Jedna od neprijatnijih afera nakon dolaska Jadranke Kosor na mjesto premijerke zbila se kada je jednoga petka, u emisiji Hrvatska uživo, objavljena reportaža o Momiru Drobcu, četrdesetogodišnjaku bez posla i ikakvih primanja, koji je prije četrnaest godina, zajedno s bratom koji je u međuvremenu izvršio samoubojstvo, izbačen iz stana, da bi se u njega uselila Jadranka Kosor. Radilo se o postupku koji je u to vrijeme bio prilično uobičajen u većim hrvatskim gradovima: skupina falangista u vojnim uniformama, i s ovlastima potpisanim u Ministarstvu obrane, upadala bi u stanove bivših vojnih lica, u pravilu onih srpske nacionalnosti. Katkad bi sa sobom imali i sudsku odluku, a katkad – kao u slučaju Momira Drobca i njegovog brata – takve odluke nije bilo, nego bi stanarima bio na potpis ponuđen papir na kojem piše da se odriču prava na vlastiti stan. Većina je spremno potpisivala, kako zbog prijetnje oružjem, tako i zbog priča, mahom istinitih, o ljudima koji su odbili potpisati, pa bi – ustrijeljeni u potiljak – zaplivali niz Savu ili Dravu, ili bi jednostavno poletjeli s prozora svojih stanova, uz službenu informaciju da su izvršili samoubojstvo. Na takav način su “očišćene” vojne zgrade i neboderi diljem Zagreba i drugih hrvatskih gradova, te je, u određenom smislu, provedena i etnička rekompozicija zemlje. Naime, većina onih koji su tako bili izbačeni iz svojih stanova, glavom bez obzira pobjegli su u Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu. Momir Drobac jedan je od izuzetaka. Živi u Zagrebu, njegov slučaj bio je od ranije poznat, jer su o njemu, početkom dvijetisućitih, pisale novine, ali se, sve do prije nekoliko tjedana, nije usuđivao govoriti, plašeći se, kao i drugi, odmazde bivših falangista iz Ministarstva obrane, te njihovih nalogodavaca. U svakom slučaju, iz činjenice da je Saša Kosanović, vjerojatno najznačajnijih hrvatski politički reporter, uspio nagovoriti Drobca da pred kamerama priča o svome slučaju i o tragičnoj sudbini svoga brata, nastala je jedna od najpotresnijih televizijskih reportaža koje smo vidjeli od završetka rata. Tom je reportažom trebala započeti katarza hrvatskoga društva i stvaranje svijesti o zločinu koji je počinjen nad prvim susjedima.
Reportaža je objavljena u petak, a dva dana kasnije, Aleksandar Stanković je u svoj talk show Nedjeljom u dva pozvao novinara i borca za ljudska prava Dragu Pilsela. Dio emisije bio je posvećen Jadranki Kosor i stanu u kojem ta žena živi. Stanković je zamolio Pilsela da se zamisli u premijerkinoj koži, te da mu iz te perspektive odgovori na nekoliko pitanja o Momiru Drobcu i njegovome pokojnom bratu. Rezultat je bio začudan, potresan i nimalo uvredljiv po Jadranku Kosor, osobno.
Ali to je bila kap koja je prepunila čašu. Cijeloga popodneva zvonili su telefoni na HTV-u, premijerka je otvoreno prijetila i tražila da se u televizijskome dnevniku objavi demanti (ne zna se, međutim, čega), Vladini uredi izdavali su saopćenja koja su i formom i sadržajem negirala sam smisao slobode javne riječi, pa se stjecao dojam kako se u Hrvatskoj upravo događa neka vrsta anti-demokratskoga udara. Ali onda je došao ponedjeljak! Vjerojatno im je netko moćan telefonirao, ili ih je nazvao kakav ambasador, tek u ponedjeljak su Jadranka Kosor i njezine službe tvrditi da nikakvoga telefoniranja nije bilo. I najednom, ljudi koji su jučer spremno potvrđivali da su kontaktirani i da im se iz Vlade prijetilo, potvrđivali su premijerkinu verziju. Ništa se nije dogodilo, ničega nije bilo! Jedino što je Jadranka Kosor učinila bilo je da najavi tužbu protiv Aleksandra Stankovića i Drage Pilsela, i to preko odvjetničke kancelarije koju je osnovao bivši HDZ-ov ministar pravosuđa i sadašnji sudac Vrhovnoga suda Miroslav Šeparović.
