Prije nego pijetao kukurikne, Sessa triput istinu zataji

Prije nego što se Zemlja jednom okrenula oko svoje osi, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Đuro Sessa triput je rekao nešto što ne bismo smjeli prečuti. U Večernjaku je, na novinarsko pitanje bi li se Predrag Matvejević trebao ispričati hrvatskoj javnosti zbog međunarodnih reakcija na presudu Vrhovnoga suda u Slučaju Pešorda, odgovorio da bi Matvejević svakako trebao učiniti sve da uvjeri strance kako se, zapravo, nije dogodilo ništa. U Novom listu Sessa je na pitanje “o odgovornima za cijelu halabuku”, odgovorio ovako: “Prije svega, mislim da je do zablude doveo Miljenko Jergović” (predsjednik Udruge pod “zabludom” smatra moju konstataciju da je, po sucu Nenadu Lukiću, Matvejević osuđen na pet mjeseci uvjetne robije, uz dvije godine kušnje). A u trećemu dnevniku HTV-a, Đuro Sessa je, javljajući se satelitskom vezom iz Dubrovnika, rekao da “nikada nije postojala nikakva mogućnost” da Predrag Matvejević završi u zatvoru.

Pa pođimo od posljednjeg: Sessa, naravno, zna kako se svaka uvjetna kazna može pretvoriti u bezuvjetnu, ali on, ipak, izriče tvrdnju koja je na rubu formalne, a ne samo pravne nepismenosti. I čini to iz najmanje dva razloga. Prvi je da sakrije bit međunarodnoga skandala koji je izbio zbog presude Matvejeviću, a drugi je da mobilizira patriotsku javnost u verbalnoj hajci za piscem i za svakim tko ga se odvaži podržati. Tako predsjednik Udruge, pretvarajući se u zastupnika nacionalnih interesa, prisnažuje: “Ova kampanja definitivno je naštetila Hrvatskoj”, i služi se tako jednom od onih zlokobnijih javnih optužbi i diskvalifikacija s tuđmanovskih ideoloških deponija. Sessa me, naime, optužuje da sam, skupa s Matvejevićem, naštetio ugledu Hrvatske.

No, što je zapravo ugled, kako se stječe i tko o njemu sudi? Hrvatska ne može biti ugledna ili neugledna sama pred sobom. Njezin ugled postoji samo u očima i u ušima svijeta. Njezin se ugled mjeri ugledom najboljih i najuvaženijih hrvatskih građana. Pa onda, ukoliko se Umberto Eco, Claudio Magris, Bernard Henry Levy ili Salman Rushdie založe za Predraga Matvejevića, tada to može značiti samo jedno: taj je čovjek silno ugledan i poštovan. Njegov ugled istodobno je i ugled Hrvatske, a Đuro bi Sessa, kao anonimni i marljivi lokalni državni službenik, na međunarodni ugled svoje domovine mogao utjecati samo tako da ubuduće od sebe zaštiti ugled Predraga Matvejevića, koji je već grubo narušen presudom koju je izrekao sudac Nenad Lukić, u Slučaju Pešorda.

Osim što je tom presudom preferiran i sugeriran profašistički i šovinistički svjetonazor (supstancioniran u sintagmi “posrbica gori od Srbina”) u odnosu na antifašistički i nacionalno inkluzivni pogled na svijet osuđenoga Predraga Matvejevića, njome se definitivno nakanilo kriminalizirati pisca. I to je ono što Đuro Sessa na svaki način pokušava sakriti, a što je u cijeloj stvari  neprihvatljivo i zbog čega su se, napokon, oglasili i ugledni europski pisci. Pritom, pisca se kriminaliziralo na način koji bi iznutra, prema Matvejeviću i njegovim sumišljenicima, onima koji su mu svjetonazorski bliski, djelovao kao neopoziva društvena i duhovna likvidacija (pa ga se zato u fašističkome Hrvatskom slovu i sličnim glasilima, nakon presude počelo nazivati “osuđenim klevetnikom”), dok bi izvana, iz inozemstva, sve trebalo izgledati kao da se ništa nije dogodilo i kao da u Hrvatskoj postoji sloboda javne riječi i književnoga izražavanja. Kada do toga nije došlo, nego je likvidacija pisca izvana postala vidljiva kao i iznutra, pojavio se Sessa da skupa sa sessićima, mene optužuje za diverziju, a Matvejevića moljaka da objasni svijetu što je sudac mislio osuđujući ga. Kao da su ustaše u ljeto 1941, nakon što su ga strijeljali, pošli apelirati na Augusta Cesarca da uvjeri svijet da hrvatska država ne ubija svoje najveće pisce.

Temeljni problem hrvatskoga pravosuđa, kojim su generirane i ovakve presude, leži u činjenici da je ono formirano po revolucionarnim principima. Valjda nema toga koji bi i danas poricao da je 1991. započelo i do Tuđmanove smrti trajalo temeljito etničko čišćenje svih sudova u državi, da su zajedno sa Srbima pometeni i oni koji se nisu povinovali revolucionarnim principima, koji nisu ušli u HDZ (tek kasnije će sudačka dužnost postati, barem formalno, nespojiva sa stranačkim članstvom) ili nisu pripadali onome svjetonazoru, koji će na kraju biti ovjenčan javnim pravorijekom, izrečenim s najviše pravosudne instance, da Hrvat ne može počiniti ratni zločin. Pa je tako, primjerice, udruga kojoj je Sessa danas predsjednik, a tada je bio dopredsjednik, nijemo i bez riječi prigovora, ispratila brutalno etničko i etičko čišćenje Vrhovnoga suda, kada je Vrhovnikov pravosudni zdrug u bespuća slao svakog suca kome je barem baba bila Srpkinja. A kako se revolucionarno sudstvo teško može derevolucionarizirati, presuda suca Nenada Lukića Predragu Matvejeviću zakonomjerna je poput strijeljanja Augusta Cesarca. Bitna razlika je samo u tome što Cesarec nije imao svoje Eca i Rushdieja.

