Eto, pobijediše na Eurosongu lijepa Niđara i Eldar iz Azerbajdžana. Ne znam što vi mislite, ako ste kao i ja te tri večeri dangubili uz televizor, ali meni je drago. U toj estradnoj prijevari, tom europskom ceremonijalu bratstva i jedinstva, gdje susjed uvijek glasa za komšiju, bez obzira na to u kakvim su inače odnosima, na kraju, ipak, pobjeđuju najbolji. Prosto zato što svi imamo uglavnom podjednak broj susjeda, pa nitko nikoga ne uspijeva prevariti. A drago mi je zbog dvoje Azera jer su bili tako sretni i jer mogu pretpostaviti koliko je njihovim zemljacima, te još ponekom iz komšiluka, mila ta pobjeda. Ali najviše mi je, ipak, drago zato što im je dobra pjesma i zato što oboje, brate, umiju pjevati.
A naša Daria se, reći ćete to, osramotila. Za razliku od cjelokupnog hrvatskog komšiluka (izuzev Crne Gore koja se nije natjecala), nije ušla ni u finale. Naški shvaćenome nacionalnom ponosu, to je grdan i tvaran udarac. Nož među rebrima hrvatske kulture. Iako se pravimo da nam nije ništa. Ali da je kojim čudom moglo biti obrnuto, a zaista nije moglo biti, pa da je Daria ušla u finale i još pobijedila, bio bi to događaj koji bi ovdašnji analitičari stavljali u isti red s Nobelovom nagradom Ive Andrića. Dobro, možda ne baš s njom, ali svakako s Oscarom Danisa Tanovića i svim zlatnim palmama i lavovima Emira Kusturice. Ovako, kažem, pravimo se da nam nije ništa, a između sebe šapućemo ili u sebi mislimo da je ta cura grdno osramotila i sebe i nas.
Iako, ona nije ništa kriva. Niti je samu sebe izabrala da pjeva na Eurosongu, niti je pjevala i plesala išta lošije nego što to inače čini. Pokazala je sve ono zbog čega je na Eurosong poslana baš ona, a ne netko drugi, ali je hrvatska računica, eto, bila kriva, pa za nju nitko nije glasao. Računica je bila ovakva: Darija je iz dijaspore, pa još iz Njemačke, te će za njom poludjeti naši gastarbajteri i kompletno iseljeništvo, što će, uz malu pomoć susjeda, već biti dovoljno za plasman u finale. A u finalu će se Europljani suočiti s jednom pravom europskom Hrvaticom, nimalo našom, lokalnom i folklornom, ne daj Bože balkanskom, pa će, naravno, i oni glasati za nju. Pritom, pjesma zvuči kao techno šlager iz njemačke provincije, iz godine, recimo, 1994. Mora da će se to publici u Düsseldorfu i u Županji jako svidjeti.
Žena nije kriva ni zato što ne zna pjevati, što nema ni glasa ni daha, što distonava kao da pjeva karaoke na rođendanskoj žurci. Na neki način je i bolje što je tako, jer je gore moglo biti samo da je Hrvatsku s ovakvom ili sličnom pjesmom predstavljao Jacques Houdek, koji, čuje se to, umije pjevati. Njega nisu izabrali jer je, recimo tako, vrlo ugodno popunjen. I kako smo po prirodi konzervativni i nesigurni, na tu godišnju zabavu raznih veselih frikova, travestita, pin up retro ljepotica, drag queens, mršavih, nosatih, rogatih, šašavih, muških, ženskih i onih koji nisu ništa od pobrojanog, ali su najčudniji, mi se uplašismo da bi nam se ljudi mogli smijati jer je Jacques debeo. U provinciji je sramota biti debeo, biti Churchill ili Pavarotti. I sreća što je ispalo tako, jer nije sramota kad loše pjesme pjevaju loši pjevači. Sramota je kad lošu pjesmu otpjeva dobar pjevač.
Ali ne bih se ja Eurosongom bavio da nije nečega što je važnje i šire od povoda, nečega što je glavno kulturno obilježje današnje Hrvatske. Umjesto da Eurosong pošaljemo dobroga pjevača ili pjevačicu, kojemu će netko darovit i stručan napisati dobru pjesmu, mi gonetamo “recept” za Eurosong. I izmislimo Dariju. Tako i naši pisci i književni kritičari velevažno razmatraju koji je “recept” za proboj njihovih imena na strana tržišta. A HAVC-ovi komesari troše milijune i milijune eura u otkrivanju “recepta”, koji će hrvatske filmaše odvesti tamo gdje su Kusturica, Tanović, Žalica i ini komšije i komšinice, kad god im prahne.
Mi tako smišljajući recepte, zapravo pokušavamo osmisliti neku prevaru, pa zaobilaznim putem krećemo u nešto do čega je tako beskrajno lako doći. Samo treba lijepo otpjevati neku dobru pjesmu. Napisati knjigu, snimiti film. Talent se ne izdaje na recept.
