije

Njih je, ako sam dobro brojao, u ovoj knjizi desetak. Andrićevih vršnjaka, ljudi od njega mnogo mlađih, onih poput Miroslava Radojčića, najvećega vimbldonskog novinara naših jezika, te Tome Kuruzovića, koji su se formirali u Sarajevu, a poslije radili negdje drugdje. Svi ti sarajevski tekstovi, ganutljivi, evokativni, puni poštovanja, zlobni, u sebi sadrže i nešto što bismo mogli nazvati dragocjenim antropološkim dodatkom. Čak i ako govorimo istim jezikom, bolje nas razumiju oni među kojima smo odrasli. Andrić je imao tu nevolju (ili uopće nije riječ o nevolji?) da život provede daleko od svojih zavičaja, sarajevskog i višegradskog. Živio je u tuđini, pa je manje bilo onih koji će ga do kraja razumjeti. Ali to mu je pružalo onu dragocjenu distancu u pogledu na sebe, na svijet i na sve svoje, koja ga je učinila ne samo svjetskim piscem, nego i slobodnim čovjekom. Sloboda je u progonstvu. 

Predrag Palavestra

Naravno, Sarajlija. Njegov tekst sadrži i jezovitu parabolu o prekoračenju granica čovjekove intime. Andrić se užasavao dodira nepoznatih, dodira svijeta. Užasavao se mogućnosti da će mu netko ući u auru. Palavestra opisuje uzimanje posmrtne maske: “U nevinom i dobronamernom, profesionalnom postupku lekara, koji se slučajno (ako ima slučajnosti?) zatekao na bolničkom dežurstvu u trenutku Andrićeve smrti, bila je čestica simboličnog nasilja nad svetinjom. Ušlo se u zabranjeni prostor jedne ljudske duše, pogažen je pokojnikov amanet, razgolićena koža bespomoćnog lika, oskrnavljena tajna ličnog svetilišta. Kada je prestao da priča, Andriću je bilo oduzeto pravo na telo.” Kako jezik istinskog pisca govori i neizgovorivo.

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 – 2023)

SNAGA ZA NEPRIPADANJE

Odgovor na anketno pitanje književnoga web portala: koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?

– Valjda nema ozbiljnog pisca koji se ovako ili onako nije mučio s tradicijom, proklinjući njezine okove, nastojeći da se iz njih izmakne, upravo zbog ultimativne potrebe da ničemu ne pripada. Umijeće nepripadanja  i snaga za nepripadanje – to je moje čvrsto uvjerenje – temeljni je uvjet za pisca, za bavljenje književnošću. Tek kada pisac ovlada tim umijećem i osvoji tu snagu, otvorene su mu mogućnosti da se, sasvim individualno, „služi“ tradicijom. Ali više ne samo onom „kojoj pripada“, nego tradicijom, tradicijama, kao beskrajnim poljem u kojemu mu je slobodno birati po volji, po afinitetu.

8. rujna 2017.

SOCIJALISTIČKI MONARH

U pamćenju koje nosim iz djetinjstva ranih pedesetih godina Dvadesetoga stoljeća upisana je jedna politička sličica. Mladići su odlazili na služenje vojnoga roka, a vraćali se s nekim spektakularno novim i neviđenim navikama, izgledom, izrazima, gestama. U to je spadalo i takozvano izjašnjavanje. Tako je našega prvog komšiju, kad se vratio iz vojske i ubrzo potom dobio zaposlenje u „državnom poslu”, što je samo po sebi bilo čudo i beneficij, odmah počeo biti strašan glas: u vojsci se izjasnio da je bez vere! Uz to je išao, naravno, i podatak da je unišao u Partiju.

Deklarativno odbacujući vjeru, pojedinac u tome novom sistemu praktično je jednu religiju zamjenjivao drugom. Sistem, naime, jest odbacio religije a njihove institucije radikalno lišio moći i odstranio od države, ali je napravio novi savez između vlasti, države i ideologije, koja je praktično funkcionirala kao državna religija, s Partijom kao „crkvom” te ideologije, s vojskom i policijom, javnom i tajnom, kao svojim stupovima. Bio je to čvrsto piramidalno ustrojen sistem s usamljenom osobom nedodirljivoga vladara na vrhu, nesmjenjivog, doživotno ovlaštenog, koji je civilni, vojni i ideološki šef u jednoj osobi. Socijalistički monarh.

Ovako ustrojen sistem očuvao je potpuno konzerviranu strukturu vjerničko-podaničkoga mentaliteta, i to favorizirajući njegove lošije psihološke, moralne i socijalne elemente: ketman, kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam, obavezu javnog deklariranja „vjere”… Ne bi li se, barem u obliku radne hipoteze, i time mogla objasniti masovnost pojave da je u nas nakon popasti toga sistema preko noći nestalo ateista i religijski indiferentnih, a javna se scena dupkom napunila deklariranim vjernicima.

Veljača 2006.

STANJE BEZ BOLA

Stanje bez bola – jedino utočište, jedina vrijednost.

2022.

STARA RIMSKA GOSPODA

Sam sebi najveća nepoznanica, nikad mi to nije bilo tako jasno kao sada, kada ozbiljan čovjek mirno i sabrano, bez kajanja i vajkanja, treba misliti o odlasku. Uvijek sam se divio, sada najviše, staroj rimskoj gospodi, njihovoj tehnici i umjetnosti umiranja.

2022.

STRANAC U SVOME SVIJETU

Forma apsurdnoga ne-pripadanja: potpuni stranac u svome svijetu. U jedinom svijetu koji je tvoj, kojemu se posvećuješ cijeli život, cijelim bićem. S kojim si proizveo potpunu identifikaciju u onomu što si napisao i potpisao, po čemu te znaju i prepoznaju. Kriva identifikacija? Lažna? Tko si ti? Što je tvoj svijet?

Lipanj 2010.

STRAŠNO JE DA JESI A NE ZNAŠ ŠTO ĆEŠ S TIME

Samoća. Dubinska, zadana na početku. Ista, kao ona iz djetinjstva, kada osjećaš da je strašno to da jesi a ne znaš što ćeš s time. Uloge koje ti je nalagao život, protiv tvoje volje, uloge koje si nametao životu, svojom voljom – sve su bile, i ostale, krive, pogrešne, loše igrane. Tko si „pravi“ ti – manje znaš nego ikada. Najbliži si sebi bio u trenucima pune osame, u djetinjstvu, u djedovoj njivi, pod otvorenim nebom. Tu, i tako, trebalo bi i pro-minuti.

2022.

SUD, ZAKON, ROBIJA

Novine od prije dva-tri dana, na istoj stranici, stupac do stupca: u Zenici dvojici milicionera 4,5 i 3,5 godine zatvora za ubojstvo mladića, u Skopju četvorici Albanaca, za „iredentističku aktivnost”, 15, 13, 12 i 11 godina!

1982.

SVE JE DANO NA POČETKU

Na kraju – što? Na kraju ništa. Od svega iskustva, jedna mudrost: umjeti biti što si, koliki si, a to ti je dano odmah na početku, pa nisi morao ni tražiti, ali, eto, sve je baš u tome traženju, krivudavom, nesigurnom, punom očekivanja i još punijem poraza, da na kraju dođeš do toga da nisi ni morao tražiti, jer je sve već dano na početku.

Studeni 2010.

SVEĆENIK U GUANTANAMU

Svećenik-pukovnik američke vojske u zatvoru u Guantanamu: „Kad bih previše mislio o poštenju i pravdi, ostalo bi mi premalo vremena da se bavim svojim poslom. Svoje probleme sa savješću i Bogom rješavam sam, i ne iznosim u javnost.“ (Na pitanje tv-novinara je li postupanje s muslimanskim zatvorenicima osumnjičenim za terorizam pošteno i pravedno.) Kao dvadesetprvovjekovna verzija slavne križarske suspenzije savjesti u silnom pouzdanju u božije milosrđe: „Pobijte ih sve, Bog će prepoznati svoje!“

Listopad 2008.

ŠIROKI LAKAT VRBASA

Povratak iz Banje Luke. Svaka se stopa na tom putu doživljava kao mitologem. Podižu ogromnu branu ispod bočačke tvrđave, sve uzvodno do Crne Rijeke bit će potopljeno. Najljepši, najvažniji, najtajnovitiji dio kanjona – ode pod jezero. Zauvijek će nestati fantastični kutak s Bȅbinom gostionicom „Volan”. Nikad više vizura starog grada gledana odozdo, na horizontu. Nikada više onaj onirični široki lakat Vrbasa, koji se razlio prije nego što će ga stisnuti sutjeska ispod stare tvrđave, pa kada siđeš do njega, svega te obuzme i za tili tren  iznutra obnovi svježina i zèlen te vode.

25. svibnja 1981.