Kada Đuro Sessa govori da sam ja nekoga obmanuo kada sam ustvrdio da je Matvejević osuđen na robiju, on na više načina pokušava zamutiti bit skandala. Spomenimo samo jedan: nakon presude Predragu Matvejeviću, i njegovog odbijanja da se na takvu presudu žali, javno je prosvjedovao tadašnji premijer Ivo Sanader, napominjući da to čini kao hrvatski književnik, a ne kao predsjednik Vlade, na što ga se napala pravosudna kuka i motika, sve tvrdeći da premijer ne smije komentirati proces. Sjeća li se Sessa što je tada govorio on? A sada nam se, eto, pod Jadrankom Kosor, tvrdi da je presuda još tada bila konačna. Ako je tako, o čemu je to Vrhovni sud, sa četiri godine zakašnjenja, uopće odlučivao? Odlučivao je o tome je li Matvejević kriminalac ili nije, a ne o tome hoće li Matvejević u zatvor. I na kraju su odlučili da jest kriminalac. To je bit priče. Itekako bi on išao u zatvor da nema Eca, Rushdieja, Levyja i onoga što oni simboliziraju.

Suštinu pokušava sakriti i Ivo Josipović, kada u ulozi predsjednika Republike piše Le Mondeu, tvrdeći kako Matvejević neće u zatvor, a zamagljujući da je Matvejević na zatvor osuđen. To pismo osim što je nedostojno državnika i zvuči kao da ga je poslao nižepozicionirani iranski ili turski činovnik, braneći svoju vladu u pravosudnom progonu Jafara Panahija ili Orhana Pamuka, predstavlja Josipovićevo priključivanje internoj hrvatskoj hajci protiv Matvejevića i ljudi koji ga brane. Da farsa bude potpuna, na dan kada su svjetske novine objavile apel europskih pisaca, Josipović je brže bolje imenovao Matvejevića na ukrasnu funkciju osobnoga izaslanika za frankofone zemlje. Kako se svojski potrudio da zadovolji i domaće fašiste žedne piščeve krvi, i međunarodnu zajednicu koja se zgraža zbog njegove kriminalizacije, gospodina Josipovića ću imenovati za osobnog skupljača sličica Životinjsko carstvo, s mogućnošću promaknuća na višu dužnost. (3. kolovoza 2010)

Nacisti su nevini, Matvejević je kriv

Krenimo od nepobitnih činjenica: Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je presudu prema kojoj je pisac Predrag Matvejević osuđen na pet mjeseci robije, koju će odslužiti u nekome od hrvatskih kazamata, ukoliko u naredne dvije godine počini novo kazneno djelo. Kažnjen je zato što je u književno-povijesnome eseju objavljenom u Jutarnjem listu pisca Milu Pešordu nazvao talibanom, kvislinškim piscem i poticateljem na zločin. Povod za takve kvalifikacije bio mu je Pešordin članak, objavljen u Večernjemu listu, u kojemu je bosanskoga i bošnjačkoga pjesnika, svjetski poznatog i uvaženog filmskog scenarista iz Sarajeva Abdulaha Sidrana nazvao “posrbicom gorim od Srbina”.

Za objašnjenje Matvejevićeve reakcije, ali i prirode procesa koji je protiv njega vođen i okončan pravorijekom Vrhovnoga suda, valja zabilježiti i to da je Pešordin članak objavljen 28. kolovoza 1993, u vrijeme kada je Franjo Tuđman već poveo agresivni rat protiv bosanskih muslimana (kasnije Bošnjaka) i kada su diljem južne Bosne te u Hercegovini bošnjački zarobljenici, civili, žene i djeca smještani u koncentracijske logore. U isto to vrijeme Abdulah Sidran nalazio se u Sarajevu, pod opsadom vojske koja je, pod vrhovnim zapovjedništvom Slobodana Miloševića, vodila agresivni rat protiv Bosne i Hercegovine.

Nema baš nikakve sumnje da je Pešordin članak pomogao da ta opsada, u odnosu na Sidrana, bude hermetički zatvorena, jer da je poželio izbjeći preko Zagreba, dočekao bi ga novi obruč, kod prvoga novinskog kioska na aerodromu Pleso. Da je posrbica gori od Srbina tog ljeta stradao od kakve granate ili snajperskoga metka, netko bi i u Zagrebu za tu stvar imao zasluge. Srećom, nije se to dogodilo, ali nema nikakve sumnje da je Predrag Matvejević, objavljujući osam godina kasnije svoj književno-povijesni esej u kojemu se dotakao i potjernice koju je za Sidranom izdao Pešorda, takav kontekst itekako imao na umu.

Presudu Predragu Matvejeviću donijeli su sljedeći suci Vrhovnoga suda Republike Hrvatske: Vesna Vrbetić, kao predsjednica vijeća, Dražen Tripalo i Žarko Dundović.

Njihova imena valja dobro upamtiti, kako zbog navedenog konteksta na koji se odnosi njihova presuda, kao i presuda prvostepenoga suda (donio ju je općinski sudac Nenad Lukić), tako i zbog činjenice što bilo koji sudski postupak ne služi samo provođenju zakona, nego se svakim sudskim postupkom sugerira i sustav vrijednosti u nekome društvu. To se pogotovo odnosi na suđenja javno izgovorenim ili napisanim riječima. U dvadesetom stoljeću, u slobodnim i demokratskim zemljama, takvi postupci su se izbjegavali, upravo zato što je najvažniji razlog i smisao slobode javne riječi u tome da se njome, a ne sudskim postupcima i progonima, sugerira i određuje sustav društvenih vrijednosti.

Ovako postavljenog principa zapadni i slobodni svijet ne drži se gotovo isključivo u slučajevima zagovaranja fašističkih ili nacionalsocijalističkih ideja, kada se sudskim odlukama suspendira sloboda javne riječi. Prije bi se moglo reći da se na ovakav način šalje poruka o tome koji je svjetonazor društveno neprihvatljiv, nego što se društvo štiti od štete koju bi mogla proizvesti konkretna djela. Na jednak je način i hrvatsko pravosuđe poslalo društvenu poruku o neprihvatljivosti jednoga svjetonazora presudom Predragu Matvejeviću. Samo što u našemu slučaju nije riječ o fašističkome ili nacističkome svjetonazoru, nego upravo suprotnom.