Tjedan ili dva trajao je muk, a zatim se počelo događati ono što je prava tema ove priče. Urednik emisije Hrvatska uživo, i jedan od veterana hrvatskoga elektronskog novinarstva, Veljko Jančić dobio je izvanredni otkaz. Jančiću su šezdeset dvije godine, prošao je svašta na Hrvatskoj televiziji, preživio je godine Tuđmanove diktature i sve etničke i političke čistke koje su tokom devedesetih provođene, i oduvijek je važio za iznimno opreznoga čovjeka. Glave su mu došle tri stvari. Prva i notorna: objavio je reportažu Saše Kosanovića o stanu Jadranke Kosor. Druga: na posljednjem natječaju konkurirao je za mjesto direktora Hrvatske radio televizije, i umalo što nije izabran glasovima nezavisnih vijećnika, koji po aktualnom zakonu biraju direktora. I treća, te najneugodnija: HDZ Jadranke Kosor vratio se na početne, Tuđmanove ideološke pozicije, pa Veljku Jančiću itekako škodi njegova pretpostavljena srpska nacionalnost i nekadašnja pripadnost Savezu komunista Jugoslavije.
U isti mah, izvršen je i udar na uredništvo emisije, te je najavljeno čišćenje svih nepodobnih kadrova iz Informativnog programa, naravno pod opravdanjem krize i recesije. Taj posao povjeren je Vršitelju dužnosti direktora Josipu Popovcu, beznačajnoj osobi, bez ikakve karijere na televiziji, ali koji ima važnu preporuku u činjenici da je bio dužnosnik HDZ-ove stranačke mladeži. Ono što u cijeloj priči djeluje zastrašujuće, jest da se i otkaz Veljku Jančiću, kao i kampanja čišćenja i discipliniranja HTV-a, događa uz gotovo potpuno odsustvo bilo kakvih javnih reakcija. Vlada Jadranke Kosor kontrolira većinu tiskanih i elektronskih medija, tako da je, u određenom smislu, dojam desnoga terora dramatičniji nego u najgora Tuđmanova vremena. To je ono u čemu se Veljko Jančić prevario: mislio je da će i njega i njegove hrabre novinare štititi načelo javne riječi i činjenica da je Hrvatska pred vratima Europske Unije. Žalosna istina je, međutim, da je i Europska Unija o slobodi javne riječi i o kršenju ljudskih prava u Hrvatskoj, više vodila računa dok je ova zemlja bila jako daleko od europskih integracija.
Ovih dana mi je, jednim drugim povodom, profesor Žarko Puhovski pričao kako ga uvijek hvata strepnja kada u Hrvatskoj zavlada entuzijazam antikorupcionaške borbe. U nas vlada neko mračno pravilo da se smanjivanje korupcije plaća rastom fašizma. A Jadranka Kosor se, barem na riječima, protiv korupcije bori svakodnevno. Samo što su žrtve te borbe Veljko Jančić, Momir Drobac, Saša Kosanović…
Progon Veljka Jančića
Jedna od neprijatnijih afera nakon dolaska Jadranke Kosor na mjesto premijerke zbila se kada je jednoga petka, u emisiji Hrvatska uživo, objavljena reportaža o Momiru Drobcu, četrdesetogodišnjaku bez posla i ikakvih primanja, koji je prije četrnaest godina, zajedno s bratom koji je u međuvremenu izvršio samoubojstvo, izbačen iz stana, da bi se u njega uselila Jadranka Kosor. Radilo se o postupku koji je u to vrijeme bio prilično uobičajen u većim hrvatskim gradovima: skupina falangista u vojnim uniformama, i s ovlastima potpisanim u Ministarstvu obrane, upadala bi u stanove bivših vojnih lica, u pravilu onih srpske nacionalnosti. Katkad bi sa sobom imali i sudsku odluku, a katkad – kao u slučaju Momira Drobca i njegovog brata – takve odluke nije bilo, nego bi stanarima bio na potpis ponuđen papir na kojem piše da se odriču prava na vlastiti stan. Većina je spremno potpisivala, kako zbog prijetnje oružjem, tako i zbog priča, mahom istinitih, o ljudima koji su odbili potpisati, pa bi – ustrijeljeni u potiljak – zaplivali niz Savu ili Dravu, ili bi jednostavno poletjeli s prozora svojih stanova, uz službenu informaciju da su izvršili samoubojstvo. Na takav način su “očišćene” vojne zgrade i neboderi diljem Zagreba i drugih hrvatskih gradova, te je, u određenom smislu, provedena i etnička rekompozicija zemlje. Naime, većina onih koji su tako bili izbačeni iz svojih stanova, glavom bez obzira pobjegli su u Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu. Momir Drobac jedan je od izuzetaka. Živi u Zagrebu, njegov slučaj bio je od ranije poznat, jer su o njemu, početkom dvijetisućitih, pisale novine, ali se, sve do prije nekoliko tjedana, nije usuđivao govoriti, plašeći se, kao i drugi, odmazde bivših falangista iz Ministarstva obrane, te njihovih nalogodavaca. U svakom slučaju, iz činjenice da je Saša Kosanović, vjerojatno najznačajnijih hrvatski politički reporter, uspio nagovoriti Drobca da pred kamerama priča o svome slučaju i o tragičnoj sudbini svoga brata, nastala je jedna od najpotresnijih televizijskih reportaža koje smo vidjeli od završetka rata. Tom je reportažom trebala započeti katarza hrvatskoga društva i stvaranje svijesti o zločinu koji je počinjen nad prvim susjedima.
