S onom matoševskom senzacijom kuršuma u potiljku, sve gledajući kroz ljude, njihove šuplje lubanje i prsišta, prelazio sam prije desetak dana preko Trga bana Jelačića, u Zagrebu. O tom bi živopisnom mjestu valjalo napisati reportažu za strane novine, ili putopis za osobnu upotrebu, da ga čitaš za desetak godina i da se čudiš. Jelačić plac je danas, naime, vašarište jedne povelike varoši, veće i od Babine Grede, Busovače i Gračaca, na kojemu se svakodnevno pod šatorima i na drvenim štandovima, u specijalnim kućicama i onako, ispod ruke, trži svim hrvatskim materijalnim i duhovnim vrijednostima. Od licitarskih srca, kineskih suvenira, patriotske bižuterije i krunica s malenom sličicom pape Razija (kako ga zovu u domovini), na kojoj tako dirljivo nalikuje Tuđmanu, do autohtonih proizvoda hrvatskoga sela i krigli njemačkoga piva, tu se, ispod džinovskih reklamnih panoa, može kupiti sve što hrvatskome čovjeku treba. I vidjeti sve što mu je važno. I kip bana Jelačića, i ljude koji štrajkaju glađu, i druge koji ih u njihovome štrajku podržavaju, i one koji su jutros stigli u Zagreb, da tu zauvijek ostanu, i one koji se spremaju da idu, da se više nikada ne vrate. I uvijek se među tim svijetom nađe poneko tko bi mi nešto u prolazu želio reći. Zato ovako žurim, gledam kroz te šuplje lubanje, slušam kako u njima huji vjetar povijesti, kao da svira frulu ili blok flautu, i trudim se da što prije prođem, jer tu nema proizvoda, a ni riječi koje bi me zainteresirale.
A najgori su ti štandovi na kojima se potpisuje za ovo i ono. Uglavnom za nešto za što bi se u zapadnoj Europi išlo u zatvor. Provlačim se između tih štandova, jer mi je – na riječ mi vjerujte – doista svejedno hoće li se Trg maršala Tita u Zagrebu najprije preimenovati u Kazališni trg, ili će ga se odmah nazvati Trgom hrvatskoga književnika Ante Pavelića. Ne zanimaju me, naime, argumenti nacionalne pomirbe. U prolazu sam.
I onda ugledam nešto što na ovome mjestu nisam očekivao: na jednome drvenom štandu, istome kao i svi drugi, potpisuje se Inicijativa za REKOM (Regionalnu komisiju za ustanovljenje faktografskim podataka o ratnim i drugim zločinima u ratovima devedesetih). Prišao sam, potpisao se, preuzeo listić sa svojim imenom i dopustio da me kao “poznatu ličnost” slikaju i da mojom fotografijom raspolažu u političkoj akciji. Jer, Inicijativa za REKOM doista jest politička akcija, i to prvorazrednoga značaja. Zato se o njoj u hrvatskim medijima tako temeljito šuti, e ne bi li je se kako poništilo i ubilo. A nema danas važnijega političkog posla, nego načiniti veliku knjigu mrtvih, u kojoj bi se našlo sve i jedno ime onih koji su od 1991. ubijeni, protjerani ili raseljeni, uključujući i imena ubijenih ubojica, također do posljednjega. Valja utvrditi okolnosti njihove smrti, način na koji su stradali, vrijeme i mjesto. Takvo što moguće je samo ako će se, zajedno, u utvrđivanje svih podataka uključiti sve države koje su sudjelovale u ratovima, ako će, dakle, biti formirana regionalna komisija za utvrđivanje svih podataka. Nitko taj posao ne može obaviti sam.
Ideja o REKOM-u nije, ako sam ja to dobro shvatio, a bit će da jesam, pokušaj da se dođe do jedne i neporecive istine. Cilj je da se dođe do neporecive faktografije: imenima ljudi, opisima njihovih stradanja, i na kraju – broju svih žrtava. To je i najmanje i najviše što se na kraju svih ratova može za žrtve učiniti, a što se u nas nikada nije činilo. Ujedno, nema boljeg načina da se budući ratovi preduprijede od tog da se ustanove činjenice prošlih ratova. A kakvu će tko istinu iz tih činjenica crpiti i kakvu će si povijest na osnovu njih pisati, to je, doista, manje važna stvar. Eto, zato sam zastao na placu preko kojega obično žurim, i potpisao za REKOM.
Svatko ima pravo na svoju istinu, kao što svatko ima pravo na svoju muku i nesreću. Težnja za jednom istinom o bilo čemu, pa i za jednom istinom o ratovima koji su se vodili po raspadu Jugoslavije, još jedna je bespotrebna utopija. Ali istina će se s istinom sporazumijevati ako se budu znali podaci, imena, brojevi. Neće tada biti potrebe da se gleda kroz ljude.