Presuda Vrhovnog suda se, gotovo u svakoj napisanoj riječi, bavi zaštitom nevinosti i jurističke obučenosti suca Nenada Lukića. Dakle, drži se obrane paragrafa, bez obzira na to kako se ti paragrafi odnose na stvarnost. U načelu, tri suca koji su činili vijeće poslužili su se onom slavnom Pilatovom gestom, a da ih suština i kontekst postupka protiv Predraga Matvejevića niti u jednom trenutku nisu zainteresirali. Tehnički gledano, možda je tako trebalo biti, možda su, u tehničkome smislu, ispravno postupili odbijajući zahtjev Državnoga odvjetništva Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti, ali u povijesti našega stoljeća, te u ovo godina sljedećega, teško da je itko tehnički tako besprijekorno postupao kao Staljinov državni tužitelj Andrej Višinski.

Amenujući presudu Predragu Matvejeviću, suci Vrhovnoga suda, svaki od njih četrdeset i jedno, a pogotovo troje članova vijeća, prešutno su se, ali nesumnjivo, odredili oko svjetonazorskih aspekata procesa na koji su stavili točku. Ne samo da društvena zajednica ima pravo izreći pravorijek o takvome njihovom postupku, nego je upravo to i dužnost svakoga kome je stalo do slobode javne riječi, istine o ratu u Bosni i Hercegovini i svemu onome što se događalo tijekom devedesetih, dužnost je to svakoga tko, unatoč svim okolnostima, u Hrvatskoj kani ostati slobodan da misli i govori.

Vrhovni sud nije skup anonimnih ljudi, niti ljudi koji bi se smjeli smatrati nedodirljivima. Oni za svoje postupke moraju biti odgovorni, kao što moraju podnositi i posljedice tih postupaka. Konačna presuda Predragu Matvejeviću jedan je od doista povijesnih događaja, koji imaju doživotno biti upisani u profesionalne, intelektualne i moralne biografije tih ljudi, počevši od Dražena Tripala, jednoga od onih notornih manekena hrvatskoga pravosuđa, čije se lice valjalo po stranicama punomasnog tiska, šarmirajući javnost presudama svoga nositelja i njegovim fensi izjavama na različite teme. Izviješteni smo i o Tripalovom privatnom životu, postao je poželjni selebriti, što mu možda jest, a možda i nije pomoglo i da postane sudac Vrhovnoga suda, ali činjenica stoji da je njegova sveudiljna medijska prisutnost bila neukusna. No, sada smo, barem, putem presude Matvejeviću, izvješteni o Tripalovom zbiljskom svjetonazoru.

Bez obzira na to što naše pravosuđe ne funkcionira po principu presedana, osuda Predraga Matvejevića presedan je koji određuje što se o kome, ili o čemu smije, a što se ne smije javno reći. Tako je Pešordu zabranjeno nazvati talibanom, ali je Sidrana poželjno nazvati posrbicom (pa prisnažiti da je to gore i od – Srbina). Matvejevića se, kao deklariranog antifašista, inkriminira kao zločinca, dok se derivati fašizma i nacionalsocijalizma sugeriraju kao društveno poželjne vrijednosti. Štiteći pravo Mile Pešorde, hrvatsko je pravosuđe, s pečatom Vrhovnoga suda, zaštitilo njegov svjetonazor, njegovu društveno-političku zajednicu i cjelokupnu radikalno desnu subkulturu. I to malo prije nego što bi Hrvatska trebala u Bruxellesu otvoriti pregovore o poglavlju pravosuđa.

I još malo o kontekstu presude: Matvejević je osuđen zbog ideološkoga prekršaja, jer je, u ime lijeve i slobodarske Hrvatske, rabio riječi taliban, kvisling, ratni huškač… Križevački führer Josip Friščić osuđen je, pak, za remećenje javnoga reda i mira, a ne za organiziranje nacionalsocijalističkoga skupa. Nekoliko dana nakon što je Vrhovni sud donio svoj pravorijek, na gradskome stadionu u Osijeku održan je golemi nacionalsocijalistički miting, na kojemu su se uz izložene slike Jure Francetića i Ante Pavelića, zastave Crne legije, njemačke te hrvatske nacističke simbole, devedeset minuta pjevale ustaške pjesme, uz povremene prekide sa skandiranjem: “Ajmo, ajmo ustaše!” Policija nije intervenirala, kao ni Državno odvjetništvo, a novine su ovaj događaj sasvim prešutjele, bez obzira na izravan televizijski prijenos, budući da se nacistički skup događao na tribinama pred kojima se odigravala utakmica između Hrvatske i Walesa. Matvejević je kriv, a nacisti su nevini. Toliko nevini da ih je uvredljivo nazvati nacistima.

Policijski i sudski postupak protiv Predraga Matvejevića aljkavo je proveden. Sam sam svjedok tome, jer istražitelji nisu otkrili da sam koautor članka “Naši talibani”, objavljenog u Jutarnjemu listu 20. studenog 2001. Taj tekst ću pretiskati i objaviti pod svojim i pod imenima ostalih koautora čim se svi okupe. Ovim putem pozivam hrvatske pisce, novinare, intelektualce, sve slobodne i pismene građane, da pomognu organima Republike Hrvatske i javno priznaju koautorstvo članka zbog kojega je Matvejević osuđen na robiju. A kao porezni obveznik pozivan ministre Karamarka i Šimonovića, te nadležne policijske i sudske organe, da postupe po zakonu. (26. svibnja 2010)

Napomena:

Nakon što je Vrhovni sud donio svoju skandaloznu presudu, kojom je Matvejević dodatno kriminaliziran i koja je predstavljala neku vrstu javne, državne i pravosudne podrške fašističkim svjetonazorima njegovih progonitelja, napisao sam kolumnu “Nacisti su nevini, Matvejević je kriv”, solidarizirao se s piscem, supotpisao tekst za koji je osuđen i pozvao intelektualnu javnost i čitatelje da učine isto. Imao sam ideju da se “Naši talibani” objave na web stranici Jutarnjega lista, kao izraz podrške novina svome osuđenom suradniku, i da se čitateljima omogući da slobodno, s punim imenom i prezimenom, supotpisuju članak, ali to nije moglo biti ostvareno, iz razloga koji su mi nepoznati, premda o njima mogu nagađati. Tekst su tada, putem mailova, sms poruka i izravno supotpisali Neva Tolle, Slavko Goldstein, Pero Kvesić, Ivica Ivanišević, Nedim Osmanagić, Goran Rušinović, Branimir Pofuk, Goran Milaković, Bogdan Žižić i Abdulah Sidran. Međutim, i sama činjenica da je članak “Naši talibani” pretiskan u nizu hrvatskih i regionalnih tiskovina, te na brojnim web stranicama – što bi, po zakonima Republike Hrvatske imalo biti kazneno djelo, i to teže od onoga koje je počinio Matvejević – a da tužiteljstvo i sud nisu reagirali, nego su puštali da kampanja protutnji, samo potvrđuje politički karakter procesa protiv Predraga Matvejevića, čiji je nedvojbeni cilj bio kriminalizirati pisca i njegov antifašistički svjetonazor.

Naši talibani

Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže Arte, koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski “Centar André Malraux” upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati – osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja.

Prvi sam put doplovio morem od Ancone do Splita, pa produžio kopnom, dolinom Neretve, do Mostara. Drugi sam put, preko Beča, došao u Sarajevo, te otud, zajedno sa stotinjak pisaca i novinara, ponovo krenuo prema Mostaru. Išli smo vlakom koji, nakon posljednjega rata, rijetko vozi tom prugom. Nekad su tuda svakodnevno prolazili putnički i teretni vagoni. Kao mladi student, radio sam na izgradnji željezničke dionice između Konjica i Jablanice. Bio sam na “omladinskoj akciji” kraj Ostrošca – dizali smo se rano, odlazili na rad prije velikih vrućina, kupali se poslije podneva u rukavcima Neretve. Sjećam se neobičnih boja u zoru, bjeline kamena koji izranja iz noći, žbunja ovlažena rosom, bistre rijeke, njezinih obala, stijena, virova. Ohrabrivalo nas je sunce što se dizalo, svjetlo koje se širilo: “Izgradit ćemo zemlju ljepšu nego što je bila”, maštali smo. Mnogi su od nas vjerovali u svoju maštu, i ja među inim. Zavidio sam jačima od sebe koji su bili kadri raditi više i bolje: ta je pruga spajala Bosnu s Hercegovinom.

Na sarajevskoj stanici, koja je nedavno bila srušena i sad je uglavnom obnovljena, ukrcali smo se jednog jesenskog dana u “vlak bez voznog reda” (tako se zvao stari film o našim zemljacima koji su nakon Drugog svjetskog rata odlazili iz siromašnog dijela zemlje u bogatiji, s juga prema sjeveru). Obuzela me nelagoda, sve je unaokolo podsjećalo na nedavne događaje. Na putu me trenutačno popuštala, zatim se opet vraćala.

Mostar je još prepolovljen premda se sad lakše prelazi s jedne strane, na kojoj su većina Hrvati i katolici, na drugu, na koju su protjerani građani muslimanskoga porijekla. Rijeka teče po sredini, ali granica ne slijedi njezin tok. Inozemna je pomoć obnovila nekoliko mostova. Stari most, simbol grada, sav je još u ruševinama.

Vidjeli smo ga najprije noću, po kiši, osvijetljena žmirkavim lampama. Zamijenio ga je zapravo drveni prijelaz, nalik na brvno bačeno preko golemog potoka. Kule sa strane, u mraku, izgledaju kao sablasti u nekoj priči koja nije dovršena. Oko njih su ćepenci zanatlija, tkalja, zlatara. Taj je dio grada, koji se zove “ Kujundžiluk”, mjestimice obnovljen. Tko je sve ovo srušio, pitaju me članovi televizijske ekipe koja snima sve što stigne: oblake nad grdom, izmaglice u dolini, pljuskove što nas prate. To su učinili hrvatski ekstremisti – naglašavam riječ “ekstremisti” kako ih ne bi poistovjetili sa svim Hrvatima.

Sutradan se nebo razvedrilo. Opet smo došli na mjesto na kojem je nekoć stajao poznati Stari most. Prizor je sada drukčiji, ali ne i ljepši. Kameniti potpornji sa strana popuštaju, u dno rijeke utiskuje se betonska masa da bi se dobio čvrst oslonac za gradnju.

U obližnjoj kavani, koja je nekad bila sva raspjevana od sevdaha, malo tko još navraća na “tursku kahvu”. Šum rijeke razbija gotovo grobnu tišinu. Prilazi nam čovjek srednje dobi, nervozan i uznemiren. Moli strance da nađu nekakva posla za nj, kaže da zna jezike, vodit će ih po gradu, sve će im pokazati. Uporan je. Jedan prijatelj mu dade dvije-tri njemačke marke. Otišao je, nije tražio više.

Krenusmo da vidimo džamije u susjedstvu. Neke su na početku počeli rušiti “Srbi”, a dokusurili ih “Hrvati” (stavljam ponekad navodnike kad govorim o nacionalistima ili fašistima, a ne o narodu koji s njima ne poistovjećujem). Ni jedna muslimanska bogomolja nije ostala čitava.

Obnavljaju se – može se uočiti koji je dio minareta od starog kamena, tamnijega, a koji dodan od novog, mlađega. Pomoć je pristigla iz islamskih zemalja. Neke su od njih uvjetovale svoj prilog ustupcima: primjećujem stanovite običaje kakvih kod ovdašnjih muslimana prije nije bilo. Stari most nije spajao samo dvije obale grada Mostara – bio je veza između Istoka i Zapada. Susrećem prijatelje iz djetinjstva, Emira, Ibru, Fatimu, “ponižene i uvrijeđene”. Nitko od nas nije mogao ni zamisliti nešto slično ovom što se dogodilo. Lukavi su bili oni koji su sve to izveli, podcijenili smo njihove sposobnosti.

Strahotne su dojmove ponijeli oni koji sa mnom prođoše bivšim Bulevarom Revolucije i ulicom koja nosi ime najvećeg pjesnika ovoga kraja – Alekse Šantića. Tu je bio i ostao stari zatvor nazvan “čelovina”: “U njoj ima na stotine soba/ svaka soba za jednoga roba”, to su riječi tužaljke. Prolaznik koji me prepoznao reče mi da je to sada “jedina zajednička ustanova koja još stvarno djeluje u gradu”.