ŠTO JE MOJA DOMOVINA

Domovina? Što je moja domovina? Opisati fantoma detaljno – dijakronijski i sinkronijski, psihološki i politički. Da bi se metodično i egzaktno pokazalo da je nema(š), da je nikada nisi ni imao.

Svibanj 2023.

TAJNE ČOVJEČIJEGA SVIJETA

Tri su tajne čovječijega svijeta: rođenje, smrt, zlo. Nitko se nije približio njihovu razjašnjenju; ne možemo mu se približiti. Zlo je nedjeljivo. Kao i dobro. Ne može biti: u nas je dobro, u drugih je zlo; naši su dobri, njihovi su zli. Čovjek je i dobar i zao, sposoban za dobro i zlo, svaki. Gledaj ga (gledaj se) u graničnim prilikama i trenucima. Samo ga gledaj! Samo se gledaj!

Lipanj 2022.

TAJNI DNEVNIK

Tolstoj, „tajni dnevnik”. Kako to stoji s dnevnicima? I kad je sve već napisano, i tada, izgleda, ostaje višak nekazanoga koji se čini kao najvažnije što se imalo reći i što se nikad nije reklo. Ljudski, ti dnevnici su dramatičnija i indikativnija građa od svega onoga što se pisalo za publiku. Paradoks: za koga se piše tajni dnevnik?

5. studenoga 1975.

TAKSIST KAŽE

Kiša, niski oblaci, pritisak; kaže taksist: „Ne volim ovo vrijeme, teška depresija, izgubi čovjek volju i za samoubojstvo!“

26. prosinca 1980.

TENKOVI NA VARŠAVSKIM ULICAMA

Poljska: zemlja i formalno u ratnom stanju, tenkovi na ulicama, vojnici zametnuti mašinkama, griju ruke na ugljevlju, tapkaju čizmama, TV-spikeri u uniformama, u Katowicama pokolj. Washington javno sumnja da su „ušle sovjetske trupe u poljskim uniformama”, a na našoj televiziji dokumentarac o slavljeniku: 75 godina Leonida Iljiča Brežnjeva. Što je izlaz? Ima li ga za ovu zemlju ikako? Je li Poljska zaista tako fatalno determinirana tzv. geopolitičkim položajem? Znači li to da u ovom, ovakvom svijetu zaista nije nimalo važno što jesi, što hoćeš? Je li za sudbinu Poljske zaista trajno simboličan septembar 1939: pola Hitler, pola Staljin, kao braća?

20. prosinca 1981.

TRI SLIKE POVIJESTI

Ovdje su i prije rata, kroz dominantan dio XX stoljeća, postojale tri slike povijesti, ali je srpska predugo dominirala, pa se nije primjećivalo koliko su i one druge dvije, bošnjačka i hrvatska i same bile zasnovane na pseudohistorijskim predodžbama, pučkoj fabulaciji, ideološki fabriciranomu mitu. Rat ᾿91-᾿95. i način na koji je završen učinili su da svaka za se osvoji svoj politički, ideološki i pedagoški prostor i u njemu neograničeno vlada. Koliko su među sobom nepomirljive, najbolje se vidi po vladajućim definicijama toga rata.

Bošnjačka glasi: agresija na Bosnu i Hercegovinu, i to dvostruka, od Srbije i Hrvatske, praćena genocidom nad bošnjačkim narodom, pri čemu je Armija BiH branila suverenu i međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu. Srpska: građanski rat izazvan preglasavanjem Srba od Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata na referendumu 1992, zbog čega je srpski narod bio prisiljen na organiziranu i oružanu obranu u otaždbinskom ratu, te je, da ne bi bio izložen novome genocidu kao 1941, stvorio Republiku Srpsku kao historijsku i trajnu kategoriju. Hrvatska: domovinski rat u kojemu su Hrvati prvo obranili Bosnu i Hercegovinu od srpskoga agresora stvorivši Herceg-Bosnu i HVO, a zatim, izdani od Bošnjaka koji su započeli agresiju na hrvatske prostore, junački obranili svoju opstojnost na tim prostorima.

Sve dosadašnje iskustvo govori da će ove slike ostati trajnim sadržajem u historijsko-političkom imaginariju: tri paralelna, oštro razdvojena ideološka svijeta, čiji se simbolički i memorijalni repertoar velikim trudom i pažnjom nacionalno-vjerskih i kulturnih elita sve više učvršćuje, razvija i ritualizira. Tri mala naroda, tri male, zatvorene javnosti, sa svojim „istinama“, „historijama“, i „politikama“, koje se upućuju samo svojoj javnosti, a izvan nje nemaju ni u zemlji ni na svijetu nijednoga primatelja, nikoga tko bi ih shvatio ozbiljno, i ozbiljno uzeo u obzir. Takva kultura sjećanja i takva zloslutna popudbina za budućnost nosi u sebi žestoku psihopolitičku eksplozivnost, koju nije moguće precijeniti.

2008.

TUĐMAN JE OTIŠA

Anonimni Hercegovac na smrt Franje Tuđmana, na hrvatskoj televiziji: „Mi smo izgubili sve, nemamo više ništa. Tuđman je otiša a nije završija posa.“

Siječanj 2000.

TUĐMAN PREDSJEDNIK SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE HRVATSKE

Tuđman predsjednik (Socijalističke) Republike Hrvatske, HDZ premoćni pobjednik izbora. Na dan konstituiranja novoga hrvatskog Sabora 30. svibnja, s trijumfalnim Tuđmanovim govorom, izlazi moj članak u Danasu s dijagnozom: „u odnosu prema Bosni i Hercegovini srpska i hrvatska nacionalna ideologija jednojajčani su blizanci“. Poruke od najbližih i najdražih iz Zagreba: „izdajnik“, „sramota“.

Svibanj 1990.

TUROBNA ZEMLJA

Bosna – turobna zemlja. U njoj si uvijek bio stranac; s toliko više ljubavi si je volio i uzdizao.

2005.

TURSKI AMANET ALIJE IZETBEGOVIĆA

Prošloga tjedna u Sarajevu je raznim svečanostima obilježena desetgodišnjica smrti Alije Izetbegovića  (1925 – 2003). Govorili su uglednici i prijatelji, među njima Bernard Henry Levy i Stipe Mesić, svi pohvalno i kurtoazno, a glavni motiv svih laudacija bio je: Izetbegović je sačuvao Bosnu, sačuvao je ideju Bosne.

Turski ambasador u Bosni i Hercegovini Ahmet Yildiz, pak, izjavio je Agenciji Anadolija u Sarajevu: “Turska i Bosna i Hercegovina od davnina imaju snažne i bliske odnose na svim poljima i nastavit ćemo i u budućnosti da podržavamo BiH i bosanski narod. Također, sjetimo se da je Alija Bosnu u amanet ostavio Turskoj. Premijer Recep Tayyip Erdogan je prošle godine prilikom dodjele nagrade Isa-beg Isaković govorio o tome. Alija je ostavio Bosnu u amanet Turskoj, jer je to običaj u turskoj i islamskoj kulturi, kada se radi o bliskim kulturama i narodima”.

Ne znam jesu li ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Lagumdžija i ostali funkcioneri u Vijeću ministara te države, ostavljene u amanet, osjetili potrebu da ispitaju značenje i eventualne konzekvencije fraze „ostaviti u amanet“, i jesu li osjetili službenu potrebu da ambasadi Turske u Sarajevu upute kakvu protestnu notu, ako već ne i odluku da se gospodin Ahmet Yildiz tretira kao persona non grata?

Evo što kaže Škaljić, do danas nenadmašeni opisni rječnik turcizama u našem jeziku:

amanet (amanat, emanet) m (ar.) 1. preporuka, povjerenje, čuvanje, zavjet, svetinja. — „Amanet vi kula i kapija, / Ej! dok siđem do grada Bagdata, / Dokljen siđem i otud se vratim!“ (Lord 16). — „te bi mene ko živ ostanuo, / predaj mu ga, božij ti amanet!“(Vuk IV 106). — „Nego, Marko, amanet ti davam! / Ne pusti mi ćercu u Turaka“ (Vuk VI 226); — „Vas svijet živi na vjeru i na amanat“ (Vuk, Posl. 32).

2. predmet koji se daje na ču­vanje, na povjerenje, u pohra­nu; ostava. — „Kuća gori, a amanet stoji“ (Nar. bl. 85); „Drkću mu ruke kao da je tuđ amanet pojeo“ (Vuk, Posl. 70).

3. dar koji daje momak djevoj­ci ili djevojka momku prilikom zaruka, obilježje, biljega. — „Ev’ od cure, brate, amaneta“ (K. H. I 551); „djevojka pod amanetom“ zaručena dje­vojka.

4. vrijednosna pošiljka.

˂ tur. emanet < ar. amana(t) „povjerenje, vjernost, povjereni predmet, pohrana“.

