Počelo je kada je ministar policije oporbenog vođu nazvao smećem. Ili je njegovu izjavu nazvao smećem, to je sasvim svejedno. U normalnoj zemlji oporbenog vođu, tko god on bio i kakav god bio, smećem mogu nazivati svi, osim dvojice-trojice ljudi, svakako šefa generalštaba i ministra policije. Kada bi u normalnoj zemlji ministar policije oporbenog vođu nazvao smećem, ili kada bi se usudio da njegovu izjavu proglasi smećem, to bi se općenito smatralo ozbiljnim ugrožavanjem demokracije i ustavnoga poretka. Te stvari od mene puno bolje zna predsjednik Ivo Josipović, ali je svejedno šutio, i šutnjom kršio vlastite predsjedničke ovlasti.
Nekoliko dana kasnije, u brutalnoj akciji specijalaca, prekršene su odluke Gradske skupštine, te uz sto četrdeset građana Zagreba, pohapšeni su vijećnici koji sačinjavaju vladajuću većinu i njihov potpredsjednik Josip Kregar. Neki od uhićenika posvjedočili su mi da su se, pred bahatim, prepotentnim i prijetećim službenicima u prostorijama policije osjećali „kao u bekstejdžu koncerta Marka Perkovića Thompsona“. Osim toga masovnog uhićenja – koje je slavnoga odvjetnika Slobodana Budaka koreografijom i motivacijom podsjetilo na odvođenje ljudi u koncentracijske logore – i osim providne i lažne optužbe da su uhićenici „kršili javni red i mir“, pa im je, nakon puštanja, zabranjen i prilaz Varšavskoj, policija je blokirala prilaze gradskome središtu, Ilici, gradskim garažama, ulazima u stanove pojedinih građana. Prvim svojim dijelom, u kojem je uhićivala i zabranjivala jednome građanskom sloju kretanje po dijelu grada, Karamarkova nas je policija podsjetila na redarstvene akcije Eugena Dide Kvaternika iz 1941. i 1942. Drugim dijelom, onim kada je barikadama spriječila kretanje po gradu, Karamarkova nas je policija podsjetila na akciju šefa milicijske stanice u Kninu 1991. Milana Martića.
Policijska je propaganda zatim iskoristila činjenicu da pod kontrolom ima najveći dio nacionalnog medijskog prostora, na čelu s HRT-om, pa smo dobili prigodu da se upoznamo s dvije skupine okolnosti. Prvo, policajcima je jako teško da čuvaju red i mir na plus četrdeset. I drugo, policajci su akciju hapšenja Josipa Kregara, gradskih vijećnika, glumaca, pisaca, novinara i slučajnih prolaznika obavili bez primjene sile. Kao i svaka propaganda u uvjetima stroge kontrole medija, tako je i ova neobično glupava. Najprije, što to znači da nad uhićenicima nije primijenjena sila i kako je sila mogla biti primijenjena ukoliko oni nisu pružali otpor? Pa, u takvim uvjetima ni redarstvo Dide Kvaternika nije primjenjivalo silu nad ljudima koje bi vodili na strijeljanje ili u Jasenovac. No, vrhunac cinizma ipak su izjave ministra policije da je akcija provedena u obranu – demokracije. Kada Tomislav Karamarko govori o demokraciji, to je kao da Žarko Puhovski govori o pendreku.
Akcija policije u Varšavskoj je, osim pogodovanja Tomislavu Horvatinčiću, bila i otvoreni čin represije nad SDP-ovim vlastima u Zagrebu. I neka vrsta generalne probe za buduće akcije obrane demokracije na Karamarkov način. To se vidjelo i po kasnijim reakcijama čelnika gradskog HDZ-a Gordana Jandrokovića, ali i premijerke Jadranke Kosor. Nakon ovoga, nakon što je policijskim snagama i najširom primjenom sile u ograničavaju građanskih i političkih sloboda, osporeno pravo aktivista Zelene akcije i Prava na grad na okupljanje za koje su imali važeću dozvolu, te na izražavanje svojih stavova, te nakon što su argumentima hunte osporene odluke Gradske skupštine, u Hrvatskoj se više ne može donijeti nijedna politička odluka, a da ne strepimo od toga na koji će se način na tu odluku referirati trupe Tomislava Karamarka. Tom je strepnjom demokracija u Hrvatskoj suštinski suspendirana.
Pritom, nastavlja se hindenburgovska šutnja predsjednika Ive Josipovića. Osim što je prešutio hapšenje svoga fakultetskoga kolege, profesora Pravnog fakulteta Josipa Kregara, osim što je na događaje u Varšavskoj reagirao kao da se Karamarkova pendreka uplašio više nego i najustrašeniji mišić iz štakornjaka Donjega grada, on još nije ni primijetio da su čitave institucije izašle iz svojih ustavno zadanih okvira. Pa, neće nas, valjda, Josipović navesti da pomislimo kako njegovi odlasci u Ahmiće, Sijekovac, Bleiburg ili na Jadovno nisu bili u službi društvene odgovornosti i slobode. Nastavi li, međutim, ovako upečatljivo šutjeti, mogli bismo povjerovati da je, kao i maršal Hindenburg, hrvatski predsjednik samo jedan od onih čudaka koji vole obilaziti groblja i tješiti mrtve.