Granica je obilježena šutnjom i nepovjerenjem. Presijeca je “prva linija” na kojoj se vodila suluda bitka. Na zidovima koji se nisu survali vidi se bezbroj rupa od kuršuma: pucalo se bjesomučno, s osvetničkim jarom, u želji da se što više uništi. Na Bulevaru je i kuća u kojoj sam proveo djetinjstvo a moji roditelji starost. Ostala je bez krova i poda. Kroz razvalinu koja je nekad bila prozor izbila je duga grana zove, u našem kraju tako nazivaju bazgu. Intervjuraju me na tom mjestu. Stranci ne mogu ni zamisliti što sve osjećam dok odgovaram na pitanja. Ne samo stid.

Teške su štete pretrpjele bogomolje kraj kojih prolazimo. Katolička crkva Svetoga Petra i Pavla pogođena je na početku sukoba, sredinom 1992, granatama “jugoslavenske” vojske, već “etnički očišćene” i srbizirane, pomiješane s “rezervistima” pokupljenim bog zna kako iz istočne Hercegovine i Crne Gore. U toj sam se crkvi, kao dječak, molio da mi se otac vrati živ iz nacističkoga lagera u Njemačkoj. I ona je obnovljena zahvaljujući pomoći s raznih strana – iz Hrvatske i inozemstva, vjerojatno i novcem prikupljenim na hodočašćima u Međugorje.

Novi zvonik je viši čak i od onog na zagrebačkoj katedrali. Nezgrapan, neskladan, ružan, postavljen je tako da po svaku cijenu nadvisi sve džamije i pokaže prednost jedne vjere nad drugom. Nad gradom, na brežuljku zvanom Hum, kraj mjesta gdje je bila mala austrijska tvrđava, dignut je golemi križ koji se vidi sa svih strana – da potvrdi nadmoć u gradu u kojem nikad prije nismo bili većina. Na jednoj strani je katolički biskup, grub, netrpeljiv, nedostojan svećeničkog poziva, na drugoj je franjevački red, koji brani svoje interese, više materijalne nego duhovne: sukobljavaju se međusobno na način koji sramoti samu vjeru. Kardinal koji stoluje u Sarajevu ne umije naći lijeka tome – i sam je izabran u prilikama u kojima je možda izgledao boljim nego što jest. Franjevci iz Bosne, iz Bosne Srebrne, neusporedivo plemenitiji i odaniji vrijednostima kršćanstva, ne mogu utjecati na svoju redovničku braću.

***

Pređosmo rijeku preko privremenog mosta i popesmo se obronkom do mjesta na kojem je bila, s istočne strane grada, pravoslavna crkva. Isticala se svojom gradnjom, položajem, ljepotom. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao. Nakon što je otud potisnuta četnička vojska, hrvatski su je križari najprije tukli granatama a zatim digli u zrak dinamitom te pretvorili u gomilu šute. ( Na posve isti način “Srbi” su u Banjaluci sravnili sa zemljom velebnu džamiju Ferhadiju i, po vrhu, od njezina kamena napravili parkiralište.) Uz polomljene crkvene dveri ostao je dio golemoga križa iskovana u željezu, bačenog na zemlju, pogaženog, zarđalog. Nije li barem Kristov križ zajednički obadvjema kršćanskim vjerama!

Povedoh oveću grupu uz strminu, prema mjestu na kojem je stara pravoslavna crkvica bila stoljećima ograđena i ukopana – Turci su dopustili da tu ostane ali da se ne ističe. I ona je teško oštećena. Evropska uprava u gradu pomogla je da se obnovi. Dvije-tri lijepe ikone spašene su i vraćene u nevelik ikonostas. Ulazna vrata nam je otvorio tamnoput čuvar, mala rasta, iznenađen i nekako preplašen. Zapodjenuh razgovor s njim i sjetih se običaja svojih roditelja: ostaviti nešto za održanje bogomolje ma kojoj vjeri pripadala, mali milodar. Kad iziđosmo, crkvenjak mi reče da ne zna može li to primiti. “Znate, ja sam musliman. Opasno je ovdje bilo pravoslavcima čuvati crkvu. Zovem se Ređep Gaš, zovu me Ređo.” Ime je, očito, muslimansko, prezime bi moglo biti i albansko. Pružih mu ruku.

Sjetih se kako sam osamdesetih godina boravio nekoliko puta na Kosovu zanoseći se iluzijom da bih mogao učiniti nešto da se poboljšaju odnosi između Srba i Albanaca u Jugoslaviji. Susreo sam tada, u manastiru Dečani, pravoslavnog monaha Justina Đukića, naočita i stasita čovjeka rodom je bio iz Bosne. Odveo me u manastirske trezore i pokazao njihovo blago.

“Kako je sve to spašeno, oče? Vojske su ovuda harale”, pitao sam.

“Spasili su sve to ovdašnji Albanci. Čuvali po kućama, s koljena na koljeno prenosili, kao svetinju. Govorili da im sreću donosi, rodne godine, zdravu djecu. A danas se i mi i oni razularili”, reče ponizno i zašuti. Ne zašto me tjeskoba muslimana Ređepa u maloj mostarskoj crkvi podsjetila na širokogrudnost monaha Justina u kosovskom manastiru. U nas su takvi izuzetci rijetki. Čudimo se sami sebi kad se s njima suočimo.

Desetak kilometara južnije, niz Neretvu, nalazi se gradić Počitelj, opisan u jednom od blistavih štiva Ive Andrića: “Na kamenu u Počitelju”. Tu je nekad bila turska straža, štitila je prolaz na mjestu gdje se rijeka stisnula između dva brijega, koje nadvisuje tvrđava s lijeve obale. U Počitelju bijaše lijepa džamija, velik hamam, mejtef. Gotovo svi stanovnici bili su muslimani. Ljeti bi tu “pehlivanio” Zulfikar Džumhur, zvani “Zuko”, daroviti putopisac i slikar. Organizirao je u ovom gradiću susrete umjetnika iz cijeloga svijeta. Umro je, srećom, na vrijeme da sve ovo ne vidi – musliman po rođenju i Beograđanin po izboru.

