Čudni osjećaji u meni se miješaju dok u novinama čitam da ordinarni rasist i primitivac Željko Kerum u vrlo ozbiljnim anketama dobiva 45 postotaka splitskih glasova za mjesto gradonačelnika. S jedne strane, žao mi je tog nekog finog gradskog svijeta, koji hoće iskočiti iz vlastite kože pred onim na što mu se grad sveo, a žao mi je i poštenoga i vrijednog svijeta koji se iz zaleđa naselio u grad, skućio se, orodio i, bit će, zavolio Split. Oni će, ni krivi ni dužni, biti optuženi za sve što Kerum učini, a izvjesno je da neće učiniti ništa dobro. Mogu se, pa i vlastitom kožom, identificirati s osjećajima obje ove skupine koje će, svaka na svoj način, nastradati ako se ne dogodi čudo da neka nevidljiva sila zaustavi osvajača pred kapijama gradske palače.
S druge strane, kerumizacija Splita nije mi mrska zbog nekolicine novinskih i književnih kolega, među njima i dragih prijatelja, koji se danas zgražaju nad svojim budućim gradonačelnikom, a još su ga jučer – zaslužili. Ima tome točno dvije godine kako je Slobodna Dalmacija, bez komentara i viška kritičkih tonova, objavila da je, iz nikada razjašnjenih razloga, Željko Kerum pobjesnio u nekakvoj radijskoj emisiji i da je na najvulgarniji način izvrijeđao niz ljudi, novinara, poduzetnika i političara. Bojeći se eventualnih tužbi, Slobodna je izbjegla objaviti sadržaj izrečenih uvreda, osim u jednom slučaju. Uz moje ime ispisali su obilje vulgarnosti, skatoloških pojedinosti i rasističkih kvalifikative kakvi se u hrvatskome novinskom mejnstrimu nisu pojavili još od vremena Dretelja i rata s muslimanima.
Naravno, Kerumove koprofagne fantazije nisu me mogle uvrijediti, ali se od tada osjećam obaveznim da u svakoj prigodi u kojoj on zaprijeti javnom prostoru, bilo da po Zagrebu ruši spomenike industrijske arhitekture ili samo pokušava kupiti Esplanade, podsjetim ljude na njegov lik i djelo. Svaki put, barem po jednom, napomenut ću i to da se radi o ordinarnom rasistu i primitivcu, jer je to podatak od općega interesa, bitan za sve one koji nisu dio splitskih 45 postotaka.
Međutim, priznajem da me je kosnulo što Kerumove riječi izgovorene na moj račun nisu isprovocirale nijednoga od mojih prijatelja ili dragih znanaca, uključujući i neke koji sukreiraju Slobodnu, da kažu ili napišu koju. Ali moja privatna povrijeđenost sigurno ne bi bila dovoljna da pomislim, a kamoli i da napišem, da neki ljudi koje i danas smatram bliskim zaslužuju Keruma.
Malo nakon ovoga, Kerum je otvorio nekakav trgovački centar, na što su ljudi o kojima govorim pali u ekstazu i u nekoliko dana ispisali desetine stranica laudacija i udvoričkih pohvala ovome “poduzetniku”, jer je, zamislite, u tom svom supermarketu našao mjesto i za knjižaru. Valjda su se svi, osim gospode Zlatka Galla i Ante Tomića, našli u toj knjižari, da se lijepom riječju, stihom ili kakvom mudrošću i uživo naklone i kleknu pred Željkom Kerumom. Da, jasno je, Split baš i nema knjižara, mjesni intelektualac je morao potegnuti čak do Zagreba da kupi, recimo, novi broj Gordogana ili Europskog glasnika, sve nam je to objašnjeno u nizu pohvala novootvorenoj knjižari, ali neobično je, ipak, da intelektualac tako ne shvati, radujući se Kerumovom Gordoganu, kako je ponešto u životu i važnije od knjižare. Recimo, važnije je što će Kerum svoju, tojest Profilovu, knjižaru vrlo brzo da naplati baš od svakoga intelektelca koji ga je podržao monologom, recitacijom ili toplom riječju u kolumni.
U stvari, mojim prijateljima, koji su mi i nakon ovoga ostali prijatelji i dragi znanci, događa se ono što se brojnim mudrim i poštenim beogradskim intelektualcima dogodilo sa Slobodanom Miloševićem. Kupio ih je za neku siću, omađijao konfetima i šarenim staklićima, a kada su se otrijeznili, već je bilo kasno. Moji splitski prijatelji imaju tu sreću što je Kerum, za razliku od Miloševića, metaforično govoreći, samo – ekološki problem. Možda će zagaditi prirodu, komunalno unazaditi jedan lijep grad, ojaditi onih 55 posto Splićana koji nisu za njega, ali neće biti nužna velika moralna ili materijalna investicija da ga se Split riješi. Kerum je samo dobra pouka, pogotovu za moju generaciju.
