Nije pristojno svima pokazivati privatna pisma i poruke, ali ovoga puta to ima smisla. Onoga dana kada su New York i Amerika u orgijastičnom zanosu slavili ubojstvo Osame bin Ladena, a hrvatski su mediji taj događaj navodili na svojim naslovnim stranicama i udarnim vijestima, sa zanosom kućne služinčadi i sobarica u lošijim hotelima, koje od bogatih gospodara očekuju dolar-dva za mijenjanje njihovih usranih i krvavih čaršava, onoga dana, dakle, kada sam se trudio, ali uzaludno, da u ime vlastitoga duševnog mira i emocionalnog zdravlja izbjegnem sve vijesti iz svijeta, na moju mail adresu stigla je cirkularna poruka fra Ive Markovića. U sabdžektu piše “Bin Laden”, a poruka glasi: “Oplakivat ću gubitak tisuća dragocjenih života, ali se neću radovati ničijoj smrti makar bila neprijateljeva. Uzvraćanjem mržnje na mržnju mržnja se umnaža produbljujući tminu noći u kojoj se već ne vide zvijezde. Tmina se ne može osloboditi svoga mraka, to može samo svjetlost učiniti. Mržnja ne može dokinuti mržnju, to može samo ljubav. (Martin Luther King, ml.)”
Smisao propovijedi – izgovorene izvan crkve, vjerujućim i nevjerujućim – istovjetan je smislu ljudske dobrote, pravovremeno upućene ili izrečene. Fra Ivi nije na umu bilo propovijedati putem maila, ali učinak je, što se mene tiče, postignut. Toga dana osjećao sam se posramljenim i opustošenim, preplavljenim nusproduktima “civilizacije smrti”, i njegovo mi je elektronsko pismo, načinjeno od jednoga citata i dvije riječi, vratilo osjećaj samopoštovanja. Rijetko mi se to na ovakav način događalo, ali čini mi se da svaku takvu prigodu pamtim i ne zaboravljam. Ništa nije ljudskije i plemenitije, nego u pravome času izgovoriti ili napisati riječi koje onome tko ih čuje ili pročita vraćaju osjećaj samopoštovanja. U tim je riječima važan smisao dva zvanja: svećeničkog i književničkog. I jedni, i drugi ga, međutim, kako iz nebeskih tako i iz zemaljskih razloga odbacuju.
Osama bin Laden nije bio dobar čovjek. Ali zašto bi nama njegova smrt trebala biti dobra? I što to treba da znači kada moćniji, bogatiji i naoružaniji dio svijeta s oduševljenjem nazdravlja nečijoj smrti? Dan prije nego što će američki bojovnici ubiti Bin Ladena, Nato bojovnici ubili su najmlađega Gadafijevog sina i njegovo troje djece. Svako je bilo mlađe od sedam godina. I jedni i drugi ubojice djelovali su ciljano, u ime iste ideje i ideologije. Nedužna djeca, njihov skoro jednako nedužni otac, ubijeni su iz istoga razloga kao i Osama bin Laden, čovjek koji nipošto nije bio nedužan. Bio je zločinac, gadan i prezira vrijedan idealist, koji je u ime svojih ideala naređivao ubojstva nedužnih ljudi. I nije imao milosti ni prema djeci. Kao što milosti prema djeci nemaju ni oni koji su ubili njega.
To je istina o ubojstvu Osame bin Ladena. Ona je ista za svakoga razumnog i dobrog čovjeka u Americi, u Pakistanu, u Gazi ili u Hrvatskoj. Takvi ne orgijaju nad njegovim mrtvim tijelom i ne odašilju izraze ljubavi smrtonoscima, čak ni kada smrtonosci ubijaju u ime našega “načina života” i u ime ideala slobode i pravde. Ali mene, zapravo, ne zanima kako to izgleda u New Yorku i u Americi. Ne bi me naročito uznemirila patologija ljudi koji umotani u američke zastave izvikuju nešto što zvuči kao “Viva la muerte”, da nije Hrvatske i hrvatskih političara, da nije naših medija, koji Bin Ladenovu smrt slave kao da ove novine čitaju i ove televizije gledaju građani Sjedinjenih Američkih Država. Ili tačnije rečeno, kao da ih čita i gleda američki šljam. Ali ne bi mi smetalo ni to hrvatsko sluganstvo i podvorništvo. Maleni smo i sitni, pa neka nam bude ako već želimo da budemo još manji i sitniji. Ali zar nam nisu dovoljni naši šovinizmi, zar nam nije dosta što mrzimo Srbe, pedere i tko zna koga još? Zašto bismo mrzili i sve one koje mrze Amerikanci? Za toliki šovinizam potrebna je neka zaista zastrašujuća energija, duboka i strašna, veća od svega što inače jesno. Ili je mržnja poput heroina. Postaneš ovisnik, i treba ti još. Srbi, pederi, Hercegovci, Bosanci, Židovi… nisu nam dovoljni. Pritom, mi ne uzvraćamo mržnjom na mržnju, o čemu je govorio Luther King. Sami smo sa sobom i sa svojim jadom.