Mjesto je pusto, džamija razmrskana, minaret prebijen, kuće porušene. Stanovnici su se razbježali da ih ne pobiju najprije Srbi i Crnogorci pri povlačenju, zatim Hrvati koji su okrutno zagospodarili ovim krajem. Vratile se dvije-tri familije, koje nigdje nisu našle utočišta. Uđoh u kuću (još je kišilo), pozdravih žitelje, upitah ih od čega žive.

“Ovuda prolaze automobili. Poneko se zaustavi da vidi sve ovo, pa kupi ljekovita bilja koje skupljamo unaokolo po brdu. Samo smo tri familije ostale ovdje među ruševinama.”

Zamolih staricu da mi proda malo kamilice, da nešto kupim i pomognem joj. Umotala ju je u fišek od novinskog papira, mjestimice mokrog od memla u stanu. Uzeh ga ozbiljno, kao da smo sklopili posao. Primijetih suzu na njezinu licu. Držala za ruku dječačića, vjerojatno unuka, koji je gledao oko sebe očima što su rano upoznale strah. Dadoše mi na rastanku šipak, raspuknut od zrelosti.

“Sladunac je. Ponesi, nek’ ti se nađe”. Izišao sam držeći čvrsto u ruci fišek kamilice da se novina ne raspadne, i šipak. I meni su oči zasuzile. Moji suputnici su vjerojatno pomislili da je to od kiše.

Na ulazima u Počitelj – ajme! – dva su golema križa. Kad sam tu bio prije nekoliko godina s talijanskim prijateljima, bio je još jedan, treći, na vrhu turske kule. Rekoše mi da je kardinal naredio da se samo taj odozgo skine. Stanovnici gradića bili su, kako rekoh, muslimani. I druge vjere imaju svoje fundamentaliste, ne samo islam.

***

Želio sam da se snimi i čuveno bogumilsko groblje u Radimljima, kraj Stoca.

Između Počitelja o Čapljine zemlja je plodna: rastu loza, smokva, šipak, bajam, naranča sve mediteranske biljke, voćke, trave. Kiša je prestala i mirisi borovine pomiješani su s vlagom. Poznajem Stolac, u kojem mi je otac službovao nekoliko godina, kao u nekoj vrsti izgnanstva. Skladan gradić na objema stranama rječice Bregave, pod brežuljkom na kojem su ostaci srednjovjekovne kule. Središte je imalo izrazito muslimanska obilježja: džamiju, kuće sa strehama, šedrvan, “demirli pendžere”, avlije optočene oblutcima.

Nisam vjerovao da je Stolac toliko stradao dok ne dođosmo do mjesta gdje je bio stari dio grada. “Hrvati” su srušili sve što ima ikakvo istočnjačko obilježje, otjerali muslimanske obitelji iz stanova, mnoge i pobili. Kad su malobrojni povratnici nedavno pokušali ponovo podići džamiju, rastjerali su ih slično kao što su postupili “Srbi” u Trebinju, pogotovo u Banjaluci prema onima koji su željeli obnoviti Ferhadiju. Moj prijatelj, profesor u Americi, reče da je ovdje učinjeno isto što i u Vukovaru: ”hrvatski Vukovar”.

Na ulazu u bogumilsko groblje bila je svojedobno nevelika zgrada, u kojoj su se mogle kupiti ulaznice i razglednice, knjige o bogumilima na više jezika, popiti čaj i predahnuti. Srušena je. Na jednom zidu koji još strši neki vrli vjernik napisao je: “Nećemo heretike”. Podsjećam strance kako je Miroslav Krleža, kad smo nakon 1948. bili najugroženiji, isticao kako se ovdje očitovala naša prava pripadnost: “ni Bizant ni Rim, treća komponenta”.

Još se daju pročitati imena neznanih nam predaka: Miogost, Bolašin, Bratović. Neka su od njih napisana na staroj bosančici. Stečci su teški, a dinamit skup. Vjerojatno zato nisu ni uklonjeni niti razoreni. Ostali su na mjestu gdje stoje od davnina, kraj čempresa koji se njišu na vjetru i bdiju nad njima. U blizini nema ljudi – vidjeh samo čudaka koji nervozno hoda ovamo-onamo među kamenim gromadama govoreći sam sa sobom. Tražio sam da televizijska ekipa sve to snimi. Otišli smo otud osupnuti. To se dogodilo na kraju moga prvoga putovanja i svjedočenja za emisiju “Arte”.

Na dolasku nisam primijetio, nego tek na povratku – prošli smo kraj natpisa koji pokazuju put u naselja Bobanovo i Šuškovo. Nije nikakvo čudo što su nadomak Stolca, to jest onog što se tu dogodilo. Tko su Boban i Šušak? – upitaše me suputnici? Boban je bio poslovni čovjek i član Saveza komunista pod prošlim režimom. Okrao je trgovačko poduzeće kojim je upravljao i dopao zatvora. Svoju je kaznu kasnije predočio kao žrtvu za hrvatstvo. Tako je postao poglavarom Herceg-Bosne u času kad su osnivani logori za muslimane i kad je srušen stari most u Mostaru. Umro je pod okolnostima koje su neki poznavaoci prilika smatrali dvojbenim. Nije dospio pred sud u Haagu za ratne zločine.

Šušak je pak bio najutjecajnija ličnost u Tuđmanovoj vlasti. Pokazao je stanovitu organizacionu sposobnost za vrijeme rata devedesetih godina, kao ministar obrane. (“On mi je najbolji ministar”, govorio je Franjo.) Emigrirao je mlad u Kanadu, ostavivši za sobom nezbrinutu suprugu s tek rođenim djetetom. Dva puta sam ga vidio na televiziji kako diže ruku i pozdravlja ustaškim pozdravom – jednom u Posušju, drugi put među alkarima u Sinju. Pripisuje mu se najveća zasluga u prikupljanju novca za izbor Franje Tuđmana među našim iseljenicima u Americi.