Zašto sam podržao REKOM
S onom matoševskom senzacijom kuršuma u potiljku, sve gledajući kroz ljude, njihove šuplje lubanje i prsišta, prelazio sam prije desetak dana preko Trga bana Jelačića, u Zagrebu. O tom bi živopisnom mjestu valjalo napisati reportažu za strane novine, ili putopis za osobnu upotrebu, da ga čitaš za desetak godina i da se čudiš. Jelačić plac je danas, naime, vašarište jedne povelike varoši, veće i od Babine Grede, Busovače i Gračaca, na kojemu se svakodnevno pod šatorima i na drvenim štandovima, u specijalnim kućicama i onako, ispod ruke, trži svim hrvatskim materijalnim i duhovnim vrijednostima. Od licitarskih srca, kineskih suvenira, patriotske bižuterije i krunica s malenom sličicom pape Razija (kako ga zovu u domovini), na kojoj tako dirljivo nalikuje Tuđmanu, do autohtonih proizvoda hrvatskoga sela i krigli njemačkoga piva, tu se, ispod džinovskih reklamnih panoa, može kupiti sve što hrvatskome čovjeku treba. I vidjeti sve što mu je važno. I kip bana Jelačića, i ljude koji štrajkaju glađu, i druge koji ih u njihovome štrajku podržavaju, i one koji su jutros stigli u Zagreb, da tu zauvijek ostanu, i one koji se spremaju da idu, da se više nikada ne vrate. I uvijek se među tim svijetom nađe poneko tko bi mi nešto u prolazu želio reći. Zato ovako žurim, gledam kroz te šuplje lubanje, slušam kako u njima huji vjetar povijesti, kao da svira frulu ili blok flautu, i trudim se da što prije prođem, jer tu nema proizvoda, a ni riječi koje bi me zainteresirale.
A najgori su ti štandovi na kojima se potpisuje za ovo i ono. Uglavnom za nešto za što bi se u zapadnoj Europi išlo u zatvor. Provlačim se između tih štandova, jer mi je – na riječ mi vjerujte – doista svejedno hoće li se Trg maršala Tita u Zagrebu najprije preimenovati u Kazališni trg, ili će ga se odmah nazvati Trgom hrvatskoga književnika Ante Pavelića. Ne zanimaju me, naime, argumenti nacionalne pomirbe. U prolazu sam.
I onda ugledam nešto što na ovome mjestu nisam očekivao: na jednome drvenom štandu, istome kao i svi drugi, potpisuje se Inicijativa za REKOM (Regionalnu komisiju za ustanovljenje faktografskim podataka o ratnim i drugim zločinima u ratovima devedesetih). Prišao sam, potpisao se, preuzeo listić sa svojim imenom i dopustio da me kao “poznatu ličnost” slikaju i da mojom fotografijom raspolažu u političkoj akciji. Jer, Inicijativa za REKOM doista jest politička akcija, i to prvorazrednoga značaja. Zato se o njoj u hrvatskim medijima tako temeljito šuti, e ne bi li je se kako poništilo i ubilo. A nema danas važnijega političkog posla, nego načiniti veliku knjigu mrtvih, u kojoj bi se našlo sve i jedno ime onih koji su od 1991. ubijeni, protjerani ili raseljeni, uključujući i imena ubijenih ubojica, također do posljednjega. Valja utvrditi okolnosti njihove smrti, način na koji su stradali, vrijeme i mjesto. Takvo što moguće je samo ako će se, zajedno, u utvrđivanje svih podataka uključiti sve države koje su sudjelovale u ratovima, ako će, dakle, biti formirana regionalna komisija za utvrđivanje svih podataka. Nitko taj posao ne može obaviti sam.
Ideja o REKOM-u nije, ako sam ja to dobro shvatio, a bit će da jesam, pokušaj da se dođe do jedne i neporecive istine. Cilj je da se dođe do neporecive faktografije: imenima ljudi, opisima njihovih stradanja, i na kraju – broju svih žrtava. To je i najmanje i najviše što se na kraju svih ratova može za žrtve učiniti, a što se u nas nikada nije činilo. Ujedno, nema boljeg načina da se budući ratovi preduprijede od tog da se ustanove činjenice prošlih ratova. A kakvu će tko istinu iz tih činjenica crpiti i kakvu će si povijest na osnovu njih pisati, to je, doista, manje važna stvar. Eto, zato sam zastao na placu preko kojega obično žurim, i potpisao za REKOM.
Svatko ima pravo na svoju istinu, kao što svatko ima pravo na svoju muku i nesreću. Težnja za jednom istinom o bilo čemu, pa i za jednom istinom o ratovima koji su se vodili po raspadu Jugoslavije, još jedna je bespotrebna utopija. Ali istina će se s istinom sporazumijevati ako se budu znali podaci, imena, brojevi. Neće tada biti potrebe da se gleda kroz ljude.