Obamino radovanje zbog Osamine smrti
Nije pristojno svima pokazivati privatna pisma i poruke, ali ovoga puta to ima smisla. Onoga dana kada su New York i Amerika u orgijastičnom zanosu slavili ubojstvo Osame bin Ladena, a hrvatski su mediji taj događaj navodili na svojim naslovnim stranicama i udarnim vijestima, sa zanosom kućne služinčadi i sobarica u lošijim hotelima, koje od bogatih gospodara očekuju dolar-dva za mijenjanje njihovih usranih i krvavih čaršava, onoga dana, dakle, kada sam se trudio, ali uzaludno, da u ime vlastitoga duševnog mira i emocionalnog zdravlja izbjegnem sve vijesti iz svijeta, na moju mail adresu stigla je cirkularna poruka fra Ive Markovića. U sabdžektu piše “Bin Laden”, a poruka glasi: “Oplakivat ću gubitak tisuća dragocjenih života, ali se neću radovati ničijoj smrti makar bila neprijateljeva. Uzvraćanjem mržnje na mržnju mržnja se umnaža produbljujući tminu noći u kojoj se već ne vide zvijezde. Tmina se ne može osloboditi svoga mraka, to može samo svjetlost učiniti. Mržnja ne može dokinuti mržnju, to može samo ljubav. (Martin Luther King, ml.)”
Smisao propovijedi – izgovorene izvan crkve, vjerujućim i nevjerujućim – istovjetan je smislu ljudske dobrote, pravovremeno upućene ili izrečene. Fra Ivi nije na umu bilo propovijedati putem maila, ali učinak je, što se mene tiče, postignut. Toga dana osjećao sam se posramljenim i opustošenim, preplavljenim nusproduktima “civilizacije smrti”, i njegovo mi je elektronsko pismo, načinjeno od jednoga citata i dvije riječi, vratilo osjećaj samopoštovanja. Rijetko mi se to na ovakav način događalo, ali čini mi se da svaku takvu prigodu pamtim i ne zaboravljam. Ništa nije ljudskije i plemenitije, nego u pravome času izgovoriti ili napisati riječi koje onome tko ih čuje ili pročita vraćaju osjećaj samopoštovanja. U tim je riječima važan smisao dva zvanja: svećeničkog i književničkog. I jedni, i drugi ga, međutim, kako iz nebeskih tako i iz zemaljskih razloga odbacuju.
Osama bin Laden nije bio dobar čovjek. Ali zašto bi nama njegova smrt trebala biti dobra? I što to treba da znači kada moćniji, bogatiji i naoružaniji dio svijeta s oduševljenjem nazdravlja nečijoj smrti? Dan prije nego što će američki bojovnici ubiti Bin Ladena, Nato bojovnici ubili su najmlađega Gadafijevog sina i njegovo troje djece. Svako je bilo mlađe od sedam godina. I jedni i drugi ubojice djelovali su ciljano, u ime iste ideje i ideologije. Nedužna djeca, njihov skoro jednako nedužni otac, ubijeni su iz istoga razloga kao i Osama bin Laden, čovjek koji nipošto nije bio nedužan. Bio je zločinac, gadan i prezira vrijedan idealist, koji je u ime svojih ideala naređivao ubojstva nedužnih ljudi. I nije imao milosti ni prema djeci. Kao što milosti prema djeci nemaju ni oni koji su ubili njega.
To je istina o ubojstvu Osame bin Ladena. Ona je ista za svakoga razumnog i dobrog čovjeka u Americi, u Pakistanu, u Gazi ili u Hrvatskoj. Takvi ne orgijaju nad njegovim mrtvim tijelom i ne odašilju izraze ljubavi smrtonoscima, čak ni kada smrtonosci ubijaju u ime našega “načina života” i u ime ideala slobode i pravde. Ali mene, zapravo, ne zanima kako to izgleda u New Yorku i u Americi. Ne bi me naročito uznemirila patologija ljudi koji umotani u američke zastave izvikuju nešto što zvuči kao “Viva la muerte”, da nije Hrvatske i hrvatskih političara, da nije naših medija, koji Bin Ladenovu smrt slave kao da ove novine čitaju i ove televizije gledaju građani Sjedinjenih Američkih Država. Ili tačnije rečeno, kao da ih čita i gleda američki šljam. Ali ne bi mi smetalo ni to hrvatsko sluganstvo i podvorništvo. Maleni smo i sitni, pa neka nam bude ako već želimo da budemo još manji i sitniji. Ali zar nam nisu dovoljni naši šovinizmi, zar nam nije dosta što mrzimo Srbe, pedere i tko zna koga još? Zašto bismo mrzili i sve one koje mrze Amerikanci? Za toliki šovinizam potrebna je neka zaista zastrašujuća energija, duboka i strašna, veća od svega što inače jesno. Ili je mržnja poput heroina. Postaneš ovisnik, i treba ti još. Srbi, pederi, Hercegovci, Bosanci, Židovi… nisu nam dovoljni. Pritom, mi ne uzvraćamo mržnjom na mržnju, o čemu je govorio Luther King. Sami smo sa sobom i sa svojim jadom.