Đavo me odnio ako znam zašto, ali već neko vrijeme Hrvatska televizija Borisa Tadića naziva “srbijanski predsjednik”. Općenito, pridjev “srbijanski” polako je već zauzeo ono mjesto na kojemu je prethodno bivao “srpski”, osim kada je, recimo, riječ o srpskim povratnicima u Hrvatsku koji, je l’ te, još uvijek nisu postali srbijanski. Srbijanski je, recimo, i tenisač Novak Đoković, taj genij, koji dnevno opovrgava misao onoga hrvatskog televizijskog poslenika, što je onomad, u vrijeme kada je Banjalučanin Ivan Ljubičić, uz minimalnu pomoć dvojice-trojice kolega, gotovo sam osvajao Dejvisov kup, kazao kako tenis igraju samo gospoda i kulturni narodi, pa da zato “srpski tenisači” nikada ne mogu dosegnuti hrvatske. Bog te pita zašto se u tom svečanom trenutku hrvatskoga tenisa narečeni sjetio upravo Srba, ali gorak je bio, a svim zlobnicima tako prijatan, budući preraspored gospode i kulturnih naroda, u kojemu su, eto, Srbi, i to ne samo Novak Đoković, za Hrvate u tenisu postali ono što su u polu i kriketu britanski lordovi za rumunjske pastire. Ali zašto li su, ako znate kažite i nama, ti Srbi u međuvremenu postali Srbijanci?
Hajde da nagađamo: da, možda, u Informativnom programu HTV-a i u nadležnijoj središnjici nisu odlučili, u svjetlu poboljšanja međusobnih odnosa, načiniti distinkciju između Srba s kojima smo do neki dan ratovali, i ovih Srbijanaca, koji nam, je li tako, baš i nisu simpatični, ali nisu nam toliki neprijatelji? Ili bi laboratorijskim putem da proizvedu razliku između Srba, tojest srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, i Srbijanaca, tojest onih kojima je Boris Tadić predsjednik? Bit će da nije ništa od toga. Pridjev “srbijanski” se u najnovijem našem novojeziku pojavio tek tako, od duga vremena ili od te besmrtne domoljubne potrebe da se neprestano nešto u jeziku i s jezikom radi, da ga se poglupljuje i pokušava svesti na razinu hrvatske nacionalističke ideologije. A jadan jezik nikako da se raspameti i postane glup, nego stalno nešto znači i označava.
Ako Novak Đoković i jest srbijanski tenisač, jer se rodio u Beogradu (blizanac u horoskopu, u nedjelju mu je bio rođendan), tojest – kako se to nekada govorilo – u užoj Srbiji, Boris Tadić nikako nije srbijanski predsjednik. Osim što je predsjednik Srbijancima, on je predsjednik i Vojvođanima, koji nikada nisu bili Srbijanci. A je li predsjednik i Kosovarima, o tome se mišljenja od zemlje do zemlje još uvijek razlikuju – ovisno o tome koja jest, a koja nije priznala nezavisnost Republike Kosovo. Kada se skoro svake večeri u dnevniku Hrvatske televizije Boris Tadić naziva srbijanskim predsjednikom, i jedino tako, kad god se njegova funkcija u pridjevu spomene, tada se, skoro pa izravno, u pitanje dovodi činjenica da je Autonomna pokrajina Vojvodina dio Republike Srbije. Da postoji potpuni reciprocitet u međusobnim glupostima, tada bi srpsko ministarstvo vanjskih poslova Hrvatskoj uputilo diplomatsku notu, kakvu hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova upućuje svima i svakome tko nehotično ili hotimično, u medijima ili na neki drugi način, dovodi u pitanje integritet i cjelovitost hrvatskoga državnog teritorija. Naravno, takva bi reakcija bila pretjerana, jer bi podrazumijevala da u Informativnom programu HTV-a, te u nadležnoj središnjici, doista znaju što rade. A fakat ne znaju, kakvi god domoljubi bili.
Srbijanski mogu biti sir i kajmak. Srbijanska je i rakija šljivovica, koja je za razliku od bosanske šljivovice – ljuta prepečenica. Bosanci su skloniji mekoj šljivovici, ili od milja – mekoj šljivi. Srbijanski su Čačak, Užice i Šumadija, kao i rijeka Morava. Ali predsjednik Boris Tadić je srpski, kao što je srpska i nacija. Srbijanstvo je regionalna pripadnost, u širem smislu riječi. Srbijanci su kao Istrijani, što ne znači da neki od njih ne mogu srbijanstvo proglasiti za vlastitu naciju, ako im je to baš ćeif. Ali Hrvatska televizija i ovdašnje tiskovine niti su za tu stvar nadležne, niti su, ruku na srce, za nju zainteresirane. Kao ni za to je li Srbin Novak Đoković Srbijanac ili nije.
