Petak je, pola sata pred početak jednoga britanskog porodičnog vjenčanja, restoran Tomislav, na Zvekovici. Upravo sam stigao, naručujem piće i rastvaram jutrošnje novine. Činim to kriomice, da restoranski ljudi ne vide što čitam. Podgoričke Vijesti tek na šesnaestoj stranici, kako je to i red u kulturi koja drži do sebe, objavljuju članak pod naslovom “Kraljevsko vjenčanje je farsa”. Riječ je o tekstu prenesenom iz Der Spiegela, iz pera povremenog londonskog dopisnika Marca Eversa. “Vjenčanje Williama i Kate ustvari je jedan tužni spektakl”, piše novinar, “dvoje mladih ljudi se ne vjenčavaju onako kako bi oni željeli, već kako to zahtijeva palača, protokol i mladoženjina baba. William je, vjerojatno, na to i navikao, jer je rođen u takvome okruženju. Ali za Kate današnji će dan označiti kraj njene slobode.” Tako, daklem, piše britanski novinar, a njemački korespondent, i svojim člankom, koji mudro preštampavaju crnogorske novine, ispunjava bitan, u nas već pomalo zaboravljeni smisao novinarstva: utječe na to da čitatelj promijeni svoje mišljenje o nekoj temi. Naime, ja sam do jutros bio uvjeren da je Kate Middleton samo kokoš, čiji životni stavovi nisu vrijedni moje pažnje. I zaista, da nisam svratio do Herceg Novog, i da se tog petka nisam snabdio novinama iz četiri države, iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, zauvijek bi mi, možda, promaklo da je ta cura, kao i njezina pokojna svekrva, ustvari željela neku normalnu, običnu građansku svadbu, i da uopće nije sanjala o tome da njezin prvi poljubac nadgleda polovica – i to ona lošija, neobrazovanija i neprosvjećenija polovica – žitelja svijeta. Srećom, međutim, da postoje novine…
Inače, u ovom sam restoranu, ili bi tačnije bilo reći – gostionici ili krčmi, skoro svakoga dana kad god sam u južnim prebivalištima. Tu pijem jutarnju kavu, ili ranopopodnevnu pivu, ispravljam rukopis u kompjutoru, ponešto bilježim, po tko zna koji put čitam Anikina vremena ili Hercegovinu Jefta Dedijera, ili koristim blagodati tromeđe, pa listam novine sa svih strana. Reklo bi se da sam u Tomislavu rado viđen gost: vlasnik i osoblje me poznaju, ali me većinom znaju i oni koji tu svakodnevno dolaze. Domaći svijet sa Zvekovice i iz Cavtata, građevinski radnici i poneki pomorac, dragovoljci i veterani iz zadnjega rata, neki običan svijet, koji ovu gostionicu doživljava kao svoj dnevni boravak ili tinel. Dođu da se jedni drugima pojadaju ili da razmijene mišljenja i stavove o aktualnim političkim i sportskim zbivanjima. Za razliku od vlasnika i njegovih konobara, oni mi se nikada ne obraćaju, niti pokazuju da su me prepoznali.
Ali ti ljudi, ipak, rade nešto što ne bi radili da mene nema tu, i da tako ne čitam novine, ili da upravo ne pišem ovu kolumnu, i ne pravim se kao da ih ne vidim i ne čujem. Oni razgovaraju o stvarima koje ih more, koje su im važne, ili vjeruju da im je mišljenje suprotno od moga, i sad žele da me, onako postrance, baš poput britanskoga dopisnika njemačkoga Der Spigela u crnogorskim novinama, možda i demantiraju. Pa onda međusobno razgovaraju o važnim temama, ali tako da ih ja čujem. Zbog tih njihovih razgovora, premda ne samo zato, već godinama i dolazim u Tomislav. Volim slušati ljude, pogotovo ako ne moram s njima razgovarati, jer se uvijek može čuti nešto korisno. Najrjeđe se radi o nekome originalnom ili vješto obrazloženom političkom stavu. Prije će to biti neka lijepo izvedena metafora, dobro ispričana anegdota (u ovome kraju još uvijek se dobro pripovijeda, i to onom finom dubrovačkom i konavoskom štokavicom), ali najvažnije mi je što od njih redovito uspijevam saznati ono bez čega u Zagrebu, zbog prevelike blizine jakih medijskih odašiljača, ostajem preko godine. Uspijevam saznati što neki običan svijet zapravo misli o nečemu o čemu metropola već bunca u ognjici.
Ovog mi petka pripovijedaju o dvije teme: o londonskoj svadbi i o generalu Gotovini. O drugoj temi govore ono čemu sam se i nadao, ali iako smo u kraju u kojemu nas s bilborda pokraj puta, uokvireno u trobojnicu, promatra Antino lice, njihov je govor staloženiji i razložniji od govora zagrebačkih medija. O prvoj temi, međutim, ti ljudi misle isto što i ja. I osjećaju se pomalo bijedno od tog upada na tuđu svadbu. Toliko su mi se smilili da sam im skoro rekao da mlada, ipak, nije kokoš, i da, kao ni pokojna joj svekrva, nije jadna ništa kriva.