V. amanetiti, amanetnik.

U svih bosanskih vjera i naroda veoma je bogata i pitoreskna tradicija ostavljanja svoje zemlje kojekomu u amanet. Zapravo, sve do novembra 1943, kada su one noći u Mrkonjiću pod komunističkim vodstvom i u njihovome aranžmanu svoju zemlju dali sami sebi u amanet, stoljećima nisu ništa drugo ni radili nego se ponašali kao agenti dalekih političkih i duhovnih centara. Jedan od najslavnijih amaneta Bosne je, recimo, oporuka kojom kraljica-majka Katarina Kosača-Kotromanić, porijeklom Balšićka, amaneti Bosnu rimskomu papi, a tu oporuku, čija pravna valjanost nikada nije osporena, danas ljuti Hrvati-katolici uzimaju kao dokaz da je „Bosna hrvatska“, bila i ostala, iako Katarina o hrvatstvu nije ni sanjala, rimski papa još manje. Bilo bi jako zabavno da nadbiskupu Luigiju Pezzutu, papinskome nunciju u Sarajevu, jednoga od ovih maglenih sarajevskih jutara, u kojima se stvarnost tako neodoljivo miješa sa sanjarijom, padne na um da bosansku javnost podsjeti na taj amanet, baš ovih dana u listopadu, kada je Katarina, pred svoju smrt 1478, sačinila i ovjerila svoj politički testament. Da se i ne govori o svim mogućim pučko-običajnim, foklkorno-epskim amanetima u kojima Bosna figurira i kao srpska, i ruska, i hrvatska, i ćesarova (bečka) i ugarska, i čija sve ne, a sve „voljom“ njezinih vjera i naroda.

31. listopada 2013.

„UZMEM ZEMLJE U RUKU – MIRUŠI!“

Muslimanska povratnica u Kozarac: „Neki sam dan kopala krompir, sve mi nešto miruši, uzmem malo zemlje u ruku – miruši! Svoja zemlja slatka, kad si na svome ništa ne boli, imaš snagu, samo radiš…”

1. studenoga 2004.

U BANJOJ LUCI, NA VRBASU

Ljeto u Banjoj Luci, dječačka kupanja u Vrbasu. Ritual: od Studenca valja pregaziti rijeku na drugu obalu, gdje su Petraševi voćnjaci, dok je vodostaj nizak prije nego što „gore puste branu“ (a to „gore“ je u Brenici, na početku kanjona između Bočca i Krupe na Vrbasu). Dok se tijelo uspješno nosi s vodenom strujom, osjećaji pomiješani: i ponos, i strepnja, koja te tjera da kriomice poglédaš uz rijeku – ne nailazi li možda već taj golemi val. Drugi ritual: pustiti se niz buk na Halilovcu da te nosi svom svojom silinom, a do tebe je kako ćeš na njegovu završetku pogoditi tijesni prolaz između dviju oštrih sedrenih stijena. Kad ih prođeš, dočeka te mirni plićak, i ti sav ponosan izlaziš na obalu pod tvrđavom Kastel, na blago teturavim nogama.

2018.

U FOJNICI, U SAMOSTANU, NA OGLAVKU, U TEKIJI

Fojnica, samostan. Fra Miroslav priča o četrdesetpetoj i dolasku Draže Mihailovića sa četnicima: „Bilo mi drago što su došli, dodijali mi partizani. Došli u samostan tražiti kruha, gladni. Nahranio sam ih. Jesu kasnije odveli volove. Nisu palili kuće, zapalili samo magazin s municijom, a onda je planula čaršija. Svit sav uteko. Pola čaršije izgorilo.“

Fra Janko: „Ovdje ti je malo bolje nego u Bugojnu, nije bilo zločina. Jesu ubili dvojicu fratara, ali znaš ti nas: ubiješ jednog fratra, nikne drugi.“

Tekija na Oglavku. Put se odvaja desno od puta Gromiljak – Fojnica između sela Lug i Smajlovići, pokraj potoka u polju uhvaćenog u visoke betonske ploče. Zgrada tekije srušena 1993. danas obnovljena – sve kako je bilo, samo malo duža. Turbe Abdurrahmana Sirrije-Sikirića i sina mu Abdullatifa, grob mlađeg sina Šakira, grobovi drugih šejhova Sikirića i ostalih derviša – rušeno, lomljeno, obesvećivano. Nišani lomljeni, bacani okolo i po 200 m. Turbe opustošeno, po zidovima crtani križevi i mrtvačke glave. Priča mi sve to Husein Sikirić, čovjek bez glasa, s akustičkim aparatom u grlu. Suh, čist, bistar, okretan, prijatan i gospodski uslužan. Drži mi ruku, kaže: „Ma, ja vas znam, znam tačno ko ste i kakav ste čovjek. Uvijek ste dobrodošli.“

Nišane smo, kaže, skupili i, evo, plehom iskrpili, a lijepit ćemo ih – jedan naš u Njemačkoj našao je dobro ljepilo. Malter u turbetu sav sam otukao, ostavio samo arapska znamena. Najgore je što su nam to sve uradile komšije katolici – sve nas dozivali po imenu.

Siječanj 1998.

U PARIZU, BEGIĆEVI, NEVJESTIĆ

Pariz, jesen Sedamdesetosme. Večernja zakuska kod Begićevih, u malom stanu. Sve je spremno, samo nema sireva, kaže Mauricette Midhatu. On me povede po sireve, tu blizu. Sirni dućan: veliki drveni pult pun raznih sireva, profesor Begić znalački birka, pravi cijelu malu kolekciju, koju onda nosimo kući. Pri svemu tom poslu vrlo je radostan, razdragan.

Večera u nekom restoranu na desnoj obali između Tour Saint-Jacques i Centra Pompidou. Sjedim cijelu večer uz Virgilija Nevjestića. Gužva je, galama, vrućina, ne čujemo jedan drugoga, nije nam priča bogzna što. U neko doba kaže: da te nacrtam kad ne možemo razgovarati. Crta flomasterom na velikoj debeloj papirnoj salveti i poklanja mi. (Dugo sam je čuvao. Propala je 1992. na Grbavici, dodajem naknadno)

Kod Nevjestića u Rue Saint-Jacques, blizu Samuela Becketta. Ogromna prizemna prostorija koja je radionica i atelje, a napola pregrađena po visini, to je „kat“ na kojemu je spavaća soba.

U RAMI NA ŠĆITU, STARI FRATAR

U Rami na Šćitu, stari fratar, dobri fra Živko Petričević zvani Žika. Njegova kolegu Draguna zajedno sa Šimom Šimićem i Mišom Mrljićem ekskomunicirao nadbiskup Jozinović 1975. Šimić brzo umro, Dragun i Mrljić otišli u Njemačku, Mrljić se nije snašao, vratio se i do smrti živio u samostanu u Sutjesci, kao tolerirani izopćenik. Dragun sve živo pokušavao da sa svojom predstavkom prodre do pape, ništa mu nije uspijevalo. Napokon, slučajno se upozna s pilotom jumbo-jeta na međunarodnim linijama, koji je, opet, nekako imao vezu do pape. Zainteresira ga za svoj slučaj i zamoli da upotrijebi tu svoju vezu. Pilot pristane i kroz neko vrijeme Dragunovo se pismo jedno jutro nađe na papinome radnom stolu. No, kad je papa bacio pogled na nj i vidio što je, samo je srdito rukom smahnuo pismo sa stola uz gnjevno: „Što taj misli tko je on, kako se usuđuje…“ (tu stari fratar slikovito prikaže taj pokret rukom i taj ton). Nikada Dragun nije satisficiran. A Žika komentira: „Eto, to je meni Wojtyła kriv, a znam da je velik čovjek, neka je, džaba mu.“

Siječanj 2013.

UMJETNOST ELIPSE

Kako iz praktične potrebe, stiske, muke svakojake nastaje umjetnost elipse! Primjeri u narodnoj pismi. Od razvijenijih narativnih struktura, u živom pjevanju koje traži sažimanje i kraću formu, nastaju genijalne elipse: Sablja zveknu, ljuba jeknu, čedo zaplaka. Ili cijela čudesna pjesma iz stare Podgorice (H)Avuša sadi vinograd.

2013.

UPAO SAM U OVAJ SVIJET…

Sarajevo. Još u ovome gradu nisam ni započeo, a već me ispunjava odbojnošću i jezom koju ne znam kako ću i hoću li ikad prevladati i svoj odnos prema njemu pretvoriti barem u mirnu toleranciju. Upao sam u ovaj svijet s neba na glavu. Nit’ čiji učenik, nit’ čiji sljedbenik. Nit’ koga znam, nit’ poznam. I teže, ali i lakše. I bolje, ali i gore.

11. svibnja 1976.

