Mogu vas hapsiti i jasenovčiti, tući i zabranjivati, sve je dobro, sve živa glava podnese i izdura. Dobro je, dok god vas ne dovedu pred zid, kao što su to učinili stanarima Ilice 11. Oni su sve do neki dan imali balkon, s pogledom na austrougarska dvorišta, da bi im najednom, desetak centimetara od nosa, niknuo zid. Njima se, tako, dogodilo da ih Hoto grupa, uz asistenciju hrvatske države, vrati u doba pećinskoga pračovjeka. Osporeno im je nešto što je starije od svih političkih i građanskih prava, što je starije čak i od prava na jauk, nešto na čemu je zasnovana sama civilizacija; osporeno im je pravo na pogled. To je pravo ustanovljeno prije nekoliko desetaka tisuća godina, u doba kada je čovjek sišao s drveta i izašao iz špilje, pa je počeo graditi kuće. Nakon što je sagradio prvu, već je, gradeći drugu, mislio o tome da susjedu ne uskrati pogled kroz prozor. Nitko ga tome nije učio, to je znanje bilo stvar njegove ljudskosti, posredovane Bogom ili Prirodom. O tome govori i starozavjetna priča o kuli babilonskoj. Nije Jahvea samo tako razgnjevilo kada su se Babilonci krenuli natjecati s njim i graditi u nebo: oni su Njemu pokušali osporiti pravo na pogled.
Ideja urbanizma, a prije nje i ideja grada kao mjesta na kojemu bi se stvarala kultura kakvu danas znamo i na kojemu bi ljudi živjeli vrlo blizu jedni drugima, zasnovala se i nastala na pravu na pogled. Zato između ljudskih nastambi teku široke avenije, zato postoje ulice, sokaci, kalete i trgovi, jer da nije prava na pogled i međusobnog poštivanja potrebe za ljepotom predjela i za sunčevim svjetlom, ne bismo živjeli u gradovima, nego bismo bili zbijeni u mravinjacima. Naime, mravi su, za razliku od ljudi, potpuno slijepi. Jednom je davno, o ideji grada rođenoj iz prava na pogled, pisao Bogdan Bogdanović. Da je živ, on bi najbolje razumio stanare Ilice 11, i bezmjeran bi bio njegov gnjev prema onima koji su im to učinili.
Ali tko je to bio, tko stoji iza zida? Krivac ne može biti Tomislav Horvatinčić, koji je ovo protucivilizacijsko nedjelo počinio. Ne bi on to mogao sam. Tek malo krivlji od Horvatinčića je Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, koji mu je omogućio da građanima grada koji je Bandiću povjeren na upravljanje podigne zid pred nosom. Od Bandića je, pak, neznatno krivlji SDP, jer ga je u tom bezumnom i nekulturnom činu podržao, a zatim se pravio mravlje slijep. Od SDP-a je zericu odgovorniji HDZ, koji je u Horvatinčićev projekt uložio materijalni interes jedne svoje ministrice, a zatim i prijezir prema slobodi, demokraciji i svim ljudskim i civilizacijskim pravima, uključujući i pravo na pogled. Od HDZ-a je, tek za bobak u vjerničkoj krunici i jednu Zdravomariju, krivlji nestranački ministar čije ime nije uputno spominjati, a koji je u jednoj zagrebačkoj ulici uspostavio vladavinu policijske hunte, asistirajući tako Horvatinčićevom ataku na samu ideju grada. Od tog su ministra tek neznatno odgovorniji mediji, na čelu s pojedinim komentatorima, koji se i njemu i Horvatinčiću toliko žele svidjeti da su u stanju uvjeravati stanare u Ilici 11 kako im je ljepši pogled na zid, nego na “štakornjake Donjega grada”, dok cjelokupnu javnost uvjeravaju da u Ilici 11 nikoga zapravo i nema. Od medija je, međutim, odgovorniji predsjednik Republike Ivo Josipović. Odbio je podržati građane u njihovim prosvjedima, nego se cinično založio za bolje postupanje policije prema njima. Ako se pitate tko je sagradio zid ispred balkona u Ilici 11, znajte da je to bio on. Jer kad vas netko moljaka za glas na izborima, nudeći vam “novu pravednost”, a nakon što bude izabran, na prvome, vrlo jednostavnom i sa stanovišta pravednosti nedvosmislenom primjeru, pokaže moralnu tupost, odbijajući da uopće govori o pravdi, taj ne samo da je skrnavio lijepu i važnu hrvatsku riječ, nego je pred nosom stanara Ilice 11, a onda, metaforički, i pred nosovima svih koji su za njega glasali, podigao zid, uskrativši im pravo na pogled.
Nema pomoći i nema utjehe za ljude kojima je zazidan balkon. Osim jedne sitne, male. Njima se doista nikada neće dogoditi ono što se dogodilo braći Branislavu i Momiru Dropcu. Njihov dom nitko neće poželjeti, jer više nema pogleda. Zaklonila ga je golema, nezajažljiva i nezasitna hrvatska stražnjica, koja se od njihova balkona neće pomaknuti do kad je svijeta i vijeka. Od pristojnoga građanskog stana, nečijega ugodnog i dragog doma, to mjesto postalo je mračno kao grob. Mogao bi ga Ivo Josipović obići. On voli obilaziti groblja.
