Kada se vratio s kupanja, turist je, kako pišu novine, “doživio neugodnost”. Na haubi automobila našao je ručnu bombu, a ispod brisača uredno zataknutu poruku sljedećeg sadržaja: “Achtung – zabranjeno kupanje Srbima, četnicima i pasima”, u potpisu “Bog i Hrvati”. Turist je dobro i prošao, jer se sve to dogodilo u Splitu, a gradonačelnik toga grada, führer iz Ogorja, rekao je da “Srbi moraju znati gdje im je mjesto”. Kada se takvo što kaže, misli se na logor, masovnu grobnicu, geto, Srbiju ili – u najboljem slučaju – milu materinu, a svakako ne na plažu. Kako protiv gradonačelnika Željka Keruma tim povodom Državno odvjetništvo nije pokrenulo postupak, lako zaključujemo da je rečenica “Srbi moraju znati gdje im je mjesto” u skladu sa zakonima i Ustavom Republike Hrvatske. Nepoznati su građani, ostavljajući bombu i poruku na automobilu beogradske registracije, samo štitili zakon i ustavni poredak ove zemlje. Ili su taj zakon i ustavni poredak kršili oni koji nisu protiv führera iz Ogorja pokrenuli postupak. No, u svakom slučaju mudro će postupiti svaki Srbin, državljanin Srbije ili posjednik automobila s registarskim pločicama nekoga mjesta u Srbiji, ako izbjegne i Split i splitske plaže. A, na žalost, i veći dio Dalmacije.
Ova vijest nije, međutim, doživjela širu elaboraciju po ovdašnjim medijima, niti je od nje načinjen javni skandal. Za razliku od skandala izazvanog otvaranjem Porečkoga annala, na kojemu se Ivan Jakovčić okomio na pojedine aspekte i praksu suvremene umjetnosti. O tome se raspravljalo na sve strane, pa su se kojekakvi osjetili pozvanim da reagiraju i da konceptualu i postkonceptualu, a onda i hepening i performans, zaštite od pobješnjeloga istarskog župana. Je li to zato što je u hrvatskim medijima kultura najednom važnija od crne kronike? Ne, nego zato što u zemlji u čijem glavnom gradu više ne postoji nijedan list koji ima rubriku kulture, i koja je po tome izuzetak među svim europskim državama i paradržavama, kultura biva moguća samo kao skandal.
Prije rata Istra je bila nerazvijenija od većeg dijela Dalmacije. U političkom smislu od Splita se, recimo, razlikovala po tome što se Split na sva usta hvalio svojom partizanskom tradicijom, Hajdukom koji je bio klub Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i živim kulturnim stvaralaštvom po kojemu je taj grad, nakon republičkih metropola, bio u samome vrhu. Istra je bila tužna i zaturena zemljica, ugodno ljetovalište, s nerazjašnjenom poviješću s kraja Drugoga svjetskog rata. I što je najvažnije, ni po čemu Istra nije bila ni tolerantnija, ni nacionalno mješovitija, ni kosmopolitskija od ostatka Hrvatske. Upravo suprotno.
Zahvaljujući istarskome županu, IDS-u i Istrijanima (te Istranima) samim, u Istri danas, kao ni prije deset ili petnaest godina, nije moguće da se na haubi auta beogradske registracije zatekne bomba, skupa s porukom hitlerovske intonacije i ustaškoga sadržaja. Istra se nije podala diktatoru Tuđmanu, čiju smo apologiju genocidu u “Bespućima povijesnih zbiljnosti” već pomalo zaboravili, ali za nadati se da ju nije sasvim zaboravila Europa, niti se dala otrovati mržnjom iz zagrebačke središnjice i prvostolnice. Pritom, ljudi u Istri ne razlikuju se bitno od ljudi u Dalmaciji ili u bilo kojem drugom dijelu Hrvatske. Netko će dodati i to da u Istri nije bilo rata. Da, to je istina, ali ni u Splitu ga nije bilo značajno više nego u Puli.
Za sve što Istra danas jest, i za sve što Istra nije, zasluge ima i Ivan Jakovčić. Kada ga njegovi županijani – da se poigramo i s tom rogobatnom riječi – nazivaju istarskim Tuđmanom ili Putinom, to je samo ljupka provokacija, koja ima onoliko smisla koliko može isprovocirati onoga kome je upućena. Ali sasvim ozbiljno govoreći, takve su usporedbe besmislene. Jednako tako je besmisleno i uspoređivati Ivana Jakovčića s bilo kojim drugim lokalnim ili nacionalnim hrvatskim političarem. Njegove zasluge su, naime, civilizacijske, i one će ga nadživjeti. To vidi svatko tko usporedi Istru s Dalmacijom.
Javna polemika Ivana Jakovčića i Slavena Tolja ljetna je fabrikacija ljetnih novinskih rubrika i lahkih televizija. Suštinski, njih dvojica pripadaju istome svjetonazoru, a srodni su i po visokokultiviranoj grintavosti i prčevitosti. S tim da se Slaven Tolj jedino s Jakovčićem, i jedino u Istri, može u Hrvatskoj s nekim političarom prepirati oko suvremene umjetnosti. Zamislimo njegovu prepirku ili javnu polemiku na tu temu s Androm Vlahušićem, Vladimirom Šišljagićem ili doktorom Milinovićem, a o Kerumu da i ne govorimo. Ono o čemu Jakovčić i Tolj polemiziraju, tko god bio u pravu, drugdje se jednostavno riješi ručnom bombom.