USUD PERIFERNOSTI

Srbi, Hrvati, Bošnjaci. Usud perifernosti, akutni problem identiteta, jučer i danas, stotinama godina: ginuti za daleki centar, dokazujući centru da si pravovjeran, da si pravovjerniji od njega samog; inače ne znaš tko si ni što ćeš sa sobom samim. Činiti zločinstva prema socijalno i kulturno najbližim ne-svojima, podnositi zločinstva od socijalno i kulturno najbližih ne-svojih – za ljubav i za račun centra. Ni kad prođu ratovi i zločinstva; ni u miru, u državi koja je zajednička, ne imati pameti i hrabrosti da se taj usud preradi, promijeni. Trajna zloćudna nezrelost.

Listopad 2011.

VEĆINA I MANJINA BAKIRA IZETBEGOVIĆA

Otkako postoji moderna Bosna i Hercegovina – kao federalna jedinica u drugoj Jugoslaviji, te od 1992. godine kao nezavisna država – prvi put su nedavno u politički diskurs uvedeni pojmovi većine i manjine (u više nego jasnom nacionalnom značenju: Bošnjaci i Hrvati) kao kriterij vladanja. I to nije učinio bilo tko, nego političar s najvišim statusom – Bakir Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Najprije je Izetbegović u vezi s promjenom izbornoga zakona Federacije BiH, što traže hrvatske stranke kao mehanizam zaštite ravnopravnosti, novinarima izjavio da „neće biti nikakvih ustupaka“. Zatim dodao: „Ono što se sigurno neće desiti, jeste da manjina zavlada nad životom većine u Federaciji BiH. Ta stvar se neće desiti.“ Dan-dva poslije, „ta stvar“ unišla je i u zaključke velikoga programskog skupa SDA, u kojima se kaže da je neprihvatljivo usvajanje bilo kakvih zakona „kojima bi se omogućio diktat manjine nad većinom građana Federacije BiH“.

Zaglavni kamen Bosne i Hercegovine – države i društva – od ZAVNOBiH-a 1943. (u koji se sarajevski politički krug voli zaklinjati) bila je do prije koji dan nacionalna ravnopravnost i institut konstitutivnosti triju naroda. To je isključivalo kriterij većine i manjine u vladanju, u polaganju ovih ili onih većih političkih prava. Što, onda, može značiti ovaj epohalni presedan uvođenja toga kriterija u rješavanje ključnih pitanja političke konstitucije u složenoj državi kakva je Bosna i Hercegovina?

27. ožujka 2018.

VIJESTI IZ VUKOVARA

Kad se vraćam na Grbavicu s posla, majku i Veru često zatječem smućene, nekad u suzama: prate na kratkovalnom JWC-u vijesti Radio-Zagreba iz Vukovara, sve je strašnije. Na stablima duž grbavičke Zagrebačke ulice osviću smrtovnice: taj i taj „junačkom smrću pao od zločinačke ustaške ruke u borbi za oslobođenje Vukovara”.

Kolovoz 1991.

VIKTOR VIDA U SPOMEN FRANA ALFIREVIĆA

„ … posebno je volio Bosnu u kojoj je dugo živio i sjećam se njegove kuće u Sarajevu s karakterističnom avlijom pored jednog prisnog muslimanskog groblja. Znao mi je govoriti: dragi moj, i mi Kotorani i mi smo ti Bošnjaci.“

(Hrvatska revija, Buenos Aires, lipanj 1956, vol 1-2)

2022.

VIVALDI, OBLACI S KIŠOM

Nedjelja. Tuga praznika, praznog dana. Vivaldi, oblaci s kišom, uvučenost u se. Organsko odbijanje dodira. Blokiran jezik – ne će riječi na usta. Snatriti uz muziku, sam na svijetu, ništa drugo u ovaj čas.

30. lipnja 1974.

VLADATI USAMLJENOŠĆU

Vladati usamljenošću – svaki dan iznova svladavati to umijeće, uvijek na rubu, nikad siguran da te u jednom času ne će preplaviti, oduzeti dah, zadaviti.

2022.

VOLE NARODNO STRADANJE

Hrvati vole stradanje svoga naroda, sretni su što ga je bilo, njime (misle da) se oslobađaju nepodnošljivoga grijeha – klanja koje je njihov narod u njihovo ime obavljao.

Tako svi.

Siječanj 2023.

W. G. SEBALD

„Po­mišljam na to kako je moj deda govorio. Bio je rođen 1872. i još uvek je govorio nemački koji je bio pod uticajem francuskog iz vremena Napoleonovih ratova. Proveo sam detinjstvo s njim, pošto je majka imala mnogo posla, a otac mi je bio ratni zarobljenik. Sve sam naučio od njega i još uvek razmišljam o njemu svakoga dana. Vidite, iza svih nas koji živimo, nalaze se mrtvi. Zapravo, oni koegzistiraju sa nama, samo što ih mi ne vidimo. Odučili smo se od sposobnosti da ih vidimo.“

(Polja, časopis za književnost i teoriju, Novi Sad 469/2011.)

ZNANJE GUBLJENJA

Tvoje veliko znanje – znanje gubljenja! Imao si ga oduvijek, rodio se s njim, samo ga zadugo nisi vidio jasno, licem u lice. Onaj trenutak kada gubiš, kada znaš da gubiš nepovratno, i još si očajan, sve se ruši, ali već u drugoj polovici istoga trenutka – miriš se s gubitkom, uranjaš u neko ravno mirno stanje, blisko gorkom blaženstvu.

Prosinac 2007.

Što je to: tri glave a jedna noga?

Utorak je, 7. lipnja, u Luksemburgu se, na Stade Municipal, odigrava prijateljska nogometna utakmica između Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke. Državne će himne prije početka utakmice odsvirati orkestar američkih vojnih snaga, stacioniranih u Njemačkoj. Ali kompozicija koju započinju većini prisutnih je nepoznata. Na stadionu nema mnogo publike. Jugoslavenski igrači se međusobno zgledaju, televizijski reporter šuti – ipak svira himna, ali čija? – Nijemci su uredno postrojeni, s pijetetom prema melodiji koja ih se nikako ne tiče. 

Onda se program iznenada prekida, odnekud poteku crtani filmovi, Duško Dugouško, Patak Dača, Lovac Milivoj, i to potraje cijelih pola sata. Zatim se vraćamo u Luksemburg, televizijski reporter spomene usput tehničke probleme zbog kojih utakmica kasni, s razglasa se, očito s gramofonske ploče, začuje himna Hej Slaveni, i više se nikad, ni u jednim novinama, na radiju ili na televiziji, ovaj događaj ne spomene. Tako je to u socijalističkoj Jugoslaviji: nepredviđene kompozicije namjesto nacionalne himne, sitne sabotaže narodnih neprijatelja, bizarne greške u sistemu, najave štrajkova kojih nikad ne bude, različiti poremećaji u funkcioniranju zajednice, sve će to ostati službeno neprimijećeno. Ali što se o takvim događajima temeljitije šuti, to se oni među građanima i u narodu intenzivnije šire, pa se prenose šapatom, i u tom prenošenju se transformiraju i izobličuju, jer je netko nešto krivo čuo i upamtio, nekoga je ponijela mašta, netko naprosto nije u stanju išta prepričati, a da pola ne izmisli… I onda sljedećih dana, tjedana i mjeseci, katkad i godina, sitne sabotaže, bizarne greške i sporedni promašaji bivaju pronošeni našim svijetom, ulaze u običaje i vjerovanja, utječu na raspoloženja ljudi,  usmjeravaju ponašanje zajednice. Ne samo da nije sakriveno ono što je prešućeno, nego nema bolje reklame od prešućivanja i skrivanja. U socijalizmu najglasnije je ono što se izgovara šapatom.

Američki orkestar najednom je nestao sa Stade Municipal, kao da ga tu nikada nije ni bilo, a publici ispred televizora onih nekoliko taktova prije nego što je prijenos prvi put prekinut, moglo se učiniti poznato. Možda iz nekog igranog filma, iz kakve dokumentarno-igrane serije Save Mrmka, ili iz neke nedoživljene, prenatalne prošlosti, ali sigurno je da tu pjesmu nikada nismo čuli oslobođenu takvoga konteksta. U ovom trenutku, godine 1983., samo će oni koji su stariji od pedeset godina znati da je orkestar Američke vojske umjesto jugoslavenske himne zasvirao srpsku, karađorđevićevsku, rojalističku himnu “Bože pravde”, jer će imati sjećanje na vremena kada je “Bože pravde” bio fragment trodijelne srpsko-hrvatsko-slovenske, kraljevinske jugoslavenske himne.