Što sam radio u vrijeme vjenčanja
Petak je, pola sata pred početak jednoga britanskog porodičnog vjenčanja, restoran Tomislav, na Zvekovici. Upravo sam stigao, naručujem piće i rastvaram jutrošnje novine. Činim to kriomice, da restoranski ljudi ne vide što čitam. Podgoričke Vijesti tek na šesnaestoj stranici, kako je to i red u kulturi koja drži do sebe, objavljuju članak pod naslovom “Kraljevsko vjenčanje je farsa”. Riječ je o tekstu prenesenom iz Der Spiegela, iz pera povremenog londonskog dopisnika Marca Eversa. “Vjenčanje Williama i Kate ustvari je jedan tužni spektakl”, piše novinar, “dvoje mladih ljudi se ne vjenčavaju onako kako bi oni željeli, već kako to zahtijeva palača, protokol i mladoženjina baba. William je, vjerojatno, na to i navikao, jer je rođen u takvome okruženju. Ali za Kate današnji će dan označiti kraj njene slobode.” Tako, daklem, piše britanski novinar, a njemački korespondent, i svojim člankom, koji mudro preštampavaju crnogorske novine, ispunjava bitan, u nas već pomalo zaboravljeni smisao novinarstva: utječe na to da čitatelj promijeni svoje mišljenje o nekoj temi. Naime, ja sam do jutros bio uvjeren da je Kate Middleton samo kokoš, čiji životni stavovi nisu vrijedni moje pažnje. I zaista, da nisam svratio do Herceg Novog, i da se tog petka nisam snabdio novinama iz četiri države, iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, zauvijek bi mi, možda, promaklo da je ta cura, kao i njezina pokojna svekrva, ustvari željela neku normalnu, običnu građansku svadbu, i da uopće nije sanjala o tome da njezin prvi poljubac nadgleda polovica – i to ona lošija, neobrazovanija i neprosvjećenija polovica – žitelja svijeta. Srećom, međutim, da postoje novine…
Inače, u ovom sam restoranu, ili bi tačnije bilo reći – gostionici ili krčmi, skoro svakoga dana kad god sam u južnim prebivalištima. Tu pijem jutarnju kavu, ili ranopopodnevnu pivu, ispravljam rukopis u kompjutoru, ponešto bilježim, po tko zna koji put čitam Anikina vremena ili Hercegovinu Jefta Dedijera, ili koristim blagodati tromeđe, pa listam novine sa svih strana. Reklo bi se da sam u Tomislavu rado viđen gost: vlasnik i osoblje me poznaju, ali me većinom znaju i oni koji tu svakodnevno dolaze. Domaći svijet sa Zvekovice i iz Cavtata, građevinski radnici i poneki pomorac, dragovoljci i veterani iz zadnjega rata, neki običan svijet, koji ovu gostionicu doživljava kao svoj dnevni boravak ili tinel. Dođu da se jedni drugima pojadaju ili da razmijene mišljenja i stavove o aktualnim političkim i sportskim zbivanjima. Za razliku od vlasnika i njegovih konobara, oni mi se nikada ne obraćaju, niti pokazuju da su me prepoznali.
Ali ti ljudi, ipak, rade nešto što ne bi radili da mene nema tu, i da tako ne čitam novine, ili da upravo ne pišem ovu kolumnu, i ne pravim se kao da ih ne vidim i ne čujem. Oni razgovaraju o stvarima koje ih more, koje su im važne, ili vjeruju da im je mišljenje suprotno od moga, i sad žele da me, onako postrance, baš poput britanskoga dopisnika njemačkoga Der Spigela u crnogorskim novinama, možda i demantiraju. Pa onda međusobno razgovaraju o važnim temama, ali tako da ih ja čujem. Zbog tih njihovih razgovora, premda ne samo zato, već godinama i dolazim u Tomislav. Volim slušati ljude, pogotovo ako ne moram s njima razgovarati, jer se uvijek može čuti nešto korisno. Najrjeđe se radi o nekome originalnom ili vješto obrazloženom političkom stavu. Prije će to biti neka lijepo izvedena metafora, dobro ispričana anegdota (u ovome kraju još uvijek se dobro pripovijeda, i to onom finom dubrovačkom i konavoskom štokavicom), ali najvažnije mi je što od njih redovito uspijevam saznati ono bez čega u Zagrebu, zbog prevelike blizine jakih medijskih odašiljača, ostajem preko godine. Uspijevam saznati što neki običan svijet zapravo misli o nečemu o čemu metropola već bunca u ognjici.
Ovog mi petka pripovijedaju o dvije teme: o londonskoj svadbi i o generalu Gotovini. O drugoj temi govore ono čemu sam se i nadao, ali iako smo u kraju u kojemu nas s bilborda pokraj puta, uokvireno u trobojnicu, promatra Antino lice, njihov je govor staloženiji i razložniji od govora zagrebačkih medija. O prvoj temi, međutim, ti ljudi misle isto što i ja. I osjećaju se pomalo bijedno od tog upada na tuđu svadbu. Toliko su mi se smilili da sam im skoro rekao da mlada, ipak, nije kokoš, i da, kao ni pokojna joj svekrva, nije jadna ništa kriva.