Ne zna se točno je li u toj golemoj sumi bio i dio blaga pobijenih zagrebačkih Židova, koje je odnio Ante Pavelić u Paragvaj bježeći ispred partizana, u golemim sanducima, prepunim zlatnine, o kojima svjedoči u svojim memoarima njemački namjesnik u Zagrebu, general Glaise von Horstenau. Gojku Šušku je, čini se, bila važnija moć nego probitak. Svojim je suradnicima i srodnicima ipak omogućio da se obogate na nečuven način, pljačkajući Hrvatsku. I on je umro prije Haaga. U naselja koja nose imena Bobana i Šuška ne mogu se nastaniti ni muslimani koji su ostali bez domova, ni pogotovo Srbi. Ovdje kršćanstvo, ni katoličko ni pravoslavno, ne poznaje samilost, Kristovu “ljubav prema bližnjem”.

Imali sličnih primjera? – pitaju me dalje. Teško ih je sve pobrojati. Na poljani kraj gradića Pakraca, u Lici, koja je u geografiji genocida dobila ime “Pakračka poljana”, stanoviti Merčep je sa svojim pobočnicima pobio mnogobrojne Srbe, zarobljenike iz Slavonije i okolne mještane. Tuđmanovski sudovi nisu mu sudili, a ni oni poslije Tuđmana, premda su zločin njegovi i njegove vojske svima poznati. Kraj naselja zvanog Merdak je sličan pojam obavijen crnim velom mita: “Merdački džep“. I tu su masovno ubijani Srbi. U bosanskom selu Ahmići “katoličko-hrvatski” ekstremisti poubijali su Muslumane i sušili im bogomolju. Nakon operacije zvane “Oluja”, kad je običan srpski živalj istjeran iz krajine, poubijani su mnogobrojni starci i starice zajedno s gotovo svima onima koji nisu mogli ili htjeli bježati: kuće su im srušene i spaljene, a njihovo rušenje i paljenje pripisano je samim Srbima. Bio sam na tim mjestima. Vidio sam ih.

Ima još mnogo detalja u tom mozaiku koji slični na srednjovjekovni danse macabre.

***

Drugo putovanje, s uzvanicima “Centra André Malraux”, završilo se u Blagaju kraj Mostara, na izvoru Bune, “rječice ledene kao mraz i bistre kao suza”, po zapisu drevnog hercegovačkog kroničara. Ovdje je ponovo otvorena tekija, dom derviša u koji se ulazi bez obuće. Žene tu moraju prekriti glavu maramom. Nekim čudom narod ovdje nije stradao, a samo mjesto nije rušeno. Norvežani su, u znak pomoći, napravili uzgajalište ribe. Pokazalo se unosnim – voda je svježa, čista, bogata. Desetci mojih prijatelja i iz Bosne i iz Srbije i iz raznih dijelova Istočne Evrope nemaju čime platiti skroman obrok, pastrvu koja se tu mrijesti i uzgaja, čašu bijeloga vina, hercegovačkog. Naša bijeda – ex Oriente lux!

Vratit ćemo se u Sarajevo opet “vlakom bez voznog reda”. U vagonima je s nama ekipa novinara splitskog opozicijskog tjednika Feral Tribune. Taj je list bio jedan od rijetkih u kojem sam u Tuđmanovo vrijeme mogao objavljivati u svojoj zemlji ne skrivajući što mislim o njezinim vođama. On je osvjetlao obraz gradu koji se proslavio svojim otporom fašizmu, na koji fašistička sablast opet baca svoju sjenu. Feralovci su u toku vožnje izložili svoja izdanja. Zalili smo ih konjakom koji sam kupio na aerodromu i ponio drugarima u Bosnu. Darovali su mi dvije vrijedne knjige: “Pisma prijestolničkom listu” Aristida Teofanovića (meni koji sam napisao toliko uzaludnih pisama) i “Ukletog neimara” Bogdana Bogdanovića, nekadašnjeg beogradskog gradonačelnika. Oba autora žive danas u emigraciji, prvi u Amsterdamu, drugi u Beču. Susretali smo se po svijetu i sprijateljili u tuđim zemljama.

Grupa “čudnih putnika” (to je dio Baudelaireova stiha, koji je preuzeo kao naslov francuski organizator) smjestila se na povratku, zajedno s urednicima Ferala, u vagon u kojem se “točilo”. Bilo nas je odasvud. Stajali smo uz šank. Pili smo s nogu crno i bijelo, žilavku i blatinu. Počeli smo pjevati na sav glas pjesme iz raznih dijelova zemlje u kojoj smo donedavno zajedno živjeli, koje svi znamo. Nesretan je narod koji više ne smije ili ne umije pjevati zajedničke pjesme. Nije mi do ponovnog stvaranja države ili režima koji je mogao biti bolji nego što je bio, nego do druženja, do drugarstva koje se ne može ničim zamijeniti.

Dugo u noć nastavili smo se družiti po Sarajevu. To više nije bilo za nas srušeni grad. Ali on još nije zaboravio svoje građane koje pogiboše od granata u ulici Vase Miskina Crnog, gdje su čekali štrucu kruha, ili pak na tržnici Markale, gdje su došli da uzmu mjericu krumpira: raskomadana tjelesa, mrtve na mjestu i umiruće koje se pokušavalo prenijeti u bolnice u kojima više nije bilo mjesta, rane što krvare i lokve krvi na trotoaru, zapomaganje kojem više nije bilo pomoći. I poslije svega toga, svi se sjećamo strašnih i sramotnih vijesti i laži da su Bosanci ili Bošnjaci to sami sebi učinili kako bi privukli pažnju svijeta. Još je strašniji i sramotniji sam smisao tih vijesti i takvih laži koje su režimski propagandisti pokušali svim sredstvima proturiti: ta navesti nekoga da se sam ubija bilo bi gore nego ubiti ga.