Rezultat ove utakmice neće se pamtiti, kao ni vrijeme kada je Todor Veselinović bio jugoslavenski selektor. Kasnije će se, u Hrvatskoj, govoriti izbornik. Oni koji su, ipak, skloni bizarnostima, govorit će kako se pričalo da je u Veselinovićevo vrijeme svatko, svaki jugoslavenski građanin, bio nogometni reprezentativac. Takvi, možda, ne zaboravljaju ni to da je prijateljska utakmica u Luksemburgu završila pobjedom Njemačke 4:2. 

Ostaje u vremenu, u povijesti dok god je bude, a bit će je dok je Jugoslavije, a onda i u našim sjećanjima i u pripovijestima, a njih će biti dok je nas, samo ta diverzija o kojoj ne pišu nijedne novine, ne spominje se ni u jednom televizijskom izvještaju. Komunističke vlasti prema ovakvim su se događajima odnosile upravo onako kako će se, četrdesetak godina kasnije, vlasti globaliziranog slobodnog svijeta odnositi prema ekshibicionistima i političkim aktivistima koji usred utakmice utrče na nogometni teren ili prema neredima na sportskim tribinama. Neželjene prizore kamera ne snima, oni se sklanjaju od pogleda građana, koji treba biti čist, jasan i politički korektan.

Vrijedilo bi saznati kako je došlo do ove diverzije, i tko je američkom vojnom orkestru, stacioniranom u Njemačkoj, podmetnuo krive note. Kada se i gdje to dogodilo, koliko su trajale probe i na kojem mjestu, u kojoj prostoriji i u kojem gradu, američki je orkestar usviravao “Bože pravde”. Jer sasvim je sigurno da je na Stade Municipal nisu zasvirali prvi put. Onaj koji im je podvalio note možda je zaposlen pri američkoj vojsci. Čak može biti i da je to bio neki oficir, recimo neki kapetan, major, čak i pukovnik, veteran vijetnamskog rata, kancelarijski štakor, sin, možda unuk jugoslavenskog ili srpskog kraljevskog oficira, a možda i Dražinog četnika, koji je 1945. preko Hrvatske i Austrije bježao na zapad pa u Ameriku, i možda je taj njegov sin ili unuk, koji ne zna ni riječi srpskog a ni hrvatskog jezika, doživio trenutak konačnog sjedinjenja sa svojim podrijetlom, u tom činu podvaljivanja lažnih nota. Nije to za njega, američkog okupacijskog časnika u Njemačkoj, neka naročito rizična stvar. Čak i da su ga otkrili, a sva je prilika da nisu, zar bi koga u komandi bilo previše briga za pretrpljene duševne boli Jugoslavena i jugoslavenskih komunističkih vlasti, zbog himne koja nije njihova, nego je himna onih koji su im prethodili? Koliko god s vojskom i u vojsci nema šale, šale s komunistima nikad nisu na odmet.

Osim toga, tko kaže da je to morao biti američki oficir srpskog podrijetla. Možda je on sin kakvog ustaše koji je zaglavio na Bleiburgu, ili Pavelićeva ministra, možda običnog činovnika, antikomunista, hrvatskog patriota, koji je, eto, završio u emigraciji u Americi samo zato što je njegova zemlja paktirala s Hitlerom protiv komunista. Iz perspektive njegova zapovjedništva, američke obavještajne službe i američkih državnih vlasti, sve je to jedna velika i ne pretjerano smislena gnjavaža. Uzaludno je nastojati shvatiti tko je tko na Balkanu i u Jugoslaviji, i čija je krivnja kolika, ali 1983, za vladavine Ronalda Reagana, koji je kao guverner Californije 10. travnja proglasio za lokalni praznik, ili barem za spomen-dan, jasno je da su loši momci – komunisti. Ne, nije Reagan fašist, nikad on to nije bio, ali on ne zna što su fašisti. I tko su bili fašisti. Osim što zna da je američka vojska pobijedila Hitlera, koji je bio fašist. Hitler je, pak, bio Nijemac, a ne Hrvat. Hrvati su 1967, kada je on postao guverner Californije, dobri i vrijedni građani Sjedinjenih Američkih Država, koji uglavnom glasaju za Republikansku stranku, i žale se na komunistički režim u zemlji iz koje su potekli. I zašto onda guverner Reagan ne bi zajedno s njima slavio 10. travnja, dan kada je nekad davno, ne zna se ni kada, uspostavljena nesretna hrvatska država. I zašto bi se 1983. ljutio na nekoga od njih, kad jugoslavenskim komunistima podvali himnu njihovih neprijatelja. Makar ti neprijatelj bili Srbi. Ali on, Ronald Reagan, nema ništa ni protiv Srba.

Možda je do podvale došlo na neki drugi način, možda u njoj nije sudjelovao nitko iz Američke vojske, a možda, u krajnjem slučaju, to i nije bila podvala. Greške se slučajno događaju. Možda je u nekom prašnjavom i nesređenom arhivu u Njemačkoj, jer teško je vjerovati da u Luksemburgu postoji arhiv u kojemu su arhivirane note jugoslavenske himne, nekakav luksemburški činovnik, možda je to bila i činovnica, umjesto fascikle s notama za “Hej Slaveni” slučajno ugrabila fasciklu s notama za “Bože pravde”. Ali u tom tihom ratu koji Jugoslavija vodi s pojedinim emigrantskim skupinama svih, ili skoro svih svojih naroda, ratu koji povremeno zna biti vrlo krvav, i zbog kojega stotine ili tisuće ljudi leže po zatvorima, na dugogodišnjim robijama, a još mnogo je veći broj, u zemlji i inozemstvu, kivnih, očajnih i zauvijek unesrećenih, u tom ratu značajna postaje i svaka slučajna pogreška u ceremonijalu i u proceduri. U tom ratu zaraćen je i svaki simbol, svaki pojedini znak.

Ono što pokušavam, u tom svom bezumnom pokušaju povratka u prošlost i popravljanja grešaka koje sam učinio kad mi je bilo sedamnaest, jest da rekonstruiram i na trenutak obnovim emociju iz 1983. Što sam osjećao kada je zasvirala melodija koja mi je odnekud, ipak, bila poznata, pa kad se najednom umjesto crno-bijele (još uvijek smo imali crno-bijeli televizor) ledine Stade Municipala prikazao Duško Dugouško? I što sam osjećao potom, kada sam od nekoga čuo, ili kada sam istražio da je američki vojni orkestar zasvirao “Bože pravde”? Osjećaj opasnosti, metalni okus u dubini ždrijela, zamamni strah simsa, ruba provalije, nebodera, želju da se uključim u igru o kojoj još uvijek ne znam ništa, a onda, kada shvatim o kakvoj je to pjesmi riječ, milinu poante opasnoga političkog vica, vica za zatvor! Premda mi, sedamnaestogodišnjaku, ni ustaše, ni četnici nisu bili bliski, ništa bliskiji ni razumljiviji od nemani iz Loch Nessa, to što su umjesto “Hej Slaveni” podvalili “Bože pravde” činilo se izvanrednom šalom, prvorazrednom duhovitošću, briljantnom poantom jednoga odavno započetog vica. Od sada, mislio sam, kad god se tako naša reprezentacija postroji pred himnu, na um će mi pasti 7. lipanj 1983, i trenutak kada američki vojni orkestar počinje da svira pogrešnu pjesmu. Od sada, činilo mi se, nikad više pred početak utakmice neću slutiti “Hej Slaveni”, nego će mi se, jedna za drugom, po glavi motati subverzivne, neprijateljske, tuđinske, rugalačke, smiješne pjesme i melodije. Sloboda započinje prvi put ispričanim zabranjenim vicom. Nakon što se to dogodi, započinje nepovratni proces čiji nam konačni ishod i cilj 1983. nisu poznati. Na Sepetarevcu, u bašči pod prozorom sobe u kojoj je u jesen 1972. umro moj djed Franjo Rejc, i u kojoj će tačno četrdeset godina kasnije umirati njegova kći, a moja majka Javorka Rejc, već pomalo rude i crvene se trešnje. Zriju u posljednja dva tjedna lipnja. Tada ću se, sa cekerom o podlaktici, penjati visoko u krošnju, tamo su uvijek najzrelije, pa ću ih brati s pogledom na grad, na Skenderiju i Soukbunar, i na nebodere dolje prema Sarajevskom polju. Bit će to, lipnja 1983, za mene posljednja sezona branja trešanja na Sepetarevcu. Sljedeće, 1984. godine, trešnje će stući mraz, što će nastupiti upravo u vrijeme njihova beharanja, a onda ću otići u vojsku, i nastupit će vrijeme umiranja i rata. Stablo trešnje, što ga je Obrad Trklja u bašči na Sepetarevcu posadio krajem pedesetih, kada je gradio kuću u kojoj živimo, s godinama gubi snagu i vedrinu, bez kojih, očito, nema cvata ni ploda, i malo-pomalo nestaje s ovoga svijeta, i pretvara se u jalovo, premda i dalje živo stablo, koje dvijetisućitih slabo cvate, a ne rađa nikako. Ali u toj krošnji, krajem lipnja, za te posljednje velike berbe, dok probirem najkrupnije hruštove, da ih pojedem odmah na stablu, pa košpicu ispljunem u bezdan, u tim trenucima neslućene slobode i odumiranja komunizma, meni će se, možda, javiti prvi taktovi melodije “Bože pravde”, koje sam čuo iz Luksemburga. Ekstatičan užitak u poanti zabranjenog vica.