Naravno, valja sad biti pošten i priznati da je on u današnjoj Hrvatskoj neusporediv, a ne izgovarati ili ispisivati konstrukcije i stvarati nemoguće veze i poveznice sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem. Kao nepogoda iz svemira Bandić je, vjerojatno, opasniji, ali on je – u usporedbi s Kerumom – prvoklasni gospodin, moralna i intelektualna vertikala, Barack Obama i August Šenoa u jednoj osobi i u jednim hlačama. On otvara zahode, a ne fantazira o izmetu. (21. 4. 2009)
Kako su moji prijatelji stvarali Keruma
Čudni osjećaji u meni se miješaju dok u novinama čitam da ordinarni rasist i primitivac Željko Kerum u vrlo ozbiljnim anketama dobiva 45 postotaka splitskih glasova za mjesto gradonačelnika. S jedne strane, žao mi je tog nekog finog gradskog svijeta, koji hoće iskočiti iz vlastite kože pred onim na što mu se grad sveo, a žao mi je i poštenoga i vrijednog svijeta koji se iz zaleđa naselio u grad, skućio se, orodio i, bit će, zavolio Split. Oni će, ni krivi ni dužni, biti optuženi za sve što Kerum učini, a izvjesno je da neće učiniti ništa dobro. Mogu se, pa i vlastitom kožom, identificirati s osjećajima obje ove skupine koje će, svaka na svoj način, nastradati ako se ne dogodi čudo da neka nevidljiva sila zaustavi osvajača pred kapijama gradske palače.
S druge strane, kerumizacija Splita nije mi mrska zbog nekolicine novinskih i književnih kolega, među njima i dragih prijatelja, koji se danas zgražaju nad svojim budućim gradonačelnikom, a još su ga jučer – zaslužili. Ima tome točno dvije godine kako je Slobodna Dalmacija, bez komentara i viška kritičkih tonova, objavila da je, iz nikada razjašnjenih razloga, Željko Kerum pobjesnio u nekakvoj radijskoj emisiji i da je na najvulgarniji način izvrijeđao niz ljudi, novinara, poduzetnika i političara. Bojeći se eventualnih tužbi, Slobodna je izbjegla objaviti sadržaj izrečenih uvreda, osim u jednom slučaju. Uz moje ime ispisali su obilje vulgarnosti, skatoloških pojedinosti i rasističkih kvalifikative kakvi se u hrvatskome novinskom mejnstrimu nisu pojavili još od vremena Dretelja i rata s muslimanima.
Naravno, Kerumove koprofagne fantazije nisu me mogle uvrijediti, ali se od tada osjećam obaveznim da u svakoj prigodi u kojoj on zaprijeti javnom prostoru, bilo da po Zagrebu ruši spomenike industrijske arhitekture ili samo pokušava kupiti Esplanade, podsjetim ljude na njegov lik i djelo. Svaki put, barem po jednom, napomenut ću i to da se radi o ordinarnom rasistu i primitivcu, jer je to podatak od općega interesa, bitan za sve one koji nisu dio splitskih 45 postotaka.
Međutim, priznajem da me je kosnulo što Kerumove riječi izgovorene na moj račun nisu isprovocirale nijednoga od mojih prijatelja ili dragih znanaca, uključujući i neke koji sukreiraju Slobodnu, da kažu ili napišu koju. Ali moja privatna povrijeđenost sigurno ne bi bila dovoljna da pomislim, a kamoli i da napišem, da neki ljudi koje i danas smatram bliskim zaslužuju Keruma.
Malo nakon ovoga, Kerum je otvorio nekakav trgovački centar, na što su ljudi o kojima govorim pali u ekstazu i u nekoliko dana ispisali desetine stranica laudacija i udvoričkih pohvala ovome “poduzetniku”, jer je, zamislite, u tom svom supermarketu našao mjesto i za knjižaru. Valjda su se svi, osim gospode Zlatka Galla i Ante Tomića, našli u toj knjižari, da se lijepom riječju, stihom ili kakvom mudrošću i uživo naklone i kleknu pred Željkom Kerumom. Da, jasno je, Split baš i nema knjižara, mjesni intelektualac je morao potegnuti čak do Zagreba da kupi, recimo, novi broj Gordogana ili Europskog glasnika, sve nam je to objašnjeno u nizu pohvala novootvorenoj knjižari, ali neobično je, ipak, da intelektualac tako ne shvati, radujući se Kerumovom Gordoganu, kako je ponešto u životu i važnije od knjižare. Recimo, važnije je što će Kerum svoju, tojest Profilovu, knjižaru vrlo brzo da naplati baš od svakoga intelektelca koji ga je podržao monologom, recitacijom ili toplom riječju u kolumni.
U stvari, mojim prijateljima, koji su mi i nakon ovoga ostali prijatelji i dragi znanci, događa se ono što se brojnim mudrim i poštenim beogradskim intelektualcima dogodilo sa Slobodanom Miloševićem. Kupio ih je za neku siću, omađijao konfetima i šarenim staklićima, a kada su se otrijeznili, već je bilo kasno. Moji splitski prijatelji imaju tu sreću što je Kerum, za razliku od Miloševića, metaforično govoreći, samo – ekološki problem. Možda će zagaditi prirodu, komunalno unazaditi jedan lijep grad, ojaditi onih 55 posto Splićana koji nisu za njega, ali neće biti nužna velika moralna ili materijalna investicija da ga se Split riješi. Kerum je samo dobra pouka, pogotovu za moju generaciju.
Naravno, valja sad biti pošten i priznati da je on u današnjoj Hrvatskoj neusporediv, a ne izgovarati ili ispisivati konstrukcije i stvarati nemoguće veze i poveznice sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem. Kao nepogoda iz svemira Bandić je, vjerojatno, opasniji, ali on je – u usporedbi s Kerumom – prvoklasni gospodin, moralna i intelektualna vertikala, Barack Obama i August Šenoa u jednoj osobi i u jednim hlačama. On otvara zahode, a ne fantazira o izmetu. (21. 4. 2009)