Nova pravednost i pravo na pogled
Mogu vas hapsiti i jasenovčiti, tući i zabranjivati, sve je dobro, sve živa glava podnese i izdura. Dobro je, dok god vas ne dovedu pred zid, kao što su to učinili stanarima Ilice 11. Oni su sve do neki dan imali balkon, s pogledom na austrougarska dvorišta, da bi im najednom, desetak centimetara od nosa, niknuo zid. Njima se, tako, dogodilo da ih Hoto grupa, uz asistenciju hrvatske države, vrati u doba pećinskoga pračovjeka. Osporeno im je nešto što je starije od svih političkih i građanskih prava, što je starije čak i od prava na jauk, nešto na čemu je zasnovana sama civilizacija; osporeno im je pravo na pogled. To je pravo ustanovljeno prije nekoliko desetaka tisuća godina, u doba kada je čovjek sišao s drveta i izašao iz špilje, pa je počeo graditi kuće. Nakon što je sagradio prvu, već je, gradeći drugu, mislio o tome da susjedu ne uskrati pogled kroz prozor. Nitko ga tome nije učio, to je znanje bilo stvar njegove ljudskosti, posredovane Bogom ili Prirodom. O tome govori i starozavjetna priča o kuli babilonskoj. Nije Jahvea samo tako razgnjevilo kada su se Babilonci krenuli natjecati s njim i graditi u nebo: oni su Njemu pokušali osporiti pravo na pogled.
Ideja urbanizma, a prije nje i ideja grada kao mjesta na kojemu bi se stvarala kultura kakvu danas znamo i na kojemu bi ljudi živjeli vrlo blizu jedni drugima, zasnovala se i nastala na pravu na pogled. Zato između ljudskih nastambi teku široke avenije, zato postoje ulice, sokaci, kalete i trgovi, jer da nije prava na pogled i međusobnog poštivanja potrebe za ljepotom predjela i za sunčevim svjetlom, ne bismo živjeli u gradovima, nego bismo bili zbijeni u mravinjacima. Naime, mravi su, za razliku od ljudi, potpuno slijepi. Jednom je davno, o ideji grada rođenoj iz prava na pogled, pisao Bogdan Bogdanović. Da je živ, on bi najbolje razumio stanare Ilice 11, i bezmjeran bi bio njegov gnjev prema onima koji su im to učinili.
Ali tko je to bio, tko stoji iza zida? Krivac ne može biti Tomislav Horvatinčić, koji je ovo protucivilizacijsko nedjelo počinio. Ne bi on to mogao sam. Tek malo krivlji od Horvatinčića je Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, koji mu je omogućio da građanima grada koji je Bandiću povjeren na upravljanje podigne zid pred nosom. Od Bandića je, pak, neznatno krivlji SDP, jer ga je u tom bezumnom i nekulturnom činu podržao, a zatim se pravio mravlje slijep. Od SDP-a je zericu odgovorniji HDZ, koji je u Horvatinčićev projekt uložio materijalni interes jedne svoje ministrice, a zatim i prijezir prema slobodi, demokraciji i svim ljudskim i civilizacijskim pravima, uključujući i pravo na pogled. Od HDZ-a je, tek za bobak u vjerničkoj krunici i jednu Zdravomariju, krivlji nestranački ministar čije ime nije uputno spominjati, a koji je u jednoj zagrebačkoj ulici uspostavio vladavinu policijske hunte, asistirajući tako Horvatinčićevom ataku na samu ideju grada. Od tog su ministra tek neznatno odgovorniji mediji, na čelu s pojedinim komentatorima, koji se i njemu i Horvatinčiću toliko žele svidjeti da su u stanju uvjeravati stanare u Ilici 11 kako im je ljepši pogled na zid, nego na “štakornjake Donjega grada”, dok cjelokupnu javnost uvjeravaju da u Ilici 11 nikoga zapravo i nema. Od medija je, međutim, odgovorniji predsjednik Republike Ivo Josipović. Odbio je podržati građane u njihovim prosvjedima, nego se cinično založio za bolje postupanje policije prema njima. Ako se pitate tko je sagradio zid ispred balkona u Ilici 11, znajte da je to bio on. Jer kad vas netko moljaka za glas na izborima, nudeći vam “novu pravednost”, a nakon što bude izabran, na prvome, vrlo jednostavnom i sa stanovišta pravednosti nedvosmislenom primjeru, pokaže moralnu tupost, odbijajući da uopće govori o pravdi, taj ne samo da je skrnavio lijepu i važnu hrvatsku riječ, nego je pred nosom stanara Ilice 11, a onda, metaforički, i pred nosovima svih koji su za njega glasali, podigao zid, uskrativši im pravo na pogled.
Nema pomoći i nema utjehe za ljude kojima je zazidan balkon. Osim jedne sitne, male. Njima se doista nikada neće dogoditi ono što se dogodilo braći Branislavu i Momiru Dropcu. Njihov dom nitko neće poželjeti, jer više nema pogleda. Zaklonila ga je golema, nezajažljiva i nezasitna hrvatska stražnjica, koja se od njihova balkona neće pomaknuti do kad je svijeta i vijeka. Od pristojnoga građanskog stana, nečijega ugodnog i dragog doma, to mjesto postalo je mračno kao grob. Mogao bi ga Ivo Josipović obići. On voli obilaziti groblja.