Koji su se politički vicevi pričali u Sarajevu lipnja 1983? Oni koji su svih prethodnih godina izazivali najveći strah u pričača, a ponekad i među onima kojima je vic pričan. Uživanje u strahu je erotsko. Istovremeno, uživanje u strahu je osvajanje slobode. Ako zbog ovoga ne završimo u zatvoru, govorila je, smijući se, tih godina moja mati, a Nona je, bezbožnica, na kraju tih najgorih i najotrovnijih viceva, ponavljala Bože sačuvaj! Ništa drugo, samo to Bože sačuvaj!, što je značilo i sačuvaj nas od narodne milicije i onih koji prisluškuju pa prijavljuju, ali i sačuvaj nas Bože od svijeta u kojem nešto ovako okrutno i bezdušno može donositi užitak i najavljivati slobodu.

Vic koji se najduže prenosio od uha do uha pričača, pa je godinama bivao ponavljan ušima koje su ga već čule, a da su ljudi htjeli još, još i samo još, tako da ga pamtim skoro četrdeset godina kasnije, bio je vrlo kratak, išao je ovako: 

Što je to: tri glave a jedna noga?
Drug Tito i sestre Čuljak.

Neznani je narodni autor ovu proznu minijaturu smislio tokom zime ili ranog proljeća 1985, pet godina nakon Titove smrti. Vic će se, poput jeze, raširiti Bosnom. U to vrijeme Služba državne bezbjednosti još uvijek će uhoditi građane, prisluškivati ih, privoditi i maltretirati, ali to više neće biti strah iz kojega se rađala sloboda, nego će to biti strah podmukle i tihe mržnje, koja će nekoliko godina kasnije buknuti u rat. Rat iz 1991. neće izbiti iz mržnje. Za njega će postojati mnogo jednostavniji i trivijalniji razlozi, među kojima osnovni je taj da će jednom jugoslavenskom narodu, i to onom najvećem, i njegovim nacionalističkim elitama, biti na raspolaganju nesrazmjerno najveće količine oružja. Sve drugo će biti političke odluke, proglasi, naredbe, memorandumi, sve drugo će biti, kao što uvijek biva, niz potpisanih dokumenata i usmenih naredbi, iza kojih vječno stoji i nesmotrenost ljudska pred odgovornošću za ono što radimo dok je živa iluzija da smo moćni i jaki. Pa iako rat iz 1991. neće izbiti iz mržnje, ne bi on mogao onako planuti da nije bilo mržnje, i da je narod bio poput mokroga granja koje uz mnogo zagušljivog i teškog dima ugasi svaku vatru.

Taj vic iz bliske budućnosti, koju ću ja provoditi na odsluženju vojske u Sjevernoj kasarni u Kninu, važan je u ljeto 1983, kao mračna slutnja budućih vremena. I opet smo pri kalendarima: oni postoje samo u prošlosti, nakon što neko vrijeme prođe, kao što se i duh jednoga vremena prepoznaje samo nakon što naiđe neko drugo vrijeme. Pa otisnimo se onda u tu budućnost: zima 1985. bit će jedna od najhladnijih, u Kninu, u Sjevernoj kasarni, gdje jedina je grijana prostorija soba dežurnog oficira, kao i u obližnjoj zapadnoj Hercegovini, u Lištici, kojoj još uvijek nije vraćeno ime Široki Brijeg, i u okolici Lištice, prema Mostaru, gdje su se tog siječanjskog dana našle sestre Šima i Draženka, na putu od svoga sela Bogodola prema Lištici, gdje će na autobus, pa majci Radici u Mostar. Mati im je čistila vojne zgrade, pa će Šima i Draženka da joj pomognu. Njih dvije još su i loše odjevene, u trapericama i nekakvim tankim traper jaknama, takva je moda epohe, a možda su zatečene i iznenadnom promjenom vremena. Tako ih, u hodu, sastane iznenadna mećava, a mećave u tim našim krajevima, u Hercegovini, kao i gore u Bosni, osim što naiđu iznenada, obično zaklone svaki vidik i dezorijentiraju ljude, makar da su u takvim mećavama odrasli. Tako su se Šima i Draženka našle na dnu jame duboke desetak metara. Bit će to 6. siječnja, na Bogojavljenje a na Badnji dan po julijanskom kalendaru. U tu jamu ni za lijepa vremena ne može se sići, niti se iz nje može izaći bez planinarske opreme. Dobro da su ostale žive, ili da se nisu skroz polomile. Ili, možda, i nije toliko dobro, tog 6. siječnja 1985, što su ostale žive? Je li dobro, ili nije dobro, moglo bi se znati tek na kraju, kada nastane i kalendar ovoga događaja.

Nekako su, te prve noći, našle suho mjesno na dnu jame, pa su, grijući se jedna uz drugu, uspjele i zaspati. Prva noć će im najbrže proći. Zatim njihovo vrijeme usporava. Po danu temperatura je po desetak stepeni ispod nule, a noću je do minus 27. Pamtim to smrzavanje u Kninu. Noću bismo jedni drugima krali deke s kreveta. Kako bi neki vojnik naivno zaspao, ne držeći se čvrsto za svoju ćebad, tako bi mu drugi zgulio oba ćebeta s postelje, i nesretnik bi se budio pod tankom plahtom, i gledao kako da s koga zdere ćebe. Tako se tih noći spavalo u kninskoj Sjevernoj kasarni, dok su se Šima i Draženka mrznule na dnu svoje jame.

Danju će njih dvije dozivati, ali svijet će im se činiti pust i napušten. Jedna će biti očajna, druga će joj govoriti da se moli Bogu. Osim što su jedna drugoj sestre, jedna drugoj će biti jedini izvor topline. Život u punom smislu riječi. Ako bismo mogli povjerovati u znakove, one koji su te 1983. još uvijek znakovi iz budućnosti, dok će četrdesetak godina kasnije biti znakovi iz neke daleke i, učinit će nam se, preživljene i potrošene prošlosti, mogli bismo u sudbini sestara Čuljak vidjeti vrlo snažan i rječit znak. Ako bismo ga uspjeli dešifrirati, mogli bismo povjerovati u Boga. Ali problem je u tome što se ovakvi znakovi bez te vjere ne mogu ni dešifrirati. No, čak i u svijetu koji je ostavljen bez Boga, postoji nešto što je emocionalno i moralno intenzivno u tom životvornom zagrljaju dviju djevojaka ili dviju sestara. Uostalom, na dnu jame svi ljudi su braća i sestre.

A onda su gore čule nekoga. Krenule su kao bez duše dozivati, ali pastirice koje su se našle iznad jame, pa su ih i čule – pričat će one o tome kasnije, pobjegle su kao bez duše. Vrijeme je, naime, međugorskih ukazanja, pa su se pastirice uplašile glasova iz jame. Zašto su se uplašile? Možda im vjera nije bila dovoljno jaka, nisu stvarno vjerovale u ukazanja, pa su mislile da lude? Možda su se prepale takve odgovornosti, pa su pobjegle od Bogorodičina ukazanja? Možda je sve to previše za njihove male i obične ljudske živote. Uglavnom, nikome nisu ništa rekle kada su se vratile kući.

Bit će to još jedna važna i vrlo duboka poruka o vjeri, još jedan upečatljiv znak. Šteta što ga nitko u Jugoslaviji neće čuti ni rastumačiti. Šteta što se sve do dana današnjega među teolozima neće naći nijedan da se pozabavi onim što se događalo sestrama Šimi i Draženki Čuljak. Ako se to Bog nekome obraćao, nije se obraćao njima dvjema. Kroz njihovu je patnju nekome drugom svijetu slao poruku. Onom svijetu koji će se godinama poslije s olakošću novinskih crnih kronika baviti sudbinom sestara Čuljak.

Nakon što su pastirice pobjegle, drugoga dana su naišli lovci. Drago, Krešo i Rade Čavar nisu, možda, bili bogobojazni poput pastirica. Ili su, možda, bili od njih hrabriji. Ništa o tim ljudima ne znamo, osim da su jednoga od tih ledenih i snježnih dana, čini nam se sedmog po redu, čuli dozivanja iz jame, i da je Drago Čavar prišao rubu jame i upitao tko su: “Rekle su mi da su iz Bogodola i da su tu tjedan dana. Kakav tjedan, pomislio sam, ja sam te noći od majke tražio još jedan pokrivač da se pokrijem, toliko je hladno bilo u kući.” A ja sam iste te noći, i svih sedam noći koliko su Šima i Draženka provele u jami, glavinjao po vojničkoj spavaonici i otimao drugovima svojim deke, pa se čvrsto šakama držao onoga čime sam se pokrio, da mi nitko ne može oteti. Toliko je hladno bilo, a njih dvije su dolje preživjele samo od zagrljaja.