Recept za hrvatske pobjednike
Eto, pobijediše na Eurosongu lijepa Niđara i Eldar iz Azerbajdžana. Ne znam što vi mislite, ako ste kao i ja te tri večeri dangubili uz televizor, ali meni je drago. U toj estradnoj prijevari, tom europskom ceremonijalu bratstva i jedinstva, gdje susjed uvijek glasa za komšiju, bez obzira na to u kakvim su inače odnosima, na kraju, ipak, pobjeđuju najbolji. Prosto zato što svi imamo uglavnom podjednak broj susjeda, pa nitko nikoga ne uspijeva prevariti. A drago mi je zbog dvoje Azera jer su bili tako sretni i jer mogu pretpostaviti koliko je njihovim zemljacima, te još ponekom iz komšiluka, mila ta pobjeda. Ali najviše mi je, ipak, drago zato što im je dobra pjesma i zato što oboje, brate, umiju pjevati.
A naša Daria se, reći ćete to, osramotila. Za razliku od cjelokupnog hrvatskog komšiluka (izuzev Crne Gore koja se nije natjecala), nije ušla ni u finale. Naški shvaćenome nacionalnom ponosu, to je grdan i tvaran udarac. Nož među rebrima hrvatske kulture. Iako se pravimo da nam nije ništa. Ali da je kojim čudom moglo biti obrnuto, a zaista nije moglo biti, pa da je Daria ušla u finale i još pobijedila, bio bi to događaj koji bi ovdašnji analitičari stavljali u isti red s Nobelovom nagradom Ive Andrića. Dobro, možda ne baš s njom, ali svakako s Oscarom Danisa Tanovića i svim zlatnim palmama i lavovima Emira Kusturice. Ovako, kažem, pravimo se da nam nije ništa, a između sebe šapućemo ili u sebi mislimo da je ta cura grdno osramotila i sebe i nas.
Iako, ona nije ništa kriva. Niti je samu sebe izabrala da pjeva na Eurosongu, niti je pjevala i plesala išta lošije nego što to inače čini. Pokazala je sve ono zbog čega je na Eurosong poslana baš ona, a ne netko drugi, ali je hrvatska računica, eto, bila kriva, pa za nju nitko nije glasao. Računica je bila ovakva: Darija je iz dijaspore, pa još iz Njemačke, te će za njom poludjeti naši gastarbajteri i kompletno iseljeništvo, što će, uz malu pomoć susjeda, već biti dovoljno za plasman u finale. A u finalu će se Europljani suočiti s jednom pravom europskom Hrvaticom, nimalo našom, lokalnom i folklornom, ne daj Bože balkanskom, pa će, naravno, i oni glasati za nju. Pritom, pjesma zvuči kao techno šlager iz njemačke provincije, iz godine, recimo, 1994. Mora da će se to publici u Düsseldorfu i u Županji jako svidjeti.
Žena nije kriva ni zato što ne zna pjevati, što nema ni glasa ni daha, što distonava kao da pjeva karaoke na rođendanskoj žurci. Na neki način je i bolje što je tako, jer je gore moglo biti samo da je Hrvatsku s ovakvom ili sličnom pjesmom predstavljao Jacques Houdek, koji, čuje se to, umije pjevati. Njega nisu izabrali jer je, recimo tako, vrlo ugodno popunjen. I kako smo po prirodi konzervativni i nesigurni, na tu godišnju zabavu raznih veselih frikova, travestita, pin up retro ljepotica, drag queens, mršavih, nosatih, rogatih, šašavih, muških, ženskih i onih koji nisu ništa od pobrojanog, ali su najčudniji, mi se uplašismo da bi nam se ljudi mogli smijati jer je Jacques debeo. U provinciji je sramota biti debeo, biti Churchill ili Pavarotti. I sreća što je ispalo tako, jer nije sramota kad loše pjesme pjevaju loši pjevači. Sramota je kad lošu pjesmu otpjeva dobar pjevač.
Ali ne bih se ja Eurosongom bavio da nije nečega što je važnje i šire od povoda, nečega što je glavno kulturno obilježje današnje Hrvatske. Umjesto da Eurosong pošaljemo dobroga pjevača ili pjevačicu, kojemu će netko darovit i stručan napisati dobru pjesmu, mi gonetamo “recept” za Eurosong. I izmislimo Dariju. Tako i naši pisci i književni kritičari velevažno razmatraju koji je “recept” za proboj njihovih imena na strana tržišta. A HAVC-ovi komesari troše milijune i milijune eura u otkrivanju “recepta”, koji će hrvatske filmaše odvesti tamo gdje su Kusturica, Tanović, Žalica i ini komšije i komšinice, kad god im prahne.
Mi tako smišljajući recepte, zapravo pokušavamo osmisliti neku prevaru, pa zaobilaznim putem krećemo u nešto do čega je tako beskrajno lako doći. Samo treba lijepo otpjevati neku dobru pjesmu. Napisati knjigu, snimiti film. Talent se ne izdaje na recept.