Srbijanska glupost Hrvatske televizije
Đavo me odnio ako znam zašto, ali već neko vrijeme Hrvatska televizija Borisa Tadića naziva “srbijanski predsjednik”. Općenito, pridjev “srbijanski” polako je već zauzeo ono mjesto na kojemu je prethodno bivao “srpski”, osim kada je, recimo, riječ o srpskim povratnicima u Hrvatsku koji, je l’ te, još uvijek nisu postali srbijanski. Srbijanski je, recimo, i tenisač Novak Đoković, taj genij, koji dnevno opovrgava misao onoga hrvatskog televizijskog poslenika, što je onomad, u vrijeme kada je Banjalučanin Ivan Ljubičić, uz minimalnu pomoć dvojice-trojice kolega, gotovo sam osvajao Dejvisov kup, kazao kako tenis igraju samo gospoda i kulturni narodi, pa da zato “srpski tenisači” nikada ne mogu dosegnuti hrvatske. Bog te pita zašto se u tom svečanom trenutku hrvatskoga tenisa narečeni sjetio upravo Srba, ali gorak je bio, a svim zlobnicima tako prijatan, budući preraspored gospode i kulturnih naroda, u kojemu su, eto, Srbi, i to ne samo Novak Đoković, za Hrvate u tenisu postali ono što su u polu i kriketu britanski lordovi za rumunjske pastire. Ali zašto li su, ako znate kažite i nama, ti Srbi u međuvremenu postali Srbijanci?
Hajde da nagađamo: da, možda, u Informativnom programu HTV-a i u nadležnijoj središnjici nisu odlučili, u svjetlu poboljšanja međusobnih odnosa, načiniti distinkciju između Srba s kojima smo do neki dan ratovali, i ovih Srbijanaca, koji nam, je li tako, baš i nisu simpatični, ali nisu nam toliki neprijatelji? Ili bi laboratorijskim putem da proizvedu razliku između Srba, tojest srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, i Srbijanaca, tojest onih kojima je Boris Tadić predsjednik? Bit će da nije ništa od toga. Pridjev “srbijanski” se u najnovijem našem novojeziku pojavio tek tako, od duga vremena ili od te besmrtne domoljubne potrebe da se neprestano nešto u jeziku i s jezikom radi, da ga se poglupljuje i pokušava svesti na razinu hrvatske nacionalističke ideologije. A jadan jezik nikako da se raspameti i postane glup, nego stalno nešto znači i označava.
Ako Novak Đoković i jest srbijanski tenisač, jer se rodio u Beogradu (blizanac u horoskopu, u nedjelju mu je bio rođendan), tojest – kako se to nekada govorilo – u užoj Srbiji, Boris Tadić nikako nije srbijanski predsjednik. Osim što je predsjednik Srbijancima, on je predsjednik i Vojvođanima, koji nikada nisu bili Srbijanci. A je li predsjednik i Kosovarima, o tome se mišljenja od zemlje do zemlje još uvijek razlikuju – ovisno o tome koja jest, a koja nije priznala nezavisnost Republike Kosovo. Kada se skoro svake večeri u dnevniku Hrvatske televizije Boris Tadić naziva srbijanskim predsjednikom, i jedino tako, kad god se njegova funkcija u pridjevu spomene, tada se, skoro pa izravno, u pitanje dovodi činjenica da je Autonomna pokrajina Vojvodina dio Republike Srbije. Da postoji potpuni reciprocitet u međusobnim glupostima, tada bi srpsko ministarstvo vanjskih poslova Hrvatskoj uputilo diplomatsku notu, kakvu hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova upućuje svima i svakome tko nehotično ili hotimično, u medijima ili na neki drugi način, dovodi u pitanje integritet i cjelovitost hrvatskoga državnog teritorija. Naravno, takva bi reakcija bila pretjerana, jer bi podrazumijevala da u Informativnom programu HTV-a, te u nadležnoj središnjici, doista znaju što rade. A fakat ne znaju, kakvi god domoljubi bili.
Srbijanski mogu biti sir i kajmak. Srbijanska je i rakija šljivovica, koja je za razliku od bosanske šljivovice – ljuta prepečenica. Bosanci su skloniji mekoj šljivovici, ili od milja – mekoj šljivi. Srbijanski su Čačak, Užice i Šumadija, kao i rijeka Morava. Ali predsjednik Boris Tadić je srpski, kao što je srpska i nacija. Srbijanstvo je regionalna pripadnost, u širem smislu riječi. Srbijanci su kao Istrijani, što ne znači da neki od njih ne mogu srbijanstvo proglasiti za vlastitu naciju, ako im je to baš ćeif. Ali Hrvatska televizija i ovdašnje tiskovine niti su za tu stvar nadležne, niti su, ruku na srce, za nju zainteresirane. Kao ni za to je li Srbin Novak Đoković Srbijanac ili nije.