Nino i Slaven ista su strana
Kada se vratio s kupanja, turist je, kako pišu novine, “doživio neugodnost”. Na haubi automobila našao je ručnu bombu, a ispod brisača uredno zataknutu poruku sljedećeg sadržaja: “Achtung – zabranjeno kupanje Srbima, četnicima i pasima”, u potpisu “Bog i Hrvati”. Turist je dobro i prošao, jer se sve to dogodilo u Splitu, a gradonačelnik toga grada, führer iz Ogorja, rekao je da “Srbi moraju znati gdje im je mjesto”. Kada se takvo što kaže, misli se na logor, masovnu grobnicu, geto, Srbiju ili – u najboljem slučaju – milu materinu, a svakako ne na plažu. Kako protiv gradonačelnika Željka Keruma tim povodom Državno odvjetništvo nije pokrenulo postupak, lako zaključujemo da je rečenica “Srbi moraju znati gdje im je mjesto” u skladu sa zakonima i Ustavom Republike Hrvatske. Nepoznati su građani, ostavljajući bombu i poruku na automobilu beogradske registracije, samo štitili zakon i ustavni poredak ove zemlje. Ili su taj zakon i ustavni poredak kršili oni koji nisu protiv führera iz Ogorja pokrenuli postupak. No, u svakom slučaju mudro će postupiti svaki Srbin, državljanin Srbije ili posjednik automobila s registarskim pločicama nekoga mjesta u Srbiji, ako izbjegne i Split i splitske plaže. A, na žalost, i veći dio Dalmacije.
Ova vijest nije, međutim, doživjela širu elaboraciju po ovdašnjim medijima, niti je od nje načinjen javni skandal. Za razliku od skandala izazvanog otvaranjem Porečkoga annala, na kojemu se Ivan Jakovčić okomio na pojedine aspekte i praksu suvremene umjetnosti. O tome se raspravljalo na sve strane, pa su se kojekakvi osjetili pozvanim da reagiraju i da konceptualu i postkonceptualu, a onda i hepening i performans, zaštite od pobješnjeloga istarskog župana. Je li to zato što je u hrvatskim medijima kultura najednom važnija od crne kronike? Ne, nego zato što u zemlji u čijem glavnom gradu više ne postoji nijedan list koji ima rubriku kulture, i koja je po tome izuzetak među svim europskim državama i paradržavama, kultura biva moguća samo kao skandal.
Prije rata Istra je bila nerazvijenija od većeg dijela Dalmacije. U političkom smislu od Splita se, recimo, razlikovala po tome što se Split na sva usta hvalio svojom partizanskom tradicijom, Hajdukom koji je bio klub Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i živim kulturnim stvaralaštvom po kojemu je taj grad, nakon republičkih metropola, bio u samome vrhu. Istra je bila tužna i zaturena zemljica, ugodno ljetovalište, s nerazjašnjenom poviješću s kraja Drugoga svjetskog rata. I što je najvažnije, ni po čemu Istra nije bila ni tolerantnija, ni nacionalno mješovitija, ni kosmopolitskija od ostatka Hrvatske. Upravo suprotno.
Zahvaljujući istarskome županu, IDS-u i Istrijanima (te Istranima) samim, u Istri danas, kao ni prije deset ili petnaest godina, nije moguće da se na haubi auta beogradske registracije zatekne bomba, skupa s porukom hitlerovske intonacije i ustaškoga sadržaja. Istra se nije podala diktatoru Tuđmanu, čiju smo apologiju genocidu u “Bespućima povijesnih zbiljnosti” već pomalo zaboravili, ali za nadati se da ju nije sasvim zaboravila Europa, niti se dala otrovati mržnjom iz zagrebačke središnjice i prvostolnice. Pritom, ljudi u Istri ne razlikuju se bitno od ljudi u Dalmaciji ili u bilo kojem drugom dijelu Hrvatske. Netko će dodati i to da u Istri nije bilo rata. Da, to je istina, ali ni u Splitu ga nije bilo značajno više nego u Puli.
Za sve što Istra danas jest, i za sve što Istra nije, zasluge ima i Ivan Jakovčić. Kada ga njegovi županijani – da se poigramo i s tom rogobatnom riječi – nazivaju istarskim Tuđmanom ili Putinom, to je samo ljupka provokacija, koja ima onoliko smisla koliko može isprovocirati onoga kome je upućena. Ali sasvim ozbiljno govoreći, takve su usporedbe besmislene. Jednako tako je besmisleno i uspoređivati Ivana Jakovčića s bilo kojim drugim lokalnim ili nacionalnim hrvatskim političarem. Njegove zasluge su, naime, civilizacijske, i one će ga nadživjeti. To vidi svatko tko usporedi Istru s Dalmacijom.
Javna polemika Ivana Jakovčića i Slavena Tolja ljetna je fabrikacija ljetnih novinskih rubrika i lahkih televizija. Suštinski, njih dvojica pripadaju istome svjetonazoru, a srodni su i po visokokultiviranoj grintavosti i prčevitosti. S tim da se Slaven Tolj jedino s Jakovčićem, i jedino u Istri, može u Hrvatskoj s nekim političarom prepirati oko suvremene umjetnosti. Zamislimo njegovu prepirku ili javnu polemiku na tu temu s Androm Vlahušićem, Vladimirom Šišljagićem ili doktorom Milinovićem, a o Kerumu da i ne govorimo. Ono o čemu Jakovčić i Tolj polemiziraju, tko god bio u pravu, drugdje se jednostavno riješi ručnom bombom.