Sutradan smo bili ozbiljni. Priđe mi jedan pisac, sunarodnjak i rodoljub te me opomenu što sam “tako strogo” govorio o hrvatskim zločinima u Hercegovini. Odvratih mu da nije shvatio smisao moga svjedočenja: govoreći “tako strogo”, ja sam u isto vrijeme izazivao. Izazivam srpske ili bosanske ili crnogorske ili ne znam koje pisce i intelektualce da na sličan način kažu  ono što su dužni reći o zločinima koje su počinili njihovi sunarodnjaci. “Helsinška povelja”, časopis iz Beograda, objavila je ove jeseni u dva navrata popise zločina za vojske i “paravojnih jedinica” kojima su upravljali Miloševići, Karadžići i Mladići i njihovi suradnici, borci “za Veliku Srbiju koja bi se protezala do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica: troipogodišnje granatiranje Sarajeva, bombardovanje Dubrovnika, paljenje Konavla, razaranje Vukovara, ubijanje 7.000 civila u Srebrenici, (podatke) o koncentrcionim logorema Keraterm, Omarska, Trnopolje, Manjača, o leševima albanskih beba i devojčica koje isplivavaju iz hladnjača, iz Dunava i iz jama u blizini policijskih objekata u okolini Beograda, o hiljadama poginulih i obogaljenih srbijanskih mladića u ratovima u kojima Srbija ‘nije učestvovala’… o isključivoj, netolerantnoj, rigidnoj i reakcionarnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi”. To je napisao i potpisao Srbin.

Također u “Helsinškoj povelji” (Beograd, oktobar 2001) potvrđuju se, opet iz pera Srbina, te optužbe i dopunjuju pozivom da se pozovu na odgovornost oni koji su za to krivi: “Teze o tome da Srbija nije učestvovala u ratovima, da su Srbi branili svoja ognjišta, da su samo uzvraćali na napada toliko su nesuvisle i nelogični, u toj meri neistinite i neutemeljene u bilo kakvom dokumentu, dokazu ili iole verodostojnom podatku, takva su konstrukcija i laž da ih je nepotrebno posebno komentaristati. Prosto je neverovatno da srpski intelektualci, Srpska pravoslavna crkva, srpski političari i oni u opoziciji i oni na vlasti, uključujući predsednika Koštunicu, srpski mediji, oficirski kor, prinčevi i princeze iz dinastije Karađorđević koji su se pompezno vratili u svoje dvorove, članovi Krunskoga saveta, Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruženja književnika i najšire javno mnenje ne znaju za temeljno i do poslednje cigle razaranje Vukovara, spaljivanje Konavla, gađanje Dubrovnika i sa mora i sa kopna (kojom prilikom gine u svom dubrovačkom domu srpski pesnik Milan Milišić), bombardovanje Mostara, troipogodišnje granatiranje Sarajeva, stravični masakr u Srebrenici, pokolje, silovanja i neljudska iživljavanja u Višegradu i Foči, koncetrecione logore Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača u Bosanskoj Krajini, gdje se nije ratovalo, rušenje gotovo svih džamija na teritoriji nekadašnje Bosne i Hercegovine i mnogo drugih zločina…

Koristeći energično i uporno svoje pozicije, predsednik Koštunica je bio protiv izručenja Miloševića Haškom tribunalu i otvaranja jama sa telima albanskih civila, doveženim sa Kosova za i zakopanih u blizini policijskih objekata u Srbiji. Otkopane su već četiri jame sa oko 500 leševa. Još uvek ništa nije urađeno na utvrđivanju kako su i gdje ti ljudi ubijeni, ko su njihovi egzekutori, po čijem nalogu i kako su prebačeni i zakopani u neposrednoj blizini policijskih objekata. Postoje još tri identivikovane i obeležene jame u Batajnici, ali nisu otvorene i potpuno je neizvesno da li će i kada početi ekshumacija iz njih… jer bi to kompromitivalo poziciju Srbije u međunarodnoj zajednici“. Ovim spiskovima možda jedino nedostaju žrtve kraj Prijedora, u Bosni, u današnjoj “Republici Srpskoj”: bacane su u neku vrstu močvare, nisu vađene, pobrojene, identificirane; pretpostavlja se da ih je oko desetak hiljada.

Do bombardiranja Beograda i još nekih gradova u Srbiji, protiv kojeg je autor ovih redova protestirao u Avianu, odakle su polijetali avioni NATO-a, nije – avaj – došlo slučajno: predsjednik Koštunica i svi ostali koji se time služe kao alibijem, zaboravljaju da je do toga došlo nakon što je gotovo sedam stotina tisuća Kosovara izgnano i ne zna se točno koliko od njih poubijano. Vidjeli smo slike toga etničkog čišćenja: žene, starce i djecu u blatu, po kiši, s nemilosrdnim goničima i tenkovima za leđima. To se nastojalo sakriti od srpske javnosti.

Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu, jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao “vožda” (Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao “vrhovnika” i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu (Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek ga pokušavaju opravdati: Matiju Bećkovića koji unesreći svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je čak i svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao “posrbicama” te, zajedno s njima, mnoge druge.

I neki od Bosanaca i Bošnjaka, premda im je narod najviše stradao, morat će progovoriti o onom što se dogodilo u Grabovici, Čelebićima, Bradini, Busovači i ne znam gdje još, što učiniše zločinci nalik na Ćelu i Cacu. Sve nije bila obrana.

Kao što su napredni njemački pisci iza Drugoga svjetskog rata postavili, ne bez rizika, ogledalo pred lice nacije i nastojali joj pokazati što su sve u njezino ime učinili nacisti, i mi ćemo morati kad-tad postupiti na sličan način. Hrvati to nisu učinili ni za zločine ustaša u prošlom ratu – danas to čine za nas sinovi naših Židova, čiji su roditelji pobijeni po ustaškim logorima. Srbi ponovo slave Dražu Mihajlovića zaboravljajući kame njegovih četnika ne samo uz krvavu Drinu. I Slovenci su dugo šutjeli o svojim zločinima, s kraja onog rata.

Malo tko od nas pomišlja na to da sebe pogleda u ogledalu povijesti, bojeći se vlastite slike. Pisci se klone takva nezahvalnog posla. Nacionalna inteligencija ne želi vidjeti svoju naciju na taj način. Novim vođama je, kao i starim, najprije do vlasti. Mi smo, dok bijasmo u zajednici, isticali najčešće tuđa zlodjela prikrivajući vlastita. Dok se svatko ne okrene sebi samome i ne preispita svoju savjest neće biti ni pravog osvješćenja ni istinske katarze.