Vladavina policijske hunte u Varšavskoj ulici
Počelo je kada je ministar policije oporbenog vođu nazvao smećem. Ili je njegovu izjavu nazvao smećem, to je sasvim svejedno. U normalnoj zemlji oporbenog vođu, tko god on bio i kakav god bio, smećem mogu nazivati svi, osim dvojice-trojice ljudi, svakako šefa generalštaba i ministra policije. Kada bi u normalnoj zemlji ministar policije oporbenog vođu nazvao smećem, ili kada bi se usudio da njegovu izjavu proglasi smećem, to bi se općenito smatralo ozbiljnim ugrožavanjem demokracije i ustavnoga poretka. Te stvari od mene puno bolje zna predsjednik Ivo Josipović, ali je svejedno šutio, i šutnjom kršio vlastite predsjedničke ovlasti.
Nekoliko dana kasnije, u brutalnoj akciji specijalaca, prekršene su odluke Gradske skupštine, te uz sto četrdeset građana Zagreba, pohapšeni su vijećnici koji sačinjavaju vladajuću većinu i njihov potpredsjednik Josip Kregar. Neki od uhićenika posvjedočili su mi da su se, pred bahatim, prepotentnim i prijetećim službenicima u prostorijama policije osjećali „kao u bekstejdžu koncerta Marka Perkovića Thompsona“. Osim toga masovnog uhićenja – koje je slavnoga odvjetnika Slobodana Budaka koreografijom i motivacijom podsjetilo na odvođenje ljudi u koncentracijske logore – i osim providne i lažne optužbe da su uhićenici „kršili javni red i mir“, pa im je, nakon puštanja, zabranjen i prilaz Varšavskoj, policija je blokirala prilaze gradskome središtu, Ilici, gradskim garažama, ulazima u stanove pojedinih građana. Prvim svojim dijelom, u kojem je uhićivala i zabranjivala jednome građanskom sloju kretanje po dijelu grada, Karamarkova nas je policija podsjetila na redarstvene akcije Eugena Dide Kvaternika iz 1941. i 1942. Drugim dijelom, onim kada je barikadama spriječila kretanje po gradu, Karamarkova nas je policija podsjetila na akciju šefa milicijske stanice u Kninu 1991. Milana Martića.
Policijska je propaganda zatim iskoristila činjenicu da pod kontrolom ima najveći dio nacionalnog medijskog prostora, na čelu s HRT-om, pa smo dobili prigodu da se upoznamo s dvije skupine okolnosti. Prvo, policajcima je jako teško da čuvaju red i mir na plus četrdeset. I drugo, policajci su akciju hapšenja Josipa Kregara, gradskih vijećnika, glumaca, pisaca, novinara i slučajnih prolaznika obavili bez primjene sile. Kao i svaka propaganda u uvjetima stroge kontrole medija, tako je i ova neobično glupava. Najprije, što to znači da nad uhićenicima nije primijenjena sila i kako je sila mogla biti primijenjena ukoliko oni nisu pružali otpor? Pa, u takvim uvjetima ni redarstvo Dide Kvaternika nije primjenjivalo silu nad ljudima koje bi vodili na strijeljanje ili u Jasenovac. No, vrhunac cinizma ipak su izjave ministra policije da je akcija provedena u obranu – demokracije. Kada Tomislav Karamarko govori o demokraciji, to je kao da Žarko Puhovski govori o pendreku.
Akcija policije u Varšavskoj je, osim pogodovanja Tomislavu Horvatinčiću, bila i otvoreni čin represije nad SDP-ovim vlastima u Zagrebu. I neka vrsta generalne probe za buduće akcije obrane demokracije na Karamarkov način. To se vidjelo i po kasnijim reakcijama čelnika gradskog HDZ-a Gordana Jandrokovića, ali i premijerke Jadranke Kosor. Nakon ovoga, nakon što je policijskim snagama i najširom primjenom sile u ograničavaju građanskih i političkih sloboda, osporeno pravo aktivista Zelene akcije i Prava na grad na okupljanje za koje su imali važeću dozvolu, te na izražavanje svojih stavova, te nakon što su argumentima hunte osporene odluke Gradske skupštine, u Hrvatskoj se više ne može donijeti nijedna politička odluka, a da ne strepimo od toga na koji će se način na tu odluku referirati trupe Tomislava Karamarka. Tom je strepnjom demokracija u Hrvatskoj suštinski suspendirana.
Pritom, nastavlja se hindenburgovska šutnja predsjednika Ive Josipovića. Osim što je prešutio hapšenje svoga fakultetskoga kolege, profesora Pravnog fakulteta Josipa Kregara, osim što je na događaje u Varšavskoj reagirao kao da se Karamarkova pendreka uplašio više nego i najustrašeniji mišić iz štakornjaka Donjega grada, on još nije ni primijetio da su čitave institucije izašle iz svojih ustavno zadanih okvira. Pa, neće nas, valjda, Josipović navesti da pomislimo kako njegovi odlasci u Ahmiće, Sijekovac, Bleiburg ili na Jadovno nisu bili u službi društvene odgovornosti i slobode. Nastavi li, međutim, ovako upečatljivo šutjeti, mogli bismo povjerovati da je, kao i maršal Hindenburg, hrvatski predsjednik samo jedan od onih čudaka koji vole obilaziti groblja i tješiti mrtve.