Čavari su otišli po pomoć i vratili se s konopcima. Drago je prvi sišao dolje i, kako bilježi Večernji list, “vidio prizor koji nikad neće zaboraviti. Na stijeni su nepomično ležala dva promrzla, posve crna, gotovo beživotna ženska tijela. Izvukli su jednu pa drugu. Moralo se reagirati brzo i prevesti ih u najbližu bolnicu.” 

Dok je tekao taj strašni biblijski tjedan u jami, Šimin i Draženkin, roditelji se nisu stigli ni zabrinuti. Jer sve je bilo u najboljem redu. Otac u Bogodolu mislio je da su mu kćeri u Mostaru, gdje materi pomažu u poslu. A mati je u Mostaru mislila da su joj kćeri s ocem u Bogodolu – i bolje im je tamo, nakon što je ovako iznenada stisnula zima!, gdje čekaju da prođu ovi snjegovi. Tih godina većina seoskog svijeta, kao ni ne baš tako malobrojna gradska domaćinstva, još uvijek nemaju telefone, pa još uvijek, isto kao u starozavjetna doba, ljudi se sastaju i rastaju, a kad nisu skupa, obično nemaju nikakvog kontakta. Tada je sve u imaginaciji, u brizi jednih za druge i u vjeri da je sve u najboljem redu. Tako će to zapravo biti sve do kraja našega dvadesetog stoljeća. Masovna proizvodnja i širenje celularnih telefona dovest će do možda i najveće promjene u čovjekovu društvenom životu još od Kristovih vremena. Jednom kad cijeli svijet bude “on line”, otac i mater će se zabrinuti što im se kćeri ne javljaju. A najveći strah nastupa kad shvate da su negdje gdje nema signala. Doista, tako je samo na dnu jame.

Materi Radici liječnici u mostarskoj bolnici rekli su da su male šanse da će njezine kćeri preživjeti. Nema na svijetu tih liječnika, rekli su joj, koji bi joj mogli spasiti djecu. Ona je, međutim, krenula od vrata do vrata. Bit će da je i u onim vojnim zgradama koje je tih sedam dana čistila išla od vrata do vrata, molila je, tražila pomoć, i ishodila da se Šima i Draženka u tom beznadnom stanju helikopterom prebace na Vojnomedicinsku akademiju u Beograd. Šima je već umirala, imala je tešku upalu pluća i visoku temperaturu, te su joj hitno amputirali obje noge. Liječnici su bili zbunjeni, jer ovakav slučaj nikad nisu imali. Djevojke su bile žive, premda su odavno trebale umrijeti. Potom su noge amputirane i Draženki. Mati je prethodno trebala potpisati da im se noge sijeku, i ona je, uboga, potpisala. Kako će njena djeca bez nogu? Bez ijedne? Naravno da se tu našao i čuveni doktor Isidor Papo, general-pukovnik i dugogodišnji glavni kirurg ne samo JNA, nego, na neki čudan način, i cijele Jugoslavije. Židov kojemu su ustaše pobile cijelu, veoma brojnu obitelj, Hercegovac i Ljubušak, govorio joj je, pričat će poslije mati Radica: “Ne boj se ti ništa, Hercegovko moja, sve ćemo mi to riješiti!” Doktoru Papi bile su već sedamdeset i dvije, i formalno je već nekoliko godina bio u mirovini. Formalno.

I kada su čudom preživjele, potekla je posljednja velika sentimentalna pripovijest socijalističke Jugoslavije. Pratio sam je rubno. Svijet na Sepetarevcu u to vrijeme će se već raspadati. Započela je duga sezona umiranja, a ni mene ovakve priče više ne zanimaju. Zanimale su me ranije, zanimat će me u nekoj dalekoj budućnosti. Ali neće u vrijeme dok novine budu izvještavale o oporavku sestara Čuljak. Odnekud pamtim samo jednu fotografiju iz tog doba: dvije mlade Hercegovke, jedna od mene mlađa godinu, druga dvije, u invalidskim kolicima svaka, prekriženih patrljaka, a na krilima pletivo. Pletu njih dvije, jedna gleda u objektiv, druga u očice igle. Jedna je u donjem dijelu trenirke, a trenirke su u to vrijeme imale onu trakicu što se podvuče pod taban, da se nogavica ne diže uz nogu. Te dvije trakice vise slobodno, pridržavaju prazninu. Eto, toga se sjećam.

I nakon svega, da još jednom ponovimo vic s kraja zime 1985:

Što je to, tri glave a jedna noga?
Drug Tito i sestre Čuljak.

Onda kada je postao moguć i takav vic, postao je moguć i rat u Jugoslaviji. U ljeto 1983, dok je američki orkestar greškom svirao “Bože pravde”, a jugoslavenski se reprezentativci zbunjeno zgledali, pa se pitali jesu li to Nijemci promijenili svoju himnu, imaginacija zajednice još uvijek nije dopuštala takav vic. I to je, možda, razlog što se ne sjećam nijednoga drugog političkog vica iz te godine. Naša su sjećanja opustošena onim što će se tek dogoditi.

Najprije, nikako ne bih o Beškeru govorio u prošlom vremenu. Jer on je pomalo čovjek izvan vremena. Sveznalac, stilist, koji je one najsitnije novinske forme ispisivao kao da piše leksikografske natuknice. Opasan cinik, lajavac, nije mu mrsko bilo ogovaranje, pa je i u tome bio maestralan. Ljubitelj opere, a i sam pomalo operni lik. Veliki književni znalac, sjajan usmeni i novinski pripovjedač, potencijalni romanopisac bez napisanog ijednog romana. Uvjereni kršćanin, ali ateist. Zavjerenik iz vatikanskog podzemlja, kojeg kao da je stvorio u svom nenapisanom romanu sam Umberto Eco. Čudovišno raznolik i raznovrstan čovjek. Paradoksalan, apsurdan, nepodnošljiv, drag i genijalan. Posljednji genij hrvatskog novinarstva, majstor psovke. Portretist svetih i prokletih, živ vazda i u svemu.

(Izjava za Jutarnji list povodom odlaska Inoslava Beškera)

(jer tamo stvari još uvijek tonu)

— Dijalog s mrtvom majkom, 2017. 

Jedne čudne noći, tamo sred Kanade,
s neba mati dozva, pa mi savjet dade.

Tamo usred zemlje što nas nije htjela,
stoji ona kuća, i sada je cijela,
sagradih je s mukom, bijah luda žena,
ta je kuća za vas
pod krov postavljena.

Moja mila kćeri, poslušaj me dobro,
nije svako fakir da se igra s kobrom,
pogledaj ih dobro, pogledaj šta rade,
hotimice zmije, a ne ljubav sade,
tijela su im ljudska, kože su im žablje,
internet je svuda, oni vade sablje
— pobjegni od toga,
od takvoga Boga,
prihvati se posla, i okači table,

tamo će da piše (to i ništa više):

Prodajem kuću u regijaonu*
jer tamo stvari još uvijek tonu.

Rekoh:
Moja mati, pamtim one sobe,
svijet je surov roman,
svijet je mjesto zlobe,
ne želim je dati za neku valutu,
želim da smo skupa ispred nje, na putu.

Rekla mi je:
Kćeri, pogledaj šta rade,
od hrastova drevnih stvaraju nomade,
ti živi kô čovjek, a ne vampir, noću,
internet se širi, ovi šire zloću,
kolju, kradu, lažu, uz to slave svetke,
prihvati se posla,
pa napiši retke,

tamo će da piše (to i ništa više):

Prodajem kuću u regijaonu
jer tamo stvari još uvijek tonu.

Rekoh:
Nema stvari u toj kući tuge,
u kojoj ti nisi,
ja ne znam za druge.

Rekla mi je:
Mila, ja znam gdje si bila,
kakve teške muke živo biće trpi,
al’ takva je sudba, ta se namjestila,
ti joj komad sreće ipak hrabro drpi,
gledaj u budućnost i razdiši pluća,
ne treba ti prošlost, ne treba ti kuća,
pogledaj šta čine one grozne psine,
dok internet traje, oni mržnju gaje

– ti bi Posejdonu ukrali peraje –

ne daj svoje biće, svoju ljubav pride,
u taj crni kazan kog miješaju gnjide,
okreni se svijetu, bolji život pravi,
prihvati se posla,
pa taj oglas stavi,

tamo će da piše (to i ništa više):

Prodajem kuću u regijaonu
jer tamo stvari još uvijek tonu.