Reportaža je objavljena u petak, a dva dana kasnije, Aleksandar Stanković je u svoj talk show Nedjeljom u dva pozvao novinara i borca za ljudska prava Dragu Pilsela. Dio emisije bio je posvećen Jadranki Kosor i stanu u kojem ta žena živi. Stanković je zamolio Pilsela da se zamisli u premijerkinoj koži, te da mu iz te perspektive odgovori na nekoliko pitanja o Momiru Drobcu i njegovome pokojnom bratu. Rezultat je bio začudan, potresan i nimalo uvredljiv po Jadranku Kosor, osobno.
Ali to je bila kap koja je prepunila čašu. Cijeloga popodneva zvonili su telefoni na HTV-u, premijerka je otvoreno prijetila i tražila da se u televizijskome dnevniku objavi demanti (ne zna se, međutim, čega), Vladini uredi izdavali su saopćenja koja su i formom i sadržajem negirala sam smisao slobode javne riječi, pa se stjecao dojam kako se u Hrvatskoj upravo događa neka vrsta anti-demokratskoga udara. Ali onda je došao ponedjeljak! Vjerojatno im je netko moćan telefonirao, ili ih je nazvao kakav ambasador, tek u ponedjeljak su Jadranka Kosor i njezine službe tvrditi da nikakvoga telefoniranja nije bilo. I najednom, ljudi koji su jučer spremno potvrđivali da su kontaktirani i da im se iz Vlade prijetilo, potvrđivali su premijerkinu verziju. Ništa se nije dogodilo, ničega nije bilo! Jedino što je Jadranka Kosor učinila bilo je da najavi tužbu protiv Aleksandra Stankovića i Drage Pilsela, i to preko odvjetničke kancelarije koju je osnovao bivši HDZ-ov ministar pravosuđa i sadašnji sudac Vrhovnoga suda Miroslav Šeparović.
Tjedan ili dva trajao je muk, a zatim se počelo događati ono što je prava tema ove priče. Urednik emisije Hrvatska uživo, i jedan od veterana hrvatskoga elektronskog novinarstva, Veljko Jančić dobio je izvanredni otkaz. Jančiću su šezdeset dvije godine, prošao je svašta na Hrvatskoj televiziji, preživio je godine Tuđmanove diktature i sve etničke i političke čistke koje su tokom devedesetih provođene, i oduvijek je važio za iznimno opreznoga čovjeka. Glave su mu došle tri stvari. Prva i notorna: objavio je reportažu Saše Kosanovića o stanu Jadranke Kosor. Druga: na posljednjem natječaju konkurirao je za mjesto direktora Hrvatske radio televizije, i umalo što nije izabran glasovima nezavisnih vijećnika, koji po aktualnom zakonu biraju direktora. I treća, te najneugodnija: HDZ Jadranke Kosor vratio se na početne, Tuđmanove ideološke pozicije, pa Veljku Jančiću itekako škodi njegova pretpostavljena srpska nacionalnost i nekadašnja pripadnost Savezu komunista Jugoslavije.
U isti mah, izvršen je i udar na uredništvo emisije, te je najavljeno čišćenje svih nepodobnih kadrova iz Informativnog programa, naravno pod opravdanjem krize i recesije. Taj posao povjeren je Vršitelju dužnosti direktora Josipu Popovcu, beznačajnoj osobi, bez ikakve karijere na televiziji, ali koji ima važnu preporuku u činjenici da je bio dužnosnik HDZ-ove stranačke mladeži. Ono što u cijeloj priči djeluje zastrašujuće, jest da se i otkaz Veljku Jančiću, kao i kampanja čišćenja i discipliniranja HTV-a, događa uz gotovo potpuno odsustvo bilo kakvih javnih reakcija. Vlada Jadranke Kosor kontrolira većinu tiskanih i elektronskih medija, tako da je, u određenom smislu, dojam desnoga terora dramatičniji nego u najgora Tuđmanova vremena. To je ono u čemu se Veljko Jančić prevario: mislio je da će i njega i njegove hrabre novinare štititi načelo javne riječi i činjenica da je Hrvatska pred vratima Europske Unije. Žalosna istina je, međutim, da je i Europska Unija o slobodi javne riječi i o kršenju ljudskih prava u Hrvatskoj, više vodila računa dok je ova zemlja bila jako daleko od europskih integracija.
Ovih dana mi je, jednim drugim povodom, profesor Žarko Puhovski pričao kako ga uvijek hvata strepnja kada u Hrvatskoj zavlada entuzijazam antikorupcionaške borbe. U nas vlada neko mračno pravilo da se smanjivanje korupcije plaća rastom fašizma. A Jadranka Kosor se, barem na riječima, protiv korupcije bori svakodnevno. Samo što su žrtve te borbe Veljko Jančić, Momir Drobac, Saša Kosanović…
Objavljeno u Dnevniku, Ljubljana
www.dnevnik.si