Rekoh:
Moja mati, ne znam kom je dati,
niko ništa neće da kupi pa plati,
svako gleda sebe,
svako za se grebe,
a i nije za me
da me novci mame.

Rekla mi je:
Kćeri, ja se molim Bogu,
sad sam sišla s neba, drugi put ne mogu,
savjet ću ti dati, ti ga onda prati,

ne odustaj, mala, od svoga kristala,
ne daj da ti drpe i posljednje krpe,
niti da te zgaze i skrenu sa staze,
ne daj nikom, kćeri, što nije po mjeri,
jer taj crni kazan, taj je vazda prazan,
ko se u njem kuva, taj nema za kruva,
gledaj ko ga drži i ko njime trži,
internetsko doba, a njih drži zloba,
od svoje taštine ne vide planine,
i zbog svoga ega, a raste im,
prištav,
ti će spalit’, ubit’, ti ne vide ništa!

Rekla sam joj:
Mama, ja ostajem sama,
nemam kamo ići,
nemam drugog stana,
svijet je bašta tašta,
svijet je kao rana,
kad prodam imanje,
neće boljet’ manje.

Reče:
Moje drago,
kuća nije blago,
nemaj takvih briga,
niti takvog straha,
čitav život ide kao neka knjiga,
od jednog do drugog uspjeha pa kraha.

Nego, milo moje, ne brigaj nit plači,
uhvati se posla,
pa objavu kači,

tamo će da piše (to i ništa više):

Prodajem kuću u regijaonu
jer tamo stvari još uvijek tonu.  

Otišla je kuća,
otišla na bubanj,
na nju sada mislim
tamo sred Kanade,
i sjetim se majke,
sjetim šta je rekla

— pogledaj ih dobro, pogledaj šta rade.

* (regija+region=regijaon)

*** Iz zbirke “Tamo na nebu jedu svoj kupus”

Kada otvorim lokalne novine iz mojeg rodnog grada otvorim ih zbog smrtovnica. Tu srećem lica onih koji su činili moj svijet. Tada se sjetim onih i onoga što mislim da sam zaboravio, iskrsne u meni život koji se nekad pruža preda mnom, život koji odavno ostade iza mene. Tako i jučer. Slika poznatog mi lica, ispod nje ime: Ševkija Isanović. Napustio ovaj svijet u 87. godini života, i onda imena ožalošćenih. Ševkija je bio vlasnik kavane Sirano, jednog od onih mjesta za koje su znale samo prave Sarajlije. Sirano je otvoren sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bila je to vrlo lijepa, mala kavana u centru grada, ali zavučena među zgrade, pa su za nju znali samo „obavješteni” lokalni poznavaoci birtijskog života, kao što su znali druga skrovita mjesta, kakav je bio Hvar (kod Božane) ili Lovac. Interijer za Sirano je bio napravljen s mnogo ukusa. Pepeljare i krigle za pivo izradio je odlični keramičar Dragan Ivošević Maršal i bile su tako atraktivne da su ih gosti brzo pokrali. Dolazila u Sirano ispočetka sarajevska šminka, a brzo postade mjesto za doručak i stalne goste iz okolnih firmi. Služili su tu odličnu bosansku hranu, male, vrlo ukusne porcije, pa i danas za neko slično jelo koje mi se dopadne kažem da je „kao kod Ševkije”. Zato je ova mala kavana imala svoje stalne, vjerne goste. Sjedio je tu gotovo svaki dan Ibrahim Ljubović (govorio sam mu da je on „ukras Sirana”), često dolazio i odavno zaboravljeni restaurator i ilustrator Mirko Čurić, preko dana navraćala svaki čas ekipa iz Radničkog univerziteta, u kojoj je dominirao Fadil, a najzanimljivije priče pričao Avdo, dolazili i glumci iz Kamernog i Narodnog. Oni koji bi popili znali su kontrolirati svoje piće, pa skandala nikada nije bilo. Svi konobari (Ljuman, Edo, Slobo Jara…) znali su imena stalnih gostiju i što će koji naručiti. Ševkija je najprije radio u Muzeju, moj mu otac bio direktor („Niko nije znao k’o tvoj stari ćeifit kafu, po’ sata fildžan…”), pa bi se Ševkija i meni radovao, „Predrag”, zagalamio bi s vrata. Ševkija je uvijek bio „na radnom mjestu”, dočekivao i ispraćao drage goste, kao kakav dobar domaćin držao do reda i nastojao da sve bude u redu, da svima bude ugodno, ali nije s gostima sjedao za stol. Nije bio rastrošan, s oprezom je vodio svoju malu „radnju” i zato su neki pričali da je škrt, a to su najčešće govorili oni koji bi da stalno budu čašćeni, a nikog ne bi častili. Zadnji put kada sam u Siranu bio nisam vidio Ševkiju, konobar mi reče da je bolestan. Ljudi koji su oko mene sjedili govorili su meni tuđim akcentom, ni jedno lice nisam znao ni „iz viđenja”, ono o čemu su govorili nije me zanimalo ni iz daleka, pa niti su oni mene zanimali, ni ja njih. No, čorba je bila odlična, kao i uvijek. Ali mi Sirano bez nekadašnjih gostiju i bez Ševkije više nije bio onaj od nekad. Ništa mi, zapravo, više nije kao što je nekad bilo, ponajviše zato što se još uvijek jasno sjećam kako je bilo. Vjerujem da je i drugima tako.

Šutimo u skučenoj sobi kuće
Koja samo što nije pala
Žena djeca i ja

Dva prozora sobna u sjeni su
Nadstrešnice gdje vlada
Vječiti mrak

Odslužio sam svoju vojnu
I upoznao pravde
Bezdan

U glasu koji nebesa para
Stalo je sve što sam
Ikad mislio o sreći

I kako Bože
Onda ostati trijezan
Kad nakon toliko vremena

Dođeš tu gdje se čuje ezan

(2020)

Bardha je bila silovana kad joj je bilo petnaest. Od ranih godina krasile su je ženske obline, pojavile su se iznenada, kao nehotice… 

Doista, riječ „silovanje” možda i nije prikladna. Ne bi se moglo reći da je šef lokalne stanice Sigurimija, ili kako se već zvao gradski odjel Ministarstva unutarnjih poslova, vršio fizičko nasilje tog dana kada su prvi put imali intimne odnose u njegovom uredu. Naprotiv, pokušao je biti nježan, onoliko koliko mu je dopuštala njegova prirodna i profesionalna brutalnost. Ali, ja tvrdim da je on sigurno izvršio nekakav psihološki pritisak na Bardhu, budući da je završila u uredu tog kriminalca.

U svakom slučaju, da budemo iskreni, on joj je, na ovaj ili onaj način, svojim vezama dosta pomagao.

Sve u svemu, poslje nekoliko godina ona je postala glumica. I to velika kazališna i filmska glumica. Godine su prolazile i Bardha je nizala uspjehe. Iako je najviše uspjeha imala na filmu, draže joj je bilo kazalište. Zamislite: i sada u starim godinama i kada živi sama, sanja samo o kazalištu.

San koji dolazi gotovo svake noći može se opisati ovako: “Scena je otvorena. U dvorani se gase svjetla. Na pozornici također. Likovi sjede. Na sceni su samo njeni partneri: Agron, Rozina, Aurel, Sarah i Gjergj. Scenografija klasične drame, namještaj interijera u baroknom je stilu. Isto tako i kostimi. Kao da se igrala neka Molièreova ili Goldonijeva komedija. Stanka. Svi su kao zatečeni. Kratki black out. Glasna glazba. Opet svjetla. Ovaj put se gase i svjetla u sali. Čuje se aplauz, zvonki glasovi, zvižduci i opet aplauz, zovu “Bravo, Bardha! Bravo!”, aplauz… Glumci izlaze na pozornicu i pozdravljaju gledatelje. Prema ritmu aplauza odlaze i vraćaju se na pozornicu. Ponavlja se to nekoliko puta, dok god traje aplauz. Čuje se neko lupanje, koraci, tihi glasovi, neki glasni smijeh, i poslije se sve gasi… Poslije se ugase i svjetla u sali. Ona sama na bini. Čini se kao da će početi nova predstava…”

Naglo se budi i ne može više spavati dok se vani pojavljuje Božja svjetlost. Ujutro ona pokušava ponovo se vratiti u stvarnost i prijeći u konkretnost. Potpunu konkretnost….

Danas će biti primorana još jednom ući u svoj lik. Bit će da je ovo najtragikomičnija uloga njezina života, prisustvovati pogrebu tog tipa i strahovati ne znajući kakav će biti njen sljedeći san…

 Preveo: Xhelal Fejza

Korektura prijevoda Hashim Bahtijari